7.9.2015
HR
Službeni list Europske unije
C 294/47
Žalba koju je 13. srpnja 2015. podnio The National Iranian Gas Company protiv presude Općeg suda (prvo vijeće) od 29. travnja 2015. u predmetu T-9/13, The National Iranian Gas Company protiv Vijeća
(Predmet C-359/15 P)
(2015/C 294/58)
Jezik postupka: francuski
Stranke
Žalitelj: The National Iranian Gas Company (zastupnici: E. Rosenfeld i S. Perrotet, odvjetnici)
Druga stranka u postupku: Vijeće Europske unije
Zahtjevi
—
ukinuti presudu prvog vijeća Općeg suda Europske unije u predmetu T-9/13, dostavljenu tužitelju 5. svibnja 2015., kojom je Opći sud odbio tužbu za poništenje koju je podnijelo društvo National Iranian Gas Company u navedenom predmetu i naložilo mu snošenje cjelokupnih troškova;
—
usvojiti zahtjeve koje je tužitelj iznio u prvostupanjskom postupku;
—
naloži tuženiku snošenje troškova.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
Žalitelj navodi osam žalbenih razloga u prilog svojoj žalbi.
Kao prvo, žalitelj smatra da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 82. svoje odluke utvrdio da je Odluku 2012/635 (1) Vijeće donijelo na temelju članka 29. UEU-a i iz toga u točki 84. zaključilo da ta odluka nije bila podvrgnuta zahtjevima iz članka 215. stavka 2. UFEU-a. Opći sud je također počinio grešku koja se tiče prava kada je ocijenio u točki 90. svoje presude da je Vijeće ispravno predvidjelo provedbene ovlasti sukladno odredbama članka 291. stavka 2. UFEU-a. Osim toga, Vijeće je učinilo još jednu grešku koja se tiče prava kada je smatralo da su uvjeti predviđeni za primjenu članka 291. stavka 1. UFEU-a bili ispunjeni. Članak 215. UFEU-a je naime jedini primjenjivi postupak u području mjera ograničavanja. Članak 291. stavak 2. UFEU-a se ne može stoga primijeniti, tim više što se taj članak primjenjuje samo na mjere kojima su potrebne provedbene mjere. No, mjere zamrzavanja financijskih sredstava su po svojoj prirodi provedbene mjere. One ne mogu stoga ulaziti u materijalno područje primjene članka 291. stavka 2. UFEU-a. Osim toga, uvjeti za primjenu članka 291. stavka 2. UFEU-a nisu ispunjeni jer Vijeće nije u svojim pobijanim odlukama propisno opravdalo korištenje tog postupka.
Kao drugo, žalitelj također prigovara Općem sudu da je smatrao da članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 (2) kako je izmijenjena Odlukom 2012/35 (3) i Odlukom 2012/635 kao i članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012 (4), ne krše načela pravne sigurnosti i predvidljivosti, proporcionalnosti kao i pravo vlasništva. Kriterij kvantitativne i kvalitativne važnosti iz točke 61. Odluke Općeg suda ne nalazi se u pobijanim aktima. Opći sud ga je stoga stvorio na temelju svih dokaznih elemenata u svrhu potvrde pobijanih akata. K tome, taj kriterij je sam po sebi nejasan, neprecizan i neproporcionalan. Stoga je pod cijenu pogreške koja se tiče prava Opći sud smatrao da činjenica da žalitelj vraća doprinos Iranskoj državi predstavlja potporu u smislu pobijanih akata.
Kao treće, tužitelj prigovara Sudu da je počinio grešku koja se tiče prava u točkama 116. i 117. svoje presude smatrajući da su pobijani akti dovoljno obrazloženi iako je Opći sud sam u točki 115. navedene presude priznao da pobijani akti nemaju doseg i mehanizam potpore koji im se pripisuju. Osim toga žalitelj nije mogao iz čitanja pobijanih akata shvatiti razloge zbog kojih je bio sankcioniran, što dokazuje nedostatnost obrazloženja.
Kao četvrto, Opći sud je počinio grešku koja se tiče prava kada je u točki 141. svoje odluke smatrao da nedostatak preispitivanja žaliteljeve situacije u traženom roku ne može uzrokovati nezakonitost njegovog održavanja na popisu sankcioniranih subjekata iako je to bila strogo objektivna obveza.
Kao peto, Opći sud je počinio grešku koja se tiče prava kada je smatrao da pobijane odluke ne krše žaliteljeva temeljna prava i nisu neproporcionalne iako su pobijane odluke nejasne i neprecizne. Na sličan način, kriterij kvantitativne i kvalitativne važnosti koji je utvrdio Opći sud nužno je proizvoljan.
Kao šesto, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava u točkama 163. i 164. svoje presude smatrajući da žalitelj pruža podršku iranskoj vladi iz razloga što je isplatio obvezni doprinos iako je taj doprinos tek porez i žalitelj bi bio u istoj situaciji i kao obični porezni obveznik.
Kao sedmo, Opći sud je propustio utvrditi da je Vijeće prekršilo načelo nediskriminacije kada je sankcioniralo žalitelja jer je isplatio doprinos Iranskoj državi a ne sva poduzeća koja podliježu plaćanju tog doprinosa.
Konačno, Opći sud je počinio grešku koja se tiče prava kada je u točki 159. presude izmijenilo obrazloženje.
(1) Odluka Vijeća 2012/635/ZVSP, od 15. listopada 2012. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 282, str. 58.) (SL; posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 129.)
(2) Odluka Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.)
(3) Odluka Vijeća 2012/35/ZVSP od 23. siječnja 2012. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 19, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.)
(4) Uredba Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 961/2010 (JO L 88, p. 1) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.)
Full & Egal Universal Law Academy