15.5.2017
HR
Službeni list Europske unije
C 151/11
Presuda Suda (šesto vijeće) od 16. ožujka 2017. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Augstākā tiesa – Latvija) – Valsts ieņēmumu dienests protiv „Veloserviss” SIA
(Predmet C-47/16) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Carinska unija - Carinski zakonik Zajednice - Članak 220. stavak 2. točka (b) - Naknadna naplata uvoznih carina - Legitimna očekivanja - Uvjeti primjene - Pogreška carinskih tijela - Obveza uvoznika da djeluje u dobroj vjeri i provjeri okolnosti u kojima je izdana potvrda o podrijetlu „obrazac A” - Dokazna sredstva - Izvještaj Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF)))
(2017/C 151/15)
Jezik postupka: latvijski
Sud koji je uputio zahtjev
Augstākā tiesa
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Valsts ieņēmumu dienests
Tuženik:„Veloserviss” SIA
Izreka
1.
Članak 220. stavak 2. točku (b) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom (EZ) br. 2700/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2000., treba tumačiti na način da se uvoznik može pozivati na legitimno očekivanje na temelju te odredbe kako bi osporio naknadno uzimanje u obzir uvoznih carina, ističući svoju dobru vjeru, samo ako su ispunjena tri kumulativna uvjeta. Prvi uvjet je da carina nije naplaćena zato što su sama nadležna tijela počinila pogrešku, zatim da je pogreška koju su počinila takva da je osoba u dobroj vjeri razumno nije mogla uočiti i, naposljetku, da je potonja poštovala sve odredbe na snazi u pogledu svoje carinske deklaracije. Nije moguće pozivati se na takvo legitimno očekivanje kada se uvoznik, iako je imao očite razloge sumnjati u točnost potvrde o podrijetlu „obrazac A”, nije raspitao, u okviru svojih mogućnosti, o okolnostima izdavanja te potvrde kako bi provjerio jesu li te sumnje opravdane. Međutim, takva obveza ne znači da je uvoznik općenito obvezan sustavno provjeravati okolnosti u kojima carinska tijela države izvoza izdaju potvrdu o podrijetlu „obrazac A”. Na sudu je koji je uputio zahtjev da ocijeni, vodeći računa o svim konkretnim dokazima u glavnom postupku, jesu li ta tri uvjeta ispunjena u ovom slučaju.
2.
Članak 220. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da se, u predmetu poput onoga u glavnom postupku, iz informacija sadržanih u izvještaju Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) može zaključiti da se uvoznik ne može pozvati na legitimno očekivanje na temelju te odredbe radi osporavanja naknadnog uzimanja u obzir uvoznih carina. Ipak, s obzirom na to da takav izvještaj sadržava samo opći opis predmetne situacije, a što treba provjeriti nacionalni sud, on sam po sebi nije dovoljan da bi se valjano utvrdilo da su u tom pogledu doista ispunjeni uvjeti, osobito u pogledu relevantnog ponašanja izvoznika. U takvim okolnostima je načelno na carinskim tijelima države uvoza da dokažu, pomoću dodatnih dokaza, da je to što su carinska tijela države izvoza izdala netočnu potvrdu o podrijetlu „obrazac A” pripisivo tomu što je izvoznik netočno predočio činjenice. Međutim, kada carinska tijela države uvoza nisu u mogućnosti podnijeti spomenuti dokaz, na uvozniku je, ako je potrebno, da dokaže da je spomenuta potvrda donesena na osnovi točnog prikaza činjenica od strane izvoznika.
(1) SL C 111 str. 29. 3. 2016.