18.12.2017
HR
Službeni list Europske unije
C 437/11
Presuda Suda (šesto vijeće) od 26. listopada 2017. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Augstākā tiesa – Latvija) – „Aqua Pro” SIA protiv Valsts ieņēmumu dienests
(Predmet C-407/16) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Carinska unija - Carinski zakonik Zajednice - Članak 220. stavak 1. i stavak 2. točka (b) - Naknadna naplata uvoznih ili izvoznih carina - Pojam ‚knjiženje uvoznih carina’ - Odluka nadležnog carinskog tijela - Rok za podnošenje zahtjeva za povrat ili otpust - Obveza slanja predmeta Europskog komisiji - Dokazi u slučaju podnošenja pravnog lijeka protiv odluke nadležnog tijela države članice uvoza))
(2017/C 437/14)
Jezik postupka: latvijski
Sud koji je uputio zahtjev
Augstākā tiesa
Stranke glavnog postupka
Tužitelj:„Aqua Pro” SIA
Tuženik: Valsts ieņēmumu dienests
Izreka
1.
Članak 217. stavak 1. i članak 220. stavak 1. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena i dopunjena Uredbom (EZ) br. 2700/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2000., treba tumačiti na način da se, u slučaju naknadne naplate, iznos dugovanih carina koje utvrde tijela smatra proknjiženim kad carinska tijela upišu taj iznos u računovodstvene evidencije ili bilo koja druga istovrijedna sredstva, neovisno o tome što je odluka tijela o knjiženju ili utvrđenju obveze plaćanja carine predmet upravnog ili sudskog postupka.
2.
Članak 220. stavak 2. točku (b) kao i članke 236., 239. i 243. Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da se u okviru upravnog ili sudskog pravnog lijeka, u smislu članka 243. te uredbe, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, podnesenog protiv odluke porezne uprave o naknadnom knjiženju iznosa uvoznih carina i nalaganju njihova plaćanja uvozniku potonji može pozvati na legitimna očekivanja na temelju članka 220. stavka 2. točke (b) navedene uredbe, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, kako bi prigovorio tom knjiženju, neovisno o tome je li uvoznik podnio zahtjev za otpust ili povrat tih carina u skladu s postupkom predviđenim u člancima 236. i 239. iste uredbe, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000.
3.
Članak 869. točku (b) Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1335/2003 od 25. srpnja 2003., treba tumačiti na način da, u nedostatku odluke ili postupka Europske komisije u smislu članka 871. stavka 2. te uredbe, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku carinska tijela ne mogu sama odlučiti da neće naknadno knjižiti nenaplaćene carine, smatrajući da su ispunjene pretpostavke za pozivanje na legitimna očekivanja na temelju članka 220. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, i da ta tijela imaju obvezu poslati dokumentaciju Komisiji na razmatranje, ako navedena tijela smatraju da je Komisija počinila pogrešku u smislu navedene odredbe Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, ili ako su okolnosti predmeta u glavnom postupku vezane uz nalaze istrage koju je Unija provela u smislu članka 871. stavka 1. druge alineje Uredbe br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003, ili pak ako je iznos carina u pitanju jednak ili veći od 500 000 eura.
4.
Članak 220. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da se informacije sadržane u izvješću Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) vezane uz ponašanje carinskih tijela države izvoznice i izvoznika ubrajaju među dokaze koje treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja jesu li ispunjene pretpostavke pod kojima se uvoznik može pozvati na legitimna očekivanja na temelju navedene odredbe. Međutim, ako se takvo izvješće, s obzirom na informacije koje sadržava, pokaže nedostatnim za utvrđivanje u dovoljnoj mjeri jesu li te pretpostavke u svim pogledima doista ispunjene, što je na nacionalnom sudu da provjeri, carinska tijela mogu biti dužna pružiti dodatne dokaze u tu svrhu, osobito provođenjem naknadnih provjera.
5.
Članak 220. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da je na sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni, u odnosu na sve konkretne elemente glavnog spora, a posebice u odnosu na dokaze koje su u tu svrhu podnijele stranke glavnog postupka, jesu li ispunjene pretpostavke pod kojima se uvoznik može pozvati na legitimna očekivanja na temelju te odredbe. Za potrebe te ocjene informacije dobivene naknadnom provjerom nemaju prednost u odnosu na one koje sadržava izvješće Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF).
6.
Članak 875. Uredbe br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003, treba tumačiti na način da je država članica, u uvjetima koje odredi Europska komisija, vezana njezinim ocjenama iz odluke donesene na temelju članka 873. te uredbe, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003, u pogledu druge države članice u slučajevima koji uključuju usporediva činjenična i pravna pitanja, što je na njezinim tijelima i sudovima da ocijene, osobito uzimajući u obzir informacije o ponašanju izvoznika ili carinskih tijela države izvoznice kako proizlaze iz izvješća Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) na kojem se temelji navedena odluka.
7.
Članak 220. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, i članak 875. Uredbe br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003, treba tumačiti na način da carinska tijela mogu provesti sve naknadne provjere koje smatraju potrebnima i upotrebljavati informacije dobivene prilikom tih provjera, i kako bi ocijenila jesu li ispunjene pretpostavke pod kojima se uvoznik može pozivati na legitimna očekivanja na temelju članka 220. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, i kako bi utvrdila uključuje li slučaj koji razmatraju usporediva činjenična i pravna pitanja, u smislu članka 875. Uredbe br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003, u odnosu na slučaj koji je predmet odluke o neknjiženju carina što ju je Europska komisija donijela u skladu s člankom 873. te Uredbe br. 2454/93, kako je izmijenjena Uredbom br. 1335/2003.
8.
Članak 220. stavak 2. točku (b) Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da činjenica da je uvoznik uvezao robu na temelju sporazuma o distribuciji ne utječe na njegovu mogućnost pozivanja na svoja legitimna očekivanja, i to pod istim pretpostavkama kao uvoznik koji je uvezao robu kupivši je izravno od izvoznika, tj. ako su ispunjene tri kumulativne pretpostavke. Prva je pretpostavka da carina nije naplaćena zato što su sama nadležna tijela počinila pogrešku, zatim da je pogreška koju su počinila takva da je osoba u dobroj vjeri razumno nije mogla uočiti i, naposljetku, da je potonja poštovala sve odredbe na snazi u pogledu svoje carinske deklaracije. U tu svrhu, na takvom je uvozniku da se zaštiti od rizika radnji poduzetih za naknadnu naplatu, osobito tako da od ugovorne stranke navedenog sporazuma o distribuciji, prilikom ili nakon njegova sklapanja, pribavi sve dokaze koji potvrđuju točnost izdavanja potvrde o podrijetlu „obrazac A” za tu robu. Nije moguće pozivati se na legitimna očekivanja posebice kada se uvoznik, iako je imao očite razloge sumnjati u točnost potvrde o podrijetlu „obrazac A”, kod navedenog ugovaratelja nije raspitao o okolnostima njezina izdavanja kako bi provjerio jesu li te sumnje opravdane.
(1) SL C 343, 19. 9. 2016.