11.12.2017
HR
Službeni list Europske unije
C 424/11
Presuda Suda (treće vijeće) od 19. listopada 2017. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Hoge Raad der Nederlanden – Nizozemska) – A protiv Staatssecretaris van Financiën
(Predmet C-522/16) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Carinska unija i Zajednička carinska tarifa - Uredba (EEZ) br. 2913/92 - Članak 201. stavak 3. drugi podstavak i članak 221. stavci 3. i 4. - Uredba (EEZ) br. 2777/75 - Uredba (EZ) br. 1484/95 - Dodatne uvozne carine - Umjetna struktura namijenjena izbjegavanju dodatnih dugovanih carina - Neistinitost podataka na kojima se temelji carinska deklaracija - Osobe koje se mogu smatrati odgovornima za carinski dug - Rok zastare))
(2017/C 424/15)
Jezik postupka: nizozemski
Sud koji je uputio zahtjev
Hoge Raad der Nederlanden
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: A
Tuženik: Staatssecretaris van Financiën
Izreka
1.
U okolnostima poput onih iz glavnog postupka članak 201. stavak 3. drugi podstavak Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom br. (EZ) br. 2700/2000 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. studenoga 2000., treba tumačiti na način da dokumenti čije se podnošenje zahtijeva člankom 3. stavkom 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1484/95 od 28. lipnja 1995. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu sustava dodatnih uvoznih carina i određivanju dodatnih uvoznih carina u sektorima mesa peradi i jaja i za albumin iz jaja te stavljanju izvan snage Uredbe br. 163/67/EEZ, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 684/1999 od 29. ožujka 1999., jesu podaci potrebni za sastavljanje carinske deklaracije u smislu te odredbe.
2.
Članak 201. stavak 3. drugi podstavak Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da u pojam „dužnik” carinskog duga u smislu te odredbe ulazi fizička osoba koja je bila usko i svjesno uključena u osmišljavanje i umjetnu uspostavu strukture trgovinskih transakcija poput one u glavnom postupku, koja je imala za posljedicu umanjenje zakonski određenog iznosa uvozne carine, iako nije sama priopćila neistinite podatke koji su poslužili kao temelj za sastavljanje carinske deklaracije, kada iz okolnosti proizlazi da je ta osoba znala ili je opravdano trebala znati da operacije obuhvaćene tom strukturom nisu bile ostvarene u okviru uobičajenih trgovinskih transakcija, nego samo u cilju da se zlouporabom stekne korist od prednosti predviđenih pravom Unije. Činjenica da je ta osoba osmislila i provela umjetnu uspostavu te strukture tek nakon što su je stručnjaci carinskog prava uvjerili u njezinu zakonitost u tom je pogledu nebitna.
3.
Članak 221. stavak 4. Uredbe br. 2913/92, kako je izmijenjena Uredbom br. 2700/2000, treba tumačiti na način da u okolnostima poput onih u glavnom postupku činjenica da je carinski uvozni dug, u skladu s člankom 201. stavkom 1. tog zakonika, nastao iz puštanja u slobodan promet robe koja podliježe uvoznoj carini nije takva da sama po sebi može isključiti mogućnost obavještavanja dužnika o iznosu uvozne carine određenom za takvu robu nakon isteka roka predviđenog člankom 221. stavkom 3. tog zakonika, kako je izmijenjen.
(1) SL C 86, 20. 3. 2017.