10.9.2018
HR
Službeni list Europske unije
C 319/4
Presuda Suda (drugo vijeće) od 11. srpnja 2018. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof – Austrija) – postupak koji je pokrenuo CX
(Predmet C-629/16) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Međunarodni cestovni promet - Sporazum o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske - Članak 9. - Dodatni protokol - Članci 41. i 42. - Slobodno pružanje usluga - Klauzula o mirovanju (standstill) - Odluka br. 1/95 Vijeća za pridruživanje EZ-Turska - Članci 5. i 7. - Slobodno kretanje robe - Nacionalni propis kojim se prijevoznicima robe sa sjedištem u Turskoj ograničava pravo na prometovanje njihovih vozila na državnom području dotične države članice - Obveza ishođenja bilo odobrenja dodijeljenog u granicama kvote određene na temelju bilateralnog sporazuma sklopljenog između navedene države članice i Turske bilo dozvole za jednokratni prijevoz za koji postoji prevladavajući javni interes))
(2018/C 319/04)
Jezik postupka: njemački
Sud koji je uputio zahtjev
Verwaltungsgerichtshof
Stranka glavnog postupka
CX
uz sudjelovanje: Bezirkshauptmannschaft Schärding
Izreka
Odredbe Sporazuma o pridruživanju između Europske ekonomske zajednice i Turske, koji su 12. rujna 1963. u Ankari potpisale Republika Turska, s jedne strane, i države članice EEZ-a i Zajednica, s druge strane, sklopljenog, odobrenog i potvrđenog u ime Zajednice Odlukom Vijeća 64/732/EEZ od 23. prosinca 1963., odredbe Dodatnog protokola, potpisanog 23. studenoga 1970. u Bruxellesu, sklopljenog, odobrenog i potvrđenog u ime Zajednice Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2760/72 od 19. prosinca 1972., i odredbe Odluke br. 1/95 Vijeća za pridruživanje EZ-Turska od 22. prosinca 1995. o provedbi završne faze carinske unije treba tumačiti na način da im se ne protivi propis države članice poput onoga iz glavnog postupka – na temelju kojeg cestovni prijevoznici robe sa sjedištem u Turskoj mogu ostvariti takav prijevoz prema toj državi članici ili preko njezina državnog područja samo ako posjeduju dokumente koji se izdaju u granicama kvota određenih za tu vrstu prijevoza na temelju bilateralnog sporazuma sklopljenog između navedene države članice i Republike Turske ili ako im je izdana dozvola na temelju prevladavajućeg javnog interesa – pod uvjetom da taj propis ne sadržava novo ograničenje u pogledu slobodnog pružanja usluga u smislu članka 41. stavka 1. navedenog Dodatnog protokola, a što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev.
(1) SL C 104, 3. 4. 2017.
Full & Egal Universal Law Academy