14.1.2019
HR
Službeni list Europske unije
C 16/5
Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. studenoga 2018. (zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesarbeitsgericht – Njemačka) – Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften eV protiv Tetsujija Shimizua
(Predmet C-684/16) (1)
((Zahtjev za prethodnu odluku - Socijalna politika - Organizacija radnog vremena - Direktiva 2003/88/EZ - Članak 7. - Pravo na plaćeni godišnji odmor - Nacionalni propis kojim se predviđa gubitak neiskorištenog plaćenog godišnjeg odmora i novčane naknade za navedeni godišnji odmor kad radnik nije podnio zahtjev za godišnji odmor prije prestanka radnog odnosa - Direktiva 2003/88/EZ - Članak 7. - Obveza usklađenog tumačenja nacionalnog prava - Povelja Europske unije o temeljnim pravima - Članak 31. stavak 2. - Mogućnost pozivanja na odredbu prava Unije u okviru spora između pojedinaca))
(2019/C 16/05)
Jezik postupka: njemački
Sud koji je uputio zahtjev
Bundesarbeitsgericht
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften eV
Tuženik: Tetsuji Shimizu
Izreka
1.
Članak 7. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacija radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima valja tumačiti tako da im se protivi nacionalni propis poput onoga u glavnom postupku, na temelju kojeg, ako radnik nije zatražio ostvarivanje svojeg prava na plaćeni godišnji odmor tijekom predmetnog referentnog razdoblja, taj radnik po završetku tog razdoblja – automatski i bez prethodne provjere je li mu poslodavac stvarno omogućio ostvarivanje tog prava, osobito pružanjem primjerene obavijesti – gubi dane plaćenog godišnjeg odmora stečenog na temelju navedenih odredbi za navedeno razdoblje i, povezano s time, pravo na novčanu naknadu za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa. U tom je pogledu na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje ono priznaje, može li to pravo protumačiti na način koji može jamčiti punu učinkovitost prava Unije.
2.
U slučaju nemogućnosti tumačenja nacionalnog propisa poput onoga u glavnom postupku na način kojim bi se osigurala njegova sukladnost s člankom 7. Direktive 2003/88 i člankom 31. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima, iz potonje odredbe proizlazi da nacionalni sud pred kojim se vodi spor između radnika i njegova bivšeg poslodavca koji ima svojstvo pojedinca mora izuzeti iz primjene navedeni nacionalni propis i osigurati da – ako taj poslodavac ne može podnijeti dokaz da je postupio s dužnom pažnjom zahtijevanom kako bi radnik mogao stvarno koristiti plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo na temelju prava Unije – navedeni radnik ne može izgubiti ni svoja stečena prava na takav plaćeni godišnji odmor ni, povezano s time, u slučaju prestanka radnog odnosa, novčanu naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koju u tom slučaju mora isplatiti izravno predmetni poslodavac.
(1) SL C 104, 3. 4. 2017.
Full & Egal Universal Law Academy