MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MICHALA BOBEKA
od 11. svibnja 2016. ( 1 )
Predmet C‑108/16 PPU
Openbaar Ministerie
protiv
Pawela Dworzeckog
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku — Hitni prethodni postupak — Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima — Okvirna odluka 2002/584/PUP — Europski uhidbeni nalog — Postupci predaje između država članica — Razlozi za moguće neizvršenje — Kazna izrečena u odsutnosti — Osobno dostavljen poziv na sud — Službena obavijest na drugi način — Pravo Unije — Autonomni pojmovi“
1.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga u Nizozemskoj koji je izdao jedan poljski sud protiv Paweła Dworzeckog. Cilj je tog europskog uhidbenog naloga izvršenje triju kazni zatvora, od kojih je jedna izrečena presudom nakon suđenja na kojem se P. Dworzecki nije osobno pojavio.
2.
Ovaj predmet odnosi se prije svega na pitanje može li se za dostavu sudskog poziva punoljetnoj osobi (u ovom slučaju djedu P. Dworzeckog), članu domaćinstva koji prebiva na adresi koju je odredila tražena osoba, smatrati da ispunjava uvjet iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o [e]uropskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica ( 2 ), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka).
3.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku poziva Sud da odluči o tumačenju određenih pojmova iz članka 4.a Okvirne odluke. Odgovor na postavljena pitanja omogućit će da se odluči o ulozi suda za izvršenje u vezi s provjerom okolnosti koje dovode do primjene alternativnih mogućnosti iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke.
I – Pravni okvir
A – Pravo Unije
4.
Prema članku 1. stavku 2. Okvirne odluke, „[d]ržave članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke”. U skladu sa stavkom 3. te odredbe, Okvirna odluka „ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a].”
5.
Okvirna odluka 2009/299 izmijenila je Okvirnu odluku 2002/548. Njome je, među ostalim, ukinut njezin članak 5. stavak 1. i uveden novi članak 4.a, koji se odnosi na odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila.
6.
Uvodna izjava 4. Okvirne odluke 2009/299 propisuje kako slijedi:
„Potrebno [je] odrediti jasne i zajedničke razloge za nepriznavanje odluka donesenih nakon suđenja na kojem se dotična osoba nije osobno pojavila. Cilj je ove Okvirne odluke preciznije odrediti spomenute zajedničke razloge na temelju kojih se tijelu izvršenja dopušta izvršenje odluke unatoč odsutnosti osobe prilikom suđenja, uz istodobno puno poštovanje prava te osobe na obranu. Namjena ove Okvirne odluke nije urediti oblike i metode, uključujući postupovne zahtjeve, koji se upotrebljavaju za postizanje rezultata utvrđenih u ovoj Okvirnoj odluci, a koji su predmet nacionalnog prava država članica.”
7.
U uvodnoj izjavi 7. Okvirne odluke 2009/299 pojašnjava se kako slijedi:
„Priznavanje i izvršenje odluke donesene nakon suđenja na kojem se dotična osoba nije osobno pojavila ne bi se smjelo odbiti ako je osoba bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo donošenjem odluke, ili ako je osoba na drugi način stvarno primila službenu obavijest o datumu i mjestu suđenja, tako da se nedvojbeno utvrdilo da je ona bila upoznata s predviđenim suđenjem. U tom se kontekstu podrazumijeva da je osoba morala ‚pravovremeno’ primiti takvu obavijest, to jest dovoljno rano kako bi mogla sudjelovati na suđenju i učinkovito iskoristiti svoje pravo na obranu.”
8.
U skladu s uvodnom izjavom 8. Okvirne odluke 2009/299:
„Pravo okrivljenika na pošteno suđenje zajamčeno je Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prema tumačenju Europskog suda za ljudska prava. To pravo uključuje pravo dotične osobe da se osobno pojavi na suđenju. Kako bi izvršavala to pravo dotična osoba treba biti upoznata s predviđenim suđenjem. Prema ovoj Okvirnoj odluci svaka bi država članica trebala, u skladu sa svojim nacionalnim pravom, osigurati da okrivljenik bude upoznat sa suđenjem, pri čemu se podrazumijeva da se pritom moraju ispunjavati zahtjevi navedene konvencije. U skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava, prilikom razmatranja o tome je li način obavještavanja prikladan da se osigura upoznatost osobe sa suđenjem, posebna bi se pozornost, prema potrebi, trebala obratiti i na pažnju dotične osobe radi primanja upućene obavijesti.”
9.
Članak 4.a Okvirne odluke glasi kako slijedi:
„1. Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:
(a)
pravovremeno:
i.
bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom, ili je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem;
i
ii.
bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju;
ili
(b)
bila upoznata s predviđenim suđenjem i ovlastila je pravnog zastupnika, kojeg je imenovala dotična osoba ili država, da je brani tijekom suđenja te ju je taj zastupnik uistinu branio tijekom suđenja;
ili
(c)
nakon dostave odluke i nakon što je izričito obaviještena o pravu na obnovu postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima pravo sudjelovati te se mogu preispitati ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja početne odluke:
i.
izričito izjavila da ne osporava odluku;
ili
ii.
nije zahtijevala obnovu postupka niti podnijela žalbu u primjenjivom roku;
ili
(d)
joj odluka nije osobno dostavljena, nego:
i.
će joj biti osobno dostavljena bez odgode nakon predaje te će biti izričito obaviještena o svojem pravu na obnovu postupka ili žalbu, pri čemu ta osoba ima pravo sudjelovati te se mogu preispitati ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja početne odluke;
i
ii.
bit će obaviještena o roku u kojem mora zahtijevati obnovu postupka ili podnijeti žalbu, kako se navodi u odgovarajućem europskom uhidbenom nalogu.
[...]”
B – Nizozemsko pravo
10.
Okvirna odluka prenesena je u nizozemsko pravo Zakonom o predaji (Overleveringswetom, u daljnjem tekstu: OLW). Članak 12. OLW‑a provodi članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke i propisuje da:
„Predaja nije dopuštena kada je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja presude donesene na suđenju na kojem se okrivljenik nije osobno pojavio, osim ako je u europskom uhidbenom nalogu navedeno da je, u skladu s postupovnim zahtjevima države članice izdavanja:
1.
okrivljenik bio pravovremeno i osobno pozvan te time obaviješten o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo donošenjem odluke ili je na drugi način stvarno primio službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja, tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem i bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezina nepojavljivanja na suđenju;
[...]”
II – Glavni postupak
11.
Rechtbanku Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) officier van justitie bij de rechtbank (državni odvjetnik pri sudu) 30. studenoga 2015. podnio je zahtjev za izvršenje europskog uhidbenog naloga koji je 4. veljače 2015. izdao Sąd Okręgowy w Zielonej Górze (Regionalni sud u Zielonoj Góri, Poljska) za uhićenje i predaju P. Dworzeckog.
12.
Uhidbeni nalog izdan je radi izvršenja u Poljskoj triju kazni zatvora izrečenih trima presudama, od 12. ožujka 2007. (prva presuda), 22. lipnja 2010. (druga presuda) i 2. lipnja 2011. (treća presuda). Kazne zatvora su u trajanju od dvije godine (od kojih se još treba izvršiti sedam mjeseci i dvanaest dana), od osam mjeseci odnosno od šest mjeseci ( 4 ).
13.
Iz točke (d) europskog uhidbenog naloga proizlazi da se P. Dworzecki nije osobno pojavio na suđenju na kojem je donesena druga presuda. Također, pravosudno tijelo koje je izdalo nalog označilo je točku 1.b obrasca europskog uhidbenog naloga (koja odgovara točki 3.1.b obrasca priloženog Okvirnoj odluci), koja se primjenjuje u slučaju da „osoba nije bila osobno pozvana, ali [...] je na neki drugi način primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja, tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem, i bila obaviještena da se odluka može donijeti u slučaju njezinog nepojavljivanja na suđenju”.
14.
Na osnovi „informacija o tome kako je ispunjen dotični uvjet” iz točke 4. točke (d) priloženog obrasca, u tom europskom uhidbenom nalogu navedeno je kako slijedi:
„Sudski poziv poslan je na adresu koju je Paweł Dworzecki naveo za dostave te ga je primila punoljetna osoba s prebivalištem na toj adresi, naime djed Paweła Dworzeckog, u skladu s člankom 132. Zakona o kaznenom postupku, koji predviđa da, ‚u slučaju odsutnosti adresata, postupovni akt mora biti dostavljen punoljetnom članu domaćinstva adresata, a u slučaju odsutnosti punoljetnog člana domaćinstva, postupovni akt također može biti dostavljen vlasniku ili vrataru ili voditelju naselja, pod uvjetom da ga se te osobe obvežu predati njegovu adresatu’. Primjerak presude također je poslan na istu adresu te ga je primila punoljetna osoba s prebivalištem na toj adresi. Paweł Dworzecki je osim toga priznao krivnju i unaprijed prihvatio kaznu koju je predložilo državno odvjetništvo.”
15.
P. Dworzecki je u pritvoru u Nizozemskoj u iščekivanju, s jedne strane, predaje – koja je već odobrena – za prvu i treću presudu i, s druge strane, da sud koji je uputio zahtjev odluči o drugoj presudi.
III – Odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i prethodna pitanja
16.
Sud koji je uputio zahtjev navodi da, suprotno odredbama članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke, članak 12. OLW‑a propisuje obvezan razlog za odbijanje izvršenja za slučaj kada se tražena osoba nije osobno pojavila na suđenju na kojem je donesena odluka na kojoj se temelji uhidbeni nalog.
17.
Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da je Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) u prošlosti tumačio dio rečenice „u skladu s postupovnim zahtjevima države članice izdavanja”, koji se nalazi ispred točaka (a) do (d) članka 12. OLW‑a ( 5 ), na način da je na pravu države članice izdavanja europskog uhidbenog naloga da utvrdi je li predmetna činjenična situacija takva da je obuhvaćena jednim od slučajeva nabrojenih u toj odredbi. Međutim, iz prethodnih pitanja suda koji je uputio zahtjev vidljivo je da se on sada pita o usklađenosti takvog tumačenja s Okvirnom odukom.
18.
U tim je okolnostima Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Jesu li pojmovi u članku 4.a stavku 1. točki (a) [Okvirne odluke]
—
‚pravovremeno bila osobno pozvana te time obaviještena o predviđenom datumu i mjestu suđenja koje je rezultiralo odlukom’
i
—
‚pravovremeno […] je na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem’
autonomni pojmovi prava Unije?
1.
Ako jesu:
a)
kako treba te autonomne pojmove općenito tumačiti i
b)
može li slučaj poput ovoga, koji karakteriziraju sljedeće činjenice:
—
prema [europskom uhidbenom nalogu] sudski poziv je dostavljen na adresu tražene osobe odraslom članu domaćinstva koji se obvezao proslijediti poziv traženoj osobi,
—
iz [europskog uhidbenog naloga] se ne može utvrditi je li i kada taj član domaćinstva stvarno predao sudski poziv traženoj osobi,
—
te se iz objašnjenja koje je tražena osoba dala tijekom rasprave pred sudom koji je uputio zahtjev ne može zaključiti je li tražena osoba – pravovremeno – bila upoznata o predviđenom vremenu i mjestu predviđenog suđenja,
biti obuhvaćen jednim od tih dvaju autonomnih pojmova?”
IV – Hitni postupak pred Sudom
19.
Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda. Obrazložio je taj zahtjev navodeći da je P. Dworzecki trenutačno lišen slobode i u iščekivanju, s jedne strane, svoje predaje – koju je već odobrio sud koji je uputio zahtjev u odnosu na dvije od tri presude – i, s druge strane, toga da potonji sud donese odluku u vezi s preostalom presudom. Sud koji je uputio zahtjev naglašava da rok u kojem će Sud odgovoriti na prethodno pitanje izravno i odlučujuće utječe na trajanje pritvora P. Dworzeckog.
20.
Četvrto vijeće Suda odlučilo je 10. ožujka 2016. prihvatiti zahtjev suda koji je uputio zahtjev da se o ovom prethodnom pitanju odluči u hitnom postupku.
21.
P. Dworzecki, nizozemska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 24. travnja 2015. poljska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, uz gore navedene subjekte, također su podnijele usmena očitovanja.
V – Analiza
22.
Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati treba li određene pojmove iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke tumačiti isključivo upućivanjem na nacionalno pravo države članice izdavanja ili je riječ o autonomnim pojmovima prava Unije. Ako je riječ o drugom slučaju, sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem pita Sud koje tumačenje treba dati pojmovima iz te odredbe s obzirom na okolnosti iz ovog predmeta.
23.
Najprije treba istaknuti da se ovaj postupak vodi o pitanju preoblikovanja nacionalnim pravom razloga za moguće neizvršenje u razlog za obvezno neizvršenje. Sud još nije ispitao to važno pitanje, već je samo imao priliku odlučiti o mogućnosti za države članice da ograniče slučajeve u kojima pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti predati traženu osobu ( 6 ). Međutim, s obzirom na to da, s jedne strane, države članice nisu pružile potkrijepljenu argumentaciju u vezi s ovim pitanjem i, s druge strane, da ono ne predstavlja nužan element za davanje korisnog odgovora sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, neću se o njemu izjasniti u ovom mišljenju.
A – Prvo prethodno pitanje
24.
U prvom pitanju suda koji je uputio zahtjev razlikuju se dvije mogućnosti koje naizgled isključuju jedna drugu: ili je riječ o „autonomnim pojmovima prava Unije” – pa su tako njihov sadržaj i tumačenje određeni na jedinstven način pravom Unije, koje implicitno usklađuje nacionalna prava – ili su ti pojmovi nastali upućivanjem na nacionalno pravo ( 7 ).
25.
Iz svih pisanih i usmenih očitovanja podnesenih Sudu proizlazi da su pojmovi iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke autonomni pojmovi prava Unije.
26.
Smatram da takvo strogo razlikovanje između, s jedne strane, autonomnih pojmova prava Unije i, s druge strane, pojmova koji pripadaju nacionalnom pravu ne dopušta ispravno sagledavanje problematike na kojoj se temelji ovo prethodno pitanje. Naime, ne čini se da se na spornu odredbu može očito primijeniti takva dihotomija. Pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev obuhvaća sve pojmove iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke koji čine prvu iznimku od razloga za moguće neizvršenje iz te odredbe. Čini mi se da bi bilo umjetno promatrati tu odredbu kao skup autonomnih pojmova koji su pripojeni jedni drugima. Riječ je zapravo o minimalnim zahtjevima ili nezavisnim ili autonomnim jamstvima prava Unije kojima se propisuju, u obliku detaljnih opisa činjeničnih situacija, iznimke od mogućnosti nepriznavanja iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke. Kao što to navodi Komisija, uvodne izjave Okvirne odluke 2009/299 govore o volji zakonodavca da odredi „jasne i zajedničke razloge za nepriznavanje odluke” i „zajednička rješenja” ( 8 ) u vezi s odlukama donesenima u odsutnosti.
27.
Naime, članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke propisuje razlog za moguće neizvršenje za slučaj kada se osoba nije osobno pojavila na svojem suđenju. Međutim, postoje četiri iznimke u slučaju kojih pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog ( 9 ). Te situacije navedene su u članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke, u kojem su definirani uvjeti u kojima tijelo izvršenja mora izvršiti odluku unatoč tomu što se osoba nije osobno pojavila na suđenju ( 10 ).
28.
Taj sustav zahtijeva suradnju između pravosudnih tijela izdavanja i onih izvršenja koja se temelji na uzajamnom povjerenju. U stvarnosti je na pravosudnom tijelu izdavanja da u uhidbenom nalogu naznači – u skladu s obrascem priloženim Okvirnoj odluci, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299 – način na koji su ispunjena jamstva iz članka 4.a. Ako je pravosudno tijelo izdavanja označilo rubriku koja znači da se osoba nije osobno pojavila na suđenju na kojem je donesena presuda, to tijelo mora izrijekom navesti je li osoba bila osobno pozvana (točka 3.1.a obrasca priloženog Okvirnoj odluci) ili je, u nedostatku toga, na drugi način stvarno primila službenu obavijest (točka 3.1.b tog obrasca). U tom drugom slučaju tijelo izdavanja treba naznačiti (u skladu s točkom 4. navedenog obrasca) kako je ispunjen taj uvjet. To nužno podrazumijeva opis činjenica kao i pravnu kvalifikaciju određenih elementa, u skladu s ocjenom tijela izdavanja.
29.
Činjenica da tijelo izdavanja u točki 4. obrasca mora naznačiti te činjenične podatke potvrđuje kontrolnu ulogu ili ulogu provjere koju u vezi s tim podacima ima tijelo izvršenja. Stoga podaci iz europskog uhidbenog naloga u vezi s načinom na koji je osoba obaviještena omogućavaju tijelu izvršenja da primijeni svoje ovlasti u vezi s odbijanjem izvršenja, provođenjem nezavisnog ispitivanja uvjeta i jamstava iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke. Treba osigurati tu nezavisnu kontrolu koju provodi tijelo izvršenja s obzirom na autonoman sadržaj jasnih i zajedničkih jamstava iz iznimki od razloga za moguće nepriznavanje iz tog članka 4.a.
30.
Treba napomenuti da se nezavisna kontrola koju provodi tijelo izvršenja ograničava na provjeru pravne kvalifikacije (točke 3.1.b, 3.2. ili 3.3 obrasca) činjenica kako ih je prikazalo tijelo izdavanja (točka 4. obrasca). Suprotno argumentima koje su na raspravi iznijele nizozemska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, to ne podrazumijeva mogućnost da tijelo izvršenja ospori činjenice koje je navelo tijelo izdavanja. Iz načela uzajamnog povjerenja proizlazi, naime, a što je istodobno u interesu procesne ekonomije u sudskim postupcima, da je tijelo izvršenja vezano činjenicama koje je navelo tijelo izdavanja.
31.
Kada je riječ o praktičnim posljedicama koje proizlaze iz jamstava iz drugog dijela alternativne mogućnosti iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke, može se zaključiti da je, unatoč tomu što je tijelo izdavanja u točki 3. obrasca europskog uhidbenog naloga navelo da je osoba kojoj dostava nije osobno izvršena na drugi način stvarno primila službenu obavijest, tijelu izvršenja i dalje dopušteno provjeriti jesu li ispunjeni posebni zajednički uvjeti iz te odredbe, uzimajući u obzir podatke koje je u točku 4. obrasca unijelo tijelo izdavanja.
32.
Tako iz sustava uspostavljenog Okvirnom odlukom u njegovoj praktičnoj primjeni proizlazi da su iznimke iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke autonomna jamstva kojima su propisani minimalni uvjeti koje nameće pravo Unije, čije poštovanje kontroliraju tijela izvršenja. U tom smislu ti su zahtjevi definirani Okvirnom odlukom na način koji je autonoman i zajednički državama članicama.
33.
Stoga je postojanje autonomnih i zajedničkih jamstava određeno člankom 4.a stavkom 1. točkama (a) do (d) Okvirne odluke upravo ono što omogućava da se tim člankom uspostavi sustav kojim se potiče uzajamno priznavanje, uz istodobno poštovanje prava obrane. U vezi s tim dvama ciljevima Okvirna odluka definira pravne posljedice postupovnih akata država članica a da pritom ne propisuje konkretne postupovne metode.
34.
Naime, iz teksta Okvirne odluke kao i uvodnih izjava Okvirne odluke 2009/299 jasno proizlazi da cilj sustava uvedenog pravom Unije u vezi s primjenom načela uzajamnog priznanja na odluke donesene u odsutnosti nije usklađivanje postupovnih pravila država članica. Na prvome mjestu, upućivanje na „dodatne postupovne zahtjeve” u članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke znači da ta odredba propisuje samo minimalni postupovni sadržaj koji se treba nadopuniti nacionalnim postupovnim pravom ( 11 ). Na drugome mjestu, iz uvodne izjave 4. Okvirne odluke 2009/299 jasno je da njezina „namjena […] nije urediti oblike i metode, uključujući postupovne zahtjeve, koji se upotrebljavaju za postizanje rezultata utvrđenih u ovoj Okvirnoj odluci, a koji su predmet nacionalnog prava država članica” ( 12 ).
35.
Iz toga slijedi da su postupovna pravila, osobito ona koja se odnose na dostavu postupovnih akata, i dalje uređena nacionalnim pravom, među ostalim, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica i pravnom prirodom okvirnih odluka. Stoga članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke propisuje samo minimalne zahtjeve izražene u obliku činjeničnih uvjeta koji moraju biti ispunjeni, a nacionalnom pravu ostavlja izbor postupovnih metoda.
36.
Stoga na prvo prethodno pitanje valja odgovoriti na način da članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke treba tumačiti tako da sadržava minimalna autonomna jamstva čije poštovanje treba nezavisno provjeriti pravosudno tijelo izvršenja radi izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja odluke donesene a da se osoba nije osobno pojavila na svojem suđenju.
B – Drugo prethodno pitanje
37.
Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud, na prvome mjestu, koje tumačenje treba općenito dati pojmovima iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke. Na drugome mjestu, sud koji je uputio zahtjev pita Sud potpada li situacija poput ove u predmetnom slučaju pod jedan od dvaju slučajeva propisanih tom odredbom. Nakon nekoliko općih razmatranja, ispitat ću posebne okolnosti slučaja iz sporne odredbe u vezi s onima iz predmetnog slučaja.
1. Opća razmatranja
38.
Nije upitna temeljna važnost, općenito u pravu Unije i konkretno u sustavu Okvirne odluke, načela uzajamnog povjerenja i načela uzajamnog priznavanja koje je s njim izravno povezano ( 13 ). Sud je više puta podsjetio da načelo uzajamnog priznavanja, koje je „kamen temeljac” pravosudne suradnje, osobito podrazumijeva da su države članice načelno obvezne izvršiti europski uhidbeni nalog ( 14 ). Stoga one mogu odbiti izvršiti takav nalog samo u slučajevima obveznog neizvršenja ili mogućeg neizvršenja, propisanima u člancima 3. do 4.a Okvirne odluke. Osim toga, izvršenje europskog uhidbenog naloga mogu uvjetovati jedino jednim od uvjeta koji su ograničavajuće propisani u članku 5. ( 15 ). Stoga iako države članice imaju određenu marginu prosudbe pri prenošenju tih odredbi u svoje interno pravo, ne mogu proširiti njihovo područje primjene izvan onoga što proizlazi iz jedinstvenog tumačenja ( 16 ).
39.
Kada je riječ o članku 4.a stavku 1. Okvirne odluke, iz uvodne izjave 3. Okvirne odluke 2009/299 proizlazi da je zakonodavac Unije želio ukloniti situaciju iz članka 5. inicijalne verzije Okvirne odluke 2002/584, prema kojem je tijelo izdavanja moralo ocijeniti jesu li jamstva koja su dana da će ta osoba imati mogućnost zatražiti obnovu postupka dostatna ( 17 ).
40.
Međutim, postojanje razloga za neizvršenje govori o činjenici da načelo uzajamnog priznanja ne znači da je obveza izvršenja uhidbenog naloga apsolutna ( 18 ). Konkretno, članak 4.a Okvirne odluke predstavlja razlog za neizvršenje izravno povezan s pravima obrane na suđenju koje je dovelo do presude donesene u odsutnosti ( 19 ). S tim u vezi, članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke propisuje autonomne zahtjeve za zaštitu prava obrane kojima se omogućuje osiguranje izvršenja europskog uhidbenog naloga čak i u situaciji kada se osoba nije osobno pojavila na svojem suđenju. Stoga, iako je Okvirna odluka 2009/299 zasigurno dopustila razvoj u smjeru uzajamnog priznanja, taj razvoj omogućilo je integriranje minimalnih autonomnih jamstava uspostavljenih pravom Unije.
41.
Slijedom toga, neće se samo na temelju načela uzajamnog priznanja tumačiti članak 4.a stavak 1. točka (a) Okvirne odluke jer ta odredba predstavlja iznimku od mogućnosti primjene razloga neizvršenja čije je postojanje izravno vezano za poštovanje temeljnih prava. Također, posebna svojstva te odredbe moraju biti odlučujuća pri njezinu tumačenju.
42.
Na prvome mjestu, nesporno je da se radi o odredbi koja detaljno propisuje određene činjenične zahtjeve kojima se mora udovoljiti.
43.
Na drugome mjestu, ne smije se zanemariti to da ta odredba pripada posebnom području kaznenog prava, što znači da postoji potreba za povećanim jamstvima ( 20 ).
44.
Na trećemu mjestu, ta odredba usko je povezana s temeljnim pravima poput prava obrane i prava na djelotvoran pravni lijek iz članaka 47. i 48. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).
45.
U tom pogledu, kao što to i Komisija ističe, članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. treba prije svega tumačiti s obzirom na cilj poštovanja prava okrivljenika, uz istodobno poboljšavanje uzajamnog priznanja sudskih odluka ( 21 ). Cilj zaštite prava okrivljenika također proizlazi iz uvodnih izjava 1. do 8. Okvirne odluke 2009/299, kojima se izražava namjera za uvođenje sustava koji je u skladu sa sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava.
46.
U skladu s tom sudskom praksom, pravo osobnog pojavljivanja – koje proizlazi iz predmeta i cilja cijelog članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP) ( 22 ) – nije apsolutno i okrivljenik ga se može u određenim uvjetima svojevoljno odreći, izričito ili prešutno, pod uvjetom da je to odricanje nedvojbeno. Stoga je presuđeno da postupak koji se odvija u odsutnosti okrivljenika nije sam po sebi neusklađen s člankom 6. EKLJP‑a. To je osobito slučaj kada okrivljenik može kasnije ishoditi novu sudsku odluku nakon što je saslušan i u slučaju da se utvrdi da se odrekao svojeg prava na pojavljivanje na suđenju i prava da se brani ili kada se utvrdi da je imao namjeru pobjeći ( 23 ).
47.
Sud je već imao priliku odlučiti o usklađenosti sustava određenog člankom 4.a Okvirne odluke s člancima 47. i 48. Povelje. U presudi Melloni Sud je istaknuo činjenicu da je zakonodavac Unije prihvatio rješenje koje se sastoji u tome da se iscrpno nabroje slučajevi u kojima će se smatrati da izvršenje europskog uhidbenog naloga donesenog radi izvršenja odluke donesene u odsutnosti ne nanosi štetu pravima obrane ( 24 ).
48.
Opći cilj Okvirne odluke – odnosno olakšavanje i ubrzavanje pravosudne suradnje ( 25 )– treba, dakle, uravnotežiti s posebnim ciljem poštovanja prava okrivljenika da se osobno pojavi na suđenju, na kojem se temelji članak 4.a, propisan Okvirnom odlukom 2009/299.
49.
Sve u svemu, zbog triju prethodno navedenih razloga, nije se moguće, kao što to čini nizozemska vlada, pozivati na argument koji se temelji na korisnom učinku Okvirne odluke samo s gledišta poboljšanja uzajamnog priznanja. Takva argumentacija ne može se koristiti na štetu prava obrane u kaznenim postupcima, čak i kada bi to dovelo do situacije u kojoj se mora odbiti izvršenje uhidbenog naloga.
50.
U odgovoru na drugo prethodno pitanje pod (a), smatram da za potrebe tumačenja zajedničkih jamstava iz članka 4.a Okvirne odluke treba upotrijebiti metodu doslovnog tumačenja te odredbe, koja u potpunosti priznaje ulogu koju imaju temeljna prava.
2. „Osobna dostava poziva” i „primanje obavijesti na drugi način...”
51.
Cilj je drugog dijela drugog pitanja pod (b) saznati udovoljava li situacija poput one u glavnom postupku zahtjevima iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke.
52.
Prema mišljenju nizozemske i poljske vlade te vlade Ujedinjene Kraljevine, u ovom predmetu ispunjeni su zahtjevi iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke. Nasuprot tomu, Komisija smatra da druga opcija iz te odredbe zahtijeva da je osoba uistinu bila upoznata s vremenom i mjestom suđenja, što prema njezinu mišljenju ne može biti pravna fikcija. Komisija stoga smatra da iz elemenata koje je podnijelo pravosudno tijelo izdavanja ne proizlazi da je nedvojbeno utvrđeno da je osoba bila upoznata s predviđenim datumom i mjestom suđenja. P. Dworzecki sa svoje strane iznosi da iz obrazloženja tijela izdavanja ne proizlazi da su bili ispunjeni uvjeti iz članka 132. poljskog Kaznenog zakonika.
53.
Prije svega treba navesti da je isključivo na nacionalnom sudu da ocijeni činjenice koje su pred njim. Međutim, treba podsjetiti da, kako to iznose i nizozemska i poljska vlada, u situaciji poput one u glavnom postupku, kada sud izvršenja smatra da podaci koje je poslala država članica izdavanja nisu dostatni, treba zatražiti od pravosudnog tijela izdavanja da mu u najkraćem mogućem roku dostavi dodatne informacije ( 26 ), u skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke ( 27 ).
54.
S tim u vezi, u svojoj ocjeni precizirat ću kriterije koji se mogu izvesti na temelju članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke kako bi se omogućilo sudu koji je uputio zahtjev da ocijeni okolnosti u ovom slučaju.
55.
Članak 4.a stavak 1. točka (a) podtočka i. Okvirne odluke izrijekom upućuje na ova dva slučaja: osoba je bila „osobno pozvana” ili je ona „na drugi način stvarno primila službenu obavijest […]”. Uvodna izjava 7. Okvirne odluke 2009/299, kao i struktura obrasca priloženog toj odluci, potvrđuje to razlikovanje.
56.
Prema prvoj alternativnoj mogućnosti, osobu se moralo osobno pozvati i obavijestiti o predviđenom datumu i mjestu suđenja. Kao što i proizlazi iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke, dotična je osoba nesumnjivo ona kojoj se poziv mora osobno dostaviti.
57.
Stoga okolnost da je određivanje postupovnih načina pozivanja na državama članicama nije dovoljan razlog da se prihvati tumačenje prema kojem bi se pojam „osobna dostava poziva” temeljio na fikciji prema kojoj bi se dostava osobi različitoj od dotične mogla smatrati osobnom dostavom poziva.
58.
Kako su to istaknule Komisija te nizozemska i poljska vlada, neizravna dostava ne može se smatrati osobnom dostavom poziva. To ne samo da bi bilo protivno uobičajenoj uporabi pojma kako u svakodnevnom tako i u pravnom jeziku (što podrazumijeva da se osobna dostava poziva obavlja „izravno”) već bi također bilo, kao što je to istaknula i poljska vlada, nespojivo s člankom 4. stavkom 1. točkom (a) podtočkom i. Okvirne odluke, koji propisuje i drugu situaciju u kojoj se obavijest može dati „na drugi način”.
59.
Naposljetku, jasno je da je teret dokazivanja u vezi s time da je uistinu izvršena osobna dostava poziva na tijelima države članice izdavanja. Stoga je, kao što to iznosi Komisija, poljsko tijelo izdavanja pravilno označilo točku koja odgovara točki 3.1.b obrasca jer ono nije smatralo da iz okolnosti glavnog postupka proizlazi da je osoba osobno pozvana.
60.
Druga alternativna mogućnost iz članka 4.a stavka 1. točke (a) Okvirne odluke odnosi se na situaciju u kojoj je osoba „na drugi način stvarno primila službenu obavijest o predviđenom datumu i mjestu suđenja tako da se nedvojbeno utvrdilo da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem”.
61.
Iz sadržaja te odredbe jasno proizlazi da rezultat mora biti nedvojben.
62.
Posebna jamstva iz te odredbe stoga se odnose na načine primanja obavijesti – ona mora biti službena, a ne samo okolnosna ili neslužbena – njezin sadržaj – mora sadržavati mjesto i vrijeme suđenja – i njezin rezultat – osoba mora stvarno primiti obavijest, na način da je činjenica da je ona upoznata s predviđenim suđenjem nedvojbeno dokazana.
63.
Stoga svi ovi uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno. Slijedom toga, činjenica da je osoba bila „upoznata” sa suđenjem ne znači da nije potrebno službeno i stvarno obavještavanje o njegovu danu i vremenu.
64.
Među ostalim, nije sporno, kako je na to raspravi priznala i nizozemska vlada, da je teret dokazivanja da je osoba službeno i stvarno obaviještena na tijelima države članice izdavateljice. Stoga se, kako to proizlazi i iz Komisijinih očitovanja na raspravi, na tu drugu alternativnu mogućnost primjenjuju još stroži zahtjevi u pogledu rezultata koji treba postići, s obzirom na to da nudi mnogobrojne mogućnosti što se tiče načina postizanja tog rezultata.
65.
Države članice koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu zauzele su stav da su zahtjevi iz članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke i. drugog dijela Okvirne odluke u ovom slučaju ispunjeni, s jedne strane, zbog toga što P. Dworzecki nije postupao s pažnjom i, s druge strane, zbog informacije u uhidbenom nalogu da je P. Dworzecki „priznao krivnju i unaprijed prihvatio kaznu koju je predložilo državno odvjetništvo”.
66.
Države članice iznose da su do tog zaključka došle pozivajući se samo na uvodnu izjavu 8. Okvirne odluke 2009/299, u kojoj se, upućujući na praksu Europskog suda za ljudska prava, navodi da bi se „prilikom razmatranja o tome je li način obavještavanja prikladan da se osigura upoznatost osobe sa suđenjem, posebna […] pozornost, prema potrebi, trebala obratiti i na pažnju dotične osobe radi primanja upućene obavijesti”. Prema mišljenju vlade Ujedinjene Kraljevine, ta uvodna izjava odražava volju zakonodavca da ne prekorači razinu zaštite koju jamči Europski sud za ljudska prava. Nasuprot tomu, Komisija smatra da je uvodna izjava 8. odraz kompromisa između država članica koji se sastoji u tome da je razlog za odbijanje o kojem je riječ zasigurno bio zamišljen kao razlog za moguće neizvršenje, ali da to ne podrazumijeva smanjivanje jamstava iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke.
67.
Ne slažem se s mišljenjem vlade Ujedinjene Kraljevine. Tekst članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke ne propisuje nijednu iznimku prema kojoj bi se moglo odstupiti od zahtjeva da se osobu službeno i stvarno obavijesti o datumu i mjestu suđenja u situaciji kada bi ona na neki način bila upoznata s tim suđenjem na načine koji ne udovoljavaju zahtjevima iz te odredbe. Interpretativna vrijednost uvodne izjave 8. time nije dovedena u pitanje. Naime, s obzirom na to da članak 4.a stavak 1. Okvirne odluke propisuje razlog za moguće odbijanje, tijela izvršenja eventualno bi ipak mogla izvršiti predaju ako se na spornu situaciju ne primjenjuje nijedan od slučajeva iz točaka (a) do (d) tog članka. Međutim, kao što je to Komisija pravilno istaknula, države članice i tada bi bile obvezne poštovati uvjete iz EKLJP‑a, u skladu s onim što proizlazi iz uvodnih izjava 8. i 15. Okvirne odluke 2009/299.
68.
Kao što to navodi Komisija, informacija prema kojoj je P. Dworzecki „priznao krivnju i unaprijed prihvatio kaznu koju je predložilo državno odvjetništvo” ni na koji način ne upućuje na dan i mjesto suđenja te nikako ne podrazumijeva da se osoba odrekla prava na osobno pojavljivanje.
69.
U tom pogledu treba napomenuti da je Europski sud za ljudska prava presudio da „obavještavanje subjekta o tome da se protiv njega namjerava pokrenuti postupak predstavlja pravni čin takve važnosti da trebaju biti zadovoljeni formalni i materijalni zahtjevi da bi se zajamčilo da se okrivljenik stvarno može koristiti svojim pravima kao okrivljenika te da okolnost da je površno i neslužbeno upoznat s time nije dostatna” ( 28 ). Stoga sudska praksa Europskog suda za ljudska prava, koja je nužno kazuističke prirode, pruža primjere slučajeva u kojima se nagađanja u vezi s privatnim obavještavanjem ili neslužbenim informacijama nisu smatrala okolnostima koje udovoljavaju zahtjevu prema kojem mora biti zajamčena dostatna upoznatost ( 29 ). Isto tako, prilikom dostave drugoj osobi (primjerice, odvjetniku) u skladu s nacionalnim pravom, potrebna je posebna pažnja da bi se sa sigurnošću utvrdilo da se osoba odrekla svojeg prava na pojavljivanje ( 30 ).
70.
Istina je da sudska praksa Europskog suda za ljudska prava ne isključuje to da određene dokazane činjenice mogu nedvojbeno pokazivati da je okrivljenik bio upoznat s okolnosti da se vodi kazneni postupak i da se nije imao namjeru pojaviti na svojem suđenju ili da je imao namjeru pobjeći ( 31 ). Međutim, kako to ističe Komisija, u nedostatku osobne dostave poziva, ne može se na temelju izostanka osobe sa suđenja zaključiti da se ona odrekla svojeg prava na pojavljivanje ( 32 ). Isto tako, nedostatak pažnje u postupanju osobe ne podrazumijeva nužno njezino odricanje od prava na pojavljivanje ( 33 ). Nasuprot tomu, povećana razina pažnje traži se od nacionalnih sudova kada okrivljeniku nije osobno dostavljen poziv ( 34 ).
71.
U svakom slučaju, zahtjevi iz članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke jamče poštovanje prava iz članaka 47. i 48. Povelje. Iako, u skladu objašnjenjima u vezi s Poveljom, ti članci imaju isti značenje i opseg primjene kao i članak 6. EKLJP‑a, to ne sprečava pravo Unije da pruži širu zaštitu na temelju članka 52. stavka 3. Povelje.
72.
Sud je u tim različitim kontekstima ocijenio da pravo okrivljenika na osobno pojavljivanje na suđenju nije apsolutne prirode ( 35 ).
73.
Kada je riječ o pravu na djelotvoran pravni lijek i pošteno suđenje iz članka 47. Povelje kao i pravima obrane iz njezina članka 48. stavka 2., Sud je u presudi Melloni precizirao da slučaj iz članka 4.a stavka 1. točke (a) Okvirne odluke propisuje „uvjete u kojima se mora smatrati da se osoba dobrovoljno i nedvojbeno odrekla svojeg prava da bude nazočna na suđenju, na način da izvršenje europskog uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne od strane osobe koja je osuđena u odsutnosti ne može podvrgnuti uvjetu da ta osoba može tražiti ponovno suđenje u svojoj prisutnosti u državi članici izdavanja” ( 36 ). Iz toga proizlazi da, u vezi s Okvirnom odlukom, nema povrede prava na pošteno suđenje osobito ako je okrivljenik upoznat s datumom i mjestom suđenja iako se na njemu nije osobno pojavio ( 37 ).
74.
Stoga iz teksta članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke jasno proizlazi da, kada je riječ o ovom konkretnom pitanju, pravo Unije osigurava viši stupanj zaštite od EKLJP‑a jer propisuje izričito jamstvo u vezi s rezultatom obavještavanja, pri čemu obavijest mora sadržavati informacije o danu i mjestu suđenja. Općenita upoznatost s okolnosti da se vodi kazneni postupak ne udovoljava uvjetima iz te odredbe.
75.
Prema tome, iznimke od mogućnosti odbijanja izvršenja europskog uhidbenog naloga iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke temelje se na jasnim i preciznim zahtjevima koji jamče povećanu razinu zaštite jer uključuju obvezno izvršenje europskog uhidbenog naloga u slučajevima donošenja presude u odsutnosti.
76.
Naposljetku treba podsjetiti da, sa sustavnog gledišta, primjena članka 4.a stavka 1. točke (a) Okvirne odluke sadržava presumpciju odricanja okrivljenika od svojeg prava na pojavljivanje i ne jamči mu, za razliku od točke (d) te odredbe, pravo na obnovu postupka ili postupak povodom žalbe.
77.
Kako je to već istaknuto, na sudu koji je uputio zahtjev jest da ocijeni, na temelju činjeničnih elemenata koji su mu na raspolaganju i u skladu s gore navedenim kriterijima, je li nedvojbeno utvrđeno da je P. Dworzecki pravovremeno bio upoznat sa suđenjem putem službenih i stvarnih informacija o predviđenom datumu i mjestu suđenja. Međutim, da bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, i pod uvjetom da se dostave dodatne informacije u skladu s člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke, čini mi se da se za dostavu izvršenu na način opisan u drugom prethodnom pitanju ne može smatrati da ispunjava uvjet da je osoba „na drugi način stvarno primila službenu obavijest” u smislu članka 4.a stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke jer se ne može nedvojbeno utvrditi da je poziv predan traženoj osobi.
78.
Međutim, treba napomenuti da različite situacije iz točaka (a) do (d) članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke čine normativnu cjelinu koja funkcionira kao usklađen sustav. Stoga, ako se predaja ne može izvršiti na temelju točke (a), moguće se pozvati na drugi slučaj, koji dopušta da se poštuju prava obrane na način da je osigurano pravo na pravni lijek ili na obnovu postupka.
79.
Poljska vlada tako je objasnila da u njezinu unutarnjem pravnom poretku postoji mogućnost obnove postupka. Taj element, kako to ističe Komisija, mogao bi eventualno dovesti pravosudno tijelo izdavanja do zaključka da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 4.a stavka 1. točke (d) Okvirne odluke.
80.
Naposljetku, treba također dodati, iz praktičnih razloga, da članak 4.a stavak 1. kao i uvodna izjava 6. Okvirne odluke 2009/299 propisuju da se radi o alternativnim uvjetima. Ništa ne sprečava tijelo izdavanja da utvrdi da je istodobno ispunjeno više uvjeta, s obzirom na to da se oni ne mogu smatrati međusobno isključivima. Takve iscrpnije informacije također omogućavaju uzajamno priznanje i brzinu suradnje.
81.
Zaključno, iz teksta sporne odredbe kao i opće strukture i cilja Okvirne odluke proizlazi da primjena članka 4. stavka 1. točke (a) podtočke i. Okvirne odluke zahtijeva da je osobi izravno osobno dostavljen poziv ili, u nedostatku toga, da nedvojbeno proizlazi da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem putem službenih i stvarnih informacija o predviđenom datumu i mjestu suđenja.
VI – Zaključak
82.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) odgovori kako slijedi:
1.
Članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o [e]uropskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da sadržava minimalna autonomna jamstva čije poštovanje treba nezavisno provjeriti pravosudno tijelo izvršenja radi izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja odluke donesene a da se osoba nije osobno pojavila na svojem suđenju.
2.
Članak 4.a stavak 1. točku (a) podtočku i. Okvirne odluke 2002/584/PUP, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299/PUP, treba tumačiti na način da je osobi trebalo izravno osobno dostaviti poziv u skladu s primjenjivim nacionalnim postupcima ili, u nedostatku toga, da iz informacija koje je dalo tijelo izdavanja treba nedvojbeno proizlaziti da je osoba bila upoznata s predviđenim suđenjem putem službenih i stvarnih informacija o predviđenom datumu i mjestu suđenja.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL L 190, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.)
( 3 ) SL L 81, str. 24. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.)
( 4 ) Budući da pravosudno tijelo koje je izdalo nalog činjenice nije ocijenilo kao „činjenice za koje nije potrebna provjera dvostruke kažnjivosti djela”, sud koji je uputio zahtjev navodi da su činjenice u nizozemskom pravu kvalificirane kao „(I.) krađa kojoj je prethodilo nasilje prema osobama počinjeno radi pripremanja krađe; (II.) kao supočinitelj: namjerno i nezakonito nanošenje štete imovini koja u cijelosti ili djelomično pripada trećoj osobi; (III.) prijetnja izvršenja kaznenog djela protiv života”.
( 5 ) Koji odgovara dijelu rečenice iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke, odnosno: „u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja”.
( 6 ) Vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 2009., Wolzenburg (C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 58. i sljedeće) kao i od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, (C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 32. do 35. i 52).
( 7 ) Vidjeti osobito presude od 9. ožujka 2006., Van Esbroeck (C‑436/04, EU:C:2006:165, t. 35.); od 16. studenoga 2010., Mantello (C‑261/09, EU:C:2010:683, t. 38.); od 14. studenoga 2013., Baláž (C‑60/12, EU:C:2013:733, t. 26.) i od 27. svibnja 2014., Spasic (C‑129/14 PPU, EU:C:2014:586, t. 79.).
( 8 ) Vidjeti uvodne izjave 4. i 11. Okvirne odluke 2009/299.
( 9 ) Vidjeti presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 40.)
( 10 ) Vidjeti uvodnu izjavu 4. Okvirne odluke 2009/299.
( 11 ) U prilog tom zaključku govore i pripremni akti, u kojima se raspravljalo o brisanju riječi „dodatni”. Vidjeti dokument Vijeća 6501/08 od 26. veljače 2008., bilješka 24. i dokument Vijeća 8074/08 od 8. travnja 2008, str. 5. Budući da taj prijedlog nije usvojen, pojam „dodatni” postoji u svim jezičnim verzijama.
( 12 ) Isto tako, u uvodnoj izjavi 14. naglašeno je da nacionalna zakonodavstva nisu usklađena u dijelu koji se odnosi na obnovu postupka.
( 13 ) Vidjeti u tom smislu mišljenje 2/13 od 18. prosinca 2014. (EU:C:2014:2454, t. 191.).
( 14 ) Vidjeti, primjerice, presudu od 16. srpnja 2015., Lanigan (C‑237/15 PPU, EU:C:2015:474, t. 36. i navedenu sudsku praksu).
( 15 ) Vidjeti osobito presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, C‑404/15, EU:C:2016:198, t. 80).
( 16 ) Vidjeti u tom smislu presude od 17. srpnja 2008., Kozłowski (C‑66/08, EU:C:2008:437, t. 43.) i od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge (C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 37.). Sud na temelju toga analogijom zaključuje, u vezi s Okvirnom odlukom Vijeća 2005/214/PUP od 24. veljače 2005. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na novčane kazne (SL L 76, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 69.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL L 81, str. 24.) (SL., posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.), da se „razlozi odbijanja priznanja izvršenja takve odluke moraju tumačiti restriktivno”. Vidjeti presudu od 14. studenoga 2013., Baláž (C‑60/12, EU:C:2013:733, t. 29.).
( 17 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 41.).
( 18 ) Presuda od 28. lipnja 2012., West (C‑192/12 PPU, EU:C:2012:404, t. 64. i navedena sudska praksa). Vidjeti također u tom smislu presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, C‑404/15, EU:C:2016:198).
( 19 ) Vidjeti presudu od 29. siječnja 2013., Radu (C‑396/11, EU:C:2013:39, t. 37.).
( 20 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2008., Weiss und Partner (C‑14/07, EU:C:2008:264, t. 72.).
( 21 ) Vidjeti članak 1. Okvirne odluke 2009/299. Vidjeti također presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 51.).
( 22 ) Vidjeti osobito presudu ESLJP‑a od 12. veljače 1985., Colozza protiv Italije, CE:ECHR:1985:0212JUD000902480, t. 27.
( 23 ) Vidjeti osobito presudu ESLJP‑a od 1. ožujka 2006., Sejdovic protiv Italije [VV], CE:ECHR:2006:0301JUD005658100, t. 82., 86. do 88. i 99.
( 24 ) Vidjeti presudu od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 44).
( 25 ) Vidjeti presudu od 28. lipnja 2012., West (C‑192/12 PPU, EU:C:2012:404, t. 53. i navedenu sudsku praksu).
( 26 ) Vidjeti analogijom presudu od 14. studenoga 2013., Baláž (C‑60/12, EU:C:2013:733, t. 31.).
( 27 ) Za tumačenje te odredbe vidjeti presudu od 5. travnja 2016., Aranyosi i Căldăraru (C‑404/15 i C‑659/15 PPU, EU:C:2016:198, t. 97.).
( 28 ) Vidjeti osobito presude ESLJP‑a od 12. listopada 1992., T. protiv Italije, CE:ECHR:1992:1012JUD001410488, t. 28.; od 18. svibnja 2004, Somogyi protiv Italije, CE:ECHR:2004:0518JUD006797201, t. 75. i Sejdovic protiv Italije [VV], gore navedenu, t. 99.
( 29 ) Vidjeti osobito presude ESLJP‑a T. protiv Italije, gore navedenu, t. 28.; Somogyi protiv Italije, gore navedenu, t. 75.; od 12. lipnja 2007., Pititto protiv Italije, CE:ECHR:2007:0612JUD001932103, t. 68. i 70.; od 6. listopada 2015., Coniac protiv Rumunjske, CE:ECHR:2015:1006JUD000494107, t. 53. Vidjeti također presudu ESLJP‑a od 23. svibnja 2006., Kounov protiv Bugarske, CE:ECHR:2006:0523JUD002437902.
( 30 ) Vidjeti osobito presude ESLJP‑a od 8. lipnja 2006., Kaya protiv Austrije, CE:ECHR:2006:0608JUD005469800, t. 30. i od 27. svibnja 2004., Yavuz protiv Austrije, CE:ECHR:2004:0527JUD004654999, t. 49.
( 31 ) Vidjeti osobito presudu ESLJP‑a Sejdovic protiv Italije [VV], gore navedenu, t. 99. Vidjeti također presudu ESLJP‑a od 28. veljače 2008., Demebukov protiv Bugarske (CE:ECHR:2008:0228JUD006802001), u kojoj je Europski sud za ljudska prava presudio da ne postoji povreda članka 6. u slučaju kada je optuženik, uz asistenciju odvjetnika, bio upoznat sa suđenjem, ali je promijenio boravište uz povredu izričite zabrane o suprotnom. Međutim, u presudi ESLJP‑a od 24. travnja 2012., Haralampiev protiv Bugarske, CE:ECHR:2012:0424JUD002964803, presuđeno je da upoznatost sa suđenjem nije bila dostatna da se zaključi da je utvrđeno da se optuženik nedvosmisleno odrekao svojeg prava da se osobno pojavi na suđenju.
( 32 ) Vidjeti u tom smislu presudu ESLJP‑a Sejdovic protiv Italije [VV], gore navedenu, t. 87. Osim toga, „nije na okrivljeniku da dokaže da nije namjeravao umaknuti sudu niti da se njegov izostanak može opravdati višom silom” (vidjeti osobito presudu ESLJP‑a Colozza protiv Italije, gore navedenu, t. 30.).
( 33 ) Vidjeti presudu ESLJP‑a od 8. listopada 2015., Aždajić protiv Slovenije, CE:ECHR:2015:1008JUD007187212, t. 57. i 58.
( 34 ) Vidjeti osobito presude ESLJP‑a Somogyi protiv Italije, gore navedenu, t. 70. i Kaya protiv Austrije, gore navedenu, t. 30.
( 35 ) Presuda od 26. veljače 2013., Melloni, C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 49. Vidjeti također, u drugim kontekstima, presude od 17. studenoga 2011., Hypoteční banka (C‑327/10, EU:C:2011:745, t. 50. do 53.), od 15. ožujka 2012., G (C‑292/10, EU:C:2012:142, t. 48. i sljedeće) kao i od 6. rujna 2012, Trade Agency (C‑619/10, EU:C:2012:531, t. 54 i 55.).
( 36 ) Presuda od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 52.)
( 37 ) Presuda od 26. veljače 2013., Melloni (C‑399/11, EU:C:2013:107, t. 49.). Kako iznosi Sud, to tumačenje slijedi pristup ESLJP‑a u njegovim presudama od 14. lipnja 2001., Medenica protiv Švicarske (CE:ECHR:2001:0614JUD002049192, t. 56. do 59.); Sejdovic protiv Italije, gore navedena (t. 84., 86. i 98.) kao i Haralampiev protiv Bugarske, gore navedena (t. 32. i 33.).
Full & Egal Universal Law Academy