EUR-Lex -  62016CC0127 - HR

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

PAOLA MENGOZZIJA

od 20. srpnja 2017. ( 1 )

Predmet C‑127/16 P

SNCF Mobilités, prije Société nationale des chemins de fer français (SNCF)

protiv

Europske komisije

„Žalba – Potpore koje je Francuska Republika provela za Sernam – Potpora za restrukturiranje i dokapitalizaciju, jamstva i otpis SNCF‑ovih potraživanja prema Sernamu – Prodaja imovine u paketu – Kriterij privatnog ulagača – Primjenjivost – Kompenzacijske mjere”

Sadržaj

 

I. Okolnosti spora

 

II. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

 

III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

 

IV. Pravna analiza

 

A. Uvodna napomena: od odluke Sernam 1 do odluke Sernam 3

 

B. O žalbi

 

1. Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava, nedostatnom obrazloženju i iskrivljavanju članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2

 

a) Prvi i treći dio prvog žalbenog razloga

 

1. Pobijana presuda

 

2. Sažetak argumentacije stranaka

 

i) Prvi dio prvog žalbenog razloga

 

ii) Treći dio prvog žalbenog razloga

 

3. Analiza

 

b) Drugi dio prvog žalbenog razloga

 

1. Pobijana presuda

 

2. Sažetak argumentacije stranaka

 

3. Analiza

 

2. Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno utvrdio da se ne može smatrati da je ponuda koju je podnio upravni tim proizašla iz otvorenog i transparentnog postupka

 

a) Pobijana presuda

 

b) Sažetak argumentacije stranaka

 

c) Analiza

 

3. Treći žalbeni razlog, koji se temelji na iskrivljavanju činjenica i pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno smatrao da je ponuda Sernamova upravnog tima bila mnogo nepovoljnija za prodavatelja od neobvezujućih ponuda drugih kandidata

 

a) Pobijana presuda

 

b) Sažetak argumentacije stranaka

 

c) Analiza

 

4. Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnom obrazloženju i proturječnosti obrazloženja jer je Opći sud presudio da Komisija nije pomiješala predmet prodaje i prodajnu cijenu Sernamove imovine

 

a) Pobijana presuda

 

b) Sažetak argumentacije stranaka

 

c) Analiza

 

5. Peti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i iskrivljavanju izreke odluke Sernam 2 jer je Opći sud smatrao da upisivanje potraživanja povrata potpore od 41 milijun eura u obveze likvidacije Sernama nije bilo u skladu s člankom 4. odluke Sernam 2

 

a) Pobijana presuda

 

b) Sažetak argumentacije stranaka

 

c) Analiza

 

1. Predmet prijenosa

 

2. Identitet dioničara

 

3. Trenutak prijenosa

 

4. Gospodarska logika transakcije

 

5. Cijena prijenosa

 

6. Zaključak o petom žalbenom razlogu

 

6. Šesti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnosti obrazloženja i iskrivljavanju činjenica jer je Opći sud presudio da načelo privatnog ulagača nije bilo primjenjivo na prijenos Sernamove imovine u paketu

 

a) Pobijana presuda

 

b) Prvi dio šestog žalbenog razloga

 

1. Sažetak argumentacije stranaka

 

2. Analiza

 

c) Drugi dio šestog žalbenog razloga

 

1. Sažetak argumentacije stranaka

 

2. Analiza

 

d) Treći dio šestog žalbenog razloga

 

1. Sažetak argumentacije stranaka

 

2. Analiza

 

e) Zaključak o šestom žalbenom razlogu

 

7. Argumenti koje Komisija navodi u pogledu dopuštenosti tužbe u prvom stupnju

 

V. Troškovi

 

VI. Zaključak

1. 

Ovom žalbom SNCF Mobilités (u daljnjem tekstu: SNCF) ( 2 ) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 17. prosinca 2015., SNCF/Komisija ( 3 ) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Komisije 2012/398/EU od 9. ožujka 2012. o državnoj potpori SA. 12522 (C 37/08) – Francuska – Primjena odluke „Sernam 2” (u daljnjem tekstu: odluka Sernam 3) ( 4 ).

I. Okolnosti spora

2.

Odlukom donesenom 23. svibnja 2001. ( 5 ) (u daljnjem tekstu: odluka Sernam 1) Europska komisija je, pod određenim uvjetima, odobrila potporu za restrukturiranje u iznosu od 503 milijuna eura u korist Sernama ( 6 ).

3.

Drugom odlukom donesenom 2004. ( 7 ) (u daljnjem tekstu: odluka Sernam 2) Komisija je utvrdila da nisu poštovani određeni uvjeti koje je odredila u odluci Sernam 1, što je dovelo do zlouporabe odobrene potpore.

4.

U tim je okolnostima, s jedne strane, Komisija izjavila da je, pod uvjetom da se poštuju novi uvjeti, potpora od 503 milijuna eura odobrena odlukom Sernam 1 spojiva s unutarnjim tržištem podložno uvjetima predviđenima člancima 3. i 4. odluke Sernam 2. S druge strane, istaknula je postojanje dodatne potpore od 41 milijun eura koja je nespojiva s unutarnjim tržištem i za koju stoga francuska tijela moraju ostvariti povrat.

5.

U skladu s načinom predviđenim člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 ( 8 ), SNCF odlučio je prodati Sernamovu imovinu u paketu. Prema navodima francuskih tijela, Sernamov gospodarski položaj onemogućio je dobivanje vrijednosno pozitivnih ponuda u okviru postupka javnog nadmetanja koji je za račun SNCF‑a pokrenula treća strana. Sve ponude prikupljene u okviru tog postupka bile su iznimno negativne te nijedna obvezujuća ponuda nije podnesena. Stoga je donesena odluka o nastavku pregovora samo s konzorcijem kandidata br. 5, koji je bio povezan sa Sernamovim upravnim timom. Kandidat br. 5 naposljetku je 15. lipnja 2005. usmenim putem obavijestio SNCF o tome da prije 30. lipnja 2005. nije u mogućnosti podnijeti, čak ni uvjetno, ponudu za preuzimanje.

6.

SNCF je stoga 30. lipnja 2005. odlučio da će Sernamovu imovinu u paketu prodati Sernamovu upravnom timu. Nakon tog prijenosa protiv Sernama je 15. prosinca 2005. proveden stečajni postupak. Potraživanje od 41 milijun eura, koje odgovara državnoj potpori koju je trebalo vratiti na temelju članka 1. stavka 2. odluke Sernam 2, upisano je u obveze Sernamove likvidacije. SNCF je od tog iznosa nakon stečajnog postupka mogao stvarno vratiti 2,75 milijuna eura.

7.

Nakon pritužbi koje su konkurenti podnijeli 24. lipnja 2005., 10. travnja 2006. i 23. travnja 2007., koji su tvrdili da je odluka Sernam 2 nepravilno ili zlouporabno primijenjena, Komisija je, dopisom od 16. srpnja 2008. ( 9 ), obavijestila Francusku Republiku o svojoj odluci o pokretanju formalnog istražnog postupka predviđenog člankom 88. stavkom 2. UEZ‑a, koji je doveo do donošenja odluke Sernam 3 od 9. ožujka 2012., koja je francuskim tijelima proslijeđena 26. ožujka 2012.

8.

U toj odluci Sernam 3 Komisija je smatrala da prijenosom Sernamove imovine u paketu nisu poštovani uvjeti navedeni u odluci Sernam 2 i da nije vraćena nespojiva potpora od 41 milijun eura. Zaključila je da je državna potpora u iznosu od 503 milijuna eura uvjetno odobrena odlukom Sernam 2 zlouporabljena i da je stoga nespojiva sa zajedničkim tržištem ( 10 ). Osim toga, Komisija je smatrala da su mjere koje je SNCF poduzeo radi provedbe tog prijenosa, konkretno dokapitalizacije u visini od 57 milijuna eura koja odgovara negativnoj cijeni Sernamove imovine u paketu i navodnom „otpisu potraživanja” od 38,5 milijuna eura, nove državne potpore, nespojive s unutarnjim tržištem ( 11 ).

9.

Članci 1. i 2. odluke Sernam 3 glase kako slijedi:

„Članak 1.

1.   Državne potpore u iznosu od 503 milijuna eura koje je Francuska dodijelila Sernamu SCS (koji je postao Sernam SA) i koje je Komisija odobrila odlukom [Sernam 2] provedene su zlouporabno. Te su potpore nespojive s unutarnjim tržištem. Tim su se potporama koristili Sernam Xpress, Financière Sernam i njegova društva kćeri Sernam Services i Aster.

2.   Potporom u iznosu od 41 milijun eura, koju je Francuska dodijelila Sernamu SCS i koja je proglašena nespojivom u odluci Sernam 2, također su se koristili Sernam Xpress kao i Financière Sernam i njegova društva kćeri, među ostalim Sernam Services i Aster.

3.   SNCF‑ova dokapitalizacija Sernama SA u iznosu od 57 milijuna eura, SNCF‑ov otpis potraživanja prema Sernamu SA u iznosu od 38,5 milijuna eura i SNCF‑ova jamstva prilikom prijenosa djelatnosti Sernama SA na Financière Sernam, osim jamstva za željezničare, državna su potpora nespojiva s unutarnjim tržištem.

Članak 2.

1.   Francuska je dužna izvršiti povrat potpora navedenih u članku 1. od Financière Sernama i njegovih društava kćeri Sernam Services i Aster.

[…]” [neslužbeni prijevod].

10.

Komisija, kojoj je Francuska Republika podnijela zahtjev, utvrdila je 4. travnja 2012. da ne postoji gospodarski kontinuitet između grupe Sernam i potencijalnih preuzimatelja, koji se sastoje od društava u grupi Geodis, koja pripada SNCF‑u, i grupi BMV, dijela Sernamove imovine i da, prema tome, obvezu povrata potpora koje su odlukom Sernam 3 proglašene nezakonitima i nespojivima ne treba proširiti na Geodis i BMV.

11.

Stečajni postupak protiv Financière Sernama i Sernam Servicesa proveden je 13. travnja 2012. te je Geodis istoga dana podnio ponudu i određeno je da bude preuzimatelj imovine grupe Sernam.

II. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda

12.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 4. lipnja 2012. žalitelj je pokrenuo postupak za poništenje odluke Sernam 3.

13.

U prilog svojem zahtjevu žalitelj je istaknuo šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temeljio se na povredi žaliteljevih prava obrane. Drugi tužbeni razlog odnosio se na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja. Treći tužbeni razlog odnosio se na povredu obveze poštovanja razumnog roka i načela pravne sigurnosti. Četvrti tužbeni razlog odnosio se na Komisijine pogreške koje se tiču prava i činjenica jer je smatrala da prijenosom Sernamove imovine u paketu nisu poštovani uvjeti navedeni u članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2. Peti tužbeni razlog odnosio se na Komisijinu pogrešku koja se tiče prava jer je smatrala da je obveza povrata državne potpore od 41 milijun eura, koja je proglašena nespojivom odlukom Sernam 2, prenesena na Financière Sernam i njegova društva kćeri. Šesti tužbeni razlog odnosio se na Komisijinu pogrešku koja se tiče prava jer je smatrala da su mjere predviđene Memorandumom o razumijevanju od 21. srpnja 2005. u vezi s prijenosom Sernamove imovine u paketu bile nove državne potpore u korist Sernam Xpressa – Financière Sernama.

14.

Opći sud odbio je navedenu tužbu a da u pobijanoj presudi nije odlučio o dopuštenosti tužbe i unatoč tome što je prihvatio drugi dio četvrtog tužbenog razloga ( 12 ).

III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka

15.

Žalitelj je 26. veljače 2016. podnio žalbu protiv pobijane presude. U svojem zahtjevu SNCF zahtijeva od Suda da proglasi žalbu dopuštenom i osnovanom te da posljedično ukine pobijanu presudu i naloži Komisiji snošenje svih troškova. U svojem odgovoru na žalbu Komisija od Suda zahtijeva da odbije žalbu i naloži žalitelju snošenje troškova postupka. Društva Mory SA i Mory Team, intervenijenti u potporu Komisiji tijekom postupka pred Općim sudom, zajedno također zahtijevaju da Sud odbije žalbu i naloži žalitelju snošenje troškova.

16.

Na raspravi održanoj 9. ožujka 2017. saslušana su izlaganja žalitelja, Komisije te društava Mory SA i Mory Team i njihovi odgovori na pitanja Suda.

IV. Pravna analiza

17.

U prilog svojoj žalbi žalitelj ističe šest razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnom obrazloženju i iskrivljavanju članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2. Drugi se žalbeni razlog temelji na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud smatrao da se načelima otvorenosti i transparentnosti predviđenima člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 zahtijeva da je odabrani kandidat u tom svojstvu i autonomno od početka sudjelovao u postupku. Treći se žalbeni razlog temelji na iskrivljavanju činjenica i pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud smatrao da je ponuda Sernamova upravnog tima bila mnogo nepovoljnija za prodavatelja od neobvezujućih ponuda drugih kandidata. Četvrti se žalbeni razlog temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnosti i proturječnosti obrazloženja jer je Opći sud smatrao da Komisija nije pomiješala predmet prodaje i prodajnu cijenu Sernamove imovine. Peti se žalbeni razlog temelji na pogrešci koja se tiče prava i iskrivljavanju izreke odluke Sernam 2 jer je Opći sud smatrao da upisivanje potraživanja povrata potpore od 41 milijun eura u obveze likvidacije Sernama S. A. nije bilo u skladu s člankom 4. odluke Sernam 2. Šesti se žalbeni razlog temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnom obrazloženju i iskrivljavanju činjenica jer je Opći sud smatrao da načelo privatnog ulagača nije bilo primjenjivo na prijenos Sernamove imovine u paketu.

A. Uvodna napomena: od odluke Sernam 1 do odluke Sernam 3

18.

Radi boljeg razumijevanja dosega ove žalbe valja detaljnije razmotriti nastanak ovog spora.

19.

U svojoj odluci Sernam 1 Komisija je odlučivala o planu restrukturiranja poduzetnika Sernam koji joj je tada na ispitivanje podnijela Francuska Republika. Na temelju svoje analize Komisija je zaključila da u tom planu postoje državne potpore spojive s UEZ‑om (konkretnije mjere navedenog plana koje su se odnosile na komercijalnu pomoć i oporavak Sernama).

20.

Iako se plan restrukturiranja nije mogao izvesti do kraja u uvjetima koje je Francuska Republika opisala u odluci Sernam 1, što je, osim toga, dovelo do toga da je SNCF Sernamu platio iznos od 41 milijun eura zbog kašnjenja poticaja koje je bilo povezano s poništenjem Memoranduma o razumijevanju između imenovanog preuzimatelja i SNCF‑a ( 13 ), Komisija je ispitala uvjete provedbe potpora u korist Sernama nakon odluke Sernam 1.

21.

Nakon što je Komisija utvrdila da je Francuska Republika platila iznos od 503 milijuna eura u uvjetima koji su različiti od onih odobrenih odlukom Sernam 1 ( 14 ), ipak je zaključila, s obzirom na sve okolnosti i podložno uvjetima, da je taj iznos spojiv s Ugovorom, dok je pak potpora od 41 milijun eura koja je nezakonito isplaćena Sernamu nespojiva te ju je trebalo vratiti ( 15 ). Državnu potporu u korist Sernama u iznosu od 503 milijuna eura moglo se smatrati spojivom s Ugovorom pod uvjetom 1. da Sernam razvija samo svoje aktivnosti dostave pošte željezničkim putem i da SNCF jamči svakom operatoru koji to od njega zatraži iste uvjete koji su odobreni Sernamu za razvoj željezničkog teretnog prijevoza (članak 3. stavak 1. točka (a) odluke Sernam 2) i 2. da Sernam u cijelosti zamijeni vlastita sredstva i usluge cestovnog prijevoza sredstvima i uslugama cestovnog prijevoza jednog ili više poduzetnika koji su pravno i gospodarski neovisni o SNCF‑u i koji su odabrani u otvorenom, transparentnom i nediskriminirajućem postupku (članak 3. stavak 1. točka (b) odluke Sernam 2). Iz obrazloženja odluke Sernam 2 proizlazi da je, s obzirom na zlouporabu i argumentaciju o trajanju plana restrukturiranja u odnosu na ono što je bilo predviđeno odlukom Sernam 1, Komisija od Sernama očekivala da provede posebnu kompenzacijsku mjeru trajnog povlačenja iz dijelova tržišta koji su bitno prekapacitirani kako bi se moglo opravdati odobravanje dijela potpore ( 16 ). Osim toga, nastojalo se onemogućiti poduzetniku koji je trebao obustaviti svoju djelatnost zbog izjavljenih teškoća da nastavi umjetno zauzimati tržišne udjele koji su vrlo traženi na štetu konkurentskih financijski zdravih poduzetnika ( 17 ). Prema tome, Komisija je smatrala da bi se „Sernam [trebao] trajno povući iz svojih djelatnosti u dijelovima tržišta koji su prekapacitirani, u ovom slučaju iz dijela tržišta koji se odnosi na grupiranje/tradicionalnu poštu koja se prevozi cestom” ( 18 ) [neslužbeni prijevod]. Međutim, u slučaju prodaje Sernamove imovine u paketu po tržišnoj cijeni društvu koje nema pravnu vezu s SNCF‑u u transparentnom i otvorenom postupku više se ne bi primjenjivali uvjeti u pogledu Sernamova povlačenja iz prekapacitiranih segmenata ( 19 ) jer je, u takvim okolnostima, Komisija smatrala da Sernam više ne bi poslovao u svojem pravnom obliku te bi oslobodio svoje tržišne udjele ( 20 ).

22.

Za analizu koja slijedi važno je uzeti u obzir tekst članaka 3. i 4. odluke Sernam 2:

„Članak 3.

1.   Podložno stavku 2., sljedeći uvjeti moraju biti ispunjeni:

(a)

Sernam može razvijati samo svoje aktivnosti dostave pošte željezničkim putem prema konceptu Train bloc express (‚TBE’). [U] tom pogledu, SNCF će jamčiti svakom drugom operatoru koji to od njega zatraži [] iste uvjete koji su odobreni Sernamu za razvoj željezničkog teretnog prijevoza ‚TBE’.

(b)

Nasuprot tomu, Sernam mora tijekom sljedeće dvije godine, računajući od datuma dostave ove odluke, u cijelosti zamijeniti vlastita sredstva i usluge cestovnog prijevoza sredstvima i uslugama cestovnog prijevoza jednog ili više poduzetnika koji su pravno i gospodarski neovisni o SNCF‑u i koji su odabrani u otvorenom, transparentnom i nediskriminirajućem postupku. […]

2.   U slučaju da do 30. lipnja 2005. Sernam proda po tržišnoj cijeni u transparentnom i otvorenom postupku svoju imovinu u paketu društvu koje nije pravno povezano s SNCF‑om, uvjeti iz stavka 1. se ne primjenjuju.

Članak 4.

Svaka djelomična ili cjelokupna prodaja Sernama mora se provesti po tržišnoj cijeni u transparentnom postupku koji je otvoren svim konkurentima. U tim će uvjetima društvo Sernam, ako nastavi postojati, biti odgovorno za vraćanje potpore od 41 milijun eura.” [neslužbeni prijevod]

23.

Kako bi provela odluku Sernam 2, Francuska Republika odlučila se za slučaj iz članka 3. stavka 2. navedene odluke. U tu je svrhu SNCF pozvao sve zainteresirane osobe da iskažu svoj interes za preuzimanje cjelokupne Sernamove imovine. Sve zaprimljene ponude bile su negativne te nije bilo moguće prihvatiti nijednu obvezujuću ponudu. Sernamov upravni tim podnio je ponudu za preuzimanje posredstvom društva koje je tek trebalo osnovati, koje će postati Financière Sernam ( 21 ). Prijenos Sernamovih djelatnosti na Financière Sernam proveden je u četiri faze na sljedeći način ( 22 ):

24.

Kao prvo, SNCF je dokapitalizirao Sernam SA, svoje društvo kćer u stopostotnom vlasništvu, s 57 milijuna eura. Kao drugo, Sernam SA je u korist Sernam Xpressa, svojeg društva kćeri u stopostotnom vlasništvu, platio ulog koji se odnosio na cjelokupnu Sernamovu imovinu, uključujući 57 milijuna eura iz prethodno opisane dokapitalizacije, i obveze (ne uključujući samo tzv. financijske obveze) u iznosu od 38,5 milijuna eura. Zauzvrat je Sernam SA stekao udio u Sernam Xpressu u nominalnoj vrijednosti od 100 eura. Kao treće, Sernam Xpress povećao je kapital za 2 milijuna eura, što je u potpunosti proveo SNCF, čime mu je omogućeno da postane većinski dioničar u Sernam Xpressu. Kao četvrto, Sernam SA i SNCF su za 2 milijuna eura prenijeli sve svoje udjele u Sernam Xpressu, što je bio njegov sveukupni kapital, na Financière Sernam. Nadalje, protiv Sernama SA 15. prosinca 2005. proveden je stečajni postupak te je iznos od 41 milijun eura koji je bio plativ SNCF‑u na temelju odluke Sernam 2 upisan u obveze te likvidacije.

25.

Ponuda Financière Sernama proslijeđena je SNCF‑u 30. lipnja 2005., koji ju je u načelu prihvatio istog dana. Memorandum o razumijevanju potpisan je 21. srpnja 2005., Financière Sernam upisan je u sudski registar 14. listopada 2005. te su gore navedene transakcije provedene 17. listopada 2005 ( 23 ).

26.

U odluci Sernam 3 Komisija zaključuje, s jedne strane, da je potpora odobrena odlukom Sernam 2 zlouporabljena jer francuska tijela nisu poštovala uvjete određene člankom 3. stavkom 2. navedene odluke. Komisija je, među ostalim, smatrala da djelatnosti nisu prenesene 30. lipnja 2005.; da prijenos navedenih djelatnosti nije bio prodaja zbog negativne cijene; da prijenos djelatnosti nije bio prodaja imovine, nego prijenos cjelokupnog Sernama (imovine i obveza); da prijenos nije bio ograničen na imovinu koju je Sernam posjedovao u trenutku odluke Sernam 2, nego da je bio uvećan za 59 milijuna eura; da prijenos nije bio proveden u transparentnom i otvorenom postupku i da nije poštovana svrha prodaje imovine ( 24 ). Zbog njezine zlouporabe, potpora od 503 milijuna eura nespojiva je i treba je vratiti.

27.

Što se tiče potpore od 41 milijun eura koju je Francuska trebala vratiti od njezina korisnika na temelju odluke Sernam 2 ( 25 ), Komisija ističe da je upisana u obveze Sernamove likvidacije. Nakon što je istaknula da je odlukom Sernam 2 određeno da u slučaju prestanka Sernamove gospodarske djelatnosti nije potrebno izvršiti povrat te potpore od onih koji su stekli imovinu po tržišnoj cijeni u okviru transparentnog i otvorenog postupka, Komisija je analizirala situaciju osobito s obzirom na presude od 29. travnja 2004. ( 26 ) i od 8. svibnja 2003. ( 27 ). Tako je smatrala da je nakon spajanja Sernam Xpressa i Financière Sernama obveza povrata prenesena na Financière Sernam posebno zato što nastavlja primati potporu od 41 milijun eura, prvotno dodijeljenu Sernamu. Osim toga, Komisija nije primijenila kriterij privatnog ulagača.

28.

Naposljetku, Komisija je ispitala nove potpore dodijeljene Sernam Xpressu na temelju Memoranduma o razumijevanju od 21. srpnja 2005. ( 28 ). Budući da su te nove potpore dodijeljene u kontekstu povrata, Komisija je smatrala da nije bilo potrebno primijeniti načelo privatnog ulagača jer je država, u tim okolnostima, djelovala u skladu s obvezama koje ima na temelju prava Unije ( 29 ). Ispitane potpore obuhvaćale su SNCF‑ovu dokapitalizaciju Sernama u iznosu od 57 milijuna eura, SNCF‑ovu dokapitalizaciju Sernam Xpressa u iznosu od 2 milijuna eura, otpis SNCF‑ovih potraživanja prema Sernamu, SNCF‑ova jamstva prilikom prijenosa Sernamovih djelatnosti na Financière Sernam ( 30 ) i prodajnu cijenu koju je platio Financière Sernam. Komisija je zaključila da postoje nove potpore u korist Sernam Xpressa –Financière Sernama koje su nespojive s unutarnjim tržištem i za koje treba izvršiti povrat od Financière Sernama i od njegovih društava kćeri koji nastavljaju gospodarsku djelatnost za koju je ostvarena potpora (koju je prije obavljao Sernam Xpress, koji se spojio s Financière Sernam).

B. O žalbi

1.   Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava, nedostatnom obrazloženju i iskrivljavanju članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2

29.

Prvi žalbeni razlog dijeli se na tri dijela: prvi dio odnosi se na svrhu prodaje imovine u paketu, drugi se odnosi na to da je Opći sud iskrivio tekst članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 što se tiče pojma „prodaja”, treći se odnosi na pogreške koje se tiču prava, iskrivljavanje članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 i na povredu obveze obrazlaganja u pogledu ocjene prema kojoj prijenos Sernamove imovine u paketu treba shvatiti kao da se odnosi samo na imovinu, a ne i na obveze. Budući da su prvi i treći dio povezani, predlažem njihovu zajedničku analizu.

a)   Prvi i treći dio prvog žalbenog razloga

1. Pobijana presuda

30.

Iz pobijane presude proizlazi da je Opći sud, nakon što je podsjetio na sudsku praksu prema kojoj je izreka akta neodvojiva od njegova obrazloženja, tako da ga po potrebi treba tumačiti uzimajući u obzir razloge koji su doveli do njegova donošenja ( 31 ), iz teksta članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, s obzirom na uvodnu izjavu 217. te odluke, zaključio da se u toj odluci „jasno razlikuju ‚prodaja cjelokupnog Sernama (imovine i obveza)’ i ‚prodaja [Sernamove] imovine u paketu’” ( 32 ). Stoga je presudio da je Komisija s pravom mogla smatrati da se prodaja imovine u paketu iz članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 treba odnositi samo na imovinu, a ne i na obveze ( 33 ) jer bi se drukčijim tumačenjem zanemarila razlika između alternativnih uvjeta navedenih u članku 3. stavku 1. odluke Sernam 2, s jedne strane, i u članku 3. stavku 2. te iste odluke, s druge strane ( 34 ). Tumačenje prodaje imovine u paketu na način da obuhvaća i obveze dovelo bi, prema mišljenju Općeg suda, do „nelogičn[e] i nedosljedn[e]” primjene tih alternativnih uvjeta ( 35 ). Zatim je Opći sud podsjetio na to da su dva stavka članka 3. odluke Sernam 2 alternativna te je presudio da se obama stavcima „nastojao ostvariti isti cilj sprečavanja narušavanja tržišnog natjecanja koji je [potpora od 503 milijuna eura za restrukturiranje] predstavljala” ( 36 ). Potvrdio je Komisijinu tvrdnju da je cilj prodaje Sernamove imovine u paketu „bilo prekidanje njegove gospodarske djelatnosti” ( 37 ). Tako je smatrao da je prijenos cjelokupnog Sernama, čija je svrha bila održati ga na životu i sanirati, bio protivan cilju „prekida njegove gospodarske djelatnosti i oslobađanja njegovih tržišnih udjela u korist stjecatelja njegove imovine” ( 38 ).

31.

Nadalje, Opći sud presudio je da je Komisija u uvodnim izjavama 109. i 110. odluke Sernam 3 pravilno ocijenila transakciju takozvanog „djelomičnog uloga imovine”, pri čemu je zaključila da se ta transakcija ne može kvalificirati kao „prodaja imovine trećim osobama” jer se navedena prodaja ne odnosi samo na imovinu, nego i na sve obveze ( 39 ) te da je ta transakcija provedena u korist društva kćeri u stopostotnom vlasništvu ( 40 ).

2. Sažetak argumentacije stranaka

i) Prvi dio prvog žalbenog razloga

32.

SNCF u biti tvrdi da je prijenosom imovine u paketu o kojem je odlučeno u lipnju 2005. u potpunosti poštovana svrha članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, s obzirom na njezinu uvodnu izjavu 217. Rasuđivanje Općeg suda pogrešno je zbog dva ključna razloga. Prvi razlog odnosi se, općenito, na to da je neizbježna posljedica prijenosa imovine nastavak djelatnosti, pri čemu dodavanje obveza (odnosno dugova) u tom pogledu utječe samo na vrednovanje prenesenog poduzetnika. Opći sud nije objasnio kako je prijenos cjelokupne Sernamove imovine u paketu, na samo jednog stjecatelja koji treba preuzeti tržišni udio koji je oslobodio Sernam, mogao dovesti do prekida Sernamove gospodarske djelatnosti. Žalitelj zaključuje da je u tom pogledu pobijana presuda nedostatno obrazložena. Drugi razlog odnosi se na to da se obrazloženjem, na kojem je Opći sud temeljio svoje mišljenje da je svrha prijenosa u paketu gospodarski prekid Sernama, ne može opravdati takvo tumačenje. Uvodna izjava 217. odluke Sernam 2 ograničena je na zahtjev da Sernam više ne posluje u svojem ranijem pravnom obliku i na omogućivanje stjecatelju koji je neovisan o SNCF‑u da upravlja Sernamovim tržišnim udjelima. Opći sud je, time što je u točkama 194. i 195. pobijane presude naveo da je postavljeni cilj bio prekidanje Sernamove gospodarske djelatnosti, utvrdio cilj koji ni u kojem slučaju ne proizlazi iz izreke ni iz obrazloženja odluke Sernam 2 koju je, prema tome, iskrivio. Osim toga, obrazloženje Općeg suda proturječno je jer je i on sam u točki 218. pobijane presude priznao da se uvodna izjava 217. odluke Sernam 2 može „činiti kao nastavak [Sernamove] gospodarske djelatnosti”. Isto tako, SNCF tvrdi da iz te uvodne izjave 217. ne proizlazi da nastavak djelatnosti treba shvatiti kao djelatnost koju nastavlja stjecatelj koji je Sernamovu imovinu uključio u vlastitu komercijalnu strategiju i da je to jedan od uvjeta da bi se tržišni udjeli društva korisnika mogli smatrati oslobođenima. Naprotiv, uvodna izjava 217. odluke Sernam 2 ograničena je na utvrđivanje oslobađanja Sernamovih tržišnih udjela u korist neovisnog stjecatelja, odnosno nepovezanog s SNCF‑om.

33.

U svojoj replici SNCF u biti dodaje da Komisija nije dokazala kako je moguće da prijenos cjelokupne poduzetnikove imovine u samo jednom paketu na samo jednog stjecatelja ne dovede, gospodarski i pravno, do prijenosa gospodarske djelatnosti. Sama je Komisija u presudama poznatima kao SMI i CDA ( 41 ) Općem sudu i Sudu objasnila da takav prijenos ima upravo takav učinak. Komisija je u svojoj replici također iskrivila tekst uvodne izjave 217. odluke Sernam 2 u kojoj se, prema mišljenju žalitelja, uopće ne upućuje na Sernamove konkurente. U skladu s odlukom Sernam 2, jedini je Komisijin cilj bio u budućnosti u potpunosti prekinuti vezu na osnovi vlasništva kapitala između SNCF‑a i njegova društva kćeri Sernam kako bi se izbjeglo da mu dodijeli još potpora te je jedini zahtjev bio da Sernamov stjecatelj nije u vezi s SNCF‑om. Stoga svrha prodaje imovine u paketu nije prekid Sernamove gospodarske djelatnosti. Žalitelj dodaje da, suprotno Komisijinoj tvrdnji, prijenos Sernamove imovine u paketu, koji nužno podrazumijeva nastavak Sernamove djelatnosti, nije uopće proturječan argumentu da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava pri ispitivanju različitih kriterija gospodarskog kontinuiteta utvrđenih u sudskoj praksi Suda.

34.

Naposljetku, u pogledu cijene, Komisija je zahtijevala tržišnu cijenu koja je mogla biti negativna. Ako se imovina prodaje u paketu, što podrazumijeva prijenos nužno gubitaških djelatnosti i ugovora o radu, neizbježno je da je njezina vrijednost negativna; smatrati da bi cijena mogla biti pozitivna bila bi neutemeljena pretpostavka i iskrivljavanje činjenica, s obzirom na to da su sve ponude bile izrazito negativne. Nadalje, SNCF tvrdi da ne treba provesti načela sudske prakse povezana s tumačenjem kada odredba uopće nije dvosmislena. Ne bi bilo moguće prenijeti cjelokupnu poduzetnikovu imovinu bez prijenosa gospodarske djelatnosti u korist preuzimatelja i ne bi bilo moguće prenijeti poduzetnikov tržišni udio u korist preuzimatelja bez prijenosa djelatnosti. Tumačenje koje zagovara Komisija i koje je potvrdio Opći sud stoga bi dovelo do nemoguće situacije.

35.

Komisija pak smatra da taj prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

ii) Treći dio prvog žalbenog razloga

36.

SNCF tvrdi da je Opći sud, time što je samo naveo odredbe članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 i uvodnu izjavu 217. te odluke kako bi potvrdio svoje tumačenje prema kojem se u odluci Sernam 2 jasno razlikuju prodaja cjelokupnog Sernama i prodaja same njegove imovine, iznio kategoričke tvrdnje, iskrivio članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2 te je nedostatno obrazložio svoje rasuđivanje. Uvodna izjava 217. ne sadržava nijedan element na temelju kojeg je moguće zaključiti da prijenos imovine u paketu treba shvatiti kao da obuhvaća samo imovinu. Opći sud nije mogao iz alternativnog slučaja navedenog u uvodnoj izjavi 217. zaključiti da su člankom 3. stavkom 2. isključene obveze, tim više što, s obzirom na postavljeni cilj, odnosno prekid Sernamove gospodarske djelatnosti, dodavanje svih ili dijela obveza prijenosu ne bi imalo utjecaja. Ni Komisija ni Opći sud nisu objasnili kako je prijenos cjelokupne imovine u samo jednom paketu, na samo jednog stjecatelja koji treba preuzeti Sernamov tržišni udio mogao dovesti do prekida Sernamove gospodarske djelatnosti ( 42 ).

37.

Rasuđivanje Općeg suda u točkama 118. i 119. pobijane presude pogrešno je jer su odlukom Sernam 2 svakom od dvaju slučajeva bili dodijeljeni različiti uvjeti. Da je svrha članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 bio prekid Sernamove djelatnosti, tada bi bilo potrebno samo upućivanje na jedan način prijenosa kojim bi se mogao postići taj cilj (kao što je prijenos pojedinačne imovine ili u cjelinama, kao što je Komisija već predvidjela u drugim predmetima ( 43 )). Opći sud stoga je počinio više pogrešaka koje se tiču prava, iskrivio je odredbe članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 te je povrijedio obvezu obrazlaganja.

38.

Komisija pak tvrdi da taj treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

3. Analiza

39.

U okviru prvog i trećeg dijela prvog žalbenog razloga SNCF osporava tumačenje Općeg suda, s jedne strane, u pogledu svrhe prodaje imovine u paketu koja se zahtijeva člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 i, s druge strane, u pogledu samog pojma „prodaja imovine u paketu”.

40.

Najprije, prigovor koji se temelji na tome da je beskorisno to što je Opći sud uputio na klasičnu sudsku praksu koja se odnosi na metode tumačenja kojima raspolaže sud Unije treba odbiti s obzirom na to da je Opći sud samo podsjetio, a zatim primijenio ustaljenu sudsku praksu o utvrđenim načelima ( 44 ) kojima su određene sudačke ovlasti kada taj sud treba tumačiti odredbu prava Unije. Dodajem da, s obzirom na to da SNCF i Komisija različito tumače članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2, sud Unije nije pretjerao time što je izvan izreke navedene odluke potražio elemente potrebne za pojašnjenje njezina točnog smisla i dosega te se stoga Opći sud također pravilno pozvao ne samo na tekst navedenog članka, nego i na njegov kontekst i ciljeve propisa kojim je obuhvaćen ( 45 ).

41.

Zatim podsjećam na to da su člankom 3. odluke Sernam 2 predviđena dva slučaja. U skladu s člankom 3. stavkom 1. navedene odluke, potpora za Sernamovo restrukturiranje mogla se i dalje smatrati spojivom s unutarnjim tržištem pod uvjetom da je Sernam razvijao „samo svoje aktivnosti dostave pošte željezničkim putem” i da je SNCF istodobno jamčio „svakom drugom operatoru koji to od njega zatraži iste uvjete koji su odobreni Sernamu za razvoj željezničkog teretnog prijevoza”. Osim toga, Sernam je morao tijekom dvije godine od dostave odluke Sernam 2, „u cijelosti zamijeniti vlastita sredstva i usluge cestovnog prijevoza sredstvima i uslugama cestovnog prijevoza jednog ili više poduzetnika koji su pravno i gospodarski neovisni o SNCF‑u i koji su odabrani u otvorenom, transparentnom i nediskriminirajućem postupku”. U drugom slučaju, koji je predviđen člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2, ti se uvjeti više nisu primjenjivali. Suprotno tome, tada se zahtijevalo da „do [30. lipnja 2005.] Sernam proda po tržišnoj cijeni u transparentnom i otvorenom postupku svoju imovinu u paketu društvu koje nije pravno povezano s SNCF‑om”.

42.

Da bi se ispitalo zašto je Komisija predvidjela te dvije pretpostavke i, in fine, svrhu prodaje imovine u paketu, trebalo bi naravno u potpunosti pročitati tu odluku, uključujući njezino obrazloženje. Međutim, iz tog obrazloženja proizlazi da su uvjeti određeni člankom 3. stavkom 1. odluke Sernam 2 osmišljeni kao „kompenzacijske mjere” koje se zahtijevaju od Sernama jer je zlouporabio potporu ( 46 ). Stoga se od Sernama zahtijeva da se „dugotrajno povuče iz dijelova tržišta koji su bitno prekapacitirani” kako bi se izbjeglo da poduzetnik „koji je trebao obustaviti svoju djelatnost nakon izjavljenih teškoća umjetno [zauzima] tržišne udjele koji su vrlo traženi na štetu konkurentskih financijski zdravih poduzetnika” ( 47 ).

43.

Komisija je, osim toga, uzela u obzir namjeru francuskih tijela da prodaju „cjelokupno društvo Sernam (uključujući imovinu i obveze)” ( 48 ) te se pobrinula da izričito razlikuje taj slučaj od onog prodaje Sernamove imovine u paketu. Stoga je uvodnom izjavom 217. odluke Sernam 2 određeno da se „u slučaju prodaje cjelokupnog Sernama (imovine i obveza), kako to namjeravaju provesti francuska tijela, uvjeti iz odluke (preuzimanje Sernamove cestovne djelatnosti od strane drugih poduzeća i diverzifikacija Sernamovih djelatnosti prema željezničkom teretu) moraju u svakom slučaju primjenjivati. Nasuprot tomu, ako bi Sernam morao prodati svoju imovinu ‚u paketu’, Komisija podsjeća da se dva gore navedena uvjeta u vezi s restrukturiranjem poduzetnika neće primjenjivati, s obzirom na to da Sernam više neće poslovati u svojem sadašnjem pravnom obliku te će osloboditi svoje tržišne udjele u korist neovisnog stjecatelja (koji će de facto moći obavljati svoje djelatnosti Sernamovom imovinom)” ( 49 ).

44.

Želio bih priznati da bi na temelju zasebnog tumačenja članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 bilo moguće smatrati da iz prodaje imovine u paketu nije nužno isključena prodaja obveza. Ipak, nakon što sam, bez stvarne poteškoće, priznao da se Opći sud mogao pozvati na uvodne izjave odluke Sernam 2 kako bi pojasnio smisao njezine izreke, tumačenje uvodne izjave 217. dovoljno je da bi se potvrdio zaključak Općeg suda prema kojem su iz prodaje imovine u paketu nužno isključene obveze jer je Komisija jasno razlikovala prodaju cjelovitog Sernama (imovine i obveza), s jedne strane, i prodaju same imovine u paketu, s druge strane. Žalitelj smatra da je Opći sud iznio kategoričku tvrdnju bez stvarnog dokaza. Ipak, ne vidim kako je mogao jasnije iznijeti dokaz.

45.

Što se tiče prigovora koji se temelji na nedostatnom obrazloženju, podsjećam na to da iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da „rasuđivanje Općeg suda mora biti na jasan i nedvosmislen način razvidno iz obrazloženja presude, tako da zainteresirane osobe mogu spoznati razloge donesene odluke, a Sud obavljati sudski nadzor” ( 50 ). Taj je zahtjev ovdje u potpunosti ispunjen.

46.

S obzirom na kontekst u kojem je donesena odluka Sernam 2, očito je, kao što je na to podsjetio Opći sud, da je postavljeni cilj sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja ( 51 ). Jasno je da su dva slučaja predviđena člankom 3. odluke Sernam 2 osmišljena kao alternativna, što upućuje na to da je Komisija obje opcije očito smatrala istovjetnima sa stajališta njihove svrhe i učinkovitosti za ponovnu uspostavu situacije u kojoj se poštuje slobodno tržišno natjecanje. Međutim, cilj postavljen člankom 3. stavkom 1. odluke Sernam 2 iznesen je u uvodnoj izjavi 200. i sljedećima navedene odluke. U njima se u biti podsjeća na to da je Sernam primio potporu kojom se nije poštovao prvotni plan restrukturiranja. Prema tome, kako bi se ublažilo to narušavanje tržišnog natjecanja, Komisija nalaže „kompenzacijske mjere” ( 52 ) i od Sernama zahtijeva da se povuče iz dijelova tržišta koji su prekapacitirani pod uvjetima opisanima u članku 3. stavku 1. odluke Sernam 2 ( 53 ). Posve je logično da je cilj postavljen u drugom slučaju jednak. Ponovno, uvodna izjava 217. navedene odluke središnji je element za razumijevanje njezine svrhe jer je u njoj objašnjeno zašto se „kompenzacijske mjere” koje se zahtijevaju u prvom slučaju više ne zahtijevaju u slučaju prodaje imovine u paketu. Naime, u tom slučaju Komisija smatra da „Sernam više neće poslovati u svojem sadašnjem pravnom obliku te će osloboditi svoje tržišne udjele u korist neovisnog stjecatelja (koji će de facto moći obavljati svoje djelatnosti Sernamovom imovinom)” ( 54 ). Kao što je pravilno napomenuo Opći sud, ta se uvodna izjava, „kao i gore navedene uvodne izjave 200. i 208. do 211., nalazi u dijelu koji se odnosi na sprečavanje narušavanja tržišnog natjecanja” ( 55 ). Osim toga, suprotno žaliteljevoj tvrdnji, iz teksta te uvodne izjave jasno proizlazi da je Komisija predvidjela da neovisni stjecatelj za svoj račun preuzme djelatnost, pri čemu bi se Sernam zapravo povukao s tržišta u korist tog stjecatelja.

47.

Ako bi se slijedilo SNCF‑ovo rasuđivanje, člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 nije se zahtijevao ni prijenos imovine u paketu, ne uključujući obveze, ni prekid Sernamove gospodarske djelatnosti. To bi značilo da je Komisija odobrila mogućnost prodaje gotovo cjelokupnog Sernama i nastavka njegove djelatnosti a da pritom nije zahtijevala ni najmanju kompenzacijsku mjeru (jer bi se radilo o drugom slučaju), dok je jasno zahtijevala, u slučaju prodaje cjelokupnog Sernama, niz mjera za smanjenje njegove prisutnosti na tržištu. Takvo tumačenje nije dosljedno te se njime uopće ne uzimaju u obzir bit i učinak članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2. Naravno da je, kao što tvrdi SNCF, posljedica prijenosa imovine nastavak „djelatnosti” u smislu da drugi zainteresirani poduzetnik preuzima Sernamove tržišne udjele. Ipak, Sernam, bez svoje imovine, očito nije mogao i dalje zauzimati svoj položaj na tržištu. Osim toga, sklon sam smatrati, kao što intervenijent ističe u potporu Komisiji, da je SNCF‑ovo tumačenje jedna vrsta implicitnog priznanja da su transakcije prijenosa dovele do održavanja Sernamove djelatnosti a da nije poduzeta nijedna kompenzacijska mjera potrebna za ispravljanje narušenosti tržišnog natjecanja.

48.

Ukratko, člankom 3. predviđa se, s jedne strane, Sernamov opstanak ili mogućnost prodaje cjelokupnog Sernama (imovine i obveza), pri čemu treba poštovati uvjete iz stavka 1. te, s druge strane, prodaja imovine u paketu, pri čemu ti uvjeti više nisu postavljeni jer bi Sernam tako oslobodio svoje tržišne udjele u korist stjecatelja. Prodajom imovine u paketu zajedno s dijelom obveza ne bi se omogućio prekid Sernamove djelatnosti; međutim, ako se ta djelatnost nastavlja, potrebne su kompenzacijske mjere. SNCF je Sernamovu imovinu prodao u paketu, kao i „gotovo sve obveze” ( 56 ), a da nije ponudio nikakvu kompenzacijsku mjeru kojom bi se moglo nadoknaditi narušavanje tržišnog natjecanja. S tog je stajališta rezultat transakcije neutralan, ako se tako može reći, dok je konceptualno mnogo sličniji prodaji cjelokupnog Sernama, kojoj su dodani strogi i jasni uvjeti povlačenja iz određenih prekapacitiranih dijelova tržišta.

49.

Stoga Opći sud pri svojem rasuđivanju nije počinio nijednu pogrešku koja se tiče prava time što je zaključio da se „[č]injenica da u slučaju prodaje Sernamove imovine u paketu više nije trebalo nametati povlačenje iz prekapacitiranog sektora cestovnog prijevoza može […] objasniti samo činjenicom da bi, u slučaju prodaje svoje imovine u paketu po tržišnoj cijeni društvu koje nema pravnu vezu s [SNCF‑om] u transparentnom i otvorenom postupku, Sernam gospodarski nestao s tržišta, a time i narušavanje tržišnog natjecanja povezano s dodjelom potpore za Sernamovo restrukturiranje”, pri čemu se „oslobađanje tržišnih udjela u korist neovisnog stjecatelja mora tumačiti na način da okončava narušavanje tržišnog natjecanja, odnosno subvencioniranu Sernamovu djelatnost” ( 57 ).

50.

Opći sud nije sam sebi proturječio kad je priznao da se uvodna izjava 217. odluke Sernam 2 može „činiti kao nastavak gospodarske djelatnosti” jer je odmah pojasnio da se tako nije činilo nakon analize, s obzirom na to da se tada radilo o „djelatnosti posve drugog subjekta nego što je to Sernam, odnosno stjecatelja koji Sernamovu imovinu uključuje u vlastitu komercijalnu strategiju, a bez čega nije moguće smatrati da su korisnikovi tržišni udjeli ‚oslobođeni’” ( 58 ). Stoga taj dio pobijane presude nije nedostatno obrazložen s obzirom na sam identitet stjecatelja Sernamove imovine.

51.

U pogledu žaliteljeva pozivanja na presude SMI i CDA, ako je Općem sudu uopće moguće prigovoriti da nije ispitao zakonitost odluke koja je pred njim pobijana s obzirom na tvrdnje sadržane u sudskoj praksi Suda kojima se samo prepisuje stajalište koje je Komisija izrazila u kontekstu svakog od tih predmeta, quod non, žaliteljevo razumijevanje tih presuda temelji se na djelomičnom čitanju s obzirom na to da je Komisija, iako je dosljedno tvrdila da prodaja imovine određenog društva u paketu istom stjecatelju može tom stjecatelju omogućiti nastavak subvencionirane gospodarske djelatnosti, što bi moglo dovesti do daljnjeg narušavanja tržišnog natjecanja, istodobno priznala da je potrebna osobita pažnja i da je rizik od zaobilaženja moguće isključiti ako do prijenosa dođe na temelju bezuvjetnog postupka koji je otvoren svim konkurentima, što je upravo jedan od uvjeta predviđenih člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2.

52.

Zbog svih tih razloga, stoga predlažem da se zajedno odbiju prvi i treći dio prvog žalbenog razloga.

b)   Drugi dio prvog žalbenog razloga

1. Pobijana presuda

53.

U točki 90. pobijane presude Opći sud presudio je da trenutak koji treba uzeti u obzir radi ocjene je li prodaja provedena nužno trenutak stvarnog prijenosa imovine, s obzirom na to da je cilj članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, s obzirom na uvodnu izjavu 217. navedene odluke, bio obvezati Sernam na prijenos svoje cjelokupne imovine i na oslobađanje svojih tržišnih udjela. Prema mišljenju Općeg suda, formalističko tumačenje članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 onemogućilo bi njegove učinke te bi dovelo do opasnosti da se dugotrajno odgodi stvaran prijenos imovine nakon sklapanja „prodaje” u pravnom smislu riječi.

2. Sažetak argumentacije stranaka

54.

Prema mišljenju žalitelja, prodaja je doista zaključena 30. lipnja 2005., što je bio vremenski uvjet određen člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2, koji je stoga poštovan. U navedenoj se odluci nije upućivalo na stvaran prijenos imovine na dan 30. lipnja 2005, nego se samo predvidjelo da se prodaja mora provesti najkasnije na taj dan. Osim toga, u skladu s francuskim pravom i osobito člankom 1583. code civil (Građanski zakonik), prodaja je obilježena sklapanjem ugovora o stvari i cijeni koju treba platiti, čak i kada stvar nije konkretno isporučena ni plaćena. Opći sud, time što je u točki 90. pobijane presude smatrao da je trenutak koji treba uzeti u obzir radi ocjene je li prodaja provedena 30. lipnja 2005. trenutak prijenosa imovine, znatno obogatio tekst članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 te je iskrivio pojam „prodaja” iz navedenog članka.

55.

Komisija pak zahtijeva da se odbije taj drugi dio prvog žalbenog razloga.

3. Analiza

56.

Među uvjetima koji su određeni kako bi se potpora od 503 milijuna eura za Sernamovo restrukturiranje i dalje smatrala spojivom bio je vremenski uvjet, s obzirom na to da je člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 u tom pogledu bilo određeno da, u slučaju prodaje Sernamove imovine u paketu, ta se prodaja mora provesti do 30. lipnja 2005.

57.

Pod pretpostavkom da se ocjena Općeg suda u pogledu datuma kada je prodaja provedena ne temelji samo na ocjeni činjenica, žalitelj nije uspio dokazati pogrešku u analizi Općeg suda. Naime, iako u kontekstu mjera povezanih s naknadom državnih potpora unutar Zajednice ne postoji definicija „prodaje” i da je tu definiciju potrebno urediti u uvjetima predviđenima nacionalnim pravom ( 59 ), Komisija i sud Unije ipak imaju pravo zahtijevati da se tim uvjetima ne utječe štetno na korisni učinak prava Unije. Upravo je to opasnost koju je utvrdio Opći sud kada je u točki 90. pobijane presude presudio da bi tumačenje koje predlaže SNCF „onemogućilo […] njegove učinke, uz opasnost da se dugotrajno odgodi stvaran prijenos imovine nakon sklapanja ‚prodaje’ u pravnom smislu riječi”. Osim toga, iz elemenata spisa proizlazi da je 30. lipnja 2005. ponuda Sernamova upravnog tima proslijeđena SNCF‑u i da ju je „SNCF‑ova glavna uprava tog dana načelno i prihvatila” ( 60 ). Naposljetku, budući da je slučaj predviđen u članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2 alternativa slučaju predviđenom u članku 3. stavku 1. te odluke i budući da se, u tom drugom slučaju, uvjeti utvrđeni za prvi slučaj više ne primjenjuju, Opći sud je sasvim logički, pri čemu nije bezobzirno obogatio tekst članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, kao što tvrdi SNCF, protumačio vremenski uvjet koji sadržava kao da se njime zahtijeva stvaran prijenos imovine do 30. lipnja 2005. Zbog svih tih razloga, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

2.   Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno utvrdio da se ne može smatrati da je ponuda koju je podnio upravni tim proizašla iz otvorenog i transparentnog postupka

a)   Pobijana presuda

58.

U točkama 163., 164. i 174. pobijane odluke Opći sud u biti je presudio, u okviru odbijanja prigovora prema kojem je Sernamov upravni tim od početka sudjelovao u javnom nadmetanju i prema kojem je ponuda koju je podnio navedeni tim rezultat transparentnog i otvorenog postupka, da je sam konzorcij kandidata br. 5 i Sernamova upravnog tima prvotno sudjelovao u javnom nadmetanju te je podnio prvu ponudu, a ne pojedinačno članovi upravnog tima. Osim toga, nakon drugog kruga postupka javnog nadmetanja prvotno je odabran projekt koji je podnio konzorcij. Opći sud stoga je odbio argument kojim se nastoji dokazati da je upravni tim od početka sudjelovao u javnom nadmetanju jer u njemu nije sudjelovao samostalno i zato što nije sam podnio ponudu. Opći sud zaključio je da se stoga ne može smatrati da je navedena ponuda proizašla iz otvorenog i transparentnog postupka.

b)   Sažetak argumentacije stranaka

59.

SNCF prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava jer je pogrešno utvrdio da, s obzirom na to da članovi Sernamova upravnog tima nisu od početka postupka u njemu samostalno sudjelovali, provedeni postupak nije bio otvoren i transparentan, kao što se to zahtijevalo člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2, jer ni iz tog članka, ni iz odluke Sernam 2, ni iz prava Unije ne proizlazi da konačno odabrani kandidat od početka postupka odabira mora samostalno i neovisno u njemu sudjelovati. Nakon što je podsjetio na okolnosti u kojima se postupak odvio nakon drugog kruga odabira, SNCF tvrdi da iz prakse kao i iz sudske prakse proizlazi da je uvjet otvorenosti i transparentnosti postupka javnog nadmetanja ispunjen kada su sve zainteresirane osobe mogle podnijeti ponudu te su imale istovjetne mogućnosti informiranja i uvjete u pogledu rokova ( 61 ). Ako su načela primjenjiva u području javne nabave, osobito ona koja su određena u Direktivi 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovorâ o koncesiji ( 62 ) i Direktivi 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ ( 63 ), po analogiji primjenjiva i na postupke prijenosa imovine, nakon neuspješnog postupka pravom Unije odobrava se dodjela takvog ugovora bez prethodne objave i prethodnog poziva na nadmetanje, čak i ako subjekt nije sudjelovao u tom prvom postupku te to ne predstavlja povredu načela otvorenosti i transparentnosti. Treba smatrati da su ta načela a fortiori poštovana kada je imovina prenesena na posljednju zainteresiranu osobu, koja je jedina podnijela obvezujuću ponudu i koja je sudjelovala u cijelom postupku, pri čemu je najprije bila povezana s konzorcijem čiji je drugi dio odustao tijekom postupka.

60.

Komisija pak zahtijeva da se taj drugi žalbeni razlog odbaci kao nedopušten ili, podredno, odbije kao neosnovan.

c)   Analiza

61.

U okviru tog drugog žalbenog razloga žalitelj pobija dio analize koji je naveo Opći sud na zaključak da se prodaja Sernamove imovine u paketu nije odvila na temelju otvorenog i transparentnog postupka, kao što je to zahtijevala Komisija. Naime, pri ispitivanju petog dijela četvrtog razloga tužbe za poništenje Opći sud razmotrio je četiri prigovora. U okviru prvog prigovora SNCF tvrdio je da je ponuda Sernamova upravnog tima rezultat transparentnog i otvorenog postupka jer je navedeni tim od početka sudjelovao u postupku javnog nadmetanja u okviru konzorcija uspostavljenog s kandidatom br. 5, a ponudu je podnio samostalno nakon što ga je njegov partner obavijestio o tome da nije u mogućnosti podnijeti obvezujuću ponudu u roku koji je odredila Komisija. U okviru tog prigovora iznesena su dva argumenta, pri čemu je SNCF, međutim, zasebno osporavao drugi argument ( 64 ).

62.

Najprije, ističem da je taj drugi žalbeni razlog usmjeren protiv točaka 163. i 164. pobijane presude, u kojima je samo utvrđeno da je konzorcij kandidata br. 5 i upravnog tima prvotno sudjelovao u javnom nadmetanju te da je prvotno odabran sadržaj projekta koji je podnio navedeni konzorcij, a Opći sud je u točki 164. pobijane presude samo naveo odgovor koji su francuska tijela 6. siječnja 2012. dostavila Komisiji. Stoga se u biti radi samo o činjeničnoj ocjeni koja također proizlazi iz točke 16. i sljedećih točaka SNCF‑ove tužbe pred Općim sudom. U svakom slučaju, iz žalbe proizlazi da SNCF u okviru drugog žalbenog razloga prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava, a ne da je iskrivio činjenice. Navedeni razlog treba odbaciti zbog njegove nedopuštenosti jer je žalba tradicionalno ograničena na pravna pitanja, osim u slučaju iskrivljavanja činjenica i dokaza, što nije istaknuto. Isto vrijedi i za ovaj žalbeni razlog u dijelu u kojem je usmjeren protiv zaključka Općeg suda u uvodnoj izjavi 174. pobijane presude i kojim je Opći sud odbio argument kojim se nastoji dokazati da je upravni tim od početka sudjelovao u javnom nadmetanju jer u njemu nije sudjelovao samostalno i zato što nije sam podnio ab initio ponudu.

63.

Međutim, Opći sud zatim provodi pravnu kvalifikaciju činjenica jer iz tih dokaza, odnosno nesamostalnog sudjelovanja Sernamova upravnog tima od početka postupka, zaključuje da se ne može smatrati da je ponuda tog tima proizašla iz otvorenog i transparentnog postupka, u smislu članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2. Ta je kvalifikacija obuhvaćena nadzorom Suda u okviru žalbe ( 65 ).

64.

Mogući oblici postupka kojim je Sernamova imovina u paketu prenesena nisu, kao što tvrdi SNCF, određeni pravom Unije. Međutim, člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 određena je izričita granica, odnosno ona koja se odnosi na poštovanje otvorenosti i transparentnosti postupka.

65.

Iako nije potrebno odlučiti o činjenici jesu li načela prava Unije u području javne nabave primjenjiva u kontekstu provedbe članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, i to tim više 1. jer ništa ne upućuje na to da je takva bila premisa analize Općeg suda, 2. jer je SNCF‑ovo upućivanje na direktive 2014/23 i 2014/24 bilo novo i 3. jer SNCF tu činjenicu ne osporava formalno, žalitelju koji navodi presedan koji predstavlja presuda SMI ( 66 ) treba odgovoriti da je u toj presudi Sud presudio da je činjenica da do prodaje imovine u paketu nije odmah došlo, nego je provedena nakon više neuspješnih pokušaja s drugim društvom, bila „pokazatelj koji dokazuje da je provedeni postupak bio dovoljno otvoren i transparentan” ( 67 ), te je to presudio u kontekstu prodaje koja se odvila pod nadzorom suda, što je element koji SNCF nije pojasnio.

66.

Što se tiče javnih nadmetanja, SNCF se poziva na Komisijinu praksu te ističe da Komisija pridaje važnost činjenici da su „svi poduzetnici koji su mogli biti zainteresirani za otkup […] imali priliku podnijeti ponudu i da je poduzetnik prenesen na najboljeg ponuditelja” ( 68 ) kao i jednakom pristupu informacijama ( 69 ). Međutim, kad u kontekstu državnih potpora Komisija zahtijeva održavanje otvorenog i transparentnog postupka, taj bi zahtjev izgubio svoj korisni učinak ako bi ga se smatralo ispunjenim kada je postupak pokrenut na otvorenoj i transparentnoj osnovi kojom se svakoj zainteresiranoj osobi jamči jednak pristup informacijama. Otvoren i transparentan postupak takav mora ostati tijekom cijelog trajanja navedenog postupka te se ne svodi, kao što tvrdi žalitelj, na omogućavanje podnošenja ponude s istovjetnim mogućnostima informiranja i s istim rokovima ( 70 ).

67.

U ovom slučaju, nesporno je da kandidat na kojeg je prenesena Sernamova imovina ( 71 ) nije od početka sudjelovao u postupku. Stoga, činjenica da kandidat čija je ponuda konačno odabrana nije nijedan od prvotnih kandidata za preuzimanje moglo je legitimno navesti Komisiju, a zatim i Opći sud, na zaključak da provedeni postupak nije bio transparentan jer je doveo do zaključivanja prijenosa s kandidatom koji ab initio nije sudjelovao u javnom nadmetanju, čime se mogao narušiti konkurentski položaj drugih kandidata ( 72 ) te je ta promjena mogla štetno utjecati na postupak.

68.

S obzirom na prethodna obrazloženja, drugi žalbeni razlog treba odbaciti kao djelomično nedopušten i odbiti kao djelomično neosnovan.

3.   Treći žalbeni razlog, koji se temelji na iskrivljavanju činjenica i pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno smatrao da je ponuda Sernamova upravnog tima bila mnogo nepovoljnija za prodavatelja od neobvezujućih ponuda drugih kandidata

a)   Pobijana presuda

69.

Iz točaka 165. i 166. pobijane presude proizlazi da je prigovor prema kojem je ponuda upravnog tima rezultat transparentnog i otvorenog postupka jer je navedeni tim, koji je od početka sudjelovao u postupku, podnio jedinu ponudu koja je na početku bila zajednička s kandidatom br. 5 s kojim je činio konzorcij Opći sud odbio na temelju činjenice da je obvezujuća ponuda upravnog tima bila iznimno nerazmjerna s ponudom konzorcija pod vodstvom kandidata br. 5 iz drugog kruga i mnogo nepovoljnija za prodavatelja. Pri izvođenju tog zaključka Opći sud pozvao se na više elemenata sadržanih u prepisci između Komisije i Francuske Republike 2005. i 2012. te je smatrao da razliku između dviju ponuda treba ocijeniti na temelju kriterija koji se odnose na predviđanja potreba žaliteljeve dokapitalizacije ciljnog društva, koje su u konačnoj ponudi Sernamova upravnog tima procijenjene na znatno viši iznos u odnosu na ponudu konzorcija pod vodstvom kandidata br. 5. Negativna ponuda konzorcija iz drugog kruga iznosila je, prema mišljenju Općeg suda i sa sličnim perimetrima –56,4 milijuna eura, dok je ponuda upravnog tima iznosila –95,5 milijuna eura ( 73 ). Također je odbio argument prema kojem su se, kada se kandidat br. 5 povukao iz postupka, pregovori logično nastavili s „posljednjom zainteresiranom osobom” te je presudio da se SNCF trebao obratiti kandidatu br. 4, koji je od početka sudjelovao u postupku i koji je u drugom krugu podnio prethodnu ponudu od –65,2 milijuna eura ( 74 ). Činjenica da kandidat nije podnio obvezujuću ponudu ne utječe na odluku Općeg suda jer se razmotreno pitanje odnosi samo na to je li ponuda Sernamova upravnog tima proizašla iz postupka javnog nadmetanja ( 75 ).

b)   Sažetak argumentacije stranaka

70.

Žalitelj tvrdi da se nije moglo smatrati da je ponuda Sernamova upravnog tima proizašla ni iz otvorenog ni iz transparentnog postupka javnog nadmetanja jer je ta ponuda za prodavatelja bila mnogo nepovoljnija od prethodnih ponuda iz drugog kruga koje su podnijeli drugi kandidati. Stoga je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te je iskrivio činjenice time što je presudio suprotno. SNCF navodi da se prethodna ponuda konzorcija temeljila na drukčijoj razini gotovine od razine na kojoj je svoju prethodnu ponudu u drugom krugu temeljio kandidat br. 4. SNCF stoga osporava procjenu Općeg suda u pogledu potreba dokapitalizacije koje je procijenio kandidat br. 4. S obzirom na znatan pad Sernamove gotovine između 31. prosinca 2004. i 30. lipnja 2005., kandidat br. 4 svakako je ponovno procijenio potrebe Sernamove dokapitalizacije na znatno višu razinu. Ako se obvezujuća ponuda Sernamova upravnog tima može usporediti s neobvezujućom ponudom konzorcija iz drugog kruga, Opći sud tako je počinio tešku pogrešku.

71.

Komisija pak smatra da je taj treći žalbeni razlog bespredmetan i, podredno, neosnovan.

c)   Analiza

72.

Žaliteljeva je namjera u okviru trećeg žalbenog razloga dokazati da je Opći sud pogrešno presudio da je obvezujuća ponuda Sernamova upravnog tima bila mnogo nepovoljnija od ponude koju je konzorcij uspostavljen s kandidatom br. 5 podnio prije nego što se povukao iz postupka ili od ponude kandidata br. 4 u okviru drugog prethodnog kruga. Ovdje ponovno treba ocijeniti je li prodaja Sernamove imovine provedena na temelju otvorenog i transparentnog postupka. Međutim, budući da je u okviru moje analize drugog žalbenog razloga utvrđeno da, s obzirom na to da Sernamov upravni tim nije od početka samostalno sudjelovao u postupku odabira, in fine, odabir njegove ponude stoga nije proizašao, samo zbog tog razloga, iz otvorenog i transparentnog postupka, suprotno zahtjevima iz članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, valja utvrditi da, čak i kad bi Sud presudio, quod non, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ili da je iskrivio činjenice time što je presudio da je ponuda Sernamova upravnog tima bila nepovoljnija, to ne bi moglo dovesti u pitanje zaključak koji je izveo Opći sud i na koji sam upravo podsjetio. Stoga dijelim Komisijino stajalište prema kojem je taj treći žalbeni razlog bespredmetan ( 76 ).

73.

Podredno, dodajem, u suglasnosti s Komisijom, da je Opći sud u točkama 166. i 168. pobijane presude utvrdio da je ponudom konzorcija uspostavljenog s kandidatom br. 5 iz drugog kruga bila predviđena značajna kapitalna uplata u Sernam, dok je ponudom upravnog tima bila predviđena tek znatno manja uplata. Međutim, taj dio presude nije pobijan u okviru žalbe. Stoga je između ponuda postojala znatna razlika, zbog čega je svaka pogreška koja se tiče prava ili iskrivljavanje u pogledu procjene potreba dokapitalizacije između ponuda bespredmetno.

74.

Naposljetku, ako je to obuhvaćeno nadzorom Suda u okviru žalbe, Općem sudu nije moguće prigovoriti da nije uzeo u obzir različite razine Sernamove gotovine na kojima su se različite ponude temeljile, s obzirom na to da SNCF taj argument nije iznio pred Općim sudom. Opći sud nije mogao iskriviti činjenice koje mu nisu podnesene. U pogledu usporedbe Općeg suda u pogledu obvezujuće ponude upravnog tima i neobvezujuće ponude konzorcija iz drugog kruga, žalitelj u tom pogledu ne iznosi nijedan pravno osnovan prigovor te se, naprotiv, čini da priznaje da je takva usporedba moguća ( 77 ).

75.

Zbog svih tih razloga, treći žalbeni razlog treba odbiti.

4.   Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnom obrazloženju i proturječnosti obrazloženja jer je Opći sud presudio da Komisija nije pomiješala predmet prodaje i prodajnu cijenu Sernamove imovine

a)   Pobijana presuda

76.

U točki 153. pobijane presude, dok je ispitivao četvrti dio četvrtog tužbenog razloga ( 78 ), koji se temelji na Komisijinoj pogrešci koja se tiče prava jer je u uvodnoj izjavi 117. odluke Sernam 3 smatrala da prijenos nije bio ograničen na Sernamovu imovinu jer je bio povećan za 57 milijuna eura neto, Opći sud tvrdio je da Komisija nije pomiješala predmet prodaje i prodajnu cijenu, pri čemu je navedeni iznos dodan Sernamovoj, a zatim Sernam Xpressovoj imovini njihovim uzastopnim dokapitalizacijama. U sljedećoj je točki također smatrao da se Komisiji ne može prigovoriti da u svojoj odluci nije precizirala da ne želi negativnu cijenu, s obzirom na to da negativna cijena proizlazi iz činjenice da nije poštovana obveza prodaje isključivo Sernamove imovine, što, osim toga, proizlazi iz procjena „cash free, debt free” koje su kandidati proveli na kraju prvog kruga javnog nadmetanja, od kojih su svi rezultirali prijedlozima s pozitivnim cijenama ( 79 ). Opći sud iz toga zaključuje da te pozitivne procjene dokazuju da bi prodajna cijena imovine bila pozitivna ili nula, ali ne i negativna, da je SNCF samo prodao imovinu bez obveza ( 80 ).

b)   Sažetak argumentacije stranaka

77.

Prema SNCF‑ovu mišljenju Komisija je, time što je u uvodnoj izjavi 117. odluke Sernam 3 smatrala da je dokapitalizacijom Sernama i Sernam Xpressa dodan neto iznos od 57 milijuna eura Sernamovoj imovini te da takav dodatak nije bio dopušten u članku 3. stavku 2. Odluke Sernam 2, pomiješala predmet prodaje (imovina u paketu) i (negativnu) cijenu plaćenu za njegovo stjecanje. Polazeći od te pretpostavke, žalitelj prigovara Općem sudu da je u uvodnoj izjavi 153. pobijane presude samo utvrdio, bez dokaza i putem kategoričkih tvrdnji, da Komisija nije pomiješala te elemente kao što tvrdi SNCF. SNCF također tvrdi da taj zaključak predstavlja pogrešku koja se tiče prava i da je ta točka 153. proturječna rasuđivanju Općeg suda u okviru drugog dijela četvrtog tužbenog razloga ( 81 ).

78.

SNCF osporava da je prodaja imovine bila povećana za 57 milijuna eura neto i objašnjava da dokapitalizacija u tom iznosu ( 82 ) ne bi predstavljala dodavanje prenesenoj imovini, nego negativnu cijenu plaćenu za stjecanje Sernamove imovine u paketu. Dok je Opći sud u točkama 103. i 107. pobijane presude priznao da se pravo državnih potpora ne bavi pravnim oblicima koje transakcije mogu imati, nego njihovom gospodarskom stvarnošću i da je potvrdio mogućnost prodaje po negativnoj cijeni na način da prodavatelj provede prethodnu dokapitalizaciju, odbio je da se može smatrati da je Sernamova dokapitalizacija proizašla iz negativne cijene plaćene za prijenos imovine u paketu, putem analize koja se isključivo temelji na pravnom obliku tog uloga.

79.

Rasuđivanje Općeg suda sadržava još jednu pogrešku koja se tiče prava. Dok je Opći sud tvrdio da negativna cijena proizlazi iz činjenice da nije poštovana obveza prodaje isključivo Sernamove imovine, ne uključujući obveze, SNCF tvrdi da, s obzirom na to da prijenos u paketu podrazumijeva nastavak Sernamove gospodarske djelatnosti, postojanje „badwilla” ( 83 ) u kojem se odražava strukturno gubitaška narav prenesene djelatnosti i automatski prijenos ugovora o radu, kao što je predviđeno francuskim pravom, podrazumijevaju nužno negativnu vrijednost djelatnosti. Negativna cijena stoga nije posljedica dodavanja određenih obveza, nego samog teksta članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 kojim se, s obzirom na zahtjev da se imovina prenese u paketu, odobrava prijenos strukturno gubitaške djelatnosti, uključujući troškove upravljanja povezane s nastavkom ugovora o radu osoblja.

80.

U svojoj replici SNCF dodaje da bi smatrati da se prodaja mogla provesti po pozitivnoj cijeni bila neutemeljena pretpostavka koja predstavlja iskrivljavanje činjenica, s obzirom na to da su sve podnesene ponude bile izrazito negativne.

81.

Komisija pak smatra da je taj četvrti žalbeni razlog djelomično nedopušten i djelomično neosnovan.

c)   Analiza

82.

SNCF tvrdi da je dokapitalizacija jedan od elemenata prodaje Sernamove imovine u paketu po negativnoj cijeni. Stoga ću najprije istaknuti da s činjeničnog stajališta nije osporavano da je SNCF dokapitalizirao Sernam dodavanjem imovine ( 84 ). Međutim, u točki 153. pobijane presude Opći sud tvrdio je da je „iznos od 57 milijuna eura neto dodan […] Sernamovoj, a zatim Sernam Xpressovoj imovini njihovim uzastopnim dokapitalizacijama”. Radi se o činjeničnom utvrđenju, koje stranke nisu osporavale. Stoga se Općem sudu teško može staviti na teret bilo kakva nedostatnost obrazloženja. Osim toga, zaključuje da u tekstu uvodne izjave 117. odluke Sernam 3, koja se navodi u prethodnoj točki pobijane presude, nisu pomiješani predmet prodaje i prodajna cijena.

83.

Nadalje, nije proturječno ni smatrati, s jedne strane, da se pravu Unije ne protivi da se prodaja provede po negativnoj cijeni, kao što je Opći sud učinio u točki 107. pobijane presude, i, s druge strane, da dokapitalizacija koja je provedena u okolnostima opisanima u točki 153. nije u skladu s člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2. Ovdje se radi o dva sasvim različita pitanja. Prva je tvrdnja iznesena u okviru analize uvjeta „prodaje” koji je propisan tim člankom, pri čemu Komisija stoga osporava da se prodaja može provesti po negativnoj cijeni. Taj je problem potrebno razlikovati od onog koji se odnosi na pitanje je li Komisija u svojoj odluci Sernam 2 odobrila dodavanje imovine. Drugim riječima, Opći sud je pri tumačenju pojma „prodaja imovine u paketu” istodobno razmotrio pojam „prodaja”, dok su se pak elementi presude koji su pobijani u okviru ovog žalbenog razloga odnosili na pojam „imovina u paketu”. Iz naslova četvrtog dijela četvrtog tužbenog razloga iznesenog pred Općim sudom proizlazi da je taj sud stoga razmotrio pitanje je li Komisija mogla u uvodnoj izjavi 117. odluke Sernam 3 legitimno smatrati da se prijenos ograničen na Sernamovu imovinu neopravdano povećao za 57 milijuna eura. Podsjećam da je u toj uvodnoj izjavi 117., nakon što su iznesene činjenice, zaključeno da „[t]akav dodatak nije [bio] dopušten u članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2”.

84.

Ocjena Općeg suda sadržana u točki 154. pobijane presude prema kojoj je negativna cijena posljedica dodavanja obveza prodaji Sernamove imovine obuhvaćena je činjeničnom ocjenom u pogledu koje žalitelj u okviru ovog žalbenog razloga nije tvrdio da su iskrivljene činjenice. Uostalom, iako SNCF općenito osporava da iz prodaje imovine u paketu obvezno moraju biti isključene obveze, ne osporava logično da je prodaja Sernama obuhvaćala veliku većinu tih obveza. Međutim, kao što sam već naveo, prodaju kako je predviđena člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 stvarno bi trebalo shvatiti kao da obuhvaća samo imovinu, ne uključujući Sernamove obveze. Sama činjenica da su obveze bile uključene tijekom prodaje dovoljna je da bi se smatralo da uvjeti iz tog članka nisu poštovani. U svakom slučaju, podsjećam i na to da je SNCF na raspravi pred Općim sudom priznao da „imovina pri pojedinačnom prijenosu[,] po definiciji[,] ima pozitivnu vrijednost ili vrijednost nule, ali ne i negativnu vrijednost” ( 85 ). Stoga je teško zamisliti da žalitelj u fazi žalbe ponovno dovodi u pitanje tvrdnju koja je izvedena iz njegova stajališta.

85.

Zbog svih tih razloga, četvrti žalbeni razlog treba odbiti.

5.   Peti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i iskrivljavanju izreke odluke Sernam 2 jer je Opći sud smatrao da upisivanje potraživanja povrata potpore od 41 milijun eura u obveze likvidacije Sernama nije bilo u skladu s člankom 4. odluke Sernam 2

a)   Pobijana presuda

86.

U točki 237. i sljedećima pobijane presude Opći sud ispitao je prigovor koji se temelji na tome da u ovom slučaju nije ispunjen nijedan od kriterija za utvrđivanje gospodarskog kontinuiteta između Sernama i Sernam Xpressa. Nakon što je naveo uvodnu izjavu 144. odluke Sernam 3, u skladu s kojom je Komisija zaključila da su „stoga ispunjeni svi kriteriji potrebni za dokazivanje gospodarskog kontinuiteta u smislu odluke i presude Seleco ( 86 )”, Opći sud je pojedinačno ispitao svaki od navedenih elemenata.

87.

Što se tiče predmeta prijenosa, Opći sud podsjeća, s obzirom na ono što je prije presudio u točkama 134. do 137. pobijane presude, na to da je Komisija pravilno smatrala da je prenesen cjelokupan poduzetnik, povredom članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 ( 87 ).

88.

Što se tiče identiteta dioničara, Opći sud potvrdio je Komisijinu analizu u kojoj je zaključila da se ulaganje Sernama u Sernam Xpress odvilo u okviru žaliteljeve grupe ( 88 ).

89.

Što se tiče trenutka prijenosa, Opći sud podsjetio je, s jedne strane, na to da se trenutak kada se odluka provodi, koji uključuje mogućnost prodaje imovine korisnika potpore u paketu kao i obvezu povrata nezakonite i nespojive potpore, čini jednako pogodnim za zaobilaženje obveze povrata kao i faza službenog istražnog postupka tijekom koje su bile provedene navodne transakcije „zaobilaženja” ( 89 ) u predmetima Seleco, SMI i CDA ( 90 )na koje upućuje žalitelj, i, s druge strane, na to da je prije presudio da transakcija nije poštovala ni rok ni načine određene člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 ( 91 ).

90.

Što se tiče gospodarske logike, Opći sud također je podsjetio na to da nisu poštovani uvjeti iz članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, da Sernamova gospodarska djelatnost nije prekinuta i da, stoga, nije poštovana svrha navedenog članka ( 92 ). Također je presudio da žalitelj nije mogao temeljiti argument na svojem nacionalnom pravu kako bi opravdao da su prodajom, iz koje su trebale biti isključene obveze, bile obuhvaćene te obveze ( 93 ).

91.

Što se tiče cijene, Opći sud je u biti presudio da plaćenu negativnu cijenu nije moguće smatrati tržišnom cijenom koja proizlazi iz transparentnog i otvorenog postupka, s obzirom na to da je Opći sud već presudio da ponuda Sernamova upravnog tima nije rezultat transparentnog i otvorenog postupka ( 94 ). Također je podsjetio na to da je negativna cijena od 57 milijuna eura bila zamišljena kao operativna potpora kojom se omogućava pokrivanje Sernam Xpressovih gubitaka za razdoblje od 2005. do 2008. i da je tome pridodan otpis potraživanja prema Sernamu u visini od 38,5 milijuna eura ( 95 ). Opći sud zatim je odbio, s jedne strane, dokaznu vrijednost različitih nezavisnih vještačenja na koje se pozvao SNCF i koja su trebala potvrditi da je cijena prijenosa bila tržišna cijena ( 96 ) te, s druge strane, SNCF‑ove argumente usmjerene protiv dviju posljednjih rečenica uvodne izjave 145. odluke Sernam 3 zbog njihove podrednosti, s obzirom na to da se navedene rečenice odnose samo na „dodatan pokazatelj” da ugovorna ravnoteža između SNCF‑a i Financière Sernama ne odražava tržišne uvjete ( 97 ). Osim toga, Opći sud presudio je da je Komisija opravdano zaključila da je zbog prijenosa Sernamovih djelatnosti na Sernam Xpress potonji zadržao konkurentsku prednost povezanu s korištenjem dodijeljenih potpora jer je postojao gospodarski kontinuitet između dvaju društava ( 98 ). Nadalje, na pozivanje na sudsku praksu koja se odnosi na prodaju dionica na temelju koje je, prema mišljenju Francuske Republike, nalaganje prodanom poduzetniku povrata nezakonite i nespojive potpore dovelo do kažnjavanja stjecatelja navedenog poduzetnika, odnosno Financière Sernama, koji je plaćanjem tržišne cijene već platio potporu, Opći sud odgovorio je da je Komisija smatrala da prodaja društvenih udjela Sernam Xpressa Financière Sernamu nije oslobodila Sernam Xpress od njegove obveze povrata potpore u iznosu od 41 milijun eura. Naime, na Financière Sernam nije prenesena obveza povrata potpore u iznosu od 41 milijun eura zato što je stekao društvene udjele u Sernam Xpressu, nego zato što je bio pravni sljednik Sernam Xpressa uslijed spajanja 30. lipnja 2011. i univerzalnog prijenosa imovine koja je proizašla iz te transakcije i zato što je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala gospodarski kontinuitet između Sernama i Sernam Xpressa ( 99 ). Naposljetku, Opći sud presudio je da je bespredmetno SNCF‑ovo pozivanje na kriterij privatnog ulagača koji, prema njegovu mišljenju, nije povezan s obvezom povrata 41 milijuna eura, nego se, naprotiv, odnosi na sasvim drukčije pitanje kvalifikacije novih potpora ( 100 ). Zaključno, Opći sud presudio je da je Komisija u potpunosti u skladu sa sudskom praksom iz presude Komisija/Španjolska ( 101 ) mogla smatrati da se obično upisivanje nezakonite i nespojive potpore u obveze Sernamove likvidacije nije pokazalo dostatnim za uklanjanje narušavanja tržišnog natjecanja te je odbio prigovor koji se temelji na tome da u ovom slučaju nije ispunjen nijedan od kriterija gospodarskog kontinuiteta ( 102 ).

92.

Naposljetku, u točki 275. i sljedećima Opći sud ispitao je prigovor koji se temelji na tome da je navedeno upisivanje u skladu s člankom 4. odluke Sernam 2, podsjetio je na sudsku praksu iz presude Komisija/Španjolska ( 103 ) prema kojoj se potpora mora povratiti od društva koje obavlja gospodarsku djelatnost poduzetnika koji je početno koristio prednost povezanu s dodjelom državnih potpora i koje ih nastavlja stvarno uživati te je zaključio da je, u kontekstu povrata državnih potpora, upućivanje na nastavak postojanja Sernama trebalo shvatiti kao upućivanje na zadržavanje Sernamove gospodarske djelatnosti. Opći sud stoga je odbio prigovor jer upis nezakonite i nespojive potpore u obveze Sernamove likvidacije nije u skladu s člankom 4. odluke Sernam 2.

b)   Sažetak argumentacije stranaka

93.

SNCF ponovno prigovara Općem sudu da je iskrivio izreku odluke Sernam 2 time što je presudio da se u članku 4. te odluke „moglo […] samo uputiti na zadržavanje Sernamove gospodarske djelatnosti” ( 104 ), dok je tekst tog članka jasan i nedvosmislen, ne upućuje na prekid navedene djelatnosti te se samo ograničava na razlikovanje postoji li ili ne postoji društvo Sernam kao pravna osoba, što bi bilo u potpunosti opravdano s obzirom na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je, kada društvo korisnik državne potpore prodaje svoju imovinu trećoj osobi po tržišnoj cijeni, pravo na potporu uključeno u cijenu na način da prodavatelj može nastaviti stvarno koristiti potporu ( 105 ). Iskrivljavanjem članka 4. odluke Sernam 2 Opći sud također je počinio pogrešku koja se tiče prava zbog čega bi trebalo ukinuti pobijanu odluku.

94.

Osim toga, žalitelj ističe više pogrešaka koje se tiču prava koje je Opći sud počinio kada je ispitivao uvjete gospodarskog kontinuiteta između Sernama i stjecatelja imovine u paketu ( 106 ), iako Komisija ni u kojem slučaju nije obvezna uzeti u obzir sve te elemente ( 107 ).

95.

Što se tiče identiteta dioničara, SNCF podsjeća na to da na temelju uvjeta određenih člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 nije mogao Sernamovu imovinu u paketu prodati Financière Sernamu zbog razloga povezanih s posebnostima francuskog prava ( 108 ). Postupak ulaganja – prijenosa, kojem je prethodila dokapitalizacija po negativnoj cijeni, odgovara gospodarskoj stvarnosti prijenosa Sernamove imovine u paketu na Financière Sernam po tržišnoj vrijednosti. Opći sud je, time što je smatrao da gospodarski kontinuitet treba ocijeniti između Sernama i Sernam Xpressa, umjetno raščlanio jedinstvenu transakciju koja slijedi samo gospodarsku logiku prijenosa vlasništva nad Sernamovom imovinom u paketu. Opći sud tako je povrijedio načelo prema kojem se pravo državnih potpora ne bavi pravnim oblicima koje transakcije mogu imati, nego njihovom gospodarskom stvarnošću te je u svojoj presudi iznio proturječna obrazloženja s obzirom na načelo, navedeno u točki 107. pobijane presude, prema kojem se prodaja može provesti po negativnoj cijeni. Sernam Xpress bio je samo sredstvo osmišljeno za omogućavanje prijenosa vlasništva nad Sernamovom imovinom u paketu na Financière Sernam. Uostalom, Financière Sernam spojio se sa Sernam Xpressom nakon provedene transakcije. Opći sud nije uzeo u obzir da je Financière Sernam vlasnik i onaj koji upravlja Sernamovom imovinom smještenom u Sernam Xpressu te da dioničari Financière Sernama i oni Sernama stoga nisu isti.

96.

Što se tiče tržišne cijene, SNCF prigovara Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio uzeti u obzir tržišnu cijenu plaćenu za Sernamovu imovinu, iako je, prema sudskoj praksi, postojanje tržišne cijene jedan od najvažnijih kriterija za zaključivanje da ne postoji gospodarski kontinuitet. Žalitelj se ovdje osobito poziva na presude SMI i CDA ( 109 ).

97.

Što se tiče predmeta prijenosa, Opći sud pogrešno je smatrao da je prenesen cjelokupan poduzetnik jer je Sernamova imovina u paketu prenesena zajedno samo s obvezama poslovanja.

98.

Što se tiče trenutka prijenosa, SNCF tvrdi da se nije moglo navesti nikakvo zaobilaženje jer je sama Komisija predvidjela mogućnost prijenosa Sernamove imovine u paketu i jer je ta imovina prenesena po tržišnoj cijeni.

99.

Što se tiče gospodarske logike transakcije, Opći sud pogrešno je utvrdio da se člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 zahtijevao prekid Sernamove gospodarske djelatnosti, dok je zbog mogućnosti prijenosa imovine u paketu upravo bio moguć i prijenos Sernamove djelatnosti. Opći sud nije se mogao pozvati na to da je logika transakcije protivna ciljevima navedene odluke, čak i ako je ta transakcija odobrena člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2.

100.

SNCF zaključuje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava i da je iskrivio članak 4. odluke Sernam 2 time što je presudio da upis potraživanja potpore od 41 milijun eura koja je odlukom Sernam 2 proglašena nespojivom u obveze likvidacije Sernama nije u skladu s člankom 4. te odluke.

101.

Komisija pak smatra da je ovaj žalbeni razlog djelomično bespredmetan i djelomično nedopušten.

c)   Analiza

102.

Člankom 4. odluke Sernam 2 određeno je da se svaka prodaja Sernama mora provesti po tržišnoj cijeni te u transparentnom i otvorenom postupku koji je otvoren svim konkurentima te će, podložno tim uvjetima, „društvo Sernam”, ako nastavi postojati, biti odgovorno za vraćanje potpore od 41 milijun eura ( 110 ). U odluci Sernam 3 Komisija je provjerila je li postupkom povrata nespojive potpore koji je odabrala Francuska, odnosno upisom državnog potraživanja u Sernamov stečaj, omogućeno uklanjanje narušavanja tržišnog natjecanja ( 111 ). Budući da je u članku 4. odluke Sernam 2 utvrđena razlika ovisno o tome postoji li prekid Sernamove gospodarske djelatnosti, Komisija je ispitala prijenos Sernamovih djelatnosti na Financière Sernam s obzirom na kriterije i načela koji proizlaze iz presuda SMI, CDA i Seleco za utvrđivanje je li povrat trebalo proširiti na Financière Sernam kao i na njegova društva kćeri. Ta je analiza sadržana u uvodnim izjavama 143. do 151. odluke Sernam 3. Kao što je poznato, Komisija je zaključila da je prijenosom Sernamovih djelatnosti na Sernam Xpress potonji zadržao stvarno uživanje konkurentske prednosti povezane s korištenjem dodijeljenih potpora s obzirom na to da je postojao gospodarski kontinuitet između dvaju društava i da prijenos, i dalje prema mišljenju Komisije, predstavlja zaobilaženje naloga za povrat koji je bio naložen Sernamu ( 112 ). Nakon spajanja Sernam Xpressa i Financière Sernama obveza povrata prenesena je na potonje društvo koje, zajedno sa svojim društvima kćerima, nastavlja djelatnost Sernama i Sernam Xpressa te nastavlja koristiti se potporom od 41 milijun eura koja je prvotno dodijeljena Sernamu ( 113 ).

103.

Opći sud nadzirao je analizu koju je provela Komisija, a koja je navedena u točki 237. i sljedećima pobijane presude. Protiv tog je dijela navedene presude usmjeren peti žalbeni razlog, u pogledu kojeg je žalitelj iznio argumentaciju koja je katkad nejasna, često se ponavlja te se njome ne uspijevaju jasno razlikovati pogreške koje se tiču prava i koje se konkretno stavljaju na teret, pri čemu se isprepliću činjenice i pravo.

104.

Odmah ću odgovoriti na prigovor koji se temelji na iskrivljavanju i pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno protumačio članak 4. odluke Sernam 2. U skladu s izrekom „tko može više, može i manje”, ispitat ću samo navodnu pogrešku koja se tiče prava, s obzirom na to da je analiza iskrivljavanja nužno površnija.

105.

Opći sud presudio je da je člankom 4. odluke Sernam 2 povrat potpore od Sernama uvjetovan zadržavanjem njegove gospodarske djelatnosti, pri čemu se nije pozvao samo na tekst navedenog članka, nego i na kontekst u kojem je donesen, a to je povrat državnih potpora. S obzirom na ustaljenu sudsku praksu Suda, SNCF je znao da je glavni cilj povrata nezakonito isplaćene državne potpore ukloniti narušavanje tržišnog natjecanja koje je prouzročila dodijeljena konkurentska prednost ( 114 ). Osim toga, rezultat koji se nastoji postići pri ponovnoj uspostavi situacije koja je prethodila isplati nezakonite potpore općenito je očuvanje korisnog učinka odredbi Ugovora koje se odnose na državne potpore ( 115 ). U tom pogledu, sam pravni prestanak Sernama kao pravne osobe nije jamstvo prestanka subvencionirane djelatnosti. Naposljetku, kao što na to podsjeća Opći sud ( 116 ), potpora se mora povratiti od društva koje obavlja gospodarsku djelatnost poduzetnika koji je početno koristio prednost.

106.

Prema tome, tumačenje članka 4. odluke Sernam 2 u skladu s kontekstom, koje je proveo Opći sud, osim što proizlazi iz klasičnog načina tumačenja koje je na raspolaganju sudu Unije, ne sadržava nijednu pogrešku koja se tiče prava. Stoga treba odbiti prigovor koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava jer je Opći sud pogrešno protumačio članak 4. odluke Sernam 2.

107.

Budući da je potvrđeno da Sernam, prema mišljenju Komisije, ostaje nositelj obveze povrata potpore od 41 milijun eura ako se njegova gospodarska djelatnost nastavi, preostaje provjeriti je li Opći sud točno analizirao kriterije potrebne za taj nastavak. Kao što proizlazi iz točke 236. pobijane presude, SNCF „ne [osporava] [taj] analitički raspored gospodarskog kontinuiteta” koji je naveden u točkama 234. i 235. navedene presude.

1. Predmet prijenosa

108.

SNCF pogrešno tumači pobijanu presudu tvrdeći da je Opći sud smatrao da je kriterij u pogledu predmeta prijenosa ispunjen jer je cjelokupni Sernam prenesen povredom članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2. U točki 240. pobijane presude Opći sud presudio je da taj kriterij treba smatrati ispunjenim ne samo zato što je prijenos proveden povredom članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, nego, naprotiv, zato što je tijekom ispitivanja trećeg dijela četvrtog tužbenog razloga utvrdio da je Komisija mogla opravdano smatrati da je prenesen cijeli Sernam ( 117 ). Osim toga, s obzirom na to da je SNCF smatrao da je cilj njegova prigovora dokazati samo da je argument Općeg suda bespredmetan, nije istaknuo prigovor kojim se nastoji osporiti istinitost utvrđenja Općeg suda. Kao što ističe Komisija, SNCF ovdje nije doveo u pitanje točku 137. pobijane presude u kojoj je Opći sud zaključio da „[d]akle, Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava ili činjenica u vezi s predmetom transakcije navodeći u uvodnoj izjavi 116. [odluke Sernam 3] da prijenos djelatnosti nije bio prodaja imovine, nego prijenos cjelokupnog Sernama (imovine i obveza), uz nekoliko izuzeća” ( 118 ).

2. Identitet dioničara

109.

Iz sheme prikazane u točki 23. ovog mišljenja proizlazi da je žalitelj, od kojeg je Komisija zahtijevala da prenese imovinu svojeg društva kćeri, Sernama, bio vlasnik drugog društva kćeri pod nazivom Sernam Xpress i da je Sernamova imovina prenesena na to društvo kćer. SNCF je stoga poduzetnika korisnika potpore prenio na jedno od svojih društava kćeri.

110.

SNCF prigovara Općem sudu jer je analizirao kriterij identiteta dioničara u pogledu odnosa između Sernama i Sernam Xpressa, a ne između Sernam Xpressa i Financière Sernama. Objašnjava da je Sernam Xpress bio samo sredstvo kojim je prenesena Sernamova imovina i čije je posredovanje bilo nužno zbog niza pravnih obveza nacionalnog poretka i poretka Zajednice.

111.

Međutim, podsjećam da je na Sernam Xpress prenesena cjelokupna Sernamova imovina i da SNCF ne osporava da je taj prijenos proveden. Osim toga, kao što na to pravilno podsjeća Opći sud, Komisija svoje rasuđivanje nije temeljila na gospodarskom kontinuitetu između Sernama i Financière Sernama. Osobito, nije smatrala da je taj kriterij ispunjen zato što je identitet dioničara Sernama i Financière Sernama isti, nego zato što je identitet dioničara Sernama i Sernam Xpressa isti. Komisija je došla do zaključka da Financière Sernam treba smatrati nositeljem obveze povrata potpore od 41 milijun eura samo zato što se spojio sa Sernam Xpressom, ali je na temelju analize utvrđeno da je nositelj obveze povrata, na prvom mjestu, Sernam Xpress ( 119 ). U tim okolnostima, SNCF‑ovi argumenti za dokazivanje nepostojanja istovjetnosti identiteta dioničara između Sernama i Financière Sernam jesu bespredmetni. Zbog tih istih razloga ne može se prihvatiti ni prigovor o povredi načela prema kojem se pravo državnih potpora ne bavi pravnim oblicima transakcija, nego njihovom gospodarskom stvarnošću.

3. Trenutak prijenosa

112.

Treba utvrditi da su, iako se može smatrati da je prijenos proveden nakon donošenja odluke Sernam 2 i radi njezine provedbe, francuska tijela, od trenutka kad su saznala za tu odluku, svejedno znala da trebaju izvršiti povrat potpore od 41 milijun eura, tako da Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je priznao da, kada je prijenos proveden nakon konačne odluke, nije moguće isključiti namjeru zaobilaženja obveze povrata, i to tim više što SNCF nije odredio nikakvo konkretno pravno pravilo koje je Opći sud tako povrijedio.

4. Gospodarska logika transakcije

113.

Žalitelj ovdje osporava da je Opći sud mogao zaključiti da transakcijom nije prekinuta Sernamova gospodarska djelatnost i da, stoga, nije poštovana svrha članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, dok je, prema SNCF‑ovu mišljenju, navedenim člankom omogućen prijenos Sernamove djelatnosti. Prema tome, SNCF je samo ukratko ponovio argumente koji su već izneseni, analizirani i odbijeni u okviru prvog razloga ove žalbe, na koji stoga upućujem.

5. Cijena prijenosa

114.

SNCF ovdje prigovara Općem sudu da je odbio uzeti u obzir tržišnu cijenu plaćenu za Sernamovu imovinu, dok je, prema njegovu mišljenju, ta cijena, „prema sudskoj praksi, jedan od najvažnijih kriterija za zaključivanje da ne postoji gospodarski kontinuitet” ( 120 ). U okviru svoje argumentacije žalitelj samo parafrazira sudsku praksu u pogledu prodaje djelatnosti za koje je primljena potpora, na koju je Komisija podsjetila u točki 137. i sljedećima odluke Sernam 3. SNCF ustraje osobito na tvrdnji Općeg suda u predmetu CDA ( 121 ) prema kojoj, kada je stjecatelj platio tržišnu kupovnu cijenu, nije moguće zaključiti da je zadržao stvarno uživanje konkurentske prednosti.

115.

Međutim, kao prvo, nisam uvjeren da se Općem sudu može prigovoriti da nije uzeo u obzir taj kriterij jer je stvarno proveo analizu za utvrđivanje je li taj kriterij u ovom slučaju bio poštovan te je zaključio da nije.

116.

Kao drugo, iako SNCF opravdano podsjeća na to da je kriterij tržišne cijene jedan od najvažnijih kriterija, možda je zaboravio na to da taj kriterij ni u kojem slučaju nije dovoljan da bi se zaključilo da ne postoji gospodarski kontinuitet, tako da, čak i kad bi se pogreška koja se tiče prava mogla utvrditi u analizi Općeg suda u pogledu kriterija plaćene cijene u kontekstu analize gospodarskog kontinuiteta, ta pogreška ne bi bila dovoljna za pobijanje cjelokupne navedene analize, a kamoli, kao što zahtijeva žalitelj, za ukidanje pobijane presude.

117.

Kao treće, SNCF pozivanjem i na točke presude SMI ( 122 ) u kojima je Sud također uzeo u obzir narav postupka provedenog za dodjelu ugovora po navodno tržišnoj cijeni ne osporava povezanost koju je Opći sud utvrdio u točki 255. pobijane presude između zahtjeva otvorenog i transparentnog postupka, s jedne strane, i zahtjeva tržišne cijene, s druge strane. Međutim, iz analize provedene u okviru drugog razloga ove žalbe proizlazi da postupak, koji je trebao dovesti do prodaje Sernamove imovine u paketu, nije imao sve karakteristike otvorenog i transparentnog postupka.

6. Zaključak o petom žalbenom razlogu

118.

Budući da nije moguće prihvatiti nijedan prigovor istaknut u okviru petog žalbenog razloga, potonji razlog treba odbiti.

6.   Šesti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava, nedostatnosti obrazloženja i iskrivljavanju činjenica jer je Opći sud presudio da načelo privatnog ulagača nije bilo primjenjivo na prijenos Sernamove imovine u paketu

a)   Pobijana presuda

119.

Šesti žalbeni razlog usmjeren je protiv točke 283. i sljedećih točaka pobijane presude, u kojima je Opći sud razmotrio prvi dio šestog razloga tužbe za poništenje ( 123 ), koji se temelji na činjenici da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava proglasivši u ovom slučaju neprimjenjivim kriterij privatnog ulagača.

120.

Opći sud podsjeća na to da se Komisijina odluka da ne primijeni kriterij privatnog ulagača temelji na dvama razlozima navedenima u uvodnim izjavama 154. i 155. odluke Sernam 3 te je najprije ispitao SNCF‑ove argumente u pogledu drugog razloga ( 124 ) prema kojem je Komisija smatrala da je dogovorena negativna cijena između SNCF‑a i Financière Sernama bila pokazatelj da je bila riječ o prijenosu gubitaške djelatnosti koji nije mogao biti izjednačen s kompenzacijskom mjerom i da je negativna cijena odgovarala operativnoj potpori, koja je po svojoj naravi neprikladna za smanjenje narušavanja tržišnog natjecanja. Zbog nepravilne provedbe kompenzacijskih mjera iz članka 3. odluke Sernam 2, prema mišljenju Komisije, kriterij privatnog ulagača postao je neprimjenjiv ( 125 ).

121.

Što se tiče tog drugog razloga, Opći sud je najprije razmotrio razlog koji se temelji na činjenici da prodaja imovine u paketu nije bila alternativa kompenzacijskim mjerama predviđenima u članku 3. stavku 1. odluke Sernam 2 ( 126 ). U tom pogledu, kao prvo, Opći sud podsjetio je na to da članak 3. stavak 2. navedene odluke predstavlja provedbu jednog od dvaju alternativnih uvjeta za spojivost potpore za restrukturiranje koje je predložila Komisija i alternativu izjednačenu s uvjetima iz stavka 1., s obzirom na to da oba stavka imaju sasvim isti kompenzacijski cilj zbog narušavanja tržišnog natjecanja (povlačenje prekapacitiranog cestovnog prijevoznika s tržišta u slučaju predviđenom u članku 3. stavku 1. odluke Sernam 2 ili kraj Sernamove subvencionirane djelatnosti u slučaju provedbe članka 3. stavka 2. navedene odluke, odnosno prodaja Sernamove imovine u paketu). Opći sud iz toga zaključuje da se prodaja Sernamove imovine u paketu može izjednačiti s mjerama iz članka 3. stavka 1. odluke Sernam 2 ( 127 ). Kao drugo, Opći sud odbio je SNCF‑ov argument prema kojem je nastavak Sernamova poslovanja u pravnom obliku koji je prethodio prijenosu opravdao poštovanje kompenzacijskih mjera iz članka 3. stavka 1. odluke Sernam 2, tvrdeći da je to poštovanje opravdano zadržavanjem gospodarske djelatnosti korisnika potpore za restrukturiranje na tržištu, a ne samo zadržavanjem njegove pravne osobnosti ( 128 ). Kao treće, Opći sud smatrao je da je uvjet koji se odnosio na prodaju imovine u paketu isključivao obveze, mogućnost dobivanja negativne cijene bila je isključena po definiciji a da od Komisije nije trebalo zahtijevati izričito pojašnjenje da nije smatrala mogućim prijenos po negativnoj cijeni ( 129 ). Stoga je Opći sud odbio prvi prigovor usmjeren protiv uvodne izjave 155. odluke Sernam 3.

122.

Opći sud zatim je odgovorio na drugi razlog usmjeren protiv te uvodne izjave, koji se temelji na činjenici da je za provedbu kompenzacijske mjere bio zadužen korisnik potpore ili država kao dioničar, a ne država kao javna vlast ( 130 ). Opći sud tako je presudio da prodaja Sernamove imovine u paketu u skladu s člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 nije bila odluka koju bi donio privatni ulagač u normalnim tržišnim uvjetima s ciljem maksimiziranja dobiti ili minimiziranja gubitaka u skladu s gospodarskom opravdanosti postupanja jer se logikom na kojoj se temelje kompenzacijske mjere nastojalo spriječiti svako prekomjerno narušavanje tržišnog natjecanja uzrokovano dodjelom potpore za restrukturiranje, koja je proglašena spojivom pod uvjetima iz odluke Sernam 2 ( 131 ). Opći sud također je naglasio da su kompenzacijske mjere mogle obvezati korisnika potpore ili njegova dioničara na poduzimanje rješenja koje nije gospodarski optimalno i koje privatni ulagač u normalnoj situaciji ne bi poduzeo te je nakon provjere utvrdio da je takav bio slučaj ( 132 ). Iz toga je zaključio da je gospodarska logika prodaje imovine u paketu bila različita od logike privatnog subjekta ( 133 ). Naposljetku, Opći sud podsjetio je da člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 nije bila propisana prodaja cjelokupnog gubitaškog društva, nego samo imovine s pozitivnom gospodarskom vrijednošću. Ponuda Sernamova upravnog tima uključivala je zahtjeve dokapitalizacije, otpisa potraživanja i jamstva prodavatelja upravo zato što je prodan cjelokupni Sernam, uz potrebu financiranja. Te mjere stoga su izravna posljedica povrede članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 te nemaju nikakvu vezu s primjenom kriterija privatnog ulagača ( 134 ). Prema tome, Opći sud odbio je i drugi prigovor usmjeren protiv uvodne izjave 155. odluke Sernam 3.

123.

Budući da je upravo utvrdio zakonitost drugog razloga na koji se Komisija pozvala kako bi odbila primijeniti kriterij privatnog ulagača, Opći sud presudio je da ne treba ispitati druge argumente koji se odnose na prvi razlog koji se temelji na kontekstu „povrata” državnih potpora ( 135 ).

b)   Prvi dio šestog žalbenog razloga

1. Sažetak argumentacije stranaka

124.

SNCF prigovara Općem sudu, koji je samo ponovio obrazloženje odluke Sernam 3 u kojem su objašnjeni razlozi zbog kojih je Komisija odbila primijeniti načelo opreznog privatnog ulagača na prijenos Sernamove imovine u paketu, da nije odgovorio na izneseni prigovor prema kojem su ti razlozi oprečni. Naime, prema SNCF‑ovu mišljenju, iako je prijenos imovine u paketu kompenzacijska mjera, on je uvjet spojivosti potpore za Sernamovo restrukturiranje. Iz toga zaključuje da se može smatrati da je članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2, kojim su određeni ti uvjeti, obuhvaćen slučajem povrata potpore. Komisija nije mogla odbiti primijeniti načelo privatnog ulagača zbog navodnog postojanja slučaja povrata. Međutim, u točki 312. pobijane presude Opći sud nije zauzeo stajalište o tom prigovoru, pri čemu je presudio da „n[ij]e treba[lo] ispitivati druge argumente koji se odnose na prvi Komisijin razlog koji je navela kako bi opravdala neprimjenu kriterija privatnog ulagača, koji se temelji na kontekstu ‚povrata’ državnih potpora”. Obrazloženje pobijane odluke narušeno je tim izostankom odgovora.

125.

U svojoj replici SNCF konačno prigovara Općem sudu da nije odlučio o proturječnosti razloga na kojima se temeljila Komisijina odluka da ne primijeni kriterij privatnog ulagača, s obzirom na to da Komisija to nije mogla smatrati istodobno zbog postojanja, s jedne strane, slučaja povrata (što upućuje na to da je potpora nespojiva) i, s druge strane, kompenzacijske mjere (što upućuje na to da je potpora spojiva).

126.

Komisija zaključuje da taj prvi dio treba odbiti.

2. Analiza

127.

Iz uvodnih izjava 154. i 155. odluke Sernam 3 proizlazi da je Komisija smatrala da ne treba primijeniti test privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu kako bi se, ovisno o slučaju, izbjeglo da se mjere predviđene Memorandumom o razumijevanju od 21. srpnja 2005. kvalificiraju kao državne potpore jer je smatrala, s jedne strane, da su te mjere donesene u „slučaju povrata potpore” ( 136 ), s druge strane, da je prodaja Sernamove imovine u paketu predviđena člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 izjednačena s kompenzacijskim mjerama i jer iz Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama ( 137 ) proizlazi da se prijenos gubitaške djelatnosti ne može smatrati takvom mjerom, tako da je negativna cijena plaćena pri prijenosu Sernama odgovarala operativnoj potpori poduzetniku, koja je po svojoj naravi neprikladna za smanjenje narušavanja tržišnog natjecanja ( 138 ).

128.

Opći sud je pri analizi poštovao tu strukturu, pri čemu je obrnuo redoslijed ispitivanja. Prema tome, Opći sud najprije je ispitao žaliteljeve argumente u pogledu razloga neprimjenjivosti kriterija privatnog ulagača koji je sadržan u uvodnoj izjavi 154. odluke Sernam 3. Kao što sam gore na to podsjetio, Opći sud odbio je svaki od argumenata kojima se nastoji osporiti osnovanost te uvodne izjave, tako da je potvrdio da je Komisija opravdano smatrala da nije bila dužna navedeni kriterij primijeniti na predmetne mjere.

129.

Međutim, kada je Opći sud tako presudio, sudbina koju je namijenio žaliteljevim argumentima usmjerenima protiv razloga sadržanog u uvodnoj izjavi 154. odluke Sernam 3 nije nikako utjecala na razmatranje prigovora koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava proglasivši neprimjenjivim kriterij privatnog ulagača, čime su ti argumenti stoga postali bespredmetni. Zato je Opći sud, a da pritom nije nedostatno obrazložio svoje rasuđivanje ili odbio odlučivati, smatrao da ne treba ispitivati argumente koji se odnose na prvi Komisijin razlog koji je navela kako bi opravdala neprimjenu kriterija privatnog ulagača u navodnom kontekstu povrata državnih potpora.

130.

U pogledu prigovora upućenog Općem sudu da nije prepoznao ni sankcionirao proturječnost između dvaju razloga na temelju kojih je Komisija smatrala da je kriterij privatnog ulagača neprimjenjiv, koji je SNCF iznio u fazi replike, samo ću utvrditi da takva proturječnost nije istaknuta pred Općim sudom. U svakom slučaju, kao što je istaknula Komisija, odluka Sernam 2 ima brojne aspekte koji su istodobno obuhvaćeni kontekstom povrata potpore od 41 milijun eura i uvjetovanosti potpore za restrukturiranje. Stoga se Općem sudu ne može prigovoriti da nije utvrdio proturječnost koja ne samo da ne postoji, nego nije ni istaknuta pred Općim sudom.

131.

Slijedom toga, prvi dio šestog žalbenog razloga treba odbiti.

c)   Drugi dio šestog žalbenog razloga

1. Sažetak argumentacije stranaka

132.

SNCF tvrdi da je Opći sud, time što je potvrdio Komisijin pristup prema kojem se načelo privatnog ulagača ne primjenjuje ako je prijenos imovine predviđen kao kompenzacijska mjera, ozbiljno iskrivio odluku Sernam 2. U tom pogledu žalitelj ističe četiri prigovora.

133.

Kao prvo, člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 bilo je predviđeno da se prijenos Sernamove imovine mora provesti po tržišnoj cijeni u transparentnom i otvorenom postupku, što upravo podrazumijeva primjenu načela privatnog ulagača koje je stoga sama okosnica navedenog članka. Prema tome, Opći sud iskrivio je činjenice i sadržaj odluke Sernam 2, koje je zamijenio vlastitim obrazloženjem.

134.

Kao drugo, Opći sud je, time što je presudio da iz prijenosa Sernamove imovine u paketu treba isključiti sve obveze i da je, posljedično, mogućnost dobivanja negativne cijene po definiciji bila isključena, iskrivio odluku Sernam 2, kao što žalitelj tvrdi u okviru prvog žalbenog razloga. Osim toga, budući da je člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 bilo propisano da se prijenos Sernamove imovine u paketu mora provesti po tržišnoj cijeni i da se ta cijena svejedno može pokazati negativnom ( 139 ), njime nikad nije bilo određeno da se prijenos mora provesti po cijeni koja je pozitivna ili iznosi nula, tako da je Opći sud dodao uvjet koji nije bio predviđen navedenim člankom, koji je stoga iskrivio.

135.

Kao treće, Opći sud je, time što je u točki 100. pobijane presude presudio da je jedini zahtjev određen člankom 3. stavkom 2. odluke Sernam 2 bio da plaćena cijena bude tržišna cijena, a zatim u točki 301. iste presude da prodajna cijena po definiciji ne može biti negativna, u svojoj presudi iznio proturječno obrazloženje.

136.

Kao četvrto, pod pretpostavkom da članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2 treba teleološki tumačiti, činjenica da je tržišna cijena negativna ili pozitivna, s tog stajališta, nema utjecaja. SNCF u tom pogledu podsjeća na uvodnu izjavu 217. odluke Sernam 2 iz koje jasno proizlazi da je svrha omogućiti trećoj osobi da prijenosom Sernamove imovine u paketu preuzme Sernamove tržišne udjele tako da Sernam više ne bi poslovao na tržištu u svojem ranijem pravnom obliku. S obzirom na tu svrhu, nije bitno je li taj prijenos proveden po negativnoj ili pozitivnoj tržišnoj cijeni. Sernamovi tržišni udjeli bili su oslobođeni u korist neovisnog stjecatelja po tržišnoj cijeni koja je proizašla iz transparentnog i otvorenog postupka javnog nadmetanja. Opći sud stoga je iskrivio odluku Sernam 2 time što je presudio da se prijenos Sernamove imovine u paketu po definiciji ne može provesti po negativnoj cijeni.

137.

U fazi replike SNCF dodaje da Komisija nije mogla, s obzirom na sadržaj svoje najnovije Obavijesti o pojmu državne potpore ( 140 ), tvrditi da se test privatnog ulagača ne podudara s uvjetom prodaje po tržišnoj cijeni putem otvorenog i transparentnog postupka, dok se samim načelom privatnog ulagača u okviru prodaje imovine javnog poduzetnika nalaže tržišna cijena čije se postojanje može pretpostaviti ako proizlazi iz takvog postupka. Nadalje, SNCF tvrdi da se, suprotno Komisijinoj tvrdnji, prijenos samo jedne imovine može provesti po negativnoj cijeni i da se ukupna vrijednost prenesene imovine u paketu u ovom slučaju također može pokazati negativnom, s obzirom na strukturno gubitašku narav djelatnosti i obveze povezane s tim prijenosom.

138.

Komisija pak smatra da taj drugi dio treba odbiti.

2. Analiza

139.

U okviru tog drugog dijela SNCF u biti prigovara Općem sudu da je iskrivio članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2 jer 1. nije zaključio da je navedeni članak, kojim se zahtijeva da se prijenos provede po tržišnoj cijeni u otvorenom i transparentnom postupku, već u sebi sadržavao začetke primjene kriterija privatnog ulagača, 2. jer je taj članak protumačio na način da se njime zahtijevao prijenos samo Sernamove imovine i da se taj prijenos nije mogao provesti po negativnoj cijeni i 3. jer se ni teleološkim tumačenjem Općeg suda ne može opravdati to da je isključio prodaju po negativnoj cijeni. Nadalje, SNCF prigovara Općem sudu da je iznio proturječno obrazloženje.

140.

Opći sud tvrdio je u točki 292. pobijane presude da primjenjivost kriterija privatnog ulagača ovisi o tome da država članica dodjeljuje, ne u svojstvu javne vlasti već u svojstvu dioničara, gospodarsku prednost poduzetniku koji joj pripada, s obzirom na to da se državna postupanja kojima se nastoje ispuniti obveze koje je država dužna ispuniti kao javna vlast ne mogu uspoređivati s obvezama privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu. Osobito, u tom pogledu mogu biti relevantni narav i predmet te mjere, kontekst u kojem je provedena kao i cilj koji nastoji ostvariti te pravila kojima je navedena mjera podvrgnuta ( 141 ).

141.

Podsjećam na to da je cilj primjene tog kriterija „utvrditi može li gospodarska prednost, u bilo kojem obliku, dodijeljena javnom poduzetniku putem državnih sredstava, zbog svojih učinaka, narušiti ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje i utjecati na trgovinu među državama članicama” ( 142 ). Stoga se test privatnog ulagača ne provodi ako je država dodijelila prednost u svojstvu dioničara, pri čemu je Sud presudio da „ekonomsku pogodnost […] treba ocijeniti prema kriteriju privatnog ulagača ako se na temelju cjelokupne analize pokaže da je dotična država članica, usprkos upotrebi sredstava svojstvenih javnoj vlasti, dodijelila tu pogodnost u svojstvu dioničara društva koje joj pripada” ( 143 ). Prema tome, „mogućnost primjene kriterija privatnog ulagača na intervenciju javne vlasti ne ovisi o obliku u kojem je dodijeljena pogodnost, nego o ocjeni prema kojoj se ta intervencija smatra odlukom dioničara konkretnog društva” ( 144 ).

142.

Međutim, u kontekstu ovog predmeta, treba utvrditi da je Opći sud, u skladu s onime što proizlazi iz točke 46. i sljedećih ovog mišljenja, pravilno potvrdio kompenzacijski cilj slučaja predviđenog u članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2. Prodaja Sernamove imovine u paketu bila je alternativa usredotočivanju njegovih djelatnosti koje je predviđeno člankom 3. stavkom 1. te iste odluke, pri čemu se cijeli članak 3. odnosi na uvjete koje treba poštovati kako bi potpora za restrukturiranje dodijeljena Sernamu bila spojiva. Stoga je prijenos njegove imovine u paketu proveden samo zato što je odlukom Sernam 2 dan alternativni nalog. Prema tome, nije važno da sam sadržaj članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 odražava, kao što tvrdi SNCF, navodnu primjenu načela privatnog ulagača. Zahtjev da se kompenzacijske mjere provedu pod uvjetima čiji je cilj ponovna uspostava zdravog tržišnog natjecanja sama je bit naknade, ali nikako ne podrazumijeva sudjelovanje države u trenutku njihove provedbe. Osim toga, iz gore iznesene analize također proizlazi da iz prodaje Sernamove imovine u paketu treba isključiti sve obveze. Iako je točno da se može pokazati da je tržišna cijena negativna, žalitelj nije dokazao da bi u slučaju prijenosa samo Sernamove imovine njezina cijena i dalje bila negativna. U tom pogledu, ipak treba naglasiti da je argument sažet u točki 137. ovog mišljenja izravno proturječan SNCF‑ovom navodu na raspravi pred Općim sudom koji je naveden u točki 84. spomenutog mišljenja. Osim toga, Opći sud smatrao je da u ovom slučaju tržišna cijena iz članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 ne može nužno biti negativna jer je opravdano smatrao da je Komisija za naknadu predvidjela prijenos samo Sernamove imovine. Suprotno SNCF‑ovoj tvrdnji, Opći sud nije dodao nijedan uvjet članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2. Zbog tih istih razloga valja odbiti argument koji se temelji na navodnoj proturječnosti obrazloženja od točke 100. do 301. pobijane presude. Osim toga, što se tiče argumenta koji se temelji na teleološkom tumačenju članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2, ponavljam da je svrha tog članka već ispitana u točki 46. i sljedećim točkama ovog mišljenja. Prema tome, nije teško razumjeti da je negativna cijena, koja je obuhvaćala SNCF‑ovu dokapitalizaciju Sernama i stoga novi priljev likvidnosti, izravno protivna postavljenom kompenzacijskom cilju.

143.

Naposljetku, valja odgovoriti na argument SNCF‑a koji, oslanjajući se na posljednju verziju Smjernica Komisije o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama, tvrdi da bi strukturne kompenzacijske mjere u načelu trebale biti „u obliku prodaje imovine održivih neovisnih poduzeća koja i dalje posluju, a koja bi dugoročno mogla sudjelovati u tržišnom natjecanju da ih vodi odgovarajući kupac” ( 145 ). Osim što taj argument nije istaknut pred Općim sudom, smatram da njegovo navođenje upućuje na namjeru SNCF‑ove argumentacije u okviru ove žalbe, kojom se pokušava u potpunosti zanemariti cjelokupna situacija i koja se temelji na pretpostavci da je imovina prenesena sasvim u skladu s uvjetima uspostavljenima u odluci Sernam 2 i da je učinak svih poduzetih mjera bio ograničiti, kao što je zahtijevano, narušavanje tržišnog natjecanja. Međutim, to nije slučaj, osobito zbog, kao što je gore prikazano, predmeta prijenosa, identiteta kupca i naravi provedenog postupka. U tim okolnostima, plaćena negativna cijena koja bi se u drugom kontekstu mogla pokazati sasvim opravdanom ovdje je pokazatelj, koji se pridodaje već dobro utvrđenom nizu dokaza, da se francuska tijela, posredstvom SNCF‑a, nisu ponijela kako im je naloženo pravom Unije.

144.

Stoga, budući da Opći sud pri rasuđivanju nije ništa iskrivio niti iznio proturječno obrazloženje, treba odbiti drugi dio šestog žalbenog razloga.

d)   Treći dio šestog žalbenog razloga

1. Sažetak argumentacije stranaka

145.

Treći dio temelji se na više pogrešaka koje se tiču prava zbog navodne neprimjenjivosti testa opreznog privatnog ulagača jer je prijenos Sernamove imovine u paketu izjednačen s kompenzacijskom mjerom. Prema SNCF‑ovu mišljenju, za provedbu takve mjere zadužen je korisnik potpore koji bez razlike može biti javni ili privatni poduzetnik, a ne država kao javna vlast. Odbijanje primjene kriterija privatnog ulagača pri provedbi kompenzacijske mjere nikako se ne može opravdati. Budući da je presudio drukčije, Opći sud povrijedio je članak 107. stavak 1. UFEU‑a. SNCF podsjeća na klasičnu sudsku praksu koja se odnosi na nadzor koji sud izvršava u području državnih potpora i nad sastavnim elementima navedenih potpora ( 146 ) kao i na činjenice u kojima je donesena presuda ING ( 147 ), u kojoj je Sud presudio da činjenica da je prvotno ulaganje države u kapital poduzetnika u teškoćama državna potpora ne znači da država nije obvezna ponašati se kao oprezni privatni ulagač, koji zadovoljava kriterij ekonomske opravdanosti u fazi promjene uvjeta otplate ulaganja u kapital.

146.

Opći sud stoga je u svojoj presudi počinio očitu pogrešku koja se tiče prava time što je u točkama 306. i 307. pobijane presude presudio da se, s obzirom na to da je logika kompenzacijskih mjera spriječiti svako prekomjerno narušavanje tržišnog natjecanja, tim mjerama moglo korisniku potpore kao i njegovu dioničaru naložiti poduzimanje rješenja koje nije optimalno s gledišta same gospodarske isplativosti i koje privatni ulagač u normalnoj situaciji ne bi poduzeo. Naime, iako je Komisija pri donošenju odluke Sernam 2 od SNCF‑a očekivala da postigne točan cilj, SNCF se u svojstvu Sernamova dioničara morao ponašati gospodarski racionalno kako bi postigao taj cilj, kao što bi učinio bilo koji privatni dioničar. U tom pogledu, SNCF podsjeća na to da je sudskom praksom Suda ( 148 ) uzeta u obzir činjenica da privatni ulagači podliježu zakonskim obvezama ili ograničenjima te da se gospodarski ponašaju što je moguće racionalnije. Cilj provedbe kompenzacijskih mjera nije istovjetan obvezi koju ima javna vlast, nego tu obvezu imaju svi korisnici, privatni ili javni, državne potpore za restrukturiranje. U ovom slučaju, SNCF‑ovo ponašanje stoga treba usporediti s ponašanjem privatnog dioničara u istim okolnostima, odnosno dioničara koji je dužan u paketu prenijeti imovinu svojeg društva kćeri koje je primilo potporu za restrukturiranje te Komisija, prema tome, ne može izbjeći obvezu procjene ekonomske opravdanosti spornih mjera ( 149 ). Taj zahtjev ekonomske opravdanosti mora postojati i u slučaju javnog poduzetnika. Očito je, s obzirom na činjenicu da bi se stečajni postupak pokazao skupljim od provedbe te kompenzacijske mjere, da bi privatni dioničar djelovao kao i SNCF. Stoga, SNCF tvrdi da je Opći sud povrijedio članak 107. stavak 1. UFEU‑a time što je u točki 309. pobijane presude presudio da je „kompenzacijska logika prodaje Sernamove imovine u paketu […] bila različita od logike privatnog subjekta koji nastoji maksimizirati svoj prihod odnosno, u ovom slučaju, minimizirati svoje gubitke”. Opći sud trebao je utvrditi da je Komisija imala obvezu ocijeniti ekonomsku opravdanost svih mjera koje je SNCF proveo u trenutku prijenosa Sernamove imovine u paketu. Stoga nije mogao, bez primjene kriterija privatnog ulagača, presuditi da je SNCF‑ovim upisom potraživanja u obveze likvidacije Sernama dodijeljena prednost Sernam Xpressu, a zatim i Financière Sernamu ( 150 ). Jednako tako, Opći sud nije mogao odbiti primijeniti načelo privatnog ulagača na jamstva za obveze dodijeljena preuzimateljima tijekom prodaje Sernamove imovine u paketu a da nije utvrdio bi li takva jamstva bila prihvatljiva privatnom prodavatelju u tržišnom gospodarstvu ( 151 ). Osim toga, Opći sud nije mogao ni odbiti tu primjenu na sporne mjere samo uz obrazloženje da su izravna posljedica povrede članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 i jer stoga nemaju nikakvu vezu s primjenom kriterija privatnog ulagača ( 152 ) zato što se takvo utvrđenje temelji na pogrešnoj pretpostavci da se prijenosom imovine u paketu omogućuje dodjela novih državnih potpora Sernam Xpressu i Financière Sernamu.

147.

U fazi replike SNCF dodaje da, iako mu je javna vlast zbog državnih potpora koje je primio naložila obvezu privatnog ulagača da prenese poduzetnikovu imovinu u paketu, očito je da bi taj privatni ulagač to učinio na gospodarski što je moguće racionalniji način i da bi javni poduzetnik, na temelju načela jednakog postupanja, trebao moći učiniti isto. U odgovoru dostavljenom Komisiji, prema čijem mišljenju se to načelo ovdje ne treba primijeniti jer je svaka odluka o uvjetnoj spojivosti potpore upućena državi koja je dužna naložiti poduzetniku korisniku potpore da poštuje kompenzacijske mjere, SNCF odgovara da iz Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama ( 153 ) proizlazi da poduzetnik mora provesti plan restrukturiranja i izvršiti sve druge obveze predviđene odlukom Komisije ( 154 ). Naposljetku, SNCF ustraje, unatoč očitim razlikama u činjenicama između tih presuda i ove žalbe, na relevantnosti presuda EDF i ING ( 155 ) za rješavanje pitanja o načelu koje je istaknuto u okviru tog dijela šestog žalbenog razloga.

148.

Prema tome, SNCF tvrdi da je Opći sud, time što je odbio primijeniti kriterij privatnog ulagača na prijenos Sernamove imovine u paketu jer se članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2 odnosi na kompenzacijsku mjeru, u svojoj presudi počinio više pogrešaka koje se tiču prava.

149.

Komisija zahtijeva da se taj treći dio šestog žalbenog razloga odbije.

2. Analiza

150.

Ovdje se postavlja pitanje je li kompenzacijski kontekst u kojem su poduzete sporne mjere bio dovoljan kako bi se isključila primjenjivost testa privatnog ulagača, dok se in fine učinak navedenih mjera pokazao vrlo različitim od kompenzacijskog cilja članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2.

151.

Podsjećam na to da je Komisija u uvodnoj izjavi 152. i sljedećima odluke Sernam 3 ispitala mjere predviđene Memorandumom od 21. srpnja 2005. ( 156 ), osobito zato što su poduzete unatoč tome što je Komisija zahtijevala provedbu kompenzacijskih mjera kako bi se potpora za Sernamovo restrukturiranje mogla smatrati spojivom.

152.

Treba razlikovati, s jedne strane, ulogu države kao dioničara društva i, s druge strane, ulogu poduzetnika kao javne vlasti te primjenjivost kriterija privatnog ulagača „u konačnici ovisi o tome da predmetna država članica dodjeljuje, ne u svojstvu javne vlasti već u svojstvu dioničara, gospodarsku prednost poduzetniku koji joj pripada” ( 157 ). Kao što sam na to podsjetio, iz presude EDF proizlazi da je na Komisiji da „provede cjelovitu ocjenu, uzimajući u obzir, osim elemenata koje je dostavila [određena država članica], sve druge elemente relevantne za predmetni slučaj koji joj omogućuju da utvrdi je li mjera poduzeta u svojstvu dioničara ili u svojstvu javne vlasti te državne članice. Osobito, u tom pogledu mogu biti relevantni narav i predmet te mjere, kontekst u kojem je provedena kao i cilj koji nastoji ostvariti te pravila kojima je navedena mjera podvrgnuta” ( 158 ). Drugim riječima, mogućnost primjene kriterija privatnog ulagača ovisi o ocjeni prema kojoj se ta javna intervencija smatra odlukom dioničara konkretnog društva ( 159 ).

153.

Nisam uvjeren da je sama presuda ING ( 160 ) dovoljna kako bi se riješilo pitanje koje danas razmatram, s obzirom na to da je kontekst u kojem je donesena relativno ograničen te, ni u kojem slučaju, nije povezan s kompenzacijskim ciljem koji je potrebno ostvariti pri svakoj provedbi članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2. Osim toga, u Komisijinoj odluci koja je bila predmet tužbe za poništenje pred Općim sudom u predmetu ING Komisija je zasebno analizirala obje mjere (prvotnu mjeru, s jedne strane, i promjene uvjeta otplate, s druge strane) ( 161 ).

154.

Stoga je u toj presudi bilo razmotreno pitanje je li Komisija mogla izbjeći obvezu procjene ekonomske opravdanosti izmjene uvjeta otplate prema kriteriju privatnog ulagača, isključivo na temelju toga što je ulaganje u kapital koje se mora otplatiti samo po sebi državna potpora ( 162 ). U tom se predmetu stoga ne radi o primjenjivosti kriterija privatnog ulagača u samom kompenzacijskom kontekstu, nego je u tom predmetu Sud dobio priliku potvrditi narav analize koju Komisija treba provesti radi utvrđivanja je li taj kriterij primjenjiv.

155.

Iz presuda EDF i ING ( 163 ) proizlazi da Komisija treba ocijeniti cjelokupnu situaciju, na što je Sud pravilno podsjetio u točki 292. pobijane presude i provjerio.

156.

Najprije ističem da SNCF, u kontekstu svoje argumentacije u pogledu tog trećeg dijela žalbenog razloga, priznaje da se njegova intervencija putem različitih gore navedenih mjera odvila u kontekstu provedbe kompenzacijskih mjera na izričit zahtjev Komisije. Kao što sam također naveo u okviru ispitivanja prvog žalbenog razloga, kompenzacijske mjere koje je naložila Komisija i čijim je poštovanjem uvjetovana spojivost potpore za Sernamovo restrukturiranje sadržane su u odluci koja je upućena državi i čiji je cilj ublažiti narušavanje tržišnog natjecanja uzrokovano dodjelom potpore. Kao što Komisija na to podsjeća u svojim pismenima, cilj je kompenzacijskih mjera „korisniku uskratiti dio njegove konkurentske prednosti” i „djelomično ponovno uspostaviti konkurentsku situaciju” te su mjere stoga propisane više u javnom interesu, nego u interesu korisnika. Osim toga, u suglasnosti s Komisijom, sklon sam smatrati da su se mjere poduzete na temelju članka 3. stavka 2. odluke Sernam 2 prvotno odnosile na obvezu provedbe plana restrukturiranja, pod uvjetima koje je odredila Komisija, kako bi potpora za restrukturiranje, za koju se ne može poreći da je, po naravi, akt javne vlasti, bila spojiva.

157.

U tim okolnostima, iako ovdje ne namjeravam iznositi nikakve pretpostavke, čini mi se da iz ukupne analize situacije, kako se zahtijeva sudskom praksom, odnosno s obzirom na narav i predmet mjera, kontekst, cilj koji nastoje ostvariti i pravila kojima su te mjere podvrgnute, jasno proizlazi da Francuska Država kao dioničar SNCF‑a ovdje nije djelovala u tom svojstvu.

158.

Žalitelj u fazi replike upućuje na povredu jednakog postupanja između javnih i privatnih poduzetnika. Ta je tvrdnja nepravodobna, barem zato što se ta povreda uopće ne navodi u SNCF‑ovim pismenima pred Općim sudom. U svakom slučaju, nisam uspio utvrditi takvu povredu. Na raspravi pred Općim sudom SNCF‑ov zastupnik svoju je argumentaciju iznio na sljedeći način: javni poduzetnik koji tijekom prijenosa plati negativnu cijenu nije poštovao članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2, što dovodi do poznatih pravnih posljedica u pogledu spojivosti prvotne potpore, ali mu je prigovoreno i da je dodijelio novu državnu potporu, dok ni privatni poduzetnik, kojem država kao javna vlast nalaže provedbu kompenzacijskih mjera na temelju Komisijine odluke, nije poštovao time što je platio negativnu cijenu uvjet koji se odnosi na spojivost, što je uzrokovalo istu pravnu posljedicu, ali mu se ni u kojem slučaju nije moglo prigovoriti da je dodijelio novu potporu jer je ta negativna cijena plaćena privatnim novčanim sredstvima. Drugim riječima, ako je privatni poduzetnik poduzeo kompenzacijske mjere, samo postojanje nove potpore bilo bi nemoguće, iz čega proizlazi razlika u postupanju.

159.

Priznajem da mi se to rasuđivanje čini sasvim apsurdnim jer po definiciji i po naravi, ako nisu korištena javna novčana sredstva, ne radi se o državnoj potpori. Prema tome, usporedba kako ju je iznio SNCF nije relevantna, tim više što se usredotočuje na to da je prodajna cijena bila negativna, dok to nije bio jedini prigovor s obzirom na uvjete postavljene u članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2.

160.

Zbog svih tih razloga treba odbiti i treći dio šestog žalbenog razloga.

e)   Zaključak o šestom žalbenom razlogu

161.

Budući da su odbijena sva tri dijela šestog žalbenog razloga, šesti žalbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

7.   Argumenti koje Komisija navodi u pogledu dopuštenosti tužbe u prvom stupnju

162.

U svojem odgovoru na žalbu Komisija u biti tvrdi da, iako je tvrdila da je tužba pred Općim sudom bila nedopuštena, Opći sud o tom nije zauzeo stajalište zbog procesne ekonomije. Pred Sudom Komisija tvrdi da je dužna, ovisno o slučaju, po službenoj dužnosti odlučiti o razlogu koji se odnosi na javni poredak i temelji na povredi uvjeta postavljenog člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, prema kojem žalitelj može zahtijevati poništenje odluke koja mu nije upućena samo ako se ona na njega odnosi izravno i osobno. Međutim, odluka Sernam 3 ne odnosi se izravno i osobno na žalitelja te se žalitelj, što se tiče sporne odluke, nalazi u jednakoj situaciji kao i društvo DEFI u predmetu DEFI/Komisija ( 164 ), osobito zato što SNCF nema autonomiju odlučivanja.

163.

Iako se pitanje koje je Komisija postavila u pogledu dopuštenosti tužbe pred Općim sudom može činiti zanimljivim, smatram da u tom pogledu nisu potrebna dodatna razmatranja zbog dva glavna razloga. Prvi razlog odnosi se na činjenicu da Komisija nije izvela nikakav autonoman zaključak iz argumenata koje je iznijela pred Sudom u pogledu dopuštenosti tužbe podnesene pred Općim sudom. Drugi razlog odnosi se na činjenicu da je Opći sud obrazložio svoj odabir da prethodno ne odluči o dopuštenosti tužbe razlozima „procesne ekonomije” ( 165 ), pri čemu se osobito oslonio na presudu poznatu kao Boehringer ( 166 ). Podsjećam na to da je Sud, pri odlučivanju u okviru žalbe protiv presude Općeg suda u kojoj je Opći sud smatrao da „nije potrebno odlučiti o prigovoru nedopuštenosti koji je istaknulo Vijeće jer zahtjev [tužiteljâ] u svakom slučaju treba odbiti kao neosnovan” ( 167 ), tvrdio da je „[n]a Općem sudu da ocijeni […] opravdava li dobro sudovanje u okolnostima predmetnog slučaja odbijanje tužbe kao neosnovane […], bez odlučivanja o prigovoru nedopuštenosti” ( 168 ). Neovisno o opravdanim sumnjama ( 169 ) koje mogu postojati u pogledu takve sudske prakse, koju je Sud otada primijenio u okviru izravnih tužbi koje su mu podnesene ( 170 ) i izvršavanja vlastita nadzora u okviru žalbi ( 171 ), ipak treba utvrditi da Komisija, u okviru ove žalbe, nije iznijela kritike protiv te sudske prakse. Stoga, s obzirom na to da ću zaključiti da žalbu treba odbiti, nije potrebno detaljnije razmotriti pitanje dopuštenosti SNCF‑ove tužbe pred Općim sudom.

V. Troškovi

164.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

165.

Na temelju članka 138. stavka 1. istog Poslovnika, primjenjivim na žalbeni postupak na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da, prema mojem mišljenju, žalitelj nije uspio u svojem žalbenom zahtjevu, treba mu naložiti snošenje troškova nastalih u okviru žalbe.

166.

Naposljetku, Mory SA i Mory Team snosit će vlastite troškove na temelju članka 140. stavka 3. Poslovnika Suda.

VI. Zaključak

167.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da proglasi i odluči sljedeće:

1.

Žalba se odbija.

2.

Društvu SNCF Mobilités nalaže se snošenje troškova Europske komisije.

3.

Mory SA i Mory Team snose vlastite troškove.

( 1 ) Izvorni jezik: francuski

( 2 ) Za detaljnije informacije o žalitelju vidjeti točku 1. pobijane presude.

( 3 ) T‑242/12, EU:T:2015:1003

( 4 ) SL 2012., L 195, str. 19.

( 5 ) Odluka br. D/288742 o državnoj potpori NN 122/00 (ex NJ 140/00) – Francuska – Potpore za restrukturiranje SCS SERNAM‑a od strane SNCF‑a.

( 6 ) Za detaljnije informacije o Sernamu i njegovu razvoju vidjeti točku 1. i sljedeće te točke 20. i 21. pobijane presude. Budući da je Sernam tijekom upravnog postupka imao različite nazive (Sernam SCS, Sernam SA), u ovom ću mišljenju radi praktičnosti općenito upućivati samo na „Sernam”.

( 7 ) Odluka 2006/367/EZ od 20. listopada 2004. o državnoj potpori koju je Francuska djelomično provela za poduzetnika Sernam (SL 2006., L 140, str. 1.)

( 8 ) Čiji je tekst naveden u točki 22. ovog mišljenja.

( 9 ) Za odluku o pokretanju formalnog istražnog postupka vidjeti SL 2009., C 4, str. 5.

( 10 ) Sernam SCS (koji je postao Sernam SA), Sernam Xpress i Financière Sernam kao i njegova društva kćeri Sernam Services i Aster također su utvrđeni kao korisnici potpore: vidjeti članak 1. stavak 1. odluke Sernam 3.

( 11 ) Vidjeti članak 1. stavak 3. odluke Sernam 3. Za opis postupka prijenosa vidjeti točku 22. pobijane presude.

( 12 ) Naime, Opći sud presudio je da je pogrešno Komisijino rasuđivanje prema kojem prodaja nije postojala jer je cijena prijenosa bila negativna kao i Komisijin zaključak da nije poštovan članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2 (vidjeti točku 94. i sljedeće točke pobijane presude).

( 13 ) Vidjeti uvodne izjave 70. i 179. odluke Sernam 2.

( 14 ) Vidjeti uvodnu izjavu 225. odluke Sernam 2. U pogledu razvoja situacije između odluke Sernam 1 i odluke Sernam 2 vidjeti tablicu navedenu u uvodnoj izjavi 223. odluke Sernam 2.

( 15 ) Jer je ta potpora izravna posljedica zlouporabe prvotne potpore: vidjeti uvodnu izjavu 179. odluke Sernam 2. U pogledu obveze povrata potpore od 41 milijun eura vidjeti također članak 4. drugu rečenicu odluke Sernam 2.

( 16 ) Vidjeti uvodnu izjavu 208. odluke Sernam 2.

( 17 ) Vidjeti uvodnu izjavu 209. odluke Sernam 2.

( 18 ) Uvodna izjava 210. odluke Sernam 2

( 19 ) Vidjeti članak 3. stavak 2. odluke Sernam 2.

( 20 ) Vidjeti uvodnu izjavu 217. odluke Sernam 2.

( 21 ) Vidjeti uvodnu izjavu 31. odluke Sernam 3.

( 22 ) U skladu s uvodnom izjavom 35. odluke Sernam 3

( 23 ) U pogledu svih tih elemenata vidjeti uvodnu izjavu 32. odluke Sernam 3.

( 24 ) Vidjeti uvodne izjave 88. do 131. odluke Sernam 3.

( 25 ) Vidjeti uvodne izjave 132. do 151. odluke Sernam 3.

( 26 ) Presuda Njemačka/Komisija (C‑277/00, u daljnjem tekstu: presuda SMI, EU:C:2004:238)

( 27 ) Presuda Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija (C‑328/99 i C‑399/00, u daljnjem tekstu: presuda Seleco, EU:C:2003:252)

( 28 ) Vidjeti uvodne izjave 152. do 175. odluke Sernam 3.

( 29 ) Vidjeti uvodnu izjavu 154. odluke Sernam 3.

( 30 ) Ta su jamstva detaljno opisana u uvodnoj izjavi 163. odluke Sernam 3.

( 31 ) Vidjeti točku 87. pobijane presude i navedenu sudsku praksu. Vidjeti i točku 114. navedene presude.

( 32 ) Točka 117. pobijane presude

( 33 ) Vidjeti točke 118. i 124. pobijane presude.

( 34 ) Vidjeti točku 119. pobijane presude.

( 35 ) Vidjeti točku 119. pobijane presude.

( 36 ) Točka 194. pobijane presude

( 37 ) Točka 195. pobijane presude

( 38 ) Točka 204. pobijane presude

( 39 ) Osim određenih dugova: vidjeti točku 144. pobijane presude.

( 40 ) Vidjeti točku 144. pobijane presude.

( 41 ) Presuda SMI (t. 68. do 70.) odnosno presuda Općeg suda od 19. listopada 2005., CDA Datenträger Albrechts/Komisija (T‑324/00, u daljnjem tekstu: presuda CDA, EU:T:2005:364, t. 73.)

( 42 ) Taj je prigovor iznesen u žaliteljevoj replici.

( 43 ) SNCF u tom pogledu navodi primjer poljskih brodogradilišta.

( 44 ) Vidjeti točke 87. i 114. pobijane presude.

( 45 ) Vidjeti točke 86. i 101. pobijane presude.

( 46 ) Vidjeti uvodnu izjavu 208. odluke Sernam 2.

( 47 ) Vidjeti uvodne izjave 208. i 209. odluke Sernam 2.

( 48 ) Uvodna izjava 216. odluke Sernam 2. Moje isticanje

( 49 ) Moje isticanje

( 50 ) Među opsežnom sudskom praksom vidjeti presude od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija (C‑90/09 P, EU:C:2011:21, t. 59. i navedena sudska praksa) i od 15. siječnja 2014., Komisija/Portugal (C‑292/11 P, EU:C:2014:3, t. 72. i navedena sudska praksa).

( 51 ) Vidjeti točku 194. pobijane presude.

( 52 ) Vidjeti točku 42. ovog mišljenja.

( 53 ) Vidjeti uvodnu izjavu 215. odluke Sernam 2.

( 54 ) Uvodna izjava 217. odluke Sernam 2, in fine

( 55 ) Točka 193. pobijane presude

( 56 ) Točka 197. pobijane presude

( 57 ) Točka 194. pobijane presude

( 58 ) Točka 218. pobijane presude

( 59 ) Što je uostalom Opći sud utvrdio u točki 102. pobijane presude.

( 60 ) Uvodna izjava 32. odluke Sernam 3.

( 61 ) SNCF u tom pogledu navodi Odluku od 3. srpnja 2001. o državnoj potpori koju je Kraljevina Španjolska provela i namjerava provesti za restrukturiranje društva Babcock Wilcox España SA (SL 2002., L 67, str. 50.), Odluku od 27. veljače 2008. o državnoj potpori C 46/07 (ex NN 59/07) koju je Rumunjska provela u korist proizvođača automobila Craiova (SL 2008., L 239, str. 12.), t. 95. presude SMI i t. 110. presude CDA.

( 62 ) SL 2014., L 94, str. 1.

( 63 ) SL 2014., L 94, str. 65.

( 64 ) Naime, u okviru trećeg razloga ove žalbe SNCF osporava utvrđenje Općeg suda prema kojem je obvezujuća ponuda Sernamova upravnog tima bila iznimno nerazmjerna s ponudom konzorcija pod vodstvom kandidata br. 5 iz drugog kruga i mnogo nepovoljnija za prodavatelja.

( 65 ) Vidjeti među ostalim presudu od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija (C‑328/05 P, EU:C:2007:277, t. 41. i navedena sudska praksa).

( 66 ) Presuda od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija (C‑277/00, EU:C:2004:238)

( 67 ) Točka 95. presude SMI

( 68 ) SNCF ovdje upućuje na točku 102. Odluke od 3. srpnja 2001. o državnoj potpori koju je Kraljevina Španjolska provela i namjerava provesti za restrukturiranje društva Babcock Wilcox España SA.

( 69 ) SNCF ovdje upućuje na točke 67. do. 71. Odluke od 27. veljače 2008. o državnoj potpori C 46/07 (ex NN 59/07) koju je Rumunjska provela u korist proizvođača automobila Craiova.

( 70 ) U svakom slučaju, prihvati li se tijekom postupka kandidat koji u njemu nije samostalno sudjelovao od početka, moguće je zapitati se jesu li, u ovom slučaju, sudionicima tog postupka stvarno osigurani istovjetni uvjeti u pogledu rokova.

( 71 ) I većina obveza: vidjeti osobito točku 48. ovog mišljenja.

( 72 ) Što se tiče pitanja protivi li se pravu Unije da naručitelj odobri gospodarskom subjektu koji je činio dio zajednice od dvaju poduzetnika koja je prethodno odabrana i koja je dostavila prvu ponudu u pregovaračkom postupku za dodjelu ugovora o javnoj nabavi nastavak sudjelovanja u vlastito ime u tom postupku nakon prestanka postojanja navedene zajednice, upućujem na presudu od 24. svibnja 2016., MT Højgaard i Züblin (C‑396/14, EU:C:2016:347), kojom se, unatoč znatnim razlikama u pogledu prava primjenjivog na slučaj koji je tada podnesen Sudu, moguće djelomično nadahnuti.

( 73 ) Vidjeti točku 167. pobijane presude.

( 74 ) Vidjeti točku 170. pobijane presude.

( 75 ) Vidjeti točku 173. pobijane presude.

( 76 ) Što mi se, uostalom, čini da žalitelj ne osporava jer u svojoj replici nije reagirao na stajalište koje je iznijela Komisija.

( 77 ) Vidjeti točku 86. žalbe, u kojoj žalitelj samo navodi sintagmu „pod pretpostavkom da”.

( 78 ) Koji se temelji na Komisijinim pogreškama koje se tiču prava i činjenica jer je smatrala da prijenosom Sernamove imovine u paketu nisu poštovani uvjeti navedeni u članku 3. stavku 2. odluke Sernam 2.

( 79 ) Vidjeti točke 155. do 157. pobijane presude.

( 80 ) Vidjeti točku 158. pobijane presude.

( 81 ) Koji se temelji na Komisijinim pogreškama koje se tiču prava i činjenica jer je u uvodnim izjavama 99. do 102. odluke Sernam 3 smatrala da prijenos Sernamove imovine u paketu uz negativnu cijenu nije bio prodaja.

( 82 ) Konkretnije, dokapitalizacija od 59 milijuna eura, od kojih je 2 milijuna oduzeo i platio Financière Sernam za stjecanje Sernamove imovine u paketu: vidjeti točku 93. žalbe.

( 83 ) Odnosno, razlika koja može postojati između cijene stjecanja plaćene u gotovini ili dionicama i vrijednosti pojedinačno stečene imovine i naplativih obveza (vidjeti točku 223. pobijane presude).

( 84 ) Vidjeti točku 93. žalbe.

( 85 ) Točka 155. pobijane presude

( 86 ) Presuda od 8. svibnja 2003., Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija (C‑328/99 i C‑399/00, EU:C:2003:252)

( 87 ) Vidjeti točku 240. pobijane presude.

( 88 ) Vidjeti točku 243. pobijane presude.

( 89 ) Vidjeti točku 246. pobijane presude.

( 90 ) Redom, presuda od 8. svibnja 2003., Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija (C‑328/99 i C‑399/00, EU:C:2003:252), presuda SMI i presuda CDA.

( 91 ) Točka 247. pobijane presude, u kojoj Opći sud upućuje na točke 84. do 93. i 110. do 187. pobijane presude.

( 92 ) Vidjeti točku 251. pobijane presude.

( 93 ) Vidjeti točku 252. pobijane presude.

( 94 ) Vidjeti točku 255. pobijane presude.

( 95 ) Vidjeti točku 256. pobijane presude.

( 96 ) Vidjeti točke 257. do 260. pobijane presude.

( 97 ) Vidjeti točke 261. i 262. pobijane presude.

( 98 ) Vidjeti točke 263. do 265. pobijane presude.

( 99 ) Vidjeti točke 266. do 270. pobijane presude.

( 100 ) Vidjeti točke 271. i 272. pobijane presude.

( 101 ) Presuda od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska (C‑610/10, EU:C:2012:781)

( 102 ) Vidjeti točke 273. i 274. pobijane presude.

( 103 ) Presuda od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska (C‑610/10, EU:C:2012:781)

( 104 ) Točka 278. pobijane presude

( 105 ) Žalitelj ovdje upućuje na presudu od 20. rujna 2001., Banks (C‑390/98, EU:C:2001:456, t. 77.) i točku 80. presude SMI.

( 106 ) U pogledu definicije tih uvjeta SNCF upućuje na presude Općeg suda od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija (T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386, t. 135.) i od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija (T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 155.).

( 107 ) Kao što Opći sud na to podsjeća u točki 235. pobijane presude.

( 108 ) Koji su detaljno opisani u točki 116. žalbe.

( 109 ) Točke 66., 70., 78., 84., 86., 93. do 95. presude SMI odnosno točke 97. do 99. presude CDA

( 110 ) Koji u biti odgovara dodatnim potporama isplaćenima zbog kašnjenja Sernamova poticaja u korist Geodisa, o čemu su francuska tijela obavijestila Komisiju tek u svojem godišnjem izvješću iz 2002., pri čemu taj dodatni iznos nije bio dio potpunog ponovnog priopćenja o spisu (vidjeti osobito uvodnu izjavu 176. odluke Sernam 2).

( 111 ) Vidjeti uvodnu izjavu 37. odluke Sernam 3.

( 112 ) Vidjeti osobito uvodnu izjavu 148. odluke Sernam 3.

( 113 ) Vidjeti uvodnu izjavu 150. odluke Sernam 3.

( 114 ) Vidjeti među ostalim točku 77. presude SMI.

( 115 ) Presuda od 20. rujna 2001., Banks (C‑390/98, EU:C:2001:456, t. 75.)

( 116 ) Vidjeti točku 277. pobijane presude u kojoj se navodi presuda od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska (C‑610/10, EU:C:2012:781).

( 117 ) S obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 234. pobijane presude koju SNCF ne osporava, preuzimanje ugovora o radu na koje više puta upućuje SNCF također je pokazatelj da se predmet prijenosa odnosi barem na znatan dio Sernama.

( 118 ) Moje isticanje

( 119 ) Vidjeti točku 149. pobijane presude.

( 120 ) Vidjeti točke 120. i 125. žalbe.

( 121 ) Točke 97. do 99.

( 122 ) Točke 93. do 95.

( 123 ) Koji se temelji na Komisijinoj pogrešci koja se tiče prava jer je smatrala da su mjere predviđene Memorandumom o razumijevanju od 21. srpnja 2005. u vezi s prijenosom Sernamove imovine u paketu bile nove državne potpore u korist Sernam Xpressa – Financière Sernama.

( 124 ) Vidjeti točku 288. pobijane presude.

( 125 ) Vidjeti točke 287. i 288. pobijane presude.

( 126 ) Vidjeti točku 293. i sljedeće točke pobijane presude.

( 127 ) Vidjeti točku 297. pobijane presude.

( 128 ) Vidjeti točke 298. i 299. pobijane presude.

( 129 ) Vidjeti točke 300. i 301. pobijane presude.

( 130 ) Vidjeti točku 303. i sljedeće točke pobijane presude.

( 131 ) Vidjeti točke 305. i 306. pobijane presude.

( 132 ) Vidjeti točke 307. i 308. pobijane presude.

( 133 ) Vidjeti točku 309. pobijane presude.

( 134 ) Vidjeti točku 310. pobijane presude.

( 135 ) Vidjeti točku 312. pobijane presude.

( 136 ) Uvodna izjava 154. odluke Sernam 3

( 137 ) Komunikacija Komisije – Smjernice Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama (SL 2004., C 244, str. 2.)

( 138 ) Vidjeti uvodnu izjavu 155. Odluke Sernam 3.

( 139 ) Žalitelj ovdje upućuje na presudu od 28. siječnja 2003., Njemačka/Komisija (C‑334/99, EU:C:2003:55, t. 133.) i na presudu od 13. svibnja 2015., Niki Luftfahrt/Komisija (T‑511/09, EU:T:2015:284, t. 139.).

( 140 ) Obavijest Komisije o pojmu državne potpore iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a (SL 2016., C 262, str. 1., osobito njezine točke 74. i 84.)

( 141 ) Vidjeti točku 292. pobijane presude i navedenu sudsku praksu.

( 142 ) Presuda od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF (C‑124/10 P, u daljnjem tekstu: presuda EDF, EU:C:2012:318, t. 89.)

( 143 ) Presuda od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, u daljnjem tekstu: presuda ING, EU:C:2014:213, t. 30.)

( 144 ) Točka 31. presude ING

( 145 ) Vidjeti točku 80. Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u teškoćama (SL 2014., C 249, str. 1.). Moje isticanje

( 146 ) Osobito, SNCF upućuje na presude od 9. prosinca 1997., Tiercé Ladbroke/Komisija (C‑353/95 P, EU:C:1997:596), od 16. svibnja 2000., Francuska/Ladbroke Racing i Komisija (C‑83/98 P, EU:C:2000:248, t. 25.) i presudu EDF (t. 78.).

( 147 ) Točke 32. do 37.

( 148 ) Osobito, presuda EDF (t. 79.)

( 149 ) Po analogiji, žalitelj navodi presudu ING.

( 150 ) Vidjeti točku 323. pobijane presude.

( 151 ) Vidjeti točku 327. pobijane presude.

( 152 ) Vidjeti točku 310. pobijane presude.

( 153 ) Navedene u bilješci 137. ovog mišljenja.

( 154 ) Žalitelj se ovdje oslanja osobito na točku 47. tih smjernica.

( 155 ) Presuda od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF (C‑124/10 P, EU:C:2012:318) odnosno presuda od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213)

( 156 ) Odnosno dokapitalizacija Sernama u iznosu od 57 milijuna eura i Sernam Xpressa u iznosu od 2 milijuna eura, otpis SNCF‑ovih potraživanja prema Sernamu u iznosu od 38,5 milijuna eura, SNCF‑ova jamstva kojima se obvezao da će u određenom roku dovršiti uređenje lokacije potrebne za poslovanje TBE‑a, pokrivanje eventualnog povećanja najamnina za nove operativne lokacije, trogodišnje produljenje prava na povratak željezničara upućenih u Sernam, trogodišnje produljenje socijalnog protokola i SNCF‑ovo jamstvo trajnosti i pristupa TBE‑u.

( 157 ) Točke 80. i 81. presude EDF

( 158 ) Točka 86. presude EDF. Moje isticanje

( 159 ) Točka 31. presude ING

( 160 ) Presuda od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213)

( 161 ) Što je moglo utjecati na primijenjeno rješenje: vidjeti točku 39. mišljenja nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2013:870).

( 162 ) Vidjeti točku 37. presude ING.

( 163 ) Presuda od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF (C‑124/10 P, EU:C:2012:318) odnosno presuda od 3. travnja 2014., Komisija/Nizozemska i ING Groep (C‑224/12 P, EU:C:2014:213)

( 164 ) Presuda od 10. srpnja 1986. (282/85, EU:C:1986:316)

( 165 ) Točka 419. pobijane presude

( 166 ) Presuda od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer (C‑23/00 P, EU:C:2002:118)

( 167 ) Presuda od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer (C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 51.)

( 168 ) Presuda od 26. veljače 2002., Vijeće/Boehringer (C‑23/00 P, EU:C:2002:118, t. 52.)

( 169 ) Vidjeti točku 50. i sljedeće točke mišljenja nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu Philips Lighting Poland i Philips Lighting/Vijeće (C‑511/13 P, EU:C:2015:206).

( 170 ) Vidjeti presudu od 23. ožujka 2004., Francuska/Komisija (C‑233/02, EU:C:2004:173).

( 171 ) Vidjeti presudu od 24. lipnja 2015., Fresh Del Monte Produce/Komisija i Komisija/Fresh Del Monte Produce (C‑293/13 P i C‑294/13 P, EU:C:2015:416, t. 193.).

Full & Egal Universal Law Academy