MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 7. rujna 2017. ( 1 )
Predmet C‑265/16
VCAST Limited
protiv
R. T. I. SpA
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunale di Torino (Sud u Torinu, Italija))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno i industrijsko vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Pravo reproduciranja – Iznimka – Reproduciranje za privatnu uporabu – Pružanje usluge daljinskog snimanja videozapisa (cloud computing) reprodukcija televizijskih emisija za privatnu uporabu bez pristanka nositelja autorskih prava – Intervencija pružatelja usluge u navedenu snimku – Stavljanje na raspolaganje navedenih emisija”
Uvod
1.
Računalstvo u oblaku, poznato ponajprije pod engleskim nazivom cloud computing, definira se kao pristup telekomunikacijskom mrežom (internet) djeljivim računalnim resursima koji se mogu konfigurirati, na zahtjev i po načelu samoposluživanja. Stoga se radi o premještanju infrastrukture informacijske tehnologije ( 2 ). Posebnost je cloud computinga u tome što, za razliku od klasičnih načina upotrebe infrastrukture informacijske tehnologije, korisnik ne kupuje niti unajmljuje konkretnu informatičku opremu, već upotrebljava, u obliku usluge, kapacitete infrastrukture koja pripada trećoj osobi, čija mu lokacija nije poznata i koja se, uostalom, može mijenjati. S gledišta tog korisnika ti se kapaciteti stoga nalaze „negdje u oblaku” (naravno, ne u oblaku u atmosferi, već u informatičkom oblaku). Takva konfiguracija omogućuje bolju upotrebu resursa kao i njihovu automatsku prilagodbu promjenama zahtjeva.
2.
Usluge koje se pružaju u obliku cloud computinga (u daljnjem tekstu: oblak) vrlo su raznolike te mogu obuhvaćati od jednostavnog pružanja infrastrukture informacijske tehnologije, softvera i komunikacijskih alata (elektronička pošta) pa do sofisticiranijih usluga. Od usluga u oblaku koje se pružaju potrošačima, jedna je od najraširenijih pohrana podataka. Tako više pružatelja usluge nudi kapacitete za pohranu različitih veličina, besplatno ili uz naknadu, u okviru različitih komercijalnih modela. Ti su kapaciteti za pohranu obično namijenjeni privatnoj uporabi korisnika, ali također mogu sadržavati funkcije dijeljenja. U okviru usluga za pohranjivanje često se nude povezane usluge, kao što su indeksiranje pohranjenih podataka ili njihova obrada, primjerice alati za obradu slika.
3.
Podaci pohranjeni u oblaku mogu sadržavati, među ostalim, reprodukcije djela zaštićenih autorskim pravom koje su korisnici tih usluga za pohranjivanje ostvarili u okviru takozvane iznimke privatnog reproduciranja. Međutim, za razliku od upotrebe materijala za reprodukciju koji je izravno na raspolaganju osobi koja izrađuje kopiju, u slučaju reproduciranja u oblaku obično je potrebna intervencija pružatelja usluge za pohranjivanje ili neke druge osobe. Stoga je legitimno postaviti pitanje ostvaruje li reprodukciju u takvoj situaciji i dalje sam korisnik iznimke privatnog reproduciranja, kako se zahtijeva zakonodavstvom. Rasprave u ovom predmetu usredotočene su upravo na to pitanje.
4.
Međutim, smatram da to pitanje, s obzirom na činjenične okolnosti glavnog postupka, otvara jedno još važnije: pitanje ograničenja iznimke privatnog reproduciranja u pogledu podrijetla djela koje se reproducira. Sud je to pitanje već razmatrao u određenom broju predmeta koji su se odnosili na naknadu na temelju iznimke privatnog reproduciranja. Smatram da je potrebno pojasniti sudsku praksu u tom području.
Pravni okvir
Pravo Unije
5.
Člankom 3. stavcima 2. i 3. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) ( 3 ) predviđa se:
„2. Države članice ne mogu, zbog razloga koji spadaju u okvir područja koordinacije, ograničiti slobodu pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice.
3. Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na područja navedena u Prilogu.”
6.
Prvom alinejom priloga Direktivi 2000/31, naslovljenog „Odstupanja od članka 3.”, predviđa se:
„Kako je predviđeno u članku 3. stavku 3., članak 3. stavak 1. i 2. ne primjenjuju se na:
–
autorska prava, povezana prava […]”
7.
Člankom 2. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 4 ) određuje se:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a)
autorima, njihovih djela;
(b)
umjetnicima izvođačima, fiksacija njihovih izvedbi;
(c)
proizvođačima fonograma, njihovih fonograma;
(d)
proizvođačima prvih fiksiranja filmova, izvornika i umnoženih primjeraka njihovih filmova;
(e)
organizacijama za radiodifuziju, fiksacija njihovih radiodifuzijskih emitiranja, bez obzira na to jesu li ta emitiranja prenesena putem žice ili putem zraka, uključujući kabelom ili satelitom.”
8.
Člankom 5. stavkom 2. točkom (b) i člankom 5. stavkom 5. Direktive 2001/29 predviđa se:
„2. Države članice mogu predvidjeti iznimke ili ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u sljedećim slučajevima:
[…]
(b)
u odnosu na reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna, uz uvjet da nositelji prava dobiju pravičnu naknadu, pri čemu se uzima u obzir primjena ili neprimjena tehničkih mjera iz članka 6. na djelo ili na drugi predmet zaštite;
[…]
5. Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”
Talijansko pravo
9.
Autorsko je pravo u talijanskom pravu uređeno leggeom n. 633/1941 – Protezione del diritto d’autore e di altri diritti connessi al suo esercizio (Zakon br. 633/1941 o zaštiti autorskog prava i drugih prava povezanih s njegovim izvršavanjem) od 22. travnja 1941. (u daljnjem tekstu: Zakon o autorskom pravu). Iznimka privatnog reproduciranja predviđena je člankom 71.e tog zakona, koji glasi:
„1. Dopušteno je privatno reproduciranje fonograma i videograma na bilo koji medij koje su učinile fizičke osobe isključivo za privatnu uporabu, pod uvjetom da svrha tog reproduciranja nije stjecanje dobiti te da nije izravno ili neizravno komercijalna, u skladu s tehničkim mjerama iz članka 102.d.
2. Reproduciranje iz stavka 1. ne mogu ostvarivati treće osobe. Pružanje usluga koje je osmišljeno kako bi se fizičkim osobama omogućilo reproduciranje fonograma i videograma za privatnu uporabu predstavlja aktivnost reproduciranja uređenu člancima 13., 72., 78.a, 79. i 80.
[…]
4. Osim u slučaju iz stavka 3., nositelji prava dužni su, bez obzira na primjenu tehničkih mjera predviđenih člankom 102.d, fizičkoj osobi koja je zakonito došla u posjed primjeraka zaštićenog djela ili materijala ili mu je pristupila zakonito omogućiti da ga reproducira, makar i samo analogno, za privatnu uporabu, pod uvjetom da ta mogućnost nije u suprotnosti s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugih materijala i da ne predstavlja nepravedno bogaćenje na štetu nositelja prava.”
10.
Člankom 71.f tog zakona uvodi se naknada za nositelje autorskih prava na temelju iznimke privatnog reproduciranja. Ta se naknada financira naknadom koja se naplaćuje na prodajnu cijenu uređaja i medija koji omogućuju izradu kopija djela zaštićenih autorskim pravom. Zadnja rečenica stavka 1. tog članka glasi kako slijedi:
„U pogledu sustava za daljinsko snimanje videozapisa, naknadu iz ovog stavka mora platiti osoba koja pruža uslugu, a ta naknada mora odgovarati naknadi koja se primi za tu uslugu.”
11.
Ta je zadnja rečenica umetnuta zakonodavnom izmjenom od 31. prosinca 2007. Prema informacijama koje je pružila talijanska vlada, Europska komisija pokrenula je zbog uvođenja te rečenice postupak zbog povrede obveze zbog navodne povrede članka 2., naslovljenog „Pravo reproduciranja”, i članka 3., naslovljenog „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti […]”, Direktive 2001/29. Zbog Komisijinih navoda talijanska tijela odlučila su da neće utvrditi naknadu za usluge daljinskog snimanja. Talijanski su sudovi taj izbor smatrali zakonitim. Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija) osobito je presudio da su tijela „potpuno zakonito” odlučila „privremeno prekinuti primjenu zadnje rečenice navedenog stavka 1.”.
Činjenice, postupak i prethodna pitanja
12.
VCAST Limited društvo je osnovano u skladu s engleskim pravom koje svojim korisnicima stavlja na raspolaganje sustav snimanja u oblaku emisija talijanskih televizijskih tijela koje se emitiraju zemaljski te im je pristup slobodan, među kojima su i emisije društva R. T. I. SpA (u daljnjem tekstu: RTI). U praksi korisnik odabire emisiju na VCAST‑ovoj internetskoj stranici, na kojoj se nalazi cijeli program televizijskih kanala koji su uključeni u uslugu. Korisnik može odabrati ili određenu emisiju ili vremenski okvir, imajući na umu da će se u prvom slučaju snimati vremenski okvir u kojem je u programu predviđena odabrana emisija. Nadalje, sustav kojim upravlja VCAST hvata televizijski signal vlastitim antenama te vremenski okvir odabrane emisije snima na prostor za pohranu podataka u oblaku koji je odabrao korisnik. Taj prostor za pohranu ne pruža VCAST, već neovisni pružatelji usluga ( 5 ). Tako snimljeni audiovizualni podaci potom se stavljaju na raspolaganje korisniku u skladu s pravilima pružatelja usluge pohranjivanja. VCAST‑ova usluga podijeljena je u tri modela: besplatni model za korisnika, koji se financira oglašavanjem, i dva modela koja se plaćaju.
13.
VCAST je podnio tužbu protiv RTI‑ja pred Tribunaleom di Torino (Sud u Torinu, Italija), odnosno sudom koji je uputio zahtjev, kako bi taj sud utvrdio zakonitost njegovih aktivnosti, prema potrebi, nakon što postavi ili pitanje ustavnosti članka 71. stavka 2. Zakona o autorskom pravu ili prethodno pitanje Sudu u pogledu tumačenja prava Unije. VCAST u biti tvrdi da se njegova aktivnost temelji na iznimci privatnog reproduciranja jer zapravo sam korisnik ostvaruje snimanje, a VCAST pruža isključivo potrebnu opremu, odnosno sustav za daljinsko snimanje videozapisa. Prema VCAST‑ovu mišljenju, zakonitost njegove usluge potvrđena je osobito zadnjom rečenicom članka 71.f stavka 1. Zakona o autorskom pravu, kojom se usluge daljinskog snimanja, time što se za njih propisuje naknada, poistovjećuju s iznimkom privatnog reproduciranja.
14.
RTI, tuženik u glavnom postupku, osporava zakonitost VCAST‑ove aktivnosti. Podnio je protuzahtjev za zabranu nastavka predmetne aktivnosti i za naknadu štete koju je pretrpio zbog te aktivnosti. Rješenjem o privremenoj pravnoj zaštiti od 30. listopada 2015. sud koji je uputio zahtjev donio je privremene mjere kojima je VCAST‑u osobito zabranio nastavak aktivnosti u pogledu emisija RTI‑jevih televizijskih kanala.
15.
Smatrajući da je za rješenje spora potrebno tumačenje odredbi prava Unije, osobito odredbi članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29, Tribunale di Torino (Sud u Torinu) prekinuo je postupak i uputio Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Je li u skladu s pravom Unije, konkretno s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) [Direktive 2001/29] (kao i s [Direktivom 2000/31] te s osnivačkim Ugovorom), nacionalni propis koji poduzetnicima zabranjuje da privatnim osobama pružaju uslugu daljinskog snimanja videozapisa korištenjem tzv. cloud computinga za privatne kopije djela zaštićenih autorskim pravom, pri čemu je taj poduzetnik aktivno uključen u snimanje, bez pristanka nositelja autorskog prava?
2.
Je li u skladu s pravom Zajednice, konkretno s člankom 5. stavkom 2. točkom (b) [Direktive 2001/29] (kao i s [Direktivom 2000/31] te s osnivačkim Ugovorom), nacionalni propis koji poduzetnicima dopušta da privatnim osobama pružaju uslugu daljinskog snimanja videozapisa korištenjem tzv. cloud computinga za privatne kopije djela zaštićenih autorskim pravom, iako to znači da je taj poduzetnik aktivno uključen u snimanje, čak i bez pristanka nositelja autorskog prava, uz plaćanje paušalne naknade u korist nositelja autorskog prava, čime se ustvari na te usluge primjenjuje sustav obvezne licence?”
16.
Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 12. svibnja 2016. Pisana očitovanja podnijeli su stranke u glavnom postupku, talijanska, francuska i portugalska vlada te Komisija. Stranke u glavnom postupku, talijanska vlada i Komisija saslušani su na raspravi održanoj 29. ožujka 2017.
Analiza
Uvodne napomene
17.
Oba prethodna pitanja zapravo se odnose na isti pravni problem koji se razmatra s dvaju različitih gledišta. U biti se radi o pitanju nalaže li se ili se, naprotiv, zabranjuje odredbama prava Unije iz navedenih pitanja državama članicama koje su u svoje nacionalno pravo prenijele iznimku privatnog reproduciranja da dopuste aktivnost koja se sastoji u tome da se bez odobrenja nositelja autorskih prava pružaju usluge online snimanja (u oblaku) televizijskih emisija koje su na području predmetne države članice slobodno dostupne zemaljskim putem.
18.
Kad je riječ o identifikaciji odredbi prava Unije kojih se tumačenje traži, jasno je naveden samo članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29.
19.
Kad je riječ o Direktivi 2000/31, odredba koja bi se eventualno mogla primijeniti u ovom slučaju jest njezin članak 3. stavak 2., kojim se državama članicama zabranjuje ograničavanje slobode pružanja usluga informacijskog društva iz neke druge države članice. Naime, čini se da usluga koju pruža VCAST ispunjava kriterije definicije usluge informacijskog društva. Međutim, u skladu sa stavkom 3. istog članka, u vezi s Prilogom Direktivi 2000/31, iz područja primjene te zabrane isključuju se ograničenja koja proizlaze iz zaštite autorskog i srodnih prava. Naime, upravo se na temelju toga VCAST‑ova aktivnost može smatrati nezakonitom u talijanskom pravu. Stoga se čini da članak 3. stavak 2. Direktive 2000/31 nije primjenjiv u ovom slučaju.
20.
Nadalje, kad je riječ o „osnivačkom Ugovoru”, ni u tekstu prethodnih pitanja ni u razmatranjima iz zahtjeva za prethodnu odluku ne daju se jasne naznake za identifikaciju odredbe primarnog prava na koju upućuje sud koji je uputio zahtjev. Na temelju toga može se, kao što to RTI tvrdi u svojim očitovanjima, sumnjati u dopuštenost prethodnih pitanja u dijelu u kojem se odnose na „osnivački Ugovor”. Kao znak dobre volje i u skladu s rasuđivanjem iznesenim u prethodnoj točki u pogledu Direktive 2000/31, mogu pretpostaviti da je odredba na koju upućuje sud koji je uputio zahtjev ona koja se odnosi na slobodu pružanja usluga, koja je propisana člankom 56. UFEU‑a. Naime, budući da je VCAST društvo sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, ono pruža svoju uslugu prekogranično, što mu omogućuje iskorištavanje te slobode.
21.
Međutim, u svakom slučaju, prema ustaljenoj sudskoj praksi, zaštita autorskih prava predstavlja važan razlog u općem interesu koji može opravdati ograničenje slobode pružanja usluga ( 6 ). Radi se, uostalom, o usklađenom području u kojem je utvrđenje nezakonitosti predmetne aktivnosti s obzirom na odredbu prava Unije dovoljno da bi se opravdalo ograničenje povezano sa slobodom pružanja usluga. Stoga je, s obzirom na odgovor na prethodna pitanja koji namjeravam predložiti Sudu, eventualno ograničenje slobode pružanja usluga koje pruža VCAST u svakom slučaju uvelike opravdano ciljem djelotvorne zaštite autorskog prava.
22.
S obzirom na prethodno navedeno, predlažem da se prethodna pitanja analiziraju isključivo s gledišta članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29. Osim toga, kako bi ta analiza bila korisna za rješenje glavnog postupka, koji se odnosi na zakonitost usluge koju pruža VCAST, u okviru nje uzet će se u obzir poseban način funkcioniranja te usluge.
Pitanje snimanja u oblaku u okviru iznimke privatnog reproduciranja
23.
Podsjećam, člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 privatno reproduciranje definira se kao „reproduciranje na bilo koji medij koje je učinila fizička osoba za privatnu uporabu i u svrhu koja nije ni izravno ni neizravno komercijalna” ( 7 ). Međutim, nesporno je da ostvarenje reproduciranja i njihova pohrana u oblaku zahtijevaju intervenciju trećih osoba: u prvom redu intervenciju pružatelja kapaciteta za pohranu i, eventualno, drugih osoba. Stoga se legitimno može postaviti pitanje dopušta li se, i u kojoj mjeri, gore navedenom odredbom takva intervencija.
24.
Kao prvo, kad je riječ o posjedovanju i stavljanju na raspolaganje kapaciteta za pohranu, čini se da se u sudskoj praksi Suda koja se odnosi na naknadu povezanu s iznimkom privatnog reproduciranja daju vrlo jasne naznake. Naime, prema toj sudskoj praksi, iako su obveznici naknade u načelu korisnici koji ostvaruju reproduciranja u okviru te iznimke, države članice zbog praktičnih razloga imaju pravo naplaćivati navedenu naknadu od osoba koje javnosti stavljaju na raspolaganje medije ili opremu za snimanje ( 8 ). Iako se to stavljanje na raspolaganje najčešće ostvaruje prodajom medija ili opreme, pri čemu se naknada naplaćuje iz iznosa ostvarene prodaje, prema mojem mišljenju, ne postoji nikakva načelna prepreka koja bi bila u suprotnosti s time da to stavljanje na raspolaganje poprimi oblik stavljanja na raspolaganje kapaciteta za pohranu u oblaku. To je stajalište potkrijepljeno sudskom praksom Suda prema kojoj se naknada na temelju iznimke privatnog reproduciranja može odnositi na reproduciranja koja ostvaruje privatna osoba uz pomoć uređaja koji pripada trećoj osobi ( 9 ).
25.
Kao drugo, kad je riječ o intervencijama trećih osoba u samu radnju reproduciranja, smatram da prestrogo tumačenje članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 nije opravdano. Jasno je da reproduciranje djela u okviru iznimke privatnog reproduciranja i njegovo snimanje u oblaku, odnosno prostoru za pohranu podataka koji nije izravno dostupan korisniku koji ostvaruje to reproduciranje, zahtijevaju intervenciju trećih osoba, bilo pružatelja tog prostora za pohranu ili neke druge osobe. Naime, kad korisnik pokrene reproduciranje, to uključuje određen broj postupaka, više ili manje automatiziranih, koji dovode do stvaranja kopije predmetnog djela. Ne smatram da taj oblik reproduciranja treba isključiti iz područja primjene iznimke privatnog reproduciranja samo zbog toga što se intervencijom trećih osoba prelazi jednostavno stavljanje na raspolaganje medija ili opreme. Tako dugo dok je korisnik taj koji pokreće reproduciranje i definira predmet i način reproduciranja, ne vidim odlučujuću razliku između takve radnje i reproduciranja koje taj isti korisnik ostvaruje opremom kojom izravno rukuje ( 10 ). Nadalje, sudskom praksom navedenom u prethodnoj točki izričito se priznaje da se naknada na temelju iznimke privatnog reproduciranja odnosi na reproduciranja koja se ostvaruju u okviru pružanja usluge reproduciranja ( 11 ).
26.
Činjenica da se intervencija treće osobe u ostvarenje reproduciranja može pružiti uz naknadu ne pobija to utvrđenje jer se zahtjev nekomercijalne svrhe iz članka 5. stavka 2. točke (b) Direktive 2001/29 ne odnosi na eventualnu intervenciju treće osobe, nego na to da korisnik predmetne iznimke upotrebljava kopiju.
27.
Naposljetku bih dodao da mi se činjenica, koju je RTI istaknuo na raspravi, da korisnik može snimani sadržaj dijeliti u oblaku s drugim korisnicima interneta, čime se izlazi iz okvira privatne uporabe kopije, ne čini relevantnom. Naime, usluge za pohranu podataka u oblaku često sadržavaju funkcije dijeljenja tih podataka. Tako je, s obzirom na to da je privatno reproduciranje zaštićenog djela ostvareno u okviru takve usluge, tehnički moguće da korisnik tu kopiju dijeli s neodređenim i potencijalno velikim brojem trećih osoba. Takvim bi se dijeljenjem moglo izići iz okvira dopuštene uporabe privatnog reproduciranja te bi se ono stoga moglo kvalificirati kao neovlašteno stavljanje na raspolaganje. Ta mogućnost ipak nije svojstvena snimanju u oblaku jer se trenutačno svaka kopija, osobito digitalna, lako može dijeliti putem interneta, čime se povređuje autorsko pravo. Odgovornost je korisnika da ne počine takve povrede. Suprotno tomu, nisam uvjeren da samo postojanje te teoretske mogućnosti treba dovesti do isključenja snimanja u oblaku iz korištenja iznimke privatnog reproduciranja.
28.
Stoga mi se čini da nijedan element ne upućuje na to da se članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 protivi to da se reproduciranje u okviru iznimke predviđene tim člankom ostvaruje u prostoru za pohranu u oblaku.
Pitanje pristupa predmetu reproduciranja
29.
Stvari se čine mnogo složenijima kad je riječ o podrijetlu djela koja su reproducirana u okviru iznimke privatnog reproduciranja. Iako se sudskom praksom Suda dopušta, s jedne strane, da se privatno reproduciranje ostvaruje uz pomoć uređaja koji pripadaju trećim osobama, njome se, s druge strane, zahtijeva da korisnik ima zakonit pristup predmetu reproduciranja. Sumnjam da usluga kao što je ona koju pruža VCAST ispunjava taj potonji zahtjev.
Pristup predmetu reproduciranja prema sudskoj praksi Suda
30.
Sud je već imao priliku odgovoriti na pitanje protivi li se članku 5. stavku 2. točki (b) Direktive 2001/29 nacionalni propis kojim se predviđa naknada za reproduciranja zaštićenih djela ostvarena ne samo uz pomoć uređaja koji pripada trećoj osobi već i s takvog uređaja ( 12 ). Sud je odgovorio niječno, smatrajući da se tom odredbom ni na koji način ne uređuje postojeća pravna veza između osobe koja ostvaruje reproduciranje u okviru iznimke privatnog reproduciranja i uređaja koji se upotrebljava u tu svrhu ( 13 ) te da je upotrijebljeni uređaj stoga itekako mogao pripadati trećoj osobi ( 14 ).
31.
Na temelju tog utvrđenja Suda moglo bi se smatrati da je svako reproduciranje ostvareno za privatnu uporabu fizičke osobe obuhvaćeno iznimkom predviđenom člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29. Međutim, taj se zaključak mora detaljnije razmotriti.
32.
Naime, Sud je također presudio da je primjena iznimke privatnog reproduciranja uvjetovana zakonitošću izvora reproduciranja ( 15 ). Drugim riječima, članak 5. stavak 2. točka (b) Direktive 2001/29 „nužno pretpostavlja da je predmet reproduciranja na koji se odnosi ta […] odredba zaštićeno djelo koje nije krivotvoreno ili piratizirano” ( 16 ).
33.
Stoga, prije nego što ima pravo ostvariti reproduciranje za svoju privatnu uporabu, korisnik mora imati zakonit pristup predmetnom djelu. Kao što smo vidjeli, taj se pristup ne mora nužno ostvariti kupnjom materijalnog medija koji sadržava djelo. Moguće ga je ostvariti u okviru priopćavanja djela javnosti uz odobrenje nositelja autorskih prava. Pretpostavljam da se taj pristup također može ostvariti u okviru jedne od iznimki od autorskih prava ili srodnih prava koje su predviđene zakonodavstvom Unije. Suprotno tomu, pristup radi korištenja iznimke privatnog reproduciranja ne može se ostvariti u okviru distribuiranja ili priopćavanja djela javnosti bez pristanka nositelja autorskih prava.
34.
Stoga valja s obzirom na ta razmatranja analizirati uvjete u kojima korisnici imaju pristup televizijskim emisijama u okviru usluge snimanja koju pruža VCAST.
Pristup predmetu reproduciranja u okviru usluge koju pruža VCAST
35.
Podsjećam da, u skladu s opisom usluge koju pruža VCAST, koji je sadržan u zahtjevu za prethodnu odluku i koji stranke ne osporavaju, korisnik u okviru te usluge bira televizijski kanal i vremenski okvir koji želi snimati na VCAST‑ovoj internetskoj stranici. Nadalje, VCAST vlastitim prijemnicima prima televizijski signal koji se odašilje zemaljskim putem (odnosno radijskim valovima) te vremenski okvir koji je korisnik odabrao snima na uslugu za pohranu u oblaku koju je naveo korisnik.
36.
Stoga, prema mojem mišljenju, iz tog opisa jasno proizlazi da mogućnost korištenja reproduciranja koje ostvaruje VCAST nipošto nije uvjetovana prethodnim pristupom korisnika emisijama zemaljske televizije u Italiji. Korisnik im stoga može uopće ne imati pristup te ne posjedovati ni antenu ni televizijski uređaj jer mu VCAST omogućuje taj pristup na način da stavlja na raspolaganje odabrane emisije. Jasno je da VCAST time ne reemitira u potpunosti program talijanskih televizijskih kanala. Međutim, to ni na koji način ne utječe na pitanje koje nas zanima u ovom slučaju, a koje se ne odnosi na mogućnost gledanja televizije općenito, nego na pristup emisijama koje su reproducirane u okviru usluge koju pruža VCAST.
37.
Činjenica da je VCAST izvor pristupa svojih korisnika emisijama koje su predmet reproduciranja potkrijepljena je okolnošću, potvrđenom na raspravi, da usluga koju pruža VCAST nije ograničena na talijansko područje (ili u svakom slučaju nije bila ograničena u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku). Tako se korisnici te usluge, da bi imali pristup emisijama, čak ne moraju nalaziti unutar područja pokrivenosti talijanske zemaljske televizije ( 17 ). Drugim riječima, VCAST‑ova usluga nije ograničena na osobe koje stvarno imaju pristup talijanskim televizijskim emisijama, čak ni na osobe koje bi im teoretski mogle imati pristup.
38.
Točno je da je VCAST‑ov predstavnik na raspravi izjavio da se usluga prema potrebi može geografski ograničiti. Međutim, problem nije u pitanju je li ta usluga geografski ograničena. Takvo bi ograničenje, uostalom, moglo biti suprotno, ako ne tekstu, onda barem duhu pravila unutarnjeg tržišta ( 18 ). Naime, sama činjenica da predmetna usluga može funkcionirati izvan područja pokrivenosti talijanske zemaljske televizije dokazuje da se ne temelji na logici iznimke privatnog reproduciranja jer ta iznimka pretpostavlja prethodni zakonit pristup korisnika djelu koje je predmet reproduciranja. Međutim, u slučaju te usluge sâmo reproduciranje predstavlja jedini pristup korisnika reproduciranom djelu.
39.
Koja je onda VCAST‑ova uloga? Odgovor nije jednoznačan jer njegova uloga uključuje radnju stavljanja na raspolaganje i radnju reproduciranja. Priklanjam se tumačenju koje je povoljno za VCAST, prema kojem ima mjesta za privatno reproduciranje koje ostvaruje korisnik. Stoga je moja analiza sljedeća.
40.
VCAST svojim korisnicima stavlja na raspolaganje emisije talijanskih televizijskih tijela, što je oblik priopćavanja javnosti koji je obuhvaćen člankom 3. Direktive 2001/29. Korisnik pristupa emisiji na način da naruči njezino reproduciranje koje će se ostvariti na njegov prostor za pohranu u oblaku. Iako sama radnja reproduciranja u načelu može biti obuhvaćena iznimkom privatnog reproduciranja, to nije slučaj s prethodnom radnjom stavljanja na raspolaganje koje predstavlja izvor tog reproduciranja. Da bi cijeli postupak bio zakonit, stavljanje na raspolaganje stoga treba biti zakonito jer njegova nezakonitost isključuje primjenu iznimke ( 19 ).
41.
VCAST svojim korisnicima stavlja na raspolaganje emisije bez pristanka nositelja autorskih prava. Kad bi se radilo o djelima koja se inače nalaze na tržištu uz plaćanje naknade nositeljima prava, kao što su fonogrami ili videogrami, tada, prema mojem mišljenju, uopće ne bi bilo sumnje u to da to stavljanje na raspolaganje predstavlja povredu. Posebnost je ovog predmeta u činjenici da je riječ o zemaljskim televizijskim emisijama, koje su slobodno dostupne svim korisnicima koji se nalaze na području pokrivenosti emitiranja ( 20 ). Stoga valja analizirati ima li ta posebnost odlučujući utjecaj na rješenje problema.
Zaštita prava televizijskih tijela kojima je pristup slobodan
42.
Najprije moram napomenuti da je, prema mojem mišljenju, odgovor na to pitanje niječan, i to zbog niza razloga.
– Geografski opseg usluge
43.
Kao što sam to naveo u prethodnim točkama, usluga koju pruža VCAST, barem u vrijeme nastanka činjenica iz glavnog postupka, nije bila ograničena na talijansko područje, koje je ujedno područje pokrivenosti talijanske zemaljske televizije. Tako je svaki korisnik interneta u cijelom svijetu mogao zatražiti i na svoj prostor za pohranu u oblaku primiti reproduciranje televizijske emisije kojoj ne bi imao pristup bez VCAST‑ove usluge. Sâm je taj element, prema mojem mišljenju, dovoljan da se takva usluga isključi iz područja primjene iznimke privatnog reproduciranja. Činjenica da su te emisije slobodno i besplatno dostupne uopće ne mijenja to utvrđenje jer je ta dostupnost, a stoga i eventualno ograničenje monopola nositelja autorskih prava, ograničena na područje pokrivenosti zemaljske televizije i ne može proizvoditi učinke izvan tog područja.
– Zaštita radijskih i televizijskih tijela od povrede njihovih autorskih prava
44.
Neovisno o geografskom opsegu usluge koju pruža VCAST, tumačenju odredbi Direktive 2001/29 koje proizlazi iz sudske prakse Suda protivi se, prema mojem mišljenju, utvrđenje da je televizijskim tijelima uskraćena zaštita njihovih autorskih prava zbog slobodnog pristupa njihovim emisijama.
45.
Naime, kad je riječ o pravu priopćavanja djelâ javnosti (zaštićenom člankom 3. Direktive 2001/29), Sud je presudio, pri čemu se u prvom redu oslonio na Bernsku konvenciju ( 21 ) i njezin vodič s objašnjenjima, da priopćavanje koje provodi tijelo za reemitiranje koje nije izvorno tijelo treba analizirati kao priopćavanje javnosti koja se razlikuje od javnosti na koju se odnosi radnja izvornog priopćavanja djela, odnosno kao priopćavanje novoj javnosti ( 22 ). Prema mišljenju Suda, to proizlazi iz činjenice da autor, kad odobrava radiodifuziju svojeg djela, uzima u obzir isključivo izravne korisnike, odnosno posjednike prijemnika koji, pojedinačno ili u privatnom ili obiteljskom okruženju, primaju signale emisija. Suprotno tomu, ako se to primanje signala odvija za širu publiku, katkad i s ciljem ostvarivanja dobiti, slušanje ili gledanje djela omogućuje se novom dijelu javnosti koji prima signal ( 23 ).
46.
Sud je iz toga zaključio da reemitiranje televizijskog signala upravitelja hotela u hotelskim sobama predstavlja priopćavanje javnosti za koje je potrebno odobrenje nositelja autorskih prava. Naime, i dalje prema mišljenju Suda, klijenti tog hotela čine novu javnost koja bez intervencije navedenog upravitelja, iako se nalazi unutar područja pokrivenosti izvorne emisije, načelno ne bi mogla uživati emitiranje djela ( 24 ). To je stajalište Suda potom potvrđeno i u pogledu drugih vrsta ustanova ( 25 ).
47.
Prema mojem mišljenju, isto vrijedi u slučaju usluge kao što je ona koju pruža VCAST. To je društvo bez sumnje tijelo koje se razlikuje od televizijskih tijela koja izvorno prikazuju emisije. Stoga korisnici te usluge, neovisno o činjenici nalaze li se na području pokrivenosti izvornih emisija, čine novu javnost koju nositelji autorskih prava nisu uzeli u obzir prilikom odobravanja tih emisija. Usto, ta se usluga pruža s ciljem ostvarivanja dobiti ( 26 ). Iz toga slijedi da činjenica da VCAST u okviru svoje usluge snimanja stavlja na raspolaganje televizijske emisije predstavlja povredu autorskih prava televizijskih tijela i, eventualno, drugih nositelja prava, ako se to stavljanje na raspolaganje provodi bez njihova odobrenja.
48.
To stavljanje na raspolaganje također je nezakonito s obzirom na utvrđenja Suda u presudi ITV Broadcasting i dr. ( 27 ). U tom je predmetu, koji se odnosio na reemitiranje televizijskih emisija na internetu i koji je stoga bio sličan glavnom predmetu, Sud presudio da je namjera zakonodavca Unije, time što je uredio situacije u kojima je određeno djelo predmet višestrukih upotreba, bila da svako emitiranje ili reemitiranje djela za koje se upotrebljava poseban tehnološki način načelno mora pojedinačno odobriti autor predmetnog djela. Međutim, s obzirom na to da se stavljanje na raspolaganje reemitiranjem na internetu zemaljske televizijske radiodifuzije odvija na poseban tehnološki način koji je različit od načina izvornog priopćavanja, ono se mora smatrati priopćavanjem u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 ( 28 ).
49.
Sud je došao do tog zaključka iako je pružatelj usluga o kojima je riječ u tom predmetu osigurao to da njihovi korisnici dobiju pristup isključivo sadržaju koji su zakonito već imali pravo gledati u predmetnoj državi članici (odnosno Ujedinjenoj Kraljevini) na temelju televizijske licence ( 29 ) i da se prema argumentima tog pružatelja usluga ti korisnici ne mogu smatrati novom javnošću u odnosu na već ciljanu javnost tih izvornih emisija. Naime, Sud je smatrao da u slučaju prijenosa djela uključenih u zemaljsku radiodifuziju i stavljanja na raspolaganje istih djela na internet za svaki od tih dvaju prijenosa predmetni autori moraju dati pojedinačno i zasebno ovlaštenje, s obzirom na to da se svaki od njih provodi u posebnim tehnološkim uvjetima i u skladu s drukčijim načinom prijenosa zaštićenih djela te da je svaki od njih namijenjen različitoj javnosti. U tim okolnostima više nije potrebno dalje ispitivati uvjet koji se odnosi na novu javnost, koji je relevantan samo u situacijama u kojima je tehnološki način priopćavanja isti ( 30 ).
50.
Zaključno, Sud je presudio da pojam priopćavanja javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 treba tumačiti na način da obuhvaća reemitiranje djela uključenih u zemaljsku televizijsku radiodifuziju:
–
koje provodi tijelo koje nije izvorna organizacija za radiodifuziju,
–
putem interneta koji je na raspolaganju pretplatnicima tog tijela koji mogu primati to reemitiranje povezivanjem na njegov poslužitelj,
–
iako se ti pretplatnici nalaze u području prijema navedene zemaljske televizijske radiodifuzije i mogu je legalno primati na televizijski prijemnik ( 31 ).
51.
Da bi se ta sudska praksa u potpunosti primjenjivala u ovom predmetu, dovoljno je drugu alineju prethodne točke zamijeniti izrazom „putem reproduciranja koja su na raspolaganju pretplatnicima tog tijela koji mogu primati to reemitiranje povezivanjem na svoju uslugu za pohranu”. Osim toga, valja istaknuti da VCAST čak i ne provjerava imaju li njegovi korisnici pravo primati talijanske zemaljske televizijske emisije kao ni imaju li tehnološka sredstva za to.
– Neprimjenjivost „iznimke AKM”
52.
Istina je da se čini da se stajalište Suda malo ublažilo u nedavnoj presudi AKM ( 32 ). Naime, Sud je u toj presudi presudio da istodoban, potpun i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos koji nacionalno tijelo za radioteleviziju provodi pomoću kabela na državnom području, odnosno tehničkim sredstvom različitim od onoga koje se koristi tijekom izvornog prijenosa putem radiodifuzije, ne predstavlja priopćavanje javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 jer se javnost kojoj je taj prijenos namijenjen ne može smatrati novom javnošću ( 33 ). Međutim, čini mi se da se to rješenje temelji na okolnosti, koju treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, da su nositelji autorskih prava predmetno reemitiranje uzeli u obzir u okviru odobrenja koje su dali za prvotnu emisiju ( 34 ).
53.
Predmetna presuda u tom pogledu nije posve jasna. Međutim, svako drugo tumačenje značilo bi da predstavlja potpunu promjenu pravila koje proizlazi iz presude ITV Broadcasting i dr. ( 35 ), prema kojem pitanje postojanja nove javnosti nije relevantno kad je riječ o različitom tehničkom načinu ( 36 ). Međutim, ništa u navedenoj presudi ne upućuje na to da je Sud htio uvesti takvu promjenu.
54.
Osim toga, općenito pravilo da emitiranje djela koje se već prenosilo putem radiodifuzije, a koje provodi tijelo različito od izvornog tijela tog prijenosa, ne predstavlja priopćavanje javnosti čini se u suprotnosti s člankom 11.a stavkom 1. točkom 2. Bernske konvencije, kojim se autorima dodjeljuje isključivo pravo da daju odobrenje „za svako priopćavanje javnosti […] djela emitiranih putem radiodifuzije, ako se to priopćavanje čini preko nekog drugog tijela, a ne izvornog”. Naime, na temelju ustaljene sudske prakse Suda, pojam priopćavanja javnosti u smislu članka 3. Direktive 2001/29 potrebno je tumačiti u skladu s navedenom odredbom Konvencije ( 37 ).
55.
Također valja navesti da se presuda AKM ( 38 ) odnosi na istodoban, potpun i neizmijenjen radiotelevizijski prijenos emisija ( 39 ). U slučaju takvog emitiranja korisnici mogu gledati emisije pod istim uvjetima kao i u slučaju prvotne radiodifuzije. Suprotno tomu, u slučaju usluge kao što je ona koju pruža VCAST korisnici raspolažu digitalnom kopijom emisije koju mogu gledati u željenom trenutku i koliko god puta žele, kao što je mogu i reproducirati te prenositi na bilo koju opremu. Ta se situacija stoga ne može usporediti s onom iz presude AKM. U svakom slučaju, VCAST u glavnom predmetu ne tvrdi da ima odobrenje nositelja autorskih prava za to da svojim korisnicima stavlja na raspolaganje djela koja talijanska televizijska tijela prenose radiodifuzijom. Stoga se ne može pozivati na presudu AKM ( 40 ).
56.
Da zaključim taj dio, prema mojem je mišljenju jasno, s obzirom na sudsku praksu Suda, da to što VCAST bez pristanka nositelja autorskih prava korisnicima svoje usluge stavlja na raspolaganje televizijske emisije predstavlja povredu tih prava, iako se radi o emisijama koje su slobodno dostupne i neovisno o pitanju je li to stavljanje na raspolaganje ograničeno na područje pokrivenosti emitiranja tih emisija. Stoga reproduciranje tih emisija u okviru iste usluge koje se ostvaruje iz nezakonitog izvora ne može biti obuhvaćeno iznimkom privatnog reproduciranja.
Test u tri faze
– Uvodne napomene
57.
Člankom 5. stavkom 5. Direktive 2001/29 uvodi se ograničenje prava država članica da u svojim nacionalnim zakonodavstvima predviđaju iznimke navedene u istom članku, pri čemu se propisuje da se „te iznimke trebaju primjenjivati samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog zaštićenog predmeta i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava”. Ta se odredba temelji na članku 9. stavku 2. Bernske konvencije, kojim se tako ograničava mogućnost predviđanja iznimaka od prava reproduciranja ( 41 ). Taj trostruki uvjet primjenjivosti iznimaka općenito se naziva „test u tri faze” ili „trostruki test”.
58.
Istina je da Sud smatra da se člankom 5. stavkom 5. Direktive 2001/29 ne mijenja sadržaj iznimki koje su predviđene u istom članku ( 42 ). Međutim, Sud je istodobno presudio da ta odredba ima učinak u trenutku kad države članice primjenjuju te iznimke ( 43 ). Ona stoga služi kao referenca za tumačenje iznimki prilikom njihove primjene u nacionalnom pravu država članica, ali i u svrhu tumačenja odredbi Direktive 2001/29 koje daje Sud. Tako je, kad je riječ o iznimci privatnog reproduciranja, Sud presudio, oslanjajući se osobito na članak 5. stavak 5. Direktive 2001/29, da se ona primjenjuje samo na reproduciranja ostvarena iz dopuštenog izvora ( 44 ).
59.
Iz toga slijedi da je članak 5. stavak 5. Direktive 2001/29 također potrebno uzeti u obzir kako bi se odgovorilo na pitanje može li usluga kao što je ona koju pruža VCAST u nacionalnom pravu država članica biti obuhvaćena iznimkom od prava reproduciranja koja se temelji na članku 5. stavku 2. točki (b) te direktive.
– Primjena u posebnim slučajevima i zabrana bezrazložnog nanošenja štete
60.
Prva i treća „faza” trostrukog testa sastoje se od provjere da se iznimka primjenjuje u posebnim slučajevima kojima se bezrazložno ne nanosi šteta nositeljima autorskih prava. Kao što svaka iznimka od monopola autora koja predstavlja ograničenje njegovih prava tom autoru nanosi određenu štetu, tim se pravilom propisuje da primjena određene iznimke mora biti ograničena na situacije u kojima je opravdana razlozima postojanja iznimke. Naime, samo se tim razlozima može opravdati šteta koja se nanosi primjenom iznimke.
61.
Iako se osnova iznimke privatnog reproduciranja može potražiti u različitim čimbenicima, prilično je općepriznato da se glavni razlog njezina postojanja krije u činjenici da je nositeljima autorskih prava nemoguće, ili barem vrlo teško, nadzirati način na koji osobe koje imaju zakonit pristup njihovim zaštićenim djelima upotrebljavaju ta djela. Takav bi nadzor, uostalom, mogao predstavljati neprihvatljivo miješanje u privatan život korisnika ( 45 ).
62.
Međutim, to opravdanje ne postoji u slučaju usluge kao što je ona koju pruža VCAST. Naime, ta usluga nije ograničena na privatno okruženje korisnika jer se faza prije ostvarivanja reproduciranja, odnosno pristup televizijskim emisijama koji omogućuje VCAST, odvija javno u okviru gospodarske djelatnosti tog društva te je nositelji autorskih prava lako mogu nadzirati. Ništa se ne protivi tomu da ti nositelji zahtijevaju da se za navedenu uslugu traži njihovo odobrenje niti tomu da VCAST traži takvo odobrenje. Razlozi postojanja iznimke privatnog reproduciranja stoga ne opravdavaju štetu koja bi za nositelje autorskih prava proizišla iz primjene te iznimke na usluge kao što je ona koju pruža VCAST.
63.
Želim istaknuti da se VCAST‑ova situacija razlikuje od one operatera koji korisnicima stavljaju na raspolaganje opremu ili medije za snimanje ili koji pružaju uslugu reproduciranja. Naime, ta oprema, mediji i usluge mogu se koristiti za reproduciranje zaštićenih djela, ali također mogu služiti u druge svrhe. Usto, identitet djela koja se eventualno reproduciraju, a stoga i identitet nositelja prava, nije unaprijed poznat. Stoga bi bilo besmisleno od navedenih operatera zahtijevati da traže odobrenje nositelja autorskih prava za prodaju ili najam takve opreme ili pružanje takvih usluga. Suprotno tomu, isključivi je cilj usluge kao što je ona koju pruža VCAST stavljanje na raspolaganje i reproduciranje zaštićenih djela koja su konkretno unaprijed određena (jer se nalaze na programu televizijskih kanala) i čiji su nositelji autorskih prava poznati.
64.
U slučaju reproduciranja djelâ iz nezakonitih izvora, Sud je presudio da se primjenom iznimke privatnog reproduciranja nanosi neopravdana šteta nositeljima autorskih prava jer su obvezni tolerirati, osim upotrebe djelâ u privatnom okruženju korisnika, i radnje piratstva ( 46 ). Isto tako, primjenom iznimke privatnog reproduciranja na usluge koje su svakako obuhvaćene uobičajenim monopolom nositelja prava također im se nanosi neopravdana šteta.
– Uobičajeno iskorištavanje djela
65.
Analizom druge faze testa, koja zahtijeva nepostojanje povrede uobičajenog iskorištavanja djela, odgovara se na pitanje koja je konkretno šteta koju trpe nositelji prava.
66.
Već sama nemogućnost nositelja autorskih prava da nadziru način na koji treće osobe iskorištavaju njihova djela, koja proizlazi iz preširoke definicije opsega iznimke privatnog reproduciranja, predstavlja povredu uobičajenog iskorištavanja djela jer takav nadzor, osim područja koje je zakonito pridržano za privatno okruženje korisnika, proizlazi iz tog uobičajenog iskorištavanja.
67.
Štoviše, snimanje televizijske emisije omogućuje, kao prvo, gledanje te emisije izvan vremenskog okvira za koji je predviđena i, kao drugo, čuvanje njezine kopije kako bi je se gledalo još jedanput ili kako bi je se prenijelo na neku drugu opremu koja nije televizijski uređaj, primjerice na neki prenosivi uređaj. To stoga predstavlja dodatnu uslugu u odnosu na prvotnu radiodifuziju. Televizijska tijela mogla bi htjeti sama pružati takvu uslugu te tako iskorištavati djela za koja imaju pravo na iskorištavanje i iz toga ostvarivati dodatni dohodak. Činjenica da VCAST tu uslugu pruža bez odobrenja navedenih televizijskih tijela stoga nanosi štetu tom obliku iskorištavanja djelâ.
68.
Nadalje, televizijska tijela čijim se emisijama slobodno može pristupiti financiraju se uglavnom prihodima od oglašavanja, osim javnih tijela koja mogu ubirati pristojbu. Ti su prihodi protučinidba za iskorištavanje djela za koja ta tijela imaju autorska prava. Naime, emitiranje djela privlači televizijske gledatelje, zahvaljujući čemu su oglašivači spremni kupiti vrijeme u okviru emisije. Međutim, kao što je to RTI napomenuo u svojim očitovanjima, VCAST je u izravnoj konkurenciji s tim tijelima na tržištu oglašavanja. Budući da VCAST bez odobrenja iskorištava djela za koja ta televizijska tijela imaju autorska prava, to tržišno natjecanje postaje nepošteno. Kad bi se takvo tržišno natjecanje odobrilo na temelju iznimke privatnog reproduciranja, time bi se nužno nanijela šteta uobičajenom iskorištavanju tih djela.
69.
Stoga primjena iznimke predviđene člankom 5. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2001/29 na usluge kao što su one koje pruža VCAST, prema mojem mišljenju, nije u skladu sa zahtjevima utvrđenima u stavku 5. istog članka.
Zaključne napomene
70.
Da sažmem svoja razmatranja o tumačenju iznimke privatnog reproduciranja u okviru usluge kao što je ona koju pruža VCAST, ta iznimka pretpostavlja zakonit pristup korisnika djelu koje se reproducira. Međutim, u okviru predmetne usluge korisniku se pristup reproduciranom djelu omogućuje sâmim reproduciranjem. Ta usluga stoga predstavlja način na koji pružatelj te usluge stavlja djela na raspolaganje. To je stavljanje na raspolaganje nezakonito jer se ostvaruje bez odobrenja nositelja autorskih prava, čime je isključena primjena iznimke privatnog reproduciranja. Uostalom, primjena te iznimke na takvu uslugu bila bi protivna zahtjevima iz članka 5. stavka 5. Direktive 2001/29.
Zaključak
71.
S obzirom na ta razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Tribunale di Torino (Sud u Torinu, Italija) odgovori kako slijedi:
Članak 5. stavak 2. točku (b) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se dopušta aktivnost koja se sastoji u tome da se bez odobrenja nositelja autorskih prava pruža usluga online snimanja televizijskih emisija koje su na području te države članice slobodno dostupne zemaljskim putem ako signal zemaljske radiodifuzije s kojeg se ostvaruje snimanje prima pružatelj navedene usluge, a ne njegov korisnik.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Wikipedija, francuska verzija, unos „cloud computing”
( 3 ) SL 2000., L 178, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.)
( 4 ) SL 2001., L 167, str. 10. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)
( 5 ) Radi se općim uslugama pohrane u oblaku, kao što je Google Drive.
( 6 ) Vidjeti osobito presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 94. i navedenu sudsku praksu).
( 7 ) Moje isticanje
( 8 ) Vidjeti osobito presudu od 21. listopada 2010., Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 45. i 46.).
( 9 ) Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 91.)
( 10 ) Dodao bih, iako o tome nije riječ u ovom predmetu, da tumačenje iznimke privatnog reproduciranja kojom se isključuje svaka intervencija trećih osoba do danas predstavlja i druge probleme. Naime, sve se češće u obliku usluga ne pružaju samo prostori za pohranu, već i softveri potrebni za ostvarenje reproduciranja. Tako se reproduciranje djela s materijalnog medija (na primjer CD) koji pripada dotičnom korisniku na tvrdi disk njegova računala, što je radnja koja u punom smislu riječi proizlazi iz iznimke privatnog reproduciranja, može ostvariti pomoću softvera za snimanje podataka koji nije instaliran na računalo navedenog korisnika, nego mu ga je, kao uslugu, daljinski stavio na raspolaganje pružatelj usluga. Intervencija tog pružatelja usluga stoga je nužna da bi se reproduciranje moglo ostvariti. Međutim, ne bi bilo logično da se takvo reproduciranje isključi iz korištenja iznimke privatnog reproduciranja, dok je reproduciranje ostvareno pomoću softvera instaliranog na računalo korisnika obuhvaćeno tom iznimkom.
( 11 ) Presuda od 21. listopada 2010., Padawan (C‑467/08, EU:C:2010:620, t. 46.)
( 12 ) Vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 80.).
( 13 ) Vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 86.).
( 14 ) Vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 89.).
( 15 ) Vidjeti presudu od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr. (C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 41.).
( 16 ) Presuda od 5. ožujka 2015., Copydan Båndkopi (C‑463/12, EU:C:2015:144, t. 82.)
( 17 ) To područje pokrivenosti obično je ograničeno, grosso modo, na područje svake države. Naravno, programi se mogu pod licencom reemitirati u drugim državama, osobito kabelski ili satelitski. Međutim, u tom se slučaju pristup emisijama ostvaruje putem usluge operatera koji obavlja reemitiranje, a koja se obično plaća.
( 18 ) Vidjeti presudu od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr. (C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 87. do 89.). Tu temu neću detaljnije razmatrati jer se ne odnosi na pravna pitanja postavljena u ovom predmetu.
( 19 ) Moguća je još jedna analiza prema kojoj VCAST ne obavlja prethodno stavljanje na raspolaganje, nego reproducira emisiju na temelju televizijskog signala koji prima sâm i istom radnjom to reproduciranje stavlja na raspolaganje korisniku s ciljem ostvarivanja dobiti (jer je reproduciranje ostvareno izravno u okviru usluge pohrane koja je dostupna korisniku). Međutim, u takvom je slučaju jasno da je VCAST, a ne korisnik njegove usluge, stvarni autor reproduciranja, čime bi se isključila svaka primjena iznimke privatnog reproduciranja.
( 20 ) Plaćanje eventualne obvezne pristojbe ne predstavlja protučinidbu za uslugu javne radiodifuzije te stoga nije uvjet za njezino korištenje (vidjeti presudu od 22. lipnja 2016., Český rozhlas, C‑11/15, EU:C:2016:470, t. 23. do 27.).
( 21 ) Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), u verziji koja je proizišla iz izmjene od 28. rujna 1979.
( 22 ) Presuda od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 40.)
( 23 ) Presuda od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 41.)
( 24 ) Presuda od 7. prosinca 2006., SGAE (C‑306/05, EU:C:2006:764, t. 42.)
( 25 ) Vidjeti osobito presudu od 31. svibnja 2016., Reha Training (C‑117/15, EU:C:2016:379, t. 46. i navedenu sudsku praksu i t. 62.).
( 26 ) Ovisno o korisnikovu izboru, ta se usluga plaća ili financira oglašavanjem.
( 27 ) Presuda od 7. ožujka 2013. (C‑607/11, EU:C:2013:147)
( 28 ) Presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 24. i 26.).
( 29 ) Presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 10.)
( 30 ) Presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 39.)
( 31 ) Presuda od 7. ožujka 2013., ITV Broadcasting i dr. (C‑607/11, EU:C:2013:147, t. 40. i t. 1. izreke)
( 32 ) Presuda od 16. ožujka 2017. (C‑138/16, EU:C:2017:218)
( 33 ) Presuda od 16. ožujka 2017., AKM (C‑138/16, EU:C:2017:218, t. 18., 26., 29. i 30.)
( 34 ) Vidjeti presudu od 16. ožujka 2017., AKM (C‑138/16, EU:C:2017:218, t. 28. i 29. kao i prvu alineju izreke).
( 35 ) Presuda od 7. ožujka 2013. (C‑607/11, EU:C:2013:147)
( 36 ) To je pravilo potom potvrđeno, vidjeti osobito presudu od 8. rujna 2016., GS Media (C‑160/15, EU:C:2016:644, t. 37. i navedenu sudsku praksu).
( 37 ) Vidjeti naposljetku istu presudu od 16. ožujka 2017., AKM (C‑138/16, EU:C:2017:218, t. 21.).
( 38 ) Presuda od 16. ožujka 2017. (C‑138/16, EU:C:2017:218)
( 39 ) Presuda od 16. ožujka 2017., AKM (C‑138/16, EU:C:2017:218, t. 18.)
( 40 ) Presuda od 16. ožujka 2017. (C‑138/16, EU:C:2017:218)
( 41 ) U skladu s tom odredbom: „Zakonodavstvima zemalja Unije [koje su potpisale Bernsku konvenciju] pridržana je mogućnost da se dopusti reproduciranje navedenih djela u određenim posebnim slučajevima pod uvjetom da takvo reproduciranje nije u suprotnosti s uobičajenim iskorištavanjem djela i da bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese autora”.
( 42 ) Presuda od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr. (C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 25. i 26.)
( 43 ) Presuda od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr. (C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 25. in fine)
( 44 ) Presuda od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr. (C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 38. do 41.)
( 45 ) Za opsežnija razmatranja kao i različita stajališta pravne teorije vidjeti moje mišljenje u predmetu EGEDA i dr. (C‑470/14, EU:C:2016:24, t. 15.).
( 46 ) Presuda od 10. travnja 2014., ACI Adam i dr. (C‑435/12, EU:C:2014:254, t. 31. i 40.)