MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
NILSA WAHLA
od 11. svibnja 2017. ( 1 )
Predmet C‑278/16
Kazneni postupak protiv Franka Sleutjesa,
Druga stranka u postupku:
Staatsanwaltschaft Aachen
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka))
„Područje slobode, sigurnosti i pravde — Direktiva 2010/64/EU — Članak 3. — Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima — Pojam ‚bitan dokument’ — Kazneni nalog (Strafbefehl)”
1.
Pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima u cijeloj Europskoj uniji, što je zajamčeno Direktivom 2010/64/EU ( 2 ), ključan je stadij na putu jačanja postupovnih prava osoba koje su osumnjičene ili optužene da su počinile kazneno djelo, a kako je predviđeno Stockholmskim programom Europskog vijeća ( 3 ). Kao što je Vijeće Europske unije jasno dalo do znanja, „osumnjičenik ili optuženik mora biti u mogućnosti razumjeti ono što se događa kao i da se njega/nju razumije. Osumnjičenik ili optuženik koji ne govori ili ne razumije jezik koji se koristi u postupku trebat će tumača i prijevod bitnih postupovnih dokumenata” ( 4 ). U ovim okolnostima ovaj zahtjev za prethodnu odluku omogućit će Sudu da utvrdi svoju sudsku praksu u vezi s Direktivom 2010/64 ( 5 ).
2.
U glavnom postupku, Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka) u bitnome pita Sud, treba li Strafbefehl (kazneni nalog) klasificirati kao „bitan dokument” u kaznenom postupku koji u skladu s člankom 3. Direktive 2010/64 mora biti preveden u slučaju u kojem osoba kojoj je upućen ne razumije njemački jezik.
3.
Iz razloga koji slijede predlažem da na postavljena pitanja Sud potvrdno odgovori na prethodno pitanje.
I. Pravni okvir
A. Direktiva 2010/64
4.
Uvodne izjave 14., 16. i 30. Direktive 2010/64 glase:
„(14)
Pravo na tumačenje i prevođenje za osobe koje ne govore ili ne razumiju jezik na kojem se postupak vodi utkano je u članak 6. [Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950.; u daljnjem tekstu: EKLJP], kako se on tumači u sudskoj praksi Europskoga suda za ljudska prava. Ovom se Direktivom olakšava primjena toga prava u praksi. U tom smislu, cilj je ove Direktive osigurati osumnjičenicima ili optuženicima pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenom postupku kako bi im se zajamčilo pravo na pravično suđenje.
[…]
(16)
U nekim državama članicama je neko drugo tijelo, a ne sud koji je nadležan u kaznenim postupcima, nadležno izricati kazne za razmjerno male prijestupe. To je na primjer moguće u slučaju prometnih prekršaja, koji su česti, a utvrđuju se prometnim kontrolama. U takvim bi situacijama bilo nerazumno zahtijevati od nadležnoga tijela da osigura sva prava iz ove Direktive. Kad je pravom države članice predviđeno da kaznu za prekršaj izriče takvo tijelo, a postoji pravo žalbe sudu nadležnome u kaznenim stvarima, ovu Direktivu bi trebalo primijeniti samo na postupak pred tim sudom, nakon podnošenja žalbe.
[…]
(30)
Zaštita pravičnosti postupka zahtijeva da se bitni dokumenti ili barem bitni ulomci takvih dokumenata prevedu osumnjičenicima ili optuženicima u skladu s ovom Direktivom. Neke dokumente, kao što su sve odluke o lišavanju slobode, optužnica ili optužni prijedlog te sve presude, bi uvijek trebalo smatrati bitnima te bi ih zato trebalo prevesti. Nadležna državna tijela država članica po službenoj dužnosti ili na zahtjev osumnjičenika ili optuženika ili njihovih pravnih zastupnika odlučuju o tome koji su dokumenti bitni za zaštitu pravičnosti postupka da bi i njih također trebalo prevesti.”
5.
U članku 1. stavcima 1. do 3. Direktive 2010/64, naslovljenom „Predmet i područje primjene”, predviđeno je:
„1. Ovom Direktivom određuju se pravila o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenome postupku […]
2. Pravo iz stavka 1. se na osobe primjenjuje od trenutka kad ih nadležno tijelo neke države članice službenom obaviješću ili na neki drugi način obavijesti da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, pa do zaključenja postupka, a to znači dok se konačno ne utvrdi jesu li počinili to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i rješenje svih žalbi.
3. Ako je pravom države članice predviđeno da kazne za prekršaje izriče neko drugo tijelo, a ne sud nadležan za kaznene stvari, a na izrečenu je kaznu moguće uložiti žalbu na takvom sudu, ova se Direktiva primjenjuje samo na postupke pred takvim sudom nakon podnošenja žalbe.”
6.
Na temelju članka 3. Direktive 2010/64, naslovljenog „Pravo na prijevod bitnih dokumenata”;
„1. Države članice osiguravaju da se osumnjičenicima ili optuženicima koji ne razumiju jezik predmetnog kaznenog postupka u razumnom roku osigura pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka.
2. U bitne dokumente ubrajaju se sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude.
3. Nadležna tijela u svakom pojedinačnom predmetu odlučuju je li bitan još neki dokument. Osumnjičenici ili optuženici ili njihovi pravni zastupnici mogu u tu svrhu podnositi obrazložene zahtjeve.
4. Ne moraju se prevoditi ulomci bitnih dokumenata koji osumnjičenicima ili optuženicima nisu značajni za razumijevanje djela koja im se stavljaju na teret.
5. Države članice osiguravaju da osumnjičenici ili optuženici, u skladu s postupcima predviđenima nacionalnim pravom, imaju pravo osporiti odluku kojom se utvrđuje da nije potrebno prevesti neke dokumente ili njihove ulomke, a ako je prevođenje omogućeno, da imaju mogućnost uložiti žalbu zbog toga što njegova kakvoća nije dostatna da jamči pravičnost postupka.
[…]
9. Kakvoća prijevoda predviđenog ovim člankom je dostatna da jamči pravičnost postupka, posebno osiguravanjem da osumnjičenici ili optuženici znaju koja im se djela stavljaju na teret i da imaju mogućnost ostvarivanja svojeg prava na obranu.”
B. Njemačko pravo
7.
Članak 184. Gerichtsverfassungsgesetza (Organski zakon o ustrojstvu sudova, u daljnjem tekstu: GVG) propisuje, među ostalim, da je jezik sudova njemački.
8.
U članku 187. GVG‑a, kako je izmijenjen prenošenjem direktiva 2010/64 i 2012/13/EU ( 6 ), navodi se:
„1. Sud će odrediti tumača ili prevoditelja okrivljeniku ili osuđeniku koji ne vlada njemačkim jezikom ili ima slušne ili govorne smetnje ako je to potrebno za ostvarivanje njegovih prava u kaznenom postupku. Sud će upozoriti okrivljenika na jeziku koji on razumije da u tu svrhu može zatražiti besplatnu pomoć tumača ili prevoditelja za cijeli kazneni postupak.
2. Ostvarivanje postupovnih prava okrivljenika koji ne vlada njemačkim jezikom u pravilu zahtijeva pisani prijevod mjera o lišavanju slobode kao i optužnica, kaznenih naloga i nepravomoćnih presuda […]”.
9.
Na temelju članka 37. stavka 3. Strafprozessordnunga (Zakon o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: StPO), „ako prijevod presude treba učiniti dostupnim stranci u postupku, u skladu s člankom 187. stavcima 1. i 2. Organskog zakona o ustrojstvu sudova, presuda će se toj stranci dostaviti zajedno s prijevodom”.
10.
U članku 407. stavku 1. StPO‑a, koji se odnosi na mogućnost korištenja kaznenog naloga, navodi se da „u kaznenom postupku pravne posljedice kaznenog djela mogu na pisani zahtjev državnog odvjetništva biti određene pisanim kaznenim nalogom bez rasprave. Državno odvjetništvo postavlja takav zahtjev ako s obzirom na ishod istrage smatra da rasprava nije potrebna. U zahtjevu se navodi konkretne pravne posljedice. Time je pokrenut kazneni postupak.”
11.
Članak 410. StPO‑a, koji se odnosi na prigovore protiv kaznenog naloga i pravomoćnost, predviđa:
„1. Okrivljenik može uložiti prigovor protiv kaznenog naloga sudu koji ga je izdao u roku od dva tjedna od njegove dostave pisano ili usmeno na zapisnik tajništvu suda […]
2. Prigovor se može ograničiti na određene točke.
3. Ako protiv kaznenog naloga nije pravodobno uložen prigovor, kazneni nalog stječe svojstvo pravomoćne presude.”
II. Činjenično stanje, postupak i prethodno pitanje
12.
Dana 2. studenog 2015., na zahtjev Staatsanwaltschafta Aachen (Državno odvjetništvo u Aachenu, Njemačka), Amtsgericht Düren (Općinski sud u Dürenu, Njemačka) izdao je kazneni nalog (u daljnjem tekstu: pobijani kazneni nalog) protiv Franka Sleutjesa — okrivljenika — nizozemskog državljanina koji živi u Nizozemskoj, u kojoj je zbog nezakonitog napuštanja mjesta nesreće, bio kažnjen s trideset dnevnih iznosa u iznosu od 30 eura te mu je također oduzeta vozačka dozvola. Tijelu nadležnom za izdavanje vozačkih dozvola bilo je, s jedne strane, naloženo da okrivljeniku zabrani da se i dalje koristi inozemnom vozačkom dozvolom, te, s druge strane, da mu ne dodijeli njemačku vozačku dozvolu tijekom razdoblja od devet mjeseci. U pobijanom kaznenom nalogu dalje se određuje da je učinak ovog opoziva uskrata njegova prava na upravljanje vozilom u Njemačkoj. Dodatno, okrivljeniku je naloženo platiti troškove.
13.
Pobijani kazneni nalog sadržava uputu o dostupnom pravnom lijeku. Navedeno je, među ostalim, da će pobijani kazneni nalog biti pravno obvezujući i izvršan ako okrivljenik u roku od dva tjedna od dostave ne podnese prigovor općinskom sudu navedenom u uputi o pravnom lijeku, u ovom slučaju Amtsgerichtu Düren (Općinski sudu u Dürenu), u pisanom obliku ili izjavom danom na zapisnik u tajništvu suda. U slučaju pisanog prigovora, kao što je objašnjeno u uputi o pravnom lijeku, rok u kojem to treba učiniti bit će poštovan samo ako je prigovor primljen na sudu u roku od dva tjedna. Naposljetku, uputa o pravnom lijeku sadržava u zasebnom odlomku završnu rečenicu: „Pisani prigovor mora biti podnesen na njemačkom jeziku”.
14.
Dostava pobijanog kaznenog naloga okrivljeniku uslijedila je 12. studenoga 2015. preporučenom pošiljkom. Okrivljeniku je kazneni nalog dostavljen na njemačkom jeziku. Samo mu je uputa o pravnom lijeku dodatno i istovremeno dostavljena u prijevodu na nizozemski jezik.
15.
Dana 24. studenog 2015. u 20.32 sati okrivljenik je poslao poruku elektroničke pošte Amtsgerichtu Düren (Općinski sud u Dürenu) u kojem je na nizozemskom jeziku prigovorio pobijanom kaznenom nalogu. Dana 26. studenog 2015. poslao je, također na nizozemskom jeziku, Amtsgerichtu Düren (Općinski sud u Dürenu) upit o tome, je li poruka elektroničke pošte od 24. studenog 2015. tamo zaprimljena. Dopisom od 1. prosinca 2015., poslanom 8. prosinca 2015., Amtsgericht Düren (Općinski sud u Dürenu) obavijestio je okrivljenika da podnesci podneseni sudu moraju biti na njemačkom jeziku. Prethodno, 1. prosinca 2015. okrivljenikov tadašnji branitelj podnio je protiv kaznenog naloga od 2. studenog 2015. prigovor protiv pobijanog kaznenog naloga putem telefaksa te je istovremeno zatražio povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog roka za podnošenje prigovora.
16.
Odlukom od 28. siječnja 2016. Amtsgericht Düren (Općinski sud u Dürenu) odbacio je okrivljenikov prigovor protiv pobijanog kaznenog naloga kao nedopušten jer je podnesen nepravovremeno. Istovremeno je odbio prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnesen zbog propuštenog roka za podnošenje prigovora jer je smatrao da su izneseni nedostatni razlozi za prihvaćanje takvog prijedloga. Branitelju je ta odluka dostavljena 2. veljače 2016. Telefaksom od 4. veljače 2016., primljenom istog dana, branitelj je odmah protiv te odluke podnio žalbu povodom koje se sada vodi postupak pred sudom koji je uputio zahtjev.
17.
Sud koji je uputio zahtjev smatra da okrivljenik ne vlada njemačkim jezikom u smislu članka 187. stavka 1. GVG‑a. Također smatra da je odluka od 28. siječnja 2016. Amtsgerichta Düren (Općinski sud u Dürenu) ispravna, ali da bi pravo Unije, a osobito članak 3. Direktive 2010/64 moglo zahtijevati drukčiji ishod. U tom pogledu ističe da za razliku od članka 187. stavka 2. GVG‑a, članak 37. stavak 3. StPO‑a ne upućuje na kaznene naloge. Smatra da u sudskoj praksi Suda nije jasno riješeno pitanje, treba li kaznene naloge prevesti za optuženike. Da je tomu tako, morao bi zaključiti da rok, u kojem se prigovor može podnijeti, još nije počeo teći. Smatrajući da Direktiva 2010/64 ne zahtijeva takvo tumačenje, ali imajući dvojbe s obzirom na, među ostalim, stajališta njemačkih sudova koja se po tom pitanju razilaze, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li članak 3. [Direktive 2010/64] tumačiti na način da pojam ‚presuda’ u članku 37. stavku 3. [StPO‑a] također obuhvaća i kaznene naloge u smislu članka 407. i sljedećih [StPO‑a]?”
18.
Pisana očitovanja podnijeli su F. Sleutjes, njemačka, češka i nizozemska vlada te Komisija. U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika, rasprava nije održana.
III. Analiza
A. Oblik
19.
Njemačka vlada primjećuje da primjenjiva njemačka pravila treba tumačiti na način da pojam „presuda” u članku 37. stavku 3. StPO‑a također obuhvaća kaznene naloge u smislu članka 407. i sljedećih StPO‑a. Stoga ta vlada smatra da rješavanje spora u glavnom postupku ne ovisi o prethodnom pitanju.
20.
U tom pogledu dovoljno je reći da pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju presumpciju relevantnosti ( 7 ). Nije razvidno da tumačenje članka 3. Direktive 2010/64, koje traži sud koji je uputio zahtjev, nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, da je spor u vezi s prijevodom u glavnom postupku hipotetski ili da Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućeno pitanje. Stoga dvojbe koje je izrazila njemačka vlada ne mogu dovesti u pitanje dopuštenost ovog zahtjeva za prethodnu odluku.
21.
Međutim, tekst prethodnog pitanja ne odaje, na prvi pogled, dojam da sud koji je uputio zahtjev traži od Suda tumačenje članka 37. stavka 3. StPO‑a koje Sud nije nadležan dati na temelju članka 267. UFEU‑a. Ipak, iz smjera rasuđivanja u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje jasno proizlazi da sud koji je uputio zahtjev zapravo traži tumačenje članka 3. Direktive 2010/64. Stoga prethodno pitanje treba preformulirati na odgovarajući način.
22.
Osim toga, neću slijediti Komisijin prijedlog da se prethodno pitanje preformulira na način da uključi i zahtjev za tumačenje Direktive 2012/13. U skladu s gore navedenom presumpcijom relevantnosti, ne može se pretpostaviti da pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, ima nedostatak jer ne upućuje na tu drugu direktivu. Naprotiv, ništa me ne navodi na zaključak da sud koji je uputio zahtjev ne zna za tu drugu direktivu: u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi se presuda Covaci ( 8 ), u kojoj je također protumačena Direktiva 2012/13. U svakom slučaju, on može Sudu uputiti drugo pitanje o tumačenju te direktive, ako smatra da je to prikladno ( 9 ).
23.
U tim mi se okolnostima čini da svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati, uključuje li „bitan dokument”, kako je naveden u članku 3. Direktive 2010/64 kazneni nalog u smislu članka 407. i sljedećih StPO‑a.
B. Meritum
1. Kazneni nalog je „bitan dokument” iz članka 3. Direktive 2010/64
24.
Sud koji je uputio zahtjev naginje niječnom odgovoru na pitanje kako je preformulirano u prethodnoj točki. S druge strane, sve stranke, koje su podnijele očitovanja, smatraju suprotno.
25.
Prije davanja odgovora na to pitanje, vrijedi podsjetiti da je postupak uspostavljen u pogledu izdavanja kaznenog naloga u smislu članka 407. i sljedećih StPO‑a pojednostavljeni postupak koji ne zahtijeva raspravu ili kontradiktorno raspravljanje. Konkretno, Sud je presudio da je kazneni nalog propisan njemačkim pravom bio donesen na temelju postupka sui generis. Naime, taj postupak predviđa da okrivljenik jedino može imati pravo na kontradiktorno raspravljanje, s kojim može neograničeno izvršavati svoje pravo na saslušanje, tako da podnese prigovor protiv toga naloga ( 10 ).
26.
Stoga nije iznenađujuće da je Sud presudio da situacija osobe koja želi podnijeti prigovor protiv kaznenoga naloga koji još nije pravomoćan i čiji je ona adresat, ulazi u područje primjene te direktive, slijedom čega ta osoba ima pravo na tumačenje i prevođenje koje je zajamčeno navedenom direktivom ( 11 ).
27.
U presudi Covaci državno odvjetništvo je od nacionalnog suda zatražilo da izda kazneni nalog u kojem je, među ostalim, bilo navedeno da prigovor treba podnijeti na njemačkom jeziku. Budući da je imao dvojbe, nacionalni sud je, među ostalim, pitao Sud, jesu li Direktivi 2010/64 protivna nacionalna pravila kojima se ne dopušta osobi koja je adresat kaznenog naloga i koja ne razumije njemački jezik da protiv tog naloga podnese prigovor na jeziku koji razumije. Sud je na to pitanje odgovorio niječno, iako je dodao da nacionalna tijela mogu izričito omogućiti osobi koja podnosi taj prigovor da to učini ako smatraju da dokument predstavlja „bitan dokument” ( 12 ).
28.
Što se tiče prijevoda samog kaznenog naloga, koji je u središtu ovog predmeta, Sud nije bio pozvan obraditi to pitanje u tom predmetu. No, neka ne bude dvojbe: osumnjičenicima ili optuženicima, koji ne razumiju njemački jezik, treba u razumnom roku osigurati njegov pisani prijevod. To potvrđuju tekst, struktura i cilj članka 3. Direktive 2010/64.
29.
Što se, prvo, tiče njegova teksta, članak 3. stavak 1. Direktive 2010/64 govori o „svi[m] dokumen[tima] bitni[m] za osiguranje ostvarivanja njihova prava na obranu i jamstva pravičnosti postupka”. U članku 3. stavku 2. Direktive 2010/64 utvrđeno je da se „[u] bitne dokumente ubrajaju […] sve odluke o lišavanju slobode, svaki optužni prijedlog ili optužnica te sve presude”. Kao što to potvrđuje uvodna izjava 30. Direktive 2010/64, tamo su navedeni samo primjeri ( 13 ).
30.
Za razliku od Komisije, nisam baš siguran da se kazneni nalog može izjednačiti s „optužnim prijedlogom ili optužnicom”. Istina je, naravno, da je Sud presudio da je kazneni nalog oblik priopćavanja optužbe protiv dotične osobe na temelju Direktive 2012/13 ( 14 ). Međutim, za razliku od optužnog prijedloga ili optužnice, kazneni nalog je odluka koju izdaje sud i koja postaje pravomoćna ako prigovor nije podnesen u propisanom roku. On stoga ima određene sličnosti s „presudom” iz članka 3. stavka 2. Direktive 2010/64 ( 15 ). Neovisno o tome, radi li se o jednom ili drugom, čini se očitim da je prijevod kaznenog naloga bitan da se osigura da njegov adresat može razumjeti njegov sadržaj i posljedično ostvarivati svoja prava obrane u odnosu na kaznu koju se njime treba izreći. Stoga ga svakako treba okvalificirati kao „bitan dokument” na temelju članka 3. stavka 1. Direktive.
31.
Kao drugo, struktura Direktive 2010/64 potvrđuje zamisao da je kazneni nalog „bitan dokument” na temelju članka 3. Direktive 2010/64.
32.
Ovdje bih kao i nizozemska vlada ukazao na članak 1. stavak 3. Direktive 2010/64. Ovom se odredbom iz područja primjene te direktive isključuje određene upravne kazne za prekršaje. U skladu s uvodnom izjavom 16. Direktive 2010/64, njezin je cilj da se obvezu koju bi upravna tijela inače imala i na temelju koje bi morala osigurati sva prava predviđena tom direktivom, ukloni onda kada bi to bilo nerazumno zahtijevati. U toj se uvodnoj izjavi navodi da je to posebno slučaj s prometnim prekršajima, koji su česti, a utvrđuju se prometnim kontrolama i čiji je glavni primjer prekoračenje brzine. S druge strane, to također potvrđuje stajalište da sudska odluka koja može dovesti do izricanja kazne za prometni prekršaj u slučaju koji nije tek prekoračenje brzine, kao što je pobijani kazneni nalog, predstavlja tipičan slučaj na koji se primjenjuju prava predviđena na temelju Direktive.
33.
Naposljetku, cilj Direktive 2010/64, koji proizlazi iz njezine uvodne izjave 14., također podupire stajalište da se kazneni nalog mora priznati kao „bitan dokument” koji zahtijeva prijevod ako optuženik ne razumije njemački jezik. Taj je cilj osigurati osumnjičenicima ili optuženicima pravo na tumačenje i prevođenje u kaznenom postupku kako bi im se zajamčilo pravo na pravično suđenje. Pravo na tumačenje i prevođenje za one koji ne govore niti razumiju jezik postupka utvrđeno je u članku 6. EKLJP‑a. Naime, poštovanje zahtjeva za pravično suđenje osigurava da okrivljenik sazna ono što mu se stavlja na teret i da se može braniti ( 16 ). Ovom se direktivom olakšava primjena toga prava u praksi.
34.
Ne zahtijevati prevođenje kaznenog naloga, koji bi mogao dovesti do pravomoćnog izricanja kazne, osobito ako ga njegov adresat ne razumije jer ta osoba ne vlada njemačkim jezikom, očito bi ugrozilo prava te osobe na pravično suđenje. To bi zapravo značilo uskraćivanje pravne zaštite.
35.
Ono što je gore navedeno ne opovrgava činjenica da je na temelju članka 3. stavka 3. Direktive 2010/64 na nadležnim tijelima da u svakom pojedinačnom predmetu odluče je li bitan još neki dokument. Naime, ta odredba odnosi se na dokumente koje se već ne smatra bitnima na temelju članka 3. stavaka 1 i 2. Direktive ( 17 ).
36.
Rješenje koje predlažem nije dovedeno u pitanje niti presudom Balogh. Taj se predmet odnosio na postupak za priznavanje učinaka pravomoćne presude u Mađarskoj koja je donesena u Austriji i kojom je István Balogh osuđen na kaznu zatvora te mu je naloženo plaćanje troškova. Kazneni postupak u Austriji protiv I. Balogha već je bio završen, a njegovo pravo na prijevod je bilo osigurano u tom postupku. To je navelo Sud na zaključak da se Direktiva 2010/64 nije primjenjivala na takav postupak za priznavanje ( 18 ).
37.
Iz svega gore navedenog proizlazi da dokument kao što je kazneni nalog u smislu članka 407. i sljedećih StPO‑a jest „bitan dokument” u smislu članka 3. Direktive 2010/64. Shodno tomu, njega se mora prevesti u slučaju da njegov adresat ne razumije njemački.
2. Daljnja razmatranja u pogledu prava na prijevod u kaznenim postupcima na temelju članka 3. Direktive 2010/64
38.
S obzirom na posljedice povezane s gore zauzetim stajalištem, potrebna su određena daljnja razmatranja u pogledu prava na prijevod u kaznenim postupcima na temelju članka 3. Direktive 2010/64, jer sudu koji je uputio zahtjev mogu pomoći u rješavanju spora koji je u tijeku pred njim.
39.
S jedne strane, ovo je pravo univerzalno jer Direktiva 2010/64 ne ograničava područje primjene ratione personae za osobe koje ispunjavaju uvjete za zaštitu koja se njome daje. Jedini zahtjev koji se mora ispuniti kako bi se ova zaštita primijenila jest taj da su obaviještene o tome da su osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela.
40.
S druge strane, Direktivom 2010/64 nije određen jezik na kojem osoba koja je osumnjičena ili optužena za počinjenje kaznenog djela i koja ne razumije jezik postupka, mora primiti prijevod bitnih dokumenata. Stoga ništa ne ukazuje na to da taj jezik mora biti materinji jezik te osobe. Naprotiv, člankom 3. stavkom 4. te direktive jasno se daje do znanja da je cilj prijevoda omogućiti osumnjičeniku ili optuženiku „razumijevanje djela koja [mu] se stavljaju na teret”. Stoga bi izgledalo moguće koristiti se „pivot” jezikom koji ta osoba razumije sve dok takvo korištenje nije proizvoljno.
41.
Konkretno, potonja odredba dopušta državama članicama da se ne prevodi ulomke bitnih dokumenata koji osumnjičeniku ili optuženiku nisu značajni za razumijevanje djela koja mu se stavljaju na teret. Međutim, time se ne dopušta da se umjesto prijevoda bitnog dokumenta samo pruži dopunske informacije o pravnim lijekovima dostupnim toj osobi na jeziku koji ta osoba razumije, kao što se dogodilo u glavnom postupku. Nadalje, prijevod, neovisno o odabranom jeziku, mora na temelju članka 3. stavka 9. Direktive 2010/64 biti kakvoće dostatne da se zajamči pravičnost postupka. Dotična osoba ima na temelju njezina članka 3. stavka 5. pravo podnijeti žalbu u skladu s nacionalnim pravilima, ako kakvoća prijevoda nije dostatna ili se smatralo da prijevod nije potreban.
42.
U vremenskom pogledu, pravo na prijevod u kaznenim postupcima na temelju članka 3. Direktive 2010/64 primjenjuje se u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 2. od trenutka kad se dotičnu osobu obavijesti da je osumnjičena ili optužena za počinjenje kaznenog djela, dok se konačno ne utvrdi, je li počinila to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi, i izricanje presude i moguće žalbene postupke. Međutim, prijevod bitnog dokumenta ne treba osigurati istovremeno s bitnim dokumentom jer je člankom 3. stavkom 1. te direktive određeno da takav prijevod treba dati dotičnoj osobi samo „u razumnom roku”. Bilo kako bilo, jedva da trebam istaknuti da dotična osoba također mora raspolagati razumnim rokom kako bi se upoznala sa sadržajem bitnog dokumenta, i, gdje je relevantno, odgovorila na isti.
43.
Kada je riječ od povredi prava na prijevod, u Direktivi 2010/64 nije navedena konkretna mjera koju države članice trebaju donijeti. Stoga im ta šutnja omogućuje da odaberu među raznim rješenjima koja su podesna za postizanje cilja te odredbe, ovisno o različitim situacijama koje mogu nastati ( 19 ). To se može učiniti, na primjer, tako da se prihvati prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnesen zbog propuštenog roka za podnošenje prigovora ( 20 ) ili tako da se, po potrebi, izuzme iz primjene nacionalno pravilo kojim se određuje rok za podnošenje prigovora ( 21 ).
44.
U svakom je slučaju očito da je država članica spriječena da kazneni progon osobe, koja ne razumije jezik postupka, temelji na bitnim dokumentima koji su trebali biti, ali nisu, prevedeni za dotičnu osobu. Kada bi to učinila, ne bi samo lišila Direktivu njezina korisnog učinka, već bi također prekršila prava obrane i bila u suprotnosti s pravičnošću postupka na temelju članka 6. EKLJP‑a koju se Direktivom namjerava olakšati u praksi. Stoga mi se čini da je u interesu država članica da osiguraju da „razumni rok”, unutar kojeg osobe osumnjičene ili optužene za počinjene kaznenog djela trebaju primiti takve prijevode, ostane što je moguće kraći.
45.
U odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, sud koji je uputio zahtjev iznosi stajalište o posljedicama povrede članka 3. Direktive 2010/64 za rok utvrđen za podnošenje prigovora protiv kaznenog naloga. Navodi da bi dostava pobijanog kaznenog naloga bez priloženog nizozemskog prijevoda cijelog teksta bila bez učinka. Ishod bi bio taj da rok unutar kojeg treba podnijeti prigovor još ne bi počeo teći.
46.
S tim u vezi podsjetio bih da su u izostanku pravila Unije države članice ovlaštene urediti sudske postupke tako da u skladu s načelom postupovne autonomije odrede takve rokove koje smatraju prikladnim. Međutim, u skladu s načelom ekvivalentnosti, osobe osumnjičene ili optužene za počinjenje kaznenog djela, koje ne razumiju jezik postupka i koje se shodno tomu nastoje osloniti na svoja prava na temelju Direktive 2010/64, ne smije se staviti u nepovoljniji položaj u usporedbi s osobama koje razumiju taj jezik i za koje je općenito vjerojatnije da su državljani države članice koja poduzima kazneni progon ( 22 ). Stoga se slažem sa sudom koji je uputio zahtjev da rok za podnošenje prigovora protiv kaznenog naloga ne smije početi teći prije trenutka u kojem ta osoba primi ispravan prijevod kaznenog naloga. Svaki kraći rok bi ugrozio prava obrane i time načelo djelotvornosti ( 23 ).
IV. Zaključak
47.
Na temelju prethodnih razmatranja, predlažem da na pitanje koje je uputio Landgericht Aachen (Zemaljski sud u Aachenu, Njemačka) Sud odgovori da članak 3. Direktive 2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima treba tumačiti na način da dokument kao što je kazneni nalog u smislu članka 407. i sljedećih Strafprozessordnunga (njemački Zakon o kaznenom postupku) predstavlja „bitan dokument” koji shodno tomu treba biti preveden u slučaju da njegov adresat ne razumije njemački jezik.
( 1 ) Izvorni jezik: engleski
( 2 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL 2010., L 280, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 213.)
( 3 ) Europsko vijeće, „Stockholmski program — otvorena i sigurna Europa koja služi građanima i štiti ih” (SL 2010., C 115, str. 1. i 10.)
( 4 ) Prilog Rezoluciji Vijeća od 30. studenoga 2009. o izvedbenom planu za jačanje postupovnih prava osumnjičenika ili optuženika u kaznenom postupku (SL 2009., C 295, str. 3.)
( 5 ) Vidjeti presude od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686) i od 9. lipnja 2016., Balogh (C‑25/15, EU:C:2016:423).
( 6 ) Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL 2012., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.).
( 7 ) Vidjeti presudu od 8. prosinca 2016,. Eurosaneamientos i dr. (C‑532/15 i C‑538/15, EU:C:2016:932, t. 28. i navedena sudska praksa).
( 8 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686)
( 9 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 17. srpnja 2014., Torresi (C‑58/13 i C‑59/13, EU:C:2014:2088, t. 32. i navedena sudska praksa).
( 10 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 20. i 41.)
( 11 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 27.)
( 12 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 47. do 50.)
( 13 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 45.)
( 14 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 61.)
( 15 ) U tom je pogledu pojam „presuda” širok na temelju briselskog sustava o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima. Vidjeti osobito članak 2. točku (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289.) u kojoj je predviđeno da „‚sudska odluka’ znači svaka odluka koju je donio sud države članice, bez obzira kako se naziva, uključujući nalog, naredbu, odluku ili nalog o izvršenju, kao i odluku o utvrđivanju troškova, koju izdaje sudski službenik”. Vidjeti u tom pogledu presudu od 2. travnja 2009., (C‑394/07, EU:C:2009:219, t. 23. i navedena sudska praksa).
( 16 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 39. i navedena sudska praksa).
( 17 ) Presuda od 15. listopada 2015., Covaci (C‑216/14, EU:C:2015:686, t. 49.)
( 18 ) Presuda od 9. lipnja 2016., (C‑25/15, EU:C:2016:423, t. 36. do 40.)
( 19 ) Vidjeti, po analogiji, presudu od 17. srpnja 2008., Raccanelli (C‑94/07, EU:C:2008:425, t. 50. i navedena sudska praksa).
( 20 ) Vidjeti primjerice presudu od 22. ožujka 2017., Tranca i dr. (C‑124/16, C‑188/16 i C‑213/16, EU:C:2017:228, t. 51.).
( 21 ) Za primjer dužnosti nacionalnog sudova na temelju prava Unije da izuzmu iz primjene tumačenje nacionalnog prava koje nije u skladu s pravom Unije, vidjeti presudu od 19. travnja 2016., DI (C‑441/14, EU:C:2016:278, t. 42. i navedena sudska praksa).
( 22 ) Za doduše ponešto različit skup okolnosti, vidjeti presude od 24. studenog 1998., Bickel i Franz (C‑274/96, EU:C:1998:563, t. 26.) i od 27. ožujka 2014., Grauel Rüffer (C‑322/13, EU:C:2014:189, t. 20.).
( 23 ) U vezi s rokom za prigovor protiv kaznenog naloga u okviru Direktive 2012/13, vidjeti presudu od 22. ožujka 2017., Tranca i dr. (C‑124/16, C‑188/16 i C‑213/16, EU:C:2017:228, t. 51.).