MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 22. lipnja 2017. ( 1 )
Predmet C‑423/16 P
HX
protiv
Vijeća Europske unije
„Žalba – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Sirije – Mjere ograničavanja protiv osobe navedene u prilogu odluci – Produljenje valjanosti te odluke tijekom postupka pred Općim sudom Europske unije – Dostava odluke o produljenju – Potvrda o primitku – Postupak pred Općim sudom – Zahtjev za prilagodbu tužbe u okviru rasprave – Članak 86. Poslovnika Općeg suda – Bugarska jezična verzija – Zasebni akt – Poništenje prvotne odluke kojom je predmetna osoba uvrštena na popis, od strane Općeg suda – Istek valjanosti odluke o produljenju – Pravni interes u pogledu prilagodbe tužbe”
I. Uvod
1.
Mjere ograničavanja Europske unije u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike zahtijevaju izvjesnu fleksibilnost s obzirom na to da se često mora žurno reagirati na promjenjive političke uvjete i prilike koje su temelj tih mjera. Stoga u odgovarajućim aktima najčešće nije predviđeno samo da nužnost njihova donošenja redovito valja preispitivati, prema potrebi na zahtjev osoba na koje se odnose. Usto je često njihova valjanost unaprijed vremenski vrlo ograničena, primjerice na jednu godinu, i tada se prema potrebi, nerijetko na zaista kratak rok, produljuje donošenjem novih akata.
2.
Kako bi se osobama na koje se odnose akti pod tim uvjetima, u skladu s člankom 275. stavkom 2. UFEU‑a, osigurala djelotvorna sudska zaštita, u sudskom postupku moraju se uzeti u obzir posebnosti takvih akata. Stoga je Opći sud osobito priznao mogućnost prilagodbe tužbe u slučaju donošenja novih akata tijekom sudskog postupka, kako bi se prema potrebi moglo zatražiti i poništenje tih novih akata. Ta mogućnost i način njezina ostvarivanja sada su izričito utvrđeni u članku 86. Poslovnika Općeg suda od 4. ožujka 2015. ( 2 ). Nadalje, Sud je pojasnio da tužiteljev pravni interes ne prestaje automatski postojati istekom valjanosti akta za donošenje mjere ograničavanja u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike ( 3 ).
3.
Predmet ove žalbe različite su posljedice tih postupovnih posebnosti. Konkretno, riječ je, s jedne strane, o pitanju je li Opći sud s pravom mogao odbaciti kao nedopušten zahtjev za prilagodbu tužbe koji je podnesen na raspravi na temelju nepostojanja zasebnog akta, iako je zahtjev unio u zapisnik i stranku nije uputio na daljnje uvjete, i iako za predmetni jezik postupka primjenjiva verzija Poslovnika nije nedvosmislena u pogledu zahtjeva zasebnog akta. S druge strane, ova situacija nameće pitanje daljnjeg postojanja pravnog interesa u slučaju kada je akt koji je donesen za vrijeme trajanja postupka i čije se poništenje traži zahtjevom za prilagodbu tužbe, isto tako za vrijeme trajanja istog postupka zamijenjen novim aktom.
4.
Povrh njegova tehničkog karaktera i pojedinačnog slučaja, razjašnjenje tih pitanja važno je i za konkretno osiguravanje djelotvorne sudske zaštite kao i za ekonomičnost postupka pred sudovima Unije u osobito osjetljivom području mjera ograničavanja.
II. Pravni okvir
5.
Člankom 45. Poslovnika Općeg suda, koji je naveden u Glavi II. tog poslovnika („Pravila o jeziku”) i naslovljen „Određivanje jezika postupka”, predviđa se sljedeće:
„1. U postupcima po izravnim tužbama u smislu članka 1. tužitelj izabire jezik postupka […]”
6.
Članak 86. Poslovnika Općeg suda od 4. ožujka 2015. naslovljen je „Prilagodba tužbe” i u verziji relevantnoj za postupak pred Općim sudom ( 4 ) glasi kako slijedi:
„1. Kad se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može, prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik.
2. Prilagodba tužbe mora se izvršiti zasebnim aktom i u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a, u kojem se može zahtijevati poništenje akta koji opravdava prilagodbu.
3. Podnesak kojim se vrši prilagodba sadržava:
(a)
prilagođeni tužbeni zahtjev;
(b)
po potrebi prilagođene tužbene razloge i argumente;
(c)
po potrebi dokaze i dokazne prijedloge vezane uz prilagodbu tužbenog zahtjeva.
4. Podnesku kojim se vrši prilagodba prilaže se akt koji opravdava prilagodbu tužbe. Ako taj akt nije podnesen, tajnik tužitelju određuje razuman rok za njegovo podnošenje. Ako u tom roku taj nedostatak ne bude otklonjen, Opći sud odlučuje izaziva li nepoštovanje tog zahtjeva nedopuštenost podneska kojim se vrši prilagodba tužbe.
5. Ne dovodeći u pitanje naknadnu odluku Općeg suda o dopuštenosti podneska kojim se vrši prilagodba tužbe, predsjednik tuženiku određuje rok za odgovor na podnesak kojim se vrši prilagodba.
[…]”
III. Okolnosti žalbenog postupka
7.
Žalitelj je sirijski poslovni čovjek i u okviru mjera ograničavanja koje je Europska unija donijela protiv Sirije podvrgnut je ograničenjima putovanja. Nadalje, njegova su financijska sredstva i gospodarski izvori zamrznuti.
A. Odluke i Uredbe Vijeća
8.
Vijeće je 9. svibnja 2011. za razdoblje do 9. svibnja 2012. donijelo Odluku 2011/273/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije ( 5 ) kao i Uredbu (EU) br. 442/2011 o mjerama ograničavanja s zbog stanja u Siriji ( 6 ). Uredba br. 442/2011 kasnije je zamijenjena Uredbom (EU) br. 36/2012 od 18. siječnja 2012. ( 7 ).
9.
Odredbe Odluke 2011/273 produljene su odredbama Odluke 2011/782/ZVSP od 1. prosinca 2011. ( 8 ) za razdoblje do 1. prosinca 2012., odredbama Odluke 2012/739/ZVSP od 29. studenoga 2012. ( 9 ) za razdoblje do 1. ožujka 2013. i konačno odredbama Odluke 2013/255/ZVSP od 31. svibnja 2013. (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2013.) ( 10 ) za razdoblje do 1. lipnja 2014. Valjanost Odluke iz 2013. zatim je Odlukom 2014/309/ZVSP od 28. svibnja 2014. ( 11 ) produljena do 1. lipnja 2015.
10.
Provedbenom odlukom Vijeća 2014/488/ZVSP od 22. srpnja 2014. o provedbi Odluke iz 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (u daljnjem tekstu: Provedbena odluka iz 2014.) ( 12 ) HX‑ovo ime uvršteno je na popis u Prilogu I. Odluke iz 2013.
11.
Provedbenom odlukom Vijeća (EU) br. 793/2014 od 22. srpnja 2014. o provedbi Uredbe (EU) br. 36/2012 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Siriji ( 13 ) HX‑ovo ime uvršteno je na popis u Prilogu II. Uredbi br. 36/2012.
12.
Odlukom Vijeća (ZVSP) 2015/837 od 28. svibnja 2015. o izmjeni Odluke iz 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2015.) ( 14 ) produljena je valjanost Odluke iz 2013. do 1. lipnja 2016.
13.
Nadalje, valjanost Odluke iz 2013. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2016/850 od 27. svibnja 2016. o izmjeni Odluke iz 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2016.) ( 15 ) još jednom je produljena do 1. lipnja 2017. Odluka iz 2016. objavljena je u Službenom listu28. svibnja 2016., stupila je na snagu 29. svibnja 2016. i dostavljena je HX‑u 30. svibnja 2016. ( 16 ). U usporedbi s Provedbenom odlukom iz 2014., Odluka iz 2016. sadržavala je opsežnije obrazloženje uvrštavanja HX‑a na popis u Prilogu I. Odluke iz 2013. koje je u odnosu na obrazloženje Provedbene odluke iz 2014. dopunjeno dodatnim elementima.
14.
Naposljetku, tijekom predmetnog žalbenog postupka valjanost Odluke iz 2013. još jednom je produljena do 1. lipnja 2018. Odlukom Vijeća (ZVSP) 2017/917 od 29. svibnja 2017. o izmjeni Odluke iz 2013. o mjerama ograničavanja protiv Sirije ( 17 ), pri čemu nije došlo do izmjena odredbi u vezi s HX‑om.
B. Presuda Općeg suda
15.
Tužbom od 13. listopada 2014. HX je od Općeg suda zahtijevao poništenje Provedbene odluke iz 2014. kao i Provedbene uredbe br. 793/2014 u dijelu u kojima se ti akti odnose na njega.
16.
Tijekom rasprave pred Općim sudom 8. prosinca 2015. HX podnio je zahtjev za prilagodbu tužbe kako bi zatražio i poništenje Odluke iz 2015. u dijelu u kojem se odnosi na njega. Taj zahtjev zabilježen je u zapisniku s rasprave napomenom da je HX naveo da mu Odluka iz 2015. dosad nije stavljena na znanje. Nadalje, zabilježeno je da se Vijeće nije izjasnilo protiv zahtjeva za prilagodbu tužbe.
17.
U svojoj presudi od 2. lipnja 2016. (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 18 ) Opći je sud odbacio kao nedopušten zahtjev za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. Isti je to odbacivanje temeljio na članku 86. stavku 2. Poslovnika, u skladu s kojim se prilagodba tužbe mora izvršiti zasebnim aktom. Taj uvjet prema stajalištu Općeg suda nije bio ispunjen s obzirom na to da je HX prilagodbu tužbe zatražio samo usmeno na raspravi.
18.
Nadalje, Opći sud poništio je Provedbenu odluku iz 2014. kao i Provedbenu uredbu br. 793/2014 u dijelu u kojem se odnose na HX‑a. Kao razlog za to navodi da se elementima koje je navelo Vijeće kao obrazloženje uvrštavanja HX‑a na popise u Prilozima tih akata ne može potkrijepiti navod da HX podupire sirijski režim ili da od njega ima koristi. Konačno, Opći sud naložio je Vijeću snošenje vlastitih troškova kao i troškova HX‑a.
IV. Žalbeni postupak i zahtjevi stranaka
19.
HX je podneskom od 1. kolovoza 2016. podnio žalbu protiv pobijane presude. HX zahtijeva da Sud tu presudu ukine u dijelu u kojem se zahtjev za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. odbacuje kao nedopušten. Nadalje, HX zahtijeva da Sud poništi Odluku iz 2015. u dijelu u kojem se odnosi na njega, ili da predmet u tom pogledu vrati na odlučivanje Općem sudu. Naposljetku, HX zahtijeva da Sud naloži Vijeću snošenje troškova.
20.
Vijeće zahtijeva da Sud odbije žalbu i HX‑u naloži snošenje troškova.
21.
Pred Sudom je u vezi sa žalbom proveden pisani postupak.
22.
U prilogu svojem odgovoru na žalbu Vijeće je dostavilo novi dokaz, odnosno potvrdu o primitku dostave Odluke iz 2015. odvjetniku HX‑a koju je potpisala treća osoba. Sud je strankama dao mogućnost da se pisanim putem očituju o tom novom dokazu. Nadalje, Sud je saslušao stranke o postojanju pravnog interesa HX‑a osobito u pogledu Odluke iz 2015.
V. Ocjena
A. Žalba
1. Dostava Odluke iz 2015. HX‑u
23.
Svojim prvim žalbenim razlogom HX ističe da nije istekao rok za zahtjev za prilagodbu njegova tužbenog zahtjeva radi uključivanja Odluke iz 2015. od 28. svibnja 2015. koji je podnio na raspravi od 8. prosinca 2015. Naime, budući da mu Odluka iz 2015. nije dostavljena, iako je Vijeću bila poznata njegova adresa, rok za prilagodbu tužbenog zahtjeva u pogledu te odluke nije počeo teći.
24.
U tom pogledu Vijeće navodi da je Odluka iz 2015. dostavljena odvjetniku HX‑a preporučenom pošiljkom. Nadalje, Vijeće je, kao što je već navedeno, u prilogu odgovoru na žalbu dostavilo potvrdu o primitku koju je 8. lipnja 2015. potpisala treća osoba. Međutim, HX osporava da je potpisnica te potvrde o primitku, koja nije suradnica njegova odvjetnika, predala dopis njegovu odvjetniku. HX također navodi da je Vijeće moglo utvrditi da potvrdu o primitku nije potpisao osobno njegov odvjetnik. Osim toga, Vijeću je poznata e‑adresa njegova odvjetnika. Stoga je Vijeće radi sigurnosti trebalo poslati dodatni dopis ili elektroničku obavijest kako bi odvjetnika obavijestilo o Odluci iz 2015.
25.
U tim okolnostima, Sud nije u mogućnosti utvrditi je li Odluka iz 2015. valjano dostavljena HX‑u. Stoga se odluka Suda u pogledu osnovanosti predmetne žalbe ne može temeljiti na mogućem isteku roka za zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva koji je podnesen Općem sudu.
26.
Osim toga, dovoljno je utvrditi da je predmetni žalbeni razlog u svakom slučaju bespredmetan. Naime, Opći sud odbacivanje zahtjeva za prilagodbu tužbenog zahtjeva radi uključivanja Odluke iz 2015. nije temeljio na eventualnom nepoštovanju roka za takvu prilagodbu, nego na tome da zahtjev nije podnesen zasebnim aktom.
27.
Stoga u ovom slučaju nije potrebno ispitati je li HX preko svojeg odvjetnika primio primjerak Odluke iz 2015.
28.
Nadalje, nije potrebno ispitati u kojoj se mjeri zahtjev za prilagodbu tužbe nužno morao podnijeti zasebnim aktom i u roku predviđenom člankom 263. stavkom 6. UFEU‑a, u kojem se može zahtijevati poništenje akta koji opravdava prilagodbu. U tom je pogledu Opći sud, naime, iako još prije stupanja na snagu njegova novog poslovnika od 4. ožujka 2015., odlučio da taj rok pod određenim uvjetima ne vrijedi u okviru postupka koji je u tijeku. To je slučaj, s jedne strane, kada prvotni akt i akt čije se poništenje zahtijeva prilagodbom tužbe imaju isti predmet s obzirom na osobu na koju se odnose, u bitnome se temelje na istim razlozima i u suštini su sadržajno istovjetni, i stoga se razlikuju samo po njihovu vremenskom području primjene i, s druge strane, kada se zahtjev za prilagodbu tužbenog zahtjeva temelji isključivo na donošenju spornog akta kojim se prethodni akt ukida i zamjenjuje, a ne na novom tužbenom razlogu, novoj činjenici ili novom dokazu ( 19 ).
2. Odbacivanje zahtjeva za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. od strane Općeg suda
29.
U okviru svojeg drugog žalbenog razloga HX navodi da je Opći sud pogrešno odbacio njegov zahtjev za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. zbog nepostojanja zasebnog akta. Naime, u ovom su slučaju, time što je zahtjev podnesen na raspravi, koji je pisano zabilježen u zapisniku s rasprave, bili su ispunjeni uvjeti za dopuštenost prilagodbe tužbe u smislu Poslovnika Općeg suda. Tako nepostojanje zasebnog akta u ovom slučaju nije negativno utjecalo ni na interese druge stranke ni na rad Općeg suda, koji su, uostalom, oboje već prije rasprave znali za Odluku iz 2015. Vijeće je, osim toga, imalo mogućnost osporiti zahtjev za prilagodbu tužbe i to nije učinilo, kao što je zabilježeno u zapisniku s rasprave.
30.
Nadalje, Opći sud nije uzeo u obzir ni činjenicu da bugarska jezična verzija članka 86. stavka 2. njegova poslovnika, koja je relevantna u ovom slučaju jer je jezik postupka bugarski, dovodi do nesporazuma u pogledu zahtjeva zasebnog akta za prilagodbu tužbe. Naime, za razliku od engleske („separate document”) i francuske („acte séparé”) jezične verzije Poslovnika Općeg suda, u bugarskoj jezičnoj verziji ne upotrebljava se pojam „dokument”, nego pojam „молба” („molba” – „zahtjev”). Tim pojmom ne podrazumijeva se automatski zahtjev pisanog oblika s obzirom na to da može označavati i pisano kao i usmeno očitovanje volje.
31.
I naposljetku, Opći sud povrijedio je načelo kontradiktornosti postupka time što HX‑u nije tijekom rasprave i, stoga, pravodobno prije zatvaranja usmenog postupka, dao priliku da se upozna s različitim jezičnim verzijama njegova poslovnika i Odlukom iz 2015. Također, Opći sud nije HX‑u, kao što se zahtijeva Poslovnikom, odredio razuman rok za otklanjanje nedostataka njegova zahtjeva za prilagodbu tužbe i za podnošenje za to potrebnih dokumenata, nakon što je na raspravi primio na znanje da HX želi prilagoditi svoju tužbu.
32.
Ta je argumentacija uvjerljiva.
33.
Točno je da je sasvim opravdano postavljati određene formalne zahtjeve za prilagodbu tužbe. Međutim, takvi formalni zahtjevi, kako su utvrđeni u članku 86. Poslovnika Općeg suda, nisu sami sebi svrha. Naprotiv, oni služe osiguravanju kontradiktornosti postupka i omogućavaju Općem sudu da raspolaže svim potrebnim informacijama kako bi mogao smisleno ispitati zahtjeve za prilagodbu.
34.
Takav funkcionalni cilj formalnih zahtjeva za zahtjeve za prilagodbu tužbe ističe se pravilima Poslovnika Općeg suda, s obzirom na to da se, primjerice, u skladu s člankom 86. stavkom 3. točkom (b) prilagodba tužbenih razloga i argumenata traži samo kada je to potrebno u određenim okolnostima. Isto tako, Opći sud može, kada akt kojim se opravdava prilagodba tužbe nije priložen podnesku kojim se vrši prilagodba, u skladu s člankom 86. stavkom 4., tužitelju odrediti razuman rok za otklanjanje tog nedostatka, i čak i u slučaju da nedostatak ne bude otklonjen, to ne izaziva nužno nedopuštenost zahtjeva, s obzirom na to da Opći sud u tom pogledu ima marginu prosudbe.
35.
U ovom je slučaju Opći sud članak 86. Poslovnika primijenio na izrazito formalistički način, koji se ne protivi samo smislu i svrsi te odredbe, nego i načelu poštenog suđenja zajamčenom u članku 47. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Stoga je posve bilo moguće već i zahtjev za prilagodbu tužbe koji je postavljen u okviru rasprave i koji je pisano zabilježen u zapisniku s rasprave smatrati dopuštenim, osobito jer zapisnik kao sudska isprava ima dokaznu snagu i stoga može biti zamjena za zahtjev u pisanom obliku. U danim okolnostima, osim toga, nije bila potrebna dodatna prilagodba tužbenih razloga i argumenata s obzirom na sadržaj Odluke iz 2015., kojom se samo produljuje vremenska valjanost Odluke iz 2013., a ni podnošenje Odluke iz 2015., koja je očito bila poznata Općem sudu i Vijeću.
36.
Osim toga, HX je već na raspravi naveo da do tog trenutka nije znao ništa o Odluci iz 2015., i, kao što je prethodno utvrđeno, ta tvrdnja nije uspješno osporena, s obzirom na to da su iskazi stranaka u tom pogledu proturječni ( 20 ). Stoga valja i nadalje polaziti od toga da je HX možda tek na raspravi saznao za Odluku iz 2015. U tim je okolnostima prilagodba tužbe na raspravi prikladna i svrsishodna. Ako se obveza podnošenja zasebnog akta u takvom slučaju primijeni pretjerano formalistički, prilagodba tužbe na raspravi praktički postaje nemoguća, što pak sužava područje djelotvorne sudske zaštite te se protivi ekonomičnosti postupka.
37.
Osim toga, da je Opći sud unatoč tomu htio ustrajati u zahtjevu podnošenja zahtjeva za prilagodbu tužbe zasebnim aktom, mogao je odmah HX‑a upozoriti na taj zahtjev tijekom rasprave. Naprotiv, postupanje Općeg suda bilo je zavaravajuće. Naime, time što je zahtjev HX‑a unio u zapisnik u pisanom obliku i time što HX‑a nije upozorio na daljnje zahtjeve, stvorio je dojam kod HX‑a da je njegov zahtjev uredno zabilježen i da s njegove strane nije potrebno daljnje postupanje.
38.
To je tim više problematično što bugarska jezična verzija članka 86. stavka 2. Poslovnika Općeg suda u pogledu zahtjeva koji se odnose na podnošenje zahtjeva za prilagodbu tužbe u pisanom obliku zaista nije barem u potpunosti nedvosmislena.
39.
U tom kontekstu Vijeće prigovara da čak i ako je bugarska jezična verzija dvosmislena, jedna od jezičnih verzija Poslovnika Općeg suda ne može imati prednost pred drugima, čak i ako je riječ o verziji na jeziku postupka.
40.
U tom pogledu Vijeće se poziva na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi nužnost ujednačene primjene i tumačenja prava Unije isključuje da se odredba razmatra izdvojeno u jednoj od svojih verzija, te zahtijeva tumačenje te odredbe s obzirom na volju svojeg autora i na cilj koji se njime želi postići, uzimajući u obzir verzije na svim jezicima Unije ( 21 ). Stoga jezična verzija koja se razlikuje u svakom slučaju ne može biti jedina odlučujuća u odnosu na sve druge jezične verzije. U ovom slučaju, uz iznimku bugarske verzije, u svim jezičnim verzijama Poslovnika Općeg suda upotrebljavaju se pojmovi iz kojih jasno proizlazi da zahtjev za prilagodbu tužbe mora biti zaseban pisani dokument.
41.
Zaista, potreba ujednačenog tumačenja odredbe prava Unije zahtijeva da se, u slučaju neslaganja između njezinih raznih jezičnih verzija, ta odredba tumači ovisno o kontekstu i svrsi propisa čiji je sastavni element ( 22 ). Međutim, to ne može dovesti do toga da se pojedincu zaniječe pravo da se sudu Unije obrati na svojem jeziku, koje mu je zajamčeno u članku 20. stavku 2. točki (d) i članku 24. četvrtom stavku UFEU‑a kao i u članku 45. Poslovnika Općeg suda.
42.
Kao što je već navedeno, zahtjev za prilagodbu tužbe dan na zapisnik ispunjava ciljeve zahtjeva zasebnog akta. Čak i ako se želi ustrajati u zasebnom aktu, od pravnih subjekata ne može se očekivati da znaju više jezika postupka Unije i da, bez posebnog upućivanja, tumače odredbe o postupovnim zahtjevima pred sudovima Unije s obzirom na verzije tih odredbi u svim ili čak i samo nekoliko jezika Unije. Naprotiv, cjelokupni jezični sustav sudskih postupaka Unije ima za cilj upravo učinkovito jamstvo prava pravnih subjekata da se sudu Unije obrate na svojem jeziku. Stoga sudovi Unije moraju osobito pri odstupanju verzije na jeziku postupka od ostalih jezičnih verzija njihovih poslovnika, u cilju osiguravanja poštenog suđenja i djelotvorne sudske zaštite, iskoristiti svaku mogućnost da zainteresiranoj osobi pojasne njezinu zabludu i da joj omoguće učinkovito ostvarivanje njezinih prava.
43.
To je tim više slučaj jer je Opći sud koji je svoj poslovnik donio na svim jezicima postupka, odgovoran za nejasnoće u različitim jezičnim verzijama tog poslovnika koje se pokažu tijekom različitih postupovnih i jezičnih situacija. Stoga se Opći sud mora odgovarajućim tumačenjem i primjenom svojih postupovnih pravila, u svjetlu načela poštenog suđenja, pobrinuti za to da takve nejasnoće ne dovedu do toga da se pojedincu uskrati djelotvorna pravna zaštita.
44.
Iz svega valja zaključiti da drugi žalbeni razlog treba prihvatiti. Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava kada je zahtjev za prilagodbu tužbe HX‑a odbacio kao nedopušten samo na temelju nepostojanja zasebnog akta i HX‑u nije dao priliku da svoj usmeni zahtjev dopuni na način koji Opći sud smatra potrebnim. Stoga pobijanu presudu valja ukinuti u dijelu u kojem se njome zahtjev za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. odbacio kao nedopušten.
B. Prvostupanjski zahtjev za prilagodbu tužbe
45.
U skladu s člankom 61. stavkom 1. svojeg statuta, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
46.
To je ovdje slučaj.
47.
Naime, valja utvrditi da zahtjev za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. ne zahtijeva ispitivanje merituma s obzirom na to da je pravni interes HX‑a u pogledu te Odluke prestao još tijekom postupka pred Općim sudom.
48.
Dopuštenost tužbe za poništenje podnesene Općem sudu element je koji je dio javnog poretka i koji Sud mora ispitati po službenoj dužnosti kada mu se podnese žalba ( 23 ). Isto mora vrijediti i za element obustave spora u tijeku postupka pred Općim sudom. Osim toga, Sud se u ovom slučaju može pozivati na nedostatak pravnog interesa HX‑a u pogledu Odluke iz 2015. s obzirom na to da je o tom aspektu, o kojem se nije raspravljalo u prvostupanjskom postupku, saslušao stranke u žalbenom postupku ( 24 ).
49.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tužiteljev pravni interes kao i predmet tužbe moraju postojati ne samo u trenutku podnošenja tužbe, nego sve do proglašenja sudske odluke jer se u protivnome postupak obustavlja. To pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela ( 25 ).
50.
U ovom slučaju valja utvrditi da Odluka iz 2015., čije je poništenje HX zatražio u svojem zahtjevu za prilagodbu tužbe, više nije bila na snazi još prije objave pobijane presude 2. lipnja 2016. Naime, s jedne strane, valjanost te odluke, koja je za predmet imala produljenje valjanosti Odluke iz 2013., bila je ograničena na razdoblje do 1. lipnja 2016. ( 26 ). I s druge strane, Odluka iz 2013. bila je već s učinkom od 29. svibnja 2016. ponovno produljena Odlukom iz 2016. za još jednu godinu do 1. lipnja 2017. tako da su pravni učinci Odluke iz 2015. prestali i prije njezina isteka ( 27 ).
51.
Točno je da je Sud u različitim slučajevima prihvatio da tužiteljev pravni interes nije nužno prestao jer je akt koji pobija tijekom postupka prestao imati pravne učinke ( 28 ).
52.
Razlog za to je osobito da ukidanje akta institucije Unije drugim kasnijim aktom ili istek valjanosti akta ne sadržavaju priznanje nezakonitosti takvog akta i djeluju samo ex nunc. Suprotno tomu, poništavajućom presudom poništeni akt retroaktivno se povlači iz pravnog poretka i smatra se da nikad nije ni postojao.
53.
To vrijedi osobito u pogledu akata koji u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike kao predmet imaju određivanje mjera ograničavanja protiv pojedinaca. U tom pogledu Sud je pojasnio da osoba koja je uvrštavanjem na popis podvrgnuta takvim mjerama, prema potrebi može imati interes za utvrđenje nezakonitosti akta kojim je uvrštena na taj popis i nakon što je taj akt izgubio svoju valjanost. Naime, takvim utvrđenjem može se priznati da osoba nije nikad trebala biti uvrštena na taj popis ili da se to nije smjelo dogoditi u postupku koji su provele institucije Unije. Točno je da to ne može nadoknaditi materijalnu štetu ili štetan utjecaj na profesionalni i obiteljski život, ali je prikladno za rehabilitaciju osobe ili određeni oblik naknade nematerijalne štete koju je pretrpjela ( 29 ).
54.
U skladu s time, HX u ovom slučaju ističe da se jednostavnim istekom valjanosti Odluke iz 2015. ne mogu poništiti učinci koje je taj akt proizveo tijekom svoje valjanosti. Naime, nije samo njegovo uvrštavanje na popis osoba kojima se Odlukom iz 2013. određuju mjere ograničavanja, putem Provedbene odluke iz 2014., ugrozilo njegovo pravo na privatni i obiteljski život i njegov dobar ugled te u njegovoj okolini izazvalo nepovjerenje; taj je učinak imalo i njegovo zadržavanje na tom popisu Odlukom iz 2015. Na taj je način on obilježen kao osoba koja šteti mirnom sirijskom civilnom stanovništvu. Stoga bi se poništenjem Odluke iz 2015. mogao vratiti njegov dobar ugled kao i ugled njegove obitelji i tako na određeni način popraviti nematerijalna šteta koju je pretrpio.
55.
Ta je argumentacija točna u pogledu Provedbene odluke iz 2014. kojom je HX uvršten na popis u Prilogu I. Odluci iz 2013. i koja je sadržavala odgovarajuće obrazloženje. Stoga je Opći sud pravilno u pobijanoj presudi od 2. lipnja 2016. odlučio o zakonitosti Provedbene odluke iz 2014. iako je ta odluka u odnosu na HX‑a u međuvremenu zamijenjena Odlukom iz 2016. koja sadržava novo obrazloženje ( 30 ).
56.
Međutim, nije uvjerljiva argumentacija HX‑a koja se odnosi na daljnje postojanje njegova pravnog interesa u pogledu poništenja Odluke iz 2015. nakon isteka njezine valjanosti. Naime, Odluka iz 2015. ograničava se u odnosu na HX‑a na produljenje učinka Odluke iz 2013., u njezinoj verziji nakon izmjena iz Provedbene odluke iz 2014., do 1. lipnja 2016. Time poništenje Odluke iz 2015. nakon isteka njezine valjanosti ne može donijeti korist HX‑u koja bi prelazila korist koju je već mogao ostvariti poništenjem Provedbene odluke iz 2014.
57.
Poništenjem te provedbene odluke Opći je sud priznao, naime, da se elementima koje je Vijeće iznijelo protiv HX‑a ne može opravdati tvrdnja da on podupire sirijski režim i da od njega ima koristi. To priznavanje vrijedi i za razdoblje valjanosti Odluke iz 2015. s obzirom na to da se tom odlukom nije dalje dopunjavalo obrazloženje uvrštavanja HX‑a na popis. Na taj se način poništenjem Provedbene odluke iz 2014. HX rehabilitira i za razdoblje prvotne valjanosti Odluke iz 2013. u verziji izmijenjenoj Provedbenom odlukom iz 2014. kao i za razdoblje valjanosti Odluke iz 2013. koje je produljeno Odlukom iz 2015. To predstavlja naknadu nematerijalne štete koju je HX pretrpio zbog predmetnih akata.
58.
Nije razvidno koje je daljnje koristi HX‑u moglo donijeti poništenje Odluke iz 2015. nakon prestanka valjanosti te odluke te HX ništa više ne navodi o tom pitanju.
59.
Stoga je pravni interes HX‑a u pogledu poništenja Odluke iz 2015. i time u pogledu njegova zahtjeva za prilagodbu tužbe prestao još u tijeku postupka pred Općim sudom.
VI. Troškovi
60.
Člankom 138. stavkom 3. Poslovnika Suda, koji se u skladu s njegovim člankom 184. stavkom 1. primjenjuje na žalbeni postupak, predviđa se da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
61.
Prije svega u pogledu troškova prvostupanjskog postupka mora se uzeti u obzir da pobijanu presudu valja ukinuti samo u dijelu u kojem se zahtjev za prilagodbu tužbe radi uključivanja Odluke iz 2015. odbacuje kao nedopušten. Prvostupanjska presuda stoga ostaje na snazi u dijelu u kojem se njome poništava Provedbena odluka iz 2014.
62.
Osim toga, točno je da HX u ovom slučaju nije uspio u svojem zahtjevu za poništenje Odluke iz 2015., međutim, uvjerljiva je njegova argumentacija iznesena u tom pogledu, u dijelu u kojem s pravom prigovara da razlozi koje je Opći sud naveo pri odbacivanju njegova zahtjeva za prilagodbu tužbe sadržavaju pogrešku koja se tiče prava. Suprotno tomu, Vijeće u tom pogledu nije uspjelo sa svojom argumentacijom.
63.
Stoga ne postoji razlog za ukidanje odluke Općeg suda o troškovima, kojom je Vijeću naloženo snošenje cjelokupnih prvostupanjskih troškova.
64.
U pogledu troškova žalbenog postupka, najprije valja uzeti u obzir da se drugi žalbeni razlog HX‑a prihvaća, ali da s druge strane HX tom žalbom ustraje u svojem zahtjevu za poništenje Odluke iz 2015. iako je njegov interes za takvo poništenje prestao postojati već u tijeku postupka pred Općim sudom. Osim toga, HX je već prije podnošenja ove žalbe 1. kolovoza 2016. podneskom od 27. srpnja 2016. podnio tužbu protiv Odluke iz 2016. ( 31 ), kojom se zamjenjuje Odluka iz 2015. i dodaju novi elementi obrazloženju Provedbene odluke iz 2014. ( 32 ).
65.
Međutim, valja uzeti u obzir da Vijeće nije uspjelo u svojoj argumentaciji u žalbenom postupku. Osim toga, Vijeće je time što očito nije dodatno provjerilo je li uopće Odluka iz 2015. valjano dostavljena HX‑u – iako potvrdu o primitku preporučene pošiljke nije potpisao njegov odvjetnik nego treća osoba ( 33 ) – vjerojatno spriječilo HX‑a da podnese zahtjev za prilagodbu tužbe već puno prije održavanja rasprave.
66.
Stoga se u ovom slučaju čini opravdano u pogledu troškova žalbenog postupka odlučiti da HX snosi trećinu vlastitih troškova i da Vijeće snosi vlastite troškove i dvije trećine troškova HX‑a.
VII. Zaključak
67.
S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
1.
Presuda Općeg suda od 2. lipnja 2016., HX/Vijeće (T‑723/14, EU:T:2016:332) ukida se u dijelu u kojem se zahtjev HX‑a za prilagodbu tužbe odbacuje kao nedopušten.
2.
Obustavlja se postupak povodom zahtjeva za prilagodbu prvostupanjske tužbe radi traženja poništenja Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/837 od 28. svibnja 2015. o izmjeni Odluke 2013/255/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Sirije.
3.
HX snosi trećinu vlastitih troškova u žalbenom postupku.
4.
Vijeće Europske unije snosi dvije trećine troškova HX‑a u žalbenom postupku kao i vlastite troškove u žalbenom postupku.
( 1 ) Izvorni jezik: njemački
( 2 ) SL 2015., L 105, str. 1.
( 3 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 67. do 85., osobito t. 72.).
( 4 ) Člankom 1. točkom 7. Izmjena Poslovnika Općeg suda od 13. srpnja 2016. (SL 2016., L 217, str. 73.), koje su stupile na snagu 1. rujna 2016., stavci 3. do 6. članka 86. renumerirani su u stavke 4. do 7. i dodan je novi stavak 3. koji se odnosi na postupke pokrenute na temelju članka 270. UFEU‑a između Unije i njezinih službenika. Ta izmjena ne utječe na ovaj postupak.
( 5 ) SL 2011., L 121, str. 11.
( 6 ) SL 2011., L 121, str. 1.
( 7 ) SL 2012., L 16, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 10., str. 205.)
( 8 ) SL 2011., L 319, str. 56.
( 9 ) SL 2012., L 330, str. 21. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 258.)
( 10 ) SL 2013., L 147, str. 14. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 277.)
( 11 ) SL 2014., L 160, str. 37.
( 12 ) SL 2014, L 217, str. 49.
( 13 ) SL 2014., L 217, str. 10.
( 14 ) SL 2015., L 132, str. 82.
( 15 ) SL 2016., L 141, str. 125.
( 16 ) Vidjeti tužbu HX‑a u postupku pred Općim sudom T‑408/16, HX/Vijeće, podnesenu 27. srpnja 2016., kojom HX osobito zahtijeva poništenje Odluke iz 2016.
( 17 ) SL 2017., L 139, str. 62.
( 18 ) Presuda Općeg suda od 2. lipnja 2016.HX/Vijeće (T‑723/14, EU:T:2016:332)
( 19 ) Vidjeti presudu Općeg suda od 9. rujna 2010., Al‑Aqsa/Vijeće (T‑348/07, EU:T:2010:373, t. 34.); ta presuda ukinuta je u žalbenom postupku, pri čemu ipak nije dovedeno u pitanje utvrđenje koje se ovdje navodi.
( 20 ) Vidjeti točke 24. i 25. ovog mišljenja.
( 21 ) Vidjeti u tom smislu presude od 12. studenoga 1969., Stauder (29/69, EU:C:1969:57, t. 3.), od 17. srpnja 1997., Ferriere Nord/Komisija, (C‑219/95 P, EU:C:1997:375, t. 15.), i od 15. listopada 2015., Grupo Itevelesa i dr. (C‑168/14, EU:C:2015:685, t. 42.).
( 22 ) Presuda od 23. studenoga 2016., Bayer CropScience i Stichting De Bijenstichting (C‑442/14, EU:C:2016:890, t. 84.)
( 23 ) Vidjeti presudu od 15. veljače 2012., Internationaler Hilfsfonds/Komisija (C‑208/11 P, EU:C:2012:76, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
( 24 ) Vidjeti točku 22. ovog mišljenja.
( 25 ) Vidjeti presude od 19. listopada 1995., Rendo i dr./Komisija (C‑19/93 P, EU:C:1995:339, t. 13.), od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija (C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42.), i od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 61.).
( 26 ) Vidjeti točku 12. ovog mišljenja.
( 27 ) Vidjeti točku 13. ovog mišljenja.
( 28 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 62. i sljedeće, i navedena sudska praksa).
( 29 ) Vidjeti ibid. (t. 68. i sljedeće).
( 30 ) Vidjeti točku 13. ovog mišljenja.
( 31 ) Vidjeti bilješku 16. ovog mišljenja.
( 32 ) Vidjeti točke 12., 13. i 50. ovog mišljenja.
( 33 ) Vidjeti točku 24. ovog mišljenja.