MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 30. svibnja 2018. ( 1 )
Predmet C‑430/16 P
Bank Mellat
protiv
Vijeća Europske unije
„Žalba – Jačanje mjera ograničavanja donesenih protiv Islamske Republike Irana – Sektorske mjere – Dopuštenost – Stupanje na snagu Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana tijekom postupka pred Općim sudom Europske unije – Utjecaj na pravni interes u okviru žalbe – Utjecaj na očuvanje pravnog interesa pred Općim sudom – Obustava postupka – Članak 275. UFEU‑a – Nadležnost Općeg suda na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) – Pojam ‚mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba’ – Članak 263. četvrti stavak UFEU‑a – Pojam ‚provedbene mjere’ – Članak 215. UFEU‑a – Pojam ‚nužnost’ – Načelo proporcionalnosti – Opća načela prava Unije”
Sadržaj
I. Okolnosti spora
II. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
IV. Pravna analiza
A. Kao prvo, dopuštenost žalbe
1. Sažetak argumentacije stranaka
2. Analiza
a) Učinci ZSAP‑a
b) Ocjena in concreto pravnog interesa Banka Mellat
B. Podredno, očuvanje pravnog interesa Banka Mellat tijekom postupka pred Općim sudom
C. Podredno i prethodnom žalbenom razlogu
1. Četvrti i peti žalbeni razlog, koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava prilikom ocjene uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i ocjene nadležnosti Općeg suda
a) Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom ocjene uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a
1) Pobijana presuda
2) Sažetak argumentacije stranaka
3) Analiza
b) Peti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom ocjene nadležnosti Općeg suda
1) Pobijana presuda
2) Argumentacija stranaka i analiza
2. Žalbeni razlozi u pogledu merituma žalbe
a) Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci prilikom tumačenja i primjene zahtjeva nužnosti u smislu članka 215. stavka 1. UFEU‑a
b) Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom primjene načela proporcionalnosti
c) Treći žalbeni razlog, koji se temelji na povredi koja se tiče prava i koju je Opći sud počinio kada je presudio da je sporni sustav u skladu s općim načelima prava
V. Troškovi
VI. Zaključak
1.
Ovom žalbom Bank Mellat zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 2. lipnja 2016., Bank Mellat/Vijeće ( 2 ) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda), kojom je taj sud odbio njegovu tužbu za poništenje podnesenu protiv članka 1. točke 15. Uredbe Vijeća (EU) br. 1263/2012 od 21. prosinca 2012. o izmjeni Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana ( 3 ) i njegov zahtjev da se članak 1. točku 6. Odluke Vijeća 2012/635/ZVSP od 15. listopada 2012. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana ( 4 ) proglasi neprimjenjivim.
I. Okolnosti spora
2.
Iz točke 1. i sljedećih pobijane presude proizlazi da je žalitelj, Bank Mellat, iranska poslovna banka. U okviru mjera ograničavanja individualne naravi uvedenih radi stvaranja pritiska na Islamsku Republiku Iran kako bi prestala s nuklearnim aktivnostima koje predstavljaju rizik od širenja nuklearnog oružja i s razvojem sustava za ispaljivanje nuklearnog oružja (u daljnjem tekstu: širenje nuklearnog oružja), žaliteljevo je ime 26. srpnja 2010. dodano prvi put na popise subjekata koji šire iransko nuklearno oružje ( 5 ). Nakon uzastopnih normativnih izmjena žaliteljevo ime ponovno je dodano u akte iz 2010. i 2012. ( 6 )
3.
Zbog neozbiljnog pristupa Islamske Republike Irana pregovorima ( 7 ) Vijeće Europske unije smatralo je potrebnim usvojiti dodatne mjere ograničavanja donošenjem Odluke 2012/635. Člankom 1. točkom 6. navedene odluke izmijenjen je članak 10. Odluke 2010/413. Uredba br. 1263/2012 također je donesena u tom kontekstu i njome je izmijenjena Uredba br. 267/2012. Konkretno, člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012 izmijenjen je članak 30. Uredbe br. 267/2012 i u nju su dodani članci 30.a i 30.b ( 8 ). Sporni sustav može se opisati na sljedeći način.
4.
U biti, članak 30. izmijenjene Uredbe br. 267/2012 predviđa ograničenja financijskih operacija između, s jedne strane, financijskih i kreditnih institucija te mjenjačnica sa sjedištem u Iranu kao i njihovih podružnica i društava kćeri i financijskih i kreditnih institucija te mjenjačnica koje kontroliraju osobe, subjekti ili tijela sa sjedištem u Iranu i, s druge strane, financijskih institucija Europske unije.
5.
Prema članku 30. stavku 2. izmijenjene Uredbe br. 267/2012, mogu se obavljati samo humanitarni prijenosi, prijenosi vezani za osobne doznake, prijenosi vezani za određeni trgovinski ugovor, pod uvjetom da ti prijenosi nisu zabranjeni navedenom uredbom, prijenosi vezani za diplomatske misije ili konzularna predstavništva ili međunarodne organizacije, prijenosi vezani za plaćanja za namiru potraživanja od ili prema osobi, subjektu ili tijelu iz Irana ili prijenosi slične naravi, kao i prijenosi potrebni za izvršenje obveza koje proizlaze iz drugih vrsta ugovora.
6.
Iz članka 30. stavaka 3. do 5. izmijenjene Uredbe br. 267/2012 proizlazi da su prijenosi sredstava koji se mogu odobriti na temelju stavka 2. istog članka podvrgnuti, ovisno o slučaju i svrsi prijenosa kao i prema određenim pragovima, obvezi prethodnog obavješćivanja i obvezi prethodnog odobrenja nadležnog nacionalnog tijela.
7.
Članak 30.a izmijenjene Uredbe br. 267/2012 osobito predviđa određena ograničenja prijenosa sredstava između, s jedne strane, iranskih osoba, subjekata i tijela i, s druge strane, građana Unije koji nisu predviđeni člankom 30. iste uredbe.
8.
Prema članku 30.b stavku 1. izmijenjene Uredbe br. 267/2012, ograničenja predviđena u člancima 30. i 30.a iste uredbe ne primjenjuju se ako je izdano odobrenje u skladu s člancima 24. do 28.a navedene uredbe.
9.
Članak 30.b stavak 3. izmijenjene Uredbe br. 267/2012 predviđa da za potrebe članka 30. stavka 3. točaka (b) i (c) i članka 30.a stavka 1. točke (c) iste uredbe nadležna tijela, pod uvjetima koje smatraju primjerenima, daju odobrenje za prijenos financijskih sredstava, osim ako imaju osnovane razloge utvrditi da bi prijenos financijskih sredstava za koja je traženo odobrenje mogao kršiti zabrane ili obveze predviđene navedenom uredbom.
II. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
10.
Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 15. ožujka 2013. žalitelj je pokrenuo postupak radi poništenja članka 1. točke 15. Uredbe br. 1263/2012 i proglašenja članka 1. točke 6. Odluke 2012/635 neprimjenjivim u odnosu na njega.
11.
Prije nego što je prešao na ispitivanje merituma tužbenih razloga, Opći sud je po službenoj dužnosti provjerio svoju nadležnost za odlučivanje o zahtjevu za proglašenje neprimjenjivim članka 1. točke 6. Odluke 2012/635 u pogledu kojega je žalitelj naveo da ga treba tumačiti kao prigovor nezakonitosti u smislu članka 277. UFEU‑a. Opći sud se proglasio nenadležnim u tom pogledu ( 9 ). S druge strane, proglasio se nadležnim za odlučivanje o dijelovima tužbenog zahtjeva u vezi s Uredbom br. 1263/2012 ( 10 ).
12.
U pogledu njih Opći sud je potom utvrdio da su uvjeti iz članka 263. UFEU‑a poštovani u ovom slučaju ( 11 ). Iz svih odredaba koje su člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012 izmijenjene u Uredbi br. 267/2012 ili u nju umetnute, Opći sud je presudio da su samo članak 30. stavak 1., članak 30. stavak 3. točke (a), (b) i (c) te članak 30. stavak 5. izmijenjene Uredbe br. 267/2012 sadržani u regulatornom aktu, izravno utječu na žalitelja i ne sadržavaju provedbene mjere. U preostalom dijelu Opći sud je tužbu odbacio kao nedopuštenu.
13.
Opći sud je naposljetku ispitao je li žaliteljev pravni interes postojao u trenutku podnošenja tužbe ( 12 ). Iako je potonji također bio predmet individualnih mjera ograničavanja u odnosu na koje članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 nije prema mišljenju Vijeća proizveo dodatne pravne učinke, Opći sud je presudio da su se nakon poništenja navedenih individualnih mjera ograničavanja, slijedom odbijanja žalbe od strane Suda u predmetu Vijeće/Bank Mellat ( 13 ), na žalitelja odnosili učinci koje proizvodi članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 te je utvrdio da on raspolaže pravnim interesom da pred njim osporava njezinu zakonitost u prethodno opisanim granicama.
14.
Nakon što je prešao na ispitivanje merituma žaliteljeve tužbe, Opći sud je odlučio o četiri istaknuta tužbena razloga. Prvi je bio vezan za to da sporni sustav nema pravni temelj u smislu članka 215. UFEU‑a jer ne postoji nikakva logična povezanost s ciljem zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) koji navodno želi ostvariti. Drugi je bio vezan za to da sporni sustav nema pravni temelj u smislu članka 215. UFEU‑a jer je neproporcionalan u odnosu na cilj ZVSP‑a koji želi ostvariti. Treći tužbeni razlog bio je vezan za to da je sporni sustav protivan općim načelima prava Unije kao i članku 215. stavku 3. UFEU‑a, a osobito načelima proporcionalnosti, pravne sigurnosti, zabrane proizvoljnosti i jednakog postupanja, obvezi obrazlaganja kao i zahtjevu prema kojem svaka sankcija treba imati potrebna pravna jamstva. Četvrti tužbeni razlog bio je vezan za povredu žaliteljeva prava vlasništva, njegova prava izvršavanja gospodarskih aktivnosti, prava na slobodno kretanje kapitala kao i načela proporcionalnosti.
15.
Budući da nijedan od tužbenih razloga u pogledu merituma nije prihvaćen, Opći sud odbio je tužbu.
III. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
16.
Dana 2. kolovoza 2016. Bank Mellat podnio je žalbu protiv pobijane presude. U svojem zahtjevu od Suda zahtijeva da ukine pobijanu presudu, poništi članak 1. točku 15. Uredbe br. 1263/2012 u cijelosti ili u dijelu u kojem se primjenjuje na njega, proglasi da je članak 1. točka 6. Odluke 2012/635 neprimjenjiv na njega i naloži Vijeću snošenje troškova žalbenog postupka i postupka pred Općim sudom.
17.
U svojem odgovoru na žalbu Vijeće od Suda zahtijeva da odbije žalbu i naloži Banku Mellat snošenje troškova. U tom su smislu zahtjeve podnijele Europska komisija i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske ( 14 ), intervenijenti u potporu Vijeću tijekom postupka pred Općim sudom.
18.
Tijekom rasprave održane pred Sudom 10. siječnja 2018. saslušana su usmena izlaganja žalitelja, Vijeća, Ujedinjene Kraljevine i Komisije.
IV. Pravna analiza
19.
Žalitelj u prilog svojoj žalbi ističe pet žalbenih razloga. Prvi se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja i primjene zahtjeva nužnosti u smislu članka 215. UFEU‑a. U okviru drugog žalbenog razloga ističe se povreda koja se tiče prava jer je Opći sud navodno pogrešno utvrdio da je sporni sustav proporcionalan. Treći žalbeni razlog temelji se na povredi koja se tiče prava jer je Opći sud presudio da je sporni sustav u skladu s općim načelima prava Unije. U okviru četvrtog žalbenog razloga ističe se pogreška koja se tiče prava prilikom tumačenja članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a zato što Opći sud nije sveobuhvatno provjerio ispunjava li članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 zahtjeve iz navedenog članka 263., već je pojedinačno ispitao svaki od elemenata spornog sustava koji je doprinio njegovu provođenju. Peti žalbeni razlog temelji se na povredi koja se tiče prava prilikom ocjene vlastite nadležnosti zbog toga što je Opći sud smatrao da nije nadležan za odlučivanje o prigovorima iznesenima protiv članka 1. točke 6. Odluke 2012/635.
20.
Vijeće sa svoje strane tvrdi da Bank Mellat nema pravni interes za rješavanje žalbe jer je sporni sustav „ukinut”16. siječnja 2016. i da stoga žalbu treba u tim okolnostima proglasiti nedopuštenom.
A. Kao prvo, dopuštenost žalbe
1. Sažetak argumentacije stranaka
21.
Vijeće osporava dopuštenost žalbe i ističe nepostojanje interesa Banka Mellat za rješavanje spora zbog „poništenja” ili „povlačenja” osporenih mjera koje stoga više nisu „primjenjive” na žalitelja od 16. siječnja 2016. na temelju Zajedničkog sveobuhvatnog akcijskog plana (u daljnjem tekstu: ZSAP) ( 15 ) sklopljenog s Islamskom Republikom Iran. Podsjećajući na sudsku praksu u vidu presude Abdulrahim/Vijeće i Komisija (u daljnjem tekstu: presuda Abdulrahim) ( 16 ) – za koju, međutim, sumnja da se može primjenjivati u kontekstu mjera ograničavanja koje nisu individualne – Vijeće tvrdi da Bank Mellat ne može imati nikakve koristi od ove žalbe, osobito zbog općenitosti spornog sustava. Ne treba očekivati nikakvu promjenu u postupanju Vijeća. U pogledu moguće tužbe za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije, čak i ako bi Sud ukinuo presudu Općeg suda, sama činjenica da je potonji utvrdio zakonitost općeg sustava sprečava da uvjet dovoljno ozbiljne povrede prava Unije bude ispunjen. Osim toga, Bank Mellat ne može se pozivati ni na kakvu štetu za svoj ugled upravo zbog općenitosti osporenog sustava, nepostojanja navoda o žaliteljevu osobnom sudjelovanju u spornoj aktivnosti i stoga što Bank Mellat usporedno podliježe strožim individualnim mjerama ograničavanja.
22.
Komisija u biti iznosi svoje dvojbe u pogledu postojanja interesa Banka Mellat za podnošenje navedene žalbe i ističe da su individualne mjere ograničavanja kojima je podlijegao do presude Suda u predmetu Vijeće/Bank Mellat ( 17 ) bile još strože prema njemu tako da poništenje općeg sustava o kojem je riječ u okviru ove žalbe u svakom slučaju ne utječe na Bank Mellat. Potonji je osim toga priznao da osporeni opći sustav zapravo ne utječe na njegov položaj. Konačno poništenje individualnih mjera ograničavanja koje se na njega primjenjuju kao i povlačenje općeg sustava dovelo je do otklanjanja svih pravnih učinaka koji su mogli nastati za Bank Mellat.
23.
Bank Mellat prepoznaje, sa svoje strane, četiri zasebne koristi koje bi mogao još ishoditi poništenjem općeg sustava unatoč činjenici da je on povučen 16. siječnja 2016. Oslanjajući se na presudu Abdulrahim ( 18 ) navodi, kao prvo, da bi se uslijed navedenog poništenja moglo spriječiti Vijeće da u budućnosti ponovno provede ili donese slične akte. To je tim važnije jer je poništenje općeg sustava samo privremeno. Kao drugo, poništenjem bi se Banku Mellat omogućilo da zadrži mogućnost kasnijeg podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Kao treće, stavljanje izvan snage ili istek općeg sustava ne lišava Bank Mellat interesa za utvrđivanje nezakonitosti zbog toga što učinke tog stavljanja izvan snage ili tog isteka ne treba pomiješati s učincima poništenja ( 19 ). Kao četvrto, opći sustav proizveo je negativne učinke na ugled žalitelja zbog povezanosti koju je u općem sustavu Vijeće utvrdilo između banaka i širenja nuklearnog oružja ( 20 ) te bi ishođenje poništenja navedenog sustava predstavljalo jedan oblik naknade neimovinske štete u smislu presude Abdulrahim ( 21 ). Osim toga, vrijednost presude kojom je potvrđeno poništenje individualnih mjera ograničavanja bila bi u bitnome ostvarena postojanjem općeg sustava. Bank Mellat također ističe da nikakva sudska praksa ne potvrđuje stajalište Komisije prema kojem interes za osporavanje zakonitosti općeg sustava nestaje zbog usporednog postojanja sustava individualnih mjera ograničavanja koje su navodno još teže.
2. Analiza
24.
U skladu sa sudskom praksom, pravni interes pretpostavlja da poništenje pobijanog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela ( 22 ). Iz toga proizlazi da, kako bi se njegova tužba mogla smatrati dopuštenom, ne samo da se tužitelj mora nalaziti u određenoj situaciji u odnosu na akt čiju zakonitost namjerava osporavati nego još i da poništenje tog akta mora proizvoditi pozitivne učinke na njegovu pravnu situaciju. Interes koji žalitelj mora imati može biti izražen u obliku gospodarskog interesa, ali i u obliku pravnog interesa ili pravne zaštite ( 23 ). Upravo taj zahtjev ili nužnost opravdavaju mogućnost obraćanja sudu Unije. Ako tužitelj ne može imati nikakvu korist u slučaju da njegova tužba eventualno bude prihvaćena, obraćanje Sudu ne može biti opravdano.
25.
Pravni interes, bitna i primarna pretpostavka svake tužbe ( 24 ), u odnosu na predmet tužbe mora postojati u trenutku njezina podnošenja, inače će tužba biti nedopuštena ( 25 ) i mora, u tom trenutku, postojati i biti stvaran ( 26 ). On mora, osim toga, nastaviti postojati sve do donošenja sudske odluke, inače će postupak biti obustavljen, što pretpostavlja da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela ( 27 ). Isto vrijedi u okviru žalbe ( 28 ).
26.
Ocjena pravnog interesa Banka Mellat u trenutku podnošenja ove žalbe zahtijeva, na prvom mjestu, ocjenu stvarnih učinaka ZSAP‑a na sporne akte, pri čemu se međutim podrazumijeva da je u svakom slučaju Sud već prihvatio da tužiteljev pravni interes nije nužno prestao jer je akt koji pobija tijekom postupka prestao imati pravne učinke ( 29 ).
27.
Raspravljanje između stranaka bilo je usredotočeno na pitanje je li se Bank Mellat mogao s uspjehom pozivati na utvrđenja iz presude Abdulrahim ( 30 ) jer je, kao što je to Vijeće istaknulo, ta presuda donesena iako su individualne mjere ograničavanja bile stavljene izvan snage tijekom postupka pred Općim sudom. Činjenice iz kojih potječe ova žalba razlikuju se od onih iz predmeta koji je doveo do navedene presude zbog dva razloga. Prije svega, sporni sustav jest opći sustav, a ne mjera ograničavanja koja individualno utječe na Bank Mellat zbog njegova uvrštavanja na popise subjekata čija se imovina mora zamrznuti. Potom, u presudi Abdulrahim ( 31 ) konkretizirani su uvjeti pod kojima se pravni interes tužitelja može očuvati tijekom postupka pred Općim sudom unatoč stavljanju izvan snage pobijanih akata, dok bi se ovdje radilo o odlučivanju o pravnom interesu Banka Mellat u trenutku podnošenja žalbe.
28.
Ne vjerujem da pravni interes treba različito analizirati ovisno o tome predstavlja li sporni akt individualnu mjeru ograničavanja ili potječe iz općenitijeg sustava mjera ograničavanja, kao što je to slučaj sa spornim sustavom. Smatram da je jedino bitna zamisao da tužitelj može imati koristi od svoje tužbe. Ta me zamisao o koristi i dalje navodi na zaključak da postojanje pravnog interesa u trenutku podnošenja žalbe ne treba nužno strože prosuđivati u odnosu na situaciju u kojoj je navedeni interes nestao tijekom postupka pred Općim sudom. Drukčije rečeno, Sud se ne bi trebao držati jednostavnog utvrđenja o stavljanju akta izvan snage prije podnošenja žalbe kako bi zaključio da pravni interes ne postoji, već bi trebao istražiti bi li žalitelj i dalje imao koristi od svojeg pravnog lijeka pred Sudom unatoč onomu što bi ponekad moglo sličiti na zapljenu predmeta spora od strane institucije koja je donijela sporni akt.
29.
Nakon što je to pojašnjeno, sada treba utvrditi koji su učinci ZSAP‑a iz 2016. na sporni sustav, prije nego što se ispita može li Bank Mellat i dalje tvrditi da ima bilo kakvu korist od ove žalbe.
a) Učinci ZSAP‑a
30.
Položaj Banka Mellat s obzirom na mjere ograničavanja koje se odnose na njega jest sljedeći: individualne mjere ograničavanja konačno su poništene jer je Sud odbio žalbu koju je podnijelo Vijeće, a što je dovelo do presude od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat ( 32 ), te u svakom slučaju one više nisu, na temelju ZSAP‑a, utjecale na žalitelja od 16. siječnja 2016. U pogledu općeg sustava čiju zakonitost žalitelj ovdje nastoji osporiti, on se također prestao primjenjivati na Bank Mellat od 16. siječnja 2016. No, žalba je podnesena 2. kolovoza 2016. Međutim, kao što je gore navedeno, ne vjerujem da analiza pravnog interesa treba prestati u ovom stadiju razmatranja.
31.
ZSAP je omogućio određeno popuštanje napetosti u odnosima između Islamske Republike Irana i međunarodne zajednice, koji se na razini Unije odražava u obvezi „ukidanja svih sankcija” ( 33 ) i „svih ekonomskih i financijskih mjera ograničavanja” ( 34 ) i „obustaviti provedbu svih gospodarskih i financijskih sankcija […] u vezi s nuklearnim pitanjem” ( 35 ). U članku 1. točki 17. Odluke 2015/1863 odlučeno je o suspenziji mjera koje su u njoj navedene. U pogledu članka 1. točke 15. Uredbe 2015/1861, on je izričito doveo do brisanja članaka 30., 30.a, 30.b, 31. i članaka 33. do 35. izmijenjene Uredbe br. 267/2012. Drukčije rečeno, opći sustav čije poništenje Bank Mellat nastoji ishoditi pred Općim sudom bio je tako ukinut. Na temelju članka 1. Odluke 2016/37, Odluka 2015/1863 i slijedom toga ( 36 ) Uredba 2015/1861 počele su se primjenjivati od 16. siječnja 2016., dana na koji su suspenzija i ukidanje dotičnih mjera počeli proizvoditi učinke.
32.
Iako je u aktima o provedbi ZSAP‑a odlučeno da se ukinu ili obustave sankcije i ekonomske i financijske mjere ograničavanja, privremenost takve odluke jasno proizlazi iz tih istih akata jer „[o]bveza ukidanja svih sankcija Unije u vezi s nuklearnim pitanjem u skladu sa ZSAP‑om ne dovodi u pitanje […] ponovno uvođenje sankcija Unije u slučaju da Iran u znatnoj mjeri ne bude izvršavao svoje obveze u okviru ZSAP‑a” ( 37 ).
33.
Utoliko, u takvom kontekstu, ne vjerujem da žaliteljev pravni interes treba razlikovati od pravnog interesa bilo kojeg drugog tužitelja koji nastoji ishoditi poništenje akta stavljenog izvan snage tijekom postupka. Vijeće bi zapravo moglo „ponovno aktivirati” sporne mjere u slučaju pogoršanja odnosa s Islamskom Republikom Iranom: međutim, ta bi ponovna aktivacija trebala prema mojem mišljenju dovesti do donošenja barem jednog novog akta koji bi žalitelj tada mogao u načelu pobijati.
34.
Stoga, s jedne strane, sama činjenica da je ukidanje spornog sustava tek privremeno nije dostatna da se samo na njoj zasniva pravni interes Banka Mellat u okviru ove žalbe. S druge strane, pravni interes Banka Mellat nije nužno nestao zbog prestanka pravnih učinaka koje je sporni sustav proizveo ( 38 ).
b) Ocjena in concreto pravnog interesa Banka Mellat
35.
Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da se očuvanje pravnog interesa tužitelja mora ocijeniti in concreto, vodeći računa osobito o posljedicama navodne nezakonitosti i vrste navodno pretrpljene štete ( 39 ). Sud je utvrdio više slučajeva u kojima tužitelj može očuvati interes za poništenje akta. Tako navedeni tužitelj može očuvati takav interes kako bi ishodio uspostavu svojeg prijašnjeg položaja, kako bi donositelja pobijanog akta naveo da u budućnosti donese prikladne izmjene i time izbjegne rizik od ponavljanja nezakonitosti kojom je akt navodno zahvaćen ili ga pak može očuvati kao osnovu za moguću tužbu za utvrđivanje odgovornosti ( 40 ).
36.
Dakle, sada treba vrlo konkretno utvrditi može li se Bank Mellat i dalje pozivati, kao što to tvrdi, na jednu od tih koristi koju bi mu njegova žalba mogla pribaviti.
37.
Kao prvo, pod pretpostavkom da su učinci ZSAP‑a na sporni sustav slični učincima stavljanja izvan snage, Sud je jasno utvrdio da ono ne predstavlja utvrđenje nezakonitosti predmetnog akta i proizvodi učinke ex nunc, dok se na temelju presude o poništenju navedeni akt uslijed toga retroaktivno briše iz pravnog sustava te se za njega zato smatra da nikada nije postojao ( 41 ). Ovdje je pravni interes Banka Mellat sporan jer sporni sustav ne utječe na njegov položaj i to zbog činjenice da se navedeni sustav poklapao s prethodno postojećim individualnim mjerama ograničavanja. Naime, s kronološkog aspekta, Bank Mellat uvršten je na popise 26. srpnja 2010. ( 42 ) i to je uvrštavanje bilo konačno poništeno 18. veljače 2016., iako više nije proizvodilo učinke od 16. siječnja 2016.
38.
Akti čiju nezakonitost Bank Mellat nastoji ishoditi u okviru pobijane presude obuhvaćaju, sa svoje strane, razdoblje od 2012. do 16. siječnja 2016.
39.
Dok su individualnim mjerama ograničavanja zamrznuta žaliteljeva financijska sredstva, općim sustavom bili su samo ograničeni prijenosi financijskih sredstava između banaka i financijskih institucija Unije i Irana, pri čemu su većinom bili podvrgnuti sustavu prethodnog obavješćivanja ili prethodnog odobrenja. Kao subjekt na koji se odnose individualne mjere ograničavanja, Bank Mellat nikako se nije mogao pozivati ni na kakav prijenos organiziran u okolnostima opisanima u spornim aktima jer su izuzeća od ograničenja predviđenih individualnim mjerama uređena aktima kojima se navedene mjere određuju i provode. Stoga značajne negativne posljedice koje je Bank Mellat pretrpio potječu od uvođenja nezakonitih individualnih mjera ograničavanja protiv njega, a ne od općeg sustava koji prema mojoj analizi nije izmijenio žaliteljev pravni položaj zbog svojeg vremenskog preklapanja s individualnim mjerama ograničavanja. Osim toga, izgleda da Bank Mellat to potvrđuje kada priznaje da „nije mogao iznijeti dokaz u pogledu konkretnih učinaka financijskog embarga jer […] ta mjera nije zapravo imala nikakvog učinka uslijed postojanja nezakonitog uvrštavanja” ( 43 ).
40.
Kao drugo, u tim posebnim okolnostima također je teško očuvanje pravnog interesa Banka Mellat zasnivati na mogućem popravljanju položaja ili naknadi pretrpljene štete, što bi moglo predstavljati priznanje nezakonitosti općeg sustava ( 44 ), i to zbog dva bitna razloga.
41.
S jedne strane i nasuprot onomu što Bank Mellat tvrdi, navedenim se sustavom banka nije osramotila jer podlijeganje navedenom sustavu ne predstavlja sankciju za osobno ponašanje koje je posebno utvrđeno za Bank Mellat ili sumnju o sudjelovanju u širenju nuklearnog oružja. Prije sam sklon zaključku, kao i Vijeće i u skladu s onim što je Opći sud presudio ( 45 ), da je sporni sustav uspostavljen kako bi se spriječilo korištenje financijskih sredstava koja se prenose putem banaka kao što je žalitelj i koja mogu doprinijeti širenju nuklearnog oružja, čak i bez znanja navedenih banaka. Stoga ne mislim da je sporni sustav mogao per se nanijeti bilo kakvu štetu ugledu Banka Mellat koja je usporediva s onom o kojoj je riječ u predmetu Abdulrahim ( 46 ) i za koju je bilo važno da se ovisno o okolnostima može nadoknaditi.
42.
S jedne strane i u svakom slučaju, šteta nanesena ugledu banke ne može se utvrditi zbog gore iznesenog zaključka o nepostojanju učinka općeg sustava na žalitelja.
43.
Kao treće, također zbog prethodnih razmatranja ne mislim da Sud može presuditi da pravni interes Banka Mellat postoji zbog činjenice da bi se moguća tužba za utvrđivanje odgovornosti mogla zasnivati na utvrđenju o postojanju nezakonitosti općeg sustava. Iako se ne mogu složiti s argumentom Vijeća da je postojanje pobijane presude kojom je Opći sud odbio tužbu koju je žalitelj podnio protiv spornih akata jedino dovoljno za utvrđenje da ovdje u svakom slučaju nedostaje uvjet koji je nužan za nastanak izvanugovorne odgovornosti Unije i odnosi se na postojanje dovoljno ozbiljne povrede prava Unije, valja, međutim, utvrditi da stoga što sporni akti ne proizvode pravne učine na žalitelja, mogućnosti za uspjeh moguće tužbe za utvrđivanje odgovornosti ne mogu predstavljati „korist” koju banka može imati u smislu sudske prakse Suda u vezi s pravnim interesom.
44.
Kao četvrto, ostaje zadnji slučaj, to jest onaj u kojemu bi trebalo utvrditi da je pravni interes Banka Mellat očuvan kako bi Vijeće donijelo odgovarajuće izmjene i tako izbjeglo rizik od ponavljanja nezakonitosti kojom su sporni akti navodno zahvaćeni ( 47 ). Smatram da taj slučaj, koji je Sud utvrdio, trpi od preširoke formulacije. Naime, svaka stranka ima objektivno interes da nezakonitost ne nastane i ta okolnost predstavlja korist do koje može doći i koja bi mogla postojati u bilo kojim okolnostima. Prilikom tako širokog tumačenja taj bi slučaj na kraju naveo Sud na zaključak da nestanak predmeta spora nema učinka na postupak. To je razlog zbog kojeg bi od žalitelja trebalo zahtijevati da precizno dokaže rizik od ponavljanja nezakonitosti na koju se poziva. Smatram da uvjet o postojanju rizika od ponavljanja više ne postoji zbog činjenice da se provedbom spornog sustava nije utjecalo na prava Banka Mellat. Točno je da s obzirom na privremenost poništenja mjera ograničavanja protiv Islamske Republike Irana postoji rizik da će te mjere biti ponovno donesene, kao što to žalitelj tvrdi. Međutim u slučaju ponovne aktivacije tih mjera Bank Mellat bi tek tada prvi put trpio njihove konkretne posljedice.
45.
Zbog svih tih razloga zaključujem, kao prvo, da treba utvrditi da žaliteljev interes za podnošenje žalbe ne postoji i da ju treba odbaciti kao nedopuštenu. U tim okolnostima, razmatranja koja slijede bit će iznesena samo podredno te će nužno biti sažetija.
B. Podredno, očuvanje pravnog interesa Banka Mellat tijekom postupka pred Općim sudom
46.
Iako sam zaključio da pravni interes Banka Mellat ne postoji u okviru ove žalbe, pitanje očuvanja pravnog interesa Banka Mellat u okviru tužbe za poništenje podnesene Općem sudu moglo bi se uvodno postaviti u slučaju da se Sud ne bi složio s mojim stajalištem.
47.
U tom pogledu podsjećam da je iznenađujuće da dok presuda Općeg suda nosi datum 2. lipnja 2016., spominje presudu Suda od 18. veljače 2016. kojom je potvrđeno poništenje individualnih mjera ograničavanja koje se odnose na žalitelja ( 48 ) i sadržava posebna razmatranja o postojanju pravnog interesa kod tužitelja u trenutku podnošenja tužbe ( 49 ), Opći sud uopće nije spomenuo ZSAP koji je svoje pune učinke počeo proizvoditi od 16. siječnja 2016.
48.
Okolnost da učinci tog plana nisu uzeti u obzir i tvrdnja da je žalitelj zapravo bio ex lege podvrgnut spornom sustavu od 18. veljače 2016. ( 50 ) dovode u pitanje rasuđivanje Općeg suda o pravnom interesu žalitelja za koji je Opći sud trebao ispitati, prema potrebi po službenoj dužnosti, postoji li ne samo u trenutku podnošenja tužbe već i tijekom cijelog postupka.
49.
U tom su pogledu tek u odgovoru na pitanje koje je Sud postavio radi usmenog odgovora stranke konačno zauzele stajalište o tome da Opći sud nije uzeo u obzir učinke ZSAP‑a na pravni interes Banka Mellat u okviru postupka pred Općim sudom. U biti, ako su one u cijelosti suglasne da Opći sud nije baš uzeo u obzir navedene učinke ili ako dvoje o tome da su učinci uzeti u obzir, Bank Mellat je jedini koji smatra da je na temelju načela, koja je Sud izveo u presudi Abdulrahim ( 51 ), Opći sud svakako trebao utvrditi da je njegov pravni interes očuvan u postupku pred njim zbog koristi koje je još mogao imati od svoje tužbe. Bank Mellat smatra da je ex tunc poništenje individualnih mjera ograničavanja imalo za posljedicu to da je on bio podvrgnut općem sustavu nakon njegova stupanja na snagu.
50.
Samo rasuđivanje kao što je ono povezano s ocjenom pravnog interesa Banka Mellat u trenutku podnošenja žalbe navodi me na zaključak da je taj interes nestao tijekom postupka pred Općim sudom stoga što se na temelju objedinjenog učinka ZSAP‑a i vremenskog preklapanja individualnog sustava s općim sustavom ne može, uslijed nepostojanja stvarnog učinka spornog sustava na žaliteljev pravni položaj, predvidjeti nikakva korist koju bi Bank Mellat mogao imati od svoje tužbe Općem sudu.
51.
Tako je pobijana presuda zahvaćena novom pogreškom koja se tiče prava i sadržana je u točki 77. jer je Opći sud pogrešno zaključio da „utvrđenje u ovom predmetu da tužitelj nije imao pravni interes za djelovanje protiv članka 1. točke 15. pobijane uredbe imalo bi za posljedicu povredu njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu jer bi se, nakon konačnog prestanka individualnih mjera ograničavanja protiv njega, na njega odnosili učinci spornog sustava, ali mu ne bi bilo dopušteno zahtijevati poništenje članka 1. točke 15. pobijane uredbe zbog isteka roka za podnošenje tužbe”. Nasuprot onomu što Opći sud tvrdi, poništenje tog članka nije moglo imati pravne posljedice za Bank Mellat ( 52 ).
52.
Stoga pod pretpostavkom da Sud presudi da je žalba dopuštena, on bi morao ukinuti pobijanu presudu zbog u njoj sadržane temeljne povrede koja se tiče prava i odnosi se na ocjenu pravnog interesa Banka Mellat nakon stupanja na snagu ZSAP‑a i sam obustaviti postupak povodom žaliteljeve tužbe za poništenje, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 24. ovog mišljenja.
C. Podredno i prethodnom žalbenom razlogu
1. Četvrti i peti žalbeni razlog, koji se temelje na pogreškama koje se tiču prava prilikom ocjene uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i ocjene nadležnosti Općeg suda
a) Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom ocjene uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a
1) Pobijana presuda
53.
U točki 44. i sljedećima pobijane presude Opći sud je utvrdio da Bank Mellat ispunjava uvjete utvrđene u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a kako bi se njegova tužba smatrala dopuštenom. Nakon što je članak 1. točku 15. Uredbe br. 1263/2012 okvalificirao kao regulatorni akt ( 53 ), Opći sud je podsjetio na zahtjeve članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako su konkretizirani sudskom praksom. U tom je pogledu podsjetio da tužba protiv takvog akta jest dopuštena pod uvjetom da se utvrdi da osobno utječe na Bank Mellat a da se njime ne ostavlja nikakva diskrecijska ovlast adresatima tog akta zaduženima za njegovo provođenje ( 54 ). Osim toga, regulatorni akt koji izravno proizvodi učinke na pravni položaj fizičke ili pravne osobe ne treba provedbene mjere kako bi ga se moglo pobijati pred sudom Unije ( 55 ).
54.
Nakon što je podsjetio na analizu koju bi trebao provesti, Opći sud je zasebno ispitao odredbe sadržane u članku 1. točki 15. Uredbe br. 1263/2012. Presudio je najprije da se članak 30.a izmijenjene Uredbe br. 267/2012 ne odnosi izravno na Bank Mellat, kao financijsku instituciju sa sjedištem u Iranu, i da treba presuditi da je njegova tužba nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na tu odredbu ( 56 ). Potom je zaključio da je na temelju članka 30.b stavka 3. prvog podstavka izmijenjene Uredbe br. 267/2012 nacionalnim tijelima, kojima je podnesen zahtjev za prijenos, dana diskrecijska ovlast za utvrđivanje čini li planirani prijenos rizik od povrede drugih odredaba dotične uredbe tako da Bank Mellat ne može tvrditi da se na njega izravno odnosi taj članak 30.b stavak 3. prvi podstavak koji sadržava, među ostalim, provedbene mjere. Stoga je presuđeno da je tužba Banka Mellat nedopuštena u dijelu u kojem se odnosi na članak 30.b stavak 3. prvi podstavak izmijenjene Uredbe br. 267/2012 ( 57 ).
55.
Opći sud je potom presudio da se članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 izravno odnosi na Bank Mellat, pri čemu ne sadržava provedbene mjere u druga tri aspekta: članak 30. stavak 1. (koji predviđa zabranu prijenosa bez mogućnosti odobrenja), članak 30. stavak 3. točka (a) u vezi s člankom 30. stavkom 5. (koji za određene prijenose predviđaju obvezu prethodnog obavješćivanja koja nije predmet ocjene nacionalnih tijela) i članak 30. stavak 3. točke (b) i (c) u vezi s člankom 30. stavkom 5. (koji predviđaju obvezu koja nije predmet ocjene nacionalnih tijela, ne sadržava provedbene mjere i odnosi se na pokretanje postupka odobrenja za prijenose koji premašuju određeni prag) izmijenjene Uredbe br. 267/2012 ( 58 ).
56.
Opći sud je prema tome presudio da je tužba Banka Mellat dopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv tri odredbe navedene u prethodnoj točki ( 59 ).
2) Sažetak argumentacije stranaka
57.
Bank Mellat u biti predbacuje Općem sudu da nije točno ocijenio uvjet izravnog utjecaja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a s obzirom na članak 30.a izmijenjene Uredbe br. 267/2012. Smatra da nije bilo moguće da Opći sud zasebno razmotri tu odredbu s obzirom na navedeni uvjet jer je sporni sustav u cijelosti izravno utjecao na njega. Ispitivanje članka 30.a zajedno s člankom 30. navedene uredbe trebalo je navesti Opći sud na zaključak da članak 30.a dopunjuje članak 30. i da se radi o dopunskim odredbama. U svakom slučaju, čak i ako je članak 30.a Uredbe br. 267/2012 bio razmatran zasebno, njegova je analiza trebala dovesti do zaključka da ta odredba jest izravno utjecala na Bank Mellat.
58.
Bank Mellat također osporava analizu na temelju koje je Opći sud presudio da je tužba nedopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv članka 30.b stavka 3. prvog podstavka izmijenjene Uredbe br. 267/2012. Taj članak izravno utječe na Bank Mellat jer predstavlja odredbu bitnu za opći sustav proveden člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012 u kontekstu u kojem treba biti zamijenjen i jer nacionalnim tijelima dodjeljuje ovlast da zabrane transakcije koje tako oslabljuju poslovni položaj banke. Ta tijela nemaju diskrecijsku ovlast prema toj odredbi koja bi trebala biti provedena automatski, pri čemu se eventualno priznata diskrecijska ovlast izvršava tek u kasnijem stadiju. Članak 30.b stavak 3. prvi podstavak izmijenjene Uredbe br. 267/2012 ne sadržava provedbene mjere jer nacionalnim tijelima neposredno i automatski dodjeljuje diskrecijsku ovlast te su tako njime primijenjeni njegovi pravni učinci bez potrebe za donošenjem akta za njihovu primjenu. Bank Mellat podsjeća da se ne mora naći u položaju u kojem bi radi osporavanja određene odredbe i pristupa sudu bio prisiljen prekršiti propis.
59.
Bank Mellat podredno ističe da je pred Općim sudom tvrdio da se opći sustav osobno odnosi na njega kao člana kategorije obuhvaćene tim sustavom, a što Opći sud nije ispitao niti je barem prešutno odbio.
60.
Bank Mellat naposljetku tvrdi da je zasebno ispitivanje odredaba od strane Općeg suda učinilo nevaljanom njegovu analizu u pogledu poštivanja uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a te je sudsko ispitivanje ograničilo samo na određene odredbe. Čak i ako je Opći sud mogao odvojeno razmotriti razne sastavnice općeg sustava, on je morao utvrditi da između njih postoji veza i da ih je međusobno nemoguće razdvojiti u slučaju poništenja.
61.
Vijeće, Komisija i Ujedinjena Kraljevina smatraju da analiza Općeg suda o poštivanju uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a nije zahvaćena povredom koja se tiče prava, i to u pogledu članka 30.a i članka 30.b stavka 3. izmijenjene Uredbe br. 267/2012. Sa svoje strane i u odgovoru na pitanje koje je postavio Sud, Ujedinjena Kraljevina ipak smatra da je Opći sud trebao presuditi, s jedne strane, da je tužba Banka Mellat usmjerena protiv zakonodavnog, a ne regulatornog akta te, s druge strane, da je ta tužba nedopuštena u cijelosti jer je usmjerena protiv drugih sastavnica općeg sustava sadržanih u članku 1. točki 15. Uredbe br. 1263/2012 i zbog nepostojanja izravnog i osobnog utjecaja na Bank Mellat.
3) Analiza
62.
Uvodno primjećujem da žalitelj nije osporio to što je Uredbu br. 1263/2012 Opći sud okvalificirao kao „regulatorni akt” u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a ( 60 ). Stoga se ne treba vratiti na to i analiza koja slijedi polazi od pretpostavke da se radi upravo o regulatornom aktu.
63.
Ako takav akt postoji, na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a potrebno je ispuniti dva uvjeta kako bi tužba za poništenje bila dopuštena: pobijani akt treba se izravno odnositi na tužitelja i on ne smije podrazumijevati provedbene mjere.
64.
Stranke su raspravile mogućnost da se poštovanje tih dvaju uvjeta analizira tako da se razdvoje razne sastavnice spornog sustava, a ne da ih se razmotri zajedno, kao što to predlaže Bank Mellat. Podsjećam da je tužba Banka Mellat podnesena Općem sudu bila posebna po činjenici da se njome formalno pobijala samo jedna odredba, to jest članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012, koja je sama sadržavala tri članka koji su sastavljeni od šest, tri i pet stavaka i brojnih dijelova. Metodologija analize koju Opći sud slijedi opravdana je prema mojem mišljenju u cijelosti u tim uvjetima, a kao što ću to pokazati na kraju svoje analize.
65.
Očito je da rasuđivanje Općeg suda o članku 30.a izmijenjene Uredbe br. 267/2012 nije zahvaćeno nikakvom pogreškom koja se tiče prava. Tim je člankom izričito predviđeno da uređuje situacije koje nisu obuhvaćene područjem primjene članka 30. te uredbe, a posebno ne područjem primjene ratione personae ( 61 ). No, jasno je da je kao banka sa sjedištem u Iranu Bank Mellat bio obuhvaćen općom zabranom prijenosa financijskih sredstava na temelju članka 30. stavka 1. točke (a) izmijenjene Uredbe br. 267/2012 i stoga nije bio obuhvaćen mjerama utvrđenima u članku 30.a navedene uredbe. Stranka koja nije obuhvaćena područjem primjene neke odredbe teško može dokazati da se ta odredba izravno odnosi na nju u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Argument Banka Mellat da je Opći sud morao imati na umu taj uvjet uzimajući u obzir sve odredbe sadržane u članku 1. točki 15. Uredbe br. 1263/2012 u svakom je slučaju bespredmetan jer članak 30.a izmijenjene Uredbe br. 267/2012 ne utječe na njegov pravni položaj.
66.
U pogledu članka 30.b stavka 3. prvog podstavka izmijenjene Uredbe br. 267/2012, njime se nastoje precizirati uvjeti pod kojima treba konkretno provesti opće pravilo definirano u članku 30. te iste uredbe ( 62 ), to jest načelnu zabranu prijenosa povezanih sa sustavom izuzeća koji podliježu prethodnom obavješćivanju ili prethodnom odobrenju. On tako predviđa da „nadležna tijela, pod uvjetima koje smatraju primjerenima, daju odobrenje za prijenos financijskih sredstava, osim ako imaju osnovane razloge utvrditi da bi prijenos financijskih sredstava za koja je traženo odobrenje mogao kršiti zabrane ili obveze iz [izmijenjene Uredbe br. 267/2012]”. Prema tome, na temelju članka 30.b stavka 3. prvog podstavka izmijenjene Uredbe br. 267/2012 nacionalna tijela, u svakom slučaju, automatski daju odobrenje za planirane prijenose ako ne postoji sumnja o zaobilaženju pravila utvrđenih na temelju spornog sustava ili ih ta ista tijela mogu odbiti nakon što iskoriste svoju diskrecijsku ovlast u suprotnom slučaju.
67.
Što se tiče uvjeta koji članak 263. četvrti stavak UFEU‑a zahtijeva i prema kojemu se akt koji tužitelj namjerava pobijati treba na potonjeg izravno odnositi, čini mi se da je zbog svoje nedjeljivosti teško presuditi, s jedne strane, da je on ispunjen s obzirom na opću odredbu, to jest članak 30. izmijenjene Uredbe br. 267/2012, a ne s obzirom na odredbu koja definira konkretna pravila, to jest članak 30.b stavak 3. prvi podstavak navedene uredbe. Priznajem dakle da sam donekle suzdržan u pogledu stajališta Općeg suda o tom pitanju, koji je izgleda spojio dva različita uvjeta zaključivši da nije mogao postojati izravan utjecaj na žalitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a stoga što su odluke nacionalnih tijela bile nužne u skladu s člankom 30.b stavkom 3. prvim podstavkom izmijenjene Uredbe br. 267/2012.
68.
U tim okolnostima ta nova pogreška koja se tiče prava mogla bi biti bez posljedica ako bi svakako trebalo potvrditi da je članak 30.b stavak 3. prvi podstavak izmijenjene Uredbe br. 267/2012 odredba koja podrazumijeva provedbene mjere. Sada, dakle, prelazim na analizu drugog uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka in fine UFEU‑a.
69.
Sudska praksa koja je sada ustaljena i navedena je zadnji put u presudama Industrias Quimicas del Vallés/Komisija ( 63 ) i European Union Copper Task Force/Komisija ( 64 ) zahtijeva u biti da se izraz „ne podrazumijeva provedbene mjere” tumači s obzirom na cilj članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, koji je usmjeren prema izbjegavanju toga da neki pojedinac bude prisiljen prekršiti pravo kako bi ostvario pristup sudu. Ako regulatorni akt podrazumijeva provedbene mjere, sudski nadzor poštovanja pravnog poretka Unije osiguran je neovisno o tome potječu li navedene mjere od Unije ili od država članica te su pojedinci stoga zaštićeni od primjene dotičnog akta na njih mogućnošću pobijanja provedbenih mjera koje taj akt podrazumijeva. Ako ta provedba navedenog akta jest obveza država članica, pojedinci mogu istaknuti nevaljanost osnovnog akta u pitanju pred nacionalnim sudovima te ih na taj način navesti da, na temelju članka 267. UFEU‑a, Sudu podnesu zahtjev za prethodnu odluku. Radi ocjene podrazumijeva li regulatorni akt provedbene mjere, potrebno se usredotočiti na položaj osobe koja se poziva na pravo na pokretanje postupka temeljem članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Osim toga, valja se ograničiti isključivo na predmet tužbe te je nebitno jesu li te mjere automatske prirode.
70.
S obzirom na tu sudsku praksu, bio bih sklon zaključku da, ako se prilikom tumačenja potonjeg uvjeta koji treba ispuniti na temelju članka 263. četvrtog članka UFEU‑a trebam voditi brigom da se Banku Mellat osigura djelotvorna sudska zaštita, stajalište do kojeg je Opći sud došao ističući nužnost odluke nacionalnih tijela kako bi se planirani prijenos odobrio ili, prema potrebi, odbio, izgleda razumno jer bi u takvom slučaju žalitelj u svakom slučaju bio slobodan pred nacionalnim sudom osporiti nacionalnu odluku o odbijanju planiranog prijenosa a da sam ne bude prisiljen dospjeti u situaciju da krši pravo Unije.
71.
Potvrda zaključka da je trebalo biti presuđeno da je tužba nedopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv članka 30.b stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 267/2012 podupire zamisao da je Opći sud djelovao na zadovoljavajući način kada je svaku odredbu razmatrao zasebno s obzirom na članak 263. četvrti stavak UFEU‑a. Naime, ako je morao odlučiti o ispunjavanju uvjeta predviđenih tim člankom u pogledu članka 1. točke 15. Uredbe br. 1263/2012 razmatranog u cijelosti, čemu je trebao dati prednost: činjenici da je tužba Banka Mellat očito ispunjavala navedene uvjete s obzirom na članak 30. izmijenjene Uredbe br. 267/2012 ili je, naprotiv, trebao zaključiti da je tužba u cijelosti nedopuštena jer postoje dvije problematične odredbe u tom pogledu, pri čemu jedna ne utječe izravno na žalitelja (članak 30.a navedene uredbe), a druga podrazumijeva provedbene mjere (članak 30.b stavak 3. prvi podstavak te iste uredbe)? Odgovor na to pitanje nije lagan i pristup koji je Opći sud u konačnici zauzeo pokazuje se odmjerenim jer je u potpunosti poštovao pravo Banka Mellat na pokretanje postupka zajamčivši dosljednu primjenu ( 65 ) uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.
72.
Slijedom toga, četvrti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
b) Peti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom ocjene nadležnosti Općeg suda
1) Pobijana presuda
73.
U točki 25. i sljedećima pobijane presude Opći sud je razmotrio vlastitu nadležnost za odlučivanje o trećem dijelu tužbenog zahtjeva Banka Mellat, koji se odnosi na proglašenje članka 1. točke 6. Odluke 2012/635 neprimjenjivim u odnosu na njega ( 66 ). Nakon što je podsjetio na tekst članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a i članaka 275. i 277. UFEU‑a, Opći sud je zaključio da je članak 1. točka 6. Odluke 2012/635 bila odredba o ZVSP‑u u smislu članka 275. UFEU‑a ( 67 ). Podsjetio je da bi odstupanje od pravila o nadležnosti Suda sadržanog u članku 275. UFEU‑a trebalo kao takvo tumačiti strogo. Potom je presudio da su mjere predviđene člankom 1. točkom 6. Odluke 2012/635 općenite mjere čije je područje primjene određeno upućivanjem na objektivna mjerila, a ne upućivanjem na fizičke odnosno pravne osobe ta da se stoga ne radi o odluci koja predviđa mjere ograničavanja protiv takvih osoba u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a ( 68 ). Potom je istaknuo da je žalitelj istaknuo prigovor nezakonitosti u okviru tužbe za poništenje podnesene protiv članka 1. točke 15. Uredbe br. 1263/2012, koji ima za cilj provedbu, u području UFEU‑a, članka 1. točke 6. Odluke 2012/635 ( 69 ). Međutim, prema mišljenju Općeg suda, navedeni članak 1. točka 15. nije odluka kojom se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih odnosno pravnih osoba u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a jer se primjenjuje na objektivno utvrđene situacije i proizvodi pravne učinke u pogledu kategorija osoba koje su općenito i apstraktno određene te njegova provedba ne proizlazi niti iz ocjene konkretnih okolnosti u kojima se svaka dotična institucija nalazi ( 70 ). Osim toga, prigovor nezakonitosti koji se odnosi na članak 1. točku 6. Odluke 2012/635 nije istaknut u potporu tužbi za poništenje odluke kojom se predviđaju mjere ograničavanja u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a ( 71 ). U tim se okolnostima Opći sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o prigovoru nezakonitosti koji se odnosi na članak 1. točku 6. Odluke 2012/635 ( 72 ). On je ipak ustrajao u zaključku da isključenje nadležnosti suda Unije predviđeno u članku 275. UFEU‑a ne obuhvaća isključenje nadzora zakonitosti akta donesenog na temelju članka 215. UFEU‑a koji nije obuhvaćen ZVSP‑om, ali se može donijeti samo ako je prethodno donesena odluka ZVSP‑a, kao što je to slučaj s člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012. Stoga je Opći sud utvrdio da je nadležan za odlučivanje o prvom i drugom dijelu tužbenog zahtjeva Banka Mellat koji se odnose na tu odredbu ( 73 ).
2) Argumentacija stranaka i analiza
74.
U biti, Bank Mellat predbacuje Općem sudu pretjerano formalistički i uzak pristup u pogledu njegove nadležnosti koji nije u skladu sa svrhom sustava djelotvorne sudske zaštite. Budući da Bank Mellat tvrdi da se sporni sustav izravno odnosi na njega a da za to nisu potrebne provedbene mjere, individualna narav mjera u smislu članka 275. UFEU‑a tim više je potvrđena jer se radi baš o mjerama donesenima protiv pravnih osoba kojima žalitelj pripada. Bank Mellat tvrdi također da sam članak 1. točka 6. Odluke 2012/635 predviđa takve mjere, a što je dostatno za uspostavu nadležnosti Općeg suda za odlučivanje o prigovoru nezakonitosti koji je žalitelj istaknuo. Bank Mellat podredno tvrdi da je članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 očito mjera ograničavanja, da se zakonitost tog članka može osporavati i da pravo na pokretanje incidentalnog postupka protiv članka 1. točke 6. Odluke 2012/635 treba priznati na temelju članka 277. UFEU‑a zbog izravnog pravnog odnosa između tih dviju spornih odredaba.
75.
Vijeće, Komisija i Ujedinjena Kraljevina smatraju da ovaj žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
76.
Pravni temelj Odluke 2012/635 jest članak 29. UEU‑a, koji je jedna od odredbi sadržanih u poglavlju 2. glave V. UEU‑a. U tim okolnostima proizlazi da navedena odluka jest obuhvaćena područjem isključenja predviđenim u članku 275. prvom stavku UFEU‑a tako da sud Unije a priori nije nadležan za odlučivanje o zakonitosti ili valjanosti takve odluke. Međutim, članak 275. drugi stavak UFEU‑a predviđa da je sud Unije ipak nadležan za nadzor zakonitosti „odluka kojima se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba koje je Vijeće usvojilo na temelju glave V. poglavlja 2.” UEU‑a. Bank Mellat tvrdi da članak 1. točka 6. Odluke 2012/635 predviđa upravo takve mjere i da se stoga Opći sud trebao proglasiti nadležnim za odlučivanje o prigovoru nezakonitosti koji je istaknuo pred njim.
77.
Izgleda da tumačenje koje Bank Mellat predlaže Sudu da prihvati u pogledu tog članka 275. drugog stavka UFEU‑a čini tu odredbu bespredmetnom. Očito je da članak 275. drugi stavak UFEU‑a, kao odredbu o isključenju nadležnosti suda Unije, treba strogo tumačiti, a na što je, osim toga, Opći sud podsjetio. Međutim, upućujući na to da je članak 1. točka 6. Odluke 2012/635 odluka kojom se predviđaju mjere ograničavanja protiv fizičkih ili pravnih osoba u smislu članka 275. drugog stavka UFEU‑a, Bank Mellat nastoji znatno umanjiti doseg isključenja iz prvog stavka tog članka. Razilaženje u prirodi između mjera koje se individualno odnose na Bank i povodom kojih je donesena presuda Suda od 18. veljače 2016. ( 74 ) te onih kojima se bavim u okviru ove žalbe savršeno dočarava razliku koju treba napraviti prilikom primjene članka 275. drugog stavka UFEU‑a. Drukčije rečeno, nadležnost suda Unije ne postoji jer postoje mjere ograničavanja u općenitom smislu tog pojma. Potrebno je još da te mjere budu individualne naravi.
78.
Sud je takav pristup potvrdio prvi put u svojoj presudi Gbagbo i dr./Vijeće ( 75 ), u okviru koje je presudio da „kad je riječ o aktima donesenima na temelju odredbi koje se odnose na ZVSP, njihov pojedinačni utjecaj daje mogućnost pristupa sudovima Unije u skladu s člankom 275. stavkom drugim i člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a”.
79.
Ta se razlika može dočarati i usporedbom odredaba Oduke 2012/635. Sa svoje strane, članak 1. točka 6. navedene odluke nastoji provesti općeniti sustav mjera ograničavanja koje se bez razlike i u okolnostima koje opisuje odnose na banke sa sjedištem u Iranu na temelju općeg kriterija a da protiv tih banaka nije iznesen nikakav navod o sudjelovanju u širenju nuklearnog oružja. Taj je članak obuhvaćen isključenjem predviđenim u članku 275. prvom stavku UFEU‑a. S druge strane, članak 2. Odluke 2012/635, koji dopunjuje popis osoba i subjekata koji sudjeluju u nuklearnim aktivnostima ili aktivnostima u vezi s balističkim raketama te osoba i subjekata koji daju potporu iranskoj vladi, bio bi prema mojoj analizi obuhvaćen člankom 275. drugim stavkom UFEU‑a zbog individualnog karaktera tih mjera.
80.
Stoga proizlazi da točka 33. pobijane presude, kojom se prije zaključka o svojoj nenadležnosti Opći sud usredotočio na to da pokaže da se člankom 1. točkom 6. Odluke 2012/635 nastoje provesti općenite mjere ograničavanja ( 76 ), nije zahvaćena nikakvom pogreškom koja se tiče prava.
81.
Više je iznenađujuća sljedeća faza u rasuđivanju Općeg suda u točkama 35. i 36., u okviru kojeg je Opći sud utvrdio da članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 „nije odluka kojom se predviđaju mjere ograničavanja […] u smislu članka 275. stavka 2. UFEU‑a”. Takva tvrdnja nije relevantna iako je Opći sud bio dužan provjeriti situaciju iz članka 1. točke 6. Odluke 2012/635 s obzirom na članak 275. UFEU‑a. Međutim, ispravan zaključak do kojeg je došao u točki 38. svoje presude nije zahvaćen ovom povredom koja se tiče prava.
82.
U tim okolnostima peti žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
2. Žalbeni razlozi u pogledu merituma žalbe
a) Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci prilikom tumačenja i primjene zahtjeva nužnosti u smislu članka 215. stavka 1. UFEU‑a
83.
Žalitelj ovdje prigovara Općem sudu da je pogrešno protumačio članak 215. stavak 1. UFEU‑a i da je u svojoj presudi počinio „samostalnu materijalnu pogrešku”. Opći sud je pogrešno presudio da se zahtjev nužnosti u tom članku ne tiče odnosa između akta donesenog na toj osnovi i zadanog cilja ZVSP‑a.
84.
Članak 215. stavak 1. UFEU‑a predviđa da „[k]ada se odlukom usvojenom u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o Europskoj uniji predviđa prekid ili djelomično ili potpuno smanjenje gospodarskih i financijskih odnosa s jednom ili više trećih zemalja, Vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom na zajednički prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i Komisije, usvaja potrebne mjere. […]”.
85.
Osim što ne izgleda da je žaliteljeva kvalifikacija pogreške koja se Općem sudu predbacuje točna ( 77 ), čini se očitim, na temelju tumačenja samog teksta članka 215. stavka 1. UFEU‑a, da se odnos nužnosti koji se njime uspostavlja nalazi baš između Odluke ZVSP‑a i naknadno donesenog akta. Slijedom toga, Opći sud je morao, po potrebi, ispitati je li članak 1. točka 15. Uredbe br. 1263/2012 mjera nužna za provedbu Odluke 2012/635, a osobito njezina članka 1. točke 6. navedene odluke. Stoga je u točki 87. pobijane presude Opći sud s pravom zaključio da je „svrha upućivanja na ‚potrebne mjere’ […] zajamčiti da Vijeće na temelju članka 215. UFEU‑a ne donese mjere ograničavanja koje bi prekoračivale one određene u odgovarajućoj odluci ZVSP‑a”. Sud je već utvrdio okvir za provedbene ovlasti Vijeća na tom području ( 78 ). No, u tom pogledu i kao što je to Komisija s prvom istaknula, mjere predviđene člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012 već su uvelike iznesene u članku 1. točki 6. Odluke 2012/635.
86.
U tim okolnostima prvi žalbeni razlog trebalo bi odbiti kao neosnovan.
b) Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom primjene načela proporcionalnosti
87.
Bank Mellat tvrdi da je rasuđivanje Općeg suda nevaljano zbog pogrešne primjene načela proporcionalnosti koja ga je navela na zaključak da je sporni sustav u skladu s navedenim načelom. Tužitelj je istaknuo šest prigovora. Prvi se temelji na neprikladnoj definiciji razine nadzora koju je sud Unije trebao primijeniti ako takav sustav postoji. Drugi se temelji na pogrešnoj ocjeni težine sankcija. Treći se temelji na pogrešci u utvrđivanju cilja zadanog spornim sustavom. Četvrti se temelji na pogrešnoj ocjeni nužnosti navedenog sustava. Peti se temelji na pogrešci u ocjeni u vezi s postojanjem alternativnih mjera koje su manje ograničavajuće. Šesti i posljednji prigovor temelji se na tome da je prilikom ocjene Općeg suda o načelu proporcionalnosti nedovoljno u obzir uzet individualni položaj Banka Mellat.
88.
Što se tiče definicije prikladne razine sudskog nadzora, Bank Mellat tvrdi u biti da je Opći sud izvršio prebacivanje tereta dokazivanja time što nije ocijenio pravna jamstva u pogledu donošenja individualnih mjera ograničavanja koje se mogu prenijeti u okviru ocjene zakonitosti općeg sustava kao što je sporni sustav, a što je dovelo do povrede njegove djelotvorne sudske zaštite. Stoga je Opći sud bez pogreške koja se tiče prava presudio ( 79 ) da se sudska praksa na koju se Bank Mellat pozvao pred njim ne primjenjuje jer su sporni akti, a osobito Uredba br. 1263/2012, akti opće primjene čiji se pravni režim razlikuje od onog individualnih odluka koje se odnose na donošenje individualnih mjera ograničavanja protiv fizičkih i pravnih osoba čije je uvrštavanje obrazloženo postojanjem individualnog ponašanja koje je Vijeće utvrdilo i odgovara kriteriju za uvrštavanje koji je Vijeće usvojilo. Osim toga, a kao što je to Vijeće ispravno istaknulo, sporni sustav usvojen je na području koje uključuje sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi i na kojemu je Sud zakonodavcu Unije već priznao široku diskrecijsku ovlast kako bi mogao izvršiti složene ocjene tako da samo očita neprikladnost u odnosu na cilj koji se želi postići može utjecati na zakonitost spornog sustava s obzirom na načelo proporcionalnosti ( 80 ). Iz točke 110. pobijane presude proizlazi da Opći sud naravno jest provjerio proporcionalnost spornog sustava, a osobito utvrdio da je Vijeće moglo smatrati da je njegovo donošenje bilo prikladno i nužno za postizanje cilja koji se sastoji od sprečavanja širenja nuklearnog oružja i njegova financiranja a da se njime žalitelju ne uzrokuju prekomjerne poteškoće. U tim je okolnostima Opći sud primijenio razinu nadzora koja je prikladna u takvom slučaju.
89.
Što se tiče ocjene težine sankcija, iako je tužitelj jasno odredio da je njegov prigovor istaknut protiv točaka 205. do 211. pobijane presude, valja međutim utvrditi da je u pogledu preostalog dijela iznio samo nepotkrijepljeni navod o pogrešnoj ocjeni Općeg suda o težini sankcija. Budući da Bank Mellat nije o tom pitanju iznio dostatne razloge, ovdje prestaje ispitivanje tog argumenta.
90.
Što se tiče utvrđivanja cilja zadanog spornim sustavom, ponovno, tužitelj tvrdi da je Opći sud trebao od Vijeća zahtijevati da dokaže prilagođenost navedenog sustava cilju koji je navodno zadan u vidu sprečavanja širenja nuklearnog oružja. Bank Mellat također predbacuje Općem sudu da je izjavama Vijeća pridodao preveliku važnost i da nije znao prepoznati nezakonit cilj koji je stvarno bio zadan, to jest izvršavanje gospodarskog pritiska na Iran. Međutim, valja utvrditi da je žaliteljeva argumentacija ovdje usmjerena protiv dijela pobijane presude koji je usredotočen na ono što je Opći sud okvalificirao kao „prvi cilj” ( 81 ), to jest ( 82 ) cilj sprečavanja širenja nuklearnog oružja, i da se Opći sud nije zadovoljio tvrdnjama Vijeća kako bi ocijenio navedeni cilj koji je stvarno postavljen spornim sustavom ( 83 ), već je svoju analizu protegnuo dalje zaključivši da iskustvo kroz koje je sam žalitelj prošao izgleda potkrepljuje izjave Vijeća jer je Bank Mellat nesvjesno bio doveden u situaciju pružati određene usluge uvrštenom subjektu ( 84 ). Naposljetku, Bank Mellat neutemeljeno tvrdi da o stvarnom zadanom cilju, to jest izvršavanju gospodarskog pritiska na Iran, nije napravljena nikakva valjana analiza, a što potvrđuju točke 136. do 143. pobijane presude u kojima je Opći sud presudio da ostvarivanje takvog cilja ne proizlazi iz pobijanih akata. Opći sud je, dakle, ispravno utvrdio cilj koji je zadan spornim sustavom.
91.
Što se tiče ocjene nužnosti spornog sustava, Bank Mellat smatra u biti da sporni sustav prekoračuje ono što nužno za ostvarivanje zadanog cilja jer se on primjenjuje na subjekte protiv kojih ne postoji nikakva indicija o sudjelovanju u aktivnostima širenja oružja i jer ne predviđa dovoljne iznimke. Opći sud nije pokazao da je financijski embargo nužan za ostvarivanje zadanog cilja te je obrazloženje u tom pogledu preširoko. No, iz pobijane presude proizlazi da je nakon svojeg zaključka da je sporni sustav dio konteksta jačanja mjera ograničavanja donesenih protiv Islamske Republike Irana Opći sud, međutim, utvrdio određeni kontinuitet s prethodnim općim sustavom za koji Bank Mellat ne tvrdi da nije nužan te da odmjereno jačanje sustava u tri pogleda ( 85 ) nije dovelo do toga da je sporni sustav iznenada postao preširok ( 86 ). Osim toga, čini se da žalitelj predbacuje Općem sudu da je zaključke izvedene iz analiza Radne skupine za financijsko djelovanje proširio na područje širenja nuklearnog oružja smatrajući da ti zaključci potvrđuju sistemsku slabost iranskog bankarskog i financijskog sektora koja je dovela do jačanja nadzora nad navedenim sektorom koji je proveden na temelju spornog sustava u skladu s ciljem sprečavanja širenja nuklearnog oružja. Međutim, izgleda mi da je taj pristup izvan nadzora koji je Sud proveo u okviru žalbe jer nastoji pred njim ponovo pokrenuti raspravljanje o činjeničnom pitanju koje je Vijeće istaknulo pred Sudom ( 87 ), ali u vezi s kojim se Bank Mellat ne poziva na iskrivljavanje. Što se tiče ostalog, već je potvrđeno da sporni sustav ne počiva na prepoznavanju rizika koji je svojstven svakom bankarskom i financijskom subjektu i odnosi se na sudjelovanje u zabranjenoj aktivnosti te da predviđa niz iznimaka i izuzeća kojima se nastoje, koliko je to moguće, ograničiti negativni učinci navedenog sustava. Tamo se radi o dva elementa koja je Opći sud ispravno prepoznao i koji jasno idu u prilog zaključku da sporni režim ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarivanje zadanog cilja.
92.
U pogledu postojanja alternativnih mjera koje su manje ograničavajuće, Bank Mellat smatra da u vezi s navedenim mjerama Opći sud nije zaključio da je spornim sustavom trebalo predvidjeti da se obuhvate samo financijske institucije za koje postoji razumna sumnja ili pak sustav povoljnijih iznimaka ili pravila koja su transparentnija i manje diskrecijska. Ocjena Općeg suda koja se odnosi na prepoznavanje sistemske slabosti iranskog bankarskog sektora, na što sam upravo podsjetio, čini prema mojem mišljenju očitom nužnost da se svaki sektor podvrgne strogom sustavu koji obuhvaća sve iranske banke neovisno o bilo kakvom kontekstu njihova osobnog sudjelovanja u širenju nuklearnog oružja i to tim više što se u spornom sustavu nije radilo o zabrani svih prijenosa, već se podvrgavanjem prijenosa ne samo sustavu prethodnog obavješćivanja i prethodnog odobrenja već i sustavu izuzeća radilo i o procjeni tih prijenosa s obzirom na rizik koji su predstavljali, ovisno o okolnostima, u pogledu širenja nuklearnog oružja. Osim toga, primjećujem da Bank Mellat ne određuje po čemu bi to alternativne mjere koje predlaže bile isto tako djelotvorne kao i sporni sustav, a zbog čega se njegov žalbeni prigovor nikako ne može prihvatiti.
93.
Što se tiče okolnosti je li radi ocjene proporcionalnosti spornog sustava u obzir uzet individualni položaj Banka Mellat, žalitelj smatra u biti da je Opći sud trebao uzeti u obzir činjenicu da nije bilo nikakvog dokaza protiv njega o bilo kakvoj potpori širenju nuklearnog oružja i da je s obzirom na taj element Opći sud trebao utvrditi da sporni sustav nije nužan. Ponovno, žaliteljeva argumentacija o toj temi potječe iz pogrešnog shvaćanja onoga što sporni sustav predstavlja, to jest općeg sustava koji se primjenjivao na subjekte za koje nije bilo potrebe navoditi pojedinačno ponašanje u vezi s rizikom od širenja nuklearnog oružja. Što je važnije, činjenica da je Bank Mellat nesvjesno pružao usluge uvrštenom subjektu ide prije za tim da potvrdi nužnost općeg sustava kakav je sporni sustav za djelotvornije suzbijanje širenja nuklearnog oružja u Iranu. To je osim toga ono što je Opći sud presudio u točki 195. pobijane presude tako da nasuprot onomu što tužitelj tvrdi te iako prema mojem mišljenju Opći sud nije bio dužan to učiniti zbog općenitosti spornog sustava, on je dijelom uzeo u obzir žaliteljev položaj, ali kako bi iz njega izveo zaključke suprotne onima koje je Bank Mellat želio.
94.
Zbog svih ovih razmatranja i stoga što nije utvrđena nikakva pogreška koja se tiče prava kada je Opći sud ispitivao proporcionalnost spornog sustava, drugi žalbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
c) Treći žalbeni razlog, koji se temelji na povredi koja se tiče prava i koju je Opći sud počinio kada je presudio da je sporni sustav u skladu s općim načelima prava
95.
Bank Mellat tvrdi da je Opći sud pogrešno smatrao nedopuštenima prigovore iznesene u okviru trećeg tužbenog razloga istaknutog pred Općim sudom jer su usmjereni protiv članka 30.b stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 267/2012 te je također pogrešno presudio da sporni sustav nije suprotan načelima pravne sigurnosti i nediskriminacije kao i obvezi obrazlaganja i postupovnim jamstvima koja su načelno pružena u kontekstu donošenja mjera ograničavanja.
96.
Što se tiče dopuštenosti prigovora iznesenih protiv članka 30.b stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 267/2012, upućujem na točku 66. i sljedeće ovog mišljenja.
97.
Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti, Opći sud je, nakon što je podsjetio na tradicionalnu sudsku praksu na tom području, ispravno zaključio da sporni sustav odgovara kriterijima koje Sud traži kako bi presudio da je zahtjev pravne sigurnosti ispunjen ( 88 ). S obzirom na narav predmetnog sustava i njegove načine funkcioniranja kako su definirani člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012, žalitelj neutemeljeno tvrdi da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer smatram da su uvjeti u kojima je prethodno obavješćivanje ili prethodno odobrenje bilo potrebno jasno utvrđeni. Stoga se mogu samo složiti sa zaključkom Općeg suda da odredbe dotičnog sustava, a osobito članak 30. stavci 2. do 4. Uredbe br. 267/2012 „definiraju na dovoljno jasan i precizan način područje primjene ograničenja i obveza” ( 89 ).
98.
Što se tiče prigovora koji se temelji na tome da je Opći sud pogrešno protumačio doseg postupovnih obveza koje trebaju biti zajamčene radi usvajanja spornog sustava, Opći sud je prvo utvrdio da je obrazloženje pruženo subjektima na koje se opći sustav odnosi omogućilo potonjima da razumiju ratio legis navedenog sustava kako bi prema potrebi mogli osporiti njegovu zakonitost ( 90 ) prije nego što je napravio razliku između postupovnih jamstava koja treba osigurati fizičkim ili pravnim osobama koje su predmet individualnih mjera ograničavanja i onih koje treba pružiti osobama na koje se primjenjuje opći sustav kao što je sporni sustav ( 91 ). U tom pogledu analiza Općeg suda može biti samo valjana jer je jasno, kao što sam osim toga već imao prilike to istaknuti, da sporni sustav, nasuprot individualnim mjerama ograničavanja, nije zasnovan na točnom navodu o osobnom ponašanju koje je suprotno zadanom cilju ZVSP‑a, već na riziku da će Iran koristiti banke i financijske institucije koje se nalaze na njegovu državnom području u svrhu širenja nuklearnog oružja, uključujući i bez njihova znanja. U tim okolnostima, postupovna jamstva pružena u fazi koja prethodi donošenju akta svakako su različita od onih koja prethode donošenju individualnih mjera ograničavanja ( 92 ). Upravo sporni sustav nije individualna odluka čiji je Bank Mellat adresat. Suprotno od onoga što Bank Mellat tvrdi te s obzirom na razliku između pravnog režima primjenjivog na individualne mjere ograničavanja i onog primjenjivog na sporni sustav, zaključci koje je Opći sud izveo u okviru nadzora nad zakonitošću individualnih mjera ograničavanja svakako su zasebni u odnosu na one koje je mogao izvesti u okviru tužbe radi osporavanja zakonitosti spornog sustava. U tim okolnostima, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada je odbio prigovore koji se temelje na povredi obveze obrazlaganja i povredi pravnih jamstava koja su potrebna ako postoje mjere ograničavanja.
99.
Naposljetku, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela nediskriminacije, ovdje valja također utvrditi da je bez pogreške koja se tiče prava Opći sud zaključio da je različito postupanje prema iranskim subjektima koji su obuhvaćeni područjem primjene ratione personae spornog sustava opravdano samom srži sustava kojim se nastoji doprinijeti suzbijanju svih rizika od širenja nuklearnog oružja u Iranu, jednom kada se utvrdi da su ti subjekti mogli, čak i nesvjesno, sudjelovati u financiranju tog širenja oružja. U pogledu žaliteljeva argumenta da to različito postupanje nije nužno za ostvarivanje zadanog cilja i da postoje druge mjere koje su manje ograničavajuće, sklon sam zaključku da on nastoji ponovno pokrenuti raspravljanje o analizi Općeg suda provedenoj u okviru nadzora proporcionalnosti spornog sustava i slijedom toga upućujem na svoju analizu u okviru drugog žalbenog razloga ove žalbe.
100.
Zbog tih razloga treći žalbeni razlog trebalo bi odbiti kao neosnovan.
V. Troškovi
101.
Troškovi će biti razmotreni samo u pogledu mojeg glavnog zaključka, to jest nedopuštenosti žalbe. Međutim, ne mogu se suzdržati od pomisli da je tužitelj mogao odustati od podnošenja ove žalbe da je Opći sud ispravno obradio pitanje nestanka pravnog interesa tijekom postupka pred njim i da je obustavio postupak. Stoga bi se taj element mogao uzeti u obzir u trenutku određivanja troškova.
102.
Tako u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se na žalbeni postupak primjenjuje na temelju njegova članka 184. stavka 1., stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Vijeće zahtijevalo da se Banku Mellat naloži snošenje troškova i da za žalbu koju je on podnio treba presuditi da je nedopuštena, valja mu naložiti snošenje troškova žalbenog postupka. S druge strane i zbog prethodno iznesenih razloga, smatram da bi Sud trebao primijeniti članak 184. stavak 4. zadnju rečenicu Poslovnika Suda i odlučiti da će Ujedinjena Kraljevina i Komisija snositi vlastite troškove.
VI. Zaključak
103.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da proglasi i presudi sljedeće:
1.
Žalba se odbacuje.
2.
Banku Mellat nalaže se snošenje troškova Vijeća Europske unije.
3.
Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske i Europska komisija snosit će vlastite troškove.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) T‑160/13 (EU:T:2016:331)
( 3 ) SL 2012., L 356, str. 34. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 91.)
( 4 ) SL 2012., L 282, str. 58. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 129.)
( 5 ) To jest u Prilog II. Odluci Vijeća 2010/413/ZVSP od 26. srpnja 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL 2010., L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.; u daljnjem tekstu: Odluka 2010/413) i u Prilog V. Uredbi Vijeća (EZ) br. 423/2007 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja donesenim protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.)
( 6 ) To jest Uredbu Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL 2010., L 281, str. 1.), a zatim u Uredbu Vijeća (EU) br. 267/2012 od 23. ožujka 2012. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 961/2010 (SL 2012., L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.)
( 7 ) Vidjeti uvodnu izjavu 5. Odluke 2012/635.
( 8 ) Radi upućivanja na članke 30., 30.a i 30.b, kako su izmijenjeni ili umetnuti člankom 1. točkom 15. Uredbe br. 1263/2012, pozivat ću se na navedene članke i pri tome podrazumijevati izmijenjenu Uredbu br. 267/2012.
( 9 ) Za sažetak pobijane presude vidjeti t. 73. i sljedeće ovog mišljenja.
( 10 ) U vezi s ispitivanjem nadležnosti Općeg suda vidjeti t. 25. do 40. pobijane presude.
( 11 ) Vidjeti t. 41. i 67. pobijane presude.
( 12 ) Vidjeti t. 68. do 78. pobijane presude.
( 13 ) Presuda od 18. veljače 2016. (C‑176/13 P, EU:C:2016:96)
( 14 ) Dana 14. listopada 2016. Ujedinjena Kraljevina podnijela je protužalbu prije nego što ju je konačno povukla 21. lipnja 2017.
( 15 ) Vidjeti članak 1. točku 17. Odluke Vijeća (ZVSP) 2015/1863 od 18. listopada 2015. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2015., L 274, str. 174.), članak 1. točku 15. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1861 od 18. listopada 2015. o izmjeni Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2015., L 274, str. 1.), Odluku Vijeća (ZVSP) 2016/37 od 16. siječnja 2016. o datumu početka primjene Odluke 2015/1863 (SL 2016., L 111, str. 11.) kao i Informacije o datumu početka primjene Uredbe 2015/1861 i Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/1862 o provedbi Uredbe br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2015., L 274., str. 161.).
( 16 ) Presuda od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331)
( 17 ) Presuda od 18. veljače 2016. (C‑176/13 P, EU:C:2016:96)
( 18 ) Presuda od 28. svibnja 2013. (C‑239/12 P, EU:C:2013:331)
( 19 ) Žalitelj se ovdje poziva na presudu od 12. prosinca 2006, Organisation des Modjahedines du peuple d’Iran/Vijeće (T‑228/02, EU:T:2006:384).
( 20 ) Žalitelj smatra da su ti negativni učinci svakako usporedivi s onima navedenima u točkama 80. do 85. presude od 25. studenoga 2014., Safa Nicu Sepahan/Vijeće (T‑384/11, EU:T:2014:986).
( 21 ) Žalitelj se ovdje poziva na točke 70. do 74. presude od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331).
( 22 ) Vidjeti presude od 21. prosinca 2011., ACEA/Komisija (C‑319/09 P, neobjavljena, EU:C:2011:857, t. 67.) i od 27. veljače 2014., Stichting Woonlinie i dr./Komisija (C‑133/12 P, EU:C:2014:105, t. 54.).
( 23 ) Vidjeti presudu od 26. veljače 2015., Planet/Komisija (C‑564/13 P, EU:C:2015:124, t. 28. i 34.).
( 24 ) Vidjeti rješenje od 31. srpnja 1989., S./Komisija (206/89 R, EU:C:1989:333, t. 8.).
( 25 ) Vidjeti presudu od 20. lipnja 2013., Cañas/Komisija (C‑269/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:415, t. 15. i navedena sudska praksa).
( 26 ) Vidjeti presudu od 26. veljače 2015., Planet/Komisija (C‑564/13 P, EU:C:2015:124, t. 34.).
( 27 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 61.).
( 28 ) Vidjeti presude od 19. listopada 1995., Rendo i dr./Komisija (C‑19/93 P, EU:C:1995:339, t. 13.) i od 13. srpnja 2000., Parlament/Richard (C‑174/99 P, EU:C:2000:412, t. 33.) kao i rješenje predsjednika Suda od 27. veljače 2002., Commerzbank/Komisija (C‑480/01 P(R), EU:C:2002:127, t. 20.), rješenja od 19. siječnja 2006., Audi/OHIM (C‑82/04 P, neobjavljeno, EU:C:2006:48, t. 20.), od 5. srpnja 2012., Audi i Volkswagen/OHIM (C‑467/11 P, neobjavljeno, EU:C:2012:425, t. 11.) i od 15. studenoga 2012., Neubrandenburger Wohnungsgesellschaft/Komisija (C‑145/12 P, neobjavljeno, EU:C:2012:724, t. 23.).
( 29 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 62.).
( 30 ) Presuda od 28. svibnja 2013. (C‑239/12 P, EU:C:2013:331)
( 31 ) Presuda od 28. svibnja 2013. (C‑239/12 P, EU:C:2013:331)
( 32 ) Presuda od 18. veljače 2016. (C‑176/13 P, EU:C:2016:96) Treba primijetiti da je presuda Suda donesena nakon što je ZSAP stupio na snagu.
( 33 ) Uvodna izjava 9. Odluke 2015/1863
( 34 ) Uvodne izjave 5. i 6. Uredbe 2015/1861
( 35 ) Uvodna izjava 14. Odluke 2015/1863
( 36 ) Vidjeti članak 2. drugi stavak Uredbe 2015/1861.
( 37 ) Uvodna izjava 9. Odluke 2015/1863. Vidjeti također uvodnu izjavu 10. navedene odluke te uvodne izjave 6. i 7. Uredbe 2015/1861.
( 38 ) Vidjeti t. 26. ovog mišljenja.
( 39 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 65.).
( 40 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 63. do 64.).
( 41 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 68.).
( 42 ) Vidjeti presudu od 18. veljače 2016., Vijeće/Bank Mellat (C‑176/13 P, EU:C:2016:96. t. 11. i slj.).
( 43 ) Vidjeti bilješku na dnu 12. stranice žalbe.
( 44 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 72. i navedena sudska praksa).
( 45 ) Vidjeti t. 127., 161. i 173. pobijane presude.
( 46 ) Presuda od 28. svibnja 2013. (C‑239/12 P, EU:C:2013:331)
( 47 ) Vidjeti presudu od 28. svibnja 2013., Abdulrahim/Vijeće i Komisija (C‑239/12 P, EU:C:2013:331, t. 63. i navedena sudska praksa).
( 48 ) Presuda Vijeće/Bank Mellat (C‑176/13 P, EU:C:2016:96)
( 49 ) Vidjeti t. 68. i sljedeće pobijane presude.
( 50 ) Vidjeti t. 76. pobijane presude.
( 51 ) Presuda od 28. svibnja 2013. (C‑239/12 P, EU:C:2013:331)
( 52 ) Vidjeti t. 78. pobijane presude.
( 53 ) Vidjeti t. 44. do 55. pobijane presude.
( 54 ) Vidjeti t. 56. pobijane presude.
( 55 ) Vidjeti t. 57. i 58. pobijane presude.
( 56 ) Vidjeti t. 59. pobijane presude.
( 57 ) Vidjeti t. 60. i 61. pobijane presude.
( 58 ) Vidjeti t. 62. do 65. pobijane presude.
( 59 ) Vidjeti t. 66. i 67. pobijane presude.
( 60 ) Izgleda da tu kvalifikaciju u konačnici osporava samo Ujedinjena Kraljevina u okviru svojeg pisanog odgovora na pitanja koja je postavio Sud.
( 61 ) Članak 30.a stavak 1. izmijenjene Uredbe br. 267/2012 glasi kako slijedi: „Prijenosi financijskih sredstava na iransku osobu, subjekt ili tijelo ili od iranske osobe, subjekta ili tijela koji nisu obuhvaćeni područjem primjene članka 30. stavka 1., odvijaju se na sljedeći način: […]” (moje isticanje).
( 62 ) Konkretno, članak 30. stavak 3. točke (b) i (c) izmijenjene Uredbe br. 267/2012. Treba istaknuti da se članak 30.b stavak 3. prvi podstavak navedene uredbe također odnosi na slučajeve iz članka 30.a te iste uredbe, ali sam već pojasnio u tom pogledu da se ne odnosi na žalitelja.
( 63 ) Presuda od 13. ožujka 2018. (C‑244/16 P, EU:C:2018:177, t. 42. i sljedeće i navedena sudska praksa)
( 64 ) Presuda od 13. ožujka 2018. (C‑384/16 P, EU:C:2018:176, t. 32. i sljedeće i navedena sudska praksa)
( 65 ) Uz iznimku pogreške koja se tiče prava prepoznate u t. 67. ovog mišljenja.
( 66 ) U točki 31. pobijane presude Opći sud je naveo da je žalitelj precizirao da taj dio tužbenog zahtjeva treba tumačiti kao prigovor nezakonitosti na temelju članka 277. UFEU‑a.
( 67 ) Vidjeti t. 28. do 31. pobijane presude.
( 68 ) Vidjeti t. 33. pobijane presude.
( 69 ) Vidjeti t. 34. i 35. pobijane presude.
( 70 ) Vidjeti t. 36. pobijane presude.
( 71 ) Vidjeti t. 37. pobijane presude.
( 72 ) Vidjeti t. 38. pobijane presude.
( 73 ) Vidjeti t. 39. i 40. pobijane presude.
( 74 ) Presuda Vijeće/Bank Mellat (C‑176/13 P, EU:C:2016:96)
( 75 ) Presuda od 23. travnja 2013. (C‑478/11 P do C‑482/11 P, EU:C:2013:258). Sud će svoje stajalište potvrditi u presudi od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236, t. 103.).
( 76 ) Ili „mjere opće primjene” u smislu t. 98. presude od 28. ožujka 2017., Rosneft (C‑72/15, EU:C:2017:236)
( 77 ) Naime, činilo bi se da se prije radi o pogrešci koja se tiče prava, nego o materijalnoj pogrešci.
( 78 ) Vidjeti presudu od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće (C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 54.).
( 79 ) Vidjeti t. 100. i sljedeće pobijane presude.
( 80 ) Vidjeti presudu od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support & Procurement Kala Naft (C‑348/12 P, EU:C:2013:776, t. 120.). Vidjeti također presudu od 1. ožujka 2016., National Iranian Oil Company/Vijeće (C‑440/14 P, EU:C:2016:128, t. 77.).
( 81 ) Vidjeti t. 117. i sljedeće pobijane presude.
( 82 ) Moje isticanje
( 83 ) U točki 122. pobijane presude Opći sud pokazuje određeni oprez u pogledu pretpostavki koje je Vijeće iznijelo i koje su sažete u prethodnoj točki navedene presude.
( 84 ) Vidjeti t. 126. pobijane presude.
( 85 ) Vidjeti t. 164. pobijane presude.
( 86 ) Vidjeti t. 165. pobijane presude.
( 87 ) Vidjeti t. 167. pobijane presude.
( 88 ) Vidjeti t. 242. i 243. pobijane presude.
( 89 ) T. 243. pobijane presude
( 90 ) Vidjeti t. 226. do 229. pobijane presude.
( 91 ) Vidjeti t. 232. do 240. pobijane presude.
( 92 ) Za sažetak tih jamstava vidjeti presudu od 21. prosinca 2011., Francuska/People’s Mojahedin Organization of Iran (C‑27/09 P, EU:C:2011:853, t. 64. do 66.).
Full & Egal Universal Law Academy