MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 29. studenoga 2017. ( 1 )
Predmet C‑518/16
„ZPT” AD
protiv
Narodno sabranie na Republika Bulgaria,
Varhoven administrativen sad,
Natsionalna agentsia za prihodite
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sofiyski gradski sad (Sofijski gradski sud, Bugarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Državne potpore – Uredba (EZ) br. 1998/2006 – De minimis potpore – Članak 1. stavak 1. točka (d) – Potpora u obliku porezne olakšice – Ulaganje u proizvodnju proizvoda za izvoz – Nacionalno zakonodavstvo kojim se iz prava na poreznu olakšicu isključuje ulaganje u proizvodnju proizvoda za izvoz – Članak 35. UFEU‑a”
I. Uvod
1.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je Sofiyski gradski sad (Sofijski gradski sud, Bugarska) podnio tajništvu Suda 4. listopada 2016., odnosi se na tumačenje članka 35. UFEU‑a i članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe Komisije (EZ) br. 1998/2006 od 15. prosinca 2006. o primjeni članaka 87. ( 2 ) i 88. ( 3 ) Ugovora na de minimis potpore (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1998/2006) ( 4 ) i na valjanost potonje odredbe s obzirom na članak 35. UFEU‑a.
2.
Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između dioničkog društva „ZPT” AD (u daljnjem tekstu: tužitelj) te Narodno sabranie na Republika Bulgaria (Nacionalna skupština Republike Bugarske), Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud, Bugarska) i Natsionalna agentsia za prihodite (Nacionalna agencija za javne prihode) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: tuženici) u pogledu rješenja o ispravku poreza koje je tužitelju upućeno za poslovnu godinu 2008.
3.
Tužitelj je svojom tužbom od suda koji je uputio zahtjev tražio da tuženicima naloži solidarno plaćanje naknade štete i kamata za materijalnu štetu koju je pretrpio i koja je nastala time što su tuženici povrijedili pravo Unije, osobito odredbe Uredbe br. 1998/2006.
4.
U skladu sa zahtjevom Suda, ovo će se mišljenje odnositi na pitanje koje je sud koji je uputio zahtjev ( 5 ) postavio u pogledu valjanosti članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 s obzirom na članak 35. UFEU‑a.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
5.
Člankom 34. UFEU‑a određuje se:
„Količinska ograničenja uvoza i sve mjere s istovrsnim učinkom zabranjeni su među državama članicama.”
6.
Člankom 35. UFEU‑a određuje se:
„Količinska ograničenja izvoza i sve mjere s istovrsnim učinkom zabranjeni su među državama članicama.”
7.
Člankom 36. UFEU‑a određuje se:
„Odredbe članaka 34. i 35. ne isključuju zabrane ili ograničenja uvoza, izvoza ili provoza robe koji su opravdani razlozima javnog morala, javnog poretka ili javne sigurnosti; zaštite zdravlja i života ljudi, životinja ili biljaka; zaštite nacionalnog blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti; ili zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva. Međutim, te zabrane ili ograničenja ne smiju biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenog ograničivanja trgovine među državama članicama.”
8.
Člankom 2. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 994/98 od 7. svibnja 1998. o primjeni članaka [107. i 108. UFEU‑a] na određene kategorije horizontalnih državnih potpora ( 6 ), naslovljenim „De minimis”, određuje se:
„Putem uredbe donesene u skladu s postupkom predviđenim člankom 8. ove Uredbe, Komisija može odrediti da, s obzirom na razvitak i djelovanje zajedničkog tržišta, određene potpore ne ispunjavaju sve kriterije iz članka [107. stavka 1. UFEU‑a], te se stoga izuzimaju od postupka prijavljivanja predviđenog člankom [108. stavkom 3. UFEU‑a], pod uvjetom da potpora koja se tijekom određenog vremenskog razdoblja dodjeljuje istom poduzetniku ne prelazi određeni unaprijed utvrđeni iznos.”
9.
Uvodnom izjavom 1. Uredbe br. 1998/2006 predviđa se:
„Uredbom (EZ) br. 994/98 ovlašćuje se Komisija da uredbom utvrdi prag ispod kojega se smatra da mjere potpore ne ispunjavaju sve kriterije iz članka [107. stavka 1. UFEU‑a] te stoga nisu predmetom postupka prijavljivanja iz članka [108. stavka 3. UFEU‑a].”
10.
Uvodnom izjavom 6. Uredbe br. 1998/2006 predviđa se:
„Ova se Uredba ne smije primjenjivati na izvozne de minimis potpore niti na de minimis potpore kojima se prednost daje domaćim proizvodima pred uvoznim proizvodima. Ona se posebno ne bi trebala primjenjivati na potporu kojom se financira uspostavljanje i funkcioniranje distribucijske mreže u drugim zemljama. Potpora za troškove sudjelovanja na sajmovima, odnosno troškove studija ili savjetodavnih usluga potrebnih za uvođenje novog proizvoda ili postojećeg proizvoda na novo tržište obično ne predstavlja izvoznu potporu.”
11.
Uvodnom izjavom 8. Uredbe br. 1998/2006 predviđa se:
„U svjetlu iskustva Komisije, može se utvrditi da potpore koje ne premašuju gornju granicu od EUR 200000 tijekom bilo kojeg trogodišnjeg razdoblja ne utječu na trgovinu između država članica i/ili ne narušavaju ili ne prijete narušavanjem tržišnog natjecanja te stoga nisu obuhvaćene člankom [107. stavkom 1. UFEU‑a]. […]”
12.
Člankom 1. Uredbe br. 1998/2006, naslovljenim „Područje primjene”, određuje se:
„Ova se Uredba primjenjuje na potpore koje se dodjeljuju poduzetnicima u svim sektorima, uz iznimku:
[…]
(d)
potpora za djelatnosti usmjerene izvozu prema trećim zemljama ili državama članicama, odnosno potpora koje su u izravnoj vezi s izvezenim količinama, s uspostavom i funkcioniranjem distribucijske mreže ili s drugim tekućim troškovima vezanim uz izvoznu djelatnost;
(e)
potpora uvjetovanih korištenjem domaće, a ne uvezene robe;
[…]”
13.
Člankom 2. Uredbe br. 1998/2006., naslovljenim „De minimis potpore”, određuje se:
„1. Ako mjere potpore ispunjavaju uvjete iz stavaka 2. do 5. ovog članka, smatra se da ne ispunjavaju sve kriterije iz članka [107. stavka 1. UFEU‑a] te se stoga izuzimaju od obveze prijave iz članka [108. stavka 3. UFEU‑a].
2. Ukupne de minimis potpore koje se dodjeljuju bilo kojem pojedinom poduzetniku ne smiju premašivati 200000 EUR tijekom bilo kojeg razdoblja od tri fiskalne godine. […] Te se gornje granice primjenjuju bez obzira na oblik de minimis potpora ili na cilj koji se namjerava postići […].”
14.
Uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 69/2001 predviđalo se: „[u]zimajući u obzir Sporazum Svjetske trgovinske organizacije (WTO) o subvencijama i kompenzacijskim mjerama, ovom se uredbom ne smiju izuzeti izvozne potpore niti potpore kojima se daje prednost uporabi domaćih pred uvoznim proizvodima. […].”
B. Pravo koje proizlazi iz međunarodnih ugovora
15.
Člankom 3. stavkom 1. točkom (a) Sporazuma o subvencijama i kompenzacijskim mjerama, koji je priložen Sporazumu o osnivanju WTO‑a, predviđa se da će „[…] biti zabranjene: (a) subvencije zavisne, pravno ili činjenično, bilo isključivo ili kao jedan od nekoliko drugih uvjeta, o realizaciji izvoza, […]”.
16.
Prilog I. Sporazumu o subvencijama i kompenzacijskim mjerama, koji je priložen Sporazumu o osnivanju WTO‑a, sadržava ogledni popis izvoznih subvencija.
C. Bugarsko pravo
17.
Zakonom o porezu na dobit ( 7 ) (u daljnjem tekstu: Porezni zakon) određuje se, u verziji koja je na snazi od 1. siječnja 2007.:
„Članak 182. […]
2. […] Porezna olakšica koja predstavlja de minimis potporu ne primjenjuje se:
[…]
7.
na ulaganja u imovinu namijenjenu djelatnostima povezanima s izvozom u treće zemlje ili države članice. […]”
Članak 184. […] Porezni obveznici imaju pravo na potpuno izuzeće od poreza na dobit u pogledu oporezive dobiti koja proizlazi iz proizvodne djelatnosti koja se obavlja, uključujući proizvodnju po narudžbi, ako su ispunjeni sljedeći kumulativni uvjeti:
1.
Porezni obveznik obavlja djelatnost proizvodnje isključivo u općinama u kojima je u godini koja prethodi tekućoj godini stopa nezaposlenosti bila najmanje 1,35 puta veća od prosječne nacionalne stope u istom razdoblju;
2.
[…] su ispunjeni uvjeti predviđeni u:
(a)
članku 188. [Poreznog zakona] u slučaju de minimis potpore.
[…]
Članak 188. […]
1. […] Porezna olakšica predstavlja de minimis potporu ako iznos de minimis potpora koji je porezni obveznik primio tijekom posljednje tri godine, uključujući tekuću godinu, bez obzira na njihov oblik i izvor, ne prelazi 200000 eura u protuvrijednosti u bugarskim levima […]
2. Sredstva koja odgovaraju izuzeću od poreza iz članka 184. treba uložiti u materijalnu i nematerijalnu imovinu u skladu sa zakonodavstvom u području računovodstva u roku od četiri godine od početka godine za koju se odobrava izuzeće od poreza. […]”
III. Glavni postupak i prethodna pitanja
18.
Glavna djelatnost tužitelja, društva registriranog u Republici Bugarskoj, jest proizvodnja cijevi, šupljih profila i pribora za cijevi od čelika. U svojim proizvodnim postrojenjima obavlja tri odvojene i tehnički neovisne proizvodne djelatnosti, odnosno, proizvodnju profilnih i okruglih cijevi, proizvodnju otvorenih i hladnooblikovanih profila i zaštitnih ograda na cestovnim prometnicama od čelika (odbojne ograde) te vruću galvanizaciju i galvansko cinčanje ili elektrogalvanizaciju elemenata.
19.
U svojoj poreznoj prijavi za 2008. tužitelj je naveo da želi iskoristiti izuzeće od poreza na dobit predviđeno člankom 184. Poreznog zakona u iznosu od 140677,51 bugarskih leva.
20.
Rješenjem o ispravku poreza od 5. ožujka 2010. to je izuzeće od poreza odbijeno jer tužitelj nije ispunjavao zahtjev predviđen člankom 182. stavkom 2. točkom 7. Poreznog zakona s obzirom na to da je u razdoblju do 2012. izvršio ulaganja u svoja proizvodna postrojenja čiji su se proizvodi izvozili.
21.
Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, „[p]orezno tijelo smatralo je da je članak 182. stavak 2. točka 7. [Poreznog zakona] kategorička i da [tužitelj] ni u kojem slučaju ne može tražiti djelomično izuzeće od poreza na dobit. Porezna olakšica odnosi se na ostvarenu proizvodnu djelatnost, uključujući proizvodnju po narudžbi, a restriktivni uvjet povezan je s kasnijom prodajom proizvodnje i zaštitom tržišnog natjecanja u Uniji. Budući da je [tužitelj] tijekom 2008. ostvario proizvodnju utrženu u Bugarskoj, državama članicama Unije i trećim zemljama, obuhvaćen je restriktivnim uvjetom koji je predviđen člankom 182. stavkom 2. točkom 7. [Poreznog zakona] te stoga ne može imati pravo na izuzeće od poreza za 2008. Porezno tijelo utvrdilo je dug na ime poreza na dobit za 2008. u iznosu od 140677,51 bugarskih leva (otprilike 72000 eura) i dospjele kamate u iznosu od 21454,22 bugarskih leva (otprilike 11000 eura)]”.
22.
Tužitelj je 21. svibnja 2010. protiv odluke upravnog tijela podnio tužbu pred Administrativen sad – grad Burgas (Upravni sud u Burgasu, Bugarska).
23.
Odlukom od 12. siječnja 2011. Administrativen sad – grad Burgas (Upravni sud u Burgasu) poništio je rješenje o ispravku poreza smatrajući da odbijanje izuzeća od poreza nije bilo opravdano jer u okviru neovisne djelatnosti elektrogalvanizacije elemenata, za koju je tužitelj izjavio da u nju želi izvršiti potrebna ulaganja, nije ostvaren izvoz i nije istekao rok od četiri godine u kojem je mogao uložiti iznose koji odgovaraju izuzeću od poreza.
24.
Presudom od 27. prosinca 2011., koja je donesena u žalbenom postupku te je postala pravomoćna, Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) poništio je presudu Administrativen sad – grad Burgas (Upravni sud u Burgasu) i odbio tužiteljevu tužbu protiv rješenja o ispravku poreza. Utvrdivši da je ulaganje izvršeno u postrojenje za „vruću galvanizaciju” čiji su se proizvodi izvozili, Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) presudio je da nije bio ispunjen uvjet ulaganja u imovinu koja nije povezana s izvozom u treće zemlje ili države članice, propisan člankom 182. stavkom 2. podstavkom 7. Poreznog zakona, i da je u tim okolnostima izuzeće od poreza trebalo analizirati kao državnu potporu koja ima za cilj narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu Unije.
25.
Tužitelj je pred Sofiyski gradski sad (Sofijski gradski sud) podnio zahtjev da se tuženicima naloži solidarno plaćanje kazne zbog navodno počinjenih povreda prava Unije, osobito povrede Uredbe br. 1998/2006. Tvrdi da ima pravo na novčanu naknadu u iznosu koji je jednak izuzeću od poreza koje mu je odbijeno, uvećanu za kamate.
26.
U tim je okolnostima Sofiyski gradski sad (Sofijski gradski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Imaju li pravila za primjenu prava Unije, kao što je Uredba br. 1998/2006, izravan učinak i primjenjuju li se izravno i ako da, povređuju li se ta načela odredbom nacionalnog prava kojom se sužava ili ograničava područje primjene pravnog pravila Unije?
2.
Je li državna potpora u obliku porezne olakšice spojiva s tržišnim natjecanjem na zajedničkom tržištu ako je uložena u imovinu koja se koristi za proizvodnju proizvoda čiji se jedan dio izvozi u treće zemlje ili države članice?
3.
Je li proizvodnja izvoznih proizvoda korištenjem imovine stečene iz sredstava iz državne potpore obuhvaćena djelatnosti koja je u izravnoj vezi s izvezenim količinama, u smislu članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006? U slučaju negativnog odgovora, mogu li države članice u svojim nacionalnim propisima predvidjeti dodatna ograničenja za izvoznike proizvoda proizvedenih korištenjem imovine koja proizlazi iz ulaganja porezne olakšice? U slučaju pozitivnog odgovora na ovo pitanje, u kakvom su odnosu to pravno pravilo i članak 35. UFEU‑a kojim se zabranjuju količinska ograničenja izvoza i sve mjere s istovrsnim učinkom među državama članicama i postoji li diskriminacija i povreda slobodnog kretanja robe?
4.
Protivi li se članku 1. Uredbe br. 1998/2006 da se pravnoj osobi ne prizna pravo na financijsku de minimis potporu koje proizlazi iz prava Unije, prije isteka roka od četiri godine predviđenog u nacionalnom pravu za realizaciju ulaganja, samo zbog toga što je dotična osoba u istom razdoblju sredstva uložila i u druge neovisne strukture svojeg poslovanja koje se bave izvozom?”.
IV. Postupak pred Sudom
27.
Pisana očitovanja podnijeli su tužitelj, svi tuženici, bugarska vlada, vlada Helenske Republike, talijanska vlada i Komisija.
28.
S obzirom na dvosmislenost treće rečenice trećeg pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, Sud je poduzeo dvije mjere.
29.
Najprije je sudu koji je uputio zahtjev postavio sljedeće pitanje:
„Može li sud koji je uputio zahtjev pojasniti pravno pravilo koje navodi u trećoj rečenici trećeg pitanja u okviru kojeg Sudu postavlja pitanje o odnosu ‚tog pravnog pravila’ i članka 35. UFEU‑a?
Pita li sud treba li članak 35. UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba prava kao što je ona predviđena člankom 182. stavkom 2. točkom 7. [Poreznog] zakona ili pak Sudu postavlja pitanje o valjanosti članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 […] s obzirom na članak 35. UFEU‑a?”
30.
U odgovoru od 7. srpnja 2017. sud koji je uputio zahtjev naveo je sljedeće:
„Pitanje se odnosi na to raspolažu li države članice mogućnošću da u nacionalnim propisima predvide pravila koja sadržavaju dodatna ograničenja za izvoznike proizvoda proizvedenih korištenjem imovine koja proizlazi iz ulaganja porezne olakšice. U okviru prve pretpostavke, prema kojoj proizvodnja izvoznih proizvoda nije obuhvaćena djelatnosti koja je u izravnoj vezi s izvezenim količinama u smislu Uredbe br. 1998/2006, postavlja se pitanje mogu li se u nacionalnim propisima predvidjeti ograničenja u slučajevima kao što su oni iz članka 182. stavka 2. podstavka 7. [Poreznog zakona].
Međutim, ako je odgovor potvrdan, odnosno ako je proizvodnja izvoznih proizvoda korištenjem imovine stečene iz sredstava iz državne potpore obuhvaćena djelatnosti koja je u izravnoj vezi s izvezenim količinama u smislu Uredbe br. 1998/2006, postavlja se pitanje koji je odnos između, s jedne strane, ograničenja iz članka 1. [stavka 1.] točke (d) Uredbe [br. 1998/2006] i, s druge strane, zabrane količinskih ograničenja izvoza i drugih mjera s istovrsnim učinkom među državama članicama”.
31.
Nadalje, Sud je 13. rujna 2017., na temelju članka 61. stavka 1. Poslovnika, pozvao stranke i zainteresirane osobe u smislu članka 23. Statuta Suda Europske unije da na raspravi koja se održala 18. listopada 2017. odgovore na sljedeće pitanje:
„Povređuje li se člankom 1. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 1998/2006 […] članak 35. UFEU‑a?”
32.
Tužitelj, Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud), bugarska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi održanoj 18. listopada 2017.
V. Analiza
A. Uvodne napomene
33.
Što se tiče pitanja iz treće rečenice trećeg pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, koje se odnosi na usklađenost članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 s člankom 35. UFEU‑a ( 8 ), valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, zabrana količinskih ograničenja, kao i mjera s istovrsnim učinkom, predviđena člancima 34. i 35. UFEU‑a, ne vrijedi samo za nacionalne mjere, nego i za mjere koje donose institucije Unije ( 9 ).
34.
Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da odredbe o slobodnom kretanju robe i odredbe o potporama imaju zajednički cilj, odnosno, osigurati slobodno kretanje robe među državama članicama u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja ( 10 ), pri čemu se članci 107. i 108. UFEU‑a i Uredba br. 1998/2006 ni u kojem slučaju ne mogu upotrijebiti za odbijanje primjene pravila UFEU‑a o slobodnom kretanju robe ( 11 ).
35.
Stoga smatram da se UFEU‑om ne uspostavlja hijerarhija među njegovim pravilima o zabrani količinskih ograničenja ( 12 ) i pravilima o potporama koje dodjeljuju države ( 13 ). Iz toga slijedi da državnim propisom ili propisom institucija Unije treba poštovati pravila UFEU‑a o zabrani količinskih ograničenja kao i pravila o potporama koje dodjeljuju države ( 14 ).
36.
Očito je da se člankom 1. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 1998/2006 izravno ne uvode količinska ograničenja izvoza. Stoga je potrebno ispitati uvode li se tom odredbom mjere koje imaju istovrsni učinak kao i takva ograničenja.
37.
Uvjeti propisani u sudskoj praksi Suda u pogledu članka 35. UFEU‑a odgovaraju uvjetima propisanima člankom 34. UFEU‑a. Stoga svaki nacionalni propis ili propis institucija Unije koji može izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno ograničiti trgovinu unutar Unije treba smatrati mjerom koja ima istovrstan učinak kao količinska ograničenja u smislu članaka 34. ( 15 ) i 35. UFEU‑a.
38.
Naime, Sud je u svojoj presudi od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 36., 40. i 43.) presudio da je nacionalna mjera koja je primjenjiva na sve poslovne subjekte koji djeluju na državnom području i koja može više utjecati na izlazak proizvoda s tržišta države članice izvoza, nego na njihovo stavljanje na nacionalno tržište navedene države članice, obuhvaćena zabranom utvrđenom u članku 35. UFEU‑a.
39.
Valja napomenuti da se Sud u presudi od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464) nije pozvao na svoju presudu od 8. studenoga 1979., Groenveld (15/79, EU:C:1979:253) (u daljnjem tekstu: sudska praksa Groenveld) u kojoj je presudio da se članak 35. UFEU‑a „odnosi na nacionalne mjere koje imaju za cilj ili posljedicu konkretno ograničavanje izvoznih tijekova ili uspostavljanje različitog tretmana između unutarnje trgovine države članice i njezine izvozne trgovine, na način da se osigura posebna prednost nacionalnoj proizvodnji ili unutarnjem tržištu dotične države, na štetu proizvodnje ili trgovine drugih država članica” ( 16 ).
40.
Prema mojem mišljenju ( 17 ), Sud je u presudi od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464), odbacio restriktivnije ili strože uvjete utvrđene u sudskoj praksi Groenveld koji se osobito temelje na postojanju različitog tretmana ili diskriminacije između unutarnje trgovine države članice i njezine izvozne trgovine te ih je zamijenio „fleksibilnijim” ( 18 ) uvjetima koji se temelje na postojanju ograničenja ili prepreke trgovini među državama članicama ( 19 ).
41.
U tom pogledu valja podsjetiti da je, prema mišljenju Suda, svako ograničenje, pa čak i manje važnosti, jedne od temeljnih sloboda predviđenih UFEU‑om njime zabranjeno ( 20 ). Iz toga slijedi da, za razliku od pravila koja se primjenjuju na državne potpore na temelju Uredbe br. 1998/2006 ( 21 ), ne postoji gornja granica iznad koje se za državni propis ili propis institucija Unije smatra da ne ispunjava kriterije iz članaka 34. i 35. UFEU‑a. Suprotno tome, ne može se smatrati da se državnim propisom ili propisom institucija Unije može ograničiti trgovina među državama članicama ako su ograničavajući učinci navedenog propisa previše proizvoljni i neizravni ( 22 ).
B. Primjena ratione loci članka 35. UFEU‑a
42.
Valja istaknuti da se članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1998/2006 odnosi na izvoz prema trećim zemljama ili državama članicama. Međutim, članak 35. UFEU‑a, kojim se zabranjuju količinska ograničenja izvoza i mjere s istovrsnim učinkom, primjenjuje se samo na kretanje robe među državama članicama ( 23 ). Iz toga slijedi da trgovina s trećim zemljama u načelu nije obuhvaćena područjem primjene ratione loci članka 35. UFEU‑a. Stoga će se moja analiza u ovom mišljenju odnositi samo na unutarnji aspekt članka 1. stavka 1. točke (d) te uredbe, odnosno na trgovinu među državama članicama.
C. Postojanje ograničenja obuhvaćenog člankom 35. UFEU‑a u članku 1. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 1998/2006
43.
U skladu s člankom 2. Uredbe br. 1998/2006, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 8., potpore koje ne premašuju gornju granicu od 200000 eura tijekom razdoblja od tri godine ne mogu utjecati na trgovinu među državama članicama i narušiti ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje, tako da su takve mjere isključene iz pojma „državne potpore” ( 24 ). One se stoga izuzimaju iz postupka prijave koji je predviđen člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a ( 25 ).
44.
Sud je u svojoj presudi od 7. ožujka 2002., Italija/Komisija (C‑310/99, EU:C:2002:143, t. 94.), presudio da „pravilo de minimis odgovara zahtjevima pojednostavnjenja administracije u državama članicama i službama Komisije, koja mora moći usmjeriti svoje resurse na slučajeve koji su na razini Zajednice stvarno važni” ( 26 ).
45.
Međutim, u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 1998/2006, potpore koje su izravnoj vezi s izvezenim količinama, s uspostavom i funkcioniranjem distribucijske mreže ili s drugim tekućim troškovima vezanima uz izvoznu djelatnost, nisu obuhvaćene područjem primjene te uredbe, a stoga ni de minimis izuzećem ( 27 ).
46.
Iz toga slijedi da, čak i ako te potpore ne premašuju gornju granicu utvrđenu člankom 2. Uredbe br. 1998/2006, ne smatra se da se njima ne ispunjavaju svi kriteriji iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a i da stoga nisu obuhvaćene de minimis izuzećem koje je predviđeno tom uredbom te ih treba prijaviti Komisiji u skladu s postupkom predviđenim u članku 108. stavku 3. UFEU‑a.
47.
S obzirom na prethodno navedeno, smatram da članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1998/2006 više utječe na izlazak proizvoda s tržišta države članice izvoza, nego na njihovo stavljanje na nacionalno tržište te države članice ( 28 ). Iako je točno da se članak 1. stavak 1. točka (d) te uredbe odnosi samo na određene državne potpore povezane s izvozom, smatram da se učinci te odredbe ne mogu smatrati proizvoljnima i neizravnima jer se njome isključuje primjena de minimis izuzeća na predmetne potpore. Ta odredba stoga dovodi do diskriminacije među gospodarskim djelatnostima ovisno o tome jesu li one usmjerene prema izvozu ( 29 ).
D. Postojanje opravdanja
48.
Članci 34. i 35. UFEU‑a ipak ne predstavljaju prepreku diskriminacijama ili ograničenjima koja su opravdana nekim od razloga u općem interesu nabrojanima u članku 36. UFEU‑a ili važnim zahtjevima ( 30 ).
49.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalni propis ili propis institucije Unije kojim se ograničava ostvarivanje zajamčenih temeljnih sloboda može biti prihvaćen samo pod uvjetom da se njime želi ostvariti cilj od javnog interesa ( 31 ), da je prikladan za njegovo ostvarenje i da ne prelazi ono što je nužno za njegovo postizanje ( 32 ).
50.
Smatram da je članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1998/2006 de jure diskriminatoran jer se odnosi konkretno na određeni izvoz. Stoga taj diskriminirajući tretman izvoza treba biti opravdan nekim od razloga u općem interesu nabrojanima u članku 36. UFEU‑a ( 33 ), odnosno, razlozima javnog morala, javnog poretka ili javne sigurnosti; zaštite zdravlja i života ljudi, životinja ili biljaka; zaštite nacionalnog blaga umjetničke, povijesne ili arheološke vrijednosti; ili zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva.
51.
Prema mišljenju Komisije, „[i]sključivanje potpora za izvoz iz područja primjene Uredbe [br. 1998/2006] proizlazi, s jedne strane, iz obveza koje je Unija preuzela u pogledu [WTO‑a] i, s druge strane, iz činjenice da potpore za izvoz, kojima se olakšava prodor na tržište u komercijalne svrhe, očito utječu na trgovinu među državama članicama ( 34 ). Iz toga slijedi da se ne primjenjuje logika uredbe (prema kojoj se može smatrati da kriteriji za postojanje državne potpore nisu bili ispunjeni)” ( 35 ).
52.
Što se tiče prvog cilja iz članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 na koji se poziva Komisija, odnosno isključenje potpora za izvoz u treće zemlje iz de minimis izuzeća kako bi se poštovale obveze koje je Unija preuzela u pogledu WTO‑a, smatram da u ovom slučaju taj cilj nije relevantan jer se članak 35. UFEU‑a ne primjenjuje ratione loci na taj izvoz ( 36 ). Stoga se to isključenje potpora za izvoz u treće zemlje, predviđeno člankom 1. stavkom 1. točkom (d) te uredbe ne može kritizirati s obzirom na članak 35. UFEU‑a.
53.
Što se tiče drugog cilja iz članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 ( 37 ) na koji se poziva Komisija, smatram da, čak i ako eventualno predstavlja legitiman cilj, nije obuhvaćen nijednim od razloga u općem interesu nabrojanima u članku 36. UFEU‑a. Stoga se tim ciljem ne može opravdati diskriminacija zabranjena člankom 35. UFEU‑a. Uostalom, ne vidim nijedan od tih razloga kojim bi se mogao opravdati različit tretman u ovom predmetu.
54.
S obzirom na prethodno navedeno, smatram da članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1998/2006, koji više utječe na izlazak proizvoda s tržišta države članice izvoza, nego na njihovo stavljanje na nacionalno tržište navedene države članice, nije opravdan nijednim od razloga u općem interesu nabrojanima u članku 36. UFEU‑a.
55.
Stoga na treću rečenicu trećeg pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1998/2006 nije valjan jer se njime unutar de minimis odredbe uspostavlja različit tretman između isključivo nacionalnih gospodarskih djelatnosti i djelatnosti koje su usmjerene izvozu u države članice.
VI. Zaključak
56.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na treću rečenicu trećeg prethodnog pitanja koje je postavio Sofiyski gradski sad (Sofijski gradski sud, Bugarska) odgovori na sljedeći način:
Članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe Komisije (EZ) br. 1998/2006 od 15. prosinca 2006. o primjeni članaka 87. i 88. Ugovora na de minimis potpore nije valjan jer se njime unutar de minimis odredbe uspostavlja različit tretman između isključivo nacionalnih gospodarskih djelatnosti i djelatnosti koje su usmjerene izvozu u države članice.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Koji je postao članak 107. UFEU‑a
( 3 ) Koji je postao članak 108. UFEU‑a
( 4 ) SL 2006, L 379, str. 5. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 197.) Uredba br. 1998/2006 primjenjivala se, u skladu s njezinim člankom 6., od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2013. Tom je Uredbom zamijenjena Uredba Komisije (EZ) br. 69/2001 od 12. siječnja 2001. o primjeni članaka 87. i 88. UEZ‑a na de minimis potpore (SL 2001., L 10, str. 30). Za trenutačnu primjenu pravila UFEU‑a na de minimis potpore, vidjeti Uredbu Komisije (EU) br. 1407/2013 od 18. prosinca 2013. o primjeni članaka 107. i 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na de minimis potpore (SL 2013., L 352, str. 1.) Članak 1. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 1998/2006 gotovo je jednak članku 1. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 1407/2013.
( 5 ) Vidjeti treću rečenicu trećeg pitanja koje je postavio sud koji je uputio zahtjev i točku 26. ovog mišljenja.
( 6 ) SL 1998, L 142, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 82.) Pravni temelj Uredbe br. 994/98 jest članak 94. UEZ‑a (koji je postao članak 109. UFEU‑a). Sud je presudio da „u skladu s člankom 109. UFEU‑a Vijeće Europske unije ima ovlast donijeti sve odgovarajuće uredbe za primjenu članaka 107. i 108. UFEU‑a, pri čemu osobito može odrediti uvjete pod kojima se primjenjuje članak 108. stavak 3. UFEU‑a kao i vrste potpore koje su izuzete iz postupka predviđenog potonjom odredbom”, vidjeti presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 33.). Uredba br. 994/98 stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredbom Vijeća (EU) 2015/1588 od 13. srpnja 2015. o primjeni članaka 107. i 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije na određene kategorije horizontalnih državnih potpora (SL 2015., L 248, str. 1.) Članak 2. stavak 1. Uredbe br. 2015/1588 gotovo je jednak članku 2. stavku 1. Uredbe br. 994/98.
( 7 ) DV br. 105. od 22. prosinca 2006. kako je izmijenjen
( 8 ) Sud je od sudionika na raspravi održanoj 18. listopada 2017. zatražio da se izjasne upravo o tom pitanju, na koje se ovo mišljenje odnosi. Svi su se zbog različitih razloga izjasnili u korist usklađenosti članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 s člankom 35. UFEU‑a.
( 9 ) Presude od 11. lipnja 2015., Pfeifer & Langen (C‑51/14, EU:C:2015:380, t. 37. i navedena sudska praksa) i od 22. lipnja 2017., E.ON Biofor Sverige (C‑549/15, EU:C:2017:490, t. 45.)
( 10 ) Presuda od 5. lipnja 1986., Komisija/Italija (103/84, EU:C:1986:229, t. 19.)
( 11 ) Vidjeti po analogiji presude od 5. lipnja 1986., Komisija/Italija (103/84, EU:C:1986:229, t. 19.), od 20. ožujka 1990., Du Pont de Nemours Italiana (C‑21/88, EU:C:1990:121, t. 19. do 22.) i od 23. travnja 2002., Nygård (C‑234/99, EU:C:2002:244, t. 57.).
( 12 ) Vidjeti osobito članke 34. do 36. UFEU‑a.
( 13 ) Vidjeti osobito članke 107. i 108. UFEU‑a.
( 14 ) Vidjeti po analogiji presudu od 15. lipnja 1993., Matra/Komisija (C‑225/91, EU:C:1993:239, t. 41. i 42.) u kojoj je Sud presudio da, „iako postupak predviđen člancima [107. i 108. UFEU‑a] Komisiji, a u određenim uvjetima i Vijeću, ostavlja široku marginu prosudbe da ocijeni spojivost sustava državnih potpora sa zahtjevima zajedničkog tržišta, iz opće strukture Ugovora proizlazi da ishod tog postupka nikad ne smije biti protivan posebnim odredbama Ugovora […]. Sud je također presudio da uvjeti potpore koji se protive posebnim odredbama Ugovora, osim članaka [107. i 108. UFEU‑a], mogu biti toliko neodvojivo povezani s predmetom potpore da bi ih bilo nemoguće odvojeno ocijeniti […]. Ta obveza Komisije da poštuje dosljednost između članaka [107. i 108. UFEU‑a] te drugih odredbi Ugovora postoji osobito kad je cilj tih drugih odredbi također […] nenarušeno tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu”. Moje isticanje.
( 15 ) Vidjeti presudu od 21. rujna 2016., Établissements Fr. Colruyt (C‑221/15, EU:C:2016:704, t. 33.) koja se odnosi na članak 34. UFEU‑a.
( 16 ) Presuda od 8. studenoga 1979., Groenveld (15/79, EU:C:1979:253, t. 7.)
( 17 ) Ipak ističem da Komisija u svojim pisanim očitovanjima smatra da se članak 35. UFEU‑a „primjenjuje na mjere koje su diskriminatorne u pogledu određene robe”, pri čemu dodaje da je to načelo utvrđeno u sudskoj praksi Groenveld.
( 18 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Kakavetsos‑Fragkopoulos (C‑161/09, EU:C:2010:531, t. 49.).
( 19 ) Sud je u svojoj presudi od 3. ožujka 2011., Kakavetsos‑Fragkopoulos (C‑161/09, EU:C:2011:110, t. 27.), presudio da je mjera s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje izvoza svaka mjera koja izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno može ograničiti trgovinu unutar Zajednice. Međutim, valja istaknuti da su proizvod o kojem je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 3. ožujka 2011., Kakavetsos‑Fragkopoulos (C‑161/09, EU:C:2011:110, t. 27.) bile grožđice na koje se odnosila zajednička organizacija tržišta iz članka 40. UFEU‑a. Nezavisni odvjetnik P. Mengozzi u svojem je mišljenju u tom predmetu (C‑161/09, EU:C:2010:531, t. 49.) naveo da, „kad predmet uključuje zajedničku organizaciju tržišta, Sud usvaja fleksibilnije poimanje uvjeta koje treba ispuniti kako bi se radilo o mjeri s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje izvoza. U tom slučaju više nije potrebno da mjera bude diskriminatorne naravi”. Smatram da nakon presude od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464), nema razlike u pogledu primjene članka 35. UFEU‑a na proizvode na koje se odnosi zajednička organizacija tržišta iz članka 40. UFEU‑a i na druge proizvode.
( 20 ) Presuda od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 37.)
( 21 ) Vidjeti uvodnu izjavu 1. Uredbe br. 1998/2006.
( 22 ) Presuda od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 45.)
( 23 ) Vidjeti po analogiji presude od 15. lipnja 1976., EMI Records (51/75, EU:C:1976:85, t. 10. i 11.) i od 9. veljače 1982., Polydor i RSO Records (270/80, EU:C:1982:43, t. 18.).
( 24 ) Presude od 27. lipnja 2017., Congregación de Escuelas Pías Provincia Betania (C‑74/16, EU:C:2017:496, t. 82.) i od 8. svibnja 2013., Libert i dr. (C‑197/11 i C‑203/11, EU:C:2013:288, t. 81.). Što se tiče pravila tržišnog natjecanja, Sud je u presudi od 23. studenoga 2006., Asnef‑Equifax i Administración del Estado (C‑238/05, EU:C:2006:734, t. 50.) presudio da se na „sporazum ipak ne odnosi zabrana iz članka [101. UFEU‑a] ako je njegov utjecaj na tržište tek neznatan”.
( 25 ) Sud je presudio da je obveza prethodne prijave svake mjere kojom se želi uvesti ili izmijeniti nova potpora, koja se nameće državama, jedan od temeljnih elemenata sustava nadzora državnih potpora. Vidjeti presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 36.). Stoga Uredbu br. 1998/2006 i njome predviđene uvjete, kojima se odstupa od općeg pravila prijave državnih potpora predviđenog člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a, treba strogo tumačiti. Vidjeti po analogiji presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 37.). Osim toga, kako bi se iskoristilo predmetno izuzeće, određenim sustavom potpora treba ispuniti sve uvjete navedene u toj uredbi. Vidjeti po analogiji presudu od 21. srpnja 2016., Dilly’s Wellnesshotel (C‑493/14, EU:C:2016:577, t. 45. do 52.).
( 26 ) Vidjeti također presudu Općeg suda Europske unije od 20. rujna 2011., Regione autonoma della Sardegna i dr./Komisija (T‑394/08, T‑408/08, T‑453/08 i T‑454/08, EU:T:2011:493, t. 304.).
( 27 ) Ističem da se odbijanje izuzeća ne odnosi na sve izvozne djelatnosti. Naime, Komisija u svojim pisanim očitovanjima ističe da se „radi o potporama koje su u izravnoj vezi s izvezenim količinama, kako su definirane u članku 1. [stavku 1. točki (d)] Uredbe o de minimis potporama, kad država propiše mjere u obliku programa čiji je cilj pomoći poduzetnicima da osvoje strana tržišta kako bi na njima plasirali svoje proizvode. Potpora je uvjetovana izvezenim količinama te se poduzetnik njome koristi kako bi podržao svoju strategiju izvoza. Potpora stoga dovodi do postupnog povećanja proizvodnje koja se može izvoziti te je vlada dodjeljuje upravo s tim ciljem. Dodaje da „proizvodnja izvoznih proizvoda za koju se koristi imovina stečena zahvaljujući državnoj potpori nije djelatnost koja je u izravnoj vezi s izvezenim količinama u smislu članka 1. stavka 1. [točke] (d) Uredbe o de minimis potporama”. Vlada Helenske Republike u tom pogledu ističe da „sama činjenica da je potpora dodijeljena poduzetniku izvozniku nije dovoljna kako bi se ta potpora smatrala potporom za izvoz”. Napominjem da se te suptilne razlike u potpunosti ne podudaraju s ciljem pojednostavnjenja de minimis pravila.
( 28 ) Vidjeti točku 50. ovog mišljenja.
( 29 ) Doista ne vidim razlog da se de minimis izuzeće predviđeno člankom 2. Uredbe br. 1998/2006 odobri za uspostavu i funkcioniranje distribucijske mreže na nacionalnoj razini i da se odbije za uspostavu mreže iste vrste za izvoz.
( 30 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 22. lipnja 2017., E.ON Biofor Sverige (C‑549/15, EU:C:2017:490, t. 46.).
( 31 ) Obuhvaćen člankom 36. UFEU‑a ili važnim zahtjevima.
( 32 ) Presuda od 21. lipnja 2016., New Valmar (C‑15/15, EU:C:2016:464, t. 48.)
( 33 ) Naime, sama ograničenja koja se istovjetno primjenjuju mogu se opravdati nekim od razloga u općem interesu nabrojanima u članku 36. UFEU‑a kao i važnim zahtjevima. Vidjeti, suprotno tome, presudu od 26. travnja 2012., van Putten (C‑578/10 do C‑580/10, EU:C:2012:246, t. 44.) u kojoj je Sud naveo da se različit tretman može opravdati važnim zahtjevom.
( 34 ) Vidjeti bilješku 27. ovog mišljenja.
( 35 ) Ističem da potpora za uspostavu isključivo nacionalne distribucijske mreže također može utjecati na trgovinu među državama članicama, na primjer, time što se njome otežava pristup stranih poduzetnika tom nacionalnom tržištu. Osim toga, kako se može zamisliti da izvozne djelatnosti na koje se ne odnosi isključenje iz članka 1. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 1998/2006 ne utječu na trgovinu među državama? Naposljetku se ne smije zaboraviti da se de minimis pravilom zapravo odobravaju mjere ako se njima premašuju iznosi na koje se to pravilo odnosi i ispunjavaju svi uvjeti kako bi ih se smatralo državnim potporama, uključujući utjecaj na trgovinu među državama.
( 36 ) Vidjeti točku 42. ovog mišljenja.
( 37 ) Vidjeti točku 51. ovog mišljenja.