MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 14. rujna 2017. ( 1 )
Predmet C‑547/16
Gasorba SL i dr.
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska))
„Tržišno natjecanje – Članak 101. UFEU‑a (prije članak 81. UEZ‑a) – Sporazumi među poduzetnicima – Ugovori o benzinskim postajama u Španjolskoj – Poslovni odnosi između operatora benzinskih postaja i naftnih kompanija – Dugoročni sporazumi o isključivoj kupnji goriva – Odluka kojom Europska komisija obvezuje poduzetnika na preuzimanje obveza (‚Odluka o obvezama’) – Doseg vezanosti nacionalnih sudova Komisijinom odlukom o obvezama – Članak 9. stavak 1. i članak 16. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1/2003”
I. Uvod
1.
Uredbom (EZ) br. 1/2003 ( 2 ), koja je stupila na snagu 1. svibnja 2004., europski sustav provedbe prava zabranjenih sporazuma temeljito je izmijenjen u više pogleda. Sudovi su se već vrlo intenzivno bavili brojnim aspektima ove reforme. Situacija je drukčija s novim pravilom iz članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 koje Europskoj komisiji prvi put omogućuje da radi otklanjanja negativnih učinaka u pogledu tržišnog natjecanja službeno prihvati obveze poduzetnika i te obveze odlukom učini obvezujućima na temelju odluke o obvezama ( 3 ).
2.
U ovom je slučaju Sud pozvan pojasniti koje pravne učinke treba pripisati takvoj odluci o obvezama u nacionalnim sudskim postupcima. Smije li nacionalni sud uopće ispitivati usklađenost poduzetničkog sporazuma s tržišnim natjecanjem u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (prije članak 81. stavak 1. UEZ‑a), ako je upravo taj sporazum bio predmet Komisijine odluke o obvezama, ili odluka o obvezama proizvodi sprečavajući učinak u smislu članka 16. stavka 1. Uredbe br. 1/2003? I ima li navedena odluka o obvezama možda čak i značaj pojedinačnog izuzeća u smislu članka 101. stavka 3. UFEU‑a (prije članak 81. stavak 3. UEZ‑a)?
3.
Ova se pravna pitanja postavljaju s obzirom na španjolske ugovore o benzinskim postajama s čijim se brojnim problemima u vezi s tržišnim natjecanjem Sud već više puta bavio ( 4 ). Pred španjolskim se sudovima zakupnici benzinske postaje spore s naftnim koncernom Repsolom krši li dugoročni sporazum o isključivoj kupnji goriva članak 101. UFEU‑a (prije članak 81. UEZ‑a) te koji utjecaj ima Komisijina odluka o obvezama na zakonitost ovog sporazuma o isključivoj kupnji.
4.
Ovaj bi slučaj mogao dati smjernice za buduće praktično oblikovanje decentraliziranog sustava provedbe prava zabranjenih sporazuma koji je uspostavljen Uredbom br. 1/2003. Naime, presudom Suda jasnije će se utvrditi doseg Komisijinih odluka o obvezama i nadležnosti nacionalnih sudova prilikom primjene europskih pravila o tržišnom natjecanju.
II. Pravni okvir
5.
Pravni okvir ovog slučaja određen je člankom 101. UFEU‑a (prije članak 81. UEZ‑a) i Uredbom br. 1/2003.
Općenito
6.
Članak 1. u poglavlju I. Uredbe br. 1/2003 („Načela”) sadržava ova pravila za primjenu članka 101. UFEU‑a (prije članak 81. UEZ‑a):
„1. Sporazumi, odluke i usklađena djelovanja iz članka 81. stavka 1. Ugovora, koji ne ispunjavaju uvjete iz članka 81. stavka 3. Ugovora, zabranjeni su, o čemu nije potrebno donositi prethodnu odluku.
2. Sporazumi, odluke i usklađena djelovanja iz članka 81. stavka 1. Ugovora, koji ispunjavaju uvjete iz članka 81. stavka 3. Ugovora, nisu zabranjeni, o čemu nije potrebno donositi prethodnu odluku.
[…]”
7.
U tom je pogledu u uvodnoj izjavi 4. Uredbe br. 1/2003 pojašnjeno:
„Stoga bi postojeći sustav [iz Uredbe br. 17] trebalo zamijeniti izravno primjenjivim sustavom izuzeća, u kojem bi tijela nadležna za tržišno natjecanje i sudovi država članica imali ovlasti primjenjivati ne samo članak 81. stavak 1. i članak 82. Ugovora koji se izravno primjenjuju na temelju presuda iz prakse Suda, već i članak 81. stavak 3. Ugovora.”
Ovlasti nacionalnih sudova u provedbi prava zabranjenih sporazuma
8.
U članku 6. poglavlja II. Uredbe br. 1/2003 („Ovlasti), pod naslovom „Ovlasti nacionalnih sudova”, određeno je sljedeće:
„Nacionalni sudovi nadležni su za primjenu članaka 81. i 82. Ugovora.”
9.
Članak 16. stavak 1. Uredbe br. 1/2003, koji se nalazi u poglavlju IV. („Suradnja”), naslovljen je „Jedinstvena primjena prava tržišnog natjecanja Zajednice” i glasi kako slijedi:
„Kada nacionalni sudovi odlučuju o sporazumima, odlukama ili postupanjima iz članka 81. ili članka 82. Ugovora koji su već bili predmet odluke Komisije, nacionalni sudovi ne mogu donositi odluke suprotne odluci koju je donijela Komisija. […]”
10.
Uvodna izjava 22. Uredbe br. 1/2003 sadržava ova objašnjenja u vezi s potonjom odredbom:
„Kako bi se osiguralo poštovanje načela pravne sigurnosti i jedinstvene primjene prava tržišnog natjecanja Zajednice u sustavu paralelnih nadležnosti, treba izbjegavati proturječne odluke. Stoga se, pravni učinci odluka i postupaka Komisije na sudove i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje moraju tumačiti u skladu sa sudskom praksom Suda. Odluke o prihvaćanju obveza ponuđenih od strane poduzetnika koje donosi Komisija, ne utječu na ovlasti sudova i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje da primjenjuju članke 81. i 82. Ugovora.”
Ovlast Komisije za donošenje odluka o obvezama
11.
Stavak 1. članka 9. Uredbe br. 1/2003, naslovljenog „Obveze”, koji pripada njezinu poglavlju III. („Odluke Komisije”), glasi:
„Kada Komisija namjerava donijeti odluku s ciljem otklanjanja povrede odredaba Ugovora, a poduzetnici koji su uključeni u povredu ponude obveze kojima se obvezuju otkloniti negativne učinke u skladu s preliminarnom ocjenom koju im je dostavila Komisija, Komisija može odlukom obvezati poduzetnika na preuzimanje tih obveza. Takva se odluka može donijeti za određeno vremensko razdoblje i zaključno će izrekom sadržavati da više nema osnove za vođenje postupka od strane Komisije.”
12.
Pojašnjenja u vezi s tom odredbom nalaze se u uvodnoj izjavi 13. Uredbe br. 1/2003:
„Ako poduzetnici tijekom postupka kojim se u konačnici predmetni sporazum ili usklađeno djelovanje ocijeni zabranjenim, Komisiji ponude obveze koji bi otklonili probleme tržišnog natjecanja, Komisiji bi trebalo omogućiti da usvoji odluke kojima te obveze postaju obvezujuće za poduzetnike koji su ih predložili. Odluke o prihvaćanju obveza poduzetnika trebaju sadržavati tvrdnju kako više nema osnove za daljnje postupanje Komisije, a bez donošenja zaključka je li je postojala, ili još uvijek postoji povreda propisa. Odluke o prihvaćanju obveza ne dovode u pitanje ovlasti tijela za tržišno natjecanje i sudova država članica da utvrde povredu propisa i donesu odluku u predmetu. Odluke o prihvaćanju obveza poduzetnika ne smatraju se primjerenima u slučajevima kada Komisija namjerava izreći novčanu kaznu.”
III. Okolnosti spora
Ugovorni odnos između Gasorbe i Repsola
13.
Gasorba S. L. (u daljnjem tekstu: Gasorba) upravlja benzinskom postajom u općini Orba u španjolskoj provinciji Alicante. Članovi Gasorbe su Josefa Rico Gil, Antonio Ferrándiz González i njihovo dvoje djece.
14.
Benzinska postaja nalazi se na zemljištu za koje su J. Rico Gil i A. Ferrándiz González ugovorom od 15. veljače 1993. vodećoj španjolskoj naftnoj kompaniji, Repsol Comercial de Productos Petrolíferos S. A. (u daljnjem tekstu Repsol), dali pravo plodouživanja ( 5 ). S druge strane, ugovorom sklopljenim istoga dana Repsol je zemljište zajedno s benzinskom postajom dao A. Ferrándiz Gonzálezu nazad u zakup na razdoblje od 25 godina ( 6 ). Kasnije, 12. studenoga 1994. Gasorba je uz suglasnost Repsola stupila u oba ugovora na mjesto J. Rico Gil i A. Ferrándiza Gonzáleza.
15.
Na temelju ugovora o zakupu Gasorba je tijekom cijelog trajanja zakupa bila obvezana da goriva koja su u njezinoj benzinskoj postaji nuđena na prodaju nabavlja isključivo od Repsola. Osim toga, Repsol joj je periodično priopćavao najviše prodajne cijene za goriva. No, zakupniku je bilo dopušteno da na teret vlastite provizije i bez umanjivanja prihoda Repsola odobrava popuste krajnjim kupcima.
Obveze Repsola prema Komisiji i Odluka 2006/446/EZ
16.
Ugovorni odnosi između Repsola i njegovih zakupnika benzinskih postaja, među kojima su i oni između Repsola i Gasorbe, bili su na razini Unije predmet postupka prava zabranjenih sporazuma prema Uredbi br. 1/2003 ( 7 ). U tom je postupku Komisija, u svojstvu tijela Unije nadležnog za tržišno natjecanje, slijedom preliminarne ocjene izrazila dvojbe u pogledu spojivosti s člankom 81. UEZ‑a (sada članak 101. UFEU‑a) dugoročnih ugovora o isporuci, popraćenih zabranama tržišnog natjecanja, između Repsola i određenih zakupnika benzinskih postaja u Španjolskoj. Izrazila je bojazan u vezi sa značajnim učincima ograničavanja pristupa španjolskom maloprodajnom tržištu gorivima.
17.
Uslijed toga je Repsol Komisiji ponudio obveze na temelju kojih je taj poduzetnik osobito izrazio svoju spremnost da se u budućnosti suzdrži od dugoročnih sporazuma o isključivosti te da dotičnim zakupnicima benzinskih postaja ponudi financijski poticaj da prijevremeno okončaju svoje postojeće dugoročne ugovore s Repsolom o isporuci. Osim toga, Repsol se obvezao da tijekom određenog razdoblja ne kupuje benzinske postaje koje su neovisne i koje on ne opskrbljuje ( 8 ).
18.
Prvo je Komisija u listopadu 2004. objavila ove obveze u obavijesti prema članku 27. stavku 4. Uredbe br. 1/2003 ( 9 ) te ih je potom 12. travnja 2006. Odlukom 2006/446/EZ ( 10 ) na temelju članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 učinila obvezujućima, pri čemu je istovremeno obustavila postupak prava zabranjenih sporazuma protiv Repsola.
19.
Izreka Odluke 2006/446 glasi kako slijedi:
„Članak 1.
Obveze […] su obvezujuće za [Repsol].
Članak 2.
Obustavlja se postupak u ovom predmetu.
Članak 3.
Ova je odluka obvezujuća od dana njezine dostave [Repsolu] do 31. prosinca 2011.
Članak 4.
Adresat ove odluke je:
[Repsol]
[…]” [neslužbeni prijevod]
Spor između Gasorbe i Repsola pred španjolskim sudovima
20.
Nakon Odluke 2006/446 Gasorba te J. Rico Gil i A. Ferrándiz González pokušali su okončati svoj ugovorni odnos s Repsolom te su 17. travnja 2008. zajedno podnijeli tužbu protiv Repsola radi utvrđenja ništavosti ugovora sklopljenih 1993., u skladu s člankom 81. stavkom 2. UEZ‑a (danas članak 101. stavak 2. UFEU‑a), i radi naknade štete ( 11 ). Svoj su tužbeni zahtjev u biti utemeljili, s jedne strane, na Repsolovu utvrđivanju prodajnih cijena, te s druge strane, na dugom trajanju sporazuma o isključivoj kupnji koji prelazi ono što je dopušteno u uredbama o skupnom izuzeću (EEZ) br. 1984/83 ( 12 ) i (EZ) br. 2790/1999 ( 13 ). No, s time nisu uspjeli niti u prvom stupnju pred Juzgadom Mercantil no 4 de Madrid ( 14 ) niti u drugom stupnju pred Audienciom Provincial de Madrid ( 15 ).
21.
U međuvremenu spor je u tijeku pred španjolskim Tribunalom Supremo (Vrhovni sud), to jest sudom koji je uputio zahtjev ( 16 ). On navodi da ti ugovori, koji su predmet spora, ne mogu biti obuhvaćeni skupnim izuzećem prema Uredbi br. 2790/1999 jer Repsol ima tržišni udio veći od 30 %, odnosno taj je udio imao prilikom sklapanja ugovora. Međutim, Tribunal Supremo pita se dovodi li Odluka 2006/446 možda do izuzimanja ovih ugovora i sprečava li ta odluka nacionalne sudove da se bave zakonitošću navedenih ugovora.
IV. Zahtjev za prethodnu odluku i postupak pred Sudom
22.
Odlukom od 18. listopada 2016., koja je zaprimljena 28. listopada 2016., Tribunal Supremo, građanski odjel, uputio je Sudu u skladu s člankom 267. UFEU‑a sljedeća prethodna pitanja:
„1.
U skladu s člankom 16. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003, protivi li se Odluci Europske komisije od 12. travnja 2006. o postupku primjene članka 81. Ugovora o EZ‑u (predmet COMP/B-1-38.348-Repsol C. P. P.) to da nacionalni sud može zbog trajanja isključive opskrbe proglasiti ništavima sporazume na koje se odnosi ta odluka iako se oni mogu proglasiti ništavima zbog drugih razloga, primjerice zbog toga što je dobavljač kupcu (ili preprodavatelju) nametnuo minimalnu prodajnu cijenu?
2.
U tom slučaju, može li se smatrati da dugoročni ugovori na koje se odnosi odluka o obvezama na temelju nje uživaju pojedinačno izuzeće prema članku 101. stavku 3. UFEU‑a?”
23.
U postupku pred Sudom pisano su se očitovali Gasorba, Repsol, španjolska i njemačka vlada kao i Europska komisija.
V. Ocjena
24.
U svojem zahtjevu za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev iznosi problematiku obvezujućeg učinka koji za sudove država članica imaju odluke koje Komisija donosi u svojstvu tijela Unije nadležnog za tržišno natjecanje. Ova je problematika nedavno dovela do rasprava prije svega u području prava državnih potpora ( 17 ). Kao što ovaj slučaj pokazuje, ona može, međutim, poprimiti praktično značenje i prilikom provedbe prava Unije u području zabranjenih sporazuma.
25.
Međutim, kontekst problematike u Unijinu pravu zabranjenih sporazuma ponešto je drukčiji, jer ovdje oduvijek postoji sustav paralelnih nadležnosti ( 18 ), u kojemu su i Komisija i nacionalna tijela za tržišno natjecanje te sudovi pozvani primijeniti članke 101. i 102. UFEU‑a (prije članci 81. i 82. UEZ‑a). Osim toga, na temelju članka 16. Uredbe br. 1/2003 postoji izričito pravilo prava Unije čiji je cilj osigurati ujednačenu primjenu prava Unije u području zabranjenih sporazuma.
26.
Konkretno, u ovom slučaju treba odgovoriti na pitanje je li i u kojoj mjeri nacionalnim sudovima ostavljena vlastita margina prosudbe za provedbu prava Unije u području zabranjenih sporazuma, ako u odnosu na sporazum poduzetnika već postoji Komisijina odluka o obvezama. Odgovor na ovo pitanje proizlazi iz međudjelovanja članka 9. stavka 1. i članka 16. stavka 1. Uredbe br. 1/2003.
A. Ovlast nacionalnih sudova da slijedom Komisijine odluke o obvezama utvrde ništavost poduzetničkog sporazuma (prvo prethodno pitanje)
27.
U središtu pozornosti u ovom se slučaju nalazi prvo pitanje, kojim Tribunal Supremo u bitnome želi znati sprečava li članak 16. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 nacionalni sud da pozivanjem na članak 101. stavak 2. UFEU‑a utvrdi ništavost sporazuma među poduzetnicima, ako je upravo s obzirom na taj sporazum Komisija prethodno prihvatila obveze i iste učinila obvezujućima u odluci o obvezama prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003. Pozadina ovog pitanja je Odluka 2006/446, to jest odluka o obvezama utemeljena na članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 u vezi s odnosom Repsola prema španjolskim operatorima benzinskih postaja.
28.
Formalno gledajući, Komisijine odluke koje su – poput Odluke 2006/446 – upućene određenom adresatu u cijelosti su obvezujuće samo za njega (članak 288. četvrti stavak druga rečenica UFEU‑a), dakle, u ovom slučaju za Repsol (vidjeti članak 4. te odluke). No, kako bi se u decentraliziranom sustavu osiguralo ujednačenu primjenu prava Unije u području zabranjenih sporazuma, člankom 16. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe br. 1/2003 predviđeno je osim toga da nacionalni sudovi ne mogu donositi odluke o sporazumu među poduzetnicima u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a suprotne odluci koju je Komisija prethodno donijela upravo u odnosu na taj poduzetnički ugovor.
29.
Samo po sebi se razumije da se ova zabrana odstupanja koja je istaknuta u članku 16. stavku 1. prvoj rečenici proteže i na Komisijine odluke o obvezama prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003. Naime, ne ograničavajući se na određenu vrstu odluka, članak 16. stavak 1. obuhvaća sve vrste odluka koje je Komisija mogla donijeti na temelju Uredbe br. 1/2003 ( 19 ).
30.
Doduše, zabrana odstupanja, kako je utvrđena u članku 16. stavku 1. prvoj rečenici Uredbe br. 1/2003, može ići onoliko daleko koliko doseže normativni sadržaj odnosne Komisijine odluke.
31.
U ovom se slučaju normativni sadržaj Odluke 2006/446, na koji sud koji je uputio zahtjev ukazuje u svojem prvom pitanju, sastoji samo od toga da se Repsolove obveze u pogledu njegova odnosa prema španjolskim operatorima benzinskih postaja učini obvezujućima tijekom određenog razdoblja (vidjeti članke 1. i 3. te odluke) i obustavi tadašnji postupak na temelju prava zabranjenih sporazuma protiv Repsola (vidjeti članak 2. Odluke). Nasuprot tomu, niti na jednom mjestu u Odluci 2006/446 ne nalaze se obvezujuća utvrđenja u pogledu zakonitosti ugovora o isključivoj kupnji sklopljenih između Repsola i njegovih zakupnika benzinskih postaja.
32.
Ovaj se normativni sadržaj Odluke 2006/446 može objasniti s obzirom na pravnu narav i funkciju odluke o obvezama u sustavu propisanom Uredbom br. 1/2003. Naime, takvu odluku o obvezama obilježava upravo to da Komisija u njoj ne izvodi nikakvu dublju ocjenu poduzetničkih sporazuma s obzirom na pravo tržišnog natjecanja, već radi učinkovitog rješavanja predmeta ostaje samo na preliminarnoj ocjeni, a osobito ne utvrđuje povredu članka 101. ili 102. UFEU‑a ( 20 ).
33.
Shodno tomu, odluka prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, kao što je Odluka 2006/446 o kojoj je ovdje riječ, ne sprečava nacionalne sudove da predmetne poduzetničke sporazume ispituju s obzirom na njihovu spojivost s pravilima tržišnog natjecanja iz prava Unije u području zabranjenih sporazuma i da se tako koriste svojom nadležnošću za primjenu članaka 101. i 102. UFEU‑a (s tim u vezi vidjeti i članak 6. Uredbe br. 1/2003). Pri tome nema razlike radi li se o aspektima prava tržišnog natjecanja koji su u odluci o obvezama već bili predmet Komisijina sažetog ispitivanja, ili se radi o potpuno novim aspektima, koje Komisija još uopće nije razmotrila.
34.
Ovaj zaključak potvrđuje i preambula Uredbe br. 1/2003. Iz uvodne izjave 13. treće rečenice i uvodne izjave 22. posljednje rečenice proizlazi da Komisijina odluka o obvezama ne sprečava tijela za tržišno natjecanje i sudove država članica da donesu odluku u predmetu, pri čemu smiju primijeniti članke 101. i 102. UFEU‑a i po potrebi utvrditi povredu propisa.
35.
Sve to ne znači da Komisijina odluka prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 nema pravni učinak pred nacionalnim sudovima. Naime, s jedne strane, takva odluka o obvezama služi tomu da se poduzetnika obveže na preuzimanje obveza tako da njihovo poštivanje može po potrebi biti utuživo od strane zainteresiranih trećih osoba. S druge strane, odluka o obvezama sadržava Komisijinu preliminarnu ocjenu, s obzirom na pravo tržišnog natjecanja, sporazuma među poduzetnicima u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a ( 21 ), koju nacionalni sudovi ne smiju zanemariti. Štoviše, načelo lojalne suradnje (članak 4. stavak 3. UEU‑a) i opći cilj što učinkovitije i ujednačenije primjene prava Unije u području zabranjenih sporazuma nalažu da ocjenu koju je Komisija provela nacionalni sud smatra važnom indicijom, čak i prima facie dokazom, protutržišne naravi predmetnog poduzetničkog sporazuma, uzme tu ocjenu na odgovarajući način u obzir i savjetuje se s Komisijom ako želi odstupiti od njezine ocjene ( 22 ). Zbog svoje sažetosti i privremenosti Komisijina ocjena s obzirom na pravo tržišnog natjecanja u odluci prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 ne može u konačnici spriječiti nacionalni sud da u istom predmetu zbog dodatnih istraživanja i dubljeg ispitivanja dođe do potpuno ili djelomično drukčijeg zaključka.
36.
Repsol prigovara da je suprotno načelu pravne sigurnosti ako Komisija zbog obveza obustavi postupak u području prava zabranjenih sporazuma u vezi sa sporazumom među poduzetnicima, ali nacionalni sud ipak može taj sporazum smatrati protutržišnim i time ništavim u smislu članka 101. stavka 2. UFEU‑a.
37.
Međutim, ovaj prigovor nije uvjerljiv. Repsol zanemaruje razliku između odluke prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, koja se prije svega iz razloga učinkovitosti temelji samo na Komisijinu sažetom ispitivanju, i odluke prema članku 7. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 koja se temelji na detaljnoj analizi s obzirom na pravo tržišnog natjecanja i donosi na kraju cjelovitog postupka u vezi sa zabranjenim sporazumom. Sud je ovu temeljnu razliku razradio u predmetu Alrosa i pri tome je izričito odbio drukčiju ocjenu Općeg suda na koju se Repsol ovdje poziva ( 23 ).
38.
Sama okolnost da u odluci prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 Komisija prihvaća obveze poduzetnika te ga obvezuje na njihovo preuzimanje, uopće ne znači da tijelo Unije nadležno za tržišno natjecanje odobrava dosadašnje ponašanje dotičnog poduzetnika na tržištu i da ga smatra sukladnim pravilima tržišnog natjecanja. Umjesto toga, takvom odlukom o obvezama, kao i spornom Odlukom 2006/446 u ovom primjeru, Komisija samo utvrđuje da su njezine dvojbe otklonjene i da ona trenutno ne vidi više povoda za djelovanje ( 24 ).
39.
Točno je da obveze poduzetnika koje Komisija prihvati u okviru članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 trebaju doprinijeti ublažavanju mogućih protutržišnih učinaka njegova ponašanja na tržištu ili čak njihovu otklanjanju. No, iz toga se ne može zaključiti da bi s Komisijinom odlukom o obvezama ponašanje dotičnog poduzetnika na tržištu bilo „legalizirano”, a pogotovo ne retroaktivno.
40.
Smisao članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, na kojem se zasniva i njegova privlačnost za one koji primjenjuju pravo Unije u području zabranjenih sporazuma, jest dvostruk: s jedne se strane sastoji od toga da se Komisiji kao tijelu nadležnom za tržišno natjecanje omogući što učinkovitije i ekonomičnije obavljanje njezinih zadaća, na koje se primjenjuje načelo svrsishodnosti. S druge strane, ova odredba pruža dotičnim poduzetnicima mogućnost da izbjegnu za sebe nepovoljno utvrđenje Komisije o povredi prava tržišnog natjecanja i otklone moguću opasnost novčane kazne tako da Komisiji ponude preuzimanje obveza ( 25 ).
41.
No, inače je svaki poduzetnik sam odgovoran za svoje ponašanje na tržištu, što je središnja ideja cjelokupnog sustava propisanog Uredbom 1/2003. Poduzetnika se ove odgovornosti ne može osloboditi niti Komisijinom odlukom o obvezama.
42.
Dakle, zaključno u pogledu tumačenja članka 16. stavka 1. Uredbe br. 1/2003 može se utvrditi da Komisijina odluka o obvezama prema članku 9. stavku 1. iste uredbe donesena s obzirom na određene sporazume među poduzetnicima ne sprečava nacionalne sudove da ispituju usklađenost upravo ovih sporazuma s pravom tržišnog natjecanja i po potrebi utvrde njihovu ništavost prema članku 101. stavku 2. UFEU‑a.
B. Nepostojanje učinka izuzeća na temelju Komisijine odluke o obvezama (drugo prethodno pitanje)
43.
Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi u bitnome znati proizvodi li Odluka 2006/446, kao odluka o obvezama u smislu članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1/2003, učinke pojedinačnog izuzeća u smislu članka 101. stavka 3. (prije članak 81. stavak 3. UEZ‑a) u odnosu na tamo razmotrene dugoročne sporazume o isključivoj kupnji.
44.
Ovo pitanje postavljeno je samo za slučaj da odgovor na drugo pitanje bude potvrdan. No, budući da, kao što je već navedeno, polazim od toga da na prvo pitanje treba dati negativan odgovor, drugo pitanje ću razmotriti samo podredno, nastojeći sudu koji je uputio zahtjev pružiti sve korisne elemente za pravilno rješavanje glavnog spora.
45.
Niti na jednom mjestu u Odluci 2006/446 izričito se ne navodi da Komisija prema članku 101. stavku 3. UFEU‑a odobrava pojedinačno izuzeće za dugoročne sporazume o isključivoj kupnji koje je Repsol sklopio sa svojim zakupnicima benzinskih postaja. Umjesto toga se Komisija u toj odluci ograničava na to da obveže Repsol na preuzimanje određenih obveza do 31. prosinca 2011. i obustavi tadašnji postupak na temelju prava zabranjenih sporazuma protiv Repsola.
46.
U ovom slučaju također ne može biti riječi niti o prešutno odobrenom pojedinačnom izuzeću. Naime, kao što je većina stranaka u postupku ispravno istaknula, bilo kakvo pojedinačno izuzeće u smislu članka 101. stavka 3. UFEU‑a nužno bi zahtijevalo da se prvo utvrdi postojanje zabranjenog ograničavanja tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a ( 26 ). No, upravo takvo utvrđenje nije niti na jednom mjestu u Odluci 2006/446 izneseno u odnosu na dugoročne sporazume o isključivoj kupnji između Repsola i zakupnika benzinskih postaja u Španjolskoj.
47.
Odluka o obvezama, niti po prirodi stvari ne sadržava utvrđenja u pogledu postojanja protutržišnog ponašanja. Naime, kako je već navedeno, odluke prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003, u koje se ubraja sporna Odluka 2006/446, obilježava upravo to da u njima Komisija provodi samo preliminarnu ocjenu situacije u pogledu tržišnog natjecanja, a da ne zauzima konačno stajalište u vezi s postojanjem povrede članka 101. stavka 1. UFEU‑a ( 27 ).
48.
Osim toga valja imati na umu da je jedno od glavnih nastojanja reforme provedene Uredbom br. 1/2003 bilo ukidanje upravnog odobrenja pojedinačnih izuzeća od strane Komisije. Tako je 1. svibnja 2004. uslijedio prijelaz na sustav zakonske iznimke u kojem za primjenu članka 101. stavka 3. UFEU‑a nisu više predviđene pojedinačne odluke Komisije (s tim u vezi vidjeti članak 1. stavke 1. i 2. kao i članak 6. u vezi s uvodnom izjavom 4. Uredbe br. 1/2003).
49.
Odluku u pojedinačnom slučaju, u kojoj se isključivo deklaratorno utvrđuje da su ispunjene pretpostavke iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a, Komisija od tada donosi još samo vrlo iznimno i samo u okviru odluke prema članku 10. Uredbe br. 1/2003 („Utvrđivanje neprimjenjivosti”) ( 28 ), ali ne u odluci prema članku 9. stavku 1. Uredbe br. 1/2003 o kojoj je riječ u ovom slučaju.
50.
Sve u svemu, ne može se stoga poći od stajališta da Odluka 2006/446 u pogledu dugoročnih sporazuma o isključivoj kupnji između Repsola i njegovih španjolskih zakupnika benzinskih postaja proizvodi učinke pojedinačnog izuzeća u smislu članka 101. stavka 3. UFEU‑a.
VI. Zaključak
51.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku, koji je uputio španjolski Tribunal Supremo, odgovori kako slijedi:
Članak 16. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1/2003 treba tumačiti na način da odluka Europske komisije o obvezama prema članku 9. stavku 1. iste uredbe donesena s obzirom na određene sporazume među poduzetnicima ne sprečava nacionalne sudove da ispituju usklađenost upravo ovih sporazuma s tržišnim natjecanjem i po potrebi utvrde njihovu ništavost prema članku 101. stavku 2. UFEU‑a.
( 1 ) Izvorni jezik: njemački
( 2 ) Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. [UEZ‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165., u daljnjem tekstu: Uredba br. 1/2003 i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.)
( 3 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Alrosa (C‑441/07 P, EU:C:2010:377).
( 4 ) Vidjeti primjerice presude od 14. prosinca 2006., Confederación Española de Empresarios de Estaciones de Servicio (C‑217/05, EU:C:2006:784), od 11. rujna 2008., CEPSA (C‑279/06, EU:C:2008:485), i od 2. travnja 2009., Pedro IV Servicios (C‑260/07, EU:C:2009:215), kao i rješenja od 3. rujna 2009., Lubricarga (C‑506/07, EU:C:2009:504), od 27. ožujka 2014., Bright Service (C‑142/13, EU:C:2014:204), i od 4. prosinca 2014., Estación de Servicio Pozuelo 4 (C‑384/13, EU:C:2014:2425).
( 5 ) Pravo plodouživanja proteže se također na službeno odobrenje za upravljanje benzinskom postajom.
( 6 ) U tom kontekstu sud koji je uputio zahtjev govori o „unakrsnim ugovorima”.
( 7 ) Polazište tog postupka bili su sporazumi i nacrti ugovora koje je Repsol prijavio Komisiji još prema propisu koji je prethodio Uredbi br. 1/2003. Međutim, s početkom primjenjivosti Uredbe br. 1/2003 na dan 1. svibnja 2004. ta je prijava prestala važiti (s tim u vezi vidjeti članak 34. stavak 1. Uredbe br. 1/2003).
( 8 ) U pogledu sadržaja obveza vidjeti navode Komisije u točki 2. njihova sažetka uz Odluku 2006/446 (SL 2006., L 176, str. 104.).
( 9 ) Obavijest prema članku 27. stavku 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 u predmetu COMP/B-1/38348 – Repsol CPP (SL 2004., C 258, str. 7.)
( 10 ) Odluka Komisije 2006/446/EZ od 12. travnja 2006. o postupku primjene članka 81. UEZ‑a (Predmet COMP/B-1/38.348 – Repsol CPP), priopćeno pod brojem dokumenta C(2006) 1548 i sažeto u SL 2006., L 176, str. 104. Cijeli tekst Odluke 2006/446 dostupan je samo na internetskoj stranci Glavne uprave za tržišno natjecanje: (posljednji put posjećena 11. srpnja 2017.).
( 11 ) Prema vlastitim navodima, Repsol je podnio protiv Gasorbe tužbu građanskom sudu u Madridu. Repsol tvrdi da je objema tužbama prethodio izvansudski spor između strana o načinu okončanja ugovora o isporuci, slijedom čega je Repsol otkazao ugovor, na što je Gasorba pak osporila zakonitost tog otkaza. Repsol prigovara Gasorbi da njezino pozivanje na pravo Unije o tržišnom natjecanju predstavlja zlouporabu.
( 12 ) Uredba Komisije (EEZ) br. 1984/83 od 22. lipnja 1983. o primjeni članka 85. stavka 3. Ugovora na kategorije sporazuma o isključivoj kupnji (SL 1983., L 173, str. 5.) [neslužbeni prijevod]
( 13 ) Uredba Komisije (EEZ) br. 2790/1999 od 22. prosinca 1999. o primjeni članka 81. stavka 3. Ugovora na kategorije sporazuma o isključivoj kupnji (SL 1999., L 336, str. 21.) [neslužbeni prijevod]
( 14 ) Trgovački sud br. 4 u Madridu; njegova je presuda donesena 8. srpnja 2011.
( 15 ) Žalbeni sud u Madridu; njegova je presuda donesena 27. siječnja 2014.
( 16 ) Žalbeni postupak br. 757/2014
( 17 ) Do ove rasprave dovela je presuda od 21. studenoga 2013., Deutsche Lufthansa (C‑284/12, EU:C:2013:755) i rješenje od 4. travnja 2014., Flughafen Lübeck (C‑27/13, neobjavljeno, EU:C:2014:240) koji se bave učincima Komisijinih odluka u smislu današnjeg članka 4. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. (SL 2015., L 248, str. 9.) u nacionalnim sudskim postupcima.
( 18 ) Presude od 13. veljače 1969., Wilhelm i dr. (14/68, EU:C:1969:4, t. 3.) i od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr. (C‑17/10, EU:C:2012:72, t. 81.)
( 19 ) Vidjeti presudu od 14. veljače 2012., Toshiba Corporation i dr. (C‑17/10, EU:C:2012:72, t. 87.), u vezi s člankom 16. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003.
( 20 ) Uvodna izjava 13. druga rečenica Uredbe br. 1/2003; vidjeti osim toga presudu od 29. lipnja 2010., Komisija/Alrosa (C‑441/07 P, EU:C:2010:377, osobito t. 35.).
( 21 ) Isto vrijedi za odluke i usklađeno djelovanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a kao i postupanja poduzetnika u vladajućem položaju u smislu članka 102. UFEU‑a.
( 22 ) S tim u vezi vidjeti i Obavijest Komisije o suradnji između Komisije i sudova država članica EU‑a u primjeni članaka 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2004., C 101, str. 54.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 242.).
( 23 ) Presuda od 29. lipnja 2010., Komisija/Alrosa (C‑441/07 P, EU:C:2010:377, t. 35., 38., 40. i 46. do 48.); dodatno vidjeti moje mišljenje u tom predmetu (EU:C:2009:555, t. 47. do 51.).
( 24 ) S tim u vezi vidjeti još jednom uvodnu izjavu 13. Uredbe br. 1/2003.
( 25 ) Vidjeti u tom smislu moje mišljenje u predmetu Komisija/Alrosa (C‑441/07 P, EU:C:2009:555, t. 60.).
( 26 ) Presuda od 7. veljače 2013., Slovenská sporiteľňa (C‑68/12, EU:C:2013:71, t. 30.) U vezi s cijelim tim pitanjem vidjeti i t. 11. Komunikacije Komisije „Smjernice za primjenu članka 81. stavka 3. Ugovora” (SL 2004., C 101, str. 97.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 269.); u skladu s njome ocjena sukladno članku 81. UEZ‑a (sada članak 101. UFEU‑a) sastoji se od dva dijela, pri čemu će ocjena koristi za tržišno natjecanje koje stvara sporazum među poduzetnicima u skladu s člankom 81. stavkom 3. UEZ‑a uslijediti samo ako su prethodno u skladu s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a utvrđeni ciljevi suprotni pravilima tržišnog natjecanja ili negativni učinci za tržišno natjecanje.
( 27 ) S tim u vezi vidjeti još jednom uvodnu izjavu 13. drugu rečenicu Uredbe br. 1/2003 kao i moja razmatranja u pogledu prvog prethodnog pitanja, osobito u t. 32. ovog mišljenja.
( 28 ) S tim u vezi vidjeti i uvodnu izjavu 14. Uredbe br. 1/2003.