MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 23. siječnja 2018. ( 1 )
Predmet C‑635/16 P
Spliethoff’s Bevrachtingskantoor BV
„Žalba – Tužba za poništenje – Dopuštenost – Određivanje predmeta tužbe – Izvršna agencija za inovacije i mreže (INEA) – Program Unije ‚Instrument za povezivanje Europe’ (CEF) – Obavijest o odluci o odbijanju prijedloga podnesenog u odgovoru na poziv za podnošenje prijedloga koji je upućen u okviru CEF‑a – Djelotvorna sudska zaštita”
I. Uvod
1.
Ovaj predmet jasno pokazuje do kojih problema za osobe koje traže pravnu zaštitu može doći zbog toga što se Europska komisija u obavljanju svojih zadaća služi agencijom, u ovom slučaju Izvršnom agencijom za inovacije i mreže (Innovation and Networks Executive Agency, u daljnjem tekstu: INEA).
2.
To osobito vrijedi u slučaju kao što je ovaj, kada je slaba komunikacija INEA‑e i Komisije prema dotičnoj osobi te vjerojatno i između Komisije i INEA‑e.
3.
Žalitelj je tako podnio opsežan zahtjev za financiranje u iznosu od 20 milijuna eura. Ni Komisija ni INEA nisu žalitelju posebno poslale odluku kojom je taj zahtjev implicitno odbijen. Ta Komisijina odluka o uspostavi popisa odabranih prijedloga donesena je 31. srpnja 2015., a tri mjeseca kasnije samo je objavljena na internetu.
4.
Umjesto toga, INEA je 17. srpnja 2015. – dakle, dva tjedna prije datuma Komisijine odluke – poslala žalitelju poruku elektroničke pošte kojom ga je obavijestila da njegov prijedlog nije uvršten na privremeni popis projekata za koje se dodjeljuje potpora i za to navela razloge. U toj je obavijesti, što, uostalom, sa žaljenjem priznaje i Komisija, INEA navela zavaravajuću uputu o pravnom lijeku koja stvara dojam da je Komisija već donijela svoju odluku, za čije je osporavanje počeo teći rok za podnošenje tužbe.
5.
Očito je ta poruka elektroničke pošte dovela do žaliteljeve tužbe i određenih nejasnoća, u prilog čemu govori činjenica da je tužbeni zahtjev usmjeren protiv „Odluke Komisije od 17. srpnja 2015.” – što je, dakle, datum poruke elektroničke pošte – te da pobijani akt nije dosljedno određen. Komisija je protiv te tužbe istaknula prigovor nedopuštenosti. Opći sud je bez detaljnijeg razmatranja predmeta tužbe rješenjem od 11. listopada 2016. ( 2 ) utvrdio da je tužba usmjerena protiv poruke elektroničke pošte i prihvatio Komisijin prigovor nedopuštenosti uz obrazloženje da ona nije autor pobijanog akta te da je pobijani akt samo privremenog karaktera.
6.
To se rješenje Općeg suda pobija ovom žalbom. Time se Sudu pruža prilika da naglasi važnost odgovarajućeg tumačenja tužbenog zahtjeva za ostvarenje učinkovite pravne zaštite. To se ne odnosi samo na činjenicu da je u ovom slučaju pojedinac upravo zbog slabe komunikacije „naveden na pogrešan put”.
7.
Valja također napomenuti da je žalitelj u međuvremenu Općem sudu podnio još jednu tužbu kojom je preoblikovao svoj zahtjev. Njome traži poništenje „Provedbene odluke […] Komisije od 31. srpnja 2015. o uspostavi popisa prijedloga odabranih […]” ( 3 ). Komisija je i u tom postupku istaknula prigovor nedopuštenosti, koji se sada temelji na tome da tužba nije bila podnesena u propisanom roku. Iako to ne bi trebao biti bitan element za ocjenu ove žalbe, ipak dodatno naglašava važnost odgovarajućeg tumačenja tužbenog zahtjeva za ostvarenje djelotvorne pravne zaštite. Njime bi se u ovom slučaju izbjegla još jedna tužba, a u konačnici bi se izbjeglo i to da se unatoč dvjema tužbama materijalna zakonitost Komisijina postupanja možda uopće sudski ne ispita.
II. Pravni okvir
8.
Uredbom Vijeća (EZ) br. 58/2003 od 19. prosinca 2002. o utvrđivanju statusa izvršnih agencija kojima se povjeravaju određene zadaće u vezi s upravljanjem programima Zajednice ( 4 ) postavlja se pravni okvir za osnivanje i funkcioniranje izvršnih agencija. Člankom 3. stavkom 1. te uredbe omogućava se Komisiji da osnuje izvršnu agenciju kako bi joj povjerila određene zadaće koje se odnose na upravljanje jednim ili više programa Zajednice. U skladu s člankom 4. stavkom 2., izvršne agencije imaju pravnu osobnost. U članku 6. navedene su zadaće koje Komisija može povjeriti izvršnim agencijama, osim onih koje u provođenju političkih odluka u djelo zahtijevaju diskrecijske ovlasti. Pojedinosti tog dodjeljivanja moraju biti utvrđene u instrumentu delegiranja ovlasti.
9.
INEA je osnovana Provedbenom odlukom Komisije 2013/801/EU od 23. prosinca 2013. na temelju Uredbe (EZ) br. 58/2003 ( 5 ). Kao sljednici Izvršne agencije za transeuropsku prometnu mrežu, INEA‑i je osobito povjereno upravljanje pojedinim dijelovima programa Unije „Instrument za povezivanje Europe” (Connecting Europe Facility, u daljnjem tekstu: CEF).
10.
Program Unije CEF ima za cilj ubrzati ulaganja u transeuropske mreže. Sredstva koja stoje na raspolaganju u svrhu tog cilja u prometnom sektoru za razdoblje od 2014. do 2020. iznose 22 milijarde eura ( 6 ).
11.
Člankom 18. Uredbe (EU) br. 1316/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uspostavi Instrumenta za povezivanje Europe, izmjeni Uredbe (EU) br. 913/2010 i stavljanju izvan snage uredaba (EZ) br. 680/2007 i (EZ) br. 67/2010 ( 7 ) propisano je sljedeće:
„Dodjela financijske potpore Unije
1. Komisija, djelujući u skladu s postupkom ispitivanja iz članka 25., nakon svakog poziva na podnošenje prijedloga […] odlučuje o iznosu financijske potpore koja se dodjeljuje izabranim projektima ili njihovim dijelovima. […]
2. Komisija obavješćuje korisnike i dotične države članice o financijskim potporama koje se dodjeljuju.”
12.
Člankom 25. stavkom 1. Uredbe (EU) br. 1316/2013 propisano je da Komisiji pomaže koordinacijski odbor CEF‑a.
13.
U pogledu postupka ispitivanja člankom 25. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 1316/2013 upućuje se na članak 5. Uredbe (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije ( 8 ), kojim je propisano:
„1. Kada se primjenjuje postupak ispitivanja, odbor donosi mišljenje. […]
2. Kada je mišljenje odbora pozitivno, Komisija donosi nacrt provedbenog akta.”
14.
U uvodnoj izjavi 11. Uredbe (EU) br. 182/2011 istaknuto je da bi postupak ispitivanja trebao osigurati „da Komisija ne može donijeti provedbene akte, ako nisu u skladu s mišljenjem odbora, osim u vrlo iznimnim okolnostima […]”.
15.
Odlukom Komisije C(2013) 9235 final od 23. prosinca 2013. o delegiranju ovlasti INEA‑i radi izvršenja poslova u vezi s provedbom programa Unije u područjima prometne, energetske i telekomunikacijske infrastrukture te istraživanjem i inovacijama u području prometa i energije, uključujući korištenje sredstava općeg proračuna Unije, pojašnjene su Komisijine i INEA‑ine zadaće.
16.
Članak 5. te odluke naslovljen je „Zadaće za koje je nadležna isključivo Komisija”, a njegovim stavkom 2. propisano je da INEA ne može preuzeti osobito sljedeće zadaće:
„[…] donošenje odluka o dodjeli bespovratnih sredstava u okviru Instrumenta za povezivanje Europe te bilo kakve izmjene tih odluka […]” [neslužbeni prijevod]
Točkom B Priloga I. toj odluci predviđeno je da se INEA‑i dodjeljuju sljedeće zadaće:
„[…]
„(a)
Provođenje procesa i postupaka prije donošenja Komisijinih odluka o dodjeli pojedinačnih potpora i odluka o dodjeli bespovratnih sredstava te sklapanja sporazuma o dodjeli bespovratnih sredstava, kao i upravljanje odgovarajućim odlukama i sporazumima:
–
[…]
–
obavještavanje neuspješnih i uspješnih natjecatelja o Komisijinim odlukama o dodjeli pojedinačnih potpora […]”.
III. Okolnosti žalbenog postupka
17.
Žalitelj Spliethoff’s Bevrachtingskantoor BV (u daljnjem tekstu: žalitelj) poduzeće je sa sjedištem u Nizozemskoj koje upravlja flotom od 50 teretnih brodova.
A. Činjenice i postupak natječaja
18.
INEA je 11. rujna 2014. objavila poziv za podnošenje prijedloga u okviru CEF‑a u području prometa. Jedan od prioriteta prijedloga trebalo je biti promicanje ekološki prihvatljivih djelovanja u okviru razvoja „morskih autocesta” (motorways of the Sea) ( 9 ).
19.
Žalitelj je 25. veljače 2015. podnio prijedlog. Odnosio se osobito na opremanje dvadeset i pet žaliteljevih brodova koji plove morskim autocestama u Sjevernom i Baltičkom moru sustavima za pročišćavanje otpadnih plinova.
20.
Odabir prijedloga proveden je na temelju postupka u dvije faze, u kojem je prvo uz pomoć neovisnih stručnjaka provedena vanjska faza odabira, a nakon toga unutarnja faza pod vodstvom nadležne Glavne uprave Komisije. Zatim je popis prijedloga koji su odabrani na temelju tog postupka dostavljen CEF‑ovu koordinacijskom odboru, predviđenom člankom 25. Uredbe (EU) br. 1316/2013, čije je mišljenje bilo pozitivno.
21.
Dana 17. srpnja 2015. INEA je žalitelju poslala poruku elektroničke pošte (u daljnjem tekstu: poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015.) sljedećeg sadržaja:
„[…] ocijenjeni su prihvatljivi prijedlozi te je Komisija sastavila popis prijedloga koji su odabrani za pružanje financijske potpore Unije. CEF‑ov koordinacijski odbor predstavnika država članica dao je 10. srpnja 2015. pozitivno mišljenje o tom privremenom popisu.
Žao nam je što Vas moramo obavijestiti o tome da Vaš zahtjev nije bio uspješan u gore opisanom postupku, i to zbog sljedećih razloga:
[omissis] [u nastavku su navedeni razlozi]
Trenutačno se u okviru postupka poduzimaju koraci za donošenje odluke Europske komisije o izboru i dodjeli potpora […]. Ako u malo vjerojatnom slučaju ta odluka dovede do promjena u pogledu Vašeg prijedloga, bit ćete o tome posebno obaviješteni porukom elektroničke pošte.
[…]
Ni cilj ni učinak bilo kakvog [upita, odgovora ili bilo kakve pritužbe] nije produljenje roka koji je propisan za podnošenje tužbe za poništenje Komisijine odluke dostavljene putem ove poruke, koja se podnosi u roku od dva mjeseca nakon primitka ove poruke. [omissis] [U nastavku se upućuje na Opći sud Europske unije kao nadležni sud uz navođenje adrese.] […]”
22.
Komisija je 31. srpnja 2015. donijela Provedbenu odluku C(2015) 5274 final o uspostavi popisa prijedloga odabranih za primanje financijske potpore EU‑a u okviru Instrumenta za povezivanje Europe (CEF) – Prometni sektor, slijedom poziva za podnošenje prijedloga od 11. rujna 2014. na temelju višegodišnjeg programa rada (u daljnjem tekstu: Provedbena odluka od 31. srpnja 2015). Jedinim člankom te odluke propisano je sljedeće:
„Odobravaju se popis odabranih projekata od zajedničkog interesa u okviru CEF‑a koji dobivaju financijsku potporu EU‑a i koji je naveden u prilogu te ukupni procijenjeni opravdani troškovi mjera, postotni udio financijske potpore u ukupnim procijenjenim opravdanim troškovima i pojedini maksimalni iznosi financijske potpore.” [neslužbeni prijevod]
23.
Žaliteljev projekt ne nalazi se na popisu odabranih projekata.
24.
Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. objavljena je 12. listopada 2015. na internetskoj stranici Komisijine Glavne uprave MOVE te 14. listopada 2015. na INEA‑inoj internetskoj stranici.
B. Postupak pred Općim sudom i pobijano rješenje
25.
Žalitelj je 25. rujna 2015. Općem sudu podnio tužbu kojom je zatražio poništenje „Odluke Komisije od 17. srpnja 2015. kojom se odbija njegov prijedlog”. Ta tužba upisana je u upisnik Općeg suda pod brojem predmeta T‑564/15.
26.
Žalitelj je istaknuo dva tužbena razloga. Prigovara Komisiji, s jedne strane, da je počinila očitu pogrešku u ocjeni njegova prijedloga. S druge strane, tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja jer nije odabrala žaliteljev prijedlog, dok je odabrala druge, slične prijedloge a da za to nejednako postupanje nije postojao razlog.
27.
Komisija je 18. prosinca 2015. zasebnim aktom istaknula prigovor nedopuštenosti. Taj je akt 12. veljače 2016. dostavljen žalitelju.
28.
U prilog prigovoru nedopuštenosti Komisija je navela dva argumenta. Kao prvo, Komisija smatra da je sporna poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. pripremni akt koji se stoga ne može pobijati. Kao drugo, tvrdi da tužba ne može biti podnesena protiv nje, s obzirom na to da je INEA, a ne ona, autor pobijanog akta.
29.
Žalitelj je u svojem očitovanju od 21. ožujka 2016. o prigovoru nedopuštenosti tvrdio da je porukom elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. obaviješten o Komisijinoj konačnoj odluci kojom se odbija žaliteljev prijedlog, odnosno da ju je u svakom slučaju mogao tako protumačiti. Iako je poruku elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. poslala INEA, smatra da je njome bila dostavljena Komisijina odluka protiv koje je podnio predmetnu tužbu. Osim toga, tvrdi da njegovu tužbu treba tumačiti na način da je njome obuhvaćena i Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. Žalitelj je stoga zatražio od Općeg suda da odbije Komisijin prigovor nedopuštenosti.
30.
Opći sud u pisanom postupku donio je rješenje kojim je prihvatio Komisijin prigovor nedopuštenosti te je, slijedom toga, odbacio tu tužbu kao nedopuštenu (u daljnjem tekstu: pobijano rješenje) ( 10 ).
31.
U točki 9. pobijanog rješenja Opći sud naveo je da je žaliteljev zahtjev usmjeren protiv „poruke elektroničke pošte od 17. srpnja 2015.”. Na temelju takvog shvaćanja Opći je sud zaključio da je tužba protiv Komisije nedopuštena jer poruku elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. nije poslala Komisija, nego INEA. Smatrao je da je tužba nedopuštena i zato što nije usmjerena protiv konačne odluke. Ona je uslijedila tek u Provedbenoj odluci od 31. srpnja 2015. Konačno, mišljenja je da se tužba ne može ni naknadno dopuniti na način da se njome obuhvati i Provedbena odluka od 31. srpnja 2015.
IV. Žalbeni postupak i zahtjevi stranaka
32.
Podneskom od 8. prosinca 2016. žalitelj je podnio žalbu protiv pobijanog rješenja i od Suda zahtijeva da:
–
ukine pobijano rješenje;
–
vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje;
–
Komisiji naloži snošenje troškova postupka, uključujući troškove postupka pred Općim sudom.
33.
Komisija je podneskom od 16. veljače 2017. zatražila od Suda da:
–
odbije žalbu i
–
žalitelju naloži snošenje troškova postupka.
34.
Pred Sudom je u vezi sa žalbom proveden pisani postupak.
V. Ocjena
35.
U prilog svojoj žalbi žalitelj navodi tri žalbena razloga. Kao prvo, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je tužba nedopuštena, s obzirom na to da je usmjerena protiv Komisije, koja nije autor pobijanog akta. Kao drugo, Opći sud također je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdio da je tužba nedopuštena jer pobijani akt nije konačan akt. Kao treće, Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je odbio tumačiti tužbu za poništenje na način da je njome obuhvaćena Provedbena odluka od 31. srpnja 2015.
36.
Predlažem da se prvi i treći žalbeni razlog ispitaju zajedno i da se utvrdi kako tužba nije podnesena protiv INEA‑ine poruke elektroničke pošte, nego protiv Provedbene odluke Komisije od 31. srpnja 2015. Slijedom toga, pobijano rješenje valja ukinuti. Drugi žalbeni razlog stoga je postao bespredmetan. Međutim, najprije ću razmotriti Komisijine prigovore nedopuštenosti žalbe.
A. Dopuštenost žalbe
37.
Komisija tvrdi da je žalba u cijelosti nedopuštena. Smatra da se njome, uz ponavljanje argumenata iznesenih u prvostupanjskom postupku i uvođenje novih činjeničnih elemenata, od Suda zahtijeva nova ocjena.
38.
Ta mi argumentacija nije uvjerljiva.
39.
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz članka 256. stavka 1. drugog podstavka UFEU‑a, članka 58. prvog stavka Statuta Suda Europske unije te članka 168. stavka 1. točke (d) i članka 169. stavka 2. Poslovnika Suda proizlazi da se u žalbi moraju jasno navesti osporavani dijelovi pobijane odluke Općeg suda kao i pravni argumenti koji posebno podupiru taj zahtjev. Žalba u kojoj se samo ponavljaju ili od riječi do riječi iznose žalbeni razlozi i argumenti koji su bili izneseni pred Općim sudom, uključujući i one utemeljene na činjenicama koje je taj sud izričito odbio, ne zadovoljava navedene pretpostavke ( 11 ).
40.
Međutim, kada žalitelj osporava tumačenje ili primjenu prava Unije koju je dao Opći sud, pravna pitanja ocijenjena u prvom stupnju mogu ponovno biti raspravljana tijekom žalbenog postupka. Naime, ako žalitelj ne bi mogao temeljiti svoju žalbu na razlozima i argumentima već korištenima pred Općim sudom, žalbeni postupak bio bi lišen dijela svojeg smisla ( 12 ). Naime, žalbom se upravo trebaju preispitati pravne ocjene Suda o argumentima istaknutima tijekom prvostupanjskog postupka.
41.
U ovom slučaju, suprotno onomu što ističe Komisija, ne može se utvrditi da se žalitelj uglavnom ograničio na ponavljanje argumenata iznesenih u prvostupanjskom postupku, a da argumente nije usmjerio protiv ključnog dijela obrazloženja pobijanog rješenja.
42.
S obzirom na to da Komisija tvrdi da žalitelj iznosi nove činjenice ili argumente odnosno da zbog drugih razloga postoji sumnja u dopuštenost žaliteljevih argumenata, vratit ću se na to, prema potrebi, u okviru analize pojedinih žalbenih razloga.
B. Prvi i treći žalbeni razlog
43.
Žalitelj u okviru prvog dijela prvog žalbenog razloga u bitnome tvrdi da je Opći sud pogrešno zaključio da je INEA autor pobijane odluke. Zbog toga je smatrao da je tužba koja je podnesena protiv Komisije podnesena protiv pogrešnog adresata. U drugom dijelu tog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da, čak i ako bi se smatralo da je INEA autor pobijanog akta, on se u svakom slučaju može pripisati Komisiji, pa je stoga tužba valjano podnesena protiv Komisije. U okviru trećeg žalbenog razloga žalitelj tvrdi da je Opći sud pogrešno odbio tumačiti njegovu tužbu na način da je ona podnesena (i) protiv Provedbene odluke od 31. srpnja 2015.
44.
Komisija osporava te navode. Smatra da je Opći sud pravilno odbacio kao nedopuštenu tužbu podnesenu protiv Komisije. Osim toga, navodi da je Opći sud pravilno odbio proširenje predmeta tužbe na Provedbenu odluku Komisije od 31. srpnja 2015. Nadalje, Komisija tvrdi da je žaliteljeva argumentacija, u dijelu u kojem se poziva na ispričivu zabludu, nova i stoga nedopuštena. Smatra da je jednako tako nedopušteno što se žalitelj u svojoj žalbi poziva na sastanak s Komisijom od 20. listopada 2015., koji nije naveo tijekom prvostupanjskog postupka.
45.
Prvim i trećim žalbenim razlogom u biti se tvrdi da je, s jedne strane, Opći sud pogrešno smatrao da je tužba podnesena protiv INEA‑e te da je, s druge strane, Opći sud pogrešno zaključio da tužba nije podnesena protiv Provedbene odluke od 31. srpnja 2015.
46.
Ne vidim elemente koji bi izričito mogli opravdati nedopuštenost prvog i trećeg žalbenog razloga. Osobito se ne mogu prihvatiti prigovori nedopuštenosti koje je istaknula Komisija. Nije važno može li se žalitelj u žalbi valjano pozivati na sastanak s Komisijom ili ispričivu zabludu, s obzirom na to da žalbene razloge neovisno o tome valja prihvatiti.
47.
Važno je, naime, da je Opći sud u svojem rješenju pogrešno protumačio smisao tužbenog zahtjeva. Pogrešno je smatrao ( 13 ) da je akt koji je žalitelj osporavao bila poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015.
48.
Opći sud je na temelju toga pogrešno zaključio da je tužba nedopuštena ( 14 ) jer je podnesena protiv Komisije, a ne protiv INEA‑e kao autora poruke elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. Zbog toga je Opći sud također pogrešno zaključio ( 15 ) da je potrebno izmijeniti predmet tužbe kako bi se njime obuhvatila Provedbena odluka od 31. srpnja 2015., što u ovom slučaju nije dopušteno u skladu s člankom 86. Poslovnika Suda.
49.
Na temelju vlastite sudske prakse, prema kojoj identifikacija pobijanog akta može implicitno proizići iz napomena preuzetih u tužbi i cjelokupne argumentacije ( 16 ), Opći sud trebao je zaključiti da predmet tužbe koja je podnesena izričito protiv Komisije nije poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015., nego Odluka Komisije od 31. srpnja 2015. kojom je odbijen žaliteljev prijedlog u postupku natječaja.
50.
Točno je da žalitelj u svojoj žalbi nije uvijek dosljedno naznačio pobijani akt. Tako je pobijani akt najprije odredio kao „Komisijinu odluku od 17. srpnja 2015. kojom je odbijen [njegov] prijedlog […] (‚Odluka’)”. Nasuprot tomu, u daljnjem tekstu njegove žalbe navodi se da je Komisija 17. srpnja 2015. poslala poruku elektroničke pošte, a žalitelj definira tu „poruku elektroničke pošte od 17. srpnja 2015.” kao „odluku”. Žalitelj se i u obrazloženju svoje tužbe poziva na „odluku” te osporava njezino obrazloženje pozivajući se na tekst poruke elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. U svojem tužbenom zahtjevu žalitelj se poziva samo na „odluku”, čije ukidanje predlaže i s obzirom na „nepostojanje obrazloženja ili nedovoljno obrazloženje”.
51.
Međutim, žalitelj je u svojem odgovoru na Komisijin prigovor nedopuštenosti jasno upozorio na to da se prema njegovu mišljenju poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. treba tumačiti samo kao obavijest o Komisijinoj odluci o odbijanju te da je njegova tužba podnesena izričito protiv Komisije kao autora odluke o odbijanju, a ne protiv INEA‑e.
52.
U tim okolnostima, u kojima je žalitelj u svojem pisanom očitovanju o prigovoru nedopuštenosti jasno i precizno naveo svoje shvaćanje predmeta tužbe, iako je pobijani akt različito opisivao, Opći sud nije mogao automatski pretpostaviti da je predmet tužbe poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015.
53.
To je tim više slučaj jer je Opći sud u točkama 18. do 23. izričito naveo da je tužitelj prema svojem shvaćanju tužbu podnio protiv Komisijina, a ne INEA‑ina akta, kojim je o prvome samo obaviješten. U tom pogledu valja također navesti da je Opći sud u točkama 32. do 36. izričito ocijenio i utvrdio da Komisijina odluka, na koju se odnosi poruka elektroničke pošte od 17. srpnja 2015., još nije konačna. Time se Opći sud doveo u proturječje sa svojim tumačenjem predmeta tužbe.
54.
Konačno, tužba je izričito podnesena protiv Komisije, što, prema vlastitim pravnim ocjenama Općeg suda ( 17 ), također proizlazi iz činjenice da je samo Komisija, a ne INEA, bila ovlaštena odlučivati o odabiru u okviru postupka natječaja ( 18 ). U tom pogledu iz utvrđenja Općeg suda nužno proizlazi da se njegovo tumačenje predmeta tužbe ne može prihvatiti.
55.
Na temelju pravilnog tumačenja tužbenog zahtjeva Opći sud trebao je zaključiti da je Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. obuhvaćena predmetom tužbe.
56.
Naime, kao što to proizlazi iz razmatranja iznesenih u točki 49. ovog mišljenja, tužba je podnesena radi ukidanja Komisijine odluke kojom je odbijen žaliteljev prijedlog u postupku natječaja.
57.
Komisija je u skladu s člancima 18. i 25. Uredbe (EU) br. 1316/2013 ( 19 ) nakon propisanog postupka ispitivanja donijela Provedbenu odluku od 31. srpnja 2015. kojom se određuju odabrani projekti i iznos financijske potpore. Žaliteljev prijedlog nije bio uvršten u odabrane projekte te je time bio implicitno odbijen.
58.
Činjenica da se žaliteljeva žalba u tom pogledu odnosila na Odluku Komisije od 17. srpnja 2015. – što je, dakle, datum poruke elektroničke pošte – nije bitna. Ona nije u suprotnosti sa shvaćanjem da je Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. obuhvaćena predmetom tužbe.
59.
U tom pogledu valja podsjetiti da je žalitelj u trenutku podnošenja svoje tužbe Općem sudu, dakle 25. rujna 2015., imao samo poruku elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. Međutim, kako to Opći sud i sam priznaje ( 20 ), njezin sadržaj nije bio nedvosmislen. Žalitelj je tu poruku elektroničke pošte od 17. srpnja 2015. protumačio na način da je njome obaviješten o Komisijinoj odluci o odbijanju.
60.
Međutim, u trenutku podnošenja tužbe Komisija je već odavno donijela Provedbenu odluku od 31. srpnja 2015.
61.
No ta odluka nije bila posebno poslana žalitelju, što nije u skladu s relevantnim pravnim pravilima. S tim u vezi, iz Odluke C(2013) 9235 final od 23. prosinca 2013. o prenošenju ovlasti na INEA‑u proizlazi da su zadaće između Komisije i INEA‑e podijeljene na način da Komisija donosi mjerodavnu odluku, a INEA osigurava da se ona posebno dostavi dotičnim osobama ( 21 ).
62.
Nadalje, nije sporno da je Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. objavljena tek 12. listopada 2015. na internetskoj stranici Komisijine Glavne uprave MOVE te 14. listopada 2015. na INEA‑inoj internetskoj stranici, dakle tek nekoliko tjedana nakon podnošenja tužbe.
63.
U tom je smislu, s obzirom na okolnosti slučaja, u potpunosti razumljivo žaliteljevo pogrešno opisivanje pozivanjem na Odluku Komisije od 17. srpnja 2015., koje ne može dovesti do ozbiljne sumnje u pogledu identiteta predmeta tužbe koji žalitelj osporava ( 22 ).
64.
Stoga tumačenje tužbe prema kojem je njome obuhvaćena Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. ionako ne utječe na Komisijina prava obrane. To vrijedi tim više jer je žalitelj u svojem pisanom očitovanju kojim je odgovorio na Komisijin prigovor nedopuštenosti izričito naveo da je Opći sud trebao zaključiti da je njegova tužba podnesena protiv Provedbene odluke od 31. srpnja 2015.
65.
Konačno, Opći sud trebao je zaključiti da je tumačenje predmeta tužbe na koje se izričito poziva tužitelj jedino pravilno.
66.
Kao što je to već navedeno u točki 54. ovog mišljenja, tužba podnesena radi ukidanja „poruke elektroničke pošte od 17. srpnja 2015.”, prema vlastitim utvrđenjima Općeg suda, nije mogla biti osnovana. Osim toga, iz točke 35. pobijanog rješenja proizlazi, barem implicitno, da je Opći sud zauzeo stajalište kako se tužba za poništenje može podnijeti samo protiv Provedbene odluke od 31. srpnja 2015. I to pokazuje da je Opći sud prihvatio tumačenje tužbenog zahtjeva koje prema njegovu mišljenju mora dovesti do odbijanja tužbe kao nedopuštene.
67.
Kako bi se osigurala djelotvorna sudska zaštita, tužbu u tom smislu treba tumačiti na način da je njome obuhvaćena Provedbena odluka od 31. srpnja 2015. ( 23 ).
68.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, valja utvrditi da je Opći sud odbio tužbeni zahtjev i pogrešno odbacio tužbu kao nedopuštenu zato što je zaključio da je tužba podnesena protiv poruke elektroničke pošte od 17. srpnja 2015., a ne protiv Provedbene odluke od 31. srpnja 2015.
69.
Slijedom toga, pobijano rješenje valja ukinuti a da nije potrebno ispitati drugi dio prvog žalbenog razloga ili drugi žalbeni razlog.
VI. Posljedice
70.
U tim okolnostima valja ukinuti pobijano rješenje. S obzirom na to da se Komisija još nije upustila u raspravu o meritumu, stanje postupka ne dopušta donošenje meritorne odluke pa, u skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, predmet treba vratiti Općem sudu na ponovno suđenje. Sud će naknadno odlučiti o troškovima postupka (zaključak a contrario na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika).
VII. Zaključak
71.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da u predmetu C‑635/16 P odluči kako slijedi:
1.
Ukida se rješenje Općeg suda od 11. listopada 2016., Spliethoff’s Bevrachtingskantoor/Komisija (T‑564/15, EU:T:2016:611).
2.
Predmet se vraća Općem sudu Europske unije na ponovno suđenje.
3.
Sud će naknadno odlučiti o troškovima postupka.
( 1 ) Izvorni jezik: njemački
( 2 ) Rješenje Općeg suda od 11. listopada 2016., Spliethoff's Bevrachtingskantoor/Komisija (T‑564/15, neobjavljeno, EU:T:2016:611)
( 3 ) Predmet T‑149/16, Spliethoff's Bevrachtingskantoor/Komisija, SL 2016., C 211, str. 56. Opći sud do današnjeg datuma još nije donio svoju odluku.
( 4 ) SL 2003., L 11, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 16., str. 83.)
( 5 ) SL 2013., L 352, str. 65.
( 6 ) Provedbena odluka Komisije C(2014) 1921 final od 26. ožujka 2014. o uspostavi višegodišnjeg programa rada 2014. – 2020. za financijsku pomoć u prometnom sektoru u okviru CEF‑a za razdoblje 2014. – 2020, kako je izmijenjena provedbenim odlukama Komisije C(2015) 2192 final od 8. travnja 2015., C(2015) 7358 final od 30. listopada 2015. i C(2017) 5437 final od 3. kolovoza 2017.
( 7 ) SL 2013., L 348, str. 129.
( 8 ) SL 2011., L 55, str. 13. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 291. i ispravak SL 2016., L 6, str. 13.)
( 9 ) Vidjeti točku 3.3.4. Priloga II. Provedbenoj odluci Komisije C(2014) 1921 final.
( 10 ) Rješenje od 11. listopada 2016., Spliethoff's Bevrachtingskantoor/Komisija (T‑564/15, neobjavljeno, EU:T:2016:611)
( 11 ) Presuda od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 46. i navedena sudska praksa)
( 12 ) Presuda od 3. listopada 2013., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Parlament i Vijeće (C‑583/11 P, EU:C:2013:625, t. 47. i navedena sudska praksa)
( 13 ) U točkama 9., 19., 22. i 40. pobijanog rješenja
( 14 ) U točki 24. pobijanog rješenja
( 15 ) U točkama 38. do 40. pobijanog rješenja
( 16 ) Vidjeti osobito presudu Općeg suda od 13. listopada 2015., Komisija/Verile i Gjergji (T‑104/14 P, EU:T:2015:776, t. 108.).
( 17 ) U točkama 21. do 23. pobijanog rješenja
( 18 ) Vidjeti točku 15. ovog mišljenja. Usput treba spomenuti da je navođenje ovlasti INEA‑e u točki 21. pobijanog rješenja tek djelomično bitno za ovaj predmet.
( 19 ) Vidjeti točke 11. do 14. ovog mišljenja.
( 20 ) U točki 32. pobijanog rješenja
( 21 ) Vidjeti točku 16. ovog mišljenja.
( 22 ) Vidjeti rješenje Općeg suda od 21. rujna 2011., PPG i SNF/ECHA (T‑1/10, EU:T:2011:507, t. 33. i 34.); potvrđeno presudom od 26. rujna 2013., Polyelectrolyte Producers Group i SNF/ECHA (C‑626/11 P, EU:C:2013:595, t. 29.).
( 23 ) Vidjeti također točku 7. ovog mišljenja.