18.4.2016
HR
Službeni list Europske unije
C 136/12
Zahtjev za prethodnu odluku koji je 21. siječnja 2016. uputio Juzgado de Primera Instancia no 6 de Alicante (Španjolska) – Manuel González Poyato i Ana Belén Tovar García protiv Banco Popular Español S.A.
(Predmet C-34/16)
(2016/C 136/17)
Jezik postupka: španjolski
Sud koji je uputio zahtjev
Juzgado de Primera Instancia no 6 de Alicante
Stranke glavnog postupka
Tužitelji: Manuel González Poyato i Ana Belén Tovar García
Tuženik: Banco Popular Español S.A.
Prethodna pitanja
1.
U kontekstu ugovora o zajmu sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača koji sadrži unaprijed utvrđenu ugovornu odredbu o ograničenju smanjenja ugovorene redovne kamatne stope (klauzula o minimalnoj kamatnoj stopi) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je unesena u navedeni ugovor na način koji nije dovoljno jasan i razumljiv potrošaču u toj mjeri da ga sud smatra nepoštenom odredbom, je li članku 6. stavku 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ (1) od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima sukladno tumačenje izraza „nisu obvezujuće” prema kojem utvrđivanje nepoštenosti navedene odredbe od strane suda može dovesti do toga da se potrošaču ne nadoknade plaćanja koja je ranije izvršio na temelju navedene ugovorne odredbe?
2.
Ako se prethodno navedeno tumačenje smatra sukladnim članku 6. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ, je li takvo tumačenje koje se odnosi na učinke koji se moraju izvesti iz utvrđenja nepoštenosti odredbe poput one opisane, u skladu s konceptom „primjerenih i djelotvornih sredstava za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba” iz članka 7. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ?
3.
Ako se prethodno navedena tumačenja ne smatraju sukladnima članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13/EEZ, je li uvijek i u svakom slučaju „uvjetu o dobroj vjeri” protivno to da se u ugovor sklopljen između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača unesu ugovorne odredbe koje određuju glavni predmet ugovora, a koje su sročene na način koji nije dovoljno jasan i razumljiv ili se povreda tog načela dobre vjere mora ocijeniti u odnosu na druge okolnosti? U potonjem slučaju, kako bi mogao smatrati da načelo dobre vjere nije povrijeđeno, koje okolnosti nacionalni sud mora uzeti u obzir ako utvrdi postojanje ugovorne odredbe koja definira predmet ugovora, a nije sročena na dovoljno jasan i razumljiv način? Posebice, može li se takvim okolnostima smatrati postojanje nacionalnih propisa sa snagom zakona ili uredbe koji in abstracto predviđaju valjanost takve vrste „klauzule o minimalnoj kamatnoj stopi”?
4.
U okviru postupka, poput onog u ovom predmetu, odnosno postupka povodom pojedinačne tužbe radi utvrđenja ništavosti „klauzule o minimalnoj kamatnoj stopi” zbog nedovoljne transparentnosti, je li tumačenje koje zbog opasnosti od ozbiljnih poremećaja za ekonomski javni poredak ograničava povrat plaćanja koje je potrošač izvršio prodavatelju robe ili pružatelju usluga na temelju navedene ugovorne odredbe koju je sud proglasio nepoštenom u skladu s izrazom „nisu obvezujuće za potrošača” iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ ako presuda koju donese sud ne stvara učinke pravomoćnosti u odnosu na druge potrošače u istoj situaciji?
(1) SL L 95, str. 29.
Full & Egal Universal Law Academy