11.7.2016
HR
Službeni list Europske unije
C 251/11
Žalba koju su 25 travnja 2016 podnijeli Ante Šumelj i dr. protiv presude Općeg suda (Drugo vijeće) od 26 veljače 2016 u spojenim predmetima T-546/13, T-108/14 i T-109/14, Ante Šumelj i dr. protiv Europske komisije
(Predmet C-239/16 P)
(2016/C 251/14)
Jezik postupka: hrvatski
Stranke
Žalitelji: Ante Šumelj, Dubravka Bašljan, Đurđica Crnčević, Miroslav Lovreković, Drago Burazer, Nikolina Nežić, Blaženka Bošnjak, Bosiljka Grbašić, Tea Tončić, Milica Bjelić, Marijana Kruhoberec, Davor Škugor, Ivan Gerometa, Kristina Samardžić, Sandra Cindrić, Sunčica Gložinić, Tomislav Polić, Vlatka Pižeta (zastupnik: M. Krmek, odvjetnik)
Druge stranke u postupku: Europska komisija
Žalbeni zahtjev
Žalitelji od Suda zahtijevaju da:
—
da uvaži tužbene i žalbene navode,
—
naloži žaliteljima naknadu troškova ovog i prvostupanjskog postupka.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
Analizirajući Presudu Općeg suda žalitelji ističu više žalbenih razloga koji se tiču prava:
1.
Žalitelji smatraju da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada na štetu tužitelja nije utvrdio propust Komisije u vršenju nadzora nad provedbom Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji u dijelu koji se odnosi na uvođenje službe javnih ovršitelja u pravni sustav Republike Hrvatske u skladu sa člankom 36. Akta o pristupanju, kojim je izričito propisano da: „Komisija pozorno prati sve obveze koje je Hrvatska preuzela u pristupnim pregovorima, uključujući one koje se moraju ostvariti prije ili do datuma pristupanja.” Praćenje od strane Komisije posebno je bilo usmjereno na obveze koje je Hrvatska preuzela u području pravosuđa i temeljnih prava (Prilog VII.)
2.
Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada u točki 57. Presude (suprotno stajalištu iz točke 52. Presude) iznosi stajalište da ni iz jedne od obveza sadržanih u Prilogu VII. Akta o pristupanju, na koji se tužitelji pozivaju, ne proizlazi obveza Republike Hrvatske da uvede javnoovršiteljsku službu, pa stoga ne postoji ni Komisijina obveza da po toj osnovi upotrijebi instrumente predviđene u članku 36. Akta o pristupanju kako bi spriječila ukidanje Zakona o javnim ovršiteljima.
Pregovori Republike Hrvatske s Europskom unijom bili su dugotrajni i za razliku od ostalih poglavlja, Poglavlje 23. kao zadnje i najzahtjevnije i usklađivano s najboljim praksama EU. Radilo se o političkim kriterijima koji su bili uvjet za članstvo RH u Europsku uniju i pregovori su zaključeni 30. lipnja 2011, nakon što je Vlada RH, dana 12. svibnja 2011 Predsjedništvu EU predala Izvješće o ispunjavanju obveza iz Poglavlja 23. Navedenim Izvješćem Republika Hrvatska u deset točaka preuzela je točno određene obveze koje se Ugovorom o pristupanju (njegovim člankom 36. Akta o pristupanju) i obvezala ispuniti. Obveza br. 1 i obveza br. 3, čije odredbe (koje se odnose na uvođenje javnih ovršitelja) žalitelji citiraju tijekom postupka izričito obvezuju Republiku Hrvatsku na uvođenje javnih ovršitelja).
3.
Nadalje, Opći sud je počinio pogrešku (protivnu pravnoj sigurnosti) koja se tiče prava kada je nastavno na prethodno u točkama 47. do 51. Presude naveo da se obveza broj 1. ne odnosi na točno određenu strategiju reforme pravosuđa i akcijski plan koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja pregovora te sve do ukidanja zakona kojima je bila uređena javnoovršiteljska služba. Žalitelji ističu da je opasan presedan protivan bilo kakvom smislenom pravnom tumačenju, Strategiju reforme pravosuđa za 2011 i Akcijski plan iz 2010 koji su obvezivali Republiku Hrvatsku na uvođenje javnih ovršitelja upućivati na drugu strategiju reforme pravosuđa koju Komisija kasnije spominje u svojim dokumentima.
4.
Isto tako, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je u točki 55. naveo da tužitelji ne navode niti jednu konkretnu povredu, osim načela zaštite legitimnih očekivanja, budući da tužitelji kao povrede navode diskriminaciju, povredu prava na rad te tijekom cijelog postupka pravnu sigurnost. Naprosto je nevjerojatno da Opći Sud u pobijanoj presudi apsolutno ignorira (nigdje ne spominje) načelo pravne sigurnosti (pravne izvjesnosti) koje u skladu s ustaljenom sudskom praksom ima za posljedicu načelo zaštite legitimnih očekivanja.
5.
Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada članak 13. Ugovora o Europskoj uniji drži irelevantnim u ovom postupku. Međutim, da bi postupanje bilo nezakonito, ne znači isključivo povredu pozitivnog propisa Europske unije, tj. pisane norme, već može biti i povreda općeg načela prava (pravne sigurnosti) što također predstavlja povredu čl. 13. UEU-a. Unija ima institucionalni okvir čiji je cilj promicati njezine vrijednosti, zalagati se za njezine ciljeve, služiti njezinim interesima, interesima njezinih građana i interesima država članica te osigurati koherentnost, učinkovitost i kontinuitet njezinih politika i djelovanja. Opća načela prava su dio pravnog poretka Europske unije.
6.
Pogrešku koja se tiče prava, Opći sud počinio je i kada sukladno članku 17. Ugovora o Europskoj uniji nije uvažio činjenicu da su tužitelji imenovani, odnosno postavljeni za obavljanje službe javnih ovršitelja u trenutku kada je zatvoreno Poglavlje 23, odnosno kada je usuglašena Reforma pravosuđa, a dio koje reforme su i Javni ovršitelji. Upravo zaključivanjem pregovora Republike Hrvatske i Europske unije o pristupu u članstvo, odnosno usuglašavanja određenih mjera, a imajući u vidu članak 26. Bečke konvencije, tužitelji su imali pravnu sigurnost o obavljanju svog izabranog zanimanja.
7.
Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada imajući u vidu prisilnu normu čl. 36 Akta o pristupanju, nije zaključio da je Komisija morala osigurati njezinu primjenu i poduzeti sve mjere kako bi Republika Hrvatska ispunila svoje obveze. Budući da Komisija nije postupala u skladu sa čl. 17. Ugovora o Europskoj uniji, tada je isti članak povrijeđen, i to na štetu tužitelja.
8.
Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada nije zaključio da je Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji rezultat pregovora, pa kao takav obvezuje i proizvodi pravne učinke sukladno zakonskoj regulativi i pravnom poretku Europske unije. U konkretnom slučaju tužiteljima je Ugovorom o pristupanju zajamčeno pravo na rad, uvođenje nove službe za koju su izabrani. Tužitelji su sukladno odredbama Ugovora s punim pravom očekivali da će početi obavljati dužnost na koju su imenovani, a prethodno su ispunili sve tražene uvijete (položili ispite, otkazali ranije poslove, opremili poslovni prostor) sukladno zakonu.