RJEŠENJE OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
21. lipnja 2017. ( *1 )
„Tužba za poništenje — Uredba (EU, Euratom) br. 883/2013 — OLAF‑ova vanjska istraga — Izvješće i preporuke — Akti koji se ne mogu pobijati — Nedopuštenost“
U predmetu T‑289/16,
Inox Mare Srl, sa sjedištem u Riminiju (Italija), koji zastupa R. Holzeisen, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju su u početku zastupali J. Baquero Cruz, D. Nardi i L. Grønfeldt, a zatim J. Baquero Cruz i D. Nardi, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a radi poništenja završnog izvješća Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) koje se odnosi na vanjsku istragu OF/2013/0086/B1. [THOR(2015) 4018.9 od 26. studenoga 2015.], odgovarajuće preporuke glavnog direktora OLAF‑a [THOR(2015) 42057 od 9. prosinca 2015.] te OLAF‑ovih pripremnih usko povezanih radnji,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: V. Tomljenović, predsjednica, A. Marcoulli (izvjestiteljica) i A. Kornezov, suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1
Tužitelj, Inox Mare Srl, je društvo kapitala osnovano u skladu s talijanskim pravom koje uvozi i stavlja na tržište u Europskoj uniji proizvode za pričvršćivanje od nehrđajućeg čelika. Između 2010. i 2012. tužitelj je kupio goleme količine proizvoda za pričvršćivanje od nehrđajućeg čelika podrijetlom s Filipina.
2
Od ožujka 2013. Agenzia delle Dogane e dei Monopoli (Agencija za carine i monopole, Italija) dostavila je tužitelju, na temelju informacija koje joj je proslijedio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) u okviru istrage OF/2013/0086/B1, putem pet svojih podružnica, 42 zapisnika kojima je utvrđeno izbjegavanje carina, popraćenih s 43 rješenja o naplati te 43 odluke o primjeni kazni u ukupnom iznosu od 8,5 milijuna eura.
3
U okviru postupka između tužitelja i jedne od podružnica Agencije za carine i monopole, tužitelj je 25. ožujka 2016. saznao za OLAF‑ovo završno izvješće u obliku dokumenata priloženih podnescima te agencije koji se odnose na vanjsku istragu OF/2013/0086/B1 [THOR(2015) 40189 od 26. studenoga 2015.] (u daljnjem tekstu: izvješće od 26. studenoga 2015.) te za odgovarajuću preporuku glavnog direktora OLAF‑a [THOR(2015) 42057 od 9. prosinca 2015.] (u daljnjem tekstu: preporuka od 9. prosinca 2015.) (u daljnjem tekstu zajedno: pobijani akti).
4
U izvješću od 26. studenoga 2015. navodi se da su proizvodi za pričvršćivanje od nehrđajućeg čelika uvezeni u sedam država članica kao proizvodi podrijetlom s Filipina, države koja uživa povlašten carinski tretman, zapravo podrijetlom iz Tajvana, države koja je podvrgnuta carinama i antidampinškim mjerama. Izvješćem od 26. studenoga 2015. donosi se zaključak da uvozne carine koje se odnose na te proizvode, procijenjenog iznosa od oko 19,2 milijuna eura, od čega otprilike 5,6 milijuna eura u Italiji, nisu plaćene te da se mogu naplatiti.
5
U preporuci od 9. prosinca 2015. glavni direktor OLAF‑a preporučuje Agenciji za carine i monopole da poduzme sve odgovarajuće mjere da se zajamči naplata iznosa od otprilike 5,6 milijuna eura navedenih u izvješću od 26. studenoga 2015. te da se spriječi nastanak neke druge štete proračunu Unije. Napokon, navedenom preporukom od nje zahtijeva informacije o eventualnim radnjama ili donesenim odlukama.
Postupak i zahtjevi stranaka
6
Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 3. lipnja 2016. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak te od Općeg suda zahtijeva da:
—
poništi pobijane akte i „OLAF‑ove pripremne usko povezane radnje”;
—
Europskoj komisiji naloži snošenje troškova postupka.
7
Komisija je zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 13. srpnja 2016. podnijela prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. stavka 1. Poslovnika Općeg suda kojim od Općeg suda zahtijeva da:
—
odbaci tužbu kao nedopuštenu;
—
naloži tužitelju snošenje troškova.
8
Tužitelj je iznio svoja očitovanja o prigovoru o nedopuštenosti 25. kolovoza 2016. u kojima zahtijeva od Općeg suda da odbije prigovor nedopuštenosti koji je podnijela Komisija kao neosnovan.
Pravo
9
Na temelju članka 130. stavaka 1. i 7. Poslovnika, ako tuženik to zatraži, Opći sud može odlučiti o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravu o meritumu. U predmetnom slučaju, s obzirom na to da je Komisija zahtijevala da se donese odluka o nedopuštenosti, Opći sud smatra da raspolaže s dovoljno podataka u spisu te će odlučiti bez nastavljanja postupka.
10
Komisija ističe da pobijani akti ne mogu biti predmet tužbe koju je tužitelj podnio na temelju članka 263. UFEU‑a jer OLAF‑ovo izvješće po završetku istrage i odgovarajuća preporuka glavnog direktora OLAF‑a ne proizvode obvezujuće pravne učinke, čak ni u pogledu osoba koje su u njima navedene, što uostalom ne vrijedi za tužitelja u ovom slučaju.
11
Tužitelj osporava Komisijine argumente. Ističe da su talijanska carinska tijela vezana sadržajem pobijanih akata te da samo ubiru carine, bez ikakve margine prosudbe.
12
Najprije valja podsjetiti da, na temelju članka 263. prvog stavka UFEU‑a, Sud Europske unije ispituje zakonitost akata s pravnim učinkom prema trećima.
13
U skladu s ustaljenom praksom Suda, akti ili odluke koji mogu biti predmet tužbe za poništenje samo su one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese tužitelja mijenjajući na bitan način njegovu pravnu situaciju (presuda Suda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9., i od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 51.)
14
Kad je riječ o OLAF‑ovim aktima, kao prvo, iz sudske prakse Općeg suda koja se odnosi na Uredbu (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL 1999., L 136, str.1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.), proizlazi da izvješće koje sastavi OLAF u odnosu na vanjske i unutarnje istrage ne mijenja na bitan način pravnu situaciju osoba koje su u njemu navedene (presuda od 6. travnja 2006, Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 48.; vidjeti također u tom smislu rješenje od 22. lipnja 2015., In vivo/Komisija, T‑690/13, neobjavljeno, EU:T:2015:519, t. 24.). Iz iste sudske prakse proizlazi da konačnost OLAF‑ova izvješća u pogledu postupka koji uređuje istrage tog ureda ne daje mu narav akta koji proizvodi obvezujuće pravne učinke (presuda od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 49.).
15
U tom pogledu, prema ustaljenoj praksi Općeg suda, iz odredbi Uredbe br. 1073/1999 te osobito uvodne izjave 13. i iz članka 9. te uredbe proizlazi da OLAF‑ovi zaključci iz završnog izvješća ne mogu automatski dovesti do pokretanja sudskog ili stegovnog postupka kad su nadležna tijela slobodna sama odlučiti povodom završnog izvješća te su dakle jedina tijela koja mogu donijeti odluke koje utječu na pravnu situaciju osoba u pogledu kojih je izvješćem preporučeno pokretanje takvih postupaka (vidjeti presude od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 51. i navedenu sudsku praksu, te od 4. listopada 2006., Tillack/Komisija, T‑193/04, EU:T:2006:292, t. 69. i navedenu sudsku praksu). Iako OLAF u svojim izvještajima može preporučiti donošenje akata s obvezujućim pravnim učincima kojima se dotičnim osobama nanosi šteta, mišljenje koje podnosi u tom pogledu ne stvara nikakve obveze, čak ni postupovne, za tijela kojima je namijenjeno (presuda od 6. travnja 2006.Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 50.).
16
Isto tako, prema sudskoj praksi, OLAF‑ovo prosljeđivanje informacija nacionalnim tijelima ne može se smatrati aktom koji negativno utječe na neku osobu, pod uvjetom da ne mijenja na bitan način pravnu situaciju zainteresirane osobe, zato što nacionalna sudska tijela ostaju slobodna, u skladu s člankom 10. stavkom 2. Uredbe br. 1073/1999, ocijeniti u okviru svojih ovlasti, sadržaj i opseg navedenih informacija te, prema tome, mjere koje treba provesti (vidjeti presudu od 20. svibnja 2010., Komisija/Violetti i dr., T‑261/09 P, EU:T:2010:215, t. 47 i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu rješenje od 22. lipnja 2015., In vivo/Komisija, T‑690/13, neobjavljeno, EU:T:2015:519, t. 24). Posljedično, eventualno pokretanje sudskog postupka nakon OLAF‑ova prosljeđivanja informacija, kao i pravni akti koji su uslijedili, isključivo su i u potpunosti odgovornost nacionalnih tijela (presuda od 4. listopada 2006., Tillack/Komisija, T‑193/04, EU:T:2006:292, t. 70).
17
Na drugom mjestu, načela koja proizlaze iz sudske prakse navedene u točkama 14. do 16. ove presude ostaju primjenjiva unutar pravnog okvira koji se odnosi na OLAF‑ove vanjske istrage koje proizlaze iz nove uredbe (EU, Euratom) br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. rujna 2013. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća te Uredbe Vijeća (Euratom) br. 1074/1999 (SL 2013., L 248, str.1.).
18
Naime, iz uvodne izjave 31. Uredbe br. 883/2013 proizlazi da bi, kao što to predviđa uvodna izjava 13. Uredbe br. 1073/1999, nadležna tijela država članica trebala odlučiti o tome kakve bi mjere trebalo poduzeti po završetku istrage na temelju završnih izvješća o istragama koje sastavi OLAF. Osim toga, iz uvodne izjave 32. iste uredbe proizlazi da bi nadležna tijela država članica trebala izvijestiti OLAF, na njegov zahtjev, o „eventualnim mjerama” poduzetim na temelju informacija koje im je proslijedio.
19
Štoviše, članak 11. stavak 1. prvi podstavak Uredbe br. 883/2013 ponajprije navodi da kad OLAF završi istragu, sastavlja se izvješće pod vodstvom glavnog direktora u kojemu se, među ostalim, navodi postupak, utvrđene činjenice, njihova preliminarna zakonska ocjena te procjena njihovih financijskih posljedica kao i zaključci istrage. Članak 11. stavak 1. drugi podstavak iste Uredbe također određuje da se „izvješću prilažu preporuke glavnog direktora o tome trebaju li se poduzimati mjere ili ne” te članak 11. stavak 2. navedene uredbe navodi da izvješća imaju snagu prihvatljivog dokaza u upravnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se pokažu potrebnima na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni upravni inspektori te da se na njih primjenjuju ista pravila ocjenjivanja koja se primjenjuju na administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni upravni inspektori i jednakovrijedna su tim izvješćima. Članak 11. stavak 3. iste Uredbe zatim navodi da se izvješća i preporuke sastavljeni po završetku vanjske istrage šalju nadležnim tijelima predmetnih država članica i po potrebi nadležnim službama Komisije. Napokon, članak 11. stavak 6. Uredbe br. 883/2013 navodi da, na OLAF‑ov zahtjev, nadležna tijela predmetnih država članica pravodobno šalju informacije o „eventualnim mjerama poduzetim” na temelju preporuka poslanih po završetku vanjske istrage.
20
S jedne strane, iz odredbi članka 11. stavka 2. Uredbe br. 883/2013 proizlazi da su OLAF‑ova izvješća samo dokazni elementi kojima se može koristiti u nacionalnim upravnim ili sudskim postupcima, da se ocjenjuju prema pravilima koja su uspostavljena u dokaznom području prema nacionalnom pravu te da imaju dokaznu snagu uspostavljenu navedenim nacionalnim pravom. Ne radi se dakle o aktima koji na temelju Uredbe br. 883/2013 kao takvi negativno utječu na u njima navedene osobe.
21
S druge strane, na temelju odredbi članka 11. stavka 3. Uredbe br. 883/2013 prosljeđivanje izvješća i preporuka nadležnim nacionalnim tijelima ne stvara obveze, osim obveze navedenih tijela da poduzmu mjere u odnosu na predmetne akte s obzirom na osobe koje se u njima navode. Iako je točno da članak 11. stavak 6. Uredbe br. 883/2013, kao što to navodi tužitelj, predviđa da nacionalna tijela na temelju preporuka u skladu s tekstom te iste odredbe, šalju informacije OLAF‑u na njegov zahtjev o eventualnim mjerama poduzetim na temelju preporuka, te mjere ipak nisu obvezne, nego „eventualne”.
22
Iz odredbi Uredbe br. 883/2013 i osobito iz uvodne izjave 31. te članka 11. te uredbe stoga proizlazi da, kao što je i istaknuto u sudskoj praksi navedenoj u točki 15. ove presude, OLAF‑ovo izvješće i preporuke donesene po završetku vanjske istrage i proslijeđeni nadležnim tijelima predmetnih država članica ne dovode automatski do pokretanja upravnog ili sudskog postupka na nacionalnoj razini, ni a fortiori, do donošenja kasnijih pravnih akata. Naime, nacionalna bi tijela trebala odlučiti o mjerama koje treba provesti te su potonja tijela jedina koja mogu utjecati na pravnu situaciju osoba u odnosu na koje je OLAF preporučio provođenje tih postupaka.
23
Taj zaključak nije doveden u pitanje okolnošću na koju se poziva tužitelj da članak 11. stavak 1. drugi podstavak Uredbe br. 883/2013 navodi da se u OLAF‑ovim preporukama „po potrebi navode sve stegovne, upravne, financijske i/ili sudske mjere […] nadležnih tijela država članica o kojima je riječ”.
24
Naime, valja istaknuti da se izraz „moraju poduzeti” koji se pojavljuje u francuskoj verziji članka 11. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 883/2013 kao i, u bitnom, u talijanskoj verziji (devono adottare) ne pojavljuje u drugim jezičnim verzijama te iste odredbe, kao što su engleska, njemačka, bugarska, grčka ili portugalska verzija.
25
Valja podsjetiti da se svim jezičnim verzijama pravnog teksta Unije mora, načelno, priznati jednaku važnost. Kako bi se sačuvalo jedinstveno tumačenje prava Unije u slučaju razlika između jezičnih verzija, predmetna odredba mora se tumačiti s obzirom na opću strukturu i svrhu propisa kojeg je ona dio (vidjeti presudu od 20. rujna 2012., Mađarska/Komisija, T‑89/10, neobjavljenu, EU:T:2012:451, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
26
Međutim, u ovom je slučaju najprije potrebno utvrditi da članak 11. stavak 1. Uredbe br. 883/2013 ne navodi učinke, nego samo sadržaj izvješća i preporuka. Stoga se primjerice u engleskoj verziji te odredbe, izraz „shall” izričito odnosi na sadržaj preporuka (shall […] indicate). Zatim, stavcima 3. i 6. članka 11. Uredbe br. 883/2013 uređuje se prosljeđivanje izvješća i preporuka nadležnim nacionalnim tijelima te ono što slijedi nakon tog prosljeđivanja. Te odredbe ne predviđaju obveze u pogledu mjera koje bi navedena tijela trebala dati predmetnim aktima u pogledu osoba koje su u njima navedene. Napokon, valja podsjetiti da iz uvodne izjave 31. Uredbe br. 883/2013 proizlazi da je na nacionalnim tijelima da odluče o mjerama koje treba poduzeti nakon OLAF‑ova izvješća.
27
Posljedično, s obzirom na opću strukturu i svrhu predmetne uredbe, članak 11. stavak 1. Uredbe br. 883/2013 ne može se tumačiti u smislu da za nacionalna tijela na koja se odnose OLAF‑ovo izvješće i preporuke stvara obveze u pogledu mjera koje bi navedena tijela trebala poduzeti u vezi s predmetnim aktima i osobama koje su u njima navedene.
28
Može se zaključiti da stalna sudska praksa Općeg suda koja se odnosi na OLAF‑ove akte i relevantne odredbe Uredbe br. 883/2013 pokazuje da pobijani akti ne proizvode nikakav obvezujući pravni učinak koji bi mogao na bitan način promijeniti pravnu situaciju tužitelja u smislu sudske prakse navedene u točki 13. ove presude, s obzirom na to da je na nacionalnim tijelima da, u okviru izvršenja svojih ovlasti, odluče o mjerama koje je potrebno poduzeti nakon izvješća od 26. studenoga 2015. i, osobito, preporuke od 9. prosinca 2015.
29
Isti se zaključak nameće u pogledu „OLAF‑ovih pripremnih i strogo povezanih radnji” tj. onih koje su navedene u očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti kao „posredne informacije na koje se odnosi članak 12. [Uredbe br. 883/2013]” koje je OLAF proslijedio talijanskim carinskim tijelima. Naime, bez potrebe izjašnjavanja o pitanju je li tužba pravilno podnesena, što Komisija osporava, valja podsjetiti da se, u svakom slučaju, OLAF‑ovo prosljeđivanje informacija nacionalnim tijelima ne može smatrati aktom koji negativno utječe na neku osobu zato što bi, na temelju članka 12. Uredbe br. 883/2013 nacionalna tijela koja primaju OLAF‑ove informacije trebala procijeniti, u okviru svojih ovlasti, sadržaj i opseg navedenih informacija te, stoga, mjere koje treba poduzeti (vidjeti analogijom presudu od 20. svibnja 2010., Komisija/Violetti i dr, T‑261/09 P, EU:T:2010:215, t. 47. i navedenu sudsku praksu i rješenje od 22. lipnja 2015., In vivo/Komisija, T‑690/13, neobjavljenu, EU:T:2015:519, t. 24.).
30
Čak i da su se u ovom slučaju talijanska carinska tijela, koja su obavijestila tužitelja o carinskim aktima navedenim u točki 2. ove presude, stvarno temeljila na posrednim informacijama iz točke 29. ove presude, odnosno nakon što su doznali za njih na temelju izvješća od 26. studenoga 2015. ili na temelju preporuke od 9. prosinca 2015., ta okolnost neovisno o tome ne podrazumijeva da OLAF‑ovi akti proizvode obvezujuće pravne učinke, s obzirom na to da carinski akti navedeni u točki 2. ove presude nisu automatski proizašli iz navedenih OLAF‑ovih akata, nego su o njima odlučila talijanska carinska tijela u okviru svojih ovlasti.
31
Nijedan od tužiteljevih argumenata ne može dovesti u pitanje te zaključke.
32
Kao prvo, tužitelj tvrdi da pobijani akti isključuju njegovo pravo da mu Agencija za carine i monopole, primjenom članaka 116. do 121. Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013., o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269., str. 1., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik Unije) vrati ili otpusti carine. Jednako tako, ističe da pobijani akti štete njegovu pravu da se, primjenom članaka 38. i 39. Carinskog zakonika Unije, registrira kao ovlašteni gospodarski subjekt.
33
Ovi se argumenti ne mogu prihvatiti s obzirom na to da, u vidu zaključaka iz točke 22. ove presude, izvješće od 26. studenoga 2015. i preporuke od 9. prosinca 2015. ne stvaraju nikakvu automatsku obvezu za nacionalna tijela da poduzmu mjeru prema tužitelju te su samo ta tijela, u okviru izvršenja svojih ovlasti, ovlaštena odlučiti o mjerama koje treba provesti, uključujući i u području carina.
34
U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da iz ustaljene sudske prakse Općeg suda proizlazi da je primjena carinskog materijalnoga prava Unije, uključujući donošenje odluka kojima se naknadno zahtijeva plaćanje nenaplaćenih carina, u isključivoj nadležnosti nacionalnih carinskih tijela. Odluke koje su donijela ta tijela mogu se, primjenom tog prava, pobijati pred nacionalnim sudovima, s obzirom na to da potonja mogu pokrenuti postupak pred Sudom na temelju članka 267. UFEU‑a (presuda od 16. travnja 2015., Schenker Customs Agency/Komisija, T‑576/11, EU:T:2015:206, t. 49. i navedena sudska praksa; vidjeti također u tom smislu presudu od 12. studenoga 2013., Wünsche Handelsgesellschaft International/Komisija, T‑147/12, neobjavljenu, EU:T:2013:587, t. 24. i 25. i navedenu sudsku praksu).
35
Posebice kad se radi o, s jedne strane, eventualnom zahtjevu za povrat ili otpust uvoznih carina, valja podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da nacionalna carinska tijela sama ocjenjuju zahtjeve koje podnosi svaki uvoznik kako bi se uzela u obzir svaka činjenična ili pravna posebnost koja može karakterizirati specifičnu situaciju svakog subjekta (vidjeti u tom smislu presudu od 12. ožujka 2015., Vestel Iberia i Makro autoservicio mayorista/Komisija, T‑249/12 i T‑269/12, neobjavljenu, EU:T:2015:150, t. 79. do 82.).
36
Što se tiče, s druge strane, eventualnog zahtjeva za dodjelu statusa ovlaštenoga gospodarskog subjekta, ni na koji način iz članaka 38. i 39. Carinskog zakonika Unije, ni članka 24. Provedbene uredbe Komisije (EU) 2015/2447 od 24. studenoga 2015., o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu određenih odredbi Uredbe (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća o utvrđivanju Carinskog zakonika Unije (SL 2015., L 343, str. 558., u daljnjem tekstu: Provedbena uredba) ne proizlazi da, u ovom slučaju, na temelju pobijanih akata, automatski treba smatrati da tužitelj ne zadovoljava kriterij naveden u članku 39. točki (a) Carinskog zakonika Unije, koji se odnosi na nepostojanje teških povreda ili ponovljenih povreda carinskog zakonodavstva i poreznih pravila uključujući nepostojanje teških kaznenih djela povezanih s gospodarskim aktivnostima podnositelja zahtjeva.
37
Naime, na temelju članka 29. stavka 4. Provedbene uredbe, zadatak je nacionalnoga carinskog tijela ispitati jesu li kriteriji navedeni u članku 39. Carinskog zakonika Unije zadovoljeni. U tu svrhu ono raspolaže diskrecijskom ovlašću koja mu, među ostalim, omogućuje da uzme u obzir „posebne značajke gospodarskih subjekata, posebice je li riječ o malom ili srednjem poduzeću”. Nacionalno carinsko tijelo također može smatrati da je, na temelju članka 24. stavka 2. Provedbene uredbe, u pogledu kriterija navedenog u članku 39. točki (a) Carinskog zakonika Unije da je „povreda zanemarive važnosti u odnosu na broj ili opseg predmetnih radnji” i uzeti u obzir činjenicu da ona „ne dovodi u pitanje dobru vjeru podnositelja zahtjeva”.
38
Posljedično, s obzirom na to da je zadatak talijanskih carinskih tijela primjenjivati carinsko pravo Unije te, među ostalim, dati ocjenu eventualnog tužiteljeva zahtjeva za povrat ili otpust, kao i eventualnog zahtjeva za dodjelu statusa ovlaštenoga gospodarskog subjekta, pobijanim aktima ne dovodi se u pitanje primjenu navedene diskrecijske ovlasti.
39
Kao drugo, tužitelj tvrdi da će mu se, ako se njegovu tužbu proglasi nedopuštenom, uskratiti djelotvorna pravna zaštita, s obzirom na to da je zahtjev za prethodnu odluku nesiguran i hipotetski.
40
U tom pogledu, potrebno je podsjetiti da, kao što je navedeno u točki 22. ove presude, nacionalna tijela trebaju odlučiti o mjerama koje bi trebalo poduzeti na temelju preporuka koje im je proslijedio OLAF. Ona također trebaju sama provjeriti opravdavaju li ili zahtijevaju li primljene informacije primjenu kaznenog progona. Posljedično, sudska zaštita od takvih progona mora biti osigurana na nacionalnoj razini sa svim jamstvima predviđenim u nacionalnom pravu, uključujući i ona koja proizlaze iz temeljnih prava koja, kao sastavni dio općih pravnih načela Unije, države članice također moraju poštovati kada provode pravne propise Unije. U okviru tužbe podnesene na nacionalnoj razini, sud pred kojim je pokrenut postupak ima mogućnost, odnosno u nekim slučajevima obvezu, putem zahtjeva za prethodnu odluku podnesenog Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a, ispitivati potonji, u ovom slučaju na zahtjev stranaka, o tumačenju odredbi prava Unije koje smatra potrebnima za donošenje presude (vidjeti u tom smislu rješenje od 19. travnja 2005., Tillack/Komisija, C‑521/04 P(R), EU:C:2005:240, točke 38. i 39., i presudu od 20. srpnja 2016., Oikonomopoulos/Komisija, T‑483/13, EU:T:2016:421, točke 28. i 32.).
41
Osim toga, što se tiče tužiteljeva argumenta koji se, u bitnome, odnosi na navodnu neučinkovitost zahtjeva za prethodnu odluku u ovom slučaju u odnosu na izravnu tužbu za poništenje, potrebno je podsjetiti, da takva tvrdnja, pod pretpostavkom da je utemeljena, ne može ovlastiti Opći sud da zamijeni ustavotvornu vlast Unije kako bi pristupio promjeni sustava pravnih lijekova i postupaka uspostavljenih ugovorima i namijenjenima povjeravanju nadzora zakonitosti akata institucija Sudu i Općem sudu. Navedena okolnost ni u kojem slučaju ne može učiniti pobojnima akte koji to nisu, zato što ne proizvode obvezujuće pravne učinke u smislu članka 263. prvog stavka UFEU‑a (vidjeti analogijom presudu od 27. lipnja 2000., Salamander i dr./Parlament i Vijeće, T‑172/98 i T‑175/98 do T‑177/98, EU:T:2000:168, t. 75. i navedenu sudsku praksu te rješenje od 12. siječnja 2007., SPM/Komisija, T‑447/05, EU:T:2007:3, t. 82. i navedenu sudsku praksu.).
42
Kao treće, što se tiče OLAF‑ovih navodnih povreda postupovnih pravila, prava na podnošenje dokaza i načela kontradiktornosti kao i temeljnih prava te tužiteljeva prava na sudsku zaštitu od nezakonitih istražnih radnji, potrebno je podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da postupovne nepravilnosti, istaknute u okviru tužbe za poništenje i za koje se, kao u ovom slučaju, tvrdi da ih sadržava OLAF‑ovo izvješće o istrazi, ne mogu učiniti navedeno izvješće aktom koji negativno utječe na neku osobu. Naime, takve se povrede mogu osporavati samo u prilog tužbi podnesenoj protiv kasnijeg akta koji se može pobijati, pod uvjetom da su utjecale na njegov sadržaj, a ne neovisno o takvom aktu (vidjeti presudu od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
43
Osim toga, potrebno je podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da težina navodnog propusta predmetne institucije ili važnost time počinjene povrede temeljnih prava, ne dopušta neprimjenjivanje apsolutnih zapreka vođenju postupka koje su predviđene Ugovorom te ne dopušta pobojnost akata koji to nisu zato što ne proizvode obvezujuće pravne učinke. Naime, o pobojnosti akta ne može se zaključiti iz njegove navodne nezakonitosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. siječnja 2003., Philip Morris International/Komisija, T‑377/00, T‑379/00, T‑380/00, T‑260/01 i T‑272/01, EU:T:2003:6, t. 87.).
44
Kao četvrto, tužitelj tvrdi da su mu informacije koje je OLAF proslijedio Agenciji za carine i monopole uzrokovale neimovinsku štetu određenim priopćenjima za medije navedene Agencije i povezanim novinskim člancima. Međutim, čak i kad bi ti elementi mogli uzrokovati štetu, ne mogu učiniti izvješće od 26. studenoga 2015. i preporuku od 9. prosinca 2015. aktima koji negativno utječu na neku osobu u smislu članka 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 56.).
45
Kao peto, zaključak iz rješenja od 13. travnja 2011., Planet/Komisija (T‑320/09, EU:T:2011:172), na koje se poziva tužitelj kako bi potkrijepio zaključak prema kojem su izvješće od 26. studenoga 2015. i preporuka od 9. prosinca 2015. akti koji se mogu pobijati nije primjenjiv u ovom slučaju, među ostalim u pogledu karakteristika predmetnih akata.
46
Naime, s jedne strane, potrebno je podsjetiti da iz točaka 21. do 27. i 53. rješenja od 13. travnja 2011.Planet/Komisija (T‑320/09, EU:T:2011:172) proizlazi da se predmet u kojem je doneseno to rješenje odnosio na pojam „posebnog postupka” koji se odnosi na upis subjekta na popis upozorenja i još preciznije, na OLAF‑ov zahtjev Komisijinu računovodstvu da aktivira upozorenje u sustavu ranog upozoravanja (SRU) te na samo aktiviranje upozorenja Komisijina računovodstva. S druge strane, iz točaka 47. i 48. navedenog rješenja proizlazi da su navedeni akti proizveli učinke kojima je na bitan način promijenjena pravna situacija subjekta upisanog na popis upozorenja, kad je nakon aktiviranja upozorenja bio prisiljen prilagoditi se uvjetima ili mjerama opreza koje su nametnuli predmetni dužnosnici kako bi primio financijska sredstva Unije.
47
Međutim, u ovom slučaju, OLAF‑ovi pobijani akti ne vežu tijela koja su njihovi primatelji i ne mijenjaju na bitan način pravnu situaciju tužitelja u pogledu posljedica koje bi navedena tijela trebala pripisati tim aktima.
48
Kao šesto, sudska praksa koju je tužitelj naveo kako bi pokazao nepostojanje diskrecijske ovlasti talijanskih carinskih tijela, tj, presude od 23. studenoga 1971., Bock/Komisija (62/70, EU:C:1971:108), i od 17. siječnja 1985., Piraiki‑Patraiki i dr./Komisija (11/82, EU:C:1985:18), ne može se primijeniti u ovom slučaju.
49
Naime, potrebno je navesti da iz točaka 3. do 11. presude od 23. studenoga 1971.Bock/Komisija (62/70, EU:C:1971:108), te točaka 2. do 32. presude od 17. siječnja 1985., Piraiki‑Patraiki i dr./Komisija (11/82, EU:C:1985:18) proizlazi da se te presude ne odnose na pitanje proizvode li predmetni akti obvezujuće pravne učinke u smislu članka 263. prvog stavka UFEU‑a, nego na pitanje odnose li se navedeni akti izravno i osobno na tužitelje u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.
50
U svakom slučaju, potrebno je primijetiti da je u točkama 23. i 26. rješenja od 6. ožujka 2014.Northern Ireland Department of Agriculture and Rural Development/Komisija (C‑248/12 P, neobjavljena, EU:C:2014:137, sam Sud utvrdio da se rješenje iz presude od 17. siječnja 1985.Piraiki‑Patraiki i dr./Komisija (11/82, EU:C:1985:18) objašnjava specifičnim situacijama u pogledu kojih je presuda donesena te da to proizlazi iz samih izraza presude.
51
U skladu s tim, dovoljno je podsjetiti da su se presuda od 23. studenoga 1971.Bock/Komisija (62/70, EU:C:1971:108), kao i presuda od 17. siječnja 1985.Piraiki‑Patraiki i dr./Komisija (11/82, EU:C:1985:18), odnosile na posebne slučajeve u kojima je Komisija državi članici na njezin zahtjev odobrila donošenje zaštitnih mjera. U tim okolnostima, ne postoji nikakva sumnja da će država članica koja je zahtijevala te mjere ujedno te mjere i provesti kako bi iz toga izvukla sve posljedice (vidjeti rješenje od 8. srpnja 2004., Regione Siciliana/Komisija, T‑341/02, EU:T:2004:228, t. 79.). Međutim, te okolnosti ne postoje u ovom slučaju.
52
Iz svega što prethodi slijedi da se pobijani akti i, u svakom slučaju, „OLAF‑ove pripremne usko povezane radnje” ne mogu smatrati aktima koji se mogu pobijati u smislu članka 263. prvog stavka UFEU‑a s obzirom na to da nemaju obvezujući pravni učinak.
53
Prema tome, ovu tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu.
Troškovi
54
U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, u skladu s Komisijinim zahtjevom.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
rješava:
1.
Tužba se odbacuje kao nedopuštena.
2.
Inox Mare Srl snosit će vlastite troškove, kao i troškove Europske komisije.
U Luxembourgu 21. lipnja 2017.
Tajnik
E. Coulon
Predsjednik
V. Tomljenović
( *1 ) Jezik postupka: talijanski