MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 20. ožujka 2018. ( 1 )
Predmet C‑12/17
Ministerul Justiţiei,
Curtea de Apel Suceava i
Tribunalul Botoşani
protiv
Marije Dicu i
Consiliul Superior al Magistraturii
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Organizacija radnog vremena – Pravo na plaćeni godišnji odmor – Trajanje – Pojam ‚razdoblje stvarnog rada’ – Pravo na roditeljski dopust – Neuzimanje u obzir trajanja roditeljskog dopusta u svrhu utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor”
Uvod
1.
Cilj ovog zahtjeva za prethodnu odluku je odrediti nameće li pravo Unije, i osobito članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ) – kojim je propisano da „[d]ržave članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom” – državama članicama da vrijeme koje radnik posveti svojem roditeljskom dopustu izjednače s razdobljem stvarnog rada koje daje pravo na plaćeni godišnji odmor.
2.
Činjenice glavnog postupka su sljedeće.
3.
Maria Dicu, tuženica u glavnom postupku, sutkinja je. Ona je koristila rodiljni dopust od 1. listopada 2014. do 3. veljače 2015. Od 4. veljače 2015. do 16. rujna 2015. koristila je takozvani „dopust za uzdržavano dijete koje još nije navršilo dvije godine”. Taj dopust je uređen člankom 2. stavkom 1. Ordonanţa de urgenţă a Guvernului nr. 111/2010 privind concediul şi indemnizaţia lunară pentru creşterea copiilor (Hitna vladina uredba br. 111/2010 o roditeljskom dopustu i mjesečnoj naknadi za uzdržavano dijete), kojim je u bitnome predviđeno da osobe koje su tijekom dvije godine koje su prethodile datumu rođenja djeteta u razdoblju od najmanje dvanaest mjeseci primale plaću ili istovjetne dohotke, imaju pravo na dopust za uzdržavano dijete koje još nije navršilo dvije godine i na mjesečnu naknadu.
4.
Nakon što se vratila s dopusta za uzdržavano dijete, tuženica u glavnom postupku je od suda na kojem je bila zaposlena, to jest Tribunalula Botoşani (Okružni sud u Botoşaniju, Rumunjska), zatražila da joj od 17. rujna 2015. odobri plaćeni godišnji odmor za 2015. ( 3 ), što joj je odobreno. Njoj je najprije odobreno 30 dana plaćenog godišnjeg odmora do 17. listopada 2015. te je zatim zatražila da preostalih pet dana iskoristi tijekom prosinca 2015., što je odbijeno, s obzirom na to da je sud na kojem je bila zaposlena smatrao da se dopust koji je koristila ne može izjednačiti s razdobljem stvarnog rada koje daje pravo na plaćeni godišnji odmor. Tribunalul Botoşani (Okružni sud u Botoşaniju) je usto tom prilikom naznačio da će se u konačnici smatrati da joj je unaprijed odobreno sedam dana plaćenog godišnjeg odmora za 2016.
5.
M. Dicu je tu odluku osporila pred Tribunalulom Cluj (Okružni sud u Cluju, Rumunjska), koji je 17. svibnja 2016. prihvatio njezinu tužbu zaključivši da se dopust za odgoj djeteta koji je koristila trebao smatrati razdobljem stvarnog rada, isto kao i razdoblja privremene nesposobnosti za rad ili kao rodiljni dopust, i da se njime nastojao postići cilj koji se razlikuje od onog koji se želi postići godišnjim odmorom.
6.
Tribunalul Botoşani (Okružni sud u Botoşaniju) i Ministerul Justiţiei (Ministarstvo pravosuđa, Rumunjska) protiv te su odluke podnijeli žalbu sudu koji je uputio zahtjev. Ističu da je nacionalni zakonodavac svjesno isključio dopust za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine iz članka 145. stavaka 4. do 6. rumunjskog Zakonika o radu, iz kojeg proizlazi da se samo razdoblja privremene nesposobnosti za rad, rodiljnog dopusta, dopusta zbog izloženosti posebnim rizicima tijekom trudnoće ili dojenja i dopusta zbog bolesti djeteta smatraju razdobljima stvarnog rada u svrhu određivanja trajanja godišnjeg odmora. Tvrde da se dopust za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine razlikuje od navedenih razdoblja zato što ovisi samo o volji predmetnog radnika.
7.
Tuženica u glavnom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev tvrdi da iz nacionalne sudske prakse proizlazi da zadaci koje žene obavljaju u vezi s odgojem djeteta predstavljaju rad koji bi, kada ga ne bi obavljale same majke, obavljale plaćene dadilje, što bi išlo u prilog tomu da se vrijeme posvećeno dopustu za odgoj malog djeteta izjednači s vremenom stvarnog rada. Nadalje, dopust za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine rizik je pojedinačnog ugovora o radu koji bi mogao nastupiti zbog objektivnih razloga vezanih uz najbolji interes djeteta, dok godišnji odmor štiti osobni i subjektivni interes radnika. Dopust za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine stoga se ne bi mogao smatrati dobrovoljnim dopustom.
8.
Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da se Consiliul Superior al Magistraturii (Više sudbeno vijeće, Rumunjska), koji također ima svojstvo tuženika u glavnom postupku, izjasnio na način da smatra da dopust koji je zajamčen pravom Unije ne može, s obzirom na sudsku praksu Suda ( 4 ), utjecati na drugi dopust koji je također zajamčen pravom Unije, poput roditeljskog dopusta koji je utvrđen Direktivom Vijeća 2010/18/EU od 8. ožujka 2010. o provedbi revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu koji su sklopili BUSINESSEUROPE, UEAPME, CEEP i ETUC te o stavljanju izvan snage Direktive 96/34/EZ (u daljnjem tekstu: revidirani Okvirni sporazum) ( 5 ). Upravo je pravo na plaćeni godišnji odmor zajamčeno člankom 7. Direktive 2003/88. Posebna važnost prava na plaćeni godišnji odmor u pravu Unije trebala bi ići u prilog tomu da se u svrhu utvrđivanja prava na godišnji odmor u obzir uzme razdoblje roditeljskog dopusta, tim više što se tim dvama dopustima žele postići različiti ciljevi (odmor radnika u prvom slučaju, odgoj djeteta u drugom) i što su korisnici zaštite koja je dodijeljena odobravanjem navedenih dopusta različiti (radnik u slučaju godišnjeg odmora, dijete u slučaju roditeljskog dopusta).
9.
S druge strane, sud koji je uputio zahtjev primjećuje da se u članku 7. Direktive 2003/88 upućuje na nacionalna zakonodavstva i praksu kako bi se definirali uvjeti za stjecanje prava na plaćeni godišnji odmor. Iako je rumunjski zakonodavac izmijenio zakon povodom presuda Schultz‑Hoff i dr. ( 6 ) i Dominguez ( 7 ) kako bi šire razmatrao takozvana razdoblja „stvarnog rada”, sud koji je uputio zahtjev ipak sumnja u mogućnost da se u navedena razdoblja uključi roditeljski dopust s kojim je izjednačen dopust za odgoj koji je koristila M. Dicu, što među strankama glavnog postupka nije sporno. Naime, sud koji je uputio zahtjev smatra da je plaćeni godišnji odmor jedna od obveza poslodavca koju je dužan ispuniti kao protučinidbu za rad koji obavi radnik; međutim, dok je na roditeljskom dopustu radnik ne obavlja činidbu zbog koje se stječe pravo na plaćeni godišnji odmor. Usto, Direktiva 2010/18 propisuje da države članice mogu odobriti roditeljski dopust u trajanju od najviše osam godina i čini se pretjeranim da bi poslodavac bio dužan odobriti plaćeni godišnji odmor za jedno tako dugo razdoblje tijekom kojeg se radnik posvetio odgoju svojeg djeteta. Država je uostalom ta koja je na ime mjera promicanja obiteljske kohezije dužna pružiti zaštitu koja se radniku nudi tijekom njegova roditeljskog dopusta, a ne poslodavac. Rasuđivanje Suda u presudama Schultz‑Hoff i dr. ( 8 ) i Dominguez ( 9 ) ne može se prenijeti na slučaj u kojem je radnik na roditeljskom dopustu. Sudac koji je uputio zahtjev također primjećuje da je u skladu s Direktivom 2010/18 definiranje ugovornog odnosa tijekom roditeljskog dopusta ostavljeno ocjeni država članica. Međutim, članak 51. točka (a) rumunjskog Zakonika o radu ( 10 ) propisuje suspenziju ugovora o radu tijekom roditeljskog dopusta za odgoj malog djeteta. Sud koji je uputio zahtjev također smatra da je cilj koji se želi postići plaćenim godišnjim odmorom različit od onoga koji se želi postići roditeljskim dopustom. Naposljetku, u pogledu utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor odbija prigovor diskriminatornog postupanja prema radniku koji je na roditeljskom dopustu u odnosu na radnika koji se nije koristio tim dopustom, s obzirom na to da te dvije situacije nisu usporedive.
10.
U tim je okolnostima Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska) odlučila prekinuti postupak i odlukom kojom se upućuje prethodno pitanje, koju je tajništvo Suda zaprimilo 10. siječnja 2017., uputila je Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„[P]rotivi li se članak 7. Direktive [2003/88] odredbi nacionalnog propisa prema kojoj se prilikom određivanja trajanja radnikova godišnjeg odmora ne uzima u obzir razdoblje u kojem je on bio na roditeljskom dopustu za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine kao razdoblje stvarnog rada[?]”
11.
U ovom predmetu Consiliul Superior al Magistraturii (Više sudbeno vijeće), rumunjska, njemačka, estonska, španjolska, talijanska i poljska vlada te Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja.
12.
Na raspravi koja je 15. siječnja 2018. održana pred Sudom rumunjska, njemačka i španjolska vlada kao i Europska komisija iznijele su svoja usmena očitovanja.
Analiza
13.
Kako bi se utvrdilo nameće li pravo Unije državama članicama da u obzir uzmu razdoblje koje je radnik proveo na roditeljskom dopustu u svrhu izračuna njegova prava na plaćeni godišnji odmor, trebat će najprije podsjetiti na zahtjeve kako Direktive 2003/88 tako i sudske prakse Suda koja se odnosi na navedeni godišnji odmor, prije nego što se nakon toga u tom pogledu ispitaju eventualne odredbe revidiranog Okvirnog sporazuma o roditeljskom dopustu.
Doseg prava na plaćeni godišnji odmor
14.
Članak 7. Direktive 2003/88 utvrđuje pravo na plaćeni godišnji odmor jamčeći svakom radniku takav dopust u trajanju od najmanje četiri tjedna. Samo će se iznimno najkraće razdoblje plaćenog godišnjeg odmora moći zamijeniti novčanom naknadom, to jest samo u slučaju prestanka radnog odnosa ( 11 ).
15.
Posebno mjesto koje u pravu Unije ima pravo na plaćeni godišnji odmor potvrđeno je kako Poveljom Europske unije o temeljnim pravima ( 12 ) (u daljnjem tekstu: Povelja), koja mu u svojem članku 31. daje status temeljnog prava ( 13 ), tako i sudskom praksom Suda.
16.
Sud je tako više puta presudio da „pravo na plaćeni godišnji odmor svakog radnika treba smatrati načelom socijalnog prava Unije od osobite važnosti, od kojeg se ne smije odstupiti i koje nadležna nacionalna tijela mogu provesti samo u granicama koje su izričito propisane Direktivom [2003/88]” ( 14 ).
17.
Cilj koji se želi postići pravom na godišnji odmor objašnjava posebnu važnost koju mu priznaje Sud jer je riječ o tome da se „radniku omogući odmor i raspolaganje vremenom za opuštanje i razonodu” ( 15 ). Riječ je o cilju koji je nužan za zdravlje i sigurnost radnika, kako je to navedeno u uvodnoj izjavi 4. Direktive 2003/88 ( 16 ). Tu vezu između stvarnog odmora radnika i učinkovite zaštite njegove sigurnosti i zdravlja istaknuo je i Sud ( 17 ). Drugim riječima, razdoblje stvarnog rada mora dati pravo na razdoblje odmora koje je isto tako stvarno.
18.
Smatram da poseban cilj koji se želi postići pravom na plaćeni godišnji odmor objašnjava to da je Sud presudio da „kad je riječ o radnicima kojima je pravilno određeno bolovanje, pravo na plaćeni godišnji odmor koje sama Direktiva 2003/88 daje svim radnicima […] država članica ne može uvjetovati obvezom da se tijekom referentnog razdoblja koje je navedena država odredila stvarno radilo” ( 18 ). U okolnostima tog slučaja bila je međutim riječ o radniku koji zbog bolesti nije mogao uzeti plaćeni godišnji odmor na koji je imao pravo nakon okončanja razdoblja tijekom kojeg je stvarno radio. Stoga, u točkama 44. i 45. presude Schultz‑Hoff i dr. ( 19 ) Sud je najprije utvrdio „da je radnik koji […] je na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja i nakon razdoblja do kojega se godišnji odmor može prenijeti utvrđenog nacionalnim pravom lišen svakog razdoblja koje daje mogućnost da se koristi svojim plaćenim godišnjim odmorom” ( 20 ), i to prije nego što je pojasnio da bi „[p]riznanje da se, u opisanim posebnim okolnostima nesposobnosti za rad […], mjerodavnim nacionalnim odredbama […] može predvidjeti prestanak prava radnika na plaćeni godišnji odmor zajamčenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, a da radnik pritom zapravo nije imao mogućnost ostvariti pravo koje mu ta direktiva daje, značilo da bi navedene odredbe dovodile u pitanje socijalno pravo koje članak 7. navedene direktive izravno dodjeljuje svakom radniku” ( 21 ).
19.
Pravom na plaćeni godišnji odmor želi se postići autonoman cilj omogućavanja radniku da se, nakon što je stvarno bio radno aktivan, odmori. Sud je stoga zbog cilja koji je svojstven svakom dopustu u presudi Merino Gómez ( 22 ) podsjetio da „dopust zajamčen pravom Zajednice ne može utjecati na pravo da se uzme drugi dopust koji je zajamčen tim pravom” ( 23 ). U tom je predmetu bila riječ o situaciji u kojoj su se datumi rodiljnog dopusta i datumi plaćenog kolektivnog godišnjeg odmora preklapali. Budući da je svrha rodiljnog dopusta zaštititi biološko stanje žene tijekom i nakon njezine trudnoće te zaštititi posebne odnose između žene i njezina djeteta tijekom razdoblja koje je uslijedilo nakon trudnoće i poroda ( 24 ), u slučaju takvog preklapanja razdoblja zahtjevi iz članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 ne mogu se smatrati ispunjenima ( 25 ). Za radnicu o kojoj je riječ se stoga nije moglo smatrati da je koristila svoj plaćeni godišnji odmor zato što je bila na rodiljnom dopustu, s obzirom na to da svrha potonjeg nije omogućiti navedenoj radnici da se odmori od rada koji je stvarno obavila.
20.
Iako iz navoda u tim dvjema presudama ( 26 ) proizlazi da razdoblje jedne vrste dopusta ne može zamijeniti drugo razdoblje druge vrste dopusta – drugim riječima, za radnika koji je na rodiljnom dopustu ili bolovanju ne može se smatrati da je samo zbog tog razloga stvarno ostvario svoje pravo na plaćeni godišnji odmor, s obzirom na to da se tim trima dopustima žele postići različiti ciljevi – valja pojasniti da Sud u tim dvama predmetima nije zauzeo stajalište o tome mora li se razdoblje koje su radnik ili radnica proveli na bolovanju ili rodiljnom dopustu uzeti u obzir za izračun samog plaćenog godišnjeg odmora.
21.
Čini se da je Sud u svojoj presudi Dominguez ( 27 ) prekinuo vezu, za koju smo smatrali da je bitna, između obavljanja stvarnog rada, s jedne strane, i prava na plaćeni godišnji odmor, s druge strane. Predmetna radnica je u tom predmetu zahtijevala da joj se prizna pravo na dane plaćenog godišnjeg odmora na ime razdoblja – koje je duže od godinu dana – tijekom kojeg ona nije radila i za koje je smatrala da je izjednačeno s razdobljem stvarnog rada. Sud je upravo u tom posebnom kontekstu podsjetio da „s obzirom na to da Direktiva 2003/88 ne pravi nikakvu razliku između radnika koji su tijekom referentnog razdoblja odsutni s posla zbog bolovanja i onih koji su tijekom navedenog razdoblja stvarno radili […], proizlazi da, kad je riječ o radnicima na pravilno određenom bolovanju, država članica ne može pravo na plaćeni godišnji odmor koje ta direktiva daje svim radnicima podvrgnuti obvezi stvarnog rada tijekom referentnog razdoblja koje je odredila navedena država” ( 28 ). Stoga se na pravo „svakog radnika, neovisno o tome je li na bolovanju tijekom navedenog referentnog razdoblja zbog nezgode do koje je došlo na radnom mjestu ili na nekom drugom mjestu, ili zbog bolesti bilo kakve naravi ili uzroka, na plaćeni godišnji odmor od najmanje četiri tjedna” ne može utjecati ( 29 ).
22.
Međutim, zbog bitne razlike između situacije radnika na bolovanju i one radnika na roditeljskom dopustu, koja se osobito sastoji u tome da u drugom slučaju više nije riječ o stvarnoj nesposobnosti za rad koja ne ovisi o volji navedenog radnika, smatram da se to rješenje ne može primijeniti i na slučaj radnika na roditeljskom dopustu.
Šutnja revidiranog Okvirnog sporazuma
23.
Isto kao i pravo na plaćeni godišnji odmor, pravo na roditeljski dopust je upisano u članak 33. stavak 2. Povelje. Sud ga je razlikovao od rodiljnog dopusta jer se odobrava roditeljima kako bi se mogli skrbiti o svojem djetetu ( 30 ). Dakle u okviru roditeljskog dopusta više nije riječ o zaštiti biološkog stanja žene koje se spominje u ovom mišljenju, nego o pomoći zaposlenim roditeljima da usklade profesionalne i obiteljske obaveze ( 31 ) omogućujući im da prekinu svoju profesionalnu aktivnost, istodobno im jamčeći da će se po svojem povratku vratiti na svoje ili jednakovrijedno radno mjesto ( 32 ).
24.
Proizlazi dakle da je roditeljski dopust u svakom pogledu poseban dopust, koji je uređen posebnim propisom, to jest Direktivom 2010/18. Valja se stoga pitati postoji li eventualna povezanost između plaćenog godišnjeg odmora i roditeljskog dopusta. U tom pogledu, potrebno je utvrditi da Direktiva 2010/18 i konkretno revidirani Okvirni sporazum nigdje ne spominju eventualno pravo na plaćeni godišnji odmor koje bi trebalo biti priznato i ostvarivo tijekom razdoblja kad je radnik na roditeljskom dopustu. Treba također posjetiti da se u prvoj alineji preambule revidiranog Okvirnog sporazuma podsjeća na to da potonji predstavlja obvezu koju su socijalni partneri, koje predstavljaju opće međusektorske organizacije, preuzeli kako bi se pomoću minimalnih zahtjeva ( 33 ) o roditeljskom dopustu uvele mjere čija je svrha omogućiti usklađivanje profesionalnih i obiteljskih obveza te promicanje jednakih mogućnosti i postupanja prema muškarcima i ženama ( 34 ).
25.
Revidiranim Okvirnim sporazumom utvrđeno je individualno pojedinačno pravo na roditeljski dopust koje se zaposlenim muškarcima i ženama daje za rođenje ili posvojenje djeteta kako bi se o tom djetetu skrbili do određene dobi ( 35 ). Najmanje trajanje roditeljskog dopusta utvrđeno je na četiri mjeseca ( 36 ). Uvjeti za pristup korištenju i detaljna pravila za primjenu roditeljskog dopusta i dalje se pretežno definiraju nacionalnim pravima ( 37 ). Radnik na roditeljskom dopustu ima pravo na zaštitu svojih prava u području zaposlenja i nediskriminacije: pravo na kraju roditeljskog dopusta vratiti se na isti posao ili na jednakovrijedan posao ( 38 ), očuvanje svojih prava koja je stekao ili stječe na datum kad započinje roditeljski dopust ( 39 ) ili još zaštitu od postupaka koji su za njega nepovoljniji ili od otpuštanja zbog prijavljene potrebe za uzimanjem roditeljskog dopusta ili zbog uzimanja roditeljskog dopusta ( 40 ). Nasuprot tome, države članice i, ako je to slučaj, socijalni partneri su i dalje odgovorni za definiranje statusa ugovora o radu ili radnog odnosa za razdoblje roditeljskog dopusta ( 41 ) kao i za odlučivanje o pitanjima s područja socijalne sigurnosti ( 42 ) i o „[s]vim pitanjima [vezanim za revidirani Okvirni sporazum] koja se odnose na prihod” ( 43 ).
26.
U ovoj fazi obrazlaganja treba podsjetiti da se odluka o kojoj je riječ u glavnom postupku, da se u svrhu utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor M. Dicu s osnova 2015. ne uračuna razdoblje tijekom kojeg je bila na roditeljskom dopustu, temelji na članku 51. stavku 1. točki (a) rumunjskog Zakonika o radu, kojim je propisana suspenzija ugovora o radu tijekom roditeljskog dopusta za odgoj djeteta. Zbog te suspenzije potonji dopust nije izjednačen s razdobljem stvarnog rada u svrhu utvrđivanja trajanja plaćenog godišnjeg odmora, kako to proizlazi iz članka 145. stavaka 4. do 6. navedenog zakonika ( 44 ). Međutim, proizlazi da je ta suspenzija u skladu s odredbama revidiranog Okvirnog sporazuma.
27.
Usto, zbog same te suspenzije, ne čini se da je situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku protivna članku 7. Direktive 2003/88. Budući da se u skladu s nacionalnim pravom, koje je u potpunosti u skladu s pravom Unije, smatra da je radni odnos suspendiran zbog razloga koji nisu vezani uz bolest predmetne radnice ( 45 ), čini mi se da je situacija M. Dicu u pogledu prava na plaćeni godišnji odmor usporediva s onom radnika čije je radno vrijeme privremeno skraćeno. Međutim, kad je riječ o potonjem, Sud je presudio da „[iako] je isključeno da se pravo radnika na minimalni plaćeni godišnji odmor, koje je zajamčeno pravom Unije, smanjuje u situaciji u kojoj radnik nije mogao izvršiti svoju radnu obvezu zbog bolesti tijekom referentnog razdoblja” ( 46 ), sudska praksa u skladu s kojom se članku 7. Direktive 2003/88 protive nacionalne odredbe koje predviđaju da se, kada dođe do prestanka radnog odnosa, nikakva novčana naknada za neiskorišteni plaćeni godišnji odmor ne isplaćuje radniku koji je bio na bolovanju tijekom cijelog ili dijela referentnog razdoblja i/ili razdoblja do kojega se može prenijeti godišnji odmor, zbog čega nije iskoristio svoje pravo na plaćeni godišnji odmor ( 47 )„ne može se mutatis mutandis primijeniti na situaciju radnika čije je radno vrijeme skraćeno” ( 48 ). Sud je nadalje jasno naveo da su „situacija radnika koji je zbog bolesti nesposoban za rad, s jedne strane, i ona radnika koji radi u skraćenom radnom vremenu, s druge strane, suštinski različite” ( 49 ).
28.
Kontekst u okviru kojeg je Sud provodio to ocjenjivanje je, s druge strane, doista usporediv s onim ovog zahtjeva za prethodnu odluku s obzirom na to da je skraćivanje radnog vremena predmetnih radnika bilo rezultat socijalnog plana u kojem je bila određena „suspenzija, s obzirom na [navedeno skraćivanje], uzajamnih obveza poslodavca i radnika što se tiče činidaba” ( 50 ). U takvom slučaju, Sud je priznao da se pravo na plaćeni godišnji odmor može odrediti primjenom pravila pro rata temporis ( 51 ). Naime, s obzirom na slobodu koja se državama članicama priznaje za definiranje ugovornog odnosa između radnika na roditeljskom dopustu i njegova poslodavca i na to da pravo Unije ne zadire u osjetljiva pitanja novčane naknade tijekom roditeljskog dopusta, potrebno je utvrditi da to što se potonji ne uzima u obzir za izračun prava na plaćeni godišnji odmor nije ništa drugo nego posljedica suspenzije uzajamnih obveza koje su do tada M. Dicu povezivale s njezinim poslodavcem ( 52 ). Činjenica da ta suspenzija dovodi do pro rata temporis smanjenja prava potonje na plaćeni godišnji odmor ne može se, prema trenutačnom stanju prava Unije, dovesti u pitanje. Stoga, u tim okolnostima, ni navod koji Sud ponavlja i u skladu s kojim dopust koji je zajamčen pravom Unije ne može utjecati na drugi dopust koji je zajamčen tim pravom ( 53 ) nije osporen upravo zato što pravom Unije nije zajamčeno pravo na plaćeni godišnji odmor u razdoblju kada su uzajamne obveze radnika i poslodavca suspendirane i kada se ne smatra da postoji razdoblje stvarnog rada. Tumačenjem koje stoga predlažem Sudu u cijelosti bi se očuvao kako plaćeni godišnji odmor tako i roditeljski dopust.
29.
Naposljetku, isključivo je na državama članicama da odluče, po potrebi, da daju veća prava od onoga što je minimalno propisano revidiranim Okvirnim sporazumom tako što će, ako je to njihov izbor, u svrhu utvrđivanja prava na plaćeni godišnji odmor izjednačiti razdoblje roditeljskog dopusta s razdobljem stvarnog rada.
30.
Naposljetku, imam namjeru protiviti se svakom nastojanju da se revidirani Okvirni sporazum tumači na način da, kada ga se tumači s obzirom na odredbe kojima se utvrđuje pravo na plaćeni godišnji odmor, stvara obvezu za države članice da za određivanje prava na plaćeni godišnji odmor predmetnih radnika uzmu u obzir samo najmanje trajanje roditeljskog dopusta zajamčeno klauzulom 2. stavkom 2. revidiranog Okvirnog sporazuma – to jest četiri mjeseca. Osim što smatram da bi pravna osnova takvog tumačenja bila posve neizvjesna i zato što za to nema nikakve osnove u sudskoj praksi Suda posvećenoj revidiranom Okvirnom sporazumu, već sam u drugom kontekstu ( 54 ) izričito upozorio Sud o rizicima kojima bi se izložio da to najmanje trajanje proglasi temeljem zaštite koju pravo Unije daje radnicima na roditeljskom dopustu. Mutatis mutandis, to upozorenje ostaje relevantno kad je riječ o odgovoru koji treba dati sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu.
31.
Slijedom toga, valja zaključiti da članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji za određivanje trajanja plaćenog godišnjeg odmora radnice iz izračuna isključuje razdoblje tijekom kojeg je ona bila na roditeljskom dopustu za odgoj malog djeteta, ne izjednačavajući ga s razdobljem stvarnog rada.
Zaključak
32.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavila Curtea de Apel Cluj (Žalbeni sud u Cluju, Rumunjska) odgovori na sljedeći način.
Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, koji u svrhu određivanja trajanja plaćenog godišnjeg odmora radnice iz izračuna isključuje razdoblje tijekom kojeg je ona bila na roditeljskom dopustu za odgoj malog djeteta, ne izjednačavajući ga s razdobljem stvarnog rada.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL 2003., L 299, str. 9. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)
( 3 ) Sudac poput M. Dicu ima pravo na plaćeni godišnji odmor od 35 dana godišnje, kako to proizlazi iz članka 2. stavka 1. odluke Višeg sudbenog vijeća br. 325/2005 o potvrđivanju uredbe koja se odnosi na dopuste sudaca i državnih odvjetnika.
( 4 ) Sud koji je uputio zahtjev tu spominje presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 26.).
( 5 ) SL 2010., L 68, str. 13. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 276.)
( 6 ) Presuda od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18)
( 7 ) Presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33)
( 8 ) Presuda od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18)
( 9 ) Presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33)
( 10 ) Ta odredba glasi: „Pojedinačni ugovor o radu može se suspendirati na prijedlog radnika u sljedećim slučajevima: (a) roditeljskog dopusta za odgoj djeteta koje još nije navršilo dvije godine […]”. Članak 49. stavak 2. rumunjskog Zakonika o radu određuje učinke suspenzije ugovora na sljedeći način: „[s]uspenzija pojedinačnog ugovora o radu dovodi do suspenzije radnikova obavljanja rada i suspenzije poslodavčevih isplata davanja vezanih uz radni odnos”.
( 11 ) Vidjeti članak 7. stavak 2. Direktive 2003/88.
( 12 ) SL 2007., C 303, str. 1. (SL C 202, 7. 6. 2016., str. 389.)
( 13 ) U skladu s člankom 31. stavkom 2. Povelje „[s]vaki radnik ima pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena, na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor”.
( 14 ) Presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 16. i navedena sudska praksa)
( 15 ) Presuda od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 25.)
( 16 ) U skladu s kojom „[p]oboljšanje sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu ciljevi su koji ne smiju biti podređeni isključivo ekonomskim interesima”.
( 17 ) Vidjeti presude od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 23. i navedenu sudsku praksu kao i t. 30. i navedenu sudsku praksu). Vidjeti također presudu od 10. rujna 2009., Vicente Pereda (C‑277/08, EU:C:2009:542, t. 20.).
( 18 ) Presuda od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 41.). Moje isticanje.
( 19 ) Presuda od 20. siječnja 2009. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18)
( 20 ) Moje isticanje
( 21 ) Moje isticanje
( 22 ) Presuda od 18. ožujka 2004., Merino Gómez (C‑342/01, EU:C:2004:160)
( 23 ) Vidjeti presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 26. i navedena sudska praksa)
( 24 ) Vidjeti presudu od 18. ožujka 2004., Merino Gómez (C‑342/01, EU:C:2004:160, t. 32. i navedena sudska praksa). Vidjeti također presude od 14. travnja 2005., Komisija/Luksemburg (C‑519/03, EU:C:2005:234, t. 32.) i od 20. rujna 2007., Kiiski (C‑116/06, EU:C:2007:536, t. 46.)
( 25 ) Vidjeti presudu od 18. ožujka 2004., Merino Gómez (C‑342/01, EU:C:2004:160, t. 33.)
( 26 ) To jest presude od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18) i od 18. ožujka 2004., Merino Gómez (C‑342/01, EU:C:2004:160).
( 27 ) Presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33)
( 28 ) Presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 20.)
( 29 ) Presuda od 24. siječnja 2012., Dominguez (C‑282/10, EU:C:2012:33, t. 30.)
( 30 ) Vidjeti presude od 14. travnja 2005., Komisija/Luksemburg (C‑519/03, EU:C:2005:234, t. 32.); od 20. rujna 2007., Kiiski (C‑116/06, EU:C:2007:536, t. 35.); od 16. srpnja 2015., Maïstrellis (C‑222/14, EU:C:2015:473, t. 31.) i od 16. lipnja 2016., Rodríguez Sánchez (C‑351/14, EU:C:2016:447). Vidjeti također klauzulu 2. točku 1. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 31 ) Vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., Maïstrellis (C‑222/14, EU:C:2015:473, t. 38.). Razlikovanje između rodiljnog i roditeljskog dopusta nadalje izričito proizlazi iz točke 15. općih odredaba revidiranog Okvirnog sporazuma (vidjeti također presudu od 16. lipnja 2016., Rodríguez Sánchez (C‑351/14, EU:C:2016:447, t. 43.)).
( 32 ) Vidjeti presudu od 13. veljače 2014., TSN i YTN (C‑512/11 i C‑513/11, EU:C:2014:73, t. 39.). O primjenjivosti revidiranog Okvirnog sporazuma na radnike sa statusom državnih službenika, vidjeti presudu od 7. rujna 2017., H. (C‑174/16, EU:C:2017:637, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
( 33 ) Vidjeti također klauzulu 1. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 34 ) Vidjeti također presude od 13. veljače 2014., TSN i YTN (C‑512/11 i C‑513/11, EU:C:2014:73, t. 38.) i od 7. rujna 2017., H. (C‑174/16, EU:C:2017:637, t. 29.).
( 35 ) Vidjeti klauzulu 2. stavak 1. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 36 ) Vidjeti klauzulu 2. stavak 2. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 37 ) Vidjeti klauzulu 3. stavak 1. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 38 ) Vidjeti klauzulu 5. stavak 1. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 39 ) Vidjeti klauzulu 5. stavak 2. revidiranog Okvirnog sporazuma. Iz spisa proizlazi da prava koja je u smislu plaćenog godišnjeg odmora M. Dicu stekla u trenutku svojeg odlaska na roditeljski dopust nisu bila dovedena u pitanje nakon što je on prestao.
( 40 ) Vidjeti klauzulu 5. stavak 4. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 41 ) Vidjeti klauzulu 5. stavak 3. revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 42 ) Vidjeti klauzulu 5. stavak 5. prvi podstavak revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 43 ) Vidjeti klauzulu 5. stavak 5. drugi podstavak revidiranog Okvirnog sporazuma.
( 44 ) O učincima suspenzije ugovora o radu tijekom trajanja roditeljskog dopusta, kako su definirani rumunjskim pravom, vidjeti bilješku 10. ovoga mišljenja.
( 45 ) U skladu s onim na što je podsjetio Sud, iako Konvencija br. 132 Međunarodne organizacije rada od 24. lipnja 1970. o plaćenom godišnjem odmoru izričito predviđa da će se izostanci s posla zbog bolesti uračunati u razdoblje provedeno na radu (vidjeti presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 38.)), u njoj se ne spominje do čega će doći u slučaju roditeljskog dopusta.
( 46 ) Presuda od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 26.)
( 47 ) Vidjeti presudu od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. (C‑350/06 i C‑520/06, EU:C:2009:18, t. 62.).
( 48 ) Presuda od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 26.)
( 49 ) Presuda od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 27.)
( 50 ) Presuda od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 28.). Moje isticanje. Vidjeti također točku 32. navedene presude.
( 51 ) Sud je najprije prekvalificirao predmetne ranike u „radnike koji rade u nepunom radnom vremenu” (vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 32.)), zatim je na njih primijenio svoju sudsku praksu koja je mjerodavna za to područje (u pogledu predmetne sudske prakse, vidjeti presudu od 22. travnja 2010., Zentralbetriebsrat der Landeskrankenhäuser Tirols (C‑486/08, EU:C:2010:215, t. 33. i 34.) i u odnosu na njezinu primjenu na predmetne radnike, vidjeti presudu od 8. studenoga 2012., Heimann i Toltschin (C‑229/11 i C‑230/11, EU:C:2012:693, t. 33. do 35.)).
( 52 ) U svrhu cjelovitosti, podsjećam da suspenzija ugovora te stoga i uzajamnih činidbi ne utječe na kontinuitet radnog odnosa, to jest radnik na roditeljskom dopustu i dalje ima svojstvo radnika u radnom odnosu (vidjeti presudu od 20. rujna 2007., Kiiski (C‑116/06, EU:C:2007:536, t. 32.)).
( 53 ) Vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 19. ovoga mišljenja.
( 54 ) Vidjeti točku 20. mojeg mišljenja u predmetu H. (C‑174/16, EU:C:2017:306).