MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 3. listopada 2018. ( 1 )
Predmet C‑165/17
Morgan Stanley & Co International plc
protiv
Ministre de l'Economie et des Finances
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – PDV – Članci 17. i 19. Direktive 77/388/EEZ – Članci 168., 169. i 173. do 175. Direktive 2006/112/EZ – Odbitak pretporeza – Određivanje primjenjivog udjela poreza za odbitak – Podružnica društva s poslovnim nastanom u državi članici koja je različita od države članice njezina sjedišta – Troškovi podružnice koji se upotrebljavaju isključivo za provedbu transakcija njezina sjedišta – Troškovi podružnice koji se upotrebljavaju za provedbu njezinih transakcija i transakcija sjedišta”
I. Uvod
1.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d'État (Državno vijeće, Francuska) odnosi se na tumačenje članka 17. stavaka 2., 3. i 5., kao i članka 19. stavka 1. Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Šesta direktiva), kao i članaka 168., 169., 173. do 175. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost ( 3 ).
2.
Zahtjev je podnesen u okviru spora između društva Morgan Stanley & Co International plc (u daljnjem tekstu: Morgan Stanley) i francuske porezne uprave u pogledu odbitka poreza na dodanu vrijednost (PDV) koji je podružnica društva Morgan Stanley, registrirana u Francuskoj za potrebe plaćanja PDV‑a (u daljnjem tekstu: francuska podružnica), platila, s jedne strane, za potrebe transakcija provedenih u Francuskoj i, s druge strane, za potrebe usluga u korist sjedišta u Londonu u Ujedinjenoj Kraljevini (u daljnjem tekstu: sjedište u Londonu).
3.
Konkretnije, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je francuska podružnica bila predmet dviju provjera računovodstvenih podataka koje su se u području PDV‑a odnosile na razdoblja od 1. prosinca 2002. do 30. travnja 2005., kao i od 1. prosinca 2005. do 30. travnja 2009. ( 4 )
4.
Prilikom tih provjera francuska porezna uprava utvrdila je da je francuska podružnica, stalna poslovna jedinica s obzirom na primjenjiva pravila u području PDV‑a, provela, s jedne strane, bankovne i financijske transakcije za svoje lokalne klijente, u pogledu kojih se, u skladu s odredbama Šeste direktive i Direktive 2006/112 prenesenima putem francuskog Code général des impôts (Opći porezni zakonik, u daljnjem tekstu: CGI) ( 5 ), odlučila za oporezivanje PDV‑om i, s druge strane, usluge u korist sjedišta u Londonu u zamjenu za koje je primila transfere ( 6 ). Francuska podružnica odbila je cijeli iznos PDV‑a obračunatog na troškove povezane s tim dvjema kategorijama usluga.
5.
Francuska porezna uprava smatrala je da se na temelju PDV‑a plaćenog na stjecanje robe i usluga upotrijebljenih isključivo za unutarnje transakcije provedene sa sjedištem u Londonu ne može ostvariti pravo na odbitak zbog toga što te transakcije nisu obuhvaćene područjem primjene PDV‑a. Međutim, priznala je, na temelju mjere odstupanja, odbitak dijela predmetnog poreza na temelju udjela poreza za odbitak koji se primjenjuje na sjedište u Londonu, pod uvjetom isključivanja prava na odbitak koje je na snazi u Francuskoj. Što se tiče mješovitih troškova francuske podružnice, upotrijebljenih za transakcije koje su istodobno provedene u korist vlastitih klijenata i sjedišta u Londonu, porezna uprava smatrala je da ih se može odbiti samo djelomično te je primijenila udio poreza za odbitak koji se primjenjuje na sjedište u Londonu, prilagođen s obzirom na promet francuske podružnice koji daje pravo na odbitak, pod uvjetom isključivanja prava na odbitak koje je na snazi u Francuskoj.
6.
Morgan Stanley zatražio je pred Tribunal administratif de Montreuil (Upravni sud u Montreuilu, Francuska) poništenje poreznih rješenja o plaćanju početno odbijenog PDV‑a koja je uputila porezna uprava te je taj sud odbio te zahtjeve. Žalbu podnesenu protiv odluke tog suda odbio je pak Žalbeni upravni sud u Versaillesu (Francuska) u svojoj je presudi od 27. siječnja 2015.
7.
Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska), pred kojim je podnesena žalba protiv te presude, podsjeća, kao prvo, na zaključak iz rješenja od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481) u pogledu stjecanja prava na odbitak PDV‑a plaćenog na troškove podružnice registrirane u prvoj državi članici koji su se djelomično upotrijebili za potrebe oporezovanih transakcija sjedišta s poslovnim nastanom u drugoj državi članici.
8.
S obzirom na to, kao drugo, Conseil d’État (Državno vijeće) smatra da ipak treba pojasniti pravila određivanja udjela poreza za odbitak podružnice koja se nalazi u situaciji u kojoj je društvo Morgan Stanley, uzimajući u obzir, među ostalim, presudu od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), koja se, doista, prema mišljenju Conseil d’État (Državno vijeće), odnosi na drukčiju pretpostavku. Conseil d’État (Državno vijeće) u tom se pogledu pita, s jedne strane, u pogledu troškova podružnice s poslovnim nastanom u prvoj državi članici koji su upotrijebljeni isključivo za provedbu transakcija njezina sjedišta s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, podrazumijevaju li odredbe Šeste direktive i Direktive 2006/112 da država članica u kojoj je podružnica registrirana primjenjuje na te troškove udio poreza za odbitak primjenjiv u toj državi članici ili udio poreza za odbitak države članice u kojoj se nalazi njezino sjedište, ili pak poseban udio poreza za odbitak po uzoru na rješenje koje je u području prava na povrat doneseno u presudi od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408), koji kombinira pravila koja se primjenjuju u državama članicama registracije podružnice i sjedišta, posebno u pogledu eventualnog postojanja mogućnosti izbora oporezivanja transakcija PDV‑om? S druge strane, Conseil d’État (Državno vijeće) pita se o pravilima koja se primjenjuju na troškove nastale za podružnicu koji sudjeluju u provedbi njezinih transakcija u državi članici njezine registracije te transakcijama njezina sjedišta, osobito u pogledu pojma općih troškova i udjela poreza za odbitak.
9.
U tim je okolnostima Conseil d’État (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Pod pretpostavkom da se troškovi podružnice s poslovnim nastanom u prvoj državi članici upotrebljavaju isključivo za provedbu transakcija njezina sjedišta s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, trebaju li se odredbe članka 17. stavaka 2., 3. i 5. te članka 19. stavka 1. Šeste direktive […], preuzete u člancima 168., 169. i 173. do 175. Direktive 2006/112, tumačiti na način da podrazumijevaju da država članica podružnice primjenjuje na te troškove udio poreza za odbitak podružnice, određen ovisno o transakcijama koje ona obavlja u državi registracije i o pravilima koja se primjenjuju u toj državi, ili udio poreza za odbitak sjedišta, ili pak poseban udio poreza za odbitak koji kombinira pravila koja se primjenjuju u državama članicama registracije podružnice i sjedišta, posebno u pogledu eventualnog postojanja mogućnosti izbora oporezivanja transakcija [PDV‑om]?
2.
Koja pravila treba primjenjivati pod posebnom pretpostavkom da troškovi nastali za podružnicu sudjeluju u provedbi njezinih transakcija u državi njezine registracije te državi njezina sjedišta, osobito u pogledu pojma općih troškova i udjela poreza za odbitak?”
10.
Pisana očitovanja u pogledu tih pitanja podnijeli su Morgan Stanley, francuska i portugalska vlada te Europska komisija. Izlaganja tih stranaka saslušana su na raspravi održanoj 1. ožujka 2018., osim portugalske vlade koja nije bila zastupana.
II. Analiza
A. Uvodne napomene
11.
Potrebno je navesti nekoliko uvodnih napomena prije ispitivanja pitanja suda koji je uputio zahtjev, osobito u pogledu pretpostavki na kojima se ta pitanja temelje.
12.
Najprije, nesporno je da je francuska podružnica stalna poslovna jedinica za potrebe PDV‑a. Drugim riječima, ta je situacija s činjeničnog gledišta različita od one na kojoj se temelji presuda od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 15.), koju navodi sud koji je uputio zahtjev. Naime, u tom predmetu francusko predstavništvo talijanske banke Monte Dei Paschi di Siena nije bilo stalna poslovna jedinica u Francuskoj, što je stoga značilo da su se primjenjivale samo odredbe Šeste direktive kao i odredbe Osme direktive ( 7 ) koje su se odnosile na povrat PDV‑a plaćenog u Francuskoj. U ovom se predmetu doista radi samo o pravu na odbitak PDV‑a koje francuska podružnica traži kao stalna poslovna jedinica društva Morgan Stanley te je zahtjev za prethodnu odluku Sudu upućen u pogledu tog prava. Međutim, zasad želim istaknuti da su, osim te činjenične razlike, zaključci koji se mogu izvesti iz presude od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408) vrlo korisni, na što ću se osvrnuti u nastavku, u pogledu prava na odbitak PDV‑a s obzirom na to da su načela kojima se uređuju to pravo i povrat PDV‑a jednaka ( 8 ).
13.
Nadalje, unatoč činjenici da je francuska podružnica odabrala oporezivanje svojih bankarskih i financijskih djelatnosti PDV‑om u Francuskoj, u skladu s mogućnošću predviđenom člankom 13.C prvim stavkom Šeste direktive i člankom 137. stavkom 1. Direktive 2006/112, od kojih su oba prenesena u CGI, ni sud koji je uputio zahtjev ni stranke koje su sudjelovale u postupku pred Sudom nisu istaknuli elemente na temelju kojih bi se moglo smatrati da je ta stalna poslovna jedinica potpuno samostalna u odnosu na sjedište u Londonu u smislu da francuska podružnica preuzima rizik povezan s gospodarskom aktivnošću koju obavlja. Stoga je razumno, kao što je to istaknula portugalska vlada, pretpostaviti da francuska podružnica kao takva nije „porezni obveznik” u smislu članka 4. stavka 1. Šeste direktive i članka 9. stavka 1. prvog podstavka Direktive 2006/112, odnosno da, za razliku od društva kćeri nekog društva, ne ispunjava uvjet „samostalnog” provođenja gospodarske aktivnosti, bez obzira na svrhu i rezultate te aktivnosti ( 9 ). Suprotno tomu, takvu neovisnu gospodarsku aktivnost obavlja subjekt koji francuska podružnica tvori sa sjedištem u Londonu, tako da, u skladu sa sudskom praksom Suda, zapravo taj subjekt treba smatrati jedinstvenim poreznim obveznikom za potrebe tumačenja pravila o PDV‑u ( 10 ). Stranke koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu slažu se s time. Međutim, ta se sudska praksa ne odnosi izričito na pravo na odbitak PDV‑a te stoga može poslužiti samo kao polazište za rasuđivanje koje treba provesti u ovom predmetu.
14.
Naposljetku, to me dovodi do posljednje dvije uvodne napomene koje se odnose na ograničavanje pitanja suda koji je uputio zahtjev.
15.
Kao prvo, valja napomenuti da sud koji je uputio zahtjev Sudu nije postavio pitanje o pravu na odbitak PDV‑a plaćenog na troškove francuske podružnice povezane isključivo s izlaznim bankovnim i financijskim transakcijama provedenima u korist njezinih francuskih klijenata, za koje je odabrana prethodno navedena mogućnost oporezivanja PDV‑om. Naime, kao što je Komisija na to podsjetila na raspravi, to pitanje nije predmet spora pred francuskim sudovima s obzirom na to da, čini se, porezna uprava uopće nije dovela u pitanje pravo na potpuni odbitak pretporeza plaćenog na takve troškove. To valja imati u vidu. Iako se neću vratiti na porezni tretman tih troškova francuske podružnice, ipak se pravo na odbitak u Francuskoj ostvaruje na temelju samog postojanja tih transakcija zbog izbora koji je izvršila francuska podružnica, na kojem se temelji velik dio tvrdnji društva Morgan Stanley, koje traži potpuni odbitak PDV‑a plaćenog na sve ostale troškove nastale za tu podružnicu. Naime, prema tvrdnjama društva Morgan Stanley, to društvo smatra da može samo s obzirom na bankovne i financijske transakcije koje je provela njegova podružnica u Francuskoj ostvariti potpuni odbitak PDV‑a plaćenog, s jedne strane, na troškove francuske podružnice koji su upotrijebljeni isključivo za provedbu transakcija sjedišta u Londonu (na koje se odnosi prvo prethodno pitanje) i, s druge strane, na takozvane mješovite troškove, odnosno troškove koji istodobno sudjeluju u provedbi transakcija te podružnice i navedenog sjedišta (na koje se odnosi drugo prethodno pitanje).
16.
Kao drugo, što se tiče tih dvaju pitanja, kao i Morgan Stanley, francuska vlada i Komisija, ističem da Conseil d’État (Državno vijeće) nije izričito pitao Sud o tumačenju koje je primijenio Žalbeni upravni sud u Versaillesu, prema kojem, zbog toga što se francusku podružnicu ne može kvalificirati kao „poreznog obveznika” ( 11 ), troškovi koji su za tu podružnicu nastali isključivo u korist sjedišta u Londonu ne sudjeluju u transakcijama obuhvaćenima područjem primjene PDV‑a te se stoga u pogledu njih ne može ostvariti pravo na odbitak plaćenog pretporeza ( 12 ).
17.
Naime, u tom pogledu, kao što sam istaknuo u točki 7. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev u obrazloženju zahtjeva za prethodnu odluku samo je podsjetio na rješenje od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481), iz kojeg, prema mojem mišljenju, jasno proizlazi odbijanje tumačenja koje je primijenio Žalbeni upravni sud u Versaillesu, prema kojem unutarnje transakcije između podružnice i njezina sjedišta kao takve onemogućuju odbitak PDV‑a plaćenog na troškove koji su za podružnicu nastali u korist njezina sjedišta. Naime, Sud je u tom rješenju pravilno presudio da članak 168. i članak 169. točku (a) Direktive 2006/112, od kojih se, podsjećam, oba odnose na „porijeklo i opseg prava na odbitak”, treba tumačiti na način da „podružnica društva sa sjedištem u jednoj državi članici, registrirana u drugoj državi članici za potrebe plaćanja [PDV‑a], i koja većinom obavlja interne transakcije u korist tog društva koje ne podliježu tom porezu, ali povremeno i transakcije oporezive u državi članici u kojoj je registrirana, ima pravo odbiti pretporez koji je plaćen u potonjoj državi na robu i usluge korištene u svrhu oporezivih transakcija navedenog društva koje se obavljaju u drugoj državi članici u kojoj ono ima sjedište” ( 13 ). Drugim riječima, postojanje transakcija ili unutarnjih tokova između podružnice registrirane u prvoj državi članici i sjedišta koje se nalazi u drugoj državi članici načelno ne podrazumijeva da se jedinstvenom poreznom obvezniku kojeg tvore ta dva subjekta može odbiti pravo na odbitak pretporeza plaćenog na troškove koji su za podružnicu nastali u korist oporezovanih transakcija koje je provelo sjedište. Naime, ti se tokovi odnose na gospodarsku aktivnost samo jednog poreznog obveznika, a s obzirom na to da se ne izvršava uz naknadu, tada transakcija ne postoji. Nepostojanje transakcije po definiciji isključuje da se radi o transakciji izvan područja primjene PDV‑a.
18.
Točno je da postoje razlike između ovog predmeta i predmeta u kojem je doneseno rješenje od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481), s obzirom na to da, dok su u predmetu u kojem je doneseno to rješenje sve izlazne transakcije koje je provelo sjedište po svemu sudeći bile oporezovane, u ovom predmetu, fokusiranje suda koji je uputio zahtjev na udio poreza za odbitak po definiciji znači da postoje izlazne gospodarske transakcije koje daju pravo na odbitak, ali i transakcije koje ne daju to pravo ( 14 ). Međutim, u toj fazi analize ističem da se čini da Conseil d’État (Državno vijeće), time što ne traži izričito dodatno pojašnjenje u pogledu nepostojanja utjecaja (ili neutralnosti) unutarnjih tokova između podružnice i njezina sjedišta na stjecanje i opseg prava na odbitak PDV‑a plaćenog na troškove koji su za podružnicu nastali u korist sjedišta, polazi od pretpostavke da rješenje od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481) čini dovoljan temelj za odbijanje tumačenja koje je primijenio Žalbeni upravni sud u Versaillesu.
19.
Stoga je odgovore na upućena pitanja moguće ograničiti s obzirom na tumačenje članka 17. stavka 5. i članka 19. stavka 1. Šeste direktive te članaka 173. do 175. Direktive 2006/112 kojima se utvrđuju pravila o udjelu poreza za odbitak.
20.
Međutim, iz dva glavna razloga predlažem da se odbije takvo ograničavanje odgovora Suda.
21.
Kao prvo, napominjem da Conseil d’État (Državno vijeće) u svojem prvom prethodnom pitanju nije uputio samo na odredbe Šeste direktive i Direktive 2006/112 koje se odnose na udio poreza za odbitak, nego i na članak 17. stavke 2. i 3. Šeste direktive te članke 168. i 169. Direktive 2006/112 kojima se uređuju „porijeklo i opseg prava na odbitak”. Stoga se čini da sud koji je uputio zahtjev implicitno traži potvrdu tumačenja potonjih odredbi koje je Sud primijenio u rješenju od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481).
22.
Kao drugo, iz rasprava koje su se odvijale pred Sudom proizlazi da stranke u postupku navode drukčije pravne posljedice koje neutralnost unutarnjih tokova između podružnice i sjedišta ima na opseg prava na odbitak plaćenog pretporeza, osobito u pogledu pitanja koje izlazne transakcije s trećim osobama treba uzeti u obzir. Naime, dok Morgan Stanley u biti smatra da nepostojanje utjecaja unutarnjih tokova između podružnice i sjedišta na opseg prava na odbitak plaćenog pretporeza podrazumijeva da transakcije koje je provela francuska podružnica čine samo predmetne transakcije s trećim osobama, na temelju čega joj treba odobriti potpuni odbitak PDV‑a, francuska i portugalska vlada te Komisija tvrde suprotno. Prema mišljenju tih zainteresiranih strana, nepostojanje utjecaja navedenih unutarnjih tokova na pravo na odbitak PDV‑a ima za posljedicu da izlazne transakcije koje je sjedište u Londonu provelo s trećim stranama, u kojima sudjeluju troškovi nastali za francusku podružnicu, također treba uzeti u obzir pri određivanju opsega prava na odbitak PDV‑a plaćenog na troškove navedene podružnice, što pak podrazumijeva razrađeniji pristup (od onog koji predlaže Morgan Stanley) u pogledu pretporeza koji se može odbiti.
23.
Stoga smatram da, kako bi bio u potpunosti koristan, odgovor na zahtjev za prethodnu odluku treba uključivati razmatranja o opsegu prava na odbitak poreznog obveznika, u situaciji kao što je ona iz koje proizlazi ovaj predmet, koja također trebaju omogućiti davanje odgovora u pogledu primjenjivog udjela poreza za odbitak, kao što je Komisija u biti također istaknula u svojim očitovanjima.
24.
Sada ću se osvrnuti na ispitivanje pitanja suda koji je uputio zahtjev, uzimajući u obzir da je prvo pitanje složenije.
B. Prvo pitanje
25.
Podsjećam da sud koji je uputio zahtjev u okviru svojeg prvog pitanja traži tumačenje odredbi članka 17. stavaka 2., 3. i 5. te članka 19. stavka 1. Šeste direktive, koje su preuzete u člancima 168., 169. i 173 do 175. Direktive 2006/112. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev pita se podrazumijevaju li te odredbe da država članica u kojoj je podružnica registrirana primjenjuje na troškove koji su za tu podružnicu nastali isključivo u korist transakcija koje je provelo sjedište, koje se nalazi u drugoj državi članici, (a) udio poreza za odbitak samo s obzirom na transakcije koje je ta podružnica provela u državi članici registracije i u skladu s pravilima primjenjivima u toj državi članici, (b) udio poreza za odbitak u skladu s pravilima primjenjivima u državi članici u kojoj se nalazi sjedište ili (c) „poseban” udio poreza za odbitak koji kombinira pravila koja se primjenjuju u svakoj od predmetnih država članica s obzirom na, među ostalim, „postojanje mogućnosti izbora” oporezivanja transakcija PDV‑om?
26.
Dok Morgan Stanley tvrdi da tumačenje prethodno navedenih odredbi podrazumijeva prihvaćanje rješenja ponuđenog u točki (a) iz prethodne točke ovog mišljenja, druge zainteresirane strane smatraju da pravilno tumačenje tih odredbi dovodi do toga da treba uzeti u obzir izlazne transakcije koje je provelo sjedište i primijeniti ponuđeno rješenje (c).
27.
Kao što su to pravilno istaknule zainteresirane strane, to što su se troškovi francuske podružnice upotrijebili isključivo za izlazne transakcije sjedišta u Londonu ne otkriva nikakve informacije o opsegu prava na odbitak u državi članici u kojoj je podružnica registrirana. To pravo ovisi o oporezivanju izlaznih transakcija PDV‑om, ovisno o tomu jesu li te transakcije općenito oporezovane ili izuzete. U okolnostima ovog predmeta te su operacije, usto, provedene u državi članici različitoj od one u kojoj su nastali troškovi ili u kojoj se traži odbitak, što neizbježno podrazumijeva, kao što ću pojasniti u nastavku, primjenu članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112.
28.
S obzirom na to, razmotrit će se tri stavke kako bi se korisno odgovorilo na prvo pitanje. Najprije ću podsjetiti na načela kojima se uređuje opseg prava na odbitak, u kontekstu tumačenja članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112, što će već omogućiti donošenje nekoliko zaključaka radi davanja odgovora na prvo pitanje (dio 1.). Nadalje, razmotrit ću specifičnu poteškoću određivanja udjela poreza za odbitak primjenjivog u državi članici u kojoj je podružnica registrirana, osobito s obzirom na doseg presude od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), na koju se svaka od zainteresiranih strana poziva u potporu teza koje su ipak dijametralno suprotne (dio 2.). Naposljetku, nekoliko ću razmatranja posvetiti problematici utjecaja „eventualne mogućnosti izbora” koja se navodi na kraju prvog prethodnog pitanja suda koji je uputio zahtjev (dio 3.).
1. Porijeklo i opseg prava na odbitak te tumačenje članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112
29.
Pravo na odbitak pretporeza razlikuje se ovisno o svrsi uporabe predmetne robe i usluga ( 15 ).
30.
Naime, kao prvo, na temelju članka 17. stavka 2. Šeste direktive i članka 168. točke (a) Direktive o PDV‑u, čim porezni obveznik stekne robu ili usluge potrebne za isključivo obavljanje izlaznih oporezovanih transakcija, on ima pravo u potpunosti odbiti PDV kojim je opterećeno stjecanje navedene robe ili usluga.
31.
U skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112, ta logika sustava odbitaka plaćenog pretporeza primjenjuje se i u slučaju kada se predmetna roba i usluge upotrebljavaju za potrebe izlaznih gospodarskih transakcija provedenih izvan države članice u kojoj treba platiti ili je plaćen PDV, u pogledu kojih bi se PDV mogao odbiti da su bile provedene u toj državi članici ( 16 ).
32.
Sud je u istom smislu, kao što sam već naveo, u rješenju od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481), presudio da pravo na odbitak PDV‑a, koje proizlazi iz primjene članka 168. i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112, treba odobriti poljskoj podružnici slovačkog društva koja je prvenstveno provodila unutarnje transakcije u korist tog društva na koje se PDV nije primjenjivao, ali povremeno i transakcije koje se oporezuju u Poljskoj, koji je plaćen na robu i usluge korištene u svrhu oporezovanih transakcija navedenog društva i provedene u Slovačkoj.
33.
Stoga, u skladu sa smislom i svrhom sustava PDV‑a ( 17 ), podružnicu se mora moći osloboditi tereta PDV‑a na troškove izvršene za stjecanje robe ili usluga ako su ti troškovi dio konstitutivnih elemenata cijene transakcija koje se izlazno oporezuje, a što otvara pravo na odbitak ( 18 ), iako su potonje transakcije provedene u državi članici sjedišta poreznog obveznika, pod uvjetom da bi se, u skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112, u pogledu tih transakcija PDV mogao odbiti da su bile provedene u državi članici u kojoj je podružnica registrirana.
34.
Naime, podložno ispunjenju potonjeg uvjeta, PDV se treba moći odbiti ako stečene robe ili usluge predstavljaju izravnu i neposrednu vezu s izlaznim transakcijama koje daju pravo na odbitak ( 19 ).
35.
Kao što je Komisija pravilno istaknula u svojim očitovanjima i kao što to proizlazi iz rješenja od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481, t. 40. i 41.), cilj je tih odredbi Šeste direktive i Direktive 2006/112 ne ograničiti pravo na odbitak na koje se porezni obveznik može pozivati u državi članici samo u slučaju isključivo unutarnjih situacija, proširenjem tog prava ako porezni obveznik obavlja svoje djelatnosti na području više država članica.
36.
Stoga uopće nema dvojbe u to da se člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112 proširuje teritorijalni doseg prava na odbitak uključivanjem uzimanja u obzir izlaznih transakcija provedenih izvan države članice na čijem se području traži ostvarivanje prava na odbitak.
37.
Međutim, postavlja se pitanje mogu li se prethodno navedeni članci tumačiti na način da se njima proširuje materijalni doseg takvog prava.
38.
Naime, dok se člankom 17. stavkom 2. Šeste direktive i člankom 168. Direktive 2006/112 poreznom obvezniku dodjeljuje pravo na odbitak za „rob[u] i usluge [koje se] koriste u svrhu oporezovanih transakcija” samo u prvoj državi članici, članak 17. stavak 3. točka (a) Šeste direktive i članak 169. točka (a) Direktive 2006/112 dopunjuju to pravo odobravanjem odbitka poreznom obvezniku u dijelu u kojem se roba i usluge koriste u svrhu gospodarskih „transakcij[a]” provedenih u drugoj državi članici (pod uvjetom da bi se u pogledu njih moglo ostvariti pravo na odbitak u državi članici u kojoj treba platiti ili je plaćen PDV), a ne samo u svrhu „oporezovanih transakcija”.
39.
Širokim tumačenjem članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112 izblijedjela bi potreba točnog određivanja troškova nastalih u prvoj državi članici, ovisno o njihovoj upotrebi za oporezovane ili izuzete izlazne transakcije u drugoj državi članici. Naime, u tom bi pogledu opseg prava na odbitak pretporeza u konačnici ovisio samo o pitanju bi li se u pogledu predmetnih izlaznih gospodarskih transakcija moglo ostvariti pravo na odbitak da su bile provedene u državi članici u kojoj su ulazni troškovi nastali.
40.
Iako ta problematika nije jasno proizašla iz rasprava koje su se odvijale pred Sudom, ona bi ipak mogla biti važna u glavnom predmetu te na nju valja odgovoriti. Naime, kao što sam već naveo, Morgan Stanley odlučio se u Francuskoj za oporezivanje PDV‑om svojih bankovnih i financijskih transakcija provedenih u toj državi članici. Stoga bi prihvaćanje tumačenja članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112, navedenog u dvjema prethodnim točkama ovog mišljenja, moglo značiti da nije važno jesu li troškovi francuske podružnice, koji su sudjelovali u bankovnim i financijskim transakcijama sjedišta u Londonu, bili upotrijebljeni za izuzete ili oporezovane transakcije u Ujedinjenoj Kraljevini jer bi se u konačnici, zbog izbora koji je izvršila francuska podružnica, u pogledu iste vrste transakcija moglo ostvariti pravo na odbitak da ih je ta podružnica provela u Francuskoj.
41.
Neovisno o činjeničnim pretpostavkama na kojima se temelji prethodno rasuđivanje ( 20 ), ističem da Sud ipak nije primijenio to tumačenje prethodno navedenih članaka dviju direktiva o PDV‑u.
42.
Tako iz presude od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 27. i 28.), proizlazi da Sud potrebu utvrđivanja upotrebe izlaznih transakcija, ovisno o tomu jesu li oporezovane ili izuzete u državi članici u kojoj su provedene, nipošto nije namjeravao zanemariti u korist pitanja bi li se u pogledu svih tih transakcija moglo ostvariti pravo na odbitak PDV‑a u državi članici u kojoj se traži povrat (ili odbitak). Naime, Sud je pojasnio da primjena članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive u tom predmetu podrazumijeva da „u slučaju poreznog obveznika koji provodi oporezovane i izuzete transakcije u državi članici u kojoj ima poslovni nastan treba ispitati bi li se u pogledu tih oporezovanih transakcija moglo ostvariti pravo na odbitak u državi članici povrata da su bile provedene u toj državi članici” ( 21 ).
43.
Drugim riječima, u okolnostima kao što su one u ovom predmetu u svakom je slučaju potrebna prva faza rasuđivanja koja se sastoji od utvrđivanja na koje se vrste transakcija (koje daju ili ne daju pravo na odbitak), provedenih u državi članici u kojoj se nalazi sjedište, odnose ulazni troškovi. Naime, druga se faza provodi samo ako te transakcije daju pravo na odbitak u toj državi članici, a odnosi se na pitanje bi li se u pogledu takvih transakcija također moglo ostvariti pravo na odbitak da su bile provedene u državi članici u kojoj je podružnica registrirana.
44.
Iz toga također slijedi da će se, ako se ulazni troškovi upotrebljavaju za transakcije sjedišta koje su u cijelosti izuzete u državi članici u kojoj se to sjedište nalazi, odbitak moći u potpunosti odbiti, a da pritom nije potrebno provjeriti daju li te transakcije pravo na odbitak u državi članici u kojoj se nalazi podružnica.
45.
To je tumačenje članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive potvrđeno u presudi od 22. prosinca 2010., RBS Deutschland Holdings (C‑277/09, EU:C:2010:810, t. 36. i 37.). Naime, Sud je u toj presudi isključio pravo na odbitak pretporeza, plaćenog u prvoj državi članici za provedbu izlaznih transakcija u drugoj državi članici, samo u slučaju kad su potonje transakcije izuzete od PDV‑a u potonjoj državi članici ( 22 ), neovisno o pitanju bi li se u pogledu tih transakcija pravo na odbitak moglo ostvariti u prvoj državi članici da su bile provedene u toj državi članici.
46.
Taj je pristup barem u skladu s potrebom da se u svrhu priznavanja prava na odbitak pretporeza provjeri načelno postojanje izravne i neposredne veze između stjecanja robe ili usluga koje provodi porezni obveznik i njegovih izlaznih transakcija koje daju pravo na odbitak.
47.
Isto tako, neograničavanje prava na odbitak na koje se porezni obveznik može pozivati u državi članici samo u slučaju isključivo unutarnjih situacija, proširenjem tog prava ako porezni obveznik obavlja svoje djelatnosti na području više država članica, u skladu je s načelom neutralnosti na kojem se temelji tumačenje pravila sustava PDV‑a.
48.
Točno je da se člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112 propisuje dodatan zahtjev, odnosno da pravo na odbitak može odbiti država članica u kojoj se traži odbitak ako se u pogledu izlaznih transakcija poreznog obveznika, koje doista daju pravo na odbitak u državi članici u kojoj su provedene, u prvoj državi članici PDV ipak ne bi mogao odbiti da su bile provedene u toj državi članici ( 23 ).
49.
Prema mojem mišljenju, taj dodatni zahtjev odražava potrebu da se pronađe ravnoteža između, s jedne strane, načela neutralnosti PDV‑a i, s druge strane, racionalne raspodjele područja primjene zakonodavstava država članica u području PDV‑a ( 24 ) i načela jednakog postupanja. Naime, iako se na temelju prvog načela poreznom obvezniku koji obavlja svoje djelatnosti na području više država članica zbog te jednostavne okolnosti ne može odbiti pravo na odbitak pretporeza, taj porezni obveznik ipak ne može u državi članici u kojoj traži odbitak PDV‑a, na temelju poreznog zakonodavstva navedene države članice, ostvariti povoljniji tretman od poreznih obveznika koji sve svoje gospodarske djelatnosti obavljaju na području te iste države članice.
50.
Na sličnim se načelima temelji tumačenje članka 17. stavka 5. Šeste direktive i članka 173. stavka 1. Direktive 2006/112, kojima se uspostavlja sustav koji se primjenjuje na pravo na odbitak kad porezni obveznik upotrebljava robu ili usluge za istodobno izvršenje transakcija koje daju pravo na odbitak, na koje se odnose članak 17. stavci 2. i 3. Šeste direktive te članci 168. i 169. Direktive 2006/112, i transakcija koje ne daju takvo pravo.
51.
U takvom se slučaju odbitak priznaje samo za dio PDV‑a koji je proporcionalan iznosu prvih oporezovanih transakcija te se pravo na odbitak izračunava prema udjelu poreza koji se određuje u skladu s člankom 19. Šeste direktive te člancima 174. i 175. Direktive 2006/112 ( 25 ).
52.
Upućivanje u članku 17. stavku 5. Šeste direktive na članak 17. stavke 2. i 3. te direktive kao i u članku 173. stavku 1. Direktive 2006/112 na članke 168. i 169. potonje direktive i ovdje u načelu podrazumijeva da u svrhu određivanja opsega prava na odbitak poreznog obveznika treba ispitati za koju su kategoriju transakcija, odnosno za transakcije koje daju pravo na odbitak ili one koje ne daju takvo pravo, upotrijebljeni ulazni troškovi koji su nastali za potonjeg poreznog obveznika i za koje je platio PDV, uključujući kad su predmetne transakcije provedene u drugoj državi članici. U takvom će slučaju opseg prava na odbitak proporcionalno ovisiti o upotrebi ulaznih troškova poreznog obveznika u njegovim izlaznim transakcijama koje daju pravo na odbitak, pod uvjetom da bi se u pogledu tih transakcija PDV također mogao odbiti u državi članici u kojoj treba platiti ili je plaćen PDV da su bile provedene u toj državi članici, odnosno, u načelu, u državi članici na čijem su području nastali troškovi opterećeni PDV‑om ( 26 ).
53.
Koji se prvi zaključci mogu donijeti za ovaj predmet na temelju tog relativno općenitog pregleda načela na kojima se temelji opseg prava na odbitak PDV‑a?
54.
Najprije, kao što je to istaknuo Morgan Stanley i kao što su to uostalom priznale francuska vlada i Komisija, odbitak PDV‑a koji francuska podružnica traži za troškove koji su za nju nastali zbog isključive provedbe transakcija sjedišta u Londonu u načelu se ne može odbiti samo zbog okolnosti da dovode do unutarnjih plaćanja između tih dvaju subjekata jedinstvenog poreznog obveznika. Ta su plaćanja neutralna ili „transparentna”, u skladu s izrazom koji je upotrijebila francuska vlada, te bi takvo odbijanje, kao što je shvatio sud koji je uputio zahtjev, bilo protivno rješenju od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481).
55.
Nadalje, s obzirom na članak 17. stavak 2., članak 17. stavak 3. točku (a) i članak 17. stavak 5. Šeste direktive te članak 168., članak 169. točku (a) i članak 173. Direktive 2006/112, u dijelu u kojem je nesporno da se prvo prethodno pitanje odnosi isključivo na tretman, u svrhu PDV‑a, troškova nastalih za francusku podružnicu koji su upotrijebljeni isključivo za provedbu izlaznih transakcija sjedišta u Londonu, ne vidim nijedan razlog koji bi opravdao neuzimanje u obzir tih transakcija provedenih s trećim osobama pri određivanju opsega prava na odbitak koje porezni obveznik ostvaruje u Francuskoj preko francuske podružnice.
56.
Stoga je tvrdnja, poput tvrdnje društva Morgan Stanley, da su jedine transakcije s trećim osobama koje treba uzeti u obzir za određivanje opsega prava na odbitak poreznog obveznika transakcije koje francuska podružnica provodi s vlastitim klijentima, pogrešna iz više razloga. Naime, u tom se pristupu zamjenjuju „porezni obveznik”, kako je definiran Šestom direktivom i Direktivom 2006/112, i podružnica, iako je podružnica, kao što sam već naveo, samo dio jedinstvenog poreznog obveznika kojeg tvori sa sjedištem. Njime se također zanemaruju doseg članka 17. stavka 2., članka 17. stavka 3. točke (a) i članka 17. stavka 5. Šeste direktive te članka 168., članka 169. točke (a) i članka 173. Direktive 2006/112, kao i posljedice koje treba izvesti iz tih odredbi s obzirom na to da, podsjećam, nije riječ o ulaznim troškovima opterećenima PDV‑om koji su upotrijebljeni isključivo za izlazne transakcije francuske podružnice ( 27 ), nego o ulaznim troškovima opterećenima PDV‑om koji su upotrijebljeni isključivo za izlazne transakcije koje je provelo sjedište poreznog obveznika.
57.
Naposljetku, na temelju teritorijalnosti pravilâ o izračunu udjela poreza za odbitak na koju se poziva Morgan Stanley upućivanjem na presudu od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), nije moguće osporiti taj pristup. U toj fazi samo ću navesti da ta pravila, ne zanemarujući njihovu osobito praktičnu važnost, ne mogu izmijeniti sadržaj i doseg prethodno navedenih odredbi Šeste direktive i Direktive 2006/112 kojima se uređuju porijeklo i opseg prava na odbitak. Međutim, na temelju tih odredbi, kako bi se odredio opseg prava na odbitak, porezni obveznik najprije treba pripisati ulazne robu i usluge različitim izlaznim transakcijama čijem su obavljanju oni bili namijenjeni ( 28 ). Budući da se u glavnom predmetu u prvom prethodnom pitanju polazi od pretpostavke da su određeni troškovi francuske podružnice upotrijebljeni isključivo za pružanje usluga u korist sjedišta u Londonu, te se transakcije, koje je porezni obveznik proveo s trećim stranama, nužno trebaju uzeti u obzir pri određivanju opsega prava na odbitak plaćenog pretporeza.
58.
Kao što sam već naveo, okolnost da određeni ulazni troškovi podružnice poreznog obveznika na koje je plaćen PDV sudjeluju isključivo u transakcijama njegova sjedišta provedenima s trećim osobama ipak ne otkriva nikakve informacije o opsegu prava na odbitak. Naime, ona ovisi o pitanju daju li sve te transakcije pravo na odbitak u smislu članka 17. stavka 2. i članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive te članka 168. i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112, ili to pravo daje samo dio tih transakcija.
59.
Kao što je Komisija istaknula, ako se oporezuju sve izlazne transakcije koje je provelo sjedište poreznog obveznika u Londonu i u kojima sudjeluju troškovi francuske podružnice, potrebno je odobriti pravo na potpuni odbitak, pod uvjetom da bi se, kao što to proizlazi iz članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112, u pogledu tih transakcija PDV mogao odbiti u državi članici u kojoj treba platiti PDV, odnosno Francuskoj, državi članici u kojoj je navedena podružnica registrirana, da su bile provedene u toj državi članici. Suprotno tomu, neće se dodijeliti nikakvo pravo na odbitak ako ulazni troškovi pridonose samo izuzetim izlaznim transakcijama ( 29 ) ili transakcijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene PDV‑a.
60.
Suprotno tomu, ako troškovi podružnice istodobno sudjeluju u transakcijama sjedišta koje daju pravo na odbitak plaćenog pretporeza i drugim transakcijama koje ne daju takvo pravo, odbitak će biti djelomičan, razmjerno samo transakcijama koje daju pravo na odbitak, u skladu s člankom 17. stavkom 5. i člankom 19. stavkom 1. Šeste direktive te člancima 173. do 175. Direktive 2006/112, pod uvjetom da se ispuni i uvjet predviđen člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112.
61.
U tom pogledu ističem da sud koji je uputio zahtjev nije pojasnio ostvaruje li se pravo na odbitak plaćenog pretporeza u pogledu svih transakcija koje je provelo sjedište u Londonu ili samo jednog njihova dijela. Međutim, s obzirom na to da pita Sud o pravilima o udjelu poreza za odbitak, valja pretpostaviti da barem neke transakcije sjedišta u kojem su sudjelovali troškovi nastali za francusku podružnicu ne jamče ostvarivanje takvog prava.
2. Udio poreza za odbitak
62.
Kao što sam prethodno istaknuo, uređenje predviđeno člankom 17. stavkom 5. Šeste direktive i člankom 173. stavkom 1. Direktive 2006/112 odnosi se na pretporez koji tereti troškove koji se isključivo odnose na izlazne gospodarske transakcije od kojih neke daju pravo na odbitak, dok kod drugih, s obzirom na to da uživaju porezno oslobođenje, to pravo na odbitak ne postoji.
63.
U takvom slučaju, s obzirom na to da se odbitak priznaje samo za dio PDV‑a koji je proporcionalan iznosu prvih oporezovanih transakcija, udio poreza za odbitak treba izračunati za sve transakcije koje obavlja porezni obveznik. U skladu s člankom 19. stavkom 1. Šeste direktive te člankom 173. stavkom 1. i člankom 174. stavkom 1. Direktive 2006/112, taj se udio poreza u načelu određuje primjenom ključa raspodjele na temelju prometa ( 30 ). U tim je odredbama pojašnjeno da se taj odbitak određuje razlomkom koji obuhvaća, u brojniku, ukupni iznos godišnjeg prometa bez PDV‑a, koji se odnosi na transakcije kod kojih je PDV moguće odbiti, i, u nazivniku, ukupni iznos godišnjeg prometa bez PDV‑a, koji se odnosi na sve transakcije poreznog obveznika.
64.
U tom se pogledu, u potporu svoje teze prema kojoj treba uzeti u obzir samo udio poreza za odbitak države članice u kojoj je podružnica registrirana, Morgan Stanley poziva na presudu od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), u kojoj je odbijeno takozvano rješenje „globalnog udjela”, odnosno, mogućnost da sjedište društva, koje se nalazi u prvoj državi članici, ali su za njega nastali troškovi u korist izlaznih transakcija njegovih podružnica registriranih u drugim državama članicama, u izračunu prethodno navedenog razlomka uzme u obzir ukupni iznos prometa koji su ostvarili sjedište i sve navedene podružnice.
65.
Tumačenje presude od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), koje primjenjuje Morgan Stanley prema mojem je mišljenju pogrešno jer, iako priznajem da ta presuda sadržava određene nejasnoće, Morgan Stanley iz nje izvodi toliko općenite zaključke da u konačnici dovode do iskrivljavanja njezina dosega.
66.
Najprije podsjećam da je Sud, u okviru odgovora na prvo prethodno pitanje koje mu je upućeno, u točki 34. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) na temelju okolnosti da sjedište društva, koje se nalazi u prvoj državi članici, i stalna poslovna jedinica (podružnica) tog društva, koja se nalazi u drugoj državi članici, „čine jedinstvenog i istog poreznog obveznika PDV‑a”, zaključio da se na tog poreznog obveznika, „pored sustava koji se primjenjuje u državi [članici] u kojoj on ima sjedište, primjenjuju i nacionalni sustavi odbitaka svih onih država članica u kojima on ima stalne poslovne jedinice” ( 31 ).
67.
Sud je u točki 35. iste presude nastavio svoje rasuđivanje pojasnivši da se, „[b]udući da modaliteti izračuna udjela predstavljaju temeljni element sustava odbitaka, ne može, a da se ozbiljno ne dovede u pitanje kako racionalna raspodjela područja primjene nacionalnih zakonodavstava u području PDV‑a tako i sama namjena navedenog udjela, pri izračunu udjela koji se primjenjuje na glavno sjedište društva poreznog obveznika s poslovnim nastanom u jednoj državi članici, uzeti u obzir promet koji su ostvarile sve stalne poslovne jedinice [podružnice] koje taj porezni obveznik ima u drugim državama članicama” ( 32 ).
68.
Prema mišljenju Suda, taj je pristup u skladu s načelom neutralnosti PDV‑a, ili mu barem nije protivan, s obzirom na to da je Sud pri upućivanju na točke 67. do 69. mišljenja nezavisnog odvjetnika podnesenog u tom predmetu ( 33 ) istaknuo da „nije dokazano da bi čin dopuštanja jednom poreznom obvezniku da izračuna udio za odbitak primjenjiv na njegovo sjedište koje se nalazi u određenoj državi članici uz uzimanje u obzir prometa koji su ostvarile njegove stalne poslovne jedinice osnovane u drugim državama članicama osigurao, u svakom slučaju, bolje poštivanje spomenutog načela nego u slučaju sustava koji predviđa da porezni obveznik mora u svakoj državi članici u kojoj se može smatrati da ima stalnu poslovnu jedinicu u smislu Šeste direktive utvrditi zaseban udio za odbitak” ( 34 ).
69.
Sud je u točki 38. presude dodao da bi „takav način utvrđivanja udjela za odbitak koji bi bio primjenjiv na sjedište poreznog obveznika imao […] za posljedicu povećanje udjela PDV‑a koje navedeno sjedište može odbiti u odnosu na sve nabave koje je taj porezni obveznik proveo u državi članici u kojoj ima sjedište, iako dio tih nabava nema nikakve veze s aktivnostima stalnih poslovnih jedinica izvan te države [članice]. Na taj bi način mogla biti pogrešno utvrđena i visina primjenjivog udjela za odbitak” ( 35 ).
70.
Međutim, kao prvo, samo iz tog obrazloženja presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) proizlazi da je Sud odbio općenitu tezu koju je zastupalo to društvo, prema kojoj se u biti načelom neutralnosti zahtijevalo utvrđivanje globalnog udjela primjenjivog na sjedište poreznog obveznika, uzimajući u obzir promet svih podružnica tog poreznog obveznika koje se nalaze u državama članicama različitima od države članice njegova sjedišta.
71.
Naime, kao što je nezavisni odvjetnik P. Cruz Villalón istaknuo u točki 68. svojeg mišljenja, na koje je Sud uputio u točki 37. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), svrha je argumentacije društva Le Crédit Lyonnais „pozvati Sud da, na općeniti način, definira teorijska načela u skladu s kojima valja provesti određivanje udjela za odbitak u slučaju da društvo sa sjedištem u određenoj državi članici centralizira troškove koji se, među ostalim, koriste za transakcije koje provode podružnice tog društva u drugim državama članicama, bez navođenja bilo kakvih preciznih brojki u pogledu ukupnog iznosa tih zajedničkih troškova ili udjela oporezovanih transakcija podružnica u kojima se koriste ti troškovi, kao ni bilo kakvog pokazatelja izravne i neposredne veze, čije se postojanje zahtijeva sudskom praksom Suda, između ulaznih troškova sjedišta tog društva i izlaznih transakcija koje dovode do prava na odbitak, a koje su provele podružnice tog društva” ( 36 ).
72.
Tezom globalnog udjela, kako ju je istaknulo društvo Le Crédit Lyonnais, stoga se povređuje, među ostalim, zahtjev, koji je već naveden u točkama 34. i 46. ovog mišljenja, prema kojem je za pravo na odbitak PDV‑a u načelu potrebno postojanje izravne i neposredne veze između stečene robe i usluga te jedne ili više izlaznih transakcija koje daju pravo na odbitak ( 37 ). Sud je uostalom izričito odrazio tu sudsku praksu u točki 38. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) time što je istaknuo da bi rješenje koje predlaže Le Crédit Lyonnais podrazumijevalo da sjedište poreznog obveznika može odbiti pretporez za svoje troškove, iako dio njih nema „nikakve veze s aktivnostima stalnih poslovnih jedinica izvan te države [članice]”, što bi očito iskrivilo vrijednost primjenjivog udjela poreza za odbitak.
73.
Kao drugo, ni u jednom se od prethodno navedenih obrazloženja presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), sažetih u točkama 66. do 69. ovog mišljenja, ne pojašnjava da se u slučaju koji se ispituje u toj presudi treba primijeniti samo sustav udjela poreza za odbitak primjenjiv na sjedište poreznog obveznika.
74.
Naprotiv, kao što su to pravilno navele francuska vlada i Komisija u svojim očitovanjima u ovom predmetu, točka 34. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) proturječna je argumentu o primjeni jedinstvenog sustava udjela poreza za odbitak te se u njoj pojašnjava da se na jedinstvenog poreznog obveznika kojeg tvore sjedište i podružnica, „pored sustava koji se primjenjuje u državi [članici] u kojoj on ima sjedište, primjenjuju i nacionalni sustavi odbitaka svih onih država članica u kojima on ima stalne poslovne jedinice” ( 38 ). U točki 37. iste presude potvrđuje se uostalom to tumačenje te se pojašnjava da porezni obveznik koji ima stalnu poslovnu jedinicu u državi članici različitoj od države članice njegova sjedišta mora utvrditi „zaseban” udio poreza za odbitak za tu stalnu poslovnu jedinicu.
75.
Točno je da je Sud u svojem odgovoru na treće pitanje koje mu je upućeno u predmetu Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) naveo, u točki 55. navedene presude, da na temelju odredaba članka 17. stavka 5. trećeg podstavka Šeste direktive „država članica ne može dopustiti poreznom obvezniku koji ima poslovni nastan na njenom državnom području da pri utvrđivanju udjela za odbitak koji se primjenjuje na neki sektor njegove gospodarske aktivnosti uzme u obzir promet koji je ostvarila stalna poslovna jedinica s poslovnim nastanom izvan te države [članice]” ( 39 ).
76.
Slijedom pitanja koja je uputio Sud i na raspravi pred Sudom, društvo Morgan Stanley oslonilo se na upotrebu, u jednini, izraza „stalna poslovna jedinica” kako bi zaključilo da točka 55. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) potvrđuje njegovu tezu prema kojoj treba uzeti u obzir samo udio poreza za odbitak primjenjiv na francusku podružnicu na temelju transakcija koje je provela isključivo ta podružnica u korist svojih klijenata, odnosno isključujući transakcije koje je sjedište u Londonu provelo u korist trećih osoba.
77.
Iako ne niječem da tekst točke 55. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) u konkretnom kontekstu te presude sadržava nejasnoće, ne smatram da joj treba pripisati doseg koji, čini se, u njoj otkriva Morgan Stanley. U svakom slučaju, ne može se tumačiti na način da osporava ono što je prethodno navedeno u pogledu točaka 34. do 38. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541).
78.
Naime, u trećem pitanju upućenom Sudu u tom predmetu, nacionalni sud pitao je, među ostalim, može li se odgovor koji će se pružiti na prvo pitanje, na koje je Sud odgovorio u točkama 34. do 38. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), razlikovati od jedne do druge države članice s obzirom na mogućnosti iz članka 17. stavka 5. trećeg podstavka Šeste direktive u pogledu osnivanja zasebnih sektora aktivnosti ( 40 ).
79.
Sud je stoga na to pitanje odgovorio niječno. U tom je pogledu svoj odgovor temeljio na tekstu mogućnosti koja se državama članicama nudi u članku 17. stavku 5. trećem podstavku točkama (a) i (b) Šeste direktive, odnosno mogućnosti da se dopusti ili zahtijeva da porezni obveznik „utvrdi udio [poreza za odbitak] za svaki sektor svoje aktivnosti”, pri čemu je u točki 53. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) isključio da se izraz „sektor aktivnosti” može tumačiti kao da se odnosi na „zemljopisna područja”.
80.
Drugim riječima, ono što nije moguće na temelju pravila za izračun udjela poreza za odbitak predviđenog člankom 17. stavkom 5. prvim i drugim podstavkom Šeste direktive jer ne postoji izravna i neposredna veza između troškova koji su nastali za sjedište poreznog obveznika koje se nalazi u prvoj državi članici i izlaznih transakcija svih njegovih podružnica u drugim državama članicama, ne može se odobriti na temelju mogućnosti država članica da izračun udjela poreza za odbitak utvrde s obzirom na sektor aktivnosti na temelju članka 17. stavka 5. trećeg podstavka Šeste direktive.
81.
Uostalom, teza globalnog udjela i teza koju zastupa Morgan Stanley povređuju članak 17. stavke 2., 3. i 5. Šeste direktive kao i članke 168., 169. i 173. Direktive 2006/112, kako su tumačeni u dijelu 2. ovog mišljenja. Konkretno, obje teze imaju za posljedicu, suprotno načelima koja proizlaze iz odredbi prethodno navedenih članaka, uzimanje u obzir, u svrhu odbitka PDV‑a, stjecanja robe ili usluga koje nisu u izravnoj i neposrednoj vezi s izlaznim transakcijama koje daju pravo na odbitak te stoga zanemaruju gospodarsku stvarnost predmetnih situacija. Međutim, već je ustaljeno da uzimanje u obzir gospodarske stvarnosti predstavlja temeljni kriterij za primjenu zajedničkog sustava PDV‑a ( 41 ).
82.
Točku 55. presude od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541) stoga nije moguće tumačiti kako navodi Morgan Stanley.
83.
Iz toga slijedi da, kao što su francuska vlada i Komisija tvrdile u ovom predmetu, treba primijeniti samo kombinaciju pravila o udjelu poreza za odbitak koja se primjenjuju, s jedne strane, u državi članici u kojoj je podružnica registrirana i, s druge strane, u državi članici sjedišta poreznog obveznika, odnosno treće rješenje koje se predlaže u prvom prethodnom pitanju.
84.
Logika tog pristupa, koja se može barem implicitno izvesti iz presude od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 24. do 28.), ne proizlazi samo iz točaka 34. i 37. presude Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541), nego i iz rješenja od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481).
85.
Zajednička primjena pravila o udjelu poreza za odbitak koja se primjenjuju u državi članici u kojoj je podružnica registrirana i državi članici sjedišta poreznog obveznika jamči, prema mojem mišljenju, najbolju ravnotežu između zahtjeva neutralnosti PDV‑a i načela teritorijalnosti. Naime, što se tiče potonjeg načela, valja podsjetiti da će se, u skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112, iako izlazna transakcija daje pravo na odbitak u državi članici sjedišta poreznog obveznika, odbitak odobriti samo ako bi se u pogledu te transakcije PDV također mogao odbiti u državi članici u kojoj se traži odbitak, odnosno državi članici podružnice tog poreznog obveznika.
86.
Iako nijedna zainteresirana strana u postupku nije ustrajala na tomu, točno je da se primjena takvog rješenja može pokazati složenom, makar samo zbog zajedničkog uzimanja u obzir dvaju poreznih zakonodavstava koje se zahtijeva tim rješenjem. Također je točno da Sud katkad u prilog tumačenju odredbi zajedničkog sustava PDV‑a ističe važnost osiguravanja pravne sigurnosti te pravilne i jednostavne primjene odredbi Šeste direktive i Direktive 2006/112 ( 42 ), a osobito jednostavnog upravljanja sustavom odbitaka te pouzdane i pravilne naplate PDV‑a ( 43 ).
87.
Iako ne zanemarujem te poteškoće, ne čini mi se da su tako opsežne da bi se njima dovelo u pitanje rješenje zajedničke primjene pravila o udjelu poreza za odbitak koje proizlazi iz tumačenja članka 17. stavka 2., članka 17. stavka 3. točke (a), članka 17. stavka 5. i članka 19. stavka 1. Šeste direktive te članka 168., članka 169. točke (a) i članaka 173. do 175. Direktive 2006/112.
88.
Što se tiče pravne sigurnosti poreznog obveznika, htio bih podsjetiti da zajednička primjena pravila o udjelu poreza za odbitak PDV‑a koja se primjenjuju u državi članici u kojoj je podružnica registrirana i državi članici u kojoj se nalazi sjedište poreznog obveznika u konačnici proizlazi iz izbora poreznog obveznika da posluje u državama članicama različitima od svojeg sjedišta preko stalnih poslovnih jedinica, a ne osnivanjem društava kćeri ( 44 ). Taj izbor, koji se nužno ne temelji samo na razmatranjima poreznih pitanja, svakako može podrazumijevati dodatne troškove za poreznog obveznika i potrebu poznavanja pravila o odbitku obiju država članica. Iz toga ipak ne slijedi da su ta pravila nepredvidljiva.
89.
Što se tiče poteškoća na koje bi porezne uprave država članica mogle naići pri dobivanju i kontroli relevantnih podataka, podsjećam da one imaju na raspolaganju različite instrumente administrativne suradnje, uključujući razmjenu informacija s ciljem, među ostalim, pridonošenja osiguranju pouzdane i pravilne naplate PDV‑a ( 45 ).
90.
Zaključno u tom pogledu smatram da je korisno, s obzirom na rasprave koje su se odvijale pred Sudom, dati nekoliko napomena o izračunu odbitka s obzirom na to da proizlazi iz zajedničke primjene pravila koja se primjenjuju u državi članici u kojoj je podružnica registrirana i državi članici u kojoj se nalazi sjedište poreznog obveznika.
91.
Ne ulazeći previše u detalje koji nisu u nadležnosti Suda u okviru zahtjeva za prethodnu odluku ( 46 ), samo ću podsjetiti da se taj izračun treba temeljiti na načelu upotrebe troškova za transakcije koje je sjedište provelo s trećim osobama.
92.
Stoga će se, najprije, na temelju troškova koji su upotrijebljeni isključivo za oporezovane transakcije sjedišta trebati moći ostvariti pravo na potpuni odbitak, pod uvjetom da se na temelju njih pravo na odbitak može ostvariti i u državi članici u kojoj se traži odbitak PDV‑a, u skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112.
93.
Nadalje, na temelju troškova upotrijebljenih isključivo za izuzete transakcije neće se moći ostvariti pravo ni na kakav odbitak ( 47 ). S tim se slažu francuska i portugalska vlada te Komisija u svojim odgovorima na pitanje koje je postavio Sud i za koje je zatražio pisani odgovor.
94.
Naposljetku, u slučaju mješovite upotrebe, udio poreza za odbitak trebat će se odrediti s obzirom na pravila koja se primjenjuju u državi članici sjedišta, pri čemu će udio transakcija koje daju pravo na odbitak dovesti do odbitka PDV‑a samo ako bi se u pogledu tih transakcija PDV mogao odbiti i u državi članici u kojoj je podružnica registrirana. U tom pogledu ističem da se u odnosu na izračun tog udjela stajališta francuske vlade i Komisije razlikuju. Naime, francuska vlada predlaže da se u razlomak udjela poreza za odbitak koji se primjenjuje na podružnicu uključi promet koji je ta podružnica ostvarila s vlastitim klijentima kako bi se, s jedne strane, osiguralo da se „za sve transakcije koje obavlja porezni obveznik” odredi samo jedan udio poreza za odbitak, na temelju članka 17. stavka 5. drugog podstavka Šeste direktive i članka 173. stavka 1. drugog podstavka Direktive 2006/112, i, s druge strane, izbjegla povreda zabrane određivanja udjela poreza za odbitak po zemljopisnim područjima, koja proizlazi iz točke 53. presude od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541). Suprotno tomu, Komisija isključuje da se u obzir može uzeti promet koji je podružnica ostvarila s trećim stranama jer se ne odnosi na transakcije koje su povezane isključivo s transakcijama sjedišta.
95.
Sklon sam složiti se s analizom francuske vlade.
96.
Podsjećam da se, u skladu s njihovim tekstom, u članku 17. stavku 5. drugom podstavku Šeste direktive i članku 173. stavku 1. drugom podstavku Direktive 2006/112 navodi da se udio poreza za odbitak koji treba primijeniti određuje „za sve transakcije koje obavlja porezni obveznik” ( 48 ).
97.
Točno je da se te odredbe nalaze u odgovarajućim poglavljima dviju direktiva o „udjelu poreza za odbitak” te im je stoga cilj definirati sustav prava na odbitak PDV‑a za stjecanje robe ili usluga mješovite namjene ( 49 ), odnosno onih koje su istodobno namijenjene provedbi transakcija koje daju pravo na odbitak i transakcija koje ne daju takvo pravo. Stoga se radi o odredbama kojima se uređuje slučaj djelomičnog odbitka PDV‑a ( 50 ).
98.
Komisija na temelju tih članaka ipak donosi pogrešan zaključak kad u biti tvrdi da, s obzirom na to da se čini da izlazne transakcije koje je francuska podružnica provela u korist svojih klijenata u Francuskoj, koje nisu predmet spora u glavnom predmetu, daju pravo na potpuni odbitak ( 51 ), te transakcije nisu obuhvaćene kategorijom transakcija na koje se odnose prethodno navedene odredbe dviju direktiva o PDV‑u.
99.
Naime, Komisija gubi iz vida da jedinstveni udio za odbitak ne treba utvrditi samo s obzirom na troškove podružnice mješovite namjene, nego i s obzirom na troškove poreznog obveznika u državi članici u kojoj se odbitak traži. Međutim, izraz „sve transakcije koje obavlja porezni obveznik” također nužno obuhvaća sve transakcije koje obavlja francuska podružnica.
3. Problematika u pogledu „eventualnog postojanja mogućnosti izbora”
100.
Sud koji je uputio zahtjev na kraju svojeg prvog pitanja navodi „eventualn[o] postojanj[e] mogućnosti izbora oporezivanja [PDV‑om]” koje bi Sud mogao uzeti u obzir u svojem odgovoru i koje bi moglo utjecati na njegov odgovor.
101.
Osim izbora koji sam već naveo i koji je, u glavnom predmetu, francuska podružnica izvršila u državi članici u kojoj je registrirana u pogledu oporezivanja svojih bankovnih i financijskih transakcija, na temelju članka 13.C prvog stavka Šeste direktive i članka 137. stavka 1. Direktive 2006/112, koji su preneseni u CGI, sud koji je uputio zahtjev nije naveo druge vrste izbora.
102.
U tim ću se okolnostima ograničiti samo na izbor koji je francuska podružnica izvršila u državi članici u kojoj je registrirana, koji naravno treba, prema mojem mišljenju, uzeti u obzir u svrhu određivanja opsega prava na odbitak poreznog obveznika u toj državi članici.
103.
U tom pogledu smatram da će, u skladu s načelom zajedničke primjene pravila o odbitku koja se primjenjuju u dvije predmetne države članice, pravo na odbitak francuske podružnice, koje se odnosi na troškove koji su za nju nastali isključivo u korist transakcija koje je njezino sjedište u Londonu provelo s trećim osobama, ovisiti , kao prvo, o pitanju daju li predmetne transakcije pravo na odbitak, djelomičan ili potpuni, u Ujedinjenoj Kraljevini.
104.
Htio bih podsjetiti da se, ako predmetne transakcije ne daju nikakvo pravo na odbitak u toj državi članici, PDV na ulazne troškove neće moći odbiti u Francuskoj, bez obzira na izbor koji je podružnica izvršila u Francuskoj u pogledu oporezivanja PDV‑om bankovnih i financijskih transakcija provedenih u toj državi članici. Naime, kao što sam u biti naveo u točkama 44. do 46. ovog mišljenja, članak 17. stavak 3. točka (a) Šeste direktive i članak 169. točka (a) Direktive 2006/112 ne mogu se tumačiti na način da poreznom obvezniku daju pravo na odbitak pretporeza na troškove koji održavaju izravnu i neposrednu vezu s izlaznim transakcijama koje ne daju pravo na odbitak, bez obzira na mjesto u kojem su te transakcije provedene.
105.
Taj pristup nipošto ne znači, suprotno tvrdnjama društva Morgan Stanley u njegovim očitovanjima, da je izbor koji je podružnica izvršila za bankovne i financijske transakcije u Francuskoj lišen korisnog učinka. Taj je izbor savršeno koristan, a uostalom i potreban, kako bi se odbitak pretporeza mogao odobriti za provedbu transakcija podružnice u korist svojih klijenata u Francuskoj. U skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom (a) Šeste direktive i člankom 169. točkom (a) Direktive 2006/112, on zadržava svu svoju korisnost i u pogledu opsega prava na odbitak podružnice za troškove koji su u izravnoj i neposrednoj vezi s izlaznim transakcijama sjedišta koje daju pravo na odbitak u Ujedinjenoj Kraljevini. Naime, bez izvršavanja tog izbora, pretporez na takve troškove ne bi se mogao odbiti u Francuskoj, na temelju članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112.
106.
S obzirom na to, ako izlazne transakcije koje je provelo sjedište u Londonu daju pravo na odbitak u državi članici u kojoj se to sjedište nalazi, kao drugo, bit će potrebno provjeriti bi li se na temelju francuskih propisa u pogledu tih istih transakcija PDV mogao odbiti, u skladu s izborom koji je francuska podružnica izvršila u državi članici u kojoj je registrirana, da su bile provedene u toj državi članici, na temelju članka 17. stavka 3. točke (a) Šeste direktive i članka 169. točke (a) Direktive 2006/112.
107.
Radi korisnosti, iako sud koji je uputio zahtjev ne pruža nikakva pojašnjenja u tom pogledu, također se čini da upućivanje na mogućnost izbora odražava praksu francuske porezne uprave prema kojoj su izbori izvršeni u pogledu oporezivanja bankovnih i financijskih transakcija PDV‑om osobni izbori svake stalne poslovne jedinice ( 52 ). Očito, osobna priroda izbora, koja proizlazi iz upravne prakse, ne može činiti prepreku punoj primjeni prava Unije, u ovom slučaju primjeni materijalnih uvjeta prava na odbitak koje se traži u Francuskoj. U svakom slučaju, podsjećam da je, s jedne strane, upravo francuska podružnica ta koja traži pravo na odbitak u državi članici u kojoj je registrirana i da, s druge strane, ona čini jedinstvenog poreznog obveznika sa sjedištem koje se nalazi u drugoj državi članici.
108.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori kako slijedi: ako se troškovi podružnice poreznog obveznika, koja se nalazi u prvoj državi članici, upotrebljavaju isključivo za provedbu transakcija sjedišta tog poreznog obveznika, koje se nalazi u drugoj državi članici, odredbe članka 17. stavaka 2., 3. i 5. te članka 19. stavka 1. Direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, preuzete u člancima 168., 169. i 173. do 175. Direktive 2006/112, treba tumačiti na načina da podrazumijevaju da država članica u kojoj je podružnica registrirana na te troškove primjenjuje udio poreza za odbitak podružnice, koji se određuje uzimanjem u obzir izlaznih transakcija koje je sjedište provelo s trećim osobama te s obzirom na pravila koja se primjenjuju u navedenoj državi članici i državi članici u kojoj se nalazi sjedište poreznog obveznika.
C. Drugo pitanje
109.
Drugo pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi se na pravila o odbitku koja treba primjenjivati u slučaju da određeni troškovi nastali za francusku podružnicu sudjeluju bez razlike u provedbi njezinih transakcija u državi njezine registracije i njezina sjedišta, „u pogledu pojma općih troškova i udjela poreza za odbitak”.
110.
Prema mišljenju društva Morgan Stanley, odgovor na to pitanje treba biti isti kao i odgovor koji se predlaže za prvo pitanje. Stoga su troškovi podružnice koji sudjeluju u provedbi njezinih transakcija u državi članici u kojoj je registrirana i transakcija sjedišta opći troškovi u smislu sudske prakse Suda ( 53 ), na koje valja primijeniti samo udio poreza za odbitak podružnice, koji se određuje samo s obzirom na transakcije koje ta podružnica provodi u državi članici u kojoj je registrirana. Na temelju tog rješenja treba utvrditi da mješoviti troškovi nisu u izravnoj vezi s unutarnjim tokovima koji proizlaze iz prenošenja troškova sjedišta u Londonu, nego su povezani s njegovom ukupnom gospodarskom djelatnošću. Pravo na odbitak stoga će se utvrditi, prema mišljenju društva Morgan Stanley, primjenom udjela izračunatog s obzirom na promet koji je ostvarila francuska podružnica, što zbog izbora koji je izvršila ta podružnica treba dovesti do potpunog odbitka PDV‑a na navedene troškove.
111.
Francuska vlada, s kojom se slaže Komisija, smatra da se, iako troškovi francuske podružnice odgovaraju kategoriji općih troškova poreznog obveznika, može ostvariti pravo na odbitak u Francuskoj. U tom slučaju treba odrediti jedan udio poreza za odbitak za sve mješovite troškove koji su za francusku podružnicu nastali u korist jedinstvenog poreznog obveznika kojeg ta podružnica tvori sa sjedištem u Londonu.
112.
Slažem se s tom argumentacijom.
113.
Najprije, kao što tvrde zainteresirane strane, iako, prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi, pravo na odbitak pretporeza na stjecanje robe ili usluga u načelu pretpostavlja da je ta transakcija u izravnoj i neposrednoj vezi s izlaznim transakcijama koje daju pravo na odbitak, to se pravo ipak priznaje i u korist poreznog obveznika, ako nema takve izravne i neposredne veze, kad su troškovi predmetnih usluga dio općih troškova poreznog obveznika te su, kao takvi, dio konstitutivnih elemenata cijene usluga koje pruža. Naime, takvi troškovi održavaju izravnu i neposrednu vezu s ukupnom gospodarskom djelatnošću poreznog obveznika ( 54 ).
114.
Nadalje, u ovom predmetu, prema mojem mišljenju, iz sudske prakse navedene u dvjema prethodnim točkama, kao i iz obveze određivanja jedinstvenog udjela poreza za odbitak za sve mješovite troškove poreznog obveznika u skladu s člankom 17. stavkom 5. drugim podstavkom Šeste direktive i člankom 173. stavkom 1. drugim podstavkom Direktive 2006/112 ( 55 ), nužno proizlazi da, ako takvi opći troškovi održavaju izravnu i neposrednu vezu s ukupnom gospodarskom djelatnošću poreznog obveznika, pri određivanju udjela poreza za odbitak koji se primjenjuje u državi članici u kojoj je podružnica registrirana u obzir treba uzeti transakcije podružnice u korist njezinih klijenata, kao i transakcije u korist sjedišta tog poreznog obveznika, koje uključuju te troškove.
115.
Naime, uopće nema razloga da se postupi drukčije. Budući da su izlazne transakcije poreznog obveznika djelomično provedene u drugoj državi članici, valja ih uzeti u obzir, baš kao što bi se uzele u obzir i da taj porezni obveznik obavlja sve svoje djelatnosti na području samo jedne države članice.
116.
Naposljetku, čini mi se da je to rješenje također u skladu s presudom od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 34. i 53.) zbog razloga navedenih u točkama 70. do 85. i 94. do 99. ovog mišljenja.
117.
Stoga će udio poreza za odbitak u brojniku obuhvaćati promet koji je ostvarila francuska podružnica i koji se odnosi na transakcije koje daju pravo na odbitak u Francuskoj ( 56 ), kao i promet koji je ostvarilo sjedište u Londonu i koji se odnosi na transakcije koje daju pravo na odbitak u Ujedinjenoj Kraljevini, a u pogledu kojih bi se PDV također mogao odbiti u Francuskoj ( 57 ). Nazivnik razlomka obuhvaćat će promet koji se odnosi na sve transakcije koje su podružnica i sjedište proveli s trećim stranama.
118.
U tim okolnostima predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje odgovori na sljedeći način: udio poreza za odbitak PDV‑a na troškove podružnice poreznog obveznika, koja se nalazi u prvoj državi članici, koji istodobno sudjeluju u provedbi transakcija te podružnice u državi članici u kojoj je registrirana i u provedbi transakcija sjedišta tog poreznog obveznika, koje se nalazi u drugoj državi članici, treba odrediti u skladu s istim pravilima i postupcima kao i za troškove te podružnice koji su upotrijebljeni isključivo za provedbu transakcija tog sjedišta s trećim osobama.
III. Zaključak
119.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) odgovori kako slijedi:
1.
Ako se, kao u glavnom predmetu, troškovi podružnice poreznog obveznika, koja se nalazi u prvoj državi članici, upotrebljavaju isključivo za provedbu transakcija sjedišta tog poreznog obveznika, koje se nalazi u drugoj državi članici, odredbe članka 17. stavaka 2., 3. i 5. te članka 19. stavka 1. Šeste direktive Vijeća 77/388/EEZ od 17. svibnja 1977. o usklađivanju zakonodavstava država članica koja se odnose na poreze na promet – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost: jedinstvena osnovica za razrezivanje, preuzete u člancima 168., 169. i 173. do 175. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, treba tumačiti na način da podrazumijevaju da država članica u kojoj je podružnica registrirana na te troškove primjenjuje udio poreza za odbitak podružnice, koji se određuje uzimanjem u obzir izlaznih transakcija koje je sjedište provelo s trećim osobama te s obzirom na pravila koja se primjenjuju u navedenoj državi članici i državi članici u kojoj se nalazi sjedište poreznog obveznika.
2.
Udio poreza za odbitak PDV‑a na troškove podružnice poreznog obveznika, koja se nalazi u prvoj državi članici, koji istodobno sudjeluju u provedbi transakcija te podružnice u državi članici u kojoj je registrirana i u provedbi transakcija sjedišta tog poreznog obveznika, koje se nalazi u drugoj državi članici, treba odrediti u skladu s istim pravilima i postupcima kao i za troškove te podružnice koji su upotrijebljeni isključivo za provedbu transakcija tog sjedišta s trećim osobama.”
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL 1977., L 145, str. 1.
( 3 ) SL 2006., L 347, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.)
( 4 ) Zbog toga valja uputiti na Šestu direktivu, koja se primjenjivala do 31. prosinca 2006., i na Direktivu 2006/112, koja je stupila na snagu 1. siječnja 2007.
( 5 ) Odnosno, u skladu s člankom 13.C prvim stavkom Šeste direktive i člankom 137. stavkom 1. točkom (a) Direktive 2006/112, koji su u francusko pravo preneseni člankom 260.B CGI‑ja.
( 6 ) Iz spisa, a osobito iz presude Cour administrative d’appel de Versailles (Žalbeni upravni sud u Versaillesu, Francuska) od 27. siječnja 2015., koja je bila predmet tužbe pred Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) na kojoj se temelji ovaj predmet, proizlazi da je namjena transfera bila pokriti troškove francuske podružnice za potrebe transakcija „Equity Sales” (transakcije povezane s tržištima vlasničkih instrumenata) i „Fixed Income Sales” (transakcije povezane s tržištima dužničkih vrijednosnih papira, deviznih izvedenica ili sirovina) koje je provelo sjedište u Londonu. Valja napomenuti da je presuda Cour administrative d’appel de Versailles (Žalbeni upravni sud u Versaillesu) objavljena u Revue de droit fiscal, br. 16., 2015., kom. 273., i da ju je komentirao Féron, I., „Après Le Crédit Lyonnais, Morgan Stanley: faut‑il fermer toutes les succursales françaises?”. Ta je presuda, kao i predmet koji je u tijeku pred Sudom, uostalom potaknula raspravu među francuskim poreznim djelatnicima: osim prethodno navedenog komentara vidjeti Debat, O., „Réflexion sur l’application de la réglementation de la taxe sur la valeur ajoutée aux ‚opérations’ entre une société et sa succursale étrangère”, Revue de droit bancaire et financier, br. 3., 2015.; Sérandour Y., „Droit à déduction de la TVA sur les frais engagés par une succursale au profit de son siège établi dans un autre Etat membre: quelle étendue?”, Revue de droit fiscal, br. 23., 2017., str. 333. kao i Pottier E., „Avancées notables en matière de droit à déduction de la TVA pour les succursales françaises d’entreprises étrangères réalisant des opérations bancaires et financières: la saga Morgan Stanley”, Revue internationale des services financiers, br. 2., 2017., str. 129.
( 7 ) Osma direktiva Vijeća 79/1072/EEZ od 6. prosinca 1979. o usklađivanju zakonodavstava država članica o porezu na promet – Postupci za povrat poreza na dodanu vrijednost poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan na području države (SL 1979., L 331, str. 11.) Ta je direktiva zamijenjena Direktivom Vijeća 2008/9/EZ od 12. veljače 2008. o utvrđivanju detaljnih pravila za povrat poreza na dodanu vrijednost, predviđenih u Direktivi 2006/112, poreznim obveznicima koji nemaju poslovni nastan u državi članici povrata, već u drugoj državi članici (SL 2008., L 44, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 275.).
( 8 ) Naime, Sud redovito podsjeća na to da se zakonskim okvirom uvedenim člankom 17. stavcima 3. i 4. Šeste direktive (koji u biti odgovara članku 170. i članku 171. stavku 1. Direktive 2006/112) i, među ostalim, Osmom direktivom, uspostavlja razlika samo s obzirom na mjesto poslovnog nastana poreznog obveznika na temelju kojeg se pretpostavlja da u pogledu načina nadoknade PDV‑a postoje samo dvije kategorije poreznih obveznika, od kojih prva, odnosno porezni obveznici s poslovnim nastanom na području države, ima pravo na odbitak PDV‑a, a druga, odnosno porezni obveznici koji nemaju poslovni nastan na području države, ima pravo na povrat tog poreza: vidjeti u tom smislu presude od 16. srpnja 2009., Komisija/Italija (C‑244/08, neobjavljena, EU:C:2009:478, t. 36.), od 25. listopada 2012., Daimler i Widex (C‑318/11 i C‑319/11, EU:C:2012:666, t. 40.) i rješenje od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481, t. 30.).
( 9 ) Vidjeti u tom smislu presude od 23. ožujka 2006., FCE Bank (C‑210/04, EU:C:2006:196, t. 33. i 35.), od 17. rujna 2014., Skandia America (USA), filial Sverige (C‑7/13, EU:C:2014:2225, t. 23. i 25.) i od 7. kolovoza 2018., TGE Gas Engineering (C‑16/17, EU:C:2018:647, t. 40.). Vidjeti također u tom smislu, u drukčijem kontekstu, presudu od 29. rujna 2015., Gmina Wrocław (C‑276/14, EU:C:2015:635, t. 34.). Usto, Sud u točki 36. te presude pojašnjava da su pojam „samostalno” i pojam „autonomno”, koji se u različitim jezičnim verzijama članka 9. stavka 1. Direktive 2006/112 upotrebljavaju bez razlike, u biti istovrsni.
( 10 ) Vidjeti presudu od 23. ožujka 2006., FCE Bank (C‑210/04, EU:C:2006:196, t. 37.). Vidjeti u tom smislu također presude od 16. srpnja 2009., Komisija/Italija (C‑244/08, neobjavljena, EU:C:2009:478, t. 38.), od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 34.) i od 7. kolovoza 2018., TGE Gas Engineering (C‑16/17, EU:C:2018:647, t. 41.).
( 11 ) Valja napomenuti da Žalbeni upravni sud u Versaillesu u svojoj presudi i u prilog tom tumačenju upućuje na presude od 23. ožujka 2006., FCE Bank (C‑210/04, EU:C:2006:196) i od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541).
( 12 ) Tumačenje Žalbenog upravnog suda u Versaillesu djelomično se primjenjuje i na takozvane mješovite troškove, odnosno na dio tih troškova koji su povezani s transakcijama koje je provelo sjedište u Londonu. U tom je slučaju i prema toj logici odbitak PDV‑a za mješovite troškove nastale za podružnicu samo djelomičan, u visini transakcija koje je ta podružnica provela.
( 13 ) Moje isticanje
( 14 ) U skladu s člankom 17. stavkom 5. i člankom 19. Šeste direktive kao i člancima 173. i 174. Direktive 2006/112. Vidjeti također u tom smislu osobito presude od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 28. i 29.) i od 16. lipnja 2016., Kreissparkasse Wiedenbrück (C‑186/15, EU:C:2016:452, t. 31. do 32.).
( 15 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Wolfgang und Dr. Wilfried Rey Grundstücksgemeinschaft (C‑332/14, EU:C:2016:417, t. 25.).
( 16 ) Vidjeti u tom pogledu presude od 2. srpnja 2009., EGN (C‑377/08, EU:C:2009:423, t. 23., 25. i 33.) i od 22. prosinca 2010., RBS Deutschland Holdings (C‑277/09, EU:C:2010:810, t. 30. do 33.).
( 17 ) Valja napomenuti da Sud više puta podsjeća da je pravo na odbitak temeljno načelo zajedničkog sustava PDV‑a koje se u načelu ne može ograničiti i da je svrha sustava odbitaka u cijelosti rasteretiti poduzetnika tereta PDV‑a, dugovanog ili plaćenog u okviru svih njegovih gospodarskih djelatnosti: vidjeti osobito presude od 15. rujna 2016., Barlis 06 – Investimentos Imobiliários e Turísticos (C‑516/14, EU:C:2016:690, t. 37. i 39.) i od 5. srpnja 2018., Marle Participations (C‑320/17, EU:C:2018:537, t. 24. i 25.).
( 18 ) Vidjeti u tom smislu osobito presudu od 16. srpnja 2015., Larentia + Minerva i Marenave Schiffahrt (C‑108/14 i C‑109/14, EU:C:2015:496, t. 23.) i rješenje od 12. siječnja 2017., MVM (C‑28/16, EU:C:2017:7, t. 29.).
( 19 ) Vidjeti u tom smislu osobito presudu od 16. srpnja 2015., Larentia + Minerva i Marenave Schiffahrt (C‑108/14 i C‑109/14, EU:C:2015:496, t. 23.) i rješenje od 12. siječnja 2017., MVM (C‑28/16, EU:C:2017:7, t. 29.).
( 20 ) Konkretno, neovisno o sličnosti transakcija francuske podružnice i sjedišta u Londonu.
( 21 ) Presuda od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 28.). Moje isticanje.
( 22 ) Vidjeti u tom smislu također rješenje od 21. lipnja 2016., ESET (C‑393/15, neobjavljeno, EU:C:2016:481, t. 42.).
( 23 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 28.).
( 24 ) Zahtjev koji je Sud prvi put istaknuo u presudi od 4. srpnja 1985., Berkholz (168/84, EU:C:1985:299, t. 14.), u pogledu ujednačenog mjesta oporezivanja usluga PDV‑om, i ponovio, među ostalim, u presudi od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 35.).
( 25 ) Vidjeti u tom smislu osobito presude od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 28. i 29.) i od 16. lipnja 2016., Kreissparkasse Wiedenbrück (C‑186/15, EU:C:2016:452, t. 31. i 32.).
( 26 ) Vidjeti u tom smislu, u kontekstu povrata PDV‑a, koji je samo jedan oblik nadoknade PDV‑a (vidjeti bilješku 7. ovog mišljenja), presudu od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 24. do 28.).
( 27 ) Koji, kao što sam već istaknuo u točki 15. ovog mišljenja, nisu predmet spora koji je doveo do glavnog predmeta.
( 28 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Wolfgang und Dr. Wilfried Rey Grundstücksgemeinschaft (C‑332/14, EU:C:2016:417, t. 26.).
( 29 ) Osim ako se, po potrebi, primijeni posebna odredba kojom se odobrava odbitak PDV‑a na stjecanje ili pružanje robe ili usluga namijenjenih izuzetim transakcijama, kao što je pojašnjeno u članku 169. točkama (b) i (c) Direktive 2006/112.
( 30 ) Vidjeti presudu od 9. lipnja 2016., Wolfgang und Dr. Wilfried Rey Grundstücksgemeinschaft (C‑332/14, EU:C:2016:417, t. 31.). Međutim, te odredbe ostavljaju dovoljno široku marginu prosudbe državama članicama na temelju koje mogu primijeniti drukčiju metodu izračuna, pod uvjetom da primijenjena metoda jamči preciznije određivanje udjela za odbitak pretporeza od onog koje proizlazi iz raspodjele prometa (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Wolfgang und Dr. Wilfried Rey Grundstücksgemeinschaft (C‑332/14, EU:C:2016:417, t. 32. i 33. i navedena sudska praksa)). Vidjeti u tom smislu također presudu od 16. lipnja 2016., Kreissparkasse Wiedenbrück (C‑186/15, EU:C:2016:452, t. 35.).
( 31 ) Moje isticanje
( 32 ) Moje isticanje
( 33 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:120)
( 34 ) Presuda od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 37.) (moje isticanje)
( 35 ) Moje isticanje
( 36 ) Mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:120). Moje isticanje
( 37 ) Vidjeti osobito presude od 8. lipnja 2000., Midland Bank (C‑98/98, EU:C:2000:300, t. 24.), od 29. listopada 2009., SKF (C‑29/08, EU:C:2009:665, t. 57.) i od 16. srpnja 2015., Larentia + Minerva i Marenave Schiffahrt (C‑108/14 i C‑109/14, EU:C:2015:496, t. 23.).
( 38 ) Moje isticanje
( 39 ) Moje isticanje
( 40 ) Presuda od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 19.)
( 41 ) Vidjeti osobito presude od 28. lipnja 2007., Planzer Luxembourg (C‑73/06, EU:C:2007:397, t. 43.), od 7. listopada 2010., Loyalty Management UK i Baxi Group (C‑53/09 i C‑55/09, EU:C:2010:590, t. 39.) i od 22. veljače 2018., T‑2 (C‑396/16, EU:C:2018:109, t. 43).
( 42 ) Vidjeti u tom smislu presude od 9. listopada 2001., Cantor Fitzgerald International (C‑108/99, EU:C:2001:526, t. 33.) i od 18. srpnja 2013., AES-3C Maritza East 1 (C‑124/12, EU:C:2013:488, t. 37.).
( 43 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., AES-3C Maritza East 1 (C‑124/12, EU:C:2013:488, t. 38.).
( 44 ) S drugog gledišta, odnosno gledišta načela jednakog postupanja, Sud je u presudi od 12. rujna 2013., Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:541, t. 45. do 48.) isključio povredu takvog načela između, s jedne strane, društva koje posluje preko podružnice i, s druge strane, društva koje posluje preko društva kćeri. Iako se obrazloženje presude odnosi na odnose s trećim zemljama, ono ipak vrijedi i za odnose među državama članicama. Naime, dok će, u slučaju društva s poslovnim nastanom u prvoj državi članici koje pruža usluge preko stalne poslovne jedinice u drugoj državi članici, jedinstvenog poreznog obveznika PDV‑a, prema sudskoj praksi Suda, tvoriti sjedište tog društva i njegova stalna poslovna jedinica (podružnica), suprotno tomu, ako to društvo pruža te iste usluge preko društva kćeri u drugoj državi članici, društvo kći će se za potrebe PDV‑a smatrati potpuno zasebnim poreznim obveznikom u toj državi članici: vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Cruza Villalóna u predmetu Le Crédit Lyonnais (C‑388/11, EU:C:2013:120, t. 72.).
( 45 ) Odnosno, Uredbu Vijeća (EU) br. 904/2010 od 9. listopada 2010. o administrativnoj suradnji i suzbijanju prijevare u području poreza na dodanu vrijednost (SL 2010., L 268, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 343.), kao i, u području naplate potraživanja, Direktivu Vijeća 2010/24/EU od 16. ožujka 2010. o uzajamnoj pomoći kod naplate potraživanja vezanih za poreze, carine i druge mjere (SL 2010., L 84, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 295.) i Provedbenu uredbu Komisije (EU) br. 1189/2011 od 18. studenoga 2011. o utvrđivanju detaljnih pravila u vezi s određenim odredbama Direktive 2010/24/EU (SL 2011., L 302, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 22., str. 193.). O Uredbi br. 904/2010 vidjeti presudu od 17. prosinca 2015., WebMindLicenses (C‑419/14, EU:C:2015:832, t. 55. do 59.), a o Direktivi 2010/24 presudu od 26. travnja 2018., Donnellan (C‑34/17, EU:C:2018:282).
( 46 ) Kao što je, na primjer, pitanje detaljnog izračuna udjela poreza za odbitak, za koji su strane dale primjer ovisno o svojoj argumentaciji.
( 47 ) Osim u slučaju iznimaka navedenih u članku 17. stavku 3. točkama (b) i (c) Šeste direktive i članku 169. točkama (b) i (c) Direktive 2006/112.
( 48 ) Moje isticanje
( 49 ) Vidjeti presudu od 16. lipnja 2016., Kreissparkasse Wiedenbrück (C‑186/15, EU:C:2016:452, t. 31.).
( 50 ) Presuda od 16. lipnja 2016., Kreissparkasse Wiedenbrück (C‑186/15, EU:C:2016:452, t. 32.)
( 51 ) Zbog izbora koji je podružnica izvršila u Francuskoj.
( 52 ) Vidjeti porezno mišljenje br. 2010/03 (PDV) od 14. rujna 2010., BOI‑TVA‑SECT‑50‑10-30, br. 140. Vidjeti također u tom pogledu Pottier E., „Avancées notables en matière de droit à déduction de la TVA pour les succursales françaises d’entreprises étrangères réalisant des opérations bancaires et financières: la saga Morgan Stanley”, Revue internationale des services financiers, br. 2., 2017., str. 132.
( 53 ) Morgan Stanley u tom pogledu upućuje na presude od 22. veljače 2001., Abbey National (C‑408/98, EU:C:2001:110, t. 34. do 36.); od 26. svibnja 2005., Kretztechnik (C‑465/03, EU:C:2005:320, t. 36.), i od 29. listopada 2009., SKF (C‑29/08, EU:C:2009:665, t. 57. do 60.).
( 54 ) Vidjeti u tom smislu osobito presude od 29. listopada 2009., SKF (C‑29/08, EU:C:2009:665, t. 57. i 58.), od 16. srpnja 2015., Larentia + Minerva i Marenave Schiffahrt (C‑108/14 i C‑109/14, EU:C:2015:496, t. 23. i 24.) i od 14. rujna 2017., Iberdrola Inmobiliaria Real Estate Investments (C‑132/16, EU:C:2017:683, t. 28. i 29.). Osim toga, podsjećam da je Sud u presudi od 13. srpnja 2000., Monte Dei Paschi Di Siena (C‑136/99, EU:C:2000:408, t. 12, 15., 28. i 29.), priznao pravo na (djelomičan) povrat PDV‑a plaćenog u Francuskoj na troškove poreznog obveznika s poslovnim nastanom u Italiji za potrebe osnivanja predstavništva u Francuskoj, čije su aktivnosti jednako sudjelovale u izuzetim transakcijama i oporezovanim transakcijama poreznog obveznika u Italiji; prema mišljenju Suda, iznos povrata stoga treba odrediti primjenom udjela poreza za odbitak predviđenog člankom 19. Šeste direktive (koji odgovara članku 174. Direktive 2006/112), eventualno prilagođenog s obzirom na transakcije u pogledu kojih bi se PDV mogao odbiti da su bile provedene u državi članici povrata (odnosno, u tom predmetu, Francuskoj).
( 55 ) Vidjeti u tom pogledu točke 94. do 99. ovog mišljenja.
( 56 ) Na temelju, podsjećam, izbora koji je ta podružnica izvršila u toj državi članici.
( 57 ) U skladu s člankom 17. stavkom 3. točkom (a), člankom 17. stavkom 5. i člankom 19. stavkom 1. Šeste direktive, kao i s člankom 169. točkom (a), člankom 173. stavkom 1. i člankom 174. stavkom 1. Direktive 2006/112.