MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 3. listopada 2018. ( 1 )
Predmet C‑168/17
SH
protiv
TG,
intervenijent:
UF
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Kúria (Vrhovni sud, Mađarska))
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji – Uredba br. 204/2011 – Članak 5. stavak 2. – Zabrana stavljanja na raspolaganje sredstava osobama navedenima u Prilogu III. Uredbi – Članak 12. – Odredba o neudovoljavanju potraživanjima – Članak 9. – Plaćanja izuzeta od zabrane iz članka 5. stavka 2. – Niz ugovora za izdavanje garancije u korist subjekta uvrštenog na popis u Prilogu III. Uredbi”
1.
Zahtjevom za prethodnu odluku koji je predmet ovog mišljenja Kúria (Vrhovni sud, Mađarska) upućuje Sudu niz pitanja koja se odnose na tumačenje članka 5. stavka 2., članka 9. i članka 12. Uredbe Vijeća (EU) br. 204/2011 od 2. ožujka 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji ( 2 ), kao i članka 17. Uredbe 2016/44 ( 3 ). Ta su se pitanja pojavila u okviru spora između dviju banaka, SH i TG, obje sa sjedištem u Europskoj uniji, u vezi s plaćanjem naknada i drugih troškova garancije koje prva banka treba snositi u odnosu na drugu na temelju dvaju ugovora kojima se nastoje protugarantirati garantne obveze koje je libijska banka preuzela u odnosu na libijski subjekt u vezi s ugovorom o nabavi sklopljenim između tog subjekta i jednog mađarskog poduzeća.
I. Pravni okvir
2.
Vijeće je 28. veljače 2011. donijelo Odluku 2011/137/ZVSP ( 4 ). Tom se odlukom u skladu s Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1970 (2011) (u daljnjem tekstu: „RVSUN 1970 (2011)”) ( 5 ) i naknadnim rezolucijama predviđaju embargo na oružje, zabrana opreme za unutarnju represiju te ograničenja prihvata određenih osoba i subjekata povezanih s teškim kršenjem ljudskih prava stanovnika Libije, uključujući kršenje međunarodnog prava sudjelovanjem u napadima na civilno stanovništvo i objekte te zamrzavanje sredstava i gospodarskih izvora tim osobama i subjektima ( 6 ).
3.
Vijeće je 2. ožujka 2011. donijelo Uredbu br. 204/2011 radi propisivanja potrebnih mjera za provedbu embarga.
4.
Prema članku 5. stavku 1. te uredbe „zamrzavaju se sva sredstva i gospodarski izvori koji pripadaju fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima iz priloga II. i III., koji su (u) njihovu vlasništvu, posjedu ili s kojima raspolažu” ( 7 ). Stavkom 2. tog članka propisano je sljedeće: „[z]abranjeno je izravno ili neizravno davati fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima iz priloga II. i III. na raspolaganje ili u njihovu korist bilo kakva sredstva ili gospodarske izvore” ( 8 ). U smislu stavka 3. istog članka „zabranjeno je svjesno i namjerno sudjelovanje u aktivnostima čiji je cilj ili posljedica izravno ili neizravno zaobilaženje mjera iz stavaka 1. i 2.”
5.
Člankom 9. stavkom 1. točkama (a) i (b) Uredbe br. 204/2011 propisano je: „članak 5. stavak 2. ne primjenjuje se na priljev na zamrznute račune: (a) kamata ili drugih prihoda na tim računima; ili (b) plaćanja dospjelih prema ugovorima ili sporazumima koji su sklopljeni ili obvezama koje su nastale prije datuma kad je Odbor za sankcije, Vijeće sigurnosti ili Vijeće fizičku ili pravnu osobu, subjekt ili tijelo iz članka 5. uvrstilo na popis; […] pod uvjetom da su sve takve kamate, drugi prihodi i plaćanja zamrznuti u skladu s člankom 5. stavkom 1.” ( 9 ).
6.
Člankom 12. izvorne verzije Uredbe br. 204/2011 bilo je predviđeno sljedeće: „[u] vezi s ugovorima ili drugim transakcijama čije je izvršenje, izravno ili neizravno, u cijelosti ili djelomično bilo onemogućeno zbog mjera uvedenih na temelju UNSCR 1970 (2011), uključujući mjere Unije ili koje države članice u skladu s odgovarajućim odlukama Vijeća sigurnosti za njihovo provođenje ili u vezi s tim, ili mjera obuhvaćenih ovom Uredbom, ne odobrava se nijedno potraživanje, uključujući zahtjev za naknadu štete ili druga potraživanja takve vrste kao što su zahtjev za prijeboj ili zahtjev na temelju jamstva, Vladi Libije ili svakoj osobi ili subjektu koji ulaže u zahtjev u njeno ime ili u njezinu korist.” Taj je članak bio predmetom dviju naknadnih izmjena ( 10 ), od kojih je druga izmjena nastupila Uredbom br. 45/2014 ( 11 ). Stavcima 1. i 2. članka 12. Uredbe br. 204/2011, kako je izmijenjena Uredbom br. 45/2014, propisano je sljedeće:
„1. U vezi s ugovorima ili transakcijama čije je izvršenje, izravno ili neizravno, u cijelosti ili djelomično, onemogućeno zbog mjera uvedenih ovom Uredbom, ne odobrava se nijedan zahtjev, uključujući zahtjeve za odštetu ili bilo koje druge zahtjeve takve vrste, kao što su zahtjev za naknadu štete ili zahtjev na temelju garancije, posebno zahtjev za produljenje ili plaćanje garancije ili protugarancije, osobito one financijske, u bilo kojem obliku, ako ga zahtijeva: (a) osoba, subjekt ili tijelo uvršteno na popis u prilozima II. i III.; (b) bilo koja druga libijska osoba, subjekt ili tijelo, uključujući libijsku vladu; (c) bilo koja osoba, subjekt ili tijelo koje djeluje preko jedne od osoba, subjekata ili tijela iz točaka (a) ili (b) ili u njihovo ime.
2. U svim postupcima za izvršenje zahtjeva teret dokazivanja da ispunjenje zahtjeva nije zabranjeno stavkom 1. leži na osobi koja traži izvršenje tog zahtjeva.”
7.
Uredba br. 204/2011 zamijenjena je počevši od 20. siječnja 2016. Uredbom br. 2016/44. Tekst članka 12. Uredbe br. 204/2011 uvršten je bez izmjena u članak 17. Uredbe br. 2016/44.
II. Glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
8.
Činjenice iz glavnog postupka, koje proizlaze iz rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i spisa, mogu se sažeti kako slijedi.
9.
Libyan Housing and Infrastructure Board (Libijsko vijeće za stanovanje i infrastrukturu, u daljnjem tekstu: HIB), libijski subjekt, kao naručitelj, i UF (intervenijent u potporu tužitelju u glavnom postupku), društvo osnovano prema mađarskom pravu, kao izvođač, sklopili su 7. srpnja 2009. ugovor o izgradnji javne infrastrukture u regiji Zawya u Libiji.
10.
HIB je u vezi s tim ugovorom zatražio da UF izda dvije bankovne garancije, garanciju za povrat predujma koji je HIB dao UF‑u (u daljnjem tekstu: garancija APG) i garanciju za ispunjenje obveza (u daljnjem tekstu: garancija PG). HIB je zatražio da libijska banka Sahara Bank izda te garancije u njegovu korist. Libijska je banka Sahara Bank zatražila protugaranciju i da joj TG (tuženik u glavnom postupku), koji je, pak, zatražio da mu SH (tužitelj u glavnom postupku) da protugaranciju, izda akreditiv.
11.
SH i UF sklopili su 16. listopada 2009. ugovor kojim se SH obvezao izdati protugaranciju u korist TG‑a (u daljnjem tekstu: SH‑ova protugarancija APG) kako bi osigurao protugaranciju koju je TG bio dužan izdati u korist banke Sahara Bank (u daljnjem tekstu: TG‑ova protugarancija APG) za garanciju APG koju je libijska banka dala HIB‑u. Pri izvršenju tog ugovora izdana je 20. studenoga 2009. u korist TG‑a SH‑ova protugarancija APG za iznos od 69499610 libijskih dinara, koja je istjecala 14. rujna 2013. Slijedom toga, 24. studenoga 2009. izdana je u korist banke Sahara bank TG‑ova protugarancija APG, koja je istjecala 30. kolovoza 2013.
12.
SH i UF sklopili su istog 16. listopada 2009. ugovor kojim se SH obvezao izdati protugaranciju u korist TG‑a (u daljnjem tekstu: SH‑ova protugarancija PG) kako bi osigurao stand‑by neopozivi akreditiv koji je TG bio dužan izdati u korist banke Sahara Bank (u daljnjem tekstu: TG‑ova protugarancija PG) za garanciju PG, koju je libijska banka dala HIB‑u. Pri izvršenju tog ugovora SH je 16. prosinca 2009. izdao u korist TG‑a protugaranciju PG za iznos od 6567000 eura, koja je istjecala 15. srpnja 2014. Zbog toga je TG 17. prosinca 2009. u korist banke Sahara Bank izdao protugaranciju PG, koja je istjecala 30. lipnja 2014.
13.
Na temelju zaključenih sporazuma između SH‑a i TG‑a o izdavanju TG‑ovih protugarancija APG i PG, SH se obvezao da će TG‑u vratiti iznose koje je potonji platio banci Sahara Bank i plaćati mu svaka tri mjeseca godišnju naknadu od 1,30 %.
14.
SH je ispunio svoje obveze plaćanja prema TG‑u do kraja ožujka 2011.
15.
Uredba br. 204/2011 donesena je 2. ožujka 2011. HIB i Sahara Bank nalazili su se na popisu u Prilogu III. toj uredbi i na njemu je HIB ostao upisan do 29. siječnja 2014. ( 12 ), a Sahara Bank do 2. rujna 2011. ( 13 ).
16.
SH i TG potpisali su 20. prosinca 2012. memorandum o razumijevanju radi uređenja svojih odnosa kako bi se vodilo računa o posljedicama donošenja Uredbe br. 204/2011. Istog su dana sklopili trostrani ugovor o depozitu s jednom depozitnom bankom (u daljnjem tekstu: ugovor o depozitu). Na temelju članka V. tog ugovora deponirani iznosi ( 14 ) trebali su biti plaćeni TG‑u u slučaju da je HIB bio izbrisan s popisa prije datuma isteka protugarancija APG i PG, koje je izdao SH (14. rujna 2013.), i akreditiva (15. srpnja 2014.). U suprotnom, iznosi o kojima je riječ bili bi vraćeni SH‑u. SH je stoga nastavio uredno uplaćivati na depozitni račun iznose koje je dugovao na ime protugarancija APG i PG, koje je izdao TG.
17.
Povodom HIB‑ova zahtjeva banka Sahara Bank je više puta zatražila izvršenje TG‑ove protugarancije APG. TG se tomu usprotivio pozivajući se na nezakonitost tog zahtjeva. Pravomoćnim rješenjem od 22. travnja 2013. Fővárosi Ítélőtábla (Okružni žalbeni sud u Budimpešti, Mađarska) zabranio je TG‑u da banci Sahara Bank izvrši uplatu sve dok se HIB nalazi na popisu u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011.
18.
TG je 10. siječnja 2013. zatražio izvršenje SH‑ove protugarancije APG. SH je odbio zahtjev jer su mjere ograničavanja bile još u tijeku.
19.
SH‑ova protugarancija APG istekla je 14. rujna 2013. Dana 17. srpnja 2014. istekla je i SH‑ova protugarancija PG a da nije bio podnesen nikakav zahtjev za izvršenje. Zbog toga je SH zatražio od TG‑a da potrebnom izjavom volje kod depozitne banke dopusti da se odblokiraju deponirana sredstva. Međutim, TG je odbio dati takvu izjavu.
20.
SH se stoga obratio sudu kako bi se provelo izvršenje TG‑ovih obveza na temelju ugovora o depozitu. U protutužbi ( 15 ) je TG zatražio da se SH‑u naloži plaćanje troškova preuzimanja protugarancija o kojima je riječ, uključujući povrat već plaćenih iznosa banci Sahara Bank ( 16 ).
21.
Prvostupanjski sud prihvatio je tužbu koju je podnio SH i odobrio deblokadu deponiranih iznosa u njegovu korist. U tom je pogledu donesena presuda postala pravomoćna. Što se tiče protutužbe, taj ju je sud odbio u dijelu koji se odnosi na iznose koje je TG platio banci Sahara Bank, a usvojio ju je u dijelu koji se odnosi na naknade za jamstvo koje je SH bio dužan platiti TG‑u. Te naknade prema mišljenju spomenutog suda predstavljaju naknadu za usluge koje je pružila jedna pravna osoba osnovana prema mađarskom pravu i ne ulaze u područje primjene Uredbe br. 204/2011. Stoga je SH dužan TG‑u platiti iznos od 1352713,04 eura, uključujući zatezne kamate. SH, UF i TG podnijeli su žalbu protiv presude prvostupanjskog suda.
22.
U žalbenom je postupku prvostupanjska presuda djelomično preinačena i protutužba je u cijelosti odbijena. S jedne je strane žalbeni sud smatrao tu tužbu neosnovanom s obzirom na ugovor o depozitu, kojim su izmijenjeni prvotno sklopljeni sporazumi između SH‑a i TG‑a, a, s druge strane, da TG u vrijeme provođenja mjera ograničavanja u odnosu na HIB nije mogao pružiti nikakvu garanciju i da zato nije imao pravo na naknadu odgovarajućih troškova. TG je podnio Kúriji (Vrhovni sud), sudu koji je uputio zahtjev, žalbu protiv presude koju je donio žalbeni sud.
23.
Taj sud smatra da je, kako bi se utvrdilo ima li TG – u nizu ugovora sklopljenih radi izdavanja bankovnih garancija u korist HIB‑a –pravo na plaćanje troškova protugarancija izdanih po nalogu SH‑a, potrebno tumačenje prava Unije te osobito članaka 5. i 12. Uredbe br. 204/2011 kao i, prema potrebi, članka 9. te uredbe te članaka 5., 9. i 17. Uredbe 2016/44.
24.
U rješenju kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navodi se da su se stranke iz glavnog postupka obratile Europskoj komisiji (Službi za instrumente vanjske politike, IPE) kako bi pribavile pravnu ocjenu situacije. IPE je 18. studenoga 2013. dao pravno mišljenje prema kojem ispravan postupak predstavlja ne dati HIB‑u, izravno ili neizravno, sredstva na raspolaganje i ne upotrebljavati ta sredstava u njegovu korist jer je taj subjekt uvršten na popis u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011. IPE je 10. ožujka 2014. dao drugo mišljenje povodom zahtjeva stalnog predstavništva Francuske pri Europskoj uniji, u kojem se pravila razlika između „zahtjeva za izvršenje garancije” i „plaćanja radi njezina izvršenja”. Prema mišljenju IPE‑a, ako se članak 12. Uredbe br. 204/2011 ne može primijeniti, „zahtjev za izvršenje garancije” u korist tijela uvrštenog na popis može se prihvatiti, ali „plaćanje radi njezina izvršenja” neće se moći izvršiti ako je to tijelo obuhvaćeno područjem primjene mjera iz članka 5. Uredbe br. 204/2011, osim ako se to plaćanje ne može izvršiti na temelju članka 9. te uredbe.
25.
U tom je kontekstu Kúria (Vrhovni sud) rješenjem od 23. ožujka 2017. prekinula glavni postupak i postavila sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Jesu li u područje primjene Uredbe br. 204/2011 ili, ovisno o slučaju, Uredbe 2016/44 uključene sljedeće obveze snošenja troškova garancije koje proizlaze iz ugovora o protugaranciji, a koji su dio niza ugovora, sklopljenih radi izdavanja bankarske garancije u korist [HIB‑a]:
1.1.
kada banka sa sjedištem u Europskoj uniji na temelju ugovora o protugaranciji ima obvezu platiti troškove libijskoj banci koja se nalazi na ‚crnoj listi’ iz Priloga III. Uredbi br. 204/2011;
1.2.
kada banka sa sjedištem u Europskoj uniji na temelju ugovora o protugaranciji ima obvezu platiti troškove libijskoj banci koja se ne nalazi na ‚crnoj listi’ iz Priloga III. Uredbi br. 204/2011, ali je bankarska garancija izdana u korist HIB‑a, koji jest na navedenom popisu;
1.3.
kada Uredba br. 204/2011, u razdoblju nakon što je izmijenjena Uredbom br. 45/2014, zabranjuje izravna ili neizravna plaćanja bilo kojem libijskom subjektu;
1.4.
kada obveza snošenja troškova garancije proizlazi iz ugovora o protugaranciji, koji je dio niza ugovora, sklopljenog u okviru odnosa između dviju banaka sa sjedištem u Europskoj uniji radi izdavanja bankarske garancije u korist HIB‑a;
1.5.
kada do obračuna troškova garancije dolazi nakon isteka roka trajanja garancije, u sudskom postupku, nakon stupanja na snagu Uredbe 2016/44?
2.
U slučaju da je obveza snošenja troškova garancije navedena u točkama 1.1. i 1.2. uključena u područje primjene Uredbe, valja li troškove garancije isplaćene libijskoj banci – koja se također neko vrijeme nalazila na ‚crnoj listi’ iz Priloga III. – radi izdavanja garancije za povrat predujmljenog plaćanja i garancije dobrog izvršenja u korist HIB‑a smatrati kapitalom koji je izravno ili neizravno upotrijebljen u korist fizičkih ili pravnih osoba, subjekata ili tijela navedenih u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011?
3.
Treba li članak 12. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 204/2011, u razdoblju nakon što je izmijenjena Uredbom br. 45/2014 (točka 1.3.), tumačiti na način da treba smatrati da su naknade i troškovi, koje libijska banka potražuje i koje je na temelju ugovora o protugaranciji platila banka sa sjedištem u Europskoj uniji, izravno ili neizravno zahtjevi na osnovi garancije?
4.
Treba li banku sa sjedištem u Europskoj uniji koja je na temelju ugovora o protugaranciji, koji je dio niza ugovora, sklopljenog radi izdavanja bankarske garancije u korist HIB‑a, obvezna platiti troškove garancije libijskom subjektu (točka 1.4.) smatrati osobom ili subjektom u smislu članka 12. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 204/2011, u verziji kako je izmijenjena Uredbom br. 45/2014, to jest osobom ili subjektom koje djeluje preko, za račun ili u korist neke od osoba, subjekata ili tijela na koje se odnose točke (a) ili (b) navedenog članka 12. stavka 1.? Treba li smatrati da su troškovi garancije koje navedena banka potražuje od druge banke sa sjedištem u Europskoj uniji izravno ili neizravno zahtjevi na osnovi garancije?
5.
Odnosi li se odredba o neprimjeni iz članka 9. Uredbe br. 204/2011 na sva plaćanja?
6.
Budući da su troškovi garancije obračunati nakon stupanja na snagu Uredbe Vijeća 2016/44, kojom je Uredba br. 204/2011 stavljena izvan snage, ali koja, u biti, sadržava istovjetne odredbe (točka 1.5.), je li za rješavanje spora među strankama primjenjiva Uredba 2016/44 i treba li članak 17. stavak 1. točku (b) te uredbe tumačiti na način da treba smatrati da su troškovi i plaćanja koje libijska banka potražuje i koje je na temelju ugovora o protugaranciji platila banka sa sjedištem u Europskoj uniji izravno ili neizravno zahtjevi na osnovi garancije? Treba li banku sa sjedištem u Europskoj uniji koja je na temelju ugovora o protugaranciji, koji je dio niza ugovora, sklopljenog radi izdavanja bankarske garancije u korist HIB‑a, obvezna platiti troškove garancije libijskom subjektu smatrati osobom ili subjektom u smislu članka 17. stavka 1. točke (c) te uredbe to jest osobom ili subjektom koje djeluje preko, za račun ili u korist neke od osoba, subjekata ili tijela na koje se odnose točke (a) ili (b) navedenog članka 17. stavka 1.? Treba li smatrati da su troškovi garancije koje navedena banka potražuje od druge banke sa sjedištem u Europskoj uniji izravno ili neizravno zahtjevi na osnovi garancije?”
26.
UF, SH, TG, talijanska, njemačka i mađarska vlada te Komisija podnijeli su Sudu pisana očitovanja u skladu s člankom 23. Statuta Suda i svi su, osim talijanske vlade, saslušani na raspravi održanoj 23. travnja 2018.
III. Analiza
A. Uvodna razmatranja
27.
Iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da Kúria (Vrhovni sud) uopće ne sumnja u to da je aktivacija protugarancija – koja se nikada nije izvršila i koja više nije moguća jer su protugarancije sada istekle – bila zabranjena na temelju Uredbe br. 204/2011, barem u razdoblju tijekom kojeg je HIB bio uvršten na popis. Sud dakle nije dužan odlučivati o tom pitanju.
28.
Kúria (Vrhovni sud), međutim, pita Sud na koji se način radi primjene mjera embarga koje je usvojila Unija u odnosu na Libiju trebaju shvatiti:
–
iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti libijskoj banci uvrštenoj na popis u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011, čija je svrha naknadno pokriti troškove izdavanja garancije u korist subjekta također uvrštenog na taj popis;
–
iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti libijskoj banci koja nije uvrštena na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 čija je svrha naknadno pokriti troškove izdavanja garancije u korist subjekta uvrštenog na te popise;
–
iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti drugoj banci sa sjedištem u Europskoj uniji čija je svrha naknadno pokriti troškove izdavanja protugarancije u korist libijske banke koja nije uvrštena na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 za izdavanje garancije u korist subjekta koji je nakon tog izdavanja uvršten na spomenute popise.
29.
Sud će za svaku od tih kategorija plaćanja biti dužan utvrditi ulazi li u područje primjene zabrana propisanih Uredbom br. 204/2011 ili Uredbom 2016/44.
30.
Međutim, na nacionalnom je sudu [Kùria (Vrhovni sud) ili sud koji odlučuje o meritumu] da utvrdi ima li na temelju ugovora o protugaranciji koje su sklopili SH i TG, ugovora o depozitu i prava primjenjivog na te ugovore, TG pravo na to da mu SH plati troškove protugarancije izdane po nalogu SH‑a (ili neki drugi oblik naknade štete ili vraćanja onog što je stečeno bez osnove) iz razdoblja u kojem je HIB bio uvršten na popis u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011 unatoč tome što je, kad je riječ o TG‑ovoj protugaranciji APG, njegovo ime bilo izbrisano s popisa tek nakon isteka te protugarancije i tome što je usvajanje mjera ograničavanja izmijenilo izloženost TG‑a riziku od izvršenja garancije.
B. Prvo prethodno pitanje navedeno u točki 1.1. i drugo prethodno pitanje: iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti libijskoj banci uvrštenoj na popis u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011 za naknadno pokriće troškova izdavanja garancije u korist subjekta koji je također uvršten na taj popis
31.
Prvim prethodnim pitanjem navedenim u točki 1.1., koje je potrebno ispitati zajedno s drugim prethodnim pitanjem u dijelu u kojem se odnosi na spomenutu točku 1.1., sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita ulaze li u okolnostima poput onih u glavnom postupku troškovi ( 17 ), koje je TG bio dužan platiti banci Sahara Bank za izdavanje garancija APG i PG u korist HIB‑a u razdoblju u kojem je banka Sahara Bank bila uvrštena na popis, u područje primjene Uredbe br. 204/2011 ili Uredbe 2016/44 i jesu li bili zabranjeni na temelju odgovarajućih odredbi tih uredbi.
32.
Budući da se radi o plaćanjima koje je trebalo izvršiti kada je na snazi bila Uredba br. 204/2011 i s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita ulaze li takva plaćanja u područje primjene mjera embarga koje je Unija uvela protiv Libije u trenutku u kojem su trebala biti izvršena, valja prije svega napomenuti da je samo Uredba br. 204/2011 relevantna za davanje odgovora na pitanje koje je taj sud postavio.
33.
U tim okolnostima plaćanja o kojima je riječ mogu biti obuhvaćena područjem primjene te uredbe ako ispunjavaju jednu od pretpostavki predviđenih njezinim člankom 5. stavkom 2., to jest ako znače izravno ili neizravno „davanje na raspolaganje” sredstava ili gospodarskih izvora pravnim osobama, subjektima ili tijelima iz priloga II. i III. spomenutoj uredbi ili „davanje” sredstava ili gospodarskih izvora u korist tih subjekata.
34.
Nedvojbeno je dakle da novčani iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti subjektu uvrštenom na popise u tim prilozima za pokrivanje troškova izdavanja garancije znače, ako su isplaćeni, „izravno davanje na raspolaganje sredstava” u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011 i da stoga ulaze u područje primjene tog članka. Okolnost da su ti troškovi dio transakcije obilježene ekonomskom ravnotežom činidbe i protučinidbe i da predstavljaju akte izvršavanja ugovora sklopljenog prije nego što je Uredba br. 204/2011 stupila na snagu sama po sebi ne dopušta, kao što je to Sud već pojasnio, da se oni isključe iz područja primjene te uredbe i njome propisanih zabrana ( 18 ).
35.
Osim toga, postavlja se pitanje mogu li se ta plaćanja izvršiti na zamrznuti račun banke Sahara Bank u smislu članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 204/2011, na temelju kojeg se članak 5. stavak 2. te uredbe ne primjenjuje na iznose koje treba platiti na temelju ugovora sklopljenih prije datuma uvrštenja korisnika na popise u prilozima II. i III. navedenoj uredbi, pod uvjetom da su i oni zamrznuti. Što se tiče relevantnosti tog pitanja za rješavanje spora iz glavnog postupka, upućujem na odgovor na peto prethodno pitanje koje se odnosi na tumačenje članka 9. Uredbe br. 204/2011.
C. Prvo prethodno pitanje navedeno u točki 1.2. i drugo prethodno pitanje: iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti libijskoj banci koja nije uvrštena na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 za naknadno pokriće troškova izdavanja garancije u korist subjekta uvrštenog na te popise
36.
Prvim prethodnim pitanjem navedenim u točki 1.2., koje je potrebno ispitati zajedno s drugim prethodnim pitanjem u dijelu u kojem se odnosi na spomenutu točku 1.2., sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita ulaze li u okolnostima poput onih iz glavnog postupka troškovi koje je TG bio dužan platiti banci Sahara Bank za izdavanje garancija APG i PG u korist HIB‑a u razdoblju nakon što je banka Sahara Bank izbrisana s popisa u Prilogu III. Uredbi 204/2011 u područje primjene te uredbe ili Uredbe 2016/44 te jesu li zabranjeni. Iz istih je razloga navedenih u točki 32. ovog mišljenja samo Uredba br. 204/2011 relevantna za odgovor na to pitanje.
37.
Novčani iznosi koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna platiti pravnoj osobi osnovanoj prema libijskom pravu koja se ne nalazi na popisima u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011, za razliku od slučaja iz točke 1.1. prvog prethodnog pitanja, ne znače, ako su ta plaćanja izvršena, „izravno davanje na raspolaganje sredstava” u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011.
38.
Što se tiče „neizravnog davanja na raspolaganje” ( 19 ) sredstava u smislu te odredbe, ono se može ostvariti ako su ti novčani iznosi uplaćeni fizičkoj osobi, subjektu ili tijelu uvrštenima na navedene popise ili u slučaju da između jednog od tih subjekata i pravne osobe osnovane prema libijskom pravu koja prima uplate postoji pravna ili financijska povezanost (primjerice vlasnički odnos ili odnos kontrole) ( 20 ), koja bi tom subjektu omogućila da stekne ovlast raspolaganja iznosima o kojima je riječ.
39.
Ja bih, međutim, isključio jedan od tih slučajeva u okolnostima iz glavnog postupka. U stvari, s jedne strane, s obzirom na to da su iznosi koji se odnose na plaćanja o kojima se raspravlja u tom postupku namijenjeni za snošenje troškova koje je banka imala za davanje garancije i da predstavljaju naknadu za usluge koje je ta banka pružila, oni su u načelu namijenjeni tome da ostanu u blagajni potonje. Osim toga, iako je na tom nacionalnom sudu da konačno isključi takvu okolnost, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da su iznosi koje je TG uplatio banci Sahara Bank za pokriće troškova izdavanja garancija APG i PG u korist HIB‑a na bilo koji način na raspolaganju potonjega.
40.
S druge strane, iz zahtjeva za prethodnu odluku ne proizlazi da između banke Sahara Bank i HIB‑a postoji povezanost poput one opisane u točki 38. ovog mišljenja. Međutim, i u ovom je slučaju na nacionalnom sudu da provjeri je li to doista tako.
41.
Izuzev izravnog ili neizravnog davanja sredstava na raspolaganje, potrebno je ispitati predstavljaju li predmetni troškovi „davanje” sredstava u korist subjekta koji se nalazi na popisima u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 u smislu članka 5. stavka 2. te uredbe utoliko što su namijenjena naknadnom pokriću troškova izdavanja garancije u korist subjekta koji je tijekom ugovora o garanciji bio uvršten na te popise.
42.
To bi se prema mojem mišljenju dogodilo u slučaju da, na temelju sporazuma, koji su sklopljeni prije nego što je embargo stupio na snagu, između banke sa sjedištem u Europskoj uniji kao davatelja naloga za uplatu i libijske banke koja je izdala garanciju, kao i na temelju eventualnih izmjena tih sporazuma koje su nastupile nakon što je embargo stupio na snagu, ti troškovi izravno ili neizravno utječu na mogućnost da korisnik od libijske banke ishodi izvršenje garancije ( 21 ), odnosno da banka sa sjedištem u Europskoj uniji preuzme troškove koje bi po ugovornoj osnovi snosio korisnik ( 22 ).
43.
Tako bi, primjerice, u slučaju da pravo izvršenja garancije u cijelosti ili djelomično ovisi o plaćanju ugovorenih iznosa kao naknade za njezino izdavanje ili u slučaju da su se obje banke tijekom embarga suglasile oko produljenja garancije plaćanja koje je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna izvršiti libijskoj banci za pokriće troškova izdavanja garancije ili njezina produljenja bila obuhvaćena zabranom iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011. Svrha bi tako isplaćenih iznosa zapravo bila osigurati subjektu uvrštenom na popise u prilozima II. i III. toj uredbi pravo na izvršenje garancije ili održavanje u njegovu korist valjanosti garancije tako da se ona produlji i nakon prvotno ugovorenog roka i oni bi stoga bili upotrijebljeni u njegovu korist ( 23 ).
44.
Na temelju prethodnih razmatranja, osim u slučajevima iz točaka 38. i 42. ovog mišljenja, plaćanja koja banka sa sjedištem u Europskoj uniji mora izvršiti libijskoj banci koja se ne nalazi na popisima u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 za naknadno pokriće troškova izdavanja garancije u korist subjekta koji je tijekom ugovora o garanciji bio uvršten na te popise ne predstavljaju nijedan od slučajeva iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011 te, osim ako ne ulaze u okvir aktivnosti kojima se nastoje izbjeći zabrane utvrđene tom odredbom u smislu stavka 3. tog članka ( 24 ), na temelju potonjeg članka nisu zabranjena.
45.
Osobito ne smatram da sama činjenica da niz povezanih ugovora sklopljenih između različitih uključenih subjekata prije nego što je embargo stupio na snagu, kao i transakcija u cjelini, ima za krajnji cilj omogućiti da subjekt uvršten na popis u Prilogu III. Uredbi br. 204/2011 dobije bankovnu garanciju i da je ta činjenica sama po sebi dovoljna kako bi se u smislu članka 5. stavka 2. te uredbe bilo kakvo plaćanje izvršeno u okviru te transakcije smatralo zabranjenim.
46.
U svakom je slučaju nacionalni sud dužan na temelju sporazuma sklopljenih između TG‑a i banke Sahara Bank te s obzirom na vrstu garancije koju je potonja dala HIB‑u provesti potrebne provjere kako bi se konačno isključila primjena članka 5. Uredbe 204/2011 na predmetna plaćanja.
D. Prvo prethodno pitanje navedeno u točki 1.4.: plaćanja koja je banka sa sjedištem u Europskoj uniji dužna izvršiti drugoj banci sa sjedištem u Europskoj uniji za naknadno pokriće troškova izdavanja protugarancije u korist libijske banke koja nije uvrštena na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 radi izdavanja garancije u korist subjekta uvrštenog na spomenute popise nakon tog izdavanja
47.
Prvim prethodnim pitanjem navedenim u točki 1.4. Kúria (Vrhovni sud) u biti pita ulaze li u okolnostima poput onih iz glavnog postupka plaćanja koja se odnose na troškove ( 25 ) koje se SH obvezao platiti TG‑u za izdavanje protugarancija u korist Sahare Bank, namijenjenih omogućavanju potonjoj da izda garancije APG i PG u korist HIB‑a, u područje primjene Uredbe br. 204/2011 ili Uredbe 2016/44 i jesu li zabranjena na temelju relevantnih odredbi tih uredbi. U ovom se slučaju također samo Uredba br. 204/2011, koja je bila na snazi kada su spomenuta plaćanja dospjela na temelju ugovora, uzima u obzir za odgovor koji treba dati na to pitanje.
48.
Vodeći računa o funkcionalnom odnosu koji, unatoč njihovoj autonomnoj naravi, postoji između protugarancija koje je prema uputi SH‑a TG izdao banci Sahara Bank i garancija koje je Sahara Bank izdala HIB‑u, razmatranja iz točaka 38. do 46. ovog mišljenja primjenjiva su mutatis mutandis i na plaćanja o kojima je riječ u ovom dijelu zahtjeva za prethodnu odluku, neovisno o okolnosti da se ta plaćanja obavljaju između banaka od kojih obje imaju sjedište u Uniji. Ovdje stoga samo upućujem na spomenuta razmatranja.
E. Prvo prethodno pitanje navedeno u točki 1.3., treće, četvrto i šesto prethodno pitanje: utjecaj članka 12. Uredbe br. 204/2011 i članka 17. Uredbe 2016/44
49.
Uredba br. 204/2011 sadržavala je od početka ( 26 ) u svojem članku 12. takozvanu „no claims clause”, odnosno klauzulu o neudovoljavanju potraživanjima, čije je područje primjene bilo izmijenjeno Uredbom br. 45/2014 radi prilagodbe smjernicama Vijeća u pogledu mjera ograničavanja ( 27 ), a koja se trenutno nalazi u članku 17. Uredbe br. 2016/44.
50.
Tom se klauzulom, uvrštenom u većinu pravnih instrumenata Unije kojima se propisuju mjere ograničavanja ( 28 ), nastoji postići cilj izbjegavanja mogućnosti da subjekti koji podliježu mjerama ograničavanja, libijska vlada i njezine emanacije i, općenito, osobe, subjekti i libijska tijela, dobiju naknadu za negativne posljedice embarga i zaštite gospodarskih subjekata od zahtjeva koje libijske ugovorne strane mogu podnijeti protiv njih na temelju ugovora ili u vezi s ugovorima na čiju su provedbu utjecale spomenute mjere ( 29 ).
51.
S obzirom na njezinu različitu svrhu, klauzula o neudovoljavanju potraživanjima iz članka 12. Uredbe br. 204/2011 ne preklapa se sa zabranama navedenima u članku 5. stavku 2. te uredbe, ali ima vlastito različito područje primjene. Prema tome, osim u slučaju zahtjeva subjekata uvrštenih na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 iz članka 12. točke (a) te uredbe, udovoljavanje zahtjevima koji ulaze u područje primjene tog članka ne predstavlja u načelu činjenicu davanja na raspolaganje ili korištenja sredstava ili gospodarskih izvora zabranjenih spomenutim člankom 5. stavkom 2. Drugačije tumačenje lišilo bi taj članak svakog korisnog učinka.
52.
Ta će klauzula s skladu sa svojom ulogom također moći proizvoditi učinke ne samo dok traju mjere ograničavanja, nego i nakon njihova ukidanja. Ako ostane na snazi, djelovanje te klauzule nastavlja se i nakon ukidanja mjera embarga ( 30 ), čineći nedopuštenima zahtjeve za naknade štete zbog privremene ili trajne povrede ugovora nastale stupanjem na snagu tih mjera.
53.
Stoga je svrha klauzule o neudovoljavanju potraživanjima specificirati učinke mjera embarga na ugovore sklopljene prije usvajanja tih mjera te se njome nastoji u korist dužnika čija je činidba u cijelosti ili djelomično, privremeno ili trajno, postala nemoguća prepoznati u granicama njezina područja primjene oslobađajući učinak koji je u građanskom pravu povezan sa slučajevima više sile ovisnih o nastupanju „factum principis”. Ako privremena narav embarga određuje u načelu samu „paralizu”, a ne prestanak ugovora sklopljenih prije nego što je embargo stupio na snagu – s posljedicom da se činidbe koje u međuvremenu nisu dospjele i čije izvršenje nije konačno postalo nemoguće moraju moći ispuniti nakon ukidanja mjera ograničavanja – postojanje klauzule o neudovoljavanju potraživanjima dovodi do toga da će zahtjevi za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora ili neprovedbe transakcija na koje su navedene mjere utjecale biti nedopušteni i nakon okončanja suspenzivnog učinka embarga dovodeći u određenim slučajevima zapravo do prekidanja odnosa koji su u tijeku ( 31 ).
54.
Garancije i protugarancije izdane u odnosu na ugovor, primjerice ugovor o nabavi ili isporuci, na čije su izvršenje utjecale mjere ograničavanja usvojene Uredbom br. 204/2011, izričito su navedene u članku 12. te uredbe, a sada u članku 17. Uredbe 2016/44, kao izvori „prava” kojima se ne može udovoljiti u smislu te odredbe. Stoga, bez obzira na njihovu autonomnu narav u odnosu na temeljni ugovor s kojim su povezane, subjektima navedenima u članku 12. točkama (a) i (c) Uredbe br. 204/2011, a sada članka 17. Uredbe 2016/44, zabranjeno ( 32 ) je izvršenje tih garancija (ili protugarancija) na temelju tih članaka ako je očito da su na izvršenje temeljnog ugovora utjecale mjere usvojene tom uredbom.
55.
Neovisno o njihovoj vezi s temeljnim ugovorom, garancije i protugarancije također su same po sebi ugovori na koje mogu utjecati u smislu članka 12. Uredbe br. 204/2011 mjere ograničavanja usvojene tom uredbom.
56.
Stupanjem na snagu embarga sprečava se zapravo za vrijeme njegova trajanja mogućnost da korisnici koji podliježu tim mjerama (ili subjekti koji su ipak uključeni u kategorije navedene u članku 12. Uredbe br. 204/2011) unovče garanciju ili protugaranciju i stoga se ne dopušta izdavatelju garancije (ili izdavatelju protugarancije) da ispuni svoju činidbu. Uostalom, produljenje garancija i protugarancija izričito je zabranjeno navedenim člankom 12. i, ako bi se odobrilo, predstavljalo bi, kao što se pokazalo, povredu zabrane iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011. Nalazeći se u nemogućnosti da izvrši svoju činidbu zbog više sile, izdavatelj garancije (ili izdavatelj protugarancije) stoga je oslobođen odgovornosti za neispunjenje obveza, i to cijelo vrijeme dok su na snazi mjere ograničavanja i klauzula o neudovoljavanju potraživanjima ( 33 ). Ako garancija ili protugarancija istekne prije isteka embarga, on je trajno oslobođen svojih obveza. Suprotno tomu, čak i pod pretpostavkom da usvajanje mjera embarga proizvodi samo suspenzivan učinak u odnosu na ugovore čije je izvršenje u tijeku, mora se ipak isključiti održavanje valjanosti autonomnih garancija ugovorenih na određeno vrijeme nakon isteka prvotno ugovorenog roka ( 34 ).
57.
Iako nisu izričito obuhvaćene člankom 12. Uredbe br. 204/2011, naknade i drugi troškovi u vezi s izdavanjem bankovne garancije ili protugarancije mogu ulaziti u područje primjene tog članka ako je izvršenje ugovora o garanciji ili protugaranciji na koji se odnose spriječeno mjerama uvedenima navedenom uredbom pa zahtjev subjekata iz kategorija navedenih u toj odredbi za plaćanje tih naknada i troškova stoga može predstavljati pravo istaknuto „u vezi s ugovorima čije je izvršenje bilo onemogućeno zbog” tih mjera ( 35 ).
58.
Nacionalni sud treba konkretno procijeniti je li i na koji način klauzula o neudovoljavanju potraživanjima, predviđena Uredbama br. 204/2011 i 2016/44, primjenjiva na zahtjeve koje je TG istaknuo u odnosu na SH‑a. Ta se ocjena prema mojem mišljenju mora temeljiti na sljedećim kriterijima.
59.
Prije svega, u svrhu utvrđivanja koja je verzija klauzule primjenjiva ratione temporis na plaćanja o kojima je riječ u glavnom postupku, valja razlikovati iznose koje je TG platio banci Sahara Bank, čiji povrat TG traži od SH‑a, i iznose koje Sahara Bank mora platiti TG‑u prvenstveno na ime naknada za izdavanje protugarancija APG i PG. U okviru prve kategorije potrebno je dodatno razlikovati plaćanja izvršena od stupanja na snagu Uredbe br. 204/2011 do stupanja na snagu Uredbe br. 45/2014 (22. siječnja 2014.) i ona izvršena od tog datuma do datuma isteka garancija koje je izdala Sahara Bank. Za prva se plaćanja primjenjuje izvorna verzija članka 12. Uredbe br. 204/2011, a za druga verzija izmijenjena Uredbom br. 45/2014. Smatram da se ni na jedno od tih plaćanja ne može primijeniti Uredba br. 2016/44. Naime, pravo koje je bilo primjenjivo u trenutku kada su plaćanja bila izvršena relevantno je za utvrđivanje jesu li ta plaćanja bila zabranjena ili nisu primjenom klauzule o neudovoljavanju potraživanjima, a ne trenutak u kojem se sudskim putem traži povrat dotičnih iznosa. S druge strane, što se tiče naknada koje je SH morao platiti TG‑u, a koje nije platio, bitan je trenutak u kojem se traži njihova isplata te se stoga primjenjuje Uredba 2016/44, čiji je članak 17. uostalom istog sadržaja kao i članak 12. Uredbe br. 204/2011.
60.
Kao drugo, nema sumnje da Sahara Bank ulazi u kategoriju subjekata navedenih u točki (b) članka 12. Uredbe br. 204/2011, kako je izmijenjena Uredbom br. 45/2004, i stoga plaćanja koja je TG izvršio u odnosu na nju od stupanja na snagu te izmjene mogu ulaziti u područje primjene zabrane propisane tim člankom ako su zadovoljeni drugi uvjeti koje propisuje. Međutim, isto se ne može reći, kao što je to Komisija ispravno naglasila u pisanim očitovanjima, za verziju tog članka prije izmjene. U vezi s time, na nacionalnom je sudu da obavi potrebne provjere kako bi utvrdio može li se u okolnostima iz glavnog postupka banka Sahara Bank, kao vjerovnik obveze plaćanja troškova izdavanja garancije u korist HIB‑a na temelju ugovora sklopljenog s TG‑om, smatrati „osobom ili subjektom koji ulaže zahtjev u ime ili korist [libijske vlade]”. U suprotnom, plaćanja koja je TG izvršio banci Sahara Bank prije stupanja na snagu Uredbe br. 45/2004 ne mogu se ipak smatrati povredom zabrane iz članka 12. Uredbe br. 204/2011. Čini mi se da u potpunosti treba isključiti mogućnost da se u okolnostima iz glavnog postupka na TG‑a primjenjuje definicija iz izvorne verzije tog članka ili da je dio kategorije subjekata navedenih u stavku 1. točki (c) tog članka, kako je izmijenjen Uredbom br. 45/2014, ili članka 17. Uredbe 2016/44. Zapravo, s jedne strane, kao što je ispravno uočila njemačka vlada, na temelju same činjenice da je banka sa sjedištem u Europskoj uniji ugovorom o garanciji povezana s libijskom bankom ne može se smatrati da ona djeluje u ime te banke kada od treće banke sa sjedištem u Europskoj uniji, s kojom je povezana ugovorom o protugaranciji, zahtijeva naknadu troškova garancije plaćenih libijskoj banci. S druge strane, jednom odbačen, kao što je to učinjeno u točki 44. ovog mišljenja, argument prema kojem se svaki zahtjev podnesen u okviru niza ugovora o garanciji i protugaranciji o kojima je riječ u predmetu iz glavnog postupka treba smatrati „nevaljanim” zbog okolnosti pridonošenja krajnjem cilju izdavanja garancije u korist subjekta uvrštenog na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011, a zahtjev koji je podnio TG za plaćanje naknada u vezi s ugovorom o protugaranciji sklopljenim sa SH‑om treba smatrati zahtjevom gospodarskog subjekta Unije koji je taj zahtjev podnio isključivo u svojem interesu kako bi ostvario naknadu za usluge pružene jednom drugom gospodarskom subjektu Unije.
61.
Naposljetku, na nacionalnom je sudu da utvrdi na koji su način mjere ograničavanja uvedene Uredbom br. 204/2011 utjecale na ugovore o garanciji i protugaranciji o kojima je riječ u predmetu iz glavnog postupka kako bi se procijenilo podliježu li zahtjevi koje je TG podnio u glavnom postupku i koji bi na temelju onoga što je navedeno u prethodnoj točki ovog mišljenja trebali ulaziti u područje primjene te klauzule zabrani koja je njome predviđena. U vezi s time samo napominjem da je zasigurno moguće da u okviru takve ocjene nacionalni sud zaključi da mjere uvedene Uredbom br. 204/2011 nisu mogle utjecati na izvršenje garancije banke Sahara Bank u korist HIB‑a, čije je izdavanje bilo preduvjet za plaćanja koja je TG izvršio libijskoj banci i zbog postojeće povezanosti povrata koje je SH dugovao TG‑u s ugovorima o protugaranciji sklopljenima između TG‑a i SH‑a. Međutim, to spomenutom sudu ne bi omogućilo da zahtjeve koje je podnio TG automatski isključi iz područja primjene klauzule o neudovoljavanju potraživanjima jer su mjere ograničavanja uvedene Uredbom br. 204/2011 nesumnjivo utjecale na niz međuovisnih ugovora, među koje pripada i ugovor sklopljen između TG‑a i banke Sahara Bank, i stoga na „transakciju” u vezi s garancijom u cjelini. U vezi s time napominjem da se navedeni članak 12. izričito odnosi ne samo na „ugovore” na koje su utjecale mjere usvojene Uredbom br. 204/2011, nego i na svaku „transakciju” koje se te mjere dotiču.
F. Peto prethodno pitanje: moguća primjena članka 9. Uredbe br. 204/2011
62.
Petim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita Sud ulaze li plaćanja iz glavnog postupka ili neka od njih u područje primjene odstupanja od članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011, koje je predviđeno člankom 9. te uredbe.
63.
U tom pogledu napominjem prije svega da se u skladu s njegovim stavkom 1. to odstupanje, kojim, kao što je točno istaknula Komisija u svojim očitovanjima, ipak nisu dopuštena plaćanja za koja treba smatrati da krše klauzulu o neudovoljavanju potraživanjima, odnosi na plaćanja koja se provode na računima koji podliježu mjerama zamrzavanja sredstava, previđenima člankom 5. stavkom 1. Uredbe br. 204/2011, odnosno na računima koji pripadaju osobama, subjektima ili tijelima uvrštenima na popise u prilozima II. i III. toj uredbi. Stoga bi u pogledu nacionalnog postupka samo plaćanja u korist HIB‑a ili banke Sahara Bank koja su izvršena ili koja su se trebala izvršiti dok su bili uvršteni na popis u Prilogu III. Uredbi 204/2011 mogla ulaziti u područje primjene članka 9. stavka 1. te uredbe. Međutim, s jedne strane, glavni se postupak ne odnosi na plaćanja u korist HIB‑a, a, s druge strane, čini se nespornim između stranaka da TG nije izvršio nikakvo plaćanje u odnosu na banku Sahara Bank u razdoblju dok je ona bila uvrštena na navedeni popis ( 36 ). Iz toga proizlazi da se zahtjevi koje je TG istaknuo u glavnom postupku ne tiču plaćanja koja bi, eventualno, mogla biti obuhvaćena područjem primjene članka 9. Uredbe br. 204/2011.
Zaključak
64.
Uzevši u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavila Kùria (Vrhovni sud) odgovori kako slijedi:
„1.
Članak 5. stavak 2. Uredbe Vijeća (EU) br. 204/2011 od 2. ožujka 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji treba tumačiti na način da:
–
predstavlja zabranjeno stavljanje na raspolaganje sredstava to što banka sa sjedištem u Europskoj uniji libijskoj banci uvrštenoj na popis u Prilogu III. toj uredbi plaća troškove izdavanja garancije u korist subjekta koji je također uvršten na taj popis;
–
ne predstavlja zabranjeno stavljanje na raspolaganje ili korištenje sredstava to što banka sa sjedištem u Europskoj uniji libijskoj banci koja nije uvrštena na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 plaća troškove izdavanja garancije u korist subjekta upisanoga na jedan od navedenih popisa, pod uvjetom da:
–
novčani iznosi koji su predmet tih plaćanja nisu uplaćeni fizičkoj osobi, subjektu ili tijelu uvrštenom na te popise;
–
ne postoji između jednog od tih subjekata i pravne osobe osnovane prema libijskom pravu koja prima plaćanja pravna ili financijska veza koja tom subjektu omogućava stjecanje ovlasti raspolaganja dotičnim iznosima;
–
navedena plaćanja ne utječu, izravno ili neizravno, na mogućnost da subjekt koji je korisnik garancije od libijske banke ishodi izvršenje garancije i ne predstavljaju preuzimanje obveze banke sa sjedištem u Europskoj uniji snošenja troškova koje bi na temelju ugovora trebao snositi taj subjekt;
–
pod istim uvjetima ne predstavlja zabranjeno davanje na raspolaganje ili korištenje sredstava to što banka sa sjedištem u Europskoj uniji drugoj banci sa sjedištem u Europskoj uniji plaća troškove izdavanja protugarancije u korist libijske banke koja nije uvrštena na popise u prilozima II. i III. Uredbi br. 204/2011 za izdavanje garancije u korist tijela uvrštenog na te popise nakon tog izdavanja.
2.
Članak 12. Uredbe br. 204/2011, u verziji prije izmjene Uredbom br. 45/2014 i u onoj nakon te izmjene, treba tumačiti na način da zahtjev za plaćanje troškova u vezi s izdavanjem garancije i protugarancije nije izuzet od zabrane udovoljavanju potraživanjima predviđene tim člankom ako je to potraživanje istaknuo jedan od subjekata navedenih u tom članku i ako su mjere uvedene u skladu s Uredbom br. 204/2011 izravno ili neizravno, u cijelosti ili djelomično, utjecale na izvršenje ugovora o garanciji ili protugaranciji ili na transakciju na koju se odnosi taj ugovor.
3.
Članak 12. stavak 1. Uredbe br. 204/2011, u verziji nakon izmjene Uredbom br. 45/2014, treba tumačiti na način da banka sa sjedištem u Uniji koja je na temelju ugovora o protugaranciji koji pripada nizu povezanih ugovora za izdavanje garancije u korist libijskog subjekta dužna libijskoj banci platiti troškove izdavanja garancije ne ulazi u kategoriju subjekata navedenih u točki (c) te odredbe ako ne postoje elementi koji bi naveli na zaključak da ona djeluje u ime ili za račun libijske banke.
4.
Članak 9. Uredbe br. 204/2011 treba tumačiti na način da se ne primjenjuje na plaćanja poput onih u glavnom postupku koja su izvršena ili koja treba izvršiti u korist subjekata na koje se ne odnose mjere ograničavanja uvedene tom uredbom.”
( 1 ) Izvorni jezik: talijanski
( 2 ) SL 2011., L 58, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 140.)
( 3 ) Uredba Vijeća (EU) br. 2016/44 od 18. siječnja 2016. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji i o stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 204/2011 (SL 2016., L 12, str. 1.)
( 4 ) Odluka Vijeća 2011/137/ZVSP od 28. veljače 2011. o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2011., L 58, str. 53.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 191.). Ta je odluka stavljena izvan snage konsolidiranom odlukom (ZVSP) 2015/1333, koju je Vijeće donijelo 31. srpnja 2015. (SL 2015., L 206, str. 34.)
( 5 ) Donesena 26. veljače 2011.
( 6 ) Vidjeti uvodnu izjavu 1. Uredbe br. 204/2011.
( 7 ) Člankom 6. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 204/2011 propisano je sljedeće: „Prilog II. uključuje fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela koja je odredilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Odbor za sankcije u skladu sa stavkom 22. UNSCR 1970 (2011). 2. Prilog III. obuhvaća fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela koja nisu obuhvaćena Prilogom II. koje je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Odluke 2011/137/ZVSP, Vijeće identificiralo kao osobe i subjekte koji su sudjelovali u teškom kršenju ljudskih prava stanovnika u Libiji ili su sudjelovali pri naručivanju izvršenja, nadzoru ili usmjeravanju tih kršenja, uključujući sudjelovanje u planiranju, zapovijedanju, naređivanju ili vođenju napada na civilno stanovništvo i objekte, uključujući zračne napade kojima se krši međunarodno pravo, ili pojedince ili subjekte koji djeluju u njihovo ime ili pod njihovim vodstvom ili subjekte u njihovu vlasništvu ili pod njihovim nadzorom.”
( 8 ) U skladu s člankom 1. točkom (a) podtočkama iv., v. i vi. Uredbe br. 204/2011 „sredstva”, u smislu te uredbe, znače „iv. kamate, dividende ili druge prihode iz sredstava ili vrijednost koja proizlazi iz sredstava ili se stvara sredstvima; v. kredit, pravo namirenja, (potraživanja i dugovanja), jamstva, činidbena jamstva ili druge financijske obveze; vi. kreditna pisma, tovarne listove, (teretnice), zaključnice o kupoprodaji”.
( 9 ) Uredbom Vijeća (EU) br. 488/2013 od 27. svibnja 2013. o izmjeni Uredbe (EU) br. 204/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2013., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 15., str. 266.) u članak 9. stavak 1. izvorne verzije Uredbe br. 204/2011 umetnute su još dvije točke o vrstama plaćanja koje nisu povezane s činjenicama iz glavnog postupka.
( 10 ) Prva izmjena izvršena je Uredbom Vijeća (EU) br. 296/2011 od 25. ožujka 2011. o izmjeni Uredbe (EU) br. 204/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2011., L 80, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 6., str. 236.). Novim su tekstom umetnuta dva podstavka. Prvim se prenosi izvorni tekst članka 12. s dodatkom kojim se upućuje na RVSUN 1973 (2011). Drugi je podstavak formuliran kako slijedi: „Fizička ili pravna osoba, subjekt ili tijelo ne snose odgovornost za radnje koje su obavili u dobroj vjeri u provedbi obveza utvrđenih u ovoj Uredbi.”
( 11 ) Uredba Vijeća (EU) br. 45/2014 od 20. siječnja 2014. o izmjeni Uredbe (EU) br. 204/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (SL 2014., L 16, str. 1.)
( 12 ) Vidjeti članke 1. i 2. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 74/2014 od 28. siječnja 2014. o provedbi članka 16. stavka 2. Uredbe (EU) br. 204/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji.
( 13 ) Vidjeti članke 1. i 2. Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 872/2011 od 1. rujna 2011. o provedbi članka 16. stavka 2. Uredbe (EU) br. 204/2011 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji.
( 14 ) Bila je riječ o iznosu od 1668927,72 eura, kojem su se dodavala sredstva koja je SH polagao svakih šest mjeseci za vrijeme trajanja ugovora o depozitu te pripadajućim kamatama.
( 15 ) Protutužba se prvenstveno temeljila na ispunjenju ugovornih obveza, podredno, na zahtjevu za naknadu pretrpljene štete i, podredno tome, na stjecanju bez osnove.
( 16 ) Iz praktičnih ću razloga pojmom „troškovi” protugarancije označiti sveukupnost naknada i troškova za koje se SH obvezao da će ih platiti TG‑u u vezi s izdavanjem protugarancija APG i PG, kako je to navedeno u točki 13. ovog mišljenja.
( 17 ) U ovom slučaju također mislim na sveukupnost troškova (naknada i drugih troškova) koje je TG bio dužan platiti banci Sahara Bank kao banci koja je dala nalog.
( 18 ) Što se tiče Uredbe Vijeća (EZ) br. 881/2002 od 27. svibnja 2002. o određenim posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata povezanih s Osamom bin Ladenom, mrežom Al‑Qaidom i talibanima te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) br. 467/2001 o zabrani izvoza određene robe i usluga u Afganistan, pooštravanju zabrane leta i proširivanju zamrzavanja financijskih sredstava i ostalih financijskih izvora u odnosu na afganistanske talibane (SL 2002., L 139, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 2., str. 34.), vidjeti presudu od 11. listopada 2007., Möllendorf i dr. (C‑117/06, EU:C:2007:596, t. 49. i 62.).
( 19 ) Podsjećam da je u presudi od 29. lipnja 2010., E i F (C‑550/09, EU:C:2010:382, t. 67. i 68.), Sud pojasnio da izraz „davati […] na raspolaganje”, koji se nalazi u članku 2. stavku 1. točki (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 2580 od 27. prosinca 2001. o posebnim mjerama ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s ciljem borbe protiv terorizma (SL 2011., L 344, str. 70.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 1., str. 5.) i koji je formuliran na gotovo istovjetan način kao u članku 5. stavku 2. Uredbe br. 402/2011, „ima široko značenje, koje uključuje svaki čin čije je izvršenje potrebno da osoba, grupa ili subjekt s popisa iz članka 2. stavka 3. Uredbe br. 2580/2001 stvarno dobije mogućnost da u potpunosti raspolaže sredstvima, financijskom imovinom i gospodarskim izvorima o kojima je riječ” i da slično značenje „proizlazi iz postojanja ili nepostojanja odnosa između autora i primatelja davanja na raspolaganje o kojem je riječ”, vidjeti, također, presudu od 11. listopada 2007., Möllendorf i Möllendorf‑Niehuus (C‑117/06, EU:C:2007:596, t. 51.).
( 20 ) Vidjeti dokument Vijeća br. 15598/17 od 8. prosinca 2017., ažuriranu verziju Smjernica o sankcijama, točke 55.a do 55.e.
( 21 ) Napominjem, međutim, da je međunarodna praksa u području garancija na prvi zahtjev sklona autonomiji garancije od redovitog plaćanja troškova, vidjeti članak 32. točku (c) Règles uniformes de la Chambre de commerce internationale (ICC) relatives aux garanties sur demande, revision 2010.
( 22 ) Primjerice, u slučaju predviđenom člankom 32. točkom (b) Jedinstvenih pravila Međunarodne trgovačke komore (ICC) spomenutima u prethodnoj bilješci.
( 23 ) Nije relevantna činjenica da taj subjekt ne raspolaže osiguranim iznosima osim ako ne zahtijeva i ne ostvari izvršenje garancije jer svejedno ima ekonomsku korist samim postojanjem garancije (koja se, s obzirom na to da ju je izdala libijska banka, može u načelu izvršiti bez prepreka koje mogu nastati zbog mjera propisanih Uredbom br. 204/2011); vidjeti analogno tome, iako je riječ o različitom kontekstu zabrane neizravnog stavljanja na raspolaganje gospodarskih izvora u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 423 od 19. travnja 2007. o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL 2007., L 103, str. 1.), presudu od 21. prosinca 2011., Afrasiabi i dr. (C‑72/11, EU:C:2011:874, t. 45. do 47.), u kojoj je Sud u bitnome istaknuo da i sama mogućnost da se izvor o kojemu je riječ, iako ne odmah operativan, može koristiti za nabavu sredstava, dobara i usluga koji mogu pridonijeti aktivnostima koje mjere ograničavanja što ih je Unija usvojila nastoje spriječiti može ući među zabrane utvrđene tim mjerama. Za razliku od njemačke vlade, ne smatram relevantnom ni okolnost da prednost koja se nudi pravom na izvršenje garancije ne utječe na imovinu banke koja je davatelj naloga koja plaća troškove garancije, nego samo na imovinu banke koja je jamac. Naime, u okolnostima navedenima u točki 42. ovog mišljenja postojala bi izravna veza između takve prednosti i plaćanja spomenutih troškova, vidjeti suprotno tomu presudu od 29. travnja 2010., M i dr. (C‑340/08, EU:C:2010:232, t. 41. i sljedeće).
( 24 ) Takve se aktivnosti razlikuju od radnji kojima bi se formalno kršile zabrane iz članka 5. stavka 2. Uredbe br. 204/2011 te uključuju aktivnosti za koje se, na temelju objektivnih elemenata i u formalnom obliku koji im omogućuje da izbjegnu konstitutivne elemente kršenja članka 5. stavka 2. te uredbe, ipak čini da, kao takve ili zbog njihove eventualne povezanosti s drugim aktivnostima, imaju za izravan ili neizravan cilj ili rezultat zaobići zabranu predviđenu tim člankom; vidjeti analogno tome presudu od 21. prosinca 2011., Afrasiabi i dr. (C‑72/11, EU:C:2011:874, t. 45. do 47. i t. 60.), u vezi s člankom 7. stavkom 4. Uredbe br. 423/2007.
( 25 ) Podsjećam da su ti troškovi, s jedne strane, oni koji se duguju TG‑u za izdavanje protugarancija i, s druge strane, iznosi koje je TG platio banci Sahara Bank za izdavanje garancija APG i PG u korist HIB‑a, odnosno iznosi koje bi, kao što se pokazalo, SH trebao na temelju ugovora vratiti TG‑u.
( 26 ) Kako nije bila uvrštena u zajednički prijedlog Uredbe Vijeća o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Libiji (COM 2011/0108 final), tu je klauzulu Vijeće uvelo tijekom postupka donošenja Uredbe.
( 27 ) Smjernice o provedbi i evaluaciji mjera ograničavanja (sankcija) u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU‑a, dokument br. 11205/12 od 15. lipnja 2012., vidjeti uvodnu izjavu 2. Uredbe br. 45/2014.
( 28 ) Klauzula o neudovoljavanju potraživanjima prvi je puta propisana člankom 2. Uredbe br. 3541/92 u kontekstu embarga uvedenog protiv Iraka nakon invazije na Kuvajt, vidjeti članak 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3541/92 od 7. prosinca 1992. o zabrani ispunjavanja iračkih zahtjeva u odnosu na ugovore i transakcije, na čije se izvršenje odnosi Rezolucija 661 (1990.) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i povezane rezolucije (SL 1992., L 361, str.1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 80., str. 33.). Vidjeti noviji dokument 15598/17.
( 29 ) Svrha takve vrste klauzule jasno proizlazi iz preambule Uredbe br. 3541/92 (uvodnih izjava 4. i 5.), u kojoj je, nakon što je utvrđeno da su kao posljedica embarga protiv Iraka gospodarski subjekti Zajednice i trećih zemalja izloženi riziku da će biti suočeni sa zahtjevima iračke strane (irački zakon iz 1990. utvrdio je neodgovornost iračkih ugovornih strana za štetu koja proizlazi iz neispunjavanja njihovih ugovornih obveza zbog embarga i, obrnuto, odgovornost inozemnih ugovornih strana za štetu nanesenu drugoj ugovornoj strani, konkretno iračkoj), Vijeće smatralo da je „potrebno neprestano štititi gospodarske subjekte od takvih zahtjeva i spriječiti Irak u ostvarivanju naknade štete za negativne učinke embarga”.
( 30 ) Stoga, primjerice, stavljanje izvan snage općeg trgovačkog embarga u odnosu na Irak Uredbom Vijeća (EZ) br. 1210/2003 od 7. srpnja 2003. o određenim posebnim ograničenjima gospodarskih i financijskih odnosa s Irakom i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 2465/1996 (SL 2003., L 169, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 1., str. 134.) i njegova zamjena posebnim mjerama ograničavanja nisu utjecali na Uredbu br. 3541/92 o zabrani ispunjavanja iračkih zahtjeva, koja je još uvijek na snazi (vidjeti uvodnu izjavu 16. Uredbe br. 1210/2003). Nadalje, klauzula o neudovoljavanju potraživanjima zadržana je unatoč suspenziji embarga protiv Libije, koju je Vijeće sigurnosti usvojilo Rezolucijom 1192 od 5. travnja 1999., i nakon isteka embarga, vidjeti odluku ZVSP 2004/698 od 14. listopada 2004.
( 31 ) U tom su se smislu u bitnome očitovale u pogledu „no claims clause”, uvedene Uredbom br. 3541/92, sudovi pojedinih država članica; vidjeti u pogledu autonomnih garancija presudu suda u Padovi od 1. listopada 1993. donesenu u slučaju koji je vrlo sličan onom iz glavnog postupka, presudu Žalbenog suda u Parizu od 23. lipnja 1995. i presudu Doma lordova od 5. lipnja 2001., Shanning International Ltd. V. Lloyds TSB Bank plc., Lloyds TSB Banc plc., Rasheed Bank (2001.), UKHL 31. U tom pogledu vidjeti A. Marchand, L’embargo en droit du commerce international, Bruxelles, 2012., str. 406. i sljedeće.
( 32 ) Terminologija iz članka 12. Uredbe br. 204/2011 (u verziji prije izmjene uvedene Uredbom br. 45/2014 i u onoj koja proizlazi iz te izmjene) i članka 17. Uredbe 2016/44 dovodi do zaključka da se radi o pravoj zabrani (vidjeti, osim talijanske verzije, osobito francusku verziju: „il n’est fait (aucun) droit à aucune demande”, englesku verziju: „no claims […] shall be granted”, ili „satisfied” u tekstu izmijenjenom Uredbom br. 45/2014 i članku 17. Uredbe 2016/44 te njemačku verziju: „werden keine Forderungen […] zugelassen” u izvornom tekstu članka 12. Uredbe br. 204/2011, „[a]nsprüche […] werden nicht erfüllt” u tekstu izmijenjenom Uredbom br. 45/2014 i „[f]orderungen […] werden nicht erfullt” u tekstu članka 17. Uredbe 2016/44.
( 33 ) Vidjeti u pogledu sustava odgovornosti u slučaju garancija i protugarancija na prvi zahtjev članak 26. Jedinstvenih pravila Međunarodne trgovačke komore (ICC), navedenih u bilješci 21. ovog mišljenja.
( 34 ) Ne samo zbog toga što bi se proizveli učinci analogni onima uobičajenog produljenja garancije, nego i zato što bi suspenzija autonomne garancije s preciznim rokom isteka za razdoblje na neodređeno i neodredivo vrijeme teško mogla biti spojiva s neopozivošću obveze koju je davatelj garancije preuzeo tijekom valjanosti garancije.
( 35 ) Čini mi se da činjenica da se ne radi o „zamjenskoj činidbi” ne bi trebala, suprotno onome što smatra njemačka vlada, dovoditi u pitanje takav zaključak jer nigdje u tekstu članka 12. Uredbe br. 204/2011 ni članka 17. Uredbe 2016/44 ne upućuje na to da je dopušteno iz njihove primjene isključiti zahtjev za izvršenje činidaba navedenih u ugovoru na koji utječu mjere ograničavanja. Tekst tih članaka u područje primjene te odredbe uključuje prava na odštetu, naknadu ili garanciju, ali se tim pravima ne ograničava zabrana udovoljavanja potraživanjima. Napominjem, osim toga, da je TG‑ova protutužba podredno podnesena po osnovi naknade štete ili vraćanja onoga što je stečeno bez osnove.
( 36 ) Poput njemačke vlade ne isključujem mogućnost da bi ta plaćanja bila dopuštena primjenom članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 204/2011, ali samo pod uvjetom da sa svoje strane ne znače izravno ili neizravno davanje na raspolaganje ili korištenje sredstava u korist HIB‑a (vidjeti u tom smislu točke 38. do 40. te 42. i 43. ovog mišljenja).