MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 27. lipnja 2018. ( 1 )
Predmet C‑257/17
C,
A
protiv
Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Isključivanje iz područja primjene Direktive 2003/86 – Odredbe prava Unije koje su u skladu s nacionalnim pravom postale izravno i bezuvjetno primjenjive – Nadležnost Suda – Pravo na spajanje obitelji – Članak 15. stavci 1. i 4. – Odbijanje odobravanja autonomne dozvole boravka državljaninu treće zemlje nakon pet godina boravka u državi članici – Nacionalni propis kojim se predviđa obveza polaganja ispita građanske integracije – Postupovni uvjet – Datum podnošenja zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka kao datum stupanja na snagu autonomne dozvole boravka”
I. Uvod
1.
Sud je u ovom zahtjevu za prethodnu odluku, koji je uputio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska), s jedne strane, pozvan odlučiti o vlastitoj nadležnosti za tumačenje Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji ( 2 ) u kontekstu u kojem su situacije o kojima je riječ u glavnom predmetu izričito isključene iz područja primjene tog akta. Nacionalno pravo kojim se prenosi ta direktiva jednostrano je proširilo područje primjene navedene direktive kako bi se obuhvatile takve situacije.
2.
S druge strane, Sud je pozvan odgovoriti na pitanje protivi li se pravu Unije to da država članica, kada državljani trećih zemalja koji imaju pravo boravka na temelju spajanja obitelji žele dobiti autonomnu dozvolu boravka, neovisnu o sponzorovoj dozvoli boravka, zahtijeva da ti državljani prethodno polože novi ispit građanske integracije i, stoga, od kojeg datuma ta autonomno dozvola proizvodi učinke.
3.
Iako je Sud već imao priliku izjasniti se o integracijskoj mjeri iz članka 7. Direktive 2003/86 i ocijeniti je li ispit građanske integracije koji se zahtijeva u Nizozemskoj prihvatljiva „integracijska mjera” koju država članica na temelju te odredbe može naložiti državljaninu treće zemlje koji želi ostvariti pravo na spajanje obitelji, suprotno tomu, nikad mu nije postavljeno pitanje može li se na temelju članka 15. stavka 4. te direktive od podnositelja zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka zahtijevati da ponovno polaže ispit građanske integracije kako bi ostvario pravo boravka koje bi bilo neovisno o sponzorovu pravu boravka.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
4.
Iz uvodne izjave 2. Direktive Vijeća 2003/86 proizlazi da bi se „[u] skladu s obvezom zaštite obitelji i poštovanja obiteljskog života, ugrađenoj u mnogim instrumentima međunarodnog prava, trebale […] usvojiti mjere koje se odnose na spajanje obitelji. Ova Direktiva poštuje temeljna prava i pridržava se načela priznatih posebno u članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te u Povelji Europske unije o temeljnim pravima”.
5.
U skladu s uvodnom izjavom 4. Direktive 2003/86: „[s]pajanje obitelji prijeko je potreban način omogućavanja obiteljskog života. Ono pomaže stvaranju sociokulturne stabilnosti koja omogućava integraciju državljana trećih zemalja u državama članicama, što također služi promicanju ekonomske i socijalne kohezije, temeljnom cilju Zajednice navedenom u Ugovoru”.
6.
Uvodnom izjavom 6. Direktive 2003/86 određuje se da bi „[u] svrhu zaštite obitelji, zasnivanja i očuvanja obiteljskog života, materijalni uvjeti za ostvarenje prava na spajanje obitelji trebali […] biti utvrđeni na osnovu zajedničkih kriterija”.
7.
U skladu s uvodnom izjavom 15. Direktive 2003/86, „[t]rebalo bi promicati integraciju članova obitelji. U tu svrhu trebalo bi im odobriti status koji je neovisan od onoga sponzora, posebno u slučajevima raspada brakova i partnerstva, kao i pristup obrazovanju, zaposlenju i stručnom osposobljavanju pod istim uvjetima kao i osobi s kojom se ponovno spajaju, pod odgovarajućim uvjetima”.
8.
Prvi članak Direktive 2003/86 glasi kako slijedi:
„Cilj ove Direktive je utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica”.
9.
U članku 2. točki (d) Direktive 2003/86 navodi se kako u smislu te direktive:
„(d)
‚spajanje obitelji’ znači ulazak i boravište [boravak] u državi članice [državi članici] članova obitelji državljanina treće zemlje koji zakonito boravi u toj državi članici da bi se očuvala obiteljska zajednica”.
10.
Člankom 3. stavkom 3. Direktive 2003/86 određuje se da se „[o]va […] Direktiva ne primjenjuje na članove obitelji državljanina Unije”.
11.
U članku 7. stavku 2. Direktive 2003/86 pojašnjava se kako „[d]ržave članice mogu tražiti od državljana trećih zemalja da udovolje integracijskim mjerama u skladu s nacionalnim zakonom”.
12.
U skladu s člankom 15. stavcima 1., 3. i 4. Direktive 2003/86:
„1. Nakon najviše pet godina boravka i pod uvjetom da članu obitelji nije odobrena boravišna dozvola [dozvola boravka] zbog razloga koji se ne odnose na spajanje obitelji, supružnik ili nevjenčani partner i dijete koje je postalo punoljetno imaju po podnošenju zahtjeva, ako se isti traži, pravo na autonomnu boravišnu dozvolu [dozvolu boravka], neovisno o dozvoli sponzora.
[…]
3. U slučaju udovištva, razvoda, rastave ili smrti rodbine prvog stupnja u izravnoj uzlaznoj ili silaznoj liniji, autonomna boravišna dozvola [dozvola boravka] može se izdati na zahtjev, ako se traži, osobama koje su ušle na temelju okupljanja obitelji. Države članice utvrđuju odredbe kojima se osigurava odobravanje autonomnih boravišnih dozvola [dozvola boravka] u slučaju posebno teških okolnosti.
4. Nacionalnim pravom utvrđeni su uvjeti koji se odnose na odobravanje i trajanje autonomne boravišne dozvole [dozvole boravka]”.
B. Nizozemsko pravo
13.
Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, odobrenje ograničenog boravka uvjetovano „trajnim humanitarnim razlozima” u biti preuzima sadržaj članka 15. Direktive 2003/86 u pogledu uvjeta za odobravanje autonomne dozvole.
14.
Člankom 26. stavkom 1. Vreemdelingenweta 2000 (Zakon o strancima, u daljnjem tekstu: Vw 2000) od 23. studenoga 2000. određuje se da se „[d]ozvola boravka, koja u pravnom smislu znači zakonit boravak, odobrava od dana kada je stranac dokazao da ispunjava sve uvjete, a najranije od dana zaprimanja zahtjeva”.
15.
Člankom 3.51. uvodnom rečenicom stavka 1. točkom (a) i člankom 3.51. stavkom 5. Vreemdelingenbesluita 2000 (Uredba o strancima iz 2000., u daljnjem tekstu: Vb 2000) određuje se da „odobrenje dozvole boravka na određeno vrijeme u smislu članka 14. Vw‑a 2000 može se uvjetovati trajnim humanitarnim razlozima u pogledu stranca koji:
(a)
boravi pet godina u Nizozemskoj kao nositelj odobrenja boravka s ograničenjem iz podtočke 1. […]:
1o.
boravak u svojstvu člana obitelji osobe koja je nositelj prava na stalni boravak;
[…]
5. Članak 3.80.a [Vb‑a 2000] primjenjuje se na strance iz stavka 1. točke (a) podtočke 1o. […].”
16.
Člankom 3.80.a stavcima 1., 2. i 4. Vb‑a 2000 određuje se
„1. Zahtjev za izmjenu odobrenja boravka […] u odobrenje boravka uvjetovano trajnim humanitarnim razlozima odbija se kada je zahtjev podnio stranac u smislu članka 3.51. uvodne rečenice stavka 1. točke (a) podtočke 1. koji nije položio ispit iz članka 7. stavka 2. točke (a) Weta inburgering [(Zakon o građanskoj integraciji, u daljnjem tekstu: Wi)] ili nije stekao diplomu, certifikat ili drugi dokument u smislu članka 5. stavka 1. točke (c) istog zakona.
2. Prvi se stavak ne primjenjuje ako je stranac:
[…]
e.
bio oslobođen obveze građanske integracije na temelju članka 6. stavka 1. točke (a) ili (b) Wi‑ja, […].
[…]
4. Ministar može odlučiti ne primijeniti stavak 1. ako smatra da bi primjena te odredbe dovela do situacija koje bi prouzročile tešku nepravdu”.
17.
Na temelju članka 6. stavka 1. točke (a) ili (b) Wi‑ja:
„1. Ministar oslobađa osobu obveze građanske integracije ako:
a.
je ta osoba dokazala da zbog tjelesnog ili duševnog invaliditeta ili mentalnog oštećenja trajno nije sposobna položiti ispit građanske integracije;
b.
na temelju dokaza koje je dostavila osoba koja podliježe obvezi građanske integracije zaključi da ta osoba zbog opravdanih razloga ne može ispuniti obvezu građanske integracije. […]”.
III. Glavni postupci, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
A. Činjenice u glavnom postupku
18.
Prvi tužitelj u glavnom postupku, gospođa C (u daljnjem tekstu: tužitelj C ili osoba C), državljanka je treće zemlje (Kina). Od 5. studenoga 2008. nositeljica je dozvole boravka u svrhu boravka kod supružnika koja je vrijedila do 5. studenoga 2014. Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) proglasio je 2. veljače 2015. razvod između osobe C i njezina supružnika, koji je nizozemski državljanin.
19.
Osoba C podnijela je državnom tajniku na temelju članka 3.51. uvodne rečenice stavka 1. točke (a) Vb‑a 2000 zahtjev za izmjenu dozvole boravka kod supružnika u autonomnu dozvolu boravka pred Staatssecretaris van Veiligheid en Justitie (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska). Državni tajnik odbio je zahtjev za autonomnu dozvolu boravka prvom odlukom od 2. veljače 2015. Također je ukinuo dozvolu boravka kod supružnika s retroaktivnim učinkom od 10. veljače 2014. jer od tog datuma osoba C u Basisregistratie Personen (u daljnjem tekstu: registar BRP) ( 3 ) više nije bila prijavljena na istoj adresi kao i njezin supružnik. Prema mišljenju državnog tajnika, dozvola boravka kod supružnika postala je pravno neutemeljena. Drugom je odlukom od 24. srpnja 2015. državni tajnik odobrio osobi C zahtjev za autonomnu dozvolu boravka u dijelu u kojem je osoba C podnijela dokaz da je oslobođena uvjeta polaganja ispita građanske integracije na temelju članka 3.80.a Vb‑a 2000. Državni tajnik retroaktivno joj je odobrio autonomnu dozvolu boravka od datuma na koji je osoba C ispunila uvjet koji se odnosi na obvezu građanske integracije, odnosno od 16. veljače 2015. Zbog toga je zakoniti boravak osobe C bio prekinut tijekom međurazdoblja od 10. veljače 2014. (datum završetka zajedničkog boravka sa supružnikom u skladu s registrom BRP) do 16. veljače 2015. (datum izdavanja autonomne dozvole boravka). Zato interes osobe C u glavnom predmetu proizlazi iz pravnog prekida njezina razdoblja zakonitog boravka.
20.
Osoba C podnijela je tužbu protiv odluke o ukidanju njezine dozvole boravka kod supružnika s retroaktivnim učinkom od 10. veljače 2014. pred rechtbank Den Haag zittingsplaats Rotterdam (Sud u Haagu, stalna služba u Rotterdamu, Nizozemska, u daljnjem tekstu: prvostupanjski sud), koji je presudom od 5. siječnja 2016. tužbu proglasio neosnovanom.
21.
Drugi tužitelj u glavnom postupku, A (u daljnjem tekstu: tužitelj A ili osoba A), također je državljanin treće zemlje (Kongo). Bio je nositelj dozvole boravka kod supružnika od 20. prosinca 1997. do 15. listopada 2016. Raskidanje braka između osobe A i njezina supružnika nizozemskog državljanstva upisano je u registar BRP 28. srpnja 2015.
22.
Tužitelj A podnio je na temelju članka 3.51. uvodne rečenice stavka 1. točke (a) Vb‑a 2000 zahtjev za izmjenu dozvole boravka kod supružnika u autonomnu dozvolu boravka. Odlukama od 26. veljače i 21. rujna 2015. državni tajnik potvrdio je odluku o odbijanju zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka jer osoba A nije podnijela dokaz o polaganju drugog ispita građanske integracije ili dokaz o oslobođenju ili izuzeću od te obveze na temelju članka 3.80.a Vb‑a 2000. Državni tajnik obavijestio je 8. veljače 2016. pisanim putem tužitelja A o svojoj namjeri da mu retroaktivno ukine dozvolu boravka kod supružnika od 3. rujna 2014. jer od tog datuma osoba A i njezin supružnik više nisu bili upisani u registar BRP kao rezidenti na istoj adresi. Stoga je prema mišljenju državnog tajnika dozvola boravka kod supružnika bila pravno neutemeljena.
23.
Tužitelj A podnio je tužbu pred prvostupanjskim sudom koji ju je odbio presudom od 25. svibnja 2016.
B. Postupci pred sudom koji je uputio zahtjev i prethodna pitanja
24.
Tužitelji C i A podnijeli su žalbu protiv presuda donesenih u prvom stupnju pred Raad van State (Državno vijeće). Kao prvo, prema mišljenju tužitelja C i A, mogućnost da se stjecanje autonomne dozvole boravka podredi uvjetima utvrđenima u nacionalnom pravu, kao što je ispunjavanje, u skladu s člankom 3.80.a stavkom 1. Vb‑a 2000, uvjeta polaganja drugog ispita građanske integracije prije odobravanja autonomne dozvole boravka, ne proizlazi iz članka 15. Direktive 2003/86, čiji se stavak 4. odnosi samo na postupovne uvjete, a ne na materijalne uvjete. Kao drugo, osobe C i A prigovaraju prvostupanjskom sudu da se pogrešno oslonio na presudu od 9. srpnja 2015., K i A (C‑153/14, u daljnjem tekstu: presuda K i A, EU:C:2015:453), kako bi opravdao usklađenost uvjeta polaganja drugog ispita građanske integracije s Direktivom 2003/86. Naime, za tužitelje C i A, presuda K i A odnosi se na obvezu građanske integracije državljanina treće zemlje u okviru prava na spajanje obitelji prilikom dopuštanja ulaska u Nizozemsku. Presuda K i A različita je od slučaja u glavnom postupku. Prema mišljenju osobe C, autonomna dozvola boravka trebala joj je biti izdana, a da pritom nije morala ispuniti uvjet povezan s polaganjem drugog ispita građanske integracije, 10. veljače 2014., na dan od kojeg je zakonito boravila u Nizozemskoj već pet godina. Tužitelj A navodi da je cilj članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86 upravo ograničavanje na pet godina razdoblja tijekom kojeg članovi obitelji ovise o sponzoru. Kao treće, tužitelj C tvrdi da je dozvola boravka kod supružnika trebala biti ukinuta na dan proglašenja razvoda, 2. veljače 2015., a ne kao što je smatrao prvostupanjski sud, 10. veljače 2014., dan od kojeg osoba C i njezin supružnik više nisu bili upisani kao rezidenti na istoj adresi u registru BRP. Osim toga, osoba C tvrdi da ukidanje dozvole boravka kod supružnika s retroaktivnim učinkom ima za posljedicu to da tijekom međurazdoblja nije imala zakonit boravak.
25.
Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev napominje da nadležnost Suda nije očita jer članak 3. stavak 3. Direktive 2003/86 isključuje „članove obitelji državljanina Unije”, a dotični supružnici osoba C i A nizozemski su državljani. U interesu je Unije da se odredbe preuzete iz prava Unije tumače ujednačeno ( 4 ). Međutim, iz presude od 18. listopada 2012., Nolan (C‑583/10, u daljnjem tekstu: presuda Nolan, EU:C:2012:638), proizlazi da Unija nema interes za ujednačeno tumačenje akta koji se odnosi na situaciju koja je izričito isključena iz tog akta. Budući da se navedena presuda više nije citirala, među ostalim, u presudi velikog vijeća od 15. studenoga 2016., Ullens de Schooten (C‑268/15, EU:C:2016:874), sudu koji je uputio zahtjev nije jasno primjenjuje li se i dalje presuda Nolan i može li dovesti do toga da se Sud proglasi nenadležnim odgovoriti na ovaj zahtjev za prethodnu odluku.
26.
Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev kaže da ne zna na što se odnose „uvjeti koji se odnose na odobravanje […] autonomne [dozvole boravka]” u smislu članka 15. stavka 4. Direktive 2003/86, koji su utvrđeni nacionalnim pravom. Sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li se ti uvjeti odnositi na uvjete integracije, a stoga i na materijalne uvjete. Također pojašnjava da se Sud djelomično izjasnio o tom pitanju u dvjema presudama, u presudi od 4. lipnja 2015., P i S (C‑579/13, u daljnjem tekstu: presuda P i S, EU:C:2015:369) i presudi K i A, a da iz tih presuda ipak ne proizlazi potpun odgovor primjenjiv na glavne postupke.
27.
Kao treće, što se tiče prekida zakonitog boravka osobe C, sud koji je uputio zahtjev pita se od kojeg datuma autonomna dozvola boravka proizvodi učinke. Budući da je zahtjev za odobravanje autonomne dozvole boravka podnesen nakon zakonitog boravka od pet godina i u svrhu spajanja obitelji, sud koji je uputio zahtjev smatra da u tekstu članka 15. Direktive 2003/86 nije jasno naveden datum od kojeg treba odobriti autonomnu dozvolu boravka.
28.
U tim je okolnostima Raad van State (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Uzimajući u obzir članak 3. stavak 3. Direktive [2003/86] i presudu [Nolan], je li Sud nadležan za davanje odgovora na prethodna pitanja nizozemskog suda o tumačenju odredbi navedene direktive u sporu koji se odnosi na pravo boravka članova obitelji sponzora koji imaju nizozemsko državljanstvo ako je ta direktiva u nizozemskom pravu proglašena izravno i bezuvjetno primjenjivom na te članove obitelji?
2.
Treba li članak 15. stavke 1. i 4. Direktive [2003/86] tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onoga o kojemu je riječ u glavnim postupcima, kojim se predviđa da se zahtjev za autonomnu dozvolu boravka stranca koji u okviru spajanja obitelji već više od pet godina zakonito boravi na državnom području neke države članice može odbiti jer stranac nije poštovao uvjete integracije koji se zahtijevaju nacionalnim pravom?
3.
Treba li članak 15. stavke 1. i 4. Direktive [2003/86] tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku na temelju kojega se autonomna dozvola boravka može odobriti najranije od datuma podnošenja zahtjeva?”
29.
U ovom predmetu pisana očitovanja podnijeli su tužitelji C i A, nizozemska i austrijska vlada te Europska komisija.
30.
Na zajedničkoj raspravi s povezanim predmetom C‑380/17, K i B, koja je 19. ožujka 2018. održana pred Sudom, svoja usmena očitovanja iznijeli su tužitelji C i A, potom tužitelji K i B, nizozemska vlada te Komisija.
IV. Analiza
A. Nadležnost Suda
31.
Tužiteljima C i A odobrena je dozvola boravka kod supružnika na temelju spajanja obitelji jer su boravili kod svojih supružnika nizozemskog državljanstva koji se nisu koristili svojim pravom na slobodu kretanja.
32.
U nedvosmislenom tekstu članka 3. stavka 3. Direktive 2003/86 pojašnjeno je da se ona „ne primjenjuje na članove obitelji državljanina Unije” ( 5 ). Supružnici tužitelja, nizozemski državljani koji se nisu koristili svojim pravom na slobodu kretanja, nisu dakle obuhvaćeni ratione materiae Direktivom 2003/86.
33.
Međutim, nizozemski zakonodavac jednostrano je odlučio proširiti područje primjene odredbi Direktive 2003/86 na nizozemske sponzore koji se ne koriste svojim pravom na slobodu kretanja ( 6 ), ali koji žele ostvariti pravo na spajanje obitelji ( 7 ). Situacije u glavnom predmetu potpuno su unutarnje situacije, što stranke u ovom predmetu ne osporavaju. Drugim riječima, riječ je o proširenju područja primjene ratione materiae nizozemskog uređenja, Vb 2000, u korist nizozemskih državljana koji se ne koriste svojim pravom na slobodu kretanja. U tim okolnostima valja ispitati je li opravdano tumačenje Suda u pogledu odredbi na koje se odnose postavljena pitanja, te stoga je li utvrđena nadležnost Suda, kao što to tvrde sud koji je uputio zahtjev, nizozemska vlada i tužitelji u glavnom postupku, ali osporavaju Komisija i austrijska vlada.
34.
U skladu s člankom 267. UFEU‑a Sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovorâ i akata institucija Unije. Iz toga proizlazi da je samo na nacionalnom sudu da s obzirom na posebne okolnosti svakog predmeta ocijeni nužnost upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku za potrebe donošenja presude, kao i relevantnost pitanja koja upućuje Sudu ( 8 ). Slijedom toga, ako se pitanja nacionalnih sudova odnose na tumačenje odredbe prava Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku ( 9 ).
35.
U tom pogledu valja podsjetiti da se Sud u više navrata proglasio nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima se činjenice iz glavnog postupka nalaze izvan područja primjene prava Unije. Naime, u interesu je Unije da osigura ujednačeno tumačenje odredbe akta Unije i odredbi nacionalnog prava kojima se ona prenosi i na temelju kojih je primjenjiva izvan područja primjene tog akta.
36.
U tom je kontekstu Sud pojasnio da je njegovo tumačenje odredbi prava Unije u situacijama koje nisu obuhvaćene njegovim područjem primjene opravdano kad je nacionalno pravo na izravan i bezuvjetan način te odredbe učinilo primjenjivima na takve situacije kako bi se osiguralo istovjetno postupanje u tim situacijama i u onima koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije ( 10 ). Stoga je Sud pozvan provjeriti postoje li dovoljno precizne naznake da bi se moglo utvrditi upućuje li se nacionalnim pravom izravno i bezuvjetno na pravo Unije. Sud u biti može odrediti je li nadležan odgovoriti na pitanja koja su mu postavljena samo na temelju podataka koja je nacionalni sud dostavio u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 11 ).
37.
Točno je da se, u skladu s presudom Nolan, ne može potvrditi ili pretpostaviti da je postojao interes Unije da se, u području koje je zakonodavac Unije isključio iz područja primjene akta koji je donio, odredbe tog akta tumače ujednačeno ( 12 ). Naime, prema toj logici, „ako zakonodavac Unije jednoznačno navodi da se akt koji je donio ne primjenjuje na određeno područje, on se, […], odriče cilja ujednačenog tumačenja i primjene pravnih pravila na tom isključenom području” ( 13 ).
38.
Presudom od 19. listopada 2017., Solar Electric Martinique (C‑303/16, u daljnjem tekstu: presuda Solar Electric Martinique, EU:C:2017:773), koja se također odnosila na slučaj izričitog isključivanja iz područja primjene direktive Unije ( 14 ), prema mojem su mišljenju ipak prilagođena određena obrazloženja presude Nolan. Naime, Sud je u točki 29. presude Solar Electric Martinique pojasnio da je „[p]ostojanje interesa Unije da, kako bi se izbjeglo buduće različito tumačenje, [pojmovi iz predmetne direktive] dobiju ujednačeno tumačenje doista […] zamislivo ( 15 )”. Stoga, iako je presuda Nolan ostavila dojam da takav interes nestaje u slučaju izričitog isključivanja koje provede zakonodavac Unije, u presudi Solar Electric Martinique to tumačenje nije potvrđeno. I dalje u pogledu situacije izričitog isključivanja iz područja primjene direktive, čini se da se u presudi od 27. lipnja 2018., SGI i Valériane (C‑459/17 i C‑460/17), konačno odbacuje pristup koji je prethodno donesen u presudi Nolan, pri čemu se tvrdi da, unatoč tom izričitom isključivanju, postoji jasan interes Unije ( 16 ) da se, radi izbjegavanja budućih razlika u tumačenju, odredbe i pojmovi iz prava Unije ujednačeno tumače, bez obzira na okolnosti u kojima ih treba primijeniti, jer se u nacionalnom pravu izravno i bezuvjetno upućuje na odredbu direktive čije se tumačenje traži od Suda ( 17 ).
39.
To je također slučaj u ovom predmetu.
40.
Naime, navodi suda koji je uputio zahtjev dovoljno su precizni i potvrđuju da se u nacionalnom pravu, u skladu s pravom Unije, izravno i bezuvjetno upućuje na to potonje pravo. Sud koji je uputio zahtjev tako pojašnjava da se nizozemskim zakonodavstvom i propisima uspostavlja zajedničko pravno uređenje za spajanje obitelji državljana trećih zemalja i spajanje obitelji nizozemskih državljana koji se ne koriste svojim pravom na slobodu kretanja i da se u njima ne pravi razlika između tih dvaju uređenja. Iz obrazloženja Vb‑a 2000 proizlazi da je rok iz članka 3.51. Vb‑a 2000 ( 18 ), u kojem državni tajnik može odobriti autonomnu dozvolu boravka ( 19 ), postrožen i proširen s tri godine na pet godina boravka i da se također primjenjuje na spajanja obitelji nizozemskih državljana koji se ne koriste svojim pravom na slobodu kretanja. Uvjet polaganja drugog ispita građanske integracije naveden u članku 3.80.a stavku 1. Vb‑a 2000 kao i produljenje roka primjenjuju se bez razlike na spajanja obitelji državljana trećih zemalja i spajanja obitelji nizozemskih državljana koji se ne koriste svojim pravom na slobodu kretanja.
41.
Osim toga, sud koji je uputio zahtjev dodaje da će, ako Sud u ovom slučaju nije nadležan za tumačenje članka 15. Direktive 2003/86, on sâm morati tumačiti taj članak kako bi odlučio o meritumu spora. U praksi bi tumačenje odredbe prava Unije koje provede nacionalni sud moglo utjecati na sadržaj tog prava i dovesti do bitno drukčijeg pristupa od onog koji bi mogao usvojiti Sud. Osim toga, ono bi moglo obeshrabriti nacionalne sudove dotične države članice da u budućnosti postave takvo pitanje Sudu. U svakom slučaju, pojmovi za koje sud koji je uputio zahtjev traži tumačenje itekako su obuhvaćeni pravom Unije te se mogu primijeniti u situacijama obuhvaćenima područjem primjene direktive.
42.
Stoga smatram da postoji interes Unije za ujednačeno tumačenje, s jedne strane, kako bi se izbjegla različita primjena prava Unije i, s druge strane, zbog potrebe da se ne postupa različito u situacijama koje je neka država članica odlučila uskladiti s rješenjima utvrđenima u pravu Unije.
43.
U tim okolnostima predlažem da Sud utvrdi da je nadležan odgovoriti na upućena pitanja.
B. Tumačenje članka 15. stavaka 1. i 4. Direktive 2003/86 i usklađenost uvjeta koji se odnosi na drugi ispit građanske integracije
44.
Podsjećam da su tužitelji C i A nositelji dozvole boravka kod supružnika na temelju spajanja obitelji. Oni su podnijeli zahtjev za autonomnu dozvolu boravka na temelju članka 3.51. uvodne rečenice stavka 1. točke (a) Vb‑a 2000. Zahtjev je odbačen jer tužitelji C i A nisu položili ispit iz članka 7. stavka 2. točke (a) Wi‑ja ili nisu podnijeli dokaz da su položili taj ispit ili da su oslobođeni polaganja ispita. U tim je okolnostima, u slučaju neuspjeha, tužiteljima C i A uskraćena autonomna dozvola boravka.
45.
Drugo prethodno pitanje odnosi se dakle na usklađenost s člankom 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 odbijanja zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka članu obitelji koji boravi na nacionalnom području više od pet godina u svrhu spajanja obitelji zbog nepoštovanja uvjeta integracije koji se zahtijevaju nacionalnim pravom. Konkretnije, Sud je pozvan odlučiti o smislu izraza „uvjeti koji se odnose na odobravanje […] autonomne dozvole boravka” navedenog u članku 15. stavku 4. Direktive 2003/86 i utvrditi nalazi li se među tim uvjetima obveza polaganja ( 20 ) drugog ispita građanske integracije.
46.
Prije razmatranja tumačenja članka 15. stavka 4. Direktive 2003/86 valja istaknuti da se u Nizozemskoj, čini se, postupak integracije odvija u dvije faze.
47.
Prva je faza uređena člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/86 u kojem se pojašnjava da države članice „mogu tražiti od državljana trećih zemalja da udovolje integracijskim mjerama […]”. Sud je presudio ( 21 ) da države članice mogu zahtijevati da državljani trećih zemalja polože ispit građanske integracije. Taj ispit obuhvaća procjenu osnovnog poznavanja jezika i društva dotične države članice te podrazumijeva plaćanje različitih troškova. U Komunikaciji Komisije Vijeću i Europskom parlamentu o smjernicama za primjenu Direktive 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji (u daljnjem tekstu: smjernice Komisije) ( 22 ) integracijske mjere iz članka 7. stavka 2. navedene direktive definiraju se kao provjera „spremnosti državljana trećih zemalja na integraciju” koja u tu svrhu može poprimiti oblik ispita o osnovnim vještinama koje se smatraju potrebnima. Integracijska mjera koju mogu zahtijevati države članice „ne može podrazumijevati obvezu postizanja rezultata” koja bi dovela do uvođenja mjere kojom se ograničava mogućnost spajanja obitelji. Naprotiv, ona mora „pridonijeti uspješnom spajanju obitelji”. Naime, osnovno poznavanje jezika, povijesti i institucija društva domaćina neophodni su za integraciju te ih Komisija potiče ( 23 ). U tom se smislu ispit može polagati prije ulaska na područje Unije u veleposlanstvima i konzulatima ili državi članici domaćinu.
48.
U nizozemskom pravu postoji druga faza integracije koja se temelji na odredbama članka 15. stavka 4. Direktive 2003/86. U toj novoj fazi integracije nalaže se uspješno polaganje novog ispita ako član obitelji želi steći neovisan status i ne ovisiti više o sponzorovoj dozvoli boravka. Prema mišljenju nizozemske vlade, odobravanjem autonomne dozvole boravka učvršćuje se pravni položaj državljanina treće zemlje koji već pet godina zakonito boravi na području neke države članice te se zbog toga od podnositelja zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka može zahtijevati da dokaže da je u međuvremenu dovršio svoju integraciju.
49.
Imajući u vidu navedeno, sada ću se osvrnuti na tumačenje koje je sud koji je uputio zahtjev zatražio u pogledu pojma „uvjeti” predviđenog u članku 15. stavku 4. Direktive 2003/86 koji, prema mišljenju nizozemske vlade, može obuhvaćati drugi ispit građanske integracije.
50.
Valja istaknuti da se ni u tekstu članka 15. Direktive 2003/86 ni u smjernicama Komisije ne pojašnjava može li se, i u kojoj mjeri, propisivanje obveze građanske integracije predvidjeti za stjecanje autonomne dozvole boravka.
51.
Međutim, ističem da se u članku 15. stavku 4. Direktive 2003/86 upotrebljava izraz „uvjeti koji se odnose na odobravanje”, a ne izraz „uvjeti integracije” ( 24 ), kao što je slučaj u članku 5. stavku 2. Direktive Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom ( 25 ) ili izraz „integracijske mjere” ( 26 ) koji se nalazi u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/86.
52.
„Integracijske mjere” i „uvjeti integracije” moraju biti bitno različiti te se nipošto ne mogu smatrati sinonimima jer integracijske mjere treba smatrati blažima od uvjeta integracije ( 27 ). Istom smislu teži sustavno tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive 2003/86. U njemu se navodi niz uvjeta za koje državljanin treće zemlje mora podnijeti dokaz da ih je ispunio. Suprotno tomu, integracijska je mjera navedena u sljedećem stavku, dok bi europski zakonodavac, da je državljanina treće zemlje htio podvrgnuti integracijskoj mjeri i izvršiti probir na temelju nje, tu mjeru naveo u stavku 1. u, primjerice, četvrtoj točki. Ali to nije učinio. Cilj integracijskih mjera iz članka 7. stavka 2. Direktive 2003/86 nije probir, nego, naprotiv, njihov glavni cilj mora biti olakšavanje integracije u državama članicama ( 28 ).
53.
Već je na temelju te razlike u terminologiji jasno zašto smatram, kao i sud koji je uputio zahtjev, da se ni u presudi K i A, koja se odnosila na kvalifikaciju ispita građanske integracije kao „integracijske mjere” u smislu članka 7. stavka 2. Direktive 2003/86, ni u presudi P i S, koja se odnosila na tumačenje pojma „uvjeti integracije” iz članka 5. stavka 2. Direktive 2003/109, ne daje odgovor u pogledu tumačenja izraza „uvjeti koji se odnose na odobravanje […] [dozvole boravka]” koji se navodi u članku 15. stavku 4. Direktive 2003/86, osobito što se tiče pitanja može li taj izraz obuhvaćati uvjet povezan s polaganjem drugog ispita građanske integracije kao što je onaj koji se primjenjuje u glavnim postupcima.
54.
Osim razlika u terminologiji koje su upravo navedene, za tumačenje članka 15. Direktive 2003/86, osobito njegova stavka 4., također valja uzeti u obzir ciljeve, strukturu i nastanak odredbi navedene direktive.
55.
Što se tiče teleološkog tumačenja Direktive 2003/86, valja podsjetiti da je Sud, s jedne strane, potvrdio da u sustavu Direktive 2003/86 dopuštenje za spajanje obitelji čini opće pravilo, dok se odredbe koje omogućavaju njegovo ograničenje moraju usko tumačiti, te je, s druge strane, pojasnio da države članice ne mogu koristiti manevarski prostor koji im se priznaje na temelju tih odredbi na način koji ugrožava cilj te direktive, koji se sastoji od promicanja spajanja obitelji, kao i njezin koristan učinak ( 29 ).
56.
U sustavu Direktive 2003/86 neovisan status članova sponzorove obitelji znači vlastiti status kojim završava ovisnost o tom sponzoru. Tako u slučaju teških okolnosti ili ako je sponzorova dozvola boravka ukinuta ili uskoro istječe, član obitelji koji ima autonomnu dozvolu boravka za to neće biti kažnjen.
57.
Kad bi se izraz „uvjeti koji se odnose na odobravanje […] [dozvole boravka]”, upotrijebljen u članku 15. stavku 4. Direktive 2003/86, tumačio kao prilika da države članice predvide drugi ispit građanske integracije, time bi se nanijela šteta svrsi i korisnom učinku tog akta te bi se prekomjerno zakompliciralo pravo na spajanje obitelji.
58.
U ovom slučaju valja imati na umu da su uvjeti koji se primjenjuju na temelju nizozemskog propisa osobito strogi. Kao što sam već istaknuo, državljanin treće zemlje mora ispuniti uvjete građanske integracije koji prekoračuju granice uvjeta koji su postavljeni prilikom prvog ulaska u Nizozemsku na temelju prava na spajanje obitelji. Člankom 7. stavkom 2. točkom (a) Wi‑ja utvrđeni su uvjeti koje mora ispuniti državljanin treće zemlje. Prvo mora, u roku od tri godine, steći vještine u govoru i pismu na nizozemskom jeziku koje odgovaraju najmanje razini A2 europskog referentnog okvira za suvremene strane jezike. Te se vještine sastoje od usmenog izražavanja, slušanja, pismenog izražavanja i čitanja ( 30 ). Državljanin treće zemlje mora, kao drugo, tijekom te tri godine steći znanja o nizozemskom društvu. Ono se sastoji od dijela koji se odnosi na poznavanje nizozemskog društva i dijela koji se odnosi na snalaženje na nizozemskom tržištu rada ( 31 ).
59.
Stoga smatram da se svrhom Direktive 2003/86 ne može opravdati teza prema kojoj pojam „uvjeti koji se odnose na odobravanje […] [dozvole boravka]” može obuhvaćati materijalni uvjet kao što je polaganje drugog ispita građanske integracije. Prema mojem mišljenju, taj izraz zapravo treba tumačiti na način da se odnosi samo na mogućnost da države članice zahtijevaju podnošenje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka i odrede koje je podatke potrebno dostaviti u prilog takvom zahtjevu. Drugim riječima, riječ je o formalnim ili administrativnim uvjetima, a ne o materijalnim uvjetima.
60.
Strukturom Direktive 2003/86, osobito položajem članka 15. u strukturi navedene direktive, potvrđuje se teza prema kojoj uvjet iz članka 15. stavka 4. nije materijalni uvjet. U skladu s tekstom uvodne izjave 6. u kojoj se ističe da bi „materijalni uvjeti za ostvarenje prava na spajanje obitelji trebali […] biti utvrđeni na osnovu zajedničkih kriterija”, u člancima 6., 7., 8. i 12. Direktive 2003/86 utvrđuje se niz kriterija ili pravila koja se odnose na ispitivanje zahtjeva, podnošenje zahtjeva i uvjete u pogledu izdavanja dozvole boravka. Suprotno tomu, izuzev članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86 kojim se utvrđuju ratione personae članovi obitelji adresati kojima se može odobriti takva autonomna dozvola boravka ( 32 ), u tom članku 15. ne utvrđuje se nijedan zajednički kriterij ili zajedničko materijalno pravilo. Članci 6. do 8. nalaze se u poglavlju IV., „Uvjeti za ostvarenje prava na spajanje obitelji”, Direktive 2003/86, dok je članak 15. izdvojen i unesen u njezino poglavlje VI., „Ulazak i [boravak] članova obitelji”. Usto, u članku 15. navedene direktive ne upućuje se na odredbe njezina poglavlja IV., za razliku od članka 12. stavka 1. iste direktive (koji se odnosi na spajanje obitelji izbjeglica), u kojem se upućuje na te odredbe. Stoga se čini da zakonodavac Unije nije htio odobravanje autonomne dozvole boravka podrediti materijalnim uvjetima, nego samo postupovnim uvjetima koje utvrđuju države članice. Zakonodavac Unije zamislio je autonomnu dozvolu boravka kao posljedicu neprekinutog boravka člana sponzorove obitelji na području države članice.
61.
Naposljetku, također se slažem s tumačenjem za koje se zalaže sud koji je uputio zahtjev, prema kojem nastanak članka 15. Direktive 2003/86 dokazuje da su uvjeti koji se primjenjuju na odobravanje dozvole boravka postupovni uvjeti zbog sljedećih razloga.
62.
Kao prvo, iz uvodne izjave 15. Direktive 2003/86, obrazloženja Prijedloga Direktive 2003/86 ( 33 ) i radnog dokumenta Vijeća ministara Europske unije ( 34 ) od 9. kolovoza 2002. proizlazi da autonomna dozvola boravka uvedena člankom 15. Direktive 2003/86 ima za učinak da članovi obitelji više ne ovise o sponzoru za svoju dozvolu boravka, na primjer ako sponzor napusti državu članicu u kojoj boravi s članom obitelji, ako premine ili u slučaju raspada braka ili partnerstva između sponzora i člana obitelji. Autonomnom dozvolom boravka nastoji se učvrstiti pravni položaj člana sponzorove obitelji te mu pružiti veću pravnu sigurnost.
63.
Kao drugo, nastanak članka 15. Direktive 2003/86 promatran u cijelosti upućuje na to da se autonomna dozvola boravka izvorno stjecala ex lege ( 35 ), ali je tijekom zakonodavnih rasprava o tom prijedlogu istaknuto da se ta dozvola ne bi smjela steći automatski nakon razdoblja boravka od pet godina, nego na zahtjev. Ta je napomena dovela do izrade izmijenjenog prijedloga kojim se predvidjela mogućnost, koja se sada nalazi u članku 15. stavcima 1. i 3. Direktive 2003/86, da se autonomna dozvola boravka podredi podnošenju zahtjeva u tu svrhu. Dodavanje stavka 4. članku 15. povezano je s dodavanjem izraza „ako se isti traži” koji se nalazi u članku 15. stavku 1. prvom podstavku odnosno izraza „ako se traži”, u članku 15. stavku 3. Direktive 2003/86 ( 36 ). Bilo je dakle potrebno uvesti odredbu u navedenom stavku 4. koja se odnosi na načine podnošenja tog zahtjeva i naknadno odobravanje dozvole boravka. Stoga su države članice ovlaštene prenijeti tu odredbu na dva načina: s jedne strane, ako ne postoji poseban postupak, države članice mogu predvidjeti da se autonomna dozvola boravka stječe primjenom prava nakon pet godina boravka ili, s druge strane, mogu predvidjeti da se autonomna dozvola boravka stječe na zahtjev te je popraćena postupovnim pravilima.
64.
Kao treće, nastanak pojma „uvjeti” otkriva da se članak 15. stavak 4. Direktive 2003/86 našao u prijedlogu direktive prije nego što je članku 7. dodan stavak 2. ( 37 ). Kao što sam već istaknuo ( 38 ), u tom se stavku izričito upućuje na „integracijske mjere”. Međutim, dodavanje stavka 2. članku 7. prijedloga nakon članka 15. stavka 4. nije dovelo do naknadne izmjene članka 15. stavka 4. kako bi se navelo upućivanje ili uskladili izrazi upotrijebljeni u članku 15. stavku 4. i članku 7. stavku 2. Direktive 2003/86. Stoga taj pojam treba smatrati neovisnim o pojmu „integracijske mjere” upotrijebljenom u članku 7. stavku 2. Direktive 2003/86.
65.
Iz toga dakle zaključujem da odredbe članka 15. stavaka 1. i 4. Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se zahtjev za autonomnu dozvolu boravka, koji podnosi državljanin treće zemlje koji već pet godina zakonito boravi na državnom području neke države članice u svrhu spajanja obitelji, može odbiti zbog nepoštovanja uvjeta integracije koji se zahtijevaju nacionalnim pravom ako su ti uvjeti materijalni uvjeti koji nisu predviđeni u članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86.
66.
U svakom slučaju, ako bi Sud smatrao da se „uvjeti” iz članka 15. stavka 4. Direktive 2003/86 odnose na materijalne uvjete, ističem da je Sud presudio da su integracijske mjere u smislu članka 7. stavka 2. Direktive 2003/86, koje uvodi država članica, u skladu s tom direktivom samo ako uvjeti primjene takve obveze ne čine nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava na spajanje obitelji ( 39 ).
67.
U tom pogledu, sukladno načelu proporcionalnosti koje je dio općih načela prava Unije, sredstva provedbe kojima se u nacionalni propis prenosi članak 7. stavak 2. prvi podstavak Direktive 2003/86 moraju biti sposobna ostvariti ciljeve tog propisa i ne smiju prekoračivati granice onoga što je nužno za njihovo ostvarenje ( 40 ).
68.
Prema mojem mišljenju, to vrijedi, tim više što se tiče uvjeta koji se odnose na odobravanje autonomne dozvole boravka, u smislu članka 15. stavka 4. Direktive 2003/86.
69.
Međutim, u ovom mi se slučaju uvjet koji se odnosi na ispit građanske integracije postavljen u nizozemskom propisu čini neproporcionalnim iz dva razloga.
70.
Najprije podsjećam da nositelji prava na spajanje obitelji moraju ispuniti mjere građanske integracije prije svojeg boravka, čime im se omogućuje da steknu osnovna znanja, osobito jezična, koja će nedvojbeno biti korisna u uspostavi veze s državom članicom domaćinom ( 41 ). Međutim, propisivanjem drugog ispita mogle bi se dovesti u pitanje „integrativna učinkovitost” i korisnost prvog ispita građanske integracije u smislu članka 7. stavka 2. Direktive 2003/86. U skladu s njezinom uvodnom izjavom 15., „[t]rebalo bi promicati integraciju članova obitelji”. U tu bi svrhu članovi sponzorove obitelji trebali biti integrirani kako bi državljani koji to žele mogli steći neovisan i autonoman status u odnosu na sponzorov status te kako više ne bi ovisili o njegovoj dozvoli boravka. Naime, ti bi državljani trebali biti integrirani zahvaljujući osnovnom poznavanju nizozemskog jezika stečenom tijekom tog prvog ispita, a da nizozemska tijela pritom nemaju potrebu izvršiti drugu selekciju na temelju poboljšanog jezičnog i kulturološkog znanja državljana trećih zemalja. Usto, prema tvrdnjama tužitelja C i A, stopa uspješnosti na navedenom ispitu je niska ( 42 ). Budući da bi ih taj drugi ispit građanske integracije mogao staviti u položaj pravne nesigurnosti u slučaju neuspjeha, navedeni ispit obeshrabruje državljane trećih zemalja.
71.
Nadalje, pristupanje ispitu, a stoga i uspješno polaganje tog ispita čine nemogućim ili pretjerano otežanim stjecanje prava na autonomnu dozvolu boravka.
72.
S jedne strane, cjenovna pristupačnost ispita građanske integracije može biti prepreka. Prema tvrdnjama tužitelja C i A, troškove obrazovanja (tečaj jezika i građanske integracije) te pripreme za ispit i pristupanja ispitu, koji iznose između 4000 i 10000 eura, snosi osoba koja polaže ispit, a ne država. Točno je da je nizozemska vlada navela da postoji sustav zajmova koji je uveden na temelju sposobnosti otplate dužnika. Međutim, prema mišljenju tužitelja C i A, to se ne primjenjuje na državljane trećih zemalja na koje se odnose odredbe članka 15. Direktive 2003/86. Usto, valja napomenuti da pozajmljeni iznos treba vratiti i da je, u svakom slučaju, riječ o velikom iznosu novca, čak i za europske državljane. K tome, prema tvrdnjama tužitelja C i A, ti troškovi uključuju troškove prijave za ispit (350 eura) ( 43 ) koje treba uplatiti kako bi se steklo pravo na ponovno polaganje ispita u slučaju neuspjeha prilikom ranijih pokušaja ( 44 ). Budući da taj zahtjev zbog svoje iznimno obvezujuće naravi obeshrabruje podnošenje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, on čini uvjet kojim se sprečava navedeno spajanje umjesto da ga olakšava. Riječ je stoga o ograničenju kojim se članku 15. Direktive 2003/86 može oduzeti koristan učinak.
73.
S druge strane, u praksi sâmo pristupanje ispitu čini prepreku koja otežava ostvarivanje cilja integracije. Naime, treba uzeti u obzir posebne osobne okolnosti kao što su dob, stupanj obrazovanja, financijska situacija ili zdravstveno stanje dotičnih članova sponzorove obitelji da bi ih se moglo izuzeti od obveze polaganja ispita kao što je onaj u glavnom postupku kad mu, zbog tih okolnosti, potonji članovi nisu u mogućnosti pristupiti niti ga položiti. Ako bi bilo drugačije, u takvim bi okolnostima takva obveza mogla biti prepreka koju bi bilo teško svladati prilikom ostvarivanja prava na autonomnu dozvolu boravka predviđenog Direktivom 2003/86 ( 45 ).
74.
Međutim, čini se da se u nizozemskom sustavu pojedinačne okolnosti, u smislu članka 17. Direktive 2003/86, državljanina treće zemlje koji je član sponzorove obitelji uzimaju u obzir tek nakon što je podnositelj zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka neuspješno pokušao položiti ispite. Naime, člankom 6. stavkom 1. točkom (b) Wi‑ja određuje se da osoba koja podliježe obvezi građanske integracije, kako bi mogla ostvariti pravo na oslobođenje, mora dokazati da zbog opravdanih razloga nije položila ispit sudjelovanjem na tečajevima izobrazbe i da je više puta pokušala položiti ispit građanske integracije ( 46 ). To oslobođenje državljaninu treće zemlje, koji mora podnijeti dokaz o uloženim naporima, odobrava državni tajnik. U tom bi se sustavu pojedinačne okolnosti podnositelja zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka, kao što su njihove kognitivne sposobnosti, njihova ranjivost ( 47 ), dob, stupanj obrazovanja i zdravstveno stanje, morale uzeti u obzir prije polaganja ispita. Tako bi taj sustav, prema mojem mišljenju, bio proporcionalniji.
75.
Na nadležnim je nacionalnim tijelima (uključujući nacionalne sudove) da tijekom provedbe Direktive 2003/86 i ispitivanja zahtjevâ za spajanje obitelji provedu uravnoteženu i razumnu ocjenu svih prisutnih interesa, osobito uzimajući u obzir interese djece ( 48 ).
76.
Stoga valja, prema mojem mišljenju, na drugo prethodno pitanje odgovoriti na sljedeći način: članak 15. stavke 1. i 4. Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se zahtjev za autonomnu dozvolu boravka, koji podnosi državljanin treće zemlje koji na temelju spajanja obitelji već pet godina zakonito boravi na državnom području države članice, može odbiti zbog nepoštovanja uvjeta integracije koji se zahtijevaju nacionalnim pravom ako su ti uvjeti materijalni uvjeti koji nisu predviđeni u članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86.
C. Datum od kojega zahtjev za autonomnu dozvolu boravka proizvodi učinke u smislu članka 15. stavaka 1. i 4. Direktive 2003/86
77.
Tužitelj C nositelj je dozvole boravka kod supružnika od 5. studenoga 2008. Prema tvrdnjama nizozemskih tijela, s obzirom na to da osoba C od 10. veljače 2014. više nije boravila kod supružnika, državni tajnik retroaktivno je ukinuo dozvolu boravka kod supružnika jer je ta dozvola postala pravno neutemeljena. Stoga je zakoniti boravak osobe C bio prekinut ( 49 ). Državni tajnik odobrio joj je autonomnu dozvolu boravka od datuma na koji je osoba C ispunila uvjet koji se odnosi na obvezu građanske integracije, odnosno od 16. veljače 2015. Osoba C tvrdi da je već ispunila uvjete za dobivanje autonomne dozvole boravka na dan kad je u Nizozemskoj boravila zakonito više od pet godina u svrhu spajanja obitelji.
78.
Ako je zahtjev za odobravanje autonomne dozvole boravka podnesen nakon zakonitog boravka od pet godina i u svrhu spajanja obitelji, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li nacionalni propis ( 50 ) koji se odnosi na autonomnu dozvolu boravka i kojim se određuje da autonomnu dozvolu boravka treba odobriti od datuma na koji državljanin treće zemlje dokaže da ispunjava sve uvjete integracije, među kojima i uvjet polaganja ispita integracije, i/ili najranije od datuma zaprimanja navedenog zahtjeva, u skladu s člankom 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86.
79.
Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u tekstu članka 15. Direktive 2003/86 nije nedvosmisleno naveden datum od kojeg treba odobriti navedenu dozvolu. Sud koji je uputio zahtjev predlaže dva tumačenja članka 15. stavaka 1. i 4. navedene direktive. S jedne strane, čini se da iz članka 15. stavka 4. proizlazi da države članice utvrđuju postupovne uvjete koji se odnose na odobravanje i trajanje autonomne dozvole boravka u nacionalnom pravu. Države članice stoga utvrđuju datum stupanja na snagu navedene dozvole. S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da pravo na autonomnu dozvolu boravka nastaje na temelju članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86 najkasnije nakon pet godina zakonitog boravka te se stječe automatski na dan podnošenja zahtjeva. Stoga, čak i kad državljanin treće zemlje podnese zahtjev za autonomnu dozvolu boravka nakon više od pet godina boravka, to ne znači da pravo na autonomnu dozvolu boravka nije nastalo ranije.
80.
Ja pak smatram da, ako je u nacionalnom zakonodavstvu pravo na autonomnu dozvolu boravka uvjetovano prethodnim podnošenjem zahtjeva, učinci prava na autonomnu dozvolu boravka trebaju započeti najkasnije na dan podnošenja navedenog zahtjeva. Ta bi dozvola boravka trebala biti deklaratorna.
81.
U tom pogledu podsjećam da se člankom 15. stavkom 1. Direktive 2003/86 predviđa da „[n]akon najviše pet godina boravka i pod uvjetom da članu obitelji nije odobrena dozvola boravka zbog razloga koji se ne odnose na spajanje obitelji, [oni] imaju po podnošenju zahtjeva, ako se isti traži, pravo na autonomnu boravišnu dozvolu [dozvolu boravka], neovisno o dozvoli sponzora ( 51 )”. Na temelju upotrebe izraza „ako se isti traži” u tekstu članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86 podnošenje zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka nije obvezno. Obveza podnošenja takvog zahtjeva odgovara jednom od „uvjet[a] koji se odnose na odobravanje […] autonomne [dozvole boravka]” koje države članice mogu utvrditi, u skladu s člankom 15. stavkom 4. Direktive 2003/86. Člankom 15. stavcima 1. i 4. te direktive odobrava se različita primjena u državama članicama. U državama članicama u kojima je pravo na autonomnu dozvolu boravka podređeno podnošenju zahtjeva, autonomna dozvola boravka materijalizira se i stupa na snagu prilikom podnošenja tog zahtjeva nadležnim nacionalnim tijelima. Stoga učinci autonomne dozvole boravka počinju od datuma podnošenja navedenog zahtjeva, što je u skladu sa sadržajem članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86 kojim se određuje da pravo na autonomnu dozvolu boravka postoji „nakon najviše pet godina boravka”.
82.
Osim toga, dan podnošenja zahtjeva trebalo bi, prema mojem mišljenju, smatrati krajnjim datumom od kojeg autonomna dozvola boravka proizvodi učinke jer omogućava jamčenje jednakog postupanja svim podnositeljima koji se vremenski nalaze u istoj situaciji, osiguravajući da uspjeh zahtjeva ovisi ponajprije o okolnostima koje se mogu pripisati podnositelju, a ne upravi, poput trajanja obrade zahtjeva ( 52 ). Takvo je rješenje u skladu s tekstom članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86.
83.
Usto, na temelju tumačenja članka 15. stavka 1. Direktive 2003/86 na način koji je upravo predložen mogla bi se zajamčiti još veća pravna sigurnost podnositeljima zahtjeva za autonomnu dozvolu boravka. U slučaju posebno teških okolnosti, kao što su one navedene u članku 15. stavku 3. navedene direktive, državljaninu treće zemlje koji podnosi zahtjev za autonomnu dozvolu boravka odmah nakon prekida bračnih, roditeljskih ili obiteljskih odnosa ne prijeti opasnost od prekida razdoblja njegova zakonitog boravka. Kad bi se za državljane trećih zemalja koji nisu obuhvaćeni područjem primjene članka 15. stavka 3. Direktive 2003/86 datum podnošenja zahtjeva utvrdio kao datum od kojeg autonomna dozvola boravka proizvodi učinke, time bi im se omogućilo da predvide eventualni prekid zakonitog boravka, a stoga i osiguranje veće pravne sigurnosti. Ako je neki formalni uvjet, na primjer zahtjev za identifikacijsku ispravu ili administrativni dokument, ispunjen tek naknadno, pravo na autonomnu dozvolu boravka odobrit će se retroaktivno od dana podnošenja zahtjeva.
84.
Na temelju prethodno navedenog, predlažem kao zaključak da se članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi to da se autonomna dozvola boravka može izdati na datum podnošenja zahtjeva za navedenu dozvolu i, po potrebi, retroaktivno od tog datuma.
V. Zaključak
85.
S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) odgovori kako slijedi:
1.
Sud je nadležan odgovoriti na prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, a koja se odnose na tumačenje odredbi Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, u sporovima koji se odnose na pravo boravka članova obitelji sponzora koji imaju nizozemsko državljanstvo ako je ta direktiva u nizozemskom pravu proglašena izravno i bezuvjetno primjenjivom na te članove obitelji;
2.
Članak 15. stavke 1. i 4. Direktive 2003/86 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se zahtjev za autonomnu dozvolu boravka, koji podnosi državljanin treće zemlje koji na temelju spajanja obitelji već pet godina zakonito boravi na državnom području države članice, može odbiti zbog nepoštovanja uvjeta integracije koji se zahtijevaju nacionalnim pravom ako su ti uvjeti materijalni uvjeti koji nisu predviđeni u članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86;
3.
Članku 15. stavcima 1. i 4. Direktive 2003/86 ne protivi se to da se autonomna dozvola boravka može izdati na datum podnošenja zahtjeva za navedenu dozvolu i, po potrebi, retroaktivno od tog datuma.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL 2003., L 251, str. 12. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 70.)
( 3 ) Riječ je o nizozemskom registru koji sadržava podatke o rezidentima i nerezidentima koji imaju odnos s nizozemskim tijelima.
( 4 ) Sud koji je uputio zahtjev ovdje navodi presude od 18. listopada 2012., Nolan (t. 46.); od 7. studenoga 2013., Romeo (C‑313/12, EU:C:2013:718, t. 22.) i od 16. lipnja 2016., Rodríguez Sánchez (C‑351/14, EU:C:2016:447, t. 61. i 62.).
( 5 ) Izvorno se člankom 1. i člankom 3. stavkom 1. točkom (c) prijedlogâ Direktive Vijeća o spajanju obitelji od 1. prosinca 1999. (COM (1999) 638 final) i od 10. listopada 2000. (COM (2000) 624 final) građanima Unije koji se ne koriste svojim pravom na slobodno kretanje dodjeljivalo pravo na spajanje s članovima njihove obitelji. Međutim, Vijeće je zatražilo ograničenje područja primjene navedenog prijedloga direktive. Komisija ga je stoga trećim prijedlogom Direktive o spajanju obitelji od 2. svibnja 2002. (COM (2002) 225 final) izmijenila kako bi iz njega isključila građane Unije koji se ne koriste svojim pravom na slobodno kretanje. Situacija građana Unije koji se ne koriste svojim pravom na slobodno kretanje trebala se razmotriti kasnije u zasebnom prijedlogu kad je donesena preinaka prava na slobodno kretanje osoba.
( 6 ) Ovdje uopće nije riječ o primjenjivosti uređenja Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljanju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.).
( 7 ) U skladu s izvješćem Komisije Europskom parlamentu i Vijeću od 8. listopada 2008. o primjeni Direktive [2003/86] (COM (2008) 610 final), str. 4. Ako na građane koji se ne koriste svojim pravom na slobodu kretanja država članica primjenjuje nepovoljnija pravila od odredbi Direktive, pravni položaj državljana trećih zemalja mogao bi se pogoršati prilikom stjecanja državljanstva države članice čija su pravila nepovoljnija za njezine građane u tom području. To je slučaj u četirima zemljama: Saveznoj Republici Njemačkoj, Republici Cipru, Republici Latviji i Kraljevini Nizozemskoj.
( 8 ) Vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1990., Dzodzi (C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 33.); od 7. srpnja 2011., Agafiţei i dr. (C‑310/10, EU:C:2011:467, t. 24. i 25.) i od 21. prosinca 2011., Cicala (C‑482/10, EU:C:2011:868, t. 15.).
( 9 ) Vidjeti u tom smislu presude od 18. listopada 1990., Dzodzi (C‑297/88 i C‑197/89, EU:C:1990:360, t. 35.); od 16. ožujka 2006., Poseidon Chartering (C‑3/04, EU:C:2006:176, t. 15.); od 28. listopada 2010., Volvo Car Germany (C‑203/09, EU:C:2010:647, t. 24.); od 7. srpnja 2011., Agafiţei i dr. (C‑310/10, EU:C:2011:467, t. 26.) i od 21. prosinca 2011., Cicala (C‑482/10, EU:C:2011:868, t. 16.).
( 10 ) Vidjeti u tom smislu presude od 28. ožujka 1995., Kleinwort Benson (C‑346/93, EU:C:1995:85, t. 16.); od 21. prosinca 2011., Cicala (C‑482/10, EU:C:2011:868, t. 17. i 19.); od 18. listopada 2012., Nolan (t. 45. i 47.) i od 19. listopada 2017., Solar Electric Martinique (C‑303/16, EU:C:2017:773, t. 25. i 27.).
( 11 ) Vidjeti u tom smislu rješenje od 12. svibnja 2016., Sahyouni (C‑281/15, EU:C:2016:343, t. 27. i 29.) i moje mišljenje u predmetu Solar Electric Martinique (C‑303/16, EU:C:2017:507, t. 33.).
( 12 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2012., Nolan (t. 53., 54. i 56.).
( 13 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2012., Nolan (t. 55.).
( 14 ) Riječ je bila o slučaju isključivanja ratione loci iz područja primjene Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV‑u), ali ta razlika u odnosu na isključivanje ratione materiae iz presude Nolan nema nikakav utjecaj: vidjeti moje mišljenje u predmetu Solar Electric Martinique (C‑303/16, EU:C:2017:507, t. 49.).
( 15 ) Moje isticanje
( 16 ) Moje isticanje
( 17 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 27. lipnja 2018., SGI i Valériane (C‑459/17 i C‑460/17, t. 27. i 28.). Ta se presuda, kao i presuda Solar Electric Martinique, odnosila na situaciju isključivanja ratione loci iz područja primjene Direktive o PDV‑u.
( 18 ) Tim se člankom provodi članak 15. Direktive 2003/86.
( 19 ) Sud koji je uputio zahtjev navodi članak 3.51. uvodnu rečenicu stavka 1. točku (a) Vb‑a 2000.
( 20 ) Na temelju članka 6. stavka 1. točke (a) ili (b) Wi‑ja, „[m]inistar oslobađa osobu obveze građanske integracije ako dokaže da zbog tjelesnog ili duševnog invaliditeta ili mentalnog oštećenja trajno nije sposobna položiti ispit građanske integracije ili [kada ministar] na temelju dokaza koje je dostavila osoba koja podliježe obvezi građanske integracije zaključi da ta osoba zbog opravdanih razloga ne može ispuniti obvezu građanske integracije”.
( 21 ) Vidjeti u tom smislu presudu P i S (t. 38.) i presudu K i A (t. 52. do 55.).
( 22 ) COM(2014) 210 final od 3. travnja 2014., str. 15.‑16.
( 23 ) Vidjeti u tom smislu Komunikaciju Komisije Vijeću, Europskom parlamentu, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija, Zajednički program za integraciju – okvir za integraciju državljana trećih zemalja u Europsku uniju (COM(2005) 389 final, 1. rujna 2005., temeljno načelo br. 4).
( 24 ) Taj je pojam Sud razvio u presudi P i S, u točkama 34. do 38.
( 25 ) SL 2004., L 16, str. 44. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41.)
( 26 ) Taj je pojam Sud razvio u presudi K i A, u točkama 52. do 55.
( 27 ) Ta je razlika osobito očita u Direktivi 2003/109. Vidjeti u tom smislu moje mišljenje uz presudu Dogan (C‑138/13, EU:C:2014:287, t. 52.).
( 28 ) Vidjeti u tom smislu moje mišljenje u predmetu Dogan (C‑138/13, EU:C:2014:287, t. 52.) i presudu K i A (t. 52. i 57.) u kojima se tvrdi da su integracijske mjere zakonite samo ako olakšavaju integraciju članova obitelji. Njihov cilj ne smije biti odabir osoba koje mogu ostvarivati svoje pravo na spajanje obitelji, nego olakšanje njihove integracije u državama članicama.
( 29 ) Vidjeti u tom smislu presude od 4. ožujka 2010., Chakroun (C‑578/08, EU:C:2010:117, t. 43.); od 6. prosinca 2012., O i dr. (C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776, t. 74.) i presudu K i A (C‑153/14, EU:C:2015:453, t. 50.).
( 30 ) Prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, to proizlazi iz članka 2.9. Besluit inburgering (Uredba o građanskoj integraciji) kojim je propisano: „[o]bveznik građanske integracije stječe vještine [usmenog izražavanja, slušanja, pismenog izražavanja i čitanja] nizozemskog jezika koje odgovaraju najmanje razini A2 europskog referentnog okvira za suvremene strane jezike”.
( 31 ) Prema tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, to proizlazi iz članka 2.10. stavka 1. Uredbe o građanskoj integraciji kojim je propisano: „[o]bveznik građanske integracije stječe znanja o nizozemskom društvu na razini koja odgovara ciljevima koje propisuje ministar u pogledu sljedećih elemenata: (a) poznavanje nizozemskog društva; (b) snalaženje na nizozemskom tržištu rada”.
( 32 ) Člankom 15. stavkom 1. Direktive 2003/86 određuje se da „[n]akon […] pet godina boravka i pod uvjetom da članu obitelji nije odobrena boravišna dozvola [dozvola boravka] zbog razloga koji se ne odnose na spajanje obitelji, supružnik ili nevjenčani partner i dijete koje je postalo punoljetno [imaju pravo na autonomnu dozvolu boravka]”.
( 33 ) Obrazloženje prijedloga Direktive 2003/86 koji je podnijela Europska komisija (COM(1999) 638 final; str. 22. do 23.).
( 34 ) Vidjeti dokument Vijeća ministara Europske unije (u daljnjem tekstu: dokument Vijeća) br. 10857/02.
( 35 ) Vidjeti u tom smislu izmijenjeni prijedlog Direktive Vijeća o pravu na spajanje obitelji (COM(2002) 225 final).
( 36 ) Vidjeti u tom smislu dokumente Vijeća br. 10857 od 9. kolovoza 2002., br. 11787/02 od 30. rujna 2002. i br. 13053/02 od 23. listopada 2002.
( 37 ) Vidjeti dokument Vijeća br. 14272/02 od 26. studenoga 2002. Člankom 7. stavkom 2. Direktive 2003/86 određuje se da „[d]ržave članice mogu tražiti od državljana trećih zemalja da udovolje integracijskim mjerama u skladu s nacionalnim zakonom. […]”.
( 38 ) Vidjeti točke 51. i 52. ovog mišljenja.
( 39 ) Vidjeti po analogiji presudu P i S (t. 45. i navedenu sudsku praksu).
( 40 ) Vidjeti po analogiji presudu od 26. travnja 2012., Komisija/Nizozemska (C‑508/10, EU:C:2012:243, t. 75.) i u tom smislu presudu K i A (t. 51.).
( 41 ) Presuda P i S (t. 47. i 48.) i presuda K i A (t. 54. i 55.)
( 42 ) Samo je 49 % članova sponzorove obitelji koji su imali obvezu građanske integracije početkom 2013. uspješno položilo ispit građanske integracije tri godine kasnije.
( 43 ) U skladu s izvješćem Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o primjeni Direktive 2003/86/EZ o pravu na spajanje obitelji (COM (2008) 610 final od 8. listopada 2008., str. 10. i 11.), iznos plaćanja troškova utvrđen je u Nizozemskoj na 1368 eura, 830 eura odnosi se na vizu za spajanje obitelji, a iznos za ispit integracije utvrđen je na 350 eura.
( 44 ) Ispit se može polagati do četiri puta.
( 45 ) Vidjeti po analogiji presudu P i S (t. 49.) i presudu K i A (t. 58. do 60.).
( 46 ) Osobi C je odobreno oslobođenje jer je pristupila ispitu četiri puta i dostavila potvrdu obrazovne ustanove da je odslušala traženih 648 sati tečajeva.
( 47 ) Komisijine Smjernice, str. 16.: „Posebnu pažnju treba obratiti na činjenicu da u određenim dijelovima svijeta žene i djevojčice imaju manji pristup obrazovanju, a možda imaju i manju razinu pismenosti od muškaraca”.
( 48 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., O i dr. (C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776, t. 81.).
( 49 ) Prekid zakonitog boravka može imati posljedice na mogućnost podnošenja zahtjeva za odobrenje boravka kao rezidenta s dugotrajnim boravkom i na prava na nizozemsko državljanstvo za koje je potrebno razdoblje zakonitog i propisnog boravka na području države članice.
( 50 ) U ovom slučaju članak 26. stavak 1. Vw‑a 2000
( 51 ) Moje isticanje
( 52 ) Vidjeti po analogiji presude od 17. srpnja 2014., Noorzia (C‑338/13, EU:C:2014:2092, t. 17.) i od 12. travnja 2018., A i S (C‑550/16, EU:C:2018:248, t. 60.).