MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
PAOLA MENGOZZIJA
od 4. listopada 2018. ( 1 )
Predmet C-322/17
Eugen Bogatu
protiv
Minister for Social Protection
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio High Court (Visoki sud, Irska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost radnika migranata – Obiteljska davanja koja traži državljanin jedne države članice koji je ostao bez posla te čiji članovi obitelji borave u državi članici različitoj od države zaposlenja – Uredba (EZ) br. 883/2004 – Članak 68. – Pravila prednosti u slučaju preklapanja – Pojam ‚djelatnost zaposlene osobe’”
1.
Eugen Bogatu rumunjski je državljanin koji od 2003. boravi u Irskoj. U veljači 2009., nakon što je ostao bez posla, primio je određeni broj socijalnih davanja. Točnije, između 25. svibnja 2010. i 4. siječnja 2013. primio je nedoprinosno novčano davanje za nezaposlenost (jobseeeker’s allowance). U siječnju 2015. odbili su mu dodijeliti obiteljska davanja za djecu koja borave u Rumunjskoj za razdoblje u kojem je dobio navedeno davanje za nezaposlenost zato što se, prema mišljenju Minister for Social Protection (Ministarstvo socijalne skrbi, u daljnjem tekstu: ministarstvo), ne može smatrati da E. Bogatu obavlja djelatnost zaposlene osobe u smislu članka 67. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti ( 2 ). Slijedom toga, E. Bogatu u tužbi pred High Courtom (Visoki sud) osporio je takvo tumačenje dosega pojma „djelatnost zaposlene osobe”.
2.
Međutim, s obzirom na to kako se čini da iz spisa proizlazi da djeci E. Bogatua pripada pravo na obiteljska davanja u skladu s rumunjskim pravom, pitanje određivanja dosega pojma djelatnosti zaposlene osobe postavlja se više u smislu primjene pravila prednosti u slučaju preklapanja prava na obiteljska davanja, predviđenih člankom 68. Uredbe br. 883/2004.
3.
Ako ne griješim, ovo je prvi put da je Sud pozvan tumačiti navedenu odredbu. Odgovor koji će Sud dati neće biti nevažan jer će, uzimajući u obzir funkcioniranje predmetnih pravila prednosti, nužno imati ograničavajući učinak na opseg prvenstvene nadležnosti države zaposlenja, s jedne strane, i države boravišta članova obitelji osobe u pitanju, s druge strane, kad je riječ o isplati obiteljskih davanja.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Uredba br. 1408/1971
4.
Uredba Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, u verziji izmijenjenoj i ažuriranoj Uredbom br. 118/97 od 2. prosinca 1996. (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71) ( 3 ), stavljena je izvan snage s učinkom od 1. svibnja 2010.
5.
Članak 1. te uredbe, naslovljen „Definicije”, određivao je, među ostalim:
(a)
‚zaposlena osoba’ […] znači:
i.
svaka osoba koja je osigurana, obvezno ili na izbornoj trajnoj osnovi, za jedan ili više osiguranih slučajeva obuhvaćenih granama sustava socijalne sigurnosti za zaposlene osobe […];
6.
Članak 73. iste uredbe, naslovljen „Zaposlene osobe ili samozaposlene osobe čiji članovi obitelji imaju boravište u državi članici koja nije nadležna država”, određivao je kako slijedi:
„Zaposlena osoba […] na koju se primjenjuje zakonodavstvo države članice ima pravo za članove svoje obitelji koji imaju boravište u drugoj državi članici na obiteljska davanja koja su predviđena zakonodavstvom prethodne države […]”
7.
Članak 76. Uredbe br. 1408/71, naslovljen „[Pravila prednosti] u slučajevima preklapanja prava na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom nadležne države i u skladu sa zakonodavstvom države članice u kojoj članovi obitelji imaju boravište”, u stavku 1. predviđao je:
„Ako za vrijeme istog razdoblja za istog člana obitelji i zbog obavljanja profesionalne djelatnosti obiteljska davanja pruža zakonodavstvo države članice na čijem državnom području članovi obitelji imaju boravište, pravo na obiteljska davanja prema zakonodavstvu druge države, ako je potrebno prema članku 73. ili 74., obustavlja se do iznosa koji određuje zakonodavstvo prve države članice.”
2. Uredba br. 883/2004
8.
U članku 1. Uredbe br. 883/2004, naslovljenom „Definicije”, predviđeno je:
„(a)
‚djelatnost zaposlene osobe’ znači bilo koja djelatnost ili istovjetna situacija koja se takvom smatra u svrhu primjene zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj postoji takva djelatnost ili istovjetna situacija;
[…]”
9.
Članak 2. te uredbe, naslovljen „Obuhvaćene osobe”, u stavku 1. propisuje:
„Ova se Uredba primjenjuje na državljane države članice […] kao i na članove njihovih obitelji […]”
10.
Člankom 11. iste uredbe, naslovljenim „Opća pravila”, propisano je sljedeće:
„1. Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.
2. U smislu ove glave, za osobe koje primaju novčana davanja zbog ili kao posljedicu njihove djelatnosti u svojstvu zaposlenih […] osoba, smatra se da obavljaju spomenutu djelatnost
[…]
3. Podložno člancima od 12. do 16.:
(a)
na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena […] osoba u državi članici primjenjuje se zakonodavstvo te države članice;
[…]
(e)
na ostale osobe na koje se točke od (a) do (d) ne primjenjuju, primjenjuje se zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe ove Uredbe koje joj jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica.”
11.
Članak 67. spomenute uredbe, naslovljen „Članovi obitelji koji borave u drugoj državi članici”, propisuje:
„Osoba ima pravo na obiteljska davanja u skladu sa zakonodavstvom nadležne države članice, uključujući i davanja za članove svoje obitelji koji borave u drugoj državi članici […]”
12.
Njezin članak 68., naslovljen „Pravila prednosti u slučaju preklapanja”, u stavku 1. predviđa:
„Ako su tijekom istog razdoblja i za iste članove obitelji predviđena davanja na temelju zakonodavstva više od jedne države članice, primjenjuju se sljedeća pravila prednosti:
(a)
u slučaju davanja koje može priznati više država članica po različitim osnovama, redoslijed prednosti je sljedeći: prvo, prava koja postoje po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe […], drugo, prava koja postoje po osnovi korištenja mirovine i na kraju prava stečena po osnovi boravišta;
(b)
u slučaju davanja koje može priznati više država članica po istoj osnovi, redoslijed prednosti utvrđuje se pomoću sljedećeg kriterija supsidijarnosti:
[…]
iii.
u slučaju prava koja postoje po osnovi boravišta: mjesto boravišta djece.
[…]”
II. Činjenični okvir, glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
13.
E. Bogatu rumunjski je državljanin koji od 2003. boravi u Irskoj. Otac je dvoje djece koja borave u Rumunjskoj.
14.
E. Bogatu obavljao je djelatnost kao zaposlena osoba u Irskoj između 26. svibnja 2003. i 13. veljače 2009., kada je ostao bez posla. Otad je sukcesivno primao doprinosno davanje za nezaposlenost (jobseeeker’s benefit) od 20. veljače 2009. do 24. ožujka 2010., potom nedoprinosno davanje za nezaposlenost (jobseeker’s allowance) od 25. ožujka 2010. do 4. siječnja 2013. i konačno davanje za slučaj bolesti (illness benefit) od 15. siječnja 2013. do 30. siječnja 2015.
15.
Dana 27. siječnja 2009. podnio je zahtjev za stjecanje obiteljskih davanja. Ministarstvo je dopisom od 12. siječnja 2011. obavijestilo E. Bogatua da je odlučilo prihvatiti njegov zahtjev, odbivši mu istodobno dodijeliti obiteljska davanja za dio razdoblja iz zahtjeva, odnosno od 1. travnja 2010. do 31. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu: referentno razdoblje). Istodobno ga je obavijestilo da je razlog negativne odluke u odnosu na to razdoblje bilo to što E. Bogatu nije ispunjavao nijedan od alternativno postavljenih uvjeta koji su nužni za stjecanje obiteljskih davanja za njegovu djecu koja borave u Rumunjskoj, s jedne strane, zato što više nije obavljao djelatnost kao zaposlena osoba u Irskoj i, s druge strane, zato što nije dobivao doprinosna davanja od ministarstva.
16.
U tužbi pred High Courtom (Visoki sud) E. Bogatu ne osporava činjenice na kojima je ministarstvo utemeljilo svoju odluku. Naprotiv, on tvrdi da je odbijanje ministarstva da mu isplati obiteljska davanja za referentno razdoblje utemeljeno na pogrešnom tumačenju prava Unije.
17.
Glede toga, ističe da razdoblje za koje je njegov zahtjev odbijen u dijelu od 1. do 30. travnja 2010. ulazi u područje primjene Uredbe br. 1408/71, a u drugom dijelu, od 1. svibnja 2010. do 31. siječnja 2013., potpada pod Uredbu br. 883/2004. Usto, E. Bogatu iznosi argument prema kojem iz članka 73. Uredbe br. 1408/71 u vezi s njezinim člankom 1. točkom (a) podtočkom i. proizlazi da svaka osoba koja je osigurana po osnovi sustava socijalne sigurnosti primjenjivog na zaposlene osobe u jednoj državi članici ima pravo na obiteljska davanja za članove svoje obitelji koji prebivaju u drugoj državi članici kao da oni borave u prvoj državi članici. Također pojašnjava, imajući u vidu presude koje je Sud donio u predmetima Dodl i Oberhollenzer (presuda od 7. lipnja 2005., C-543/03, EU:C:2005:364) i Borger (presuda od 10. ožujka 2011., C-516/09, EU:C:2011:136), da to pravo proizlazi iz same činjenice da je dotična osoba osigurana te da posljedično postoji čak i ako ona više ne obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u trenutku podnošenja zahtjeva za ostvarivanje obiteljskih davanja i čak i ako u tom trenutku ne prima uplate po osnovi svojeg osiguranja.
18.
Budući da je članak 67. Uredbe br. 883/2004 istovjetan članku 73. Uredbe br. 1408/71, mora se tumačiti na jednak način.
19.
Ministarstvo u obrani tvrdi da je prilikom tumačenja članka 67. Uredbe br. 883/2004 potrebno voditi računa o njezinu članku 11. stavku 2., koji nema istovjetnu odredbu u Uredbi br. 1408/71.
20.
U tim je okolnostima sud koji je uputio zahtjev odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Zahtijeva li Uredba br. 883/2004 i posebice članak 67. u vezi s člankom 11. stavkom 2. da osoba bude zaposlena ili nezaposlena u nadležnoj državi članici kako bi ostvarila uvjete za stjecanje prava na ‚obiteljska davanja’, kako su definirana u članku 1. točki (z), ili, alternativno, da joj je dodijeljeno neko novčano davanje?
2.
Treba li upućivanje na ‚novčana davanja’ sadržano u članku 11. stavku 2. Uredbe br. 883/2004 tumačiti na način da se odnosi jedino na razdoblje tijekom kojeg je podnositelj zahtjeva doista primao novčano davanje ili na način da se odnosi na cijelo razdoblje tijekom kojeg je podnositelj zahtjeva bio osiguran za slučaj budućeg rizika (za koji bi primao novčano davanje), neovisno o tome je li isplata tog davanja bila zatražena prilikom podnošenja zahtjeva za obiteljska davanja?”
21.
E. Bogatu, ministarstvo, vlada Ujedinjene Kraljevine i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja o tim pitanjima. Te su zainteresirane strane iznijele i izlaganja na raspravi održanoj 6. lipnja 2018.
III. Pravna analiza
A. O prethodnim pitanjima
1. Uvodna očitovanja
22.
Kao prvo, ističem da se prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev ne odnose na tumačenje mjerodavnih odredbi Uredbe br. 1408/71 primjenjivih na obiteljska davanja koja se odnose na prvi mjesec referentnog razdoblja, odnosno od 1. do 30. travnja 2010. ( 4 ), nego na tumačenje mjerodavnih odredbi Uredbe br. 883/2004, koje se primjenjuju od 1. svibnja 2010. do 31. siječnja 2013.
23.
Nadalje, treba primijetiti da se zahtjev tog suda ograničava na tumačenje članka 67. Uredbe br. 883/2004, koji jamči svakoj osobi pravo na obiteljska davanja od države članice u kojoj je osigurana za članove svoje obitelji koji borave u drugoj državi članici, zajedno s člankom 11. stavkom 2. te uredbe, koji se odnosi na pojam „djelatnost u svojstvu zaposlene osobe”. To je moguće objasniti time što je u predmetu iz glavnog postupka E. Bogatu tvrdio da mu pripada pravo na primanje obiteljskih davanja od Irske zato što je trebalo smatrati da obavlja djelatnost kao zaposlena osoba.
24.
S druge strane, iz spisa predmetnog slučaja vidljivo je da članovi obitelji za koje je E. Bogatu podnio zahtjev za ostvarivanje obiteljskih davanja, odnosno njegovo dvoje djece, jednako tako imaju pravo primiti ih u skladu s rumunjskim zakonodavstvom jer ono predviđa da se takva davanja mogu isplatiti svoj djeci mlađoj od 18 godina koja zakonito borave u Rumunjskoj, a čini se da je to ovdje slučaj.
25.
U tim okolnostima pridružujem se očitovanjima ministarstva, vlade Ujedinjene Kraljevine i Komisije prema kojima treba proširiti predmet tumačenja što ga je zatražio sud koji je uputio zahtjev.
26.
Točnije, s obzirom na to da se nalazimo u situaciji u kojoj isti članovi obitelji u pravilu ostvaruju uvjete za isplatu odnosnih davanja za isto razdoblje u skladu sa zakonodavstvima više država članica, smatram da Sud u okviru odgovora koji mora pružiti sudu koji je uputio zahtjev nužno mora voditi računa o članku 68. Uredbe br. 883/2004 ( 5 ), koji predviđa kriterije za određivanje države koja je prvenstveno nadležna za isplatu obiteljskih davanja.
27.
Da podsjetim, ta odredba predviđa skup pravila prednosti u slučaju preklapanja prava na obiteljska davanja u više država članica čija primjena podrazumijeva ispitivanje može li se nositelj tih prava na njih pozvati „po istoj osnovi” u različitim državama članicama (odnosno po osnovi „djelatnosti zaposlene osobe”, „primanja mirovine” ili „boravišta”) ili „po različitim osnovama”. Odgovor na to pitanje pomoći će utvrditi državu koja je prvenstveno pozvana isplatiti obiteljska davanja osobi u pitanju.
28.
U predmetnom slučaju odgovor na pitanje je li Irska ili Rumunjska država koja je dužna isplatiti takva davanja u korist E. Bogatua ovisi, dakle, o određivanju osnove na temelju koje bi podnositelj zahtjeva imao pravo na isplatu obiteljskih davanja od Irske i posebice dosega izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, predviđenog člankom 68. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004.
29.
S obzirom na ta razmatranja, smatram, jednako kao i Komisija, da dva prethodna pitanja koja je postavio High Court (Visoki sud) treba shvatiti kao da im je cilj protumačiti izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe” u okviru primjene pravila prednosti određenih člankom 68. Uredbe br. 883/2004.
30.
Posljedično, ta je dva pitanja potrebno preoblikovati. Navedenim pitanjima sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 68. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 tumačiti na način da osoba koja, nakon što je bila zaposlena u državi članici domaćinu, prima samo nedoprinosna davanja spomenute države, a usto ostaje osigurana pri njezinu sustavu socijalne sigurnosti, ima pravo na isplatu obiteljskih davanja u skladu s takvim statusom radi određivanja države članice koja je prvenstveno nadležna za isplatu tih davanja.
31.
Budući da, kao što sam to gore precizirao, odgovor na to pitanje ovisi o odgovoru na pitanje koji je doseg izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, upotrijebljenog u članku 68. Uredbe br. 883/2004, u ovom mišljenju usredotočit ću se na utvrđivanje elemenata tumačenja na temelju kojih pravilno tumačenje navedenog pojma treba biti utemeljeno.
32.
U tom cilju počet ću tako što ću odbaciti argument koji su iznijeli ministarstvo, Ujedinjena Kraljevina i Komisija, a prema kojem predmetni pojam, kako je predviđen člankom 68. Uredbe br. 883/2004, treba razumjeti u svjetlu njezina članka 11. stavka 2. (dio (a)). Potom ću provjeriti treba li navedeni pojam podredno tumačiti u skladu s nacionalnim zakonodavstvima koja predviđaju uvjete za nastanak prava na obiteljska davanja (dio (b)). Konačno – nakon što objasnim da argument koji je iznio E. Bogatu, da pojam „zaposlena osoba” koji proizlazi iz sudske prakse u odnosu na Uredbu br. 1408/71 može biti prenesen u kontekst Uredbe br. 883/2004, ne može biti prihvaćen s obzirom na članak 68. te uredbe – pokušat ću predložiti tumačenje izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, koji je takve prirode da može osigurati primjenu pravila prednosti predviđenih u članku 68. Uredbe br. 883/2004 usklađenu s namjerom zakonodavca Unije (dio (c)).
2. Tumačenje izraza „prava koja postoje po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”
a) Članak 11. stavak 2. Uredbe br. 883/2004
33.
Kako sam to gore spomenuo, sve zainteresirane osobe, osim tužitelja u glavnom postupku, tvrde da određivanje osnove po kojoj bi E. Bogatu imao pravo na stjecanje obiteljskih davanja u Irskoj radi primjene pravila prednosti predviđenih člankom 68. Uredbe br. 883/2004 treba provesti u skladu s općim pravilima koja uređuju određivanje primjenjivog zakonodavstva propisanih člankom 11. te uredbe, a posebice stavkom 2. te odredbe.
34.
U odnosu na to valja podsjetiti da članak 11. Uredbe br. 883/2004, koji predstavlja „kamen temeljac” glave II. ( 6 ), omogućava određivanje nacionalnog zakonodavstva primjenjivog na svaku osobu koja ulazi u područje primjene te uredbe, napose tako što ustanovljuje razliku između osoba koje obavljaju djelatnost kao zaposlene osobe ( 7 ), na koje se primjenjuje zakonodavstvo države članice zaposlenja, i neaktivnih osoba, na koje se primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta ( 8 ). U tom kontekstu članak 11. stavak 2. te uredbe jasno naznačuje da pojam djelatnosti zaposlene osobe treba shvatiti u širem smislu, s obzirom na to da je primanje novčanog davanja „zbog ili kao posljedica njihove djelatnosti u svojstvu zaposlenih osoba” izjednačeno s obavljanjem djelatnosti kao zaposlene osobe u užem smislu.
35.
Međutim, Komisija je u svojim pisanim očitovanjima tvrdila da, u okviru sustava stvorenog Uredbom br. 883/2004, članak 11. treba primijeniti svaki put kada treba odrediti koje je nacionalno zakonodavstvo socijalne sigurnosti primjenjivo na osobu u pitanju između dvaju konkurentnih zakonodavstava, a što je slučaj s člankom 68. Uredbe br. 883/2004. Drugim riječima, tek nakon primjene načela utvrđenih člankom 11. može se u odnosu na članak 68. Uredbe br. 883/2004 utvrditi po kojoj osnovi E. Bogatu ima pravo na stjecanje obiteljskih davanja u Irskoj.
36.
Dakle, prema Komisijinu mišljenju, prvo treba provjeriti može li se E. Bogatu u odnosu na referentno razdoblje smatrati „osobom koja obavlja djelatnost u svojstvu zaposlene osobe” u smislu navedenog članka 11., osobito uzimajući u obzir proširenje koje stavak 2. tog članka donosi tom pojmu. Glede toga Komisija smatra, jednako kao i ministarstvo i Ujedinjena Kraljevina, da se – s obzirom na to da je davanje koje je E. Bogatu primio u tijeku referentnog razdoblja poprimilo nedoprinosni karakter i posljedično nije moglo biti dodijeljeno „zbog ili kao posljedica” djelatnosti zaposlene osobe koju je prethodno obavljao – on nije mogao smatrati osobom koja obavlja djelatnost u svojstvu zaposlene osobe u smislu članka 11. Uredbe br. 883/2004. Međutim, ako poveznica koja E. Bogatuu daje pravo na obiteljska davanja u Irskoj nije status „osobe koja obavlja djelatnost u svojstvu zaposlene osobe”, Komisija smatra da poveznica može biti samo boravište.
37.
Taj mi argument nije uvjerljiv.
38.
Naime, mislim da je predmetni argument utemeljen na pogrešnom tumačenju strukture Uredbe br. 883/2004. Glede toga, prije svega bih naglasio da ne mislim preispitivati središnju ulogu koju članak 11. ima u okviru te uredbe kad je riječ o određivanju primjenjivog nacionalnog zakonodavstva. Međutim, čini mi se da iz spomenute strukture proizlazi da bi područje primjene te odredbe trebalo smatrati znatno užim od onoga koje je razmatrala Komisija. Naime, Uredba pravi razliku između općih kolizijskih pravila („Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”), koja su predviđena u glavi II., i posebnih pravila povezanosti, koja se nalaze u glavi III. („Posebne odredbe o različitim kategorijama davanja”) ( 9 ). Ta razlika podrazumijeva, kako ja to razumijem, da, dok je situacija koja se ispituje uređena jednim od posebnih pravila povezanosti, ne dolazi do primjene ( 10 ) članka 11., u skladu sa sentencom lex specialis derogat legi generali ( 11 ).
39.
Međutim s obzirom na to da je situacija E. Bogatua u glavnom postupku očito uređena posebnim pravilima povezanosti, odnosno odredbama iz područja obiteljskih davanja (članci 67. i 68. Uredbe br. 883/2004), kako bih utvrdio koje je zakonodavstvo primjenjivo na opisanu situaciju, moram tumačiti samo te odredbe.
40.
U svakom slučaju, članak 11. stavak 2. Uredbe br. 883/2004 – koji sve zainteresirane osobe, osim E. Bogatua, koriste kako bi protumačile izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe” – sam precizira da njegov sadržaj treba razmatrati „u smislu ove glave”. Uzimajući u obzir jasnoću tog dijela teksta, čini mi se neprijepornim da članak 11. stavak 2. ne može poslužiti za tumačenje odredbi koje se ne nalaze u glavi II. Uredbe. Posljedično, to pravilo ne može ni na koji način utjecati na tumačenje članka 68. Uredbe br. 883/2004, s obzirom na to da se on nalazi u njezinoj glavi III. ( 12 ).
41.
S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da Sud u presudi koju će donijeti treba odbaciti argument koji su iznijele sve zainteresirane osobe, osim E. Bogatua, prema kojem izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, kako je definiran člankom 68. Uredbe br. 883/2004, treba tumačiti u svjetlu članka 11. iste uredbe i posebice stavka 2. te odredbe.
b) Zakonodavstva država članica u području prava na obiteljska davanja
42.
U ovoj fazi, premda nijedna zainteresirana strana nije postavila tu hipotezu, ipak smatram korisnim provjeriti predstavlja li izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”upućivanje na nacionalna zakonodavstva koja uređuju pravo na primanje obiteljskih davanja.
43.
Takvo se tumačenje na prvi pogled može činiti usklađenim s temeljnim načelima zakonodavstva Unije u predmetnom području, prema kojima pravila Unije imaju za cilj uspostaviti sustav koordinacije nacionalnih režima socijalne sigurnosti ( 13 ), dok uvjeti koji uređuju pravo na stjecanje davanja socijalne sigurnosti potpadaju pod nadležnost država članica ( 14 ). Naime, izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe” mogao bi se promatrati kao da ostavlja državama članicama nadležnost da odrede „osnovu” prema kojoj bi osoba u pitanju imala pravo primiti obiteljska davanja (djelatnost zaposlene osobe, mirovina ili boravište), dok bi se pravo Unije ograničilo na utvrđivanje toga koje je zakonodavstvo primjenjivo u slučaju preklapanja prava na takva davanja pomoću kriterija koji su tom odredbom određeni.
44.
Međutim, prema mojem mišljenju, dva razmatranja idu u prilog odbacivanju takvog tumačenja.
45.
Kao prvo, već sam tekst članka 68. stavka 1. Uredbe br. 883/2004 otkriva da ta odredba ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na zakonodavstva država članica.
46.
Kao drugo, posljedice koje takvo tumačenje izaziva u odnosu na zaštitu građana koji izvršavaju svoje pravo na slobodu kretanja čine se pomalo problematičnima.
47.
To jasno proizlazi iz rezultata primjene takvog tumačenja na situaciju u predmetnom slučaju.
48.
Dakle, u tom je cilju potrebno provjeriti osnovu kojom irsko zakonodavstvo, s jedne strane, i rumunjsko zakonodavstvo, s druge strane, uvjetuju nastanak prava na isplatu obiteljskih davanja za djecu E. Bogatua.
49.
Što se tiče rumunjskog zakonodavstva, kao što sam to već prethodno spomenuo i s obzirom na ono što proizlazi iz spisa, ono priznaje to pravo svoj djeci mlađoj od 18 godina, pod uvjetom da zakonito borave u Rumunjskoj. Posljedično, osnova kojom prvoispitano nacionalno zakonodavstvo uvjetuje nastanak navedenog prava bilo bi boravište.
50.
Što se tiče irskog zakonodavstva, iz odjeljka 220., stavka 3., poglavlja IV. Social Welfare Consolidation Acta iz 2005. (pročišćeni tekst Zakona o socijalnoj zaštiti iz 2005.) proizlazi da osoba koja je podnijela zahtjev za stjecanje obiteljskih naknada, da bi stekla pravo na isplatu tih naknada, mora imati uobičajeno boravište u Irskoj u trenutku podnošenja zahtjeva ( 15 ). Iz toga proizlazi da bi osnova kojom drugoispitano zakonodavstvo uvjetuje nastanak predmetnog prava jednako tako bilo boravište.
51.
Stoga bi situacija u predmetnom slučaju ulazila u područje primjene članka 68. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004 jer bi obiteljska davanja za djecu E. Bogatua bile dužne isplatiti Irska i Rumunjska po istoj osnovi. Dakle, primjenjivo zakonodavstvo bilo bi ono boravišta djece, što znači da bi država članica koja je prvenstveno nadležna za isplatu obiteljskih davanja u korist. E Bogatua bila Rumunjska.
52.
U slučaju kada bi iznos obiteljskih davanja koje predviđa irsko zakonodavstvo premašivao iznos zajamčen rumunjskim zakonodavstvom, što mi se ne čini nevjerojatnim, Irska bi u pravilu, u skladu s člankom 68. stavkom 2. Uredbe br. 883/2004, bila obvezna isplatiti razliku u obliku dodatka u visini razlike. Međutim, kako je u predmetnom slučaju riječ o pravu na obiteljska davanja koje se isključivo temelji na mjestu boravišta, Irska čak ne bi ni bila obvezna, ako primijenimo posljednju rečenicu navedenog članka 68. stavka 2., isplatiti takav dodatak. Posljedično, E. Bogatu primio bi samo iznos, vrlo vjerojatno niži, obiteljskih davanja koji je predviđen rumunjskim zakonodavstvom.
53.
Međutim, uzimajući u obzir znatan broj zakonodavstava koja daju pravo na obiteljska davanja po osnovi boravišta ( 16 ), do istog bi rezultata, prema mojem shvaćanju, moglo doći u velikom broju situacija.
54.
To mi se ne čini u skladu s temeljnom logikom članka 68. Uredbe br. 883/2004, kako proizlazi iz njezinih pripremnih akata.
55.
Ne mogu ne primijetiti da je u tijeku postupka koji je doveo do revizije Uredbe br. 1408/71 Vijeće izmijenilo formulaciju članka 68. Uredbe br. 883/2004 koju je predložila Komisija, a koja je dopuštala državljanima migrantima da u svakom slučaju preklapanja prava na takva davanja primaju viši iznos ( 17 ), zamjenjujući je formulacijom koja je trenutačno na snazi ( 18 ). Međutim, valja utvrditi, kao što to, uostalom, čini Komisija u svojoj Komunikaciji o Zajedničkom stajalištu Vijeća, da izmjene koje je donijelo Vijeće nisu takve prirode da bi promijenile načelo ustanovljeno u Prijedlogu Komisije, odnosno ono koje jamči korisniku isplatu višeg iznosa davanja ( 19 ), nego se tiču jedino raspodjele odgovornosti između država članica za spomenutu isplatu.
56.
U tim okolnostima posljednja rečenica članka 68. stavka 2. Uredbe br. 883/2004, prema mojem shvaćanju, mora se tumačiti kao iznimka od rečenog načela, što podrazumijeva da bi situacije u kojima ne postoji obveza isplate dodatka na razliku migrantu trebale biti iznimne. Međutim, kao što sam to prethodno spomenuo, kad bismo uzeli da izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe” sadržava upućivanje na nacionalna zakonodavstva, uvjeti za primjenu posljednje rečenice članka 68. stavka 2. bili bi u znatnom broju slučajeva ispunjeni te bi tako situacije koje su pokrivene tom odredbom izgubile karakter iznimke.
57.
Glede toga, treba naglasiti, ne dovodeći u pitanje ocjenu situacije u kojoj se našao E. Bogatu, da bi se ta odredba, kada se tako protumači, jednako primjenjivala na situaciju osoba koje obavljaju djelatnost kao zaposlene osobe u državi domaćinu. Takvu posljedicu ne možemo prihvatiti, stoga ću je dubinski ispitati u dijelu c) ovog mišljenja.
58.
Prethodna razmatranja potvrđuju ono što sam već iznio, odnosno da se ne može prihvatiti tumačenje izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, kako je predviđen člankom 68. stavkom 2., tako da bi upućivao na zakonodavstva država članica koja uređuju pravo na obiteljska davanja.
c) Predloženo tumačenje
59.
Uzimajući u obzir moje zaključke iz dijelova a) i b), smatram potrebnim predložiti drukčije tumačenje izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”. Prije nego što ga izložim, treba odbaciti tezu koju iznosi E. Bogatu u svojim pisanim očitovanjima.
60.
Kao što sam to već naveo, E. Bogatu tvrdi, za razliku od ostalih zainteresiranih osoba, da osnovu prema kojoj bi mu pripadalo pravo na stjecanje obiteljskih davanja u Irskoj treba odrediti na temelju sudske prakse koja se odnosi na Uredbu br. 1408/71, posebice one koja je tumačila članak 73. te uredbe na način da pravo na obiteljska davanja priznaje „zaposlenim osobama” za članove obitelji koji borave na području druge države članice.
61.
Glede toga E. Bogatu tvrdi da je Sud utvrdio da pojam „zaposlena osoba” treba shvaćati na način da on obuhvaća svaku osobu koja potpada pod područje primjene Uredbe 1408/71, kako je definirano člankom 1. točkom (a), odnosno osobe osigurane pri primjenjivom režimu socijalne sigurnosti u jednoj državi članici, neovisno o postojanju radnog odnosa.
62.
Smatrajući da područje primjene Uredbe br. 1408/71 odgovara onomu Uredbe br. 883/2004, E. Bogatu zaključuje da jednako tako treba smatrati da pravo na obiteljska davanja iz članka 67. potonje uredbe postoji za sve državljane jedne države članice koji su osigurani pri primjenjivom režimu socijalne sigurnosti u drugoj državi članici, uključujući kad je njihov radni odnos u drugoj državi članici prestao.
63.
U tim okolnostima E. Bogatu smatra da ima pravo primiti obiteljska davanja za to razdoblje jer je tijekom referentnog razdoblja bio osiguran za određena davanja, poput onih za bolest.
64.
Glede toga, prije svega smatram da se u svojem izlaganju E. Bogatu poziva na tumačenje članka 67. Uredbe br. 883/2004. Međutim, kad se uzme u obzir preoblikovanje prethodnih pitanja koje sam u ovom mišljenju predložio, suvišno je reći da tumačenje koje predlaže E. Bogatu treba promatrati s obzirom na članak 68., a ne na članak 67. Uredbe br. 883/2004.
65.
Takvo tumačenje podrazumijeva, prema mojem mišljenju, prije svega provjeru može li sudska praksa koja se odnosi na Uredbu br. 1408/71, a koju je E. Bogatu opsežno navodio u svojim pisanim očitovanjima, zadržati relevantnost u kontekstu Uredbe br. 883/2004.
66.
S tim ciljem smatram potrebnim iznijeti nekoliko uvodnih razmatranja o dosegu revizije pravila o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, nužne zbog donošenja Uredbe br. 883/2004.
67.
Iz uvodne izjave 3. Uredbe br. 883/2004 proizlazi da je njezin cilj zamijeniti pravila za koordinaciju koja je utvrdila Uredba br. 1408/71, a koja su postala složena i duga jer su više puta izmijenjena i ažurirana s ciljem uzimanja u obzir ne samo razvoja na razini Europske unije već i promjena zakonodavstava na nacionalnoj razini, i to njihovim pojednostavnjivanjem ( 20 ) i moderniziranjem ( 21 ).
68.
U tom kontekstu najvažnija izmjena u odnosu na prethodnu uredbu zasigurno je glede „obuhvaćenih osoba” na koje se ta pravila odnose.
69.
Podsjećam da članak 2. Uredbe br. 1408/71 („Obuhvaćene osobe”) nedvosmisleno propisuje da se ona primjenjuje na zaposlene i samozaposlene osobe ( 22 ). To se objašnjava, kako to proizlazi iz uvodne izjave 2. Uredbe, činjenicom da su svojedobno samo zaposlene osobe ulazile u okvir slobode kretanja radnika, a samozaposlene osobe u okvir slobode poslovnog nastana i slobode pružanja usluga. U tim uvjetima, a u cilju izbjegavanja da razlike između zakonodavstava u odnosu na definiranje radnog odnosa prouzroče ograničavanje obuhvaćenih osoba, Uredbom br. 1408/71 prošireni su pojmovi „zaposlena osoba” i „samozaposlena osoba” tako da obuhvaćaju svaku osobu koja je osigurana, na temelju sustava socijalne sigurnosti jedne države članice koji se primjenjuje na zaposlene i samozaposlene osobe ( 23 ).
70.
Uredba br. 883/2004, potaknuta rastućom afirmacijom prava slobodnog kretanja i boravka u Uniji izazvanom uvođenjem građanstva Unije, proširila je pojam obuhvaćene osobe. Točnije, ta je promjena ostvarena zamjenom pojmova „zaposlene osobe” i „samozaposlene osobe” pojmom „državljani države članice” u članku 2. stavku 1. te uredbe („Obuhvaćene osobe”). To implicira da sustav koordinacije izmijenjen Uredbom br. 883/2004 također pokriva osobe koje nisu u punom smislu riječi dio „aktivnog stanovništva”, neovisno o riziku za koji su osigurane ( 24 ).
71.
Međutim, smatram da, s obzirom na to da se Uredba br. 883/2004 sad primjenjuje na sve državljane jedne države članice, nije opravdano pojam „djelatnost zaposlene osobe” u okviru te uredbe široko tumačiti, kao što je to bio slučaj u okviru Uredbe br. 1408/71.
72.
U biti, pojam „djelatnost zaposlene osobe”, zajedno s drugim pojmovima, upotrijebljen je u velikom broju odredbi nove uredbe kako bi se pravni režim primjenjiv na aktivne osobe razlikovao od onoga koji uređuje situaciju neaktivnih.
73.
Kad bi se izraz „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, kako je predviđen člankom 68. Uredbe br. 883/2004, tumačio na jednak način kao i pojam „zaposlena osoba” u okviru Uredbe br. 1408/71 – odnosno u smislu da se njime samo zahtijeva da osoba u pitanju bude osigurana pri režimu socijalne sigurnosti jedne države članice primjenjivom na zaposlene osobe – razlika između režima primjenjivog na aktivne i neaktivne osobe, koja mi se čini temeljnom za primjenu članka 68. Uredbe br. 883/2004, bila bi svedena na nulu.
74.
U svjetlu prethodno iznesenog, mislim da je u cilju oblikovanja točnog tumačenja izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe” potrebno usvojiti drukčiji pristup, koji je dobro ukorijenjen u pojmovima upotrijebljenima u članku 68. Uredbe br. 883/2004.
75.
S ciljem utvrđivanja koja je država članica prvenstveno nadležna za isplatu obiteljskih davanja osobi u pitanju, članak 68. Uredbe br. 883/2004 upućuje na tri pojma, tj. na „djelatnost u svojstvu zaposlene osobe”, „mirovinu” i „boravište”, čija kombinacija daje različite rezultate ovisno o tome treba li obiteljska davanja isplatiti „po različitim osnovama” ili „po istoj osnovi”.
76.
Napose, kada su osnove o kojima ovise prava na obiteljska davanja različite, predmetna odredba predviđa klasifikaciju spomenutih pojmova redoslijedom prednosti, odnosno na prvom je mjestu djelatnost u svojstvu zaposlene osobe, slijedi mirovina, a na posljednjem mjestu nalazi se boravište. Posljedično, država članica koja je prvenstveno nadležna za isplatu obiteljskih davanja jest država zaposlenja, dok je država u kojoj se prima mirovina prvenstveno nadležna samo u slučaju kad je istodobna osnova boravište.
77.
Međutim, čini mi se da jedini uvjerljiv razlog za uspostavljanje takvog redoslijeda prednosti može biti taj da, znatnije doprinoseći ekonomskom životu države članice u pitanju, obavljanje djelatnosti zaposlene osobe znači veći stupanj povezanosti s tom državom članicom nego što je to slučaj s primanjem mirovine ili boravištem, a stupanj povezanosti u vezi s primanjem mirovine veći je od onoga u vezi s boravištem.
78.
Taj zaključak ne dovodi u pitanje činjenica da, kad je osnova o kojoj ovise prava na obiteljska davanja ista, članak 68. stavak 1. Uredbe br. 883/2004 propisuje da je prvenstveno nadležna država članica boravišta djece. Naime, ako se ne razlikuju osnove ni posljedično kriteriji povezanosti, može se opravdano smatrati da mjesto boravišta djeteta ima najveći stupanj povezanosti.
79.
Ako želimo zadržati koristan učinak hijerarhije između pojmova djelatnosti zaposlene osobe, mirovine i boravišta, predviđenih u članku 68. Uredbe br. 883/2004, kao i funkciju kriterija povezanosti koju ti pojmovi ispunjavaju u kontekstu tog članka, prema mojem mišljenju, radi tumačenja „po osnovi” treba se poslužiti definicijama određenima člankom 1. Uredbe br. 883/2004 ( 25 ).
80.
Napose, što se tiče pojma „djelatnost zaposlene osobe”, koji je predmet prethodnog pitanja High Courta (Visoki sud) kako sam ga preoblikovao, on obuhvaća „djelatnost ili istovjetnu situaciju koja se takvom smatra u svrhu primjene zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj postoji takva djelatnost ili istovjetna situacija” ( 26 ).
81.
Iz navedenog proizlazi da obavljanje takve djelatnosti ili nastanak takve istovjetne situacije omogućava utvrđivanje države članice zaposlenja kao države prvenstveno nadležne za isplatu obiteljskih davanja.
82.
Sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti postoji li ta poveznica u glavnom predmetu.
83.
Točnije, sud koji je uputio zahtjev treba utvrditi treba li u svrhu primjene ukupnog irskog zakonodavstva socijalne sigurnosti smatrati da je E. Bogatu obavljao djelatnost zaposlene osobe ili se nalazio u istovjetnoj situaciji u tijeku referentnog razdoblja. Ako je odgovor potvrdan, sud će morati zaključiti da je Irska država prvenstveno nadležna za isplatu obiteljskih davanja tužitelju u glavnom postupku, što podrazumijeva da E. Bogatu ima pravo na korištenje obiteljskih davanja u tijeku referentnog razdoblja, suprotno onomu što je obrazlagalo ministarstvo u odgovoru na zahtjev E. Bogatua.
84.
U okviru takve ocjene okolnost da je E. Bogatu ostao osiguran u Irskoj u tijeku referentnog razdoblja može se pokazati relevantnom, pod uvjetom da je njezina posljedica to da se potonji okvalificira kao netko tko obavlja „djelatnost zaposlene osobe” ili se nalazi u istovjetnoj situaciji u smislu članka 1. točke (a) Uredbe br. 883/2004.
IV. Zaključak
85.
Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio High Court (Visoki sud), kako sam ih preoblikovao u ovom mišljenju, odgovori na sljedeći način:
Članak 68. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti treba tumačiti tako da osoba koja, nakon što je bila zaposlena u državi članici domaćinu, od te države prima samo nedoprinosna davanja, ostajući osigurana pri njezinu sustavu socijalne sigurnosti, ima pravo na isplatu obiteljskih davanja u okviru tog statusa za potrebe određivanja države članice prvenstveno nadležne za isplatu tih davanja, pod uvjetom da njezina situacija potpada pod pojam „djelatnost zaposlene osobe” ili „istovjetna situacija”, kako su definirani člankom 1. točkom (a) Uredbe br. 883/2004. Zadaća suda koji je uputio zahtjev je da provjeri je li to doista slučaj.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) SL 2004., L 166, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.)
( 3 ) SL 1997., L 28, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 7., str. 7.)
( 4 ) Podsjećam na to da je Uredba br. 883/2004 stupila na snagu 1. svibnja 2010.
( 5 ) U odnosu na to podsjećam da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, prilikom analize pitanja koja su mu upućena u skladu s člankom 267. UFEU-a Sud može uzeti u obzir pravila na koja se sud koji je uputio zahtjev nije pozvao kada je to potrebno da bi mu dao koristan odgovor. Vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Balogh (C‑25/15, EU:C:2016:423, t. 28. i navedenu sudsku praksu).
( 6 ) U sudskoj praksi koja se odnosi na Uredbu br. 1408/71, čija je struktura bila ista kao i ona Uredbe br. 883/2004, Sud je u više navrata pojasnio činjenicu da odredbe glave II. predstavljaju potpun i ujednačen sustav kolizijskih pravila, čiji je cilj ne samo izbjeći preklapanje nacionalnih zakonodavstava koja se primjenjuju i komplikacija koje bi zbog toga mogle nastati nego jednako tako i spriječiti da se osobe na koje se navedena uredba primjenjuje liši zaštite iz područja socijalne sigurnosti, zbog zakonodavstva koje bi se na tu osobu primjenjivalo. Vidjeti posebice presude od 12. lipnja 1986., Ten Holder (302/84, EU:C:1986:242, t. 21.), od 11. lipnja 1998., Kuusijärvi (C‑275/96, EU:C:1998:279, t. 28.) i od 13. rujna 2017., X (C‑570/15, EU:C:2017:674, t. 14.).
( 7 ) Članak 11. stavak 3. točka (a)
( 8 ) Članak 11. stavak 3. točka (e)
( 9 ) Vidjeti u tom smislu uvodnu izjavu 17. („[…] primjereno je kao opće pravilo odrediti kao primjenljivo zakonodavstvo države članice u kojoj osoba na koju se to odnosi obavlja svoju djelatnost kao zaposlena ili samozaposlena osoba”) i uvodnu izjavu 18. („[u] posebnim situacijama koje opravdavaju druga mjerila za primjenu zakonodavstva, potrebno je odstupiti od tog općeg pravila”) Uredbe br. 883/2004.
( 10 ) Naprotiv, čini mi se da je članak 11. posebice primjenjiv na davanja za slučaj starosti. Naime, s obzirom na to da odredbe koje uređuju ta davanja, odnosno članci 50. do 60. Uredbe br. 883/2004, ne spominju nijedan poseban kriterij povezanosti koji bi derogirao opća kolizijska pravila, radi određivanja koje je nacionalno zakonodavstvo primjenjivo na svaku razmatranu situaciju treba primijeniti članak 11.
( 11 ) Vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu Delft i dr. (C 345/09, EU:C:2010:438, t. 45.). Prema mišljenju nezavisnog odvjetnika, ta povezanost između II. i III. glave Uredbe br. 1408/71 jasno proizlazi iz presuda od 27. svibnja 1982., Aubin (227/81, EU:C:1982:209, t. 11.) i od 11. studenoga 2004., Adanez-Vega (C 372/02, EU:C:2004:705).
( 12 ) Argument ministarstva prema kojem bi primjena članka 11. stavka 2. Uredbe br. 883/2004 za tumačenje izraza „po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe”, kako je predviđen u članku 68. iste uredbe, bila potkrijepljena tumačenjem tog izraza koje je dala Administrativna komisija za koordinaciju sustava socijalne sigurnosti u odluci br. F1 od 12. lipnja 2009. (SL 2010., C 106, str. 11.) nije takve prirode da bi mogao dovesti u pitanje ovaj zaključak. Naime, dostatno je utvrditi da je u presudi van der Vecht (19/67, EU:C:1967:49, t. 457.) Sud već presudio da tekst uredbe „ne dovodi u pitanje ovlasti nadležnih sudova da ocijene valjanost i sadržaj odredbi uredbe, u odnosu na koje odluke [ove komisije] imaju samo značenje mišljenja” (moje isticanje). Iz toga proizlazi da odluka u pitanju nema obvezujuću snagu i, posljedično, ne veže Sud.
( 13 ) Vidjeti presudu od 1. veljače 2017., Tolley (C-430/15, EU:C:2017:74, t. 57.).
( 14 ) Vidjeti presudu od 3. ožujka 2011., Tomaszewska (C-440/09, EU:C:2011:114, t. 24. i navedenu sudsku praksu).
( 15 ) Osim toga, irsko zakonodavstvo zahtijeva da dijete za koje su naknade zatražene mora biti mlađe od 16 godina i imati uobičajeno boravište na državnom području (odjeljak 219., stavak 1. točka (c) Zakona o socijalnoj zaštiti) i u pravilu mora boraviti s osobom koja je zahtijevala obiteljska davanja (odjeljak 220., stavak 1. navedenog zakona). Međutim, na što podsjeća sud koji je uputio zahtjev, te odredbe ne mogu se primijeniti jer nisu u skladu s člankom 67. Uredbe br. 883/2004.
( 16 ) Vidjeti u tom pogledu pregled nacionalnih zakonodavstava u području obiteljskih davanja koji je sastavila Komisija, a dostupan je na sljedećoj internetskoj stranici: .
( 17 ) Vidjeti Prijedlog uredbe (EZ) Vijeća o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti koji je Komisija iznijela Vijeću 21. prosinca 1998., COM (1998.) 779 final, članak 53., prema kojem: „Kad obiteljska davanja […] treba isplatiti više država članica u tijeku istog razdoblja i za iste članove obitelji, prema svojem zakonodavstvu ili predmetnoj uredbi, nadležna institucija države članice čije zakonodavstvo predviđa viši iznos davanja isplaćuje cijeli iznos” [neslužbeni prijevod]. Zanimljivo je primijetiti da je taj kriterij zadržan u konačnoj verziji pravila prednosti, ali samo kao podredni kriterij, u slučaju u kojem prava na obiteljska davanja u pitanju postoje po osnovi djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe. Vidjeti članak 68. stavak 1. točku (b) podtočku i. Uredbe br. 883/2004.
( 18 ) Vidjeti Zajedničko stajalište (EZ) br. 18/2004 od 26. lipnja 2004. koje je donijelo Vijeće postupajući u skladu s postupkom predviđenim člankom 251. Ugovora o osnivanju Europske zajednice, u pogledu donošenja Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., C 79 E, str. 15.).
( 19 ) Komunikacija Komisije Europskom parlamentu u skladu s člankom 251. stavkom 2. drugim podstavkom Ugovora o EZ-u koja se odnosi na Zajedničko stajalište (EZ) koje je donijelo Vijeće u pogledu donošenja Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, COM (2004) 44 final, str. 11.
( 20 ) Vidjeti u tom smislu Prijedlog uredbe (EZ) Vijeća o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti koji je Komisija iznijela Vijeću 21. prosinca 1998., COM (1998.) 779 final, str. 2., u dijelu u kojem precizira: „misao vodilja revizije pravila koordinacije utvrđenih Uredbom br. 1408/71 bila je želja da se zakonodavstvo učini manje kompleksnim i praktičnijim – nije bila riječ, strogo rečeno, o reformi sustava koji je relativno dobro funkcionirao više od 25 godina. Cilj je više bio pojednostavniti ga” [neslužbeni prijevod].
( 21 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 27. veljače 2014., Ujedinjena Kraljevina/Vijeće (C-656/11, EU:C:2014:97, t. 61. do 66.).
( 22 ) Sveobuhvatnosti radi, primjećujem da bi se, u skladu s člankom 2., Uredba br. 1408/71 jednako primjenjivala i „na studente na koje se primjenjivalo ili se primjenjuje zakonodavstvo jedne ili više država članica, koji su državljani jedne od država članica ili su osobe bez državljanstva, ili izbjeglice koje borave na državnom području jedne od država članica, kao i na članove njihovih obitelji i nadživjele osobe”.
( 23 ) Vidjeti uvodnu izjavu 3. Uredbe br. 1408/71.
( 24 ) S tim ciljem Uredba br. 883/2004 koristi, kao i članak 42. UEZ-a (sada članak 48. UFEU-a), drugu pravnu osnovu odnosno članak 308. UEZ-a (sada članak 352. UFEU-a). Vidjeti uvodnu izjavu 2. Uredbe br. 883/2004.
( 25 ) U odnosu na pojmove „mirovina” i „boravište”, koji nisu predmet ove ocjene, prvi „obuhvaća i paušalna davanja koja mogu zamijeniti i davanja u obliku povrata doprinosa i, u skladu s odredbama glave III., povećanja na ime usklađivanja ili dodatne doplatke” (članak 1. točka (w)), dok je drugi pojam definiran na sljedeći način: „mjesto gdje osoba uobičajeno boravi” (članak 1. točka (j)).
( 26 ) Članak 1. točka (a) Uredbe br. 883/2004