MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 22. ožujka 2018. ( 1 )
Predmet C‑390/17 P
Irit Azoulay,
Andrew Boreham,
Mirja Bouchard i
Darren Neville
protiv
Europskog parlamenta
„Žalba – Javna služba – Primici od rada – Obiteljske naknade – Naknada za obrazovanje – Odbijanje naknade troškova obrazovanja – Autonomno tumačenje pojma troškova obrazovanja – Članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju”
I. Uvod
1.
Kako neke države članice provode obiteljsku politiku tako da u nju uključuju novčanu komponentu, tako i institucije Europske unije za svoje osoblje predviđaju isplate obiteljskih naknada. One obuhvaćaju naknadu za kućanstvo, koja se isplaćuje dužnosniku koji uzdržava obitelj i koja se uvećava za naknadu za svako uzdržavano dijete, i naknadu za obrazovanje, čija je svrha pokrivanje troškova obrazovanja koje je dužnosnik platio kako bi njegovo dijete pohađalo obrazovnu ustanovu. To su uvjeti za ostvarenje prava na potonju naknadu, oko kojih se spore stranke u ovom predmetu.
2.
Uvjeti koji trebaju biti ispunjeni kako bi se ostvarila naknada za obrazovanje izmijenjeni su 2004., prilikom izmjene Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije. Dok se, u odnosu na osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, dužnosniku ta naknada isplaćivala ( 2 ) neovisno o ustanovi koju pohađa njegovo dijete, izmjenom je uveden uvjet za ostvarenje prava na naknadu, i to da se za ustanovu plaća školarina ( 3 ). Cilj je bio da se „u budućnosti naknada za obrazovanje približi stvarnom iznosu troškova” ( 4 ).
3.
Upravo je na temelju činjenice da se za ustanovu koju pohađaju djeca žaliteljâ ne plaća školarina Europski parlament odbio priznati im zatraženu naknadu za obrazovanje u 2015., iako im je tu naknadu isplatio prethodnih godina. Žalitelji smatraju da je imaju pravo nastaviti primati.
4.
Ta se razlika javila zbog posebnog načina na koji su predmetne obrazovne ustanove zatražile financijsko sudjelovanje od žalitelja. Naime, te ustanove subvencionira lokalno tijelo javne vlasti, što ih obvezuje da omoguće besplatan pristup obveznom obrazovanju predviđen belgijskim Ustavom ( 5 ). Međutim, kako bi osigurale svoje financiranje, predmetne ustanove se također oslanjaju na neprofitne organizacije s kojima su povezane i kojima su roditelji učenika pozvani platiti doprinos. Žalitelji zahtijevaju da im se na osnovi naknade za obrazovanje naknadi upravo taj doprinos.
5.
U tom službeničkom predmetu, koji je jedan od prvih o kojemu će Sud odlučiti u žalbenom postupku nakon ukidanja Službeničkog suda i prenošenja njegove nadležnosti na Opći sud, Sud je pozvan da utvrdi je li, u posebnim okolnostima predmetnog slučaja, Opći sud pravilno zaključio da plaćanje takvog doprinosa ne može biti pokriveno naknadom za obrazovanje.
II. Pravni okvir
6.
Pravni okvir tog predmeta određen je sljedećim odredbama Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) ( 6 ).
7.
U skladu s člankom 67. stavkom 1. točkom (c) Pravilnika, obiteljske naknade na koje dužnosnik ima pravo u vidu povrata uključuju i naknadu za obrazovanje.
8.
U članku 3. stavku 1. Priloga VII. Pravilniku pobliže su određeni uvjeti za ostvarenje prava na naknadu za obrazovanje:
„Podložno uvjetima utvrđenima u općim provedbenim odredbama, član osoblja prima naknadu za obrazovanje u visini stvarnih troškova obrazovanja do najvećeg mjesečnog iznosa od 260,95 [eura] ( 7 ) za svako uzdržavano dijete […], koje ima najmanje pet godina i redovno pohađa osnovnu ili srednju školu za koju se plaća školarina ili visokoškolsku ustanovu. Uvjet pohađanja škole za koju se plaća školarina ne primjenjuje se na naknadu troškova prijevoza do škole.
[…]”.
9.
Na temelju članka 110. Pravilnika, Parlament je 18. svibnja 2004. usvojio Opće provedbene odredbe koje se odnose na dodjelu naknade za obrazovanje predviđene člankom 3. Priloga VII. Pravilniku (u daljnjem tekstu: OPO) ( 8 ). U članku 1. OPO‑a razlikuje se naknada za obrazovanje A, paušal, koja se isplaćuje za djecu mlađu od pet godina ili koja još ne pohađaju osnovnu školu, i naknada za obrazovanje B. U odnosu na potonju naknadu u članku 3. OPO‑a predviđeno je:
„Do najvećih mjesečnih iznosa predviđenih u stavku 1. prvom i trećem podstavku članka 3. Priloga VII. Pravilniku, naknada za obrazovanje B pokriva:
(a)
troškove upisa i pohađanja obrazovne institucije
(b)
troškove prijevoza
uz iznimku svih ostalih troškova, osobito:
–
obveznih troškova kao što su troškovi kupovine knjiga, školskog pribora, sportske opreme, pokrivanje školskog osiguranja i zdravstvenih troškova, troškova ispita, troškova zajedničkih vanjskih školskih aktivnosti (kao što su ekskurzije, posjeti i školska putovanja, sportski treninzi itd.), kao i ostalih troškova koji se odnose na izvođenje školskog programa obrazovne ustanove koju se pohađa,
–
troškova sudjelovanja djeteta u školi skijanja, školi na moru, školi u prirodi, kao i u sličnim aktivnostima.”
III. Okolnosti spora i postupak pred Općim sudom
10.
Žalitelji su članovi privremenog osoblja i dužnosnici Europskog parlamenta te žive u Belgiji. Njihova djeca pohađaju obrazovne ustanove ( 9 ) kojima je zajedničko to da ih subvencionira, ali ne u potpunosti, Francuska zajednica Belgije. Dvije predmetne ustanove raspolažu također vlastitim sredstvima koja im osiguravaju neprofitne organizacije (u daljnjem tekstu: organizacije), kojima su roditelji učenika pozvani platiti doprinos.
11.
Parlament je, sve do školske godine 2013./2014., uključujući i tu godinu, na osnovi troškova obrazovanja i do predviđene gornje granice naknađivao doprinos koji su žalitelji, čija su djeca već pohađala te ustanove, platili organizacijama. Parlament je 24. travnja 2015. odbio zahtjeve za naknadu doprinosa koji su roditelji platili organizacijama za školsku godinu 2014./2015., s obrazloženjem da uvjeti iz članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku nisu bili ispunjeni (u daljnjem tekstu: odluke o odbijanju zahtjeva). Parlament je smatrao da dvije predmetne škole nisu obrazovne ustanove za koje se plaća školarina u smislu te odredbe, s obzirom na to da neobvezni doprinosi žaliteljâ organizacijama izlaze izvan okvira obveznoga besplatnog obrazovanja kako je predviđeno belgijskim zakonodavstvom.
12.
Iako su žalbe koje su žalitelji podnijeli protiv tih odluka također odbijene 17. i 19. studenoga 2015., Parlament je svejedno odlučio dobrovoljno i iznimno dodijeliti žaliteljima naknadu za obrazovanje za pohađanje predmetnih ustanova za godinu 2014./2015., ali ne i za školske godine koje slijede.
13.
Žalitelji su 17. veljače 2016. zatražili poništenje odluka o odbijanju Parlamenta, osim onih kojima se dobrovoljno i iznimno dodjeljuje naknada za obrazovanje za godinu 2014./2015., i da se potonjem naloži da im isplati naknadu za obrazovanje za godinu 2015./2016. U prilog tužbi tužitelji su istaknuli tri tužbena razloga, koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku i na očitoj pogrešci u ocjeni, kao drugo, na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja i, kao treće, na povredi načela jednakog postupanja i dobre uprave.
14.
U svojoj presudi od 28. travnja 2017. (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 10 ) Opći je sud odbio svaki od tih tužbenih razloga i, slijedom toga, zahtjev za poništenje odluka o odbijanju. Imajući u vidu to da je zahtjev za poništenje odbijen, smatrao je da nije potrebno odlučiti o zahtjevu da se Parlamentu naloži da žaliteljima isplati naknadu za obrazovanje za godinu 2015./2016.
IV. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
15.
Podneskom od 28. lipnja 2017. žalitelji su zajedno podnijeli ovu žalbu protiv presude Općeg suda.
16.
Žalitelji od Suda zahtijevaju da:
–
poništi pobijanu presudu;
–
prihvati tužbene zahtjeve koje su žalitelji iznijeli u prvostupanjskom postupku u okviru tužbe u predmetu T‑580/16 ( 11 );
–
naloži drugoj strani u postupku snošenje svih troškova.
17.
Parlament od Suda zahtijeva da:
–
odbije žalbu kao neosnovanu;
–
naloži žaliteljima snošenje troškova.
18.
Pred Sudom je u vezi sa žalbom proveden pisani postupak.
V. Pravna ocjena
19.
Žalitelji smatraju da je prilikom donošenja pobijane presude počinjeno više pogrešaka koje se tiču prava, osobito iskrivljavanje činjenica i nepostojanje obrazloženja. Posebno, kao prvo, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava i iskrivio činjenice time što je odbio autonomno i ujednačeno tumačiti pojam „troškovi obrazovanja” u okviru pravnog poretka Unije ( 12 ). Kao drugo, pobijana presuda sadržava materijalnu netočnost u odnosu na utvrđenja Općeg suda ( 13 ). Kao treće, Opći je sud počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja ustaljene sudske prakse koja se primjenjuje na pravilo o sukladnosti između žalbe i tužbe ( 14 ). Naposljetku, Opći sud nije izvršio svoju obvezu obrazlaganja odgovarajući na tužbeni razlog koji se temelji na načelima jednakog postupanja i dobre uprave ( 15 ).
A. Dopuštenost
20.
Ističem da su žalitelji pred Općim sudom zahtijevali poništenje odluka o odbijanju svojih zahtjeva za naknadu troškova obrazovanja za školsku godinu 2014./2015. Međutim, odlukama o odbijanju njihovih žalbi, čije poništenje žalitelji također zahtijevaju, uz izuzetak te točke, Parlament im je dobrovoljno i iznimno dodijelio naknadu za obrazovanje za tu istu godinu. Žalitelji su, stoga, ishodili zatraženu naknadu.
21.
U odnosu na kasnije školske godine, Parlament je u svojim odlukama o odbijanju žalbi samo pojasnio da se naknada za obrazovanje žaliteljima više neće dodjeljivati za buduće školske godine ( 16 ).
22.
Opći je sud smatrao da odluke o odbijanju žalbi nisu imale autonoman sadržaj te da je stoga trebao odlučiti samo o tužbi protiv odluka o odbijanju zahtjeva ( 17 ), koje se odnose samo na školsku godinu 2014./2015. Tu točku žalitelji nisu osporili u svojoj žalbi.
23.
Posebno u odnosu na školsku godinu 2015./2016., žalitelji osim toga od Općeg suda zahtijevaju da se Parlamentu naloži plaćanje naknade za obrazovanje za tu godinu. Parlament pred Općim sudom ističe nedopuštenost tog zahtjeva, s obzirom na to da je uprava dodijelila naknadu za obrazovanje samo za jednu školsku godinu i da su žalitelji trebali pokrenuti upravni postupak prije podnošenja svojih tužbi ( 18 ).
24.
Opći je sud smatrao da, imajući u vidu da je odbijen zahtjev za poništenje odluka o odbijanju (koje se odnose na školsku godinu 2014./2015.), nije bilo potrebno odlučiti o zahtjevu koji se odnosi na školsku godinu 2015./2016. ( 19 ). Tu točku žalitelji također nisu osporili u svojoj žalbi.
25.
U tim okolnostima i u slučaju da Sud smatra potrebnim po službenoj dužnosti ispitati uvjet dopuštenosti tužbe za poništenje podnesene Općem sudu ( 20 ), koji je povezan s pravnim interesom, smatram da žalitelji imaju pravni interes za postupanje protiv odluka o odbijanju za školsku godinu 2014./2015., što dovoljno opravdava dopuštenost tužbe. Točno je da im je naknada za obrazovanje dodijeljena za tu godinu. Međutim, iako su žaliteljima naknađeni troškovi, to je učinjeno na temelju dobrovoljne i iznimne mjere koju je Parlament donio kako bi nadomjestio pretjerano dug rok koji mu je trebao za postupanje povodom njihovih zahtjeva ( 21 ). Odluke kojima se odbijaju njihovi zahtjevi i koje sadržavaju konačno stajalište uprave u odnosu na njih nisu do sada povučene i određuju njihova prava. Stoga, žalitelji zadržavaju pravni interes za postupanje protiv tih odluka kojima im se nanosi šteta time što im se odbija pravo na naknadu za obrazovanje.
26.
U odnosu na žalbu, Parlament nije osporio njezinu dopuštenost i ne vidim zašto bi trebalo po službenoj dužnosti utvrditi njezinu dopuštenost.
B. Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava i na iskrivljavanju činjenica prilikom tumačenja pojma troškova obrazovanja
1. Autonomno tumačenje pojma „troškovi obrazovanja”
27.
Žalitelji prigovaraju Općem sudu da nije izvršio autonomno i ujednačeno tumačenje pojma „troškovi obrazovanja” u okviru Unijina pravnog poretka. Pozivaju se na sudsku praksu Suda na temelju koje, u skladu s člankom 1.a Pravilnika, dužnosnici imaju pravo na jednako postupanje u primjeni potonjeg, zbog čega je Pravilnik potrebno, načelno, tumačiti autonomno i ujednačeno u cijeloj Uniji. To tumačenje treba dati uzimajući u obzir kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa ( 22 ).
28.
Posebno u odnosu na troškove obrazovanja, žalitelji se pozivaju na presudu Bovagnet/Komisija kako bi potkrijepili navod da, za potrebe naknade, taj pojam ne može ovisiti o postojećim nazivima ili klasifikaciji koja se primjenjuje na nacionalnoj razini, nego o samoj prirodi troška koji treba nadoknaditi i o njegovim sastavnim dijelovima ( 23 ). Žalitelji smatraju da je Opći sud protumačio taj pojam u skladu s belgijskim zakonodavstvom.
29.
Žaliteljevi argumenti nisu uvjerljivi. Poput Parlamenta, smatram da je Opći sud proveo autonomno tumačenje pojma „troškovi obrazovanja” u kojemu se vodi računa o cilju naknade za obrazovanje i koje ne ovisi o klasifikaciji koja se primjenjuje na nacionalnoj razini.
30.
Stoga je, u točki 30. pobijane presude, Opći sud definirao „troškove obrazovanja” za koje se može ostvariti povrat na osnovi naknade za obrazovanje tako da obuhvaćaju troškove koji učeniku omogućuju pristup obrazovnoj ustanovi (troškovi upisa) kao i troškove koji mu omogućuju pohađanje predavanja i kvalitetno sudjelovanje u programima te iste ustanove (troškovi pohađanja).
31.
U toj je definiciji preuzeta definicija Službeničkog suda dana u presudi Bovagnet/Komisija ( 24 ), u kojoj se činjenice pojavljuju u drugom nacionalnom kontekstu, s obzirom na to da se predmetna školska ustanova nalazila u Luksemburgu.
32.
Ispitujući predstavljaju li stvarno plaćeni troškovi žalitelja troškove upisa i pohađanja u smislu presude Bovagnet/Komisija ( 25 ), Opći je sud utvrdio, u točkama 31. i 32. pobijane presude, da upis u predmetne ustanove i podučavanje koje se tamo izvodi nisu bili uvjetovani plaćanjem novčanog iznosa koji pokriva troškove upisa i pohađanja. Također, neplaćanje traženog doprinosa organizacijama nije imalo za posljedicu odbijanje upisa ili isključenje učenika. Drugim riječima, ustanove nisu tražile plaćanje novčanog iznosa kako bi im djeca imala pristup i tamo pohađala predavanja ili, usto, roditelji nisu bili dužni plaćati troškove. Na temelju toga Opći je sud zaključio da se troškovi koje su žalitelji stvarno platili nisu mogli kvalificirati kao troškovi obrazovanja.
33.
Stoga je Opći sud protumačio troškove obrazovanja u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku tako da moraju biti obvezni za dužnosnika kako bi upisao svoje dijete u određenu ustanovu i omogućio mu da tamo pohađa predavanja.
34.
Taj je uvjet već utvrđen u presudi Bovagnet/Komisija. Tamo su definirani troškovi za koje se može ostvariti povrat kao troškovi koji uvjetuju sam upis učenika u školu i u njezin program, dakle, njegovo školovanje i čije je plaćanje obvezno ( 26 ).
35.
To tumačenje udovoljava zahtjevima Pravilnika. Naime, kako to podsjeća Parlament, odredbe prava Unije koje stvaraju pravo na novčana davanja moraju se strogo tumačiti ( 27 ).
36.
Naknada doprinosa koji je dužnosnik platio na osnovi vlastitog izbora i dobrovoljno ne odgovara tom zahtjevu strogog tumačenja. Osim toga, to bi bilo protivno volji zakonodavca koji je, prilikom izmjene Pravilnika 2004., podvrgnuo naknadu troškova uvjetu da dijete pohađa ustanovu za koju se plaća školarina ( 28 ) te je ukinuo plaćanje naknade za obrazovanje u obliku paušala koji se daje dužnosnicima ( 29 ). Slijedom toga, Pravilnik ne dopušta da se naknada za obrazovanje smatra sastavnim dijelom primitaka od rada kojim dužnosnik slobodno raspolaže, osobito plaćanjem dobrovoljnih doprinosa ili davanjem darova.
37.
Opći sud nije protumačio pojam „troškovi obrazovanja” u skladu s belgijskim pravom. Iako spominje ( 30 ) nacionalnu okružnicu Francuske zajednice Belgije naslovljenu „Besplatan pristup obveznom obrazovanju” ( 31 ), to čini samo kao element potpore utvrđenju, koje žalitelji nisu osporili, da im ustanove ne nameću plaćanje troškova upisa i pohađanja. Naime, Opći sud navodi da ta okružnica, koja se primjenjuje na predmetne ustanove, predviđa da subvencionirana ustanova ne može uvjetovati upis plaćanjem novčanog iznosa i da neplaćanje troškova koje ustanova može tražiti ( 32 ) ne može utjecati na pohađanje odnosnog učenika te ustanove.
38.
Kako bi utvrdio je li plaćanjem troškova, čiju naknadu žalitelji traže, uvjetovan upis njihove djece u predmetne ustanove, Opći je sud stoga uputio na belgijsko pravo kao na relevantan element, a ne kao na odlučujući kriterij ( 33 ), što je objasnio uporabom izraza „uostalom” ( 34 ).
39.
Žalitelji smatraju da je restriktivnim tumačenjem Općeg suda naknada troškova obrazovanja postala ovisna o različitim obrazovnim sustavima država članica.
40.
To je pogrešno. Nije naknada troškova obrazovanja ta koja se može razlikovati od jedne države članice do druge ili od jedne ustanove do druge, već sâmo postojanje i visina troškova obrazovanja koje treba naknaditi.
41.
Stoga, kada ustanova uvjetuje upis i pohađanje učenika plaćanjem troškova, o prirodi tih troškova i njihovih sastavnih dijelova, u skladu s presudom Bovagnet/Komisija ( 35 ) i neovisno o nacionalnim nazivima ili klasifikacijama, ovisit će njihova naknada. S druge strane, kada ustanova ne uvjetuje upis i pohađanje učenika plaćanjem troškova, neovisno o razlogu za to, dužnosnik na kojeg se to odnosi ne može ostvariti naknadu za obrazovanje.
42.
Nadalje, žalitelji smatraju da se u okviru autonomnog tumačenja trebalo voditi računa o tome da bez doprinosa, koje su pozvani platiti, predmetne ustanove ne bi mogle financirati posebno obrazovanje zbog kojeg su žalitelji odabrali da tamo upišu svoju djecu. Stoga, doprinosi predstavljaju troškove koje su žalitelji stvarno platili za školovanje svoje djece.
43.
Međutim, presuđujući da troškovi obrazovanja ne pokrivaju sve troškove koji su stvarno plaćeni za školovanje, već samo one koje ustanova zahtijeva kao troškove upisa i pohađanja, Opći je sud protumačio taj pojam u skladu s tekstom i ciljem primjenjivih odredbi Pravilnika.
44.
Žalitelji smatraju naposljetku da poistovjećivanjem, u točki 40. pobijane presude, plaćenih doprinosa s „drugim troškovima” u smislu članka 3. OPO‑a Opći je sud znatno ograničio autonomni i zakonski pojam „troškovi obrazovanja”. Prema mišljenju žaliteljâ, Opći je sud smatrao da plaćeni doprinosi ulaze u kategoriju „ostali troškovi” samo zato što nisu vezani uz belgijski službeni obrazovni program.
45.
To nije moje tumačenje presude Općeg suda. Nakon što je, zbog gore iznesenih razloga ( 36 ), zaključio da plaćeni doprinosi ne ulaze u kategoriju troškova obrazovanja za koje se može ostvariti povrat, Opći sud ih je klasificirao tako da ih je uvrstio u rezidualnu kategoriju „svi ostali troškovi” za koje se ne može ostvariti povrat. Budući da nabrajanje predviđenih slučajeva koji ulaze u tu kategoriju nije numerus clausus, Opći sud ih je mogao osnovano smatrati „ostali[m] troškov[ima] koji se odnose na izvođenje školskog programa obrazovne ustanove koju se pohađa” ( 37 ).
46.
Slijedom toga u tom dijelu treba odbiti žalbu.
2. Iskrivljavanje činjenica
47.
Žalitelji smatraju da je Opći sud iskrivio činjenice time što je, u točki 31. pobijane presude, naveo da zaračunavanje troškova obrazovanja od strane organizacija nije u skladu s belgijskim pravom.
48.
U tom pogledu, iskrivljavanje postoji kada je bez izvođenja novih dokaza ocjena postojećih dokaznih sredstava očito pogrešna ( 38 ).
49.
Međutim, u predmetnom slučaju, takvo iskrivljavanje nacionalnog prava nije dokazano s obzirom na to da žalitelji nisu dokazali da predmetna okružnica nije bila obvezujuća niti da ju je Opći sud ocijenio na način koji je očito suprotan njezinu sadržaju. Posebno, u potporu svojem argumentu, nisu dokazali da su ustanove ili organizacije ovlaštene zahtijevati plaćanje troškova koji se odnose na njihov posebni obrazovni program.
50.
Stoga taj prigovor treba također odbiti.
51.
Slijedom toga, prvi žalbeni razlog je neosnovan u cijelosti.
C. Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na materijalnoj netočnosti utvrđenja
52.
Žalitelji smatraju da, u pobijanoj presudi, odgovor na njihov tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela legitimnih očekivanja sadržava materijalnu netočnost utvrđenja. Prema njihovu mišljenju, Opći je sud odgovorio na pitanje dokazuje li obrazac koji je sastavio Parlament, koji trebaju ispuniti predmetne ustanove, postojanje troškova upisa. S druge strane, nije se očitovao o postojanju ustaljene prakse Parlamenta koja je kod žaliteljâ stvorila legitimna očekivanja.
53.
Međutim, u točkama 44. i 45. pobijane presude Opći je sud odgovorio na tužbeni zahtjev žaliteljâ koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja. Nakon što je podsjetio na tri uvjeta koja treba ispuniti kako bi se moglo pozvati na zaštitu legitimnih očekivanja, Opći je sud presudio da i u slučaju da je uprava pružila precizna, bezuvjetna i podudarna jamstva, ona kod žaliteljâ nisu mogla stvoriti legitimna očekivanja jer nisu bila u skladu s odredbama Pravilnika.
54.
Osim toga, odgovor Općeg suda u odnosu na taj tužbeni razlog ima uporište u ustaljenoj sudskoj praksi ( 39 ).
55.
U tom kontekstu, obrazac koji su uputile predmetne ustanove, glede kojeg je Opći sud pojasnio da ne omogućava utvrđenje da su žalitelji platili troškove upisa, spominje se u točki 46. pobijane presude samo kao odgovor na argument stranaka prema kojemu je slanje tog obrasca bilo popraćeno osiguranjem na temelju kojeg su kod njih stvorena legitimna očekivanja.
56.
Drugi je žalbeni razlog stoga očito neosnovan.
D. Treći žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja sudske prakse koja se odnosi na pravilo o sukladnosti između žalbe i tužbe
57.
Žalitelji ističu da je, time što je odbacio kao nedopušten njihov argument koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti jer nije istaknut u žalbi, Opći sud u točki 47. pobijane presude zanemario sudsku praksu koja se odnosi na sukladnost između žalbe i tužbe.
58.
Žalitelji smatraju da je samo u odlukama o odbijanju žalbi Parlament utvrdio da je naknada za obrazovanje bila podvrgnuta godišnjoj procjeni. Pozivaju se na sudsku praksu u kojoj je predviđena iznimka od pravila o sukladnosti žalbe i tužbe: u situaciji u kojoj se žalitelj tek u odgovoru na žalbu upoznao s obrazloženjem akta koji na njega negativno utječe treba smatrati dopuštenim svaki razlog prvi put istaknut u tužbi kojim se nastoji osporiti osnovanost razloga iznesenih u odgovoru na žalbu ( 40 ). Žalitelji stoga smatraju da mogu prvi put u svojoj tužbi osnovano istaknuti da se pravo Parlamenta da naknade za obrazovanje podvrgne godišnjoj procjeni protivi načelu pravne sigurnosti.
59.
Parlament prigovara da odluke o odbijanju žalbi ne sadržavaju obrazloženje kojim se bitno izmjenjuje ili dopunjuje obrazloženje sadržano u odlukama o odbijanju zahtjeva.
60.
U tom pogledu, točno je da Parlament utvrđuje prvi put u svojem odgovoru na žalbe žaliteljâ da je naknada za obrazovanje podvrgnuta godišnjoj procjeni. Međutim, to utvrđenje podupire njegov argument prema kojemu žaliteljima nije dao precizna i bezuvjetna jamstva u odnosu na ostvarenje prava na naknadu za obrazovanje. Stoga je u odgovoru na tužbeni razlog koji se temelji na povredi legitimnih očekivanja i koji su žalitelji istaknuli u svojoj žalbi Parlament naveo da je naknada za obrazovanje bila podvrgnuta godišnjoj procjeni. Taj argument ne predstavlja obrazloženje odluka o odbijanju koje se pojavilo tek u fazi odgovora na žalbe, već razlog zbog kojeg kod žaliteljâ ne mogu biti stvorena legitimna očekivanja.
61.
Presuda na koju se žalitelji pozivaju je, osim toga, donesena u okolnostima u kojima je uprava, prilikom odbijanja žalbi, odstupila od obrazloženja sadržanog u prvotnoj odluci kako bi poduprla druge razloge ( 41 ). To ovdje nije slučaj. U prvotnim odlukama i u odluci o odbijanju žalbi razlog odbijanja zahtjeva za naknadu je isti: predmetne ustanove se ne mogu kvalificirati kao ustanove za koje se plaća školarina u smislu odredbi Pravilnika i, stoga, ne udovoljavaju uvjetima na temelju kojih bi žalitelji mogli ostvariti naknadu za obrazovanje.
62.
Iz toga proizlazi da odbacivanjem, kao nedopuštene, njihove argumentacije koja se odnosi na načelo pravne sigurnosti jer nije istaknuta u žalbi Opći sud nije zanemario sudsku praksu koja se odnosi na pravilo o sukladnosti između upravne žalbe i tužbe.
63.
Stoga treći žalbeni razlog nije osnovan.
E. Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
64.
Žalitelji ističu da Opći sud nije ispunio svoju obvezu obrazlaganja time što je, u točki 56. pobijane presude, naveo da je prvi dio njihova trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja, bespredmetan.
65.
Žalitelji su pred Općim sudom naveli da dužnosnici druge Unijine institucije i dalje ostvaruju pravo na naknadu troškova obrazovanja za svoju djecu koja pohađaju iste ustanove. Žalitelji smatraju da se u odnosu na njih različito postupa na temelju istih pravila Pravilnika.
66.
Iako ukratko, Opći je sud odgovorio na taj prigovor u dva navrata. Nakon što je podsjetio na osnove i sadržaj načela jednakog postupanja, naglasio je, u točki 55. pobijane presude, da se to načelo mora pomiriti s načelom zakonitosti. Slijedom toga, primjenjujući ustaljenu sudsku praksu ( 42 ), dužnosnik se ne može s uspjehom pozvati na nezakonitost koja je počinjena u odnosu na drugoga. Osim toga, s obzirom na to da je Opći sud utvrdio da odobravanje naknade troškova, poput onih koje su žalitelji stvarno platili, nije bilo u skladu s odredbama Pravilnika, i iz toga je zaključio da se žalitelji nisu mogli pozvati na tu nezakonitost, koja koristi drugim dužnosnicima.
67.
Stoga je Opći sud zaključio da je prigovor koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja bespredmetan.
68.
Slijedom navedenog smatram da Opći sud nije povrijedio svoju obvezu obrazlaganja koja proizlazi iz članaka 36. i 53. Statuta Suda Europske unije. Na temelju te obveze, Općem se sudu ne nalaže da pruži obrazloženje kojim bi se, iscrpno i pojedinačno, osvrnuo na sve argumente koje su iznijele stranke u sporu. Obrazloženje presude mora omogućiti zainteresiranim osobama da saznaju razloge zbog kojih Opći sud nije prihvatio njihove argumente, a Sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje nadzora ( 43 ). To je slučaj u ovom predmetu. Obrazloženje koje je dao Opći sud u točkama 55. i 56. pobijane presude omogućuje da se saznaju razlozi zbog kojih je Opći sud presudio da je pozivanje na načelo jednakog postupanja bilo bespredmetno i zašto nije smatrao potrebnim odgovoriti na sve argumente koji se odnose na poštovanje tog načela.
69.
Žalitelji nadalje ističu da Opći sud nije odlučio o navodnoj povredi članka 22. Povelje Europske unije o temeljnim pravima koji obvezuje Uniju da poštuje kulturnu, vjersku i jezičnu raznolikost. Smatram da, iako žalitelji doista navode tu odredbu u svojoj tužbi podnesenoj Općem sudu u okviru drugog dijela trećeg tužbenog razloga, koji se odnosi na povredu načela dobre uprave, to čine na pretjerano hipotetski i općenit način kako bi se moglo smatrati da ističu njezinu povredu. Stoga se ne može prigovoriti Općem sudu da nije donio odluku o tome.
70.
Smatram da iz svih gornjih navoda proizlazi da četvrti žalbeni razlog valja također odbiti kao neosnovan i da, slijedom toga, žalbu treba odbiti u cijelosti.
VI. Troškovi
71.
U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na postupak povodom žalbe na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
72.
Budući da je Parlament zatražio da se žaliteljima naloži snošenje troškova i da oni nisu uspjeli u svojim žalbenim razlozima, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova Parlamenta.
VI. Zaključak
73.
S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da odluči na sljedeći način:
1.
Žalba se odbija.
2.
Irit Azoulay, Andrewu Borehamu, Mirji Bouchard i Darrenu Nevilleu nalaže se snošenje vlastitih troškova i troškova Europskog parlamenta.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Ona se isplaćivala u paušalnom iznosu. Plaćanje dužnosnicima koji su na nju imali pravo postupno je ukinuto u razdoblju od pet godina (članak 16. Priloga XIII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike u verziji koja proizlazi iz Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica (SL 2004., L 124, str. 84.)).
( 3 ) Članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju u verziji koja proizlazi iz Uredbe br. 723/2004. S druge strane, uvjet da se za ustanovu plaća školarina ne primjenjuje se u slučaju pohađanja obrazovne ustanove visokog obrazovanja (ili sveučilišta); naknada za obrazovanje se tada isplaćuje u obliku mjesečne paušalne naknade u iznosu koji odgovara gornjoj granici.
( 4 ) Uvodna izjava 26. Uredbe br. 723/2004.
( 5 ) Članak 24. stavak 3. belgijskog Ustava.
( 6 ) U verziji koja se primjenjuje od 1. siječnja 2014.
( 7 ) Taj se iznos primjenjivao u vrijeme nastanka činjenica. Sada iznosi 273,60 eura.
( 8 ) Verzija koja se primjenjivala na dan kada je Opći sud donio pobijanu presudu. Verzija koja je sada na snazi donesena je 18. studenoga 2016.; tekst njezina članka 5., pod naslovom „Troškovi obrazovanja”, istovjetan je tekstu bivšeg članka 3.
( 9 ) Radi se o školama Athénée Ganenou u Bruxellesu (Belgija) i École internationale Le Verseau u Biergesu (Belgija). Prva je škola vjerska škola, koja uz službeni obrazovni program Francuske zajednice Belgije nudi i nekoliko sati tjedno učenja hebrejskog jezika, povijesti židovstva, Biblije i engleskog jezika od prvog razreda. Druga škola nije vjerska škola te predavanja na francuskom i engleskom od vrtića nadalje izvode profesori kojima su ti jezici materinski.
( 10 ) Presuda Općeg suda od 28. travnja 2017., Azoulay i dr./Parlament (T‑580/16, EU:T:2017:291)
( 11 ) Presuda Općeg suda od 28. travnja 2017., Azoulay i dr./Parlament (T‑580/16, EU:T:2017:291)
( 12 ) Taj se prigovor odnosi na točke 31. do 36., 38. i 40. pobijane presude.
( 13 ) Taj se prigovor odnosi na točke 45. i 46. pobijane presude.
( 14 ) Taj se prigovor odnosi na točku 47. pobijane presude.
( 15 ) Taj se prigovor odnosi na točke 55. i 56. pobijane presude.
( 16 ) Sve dok predmetne ustanove ne udovolje uvjetima koji su predviđeni za dodjelu naknade za obrazovanje.
( 17 ) Točka 12. pobijane presude.
( 18 ) Točke 68. do 74. odgovora na tužbu Parlamenta podnesenog Općem sudu
( 19 ) Točka 65. pobijane presude
( 20 ) U odnosu na nadležnost Suda da istakne po službenoj dužnosti, prvi put u žalbenom postupku, nedopuštenost tužbe podnesene Općem sudu, vidjeti presudu Suda od 23. travnja 2009., Sahlstedt i dr./Komisija (C‑362/06 P, EU:C:2009:243, t. 22.).
( 21 ) Točke 66. i 67. odgovora na tužbu Parlamenta podnesenog Općem sudu.
( 22 ) Žalitelji se u tom pogledu pozivaju na presudu Suda od 15. listopada 2015., Axa Belgium (C‑494/14, EU:C:2015:692, t. 21. i 24.).
( 23 ) Presuda Službeničkog suda od 8. rujna 2011., Bovagnet/Komisija (F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 22.)
( 24 ) Presuda Službeničkog suda od 8. rujna 2011., Bovagnet/Komisija (F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 23.)
( 25 ) Presuda Službeničkog suda od 8. rujna 2011, Bovagnet/Komisija (F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 23.)
( 26 ) Presuda Službeničkog suda od 8. rujna 2011, Bovagnet/Komisija (F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 26. i 27.)
( 27 ) Presuda Općeg suda od 30. studenoga 1994., Dornonville de la Cour/Komisija (T‑498/93, EU:T:1994:278, t. 38. i navedena sudska praksa) i presuda Službeničkog suda od 30. lipnja 2015., Petsch/Komisija (F‑124/14, EU:F:2015:69, t. 33.)
( 28 ) U slučaju pohađanja osnovne ili srednje škole.
( 29 ) Vidjeti točku 2. ovog mišljenja.
( 30 ) Vidjeti točke 31., 33. i 36. u kojima se izrijekom navode žaliteljevi prigovori.
( 31 ) Okružnica br. 4516 od 29. kolovoza 2013.
( 32 ) Kao što su troškovi za bazen te kulturne i sportske aktivnosti.
( 33 ) Vidjeti, u odnosu na pojam „osnovnoškolsko obrazovanje”, presudu Općeg suda od 29. lipnja 2004., Hivonnet/Vijeće (T‑188/03, EU:T:2004:194, t. 28.) i, u odnosu na pojam „troškovi obrazovanja”, presudu Službeničkog suda od 8. rujna 2011., Bovagnet/Komisija (F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 21.).
( 34 ) „Uostalom, suprotan slučaj, […] kao što proizlazi iz okružnice br. 4516 […]” (t. 31. pobijane presude); „[…] kako uostalom potvrđuje okružnica br. 4516” (t. 36. pobijane presude).
( 35 ) Presuda Službeničkog suda od 8. rujna 2011., Bovagnet/Komisija (F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 22. i 23.)
( 36 ) Točke 32. do 36. ovog mišljenja.
( 37 ) Vidjeti točku 40. pobijane presude.
( 38 ) Presuda Suda od 18. siječnja 2007., PKK i KNK/Vijeće (C‑229/05 P, EU:C:2007:32, t. 37.).
( 39 ) Presuda Suda od 6. veljače 1986., Vlachou/Revizorski sud (162/84, EU:C:1986:56, t. 6.), presuda Općeg suda od 27. ožujka 1990., Chomel/Komisija (T‑123/89, EU:T:1990:24, t. 25. do 30.) i presuda Službeničkog suda od 7. srpnja 2015., Kur/Komisija (F‑53/14, EU:F:2015:81, t. 64.)
( 40 ) Žalitelji se pozivaju na presudu Općeg suda od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija (T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 44.).
( 41 ) Presuda Općeg suda od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija (T‑347/12 P, EU:T:2014:268, t. 32.).
( 42 ) Presuda Suda od 4. srpnja 1985., Williams/Revizorski sud (134/84, EU:C:1985:297, t. 14.), presuda Općeg suda od 11. srpnja 2007., Centeno Mediavilla i dr./Komisija (T‑58/05, EU:T:2007:218, t. 155.) i presuda Službeničkog suda od 21. siječnja 2014., Van Asbroeck/Parlament (F‑102/12, EU:F:2014:4, t. 38.)
( 43 ) Vidjeti osobito presudu Suda od 20. svibnja 2010., Gogos/Komisija (C‑583/08 P, EU:C:2010:287, t. 30.) i presudu Općeg suda od 2. srpnja 2010., Kerstens/Komisija (T‑266/08 P, EU:T:2010:273, t. 73.).