MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 10. srpnja 2018. ( 1 )
Predmet C‑478/17
IQ
protiv
JP
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju, Rumunjska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću – Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje – Pojam ,sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost””
1.
Ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje članka 15. Uredbe (EZ) br. 2201/2003 ( 2 ) podnio je Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju, Rumunjska) u okviru spora između tužiteljice IQ, majke troje maloljetne djece koja od 2012. s boravištem kod nje u Ujedinjenoj Kraljevini, i tuženika JP‑a, oca djece, stranog državljanina s boravištem u Rumunjskoj, u pogledu stvari povezanih s roditeljskom odgovornošću.
I. Pravni okvir
A. Pravo Unije
2.
Uvodne izjave 12., 13. i 21. Uredbe br. 2201/2003 glase kako slijedi:
„(12)
Nadležnost u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću, utvrđena ovom Uredbom, temelji se u svjetlu zaštite interesa djeteta, posebno na kriteriju blizine. To znači da bi u prvome redu trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim slučajevima mijenjanja djetetova boravišta ili u skladu sa sporazumom između nositelja roditeljske odgovornosti.
(13)
U interesu djeteta, ova Uredba omogućuje, kao izuzetak i pod određenim uvjetima, da nadležni sud može prepustiti rješavanje predmeta sudu druge države članice ako je taj sud prikladniji za rješavanje tog predmeta.
[…]
(21)
Priznavanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u nekoj državi članici trebalo bi se temeljiti na načelu uzajamnog povjerenja, a razlozi nepriznavanja trebali bi biti svedeni na najmanju moguću mjeru.”
3.
Članak 1. Uredbe br. 2201/2003 određuje:
„1. Ova se Uredba primjenjuje, bez obzira na prirodu suda, u građanskim stvarima koje se odnose na:
[…]
(b)
dodjelu, izvršavanje, prijenos, ograničenje ili oduzimanje roditeljske odgovornosti.”
4.
U skladu s člankom 2. Uredbe br. 2201/2003:
„U svrhe ove Uredbe:
1.
izraz ,sud’ označava sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene ove Uredbe, u skladu s odredbama članka 1.;
[…]
5.
Članak 8. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003, naslovljen „Opća nadležnost”, predviđa:
„Sudovi države članice nadležni su u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću prema djetetu koje ima uobičajeno boravište u državi članici u trenutku pokretanja postupka.”
6.
Članak 12. Uredbe br. 2201/2003, naslovljen „Prorogacija nadležnosti”, u stavcima 1. i 2. određuje:
„1. Sudovi države članice, nadležni prema odredbama članka 3. za rješavanje zahtjeva za razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su i za sve predmete koji se odnose na roditeljsku odgovornost povezanu s takvim zahtjevom ako:
(a)
barem jedan od bračnih drugova ima roditeljsku odgovornost prema djetetu;
i
(b)
ako su bračni drugovi i nositelji roditeljske odgovornosti izričito ili na neki drugi nedvosmisleni način prihvatili nadležnost sudova u trenutku pokretanja postupka pred sudom te ako je to u interesu djeteta.
2. Nadležnost dodijeljena u stavku 1. prestaje kada:
(a)
sudska odluka kojom se dopušta ili odbija razvod, zakonska rastava ili poništaj braka postane pravomoćna;
(b)
u onim predmetima u kojima je postupak koji se odnosi na roditeljsku odgovornost na dan iz točke (a) još u tijeku, sudska odluka u tome postupku postane pravomoćna;
(c)
postupak iz točaka (a) i (b) bude završen zbog nekog drugog razloga.
[…]”
7.
U skladu s člankom 15. Uredbe br. 2201/2003, naslovljenim „Prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje”:
„1. Iznimno, sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost mogu, ako smatraju da bi sud druge države članice, s kojom je dijete posebno povezano, mogao bolje rješavati predmet, ili neki posebni dio predmeta, i ako je to u interesu djeteta:
(a)
zastati s rješavanjem predmeta ili dijela predmeta i pozvati stranke da podnesu zahtjev sudu te države članice u skladu sa stavkom 4.; ili
(b)
zahtijevati od suda druge države članice da se proglasi nadležnim u skladu sa stavkom 5.
2. Stavak 1. primjenjuje se:
(a)
na zahtjev stranke; ili
(b)
po službenoj dužnosti; ili
(c)
na zahtjev suda druge države članice s kojom je dijete posebno povezano, u skladu sa stavkom 3.
Prijenos po službenoj dužnosti ili na zahtjev suda druge države članice mora prihvatiti barem jedna stranka.
3. Smatra se da je dijete posebno povezano s nekom državom članicom, kao što je spomenuto u stavku 1., ako je u toj državi članici:
(a)
dijete dobilo uobičajeno boravište nakon pokretanja postupka pred sudom iz stavka 1.; ili
(b)
je u njoj bilo prethodno uobičajeno boravište djeteta; ili
(c)
je dijete njezin državljanin; ili
(d)
je u njoj uobičajeno boravište nositelja roditeljske odgovornosti; ili
(e)
se u njoj nalazi imovina djeteta, a predmet se odnosi na upravljanje, čuvanje ili raspolaganje njegovom imovinom.
4. Sud države članice koji je stvarno nadležan određuje vremenski rok za pokretanje postupka pred sudovima druge države članice u skladu sa stavkom 1.
Ako u tome roku nije pokrenut postupak pred tim sudovima, sud pred kojim je pokrenut postupak nastavlja biti nadležan u skladu s člancima 8. do 14.
5. Sudovi te druge države članice mogu, ako to opravdavaju posebne okolnosti u predmetu, u svrhe zaštite interesa djeteta, prihvatiti nadležnost u roku od šest [tjedana] od pokretanja postupka pred tim sudovima, u skladu sa stavkom 1. točkom (a) ili (b). U tom slučaju, sud pred kojim je prvotno pokrenut postupak proglašava se nenadležnim. U protivnome, sud pred kojim je prvotno pokrenut postupak nastavlja biti nadležan u skladu s člancima 8. do 14.
6. Sudovi surađuju u svrhe ovog članka, izravno ili putem svojih središnjih tijela, određenim [određenih] u skladu s člankom 53.”
8.
Članak 19. te uredbe pod naslovom „Litispendencija i paralelni postupci” predviđa:
„[…]
2. Ako je postupak koji se odnosi na roditeljsku odgovornost u vezi s istim djetetom i o istom predmetu pokrenut pred sudovima različitih država članica, sud pred kojim je postupak započeo kasnije s njim zastaje, po službenoj dužnosti, dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije.
3. Ako je utvrđena nadležnost suda pred kojim je postupak započeo ranije, sud pred kojim je postupak započeo kasnije proglašava se nenadležnim u korist prvog suda.
U tom slučaju, stranka koja je pokrenula odgovarajući postupak pred drugim sudom može pokrenuti postupak pred prvim sudom.”
9.
U skladu s člankom 23. Uredbe br. 2201/2003, naslovljenim „Razlozi nepriznavanja sudskih odluka koje se odnose na roditeljsku odgovornost”:
„Sudska odluka koja se odnosi na roditeljsku odgovornost ne priznaje se:
[…]
(e)
ako je nepomirljiva s kasnijom sudskom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje;
[…]”
B. Rumunjsko pravo
10.
Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se u Rumunjskoj člankom 448. stavkom 1. točkom 1. Codul de procedură civilă român (rumunjski Zakon o građanskom postupku) predviđa da su odluke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću izrečene u prvom stupnju izvršne. Stoga, u skladu s rumunjskim postupovnim zakonodavstvom, izvršenje sudskih odluka donesenih u prvom stupnju u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću može se prekinuti samo ako je žalba prihvaćena.
II. Glavni postupak i prethodna pitanja
11.
Tužiteljica IQ, majka troje djece koja od 2012. borave kod nje u Ujedinjenoj Kraljevini, podnijela je 26. studenoga 2014. pred Judecătoria Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci, Rumunjska) zahtjev za razvod braka od oca njihove troje djece, tuženika JP‑a, stranog državljanina koji boravi u Floreştiju, Rumunjska.
12.
Tužiteljica je tom tužbom tražila od navedenog suda i da joj dodijeli isključivo izvršavanje roditeljske skrbi u pogledu njihove troje maloljetne djece rođene u tom braku, da odluči da će živjeti s njom i da naloži tuženiku da plaća iznos na ime uzdržavanja.
13.
Tuženik je podnio protuzahtjev kojim je od navedenog suda tražio da proglasi sporazumni razvod braka ili, podredno, da zbog podijeljene krivnje naloži zajedničko izvršavanje roditeljske skrbi u pogledu troje djece rođene u tom braku te da utvrdi plan održavanja osobnih veza s djecom.
14.
Na raspravi održanoj 28. rujna 2015., Judecătoria Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci) provjerio je svoju nadležnost te se proglasio nadležnim za rješavanje predmeta. Budući da su se stranke složile u pogledu sporazumnog razvoda braka, taj je sud utvrdio da su ispunjeni uvjeti kako bi odlučio o dijelu zahtjeva. Slijedom toga, proglasio je sporazumni razvod braka te je odvojio akcesorne dijelove zahtjeva od onih koji se odnose na sam razvod braka, u pogledu kojih je proveo ispitivanje pri čemu je utvrdio datum rasprave radi izvođenja dokaza.
15.
Presudom u građanskom postupku, Judecătoria Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci) djelomično je prihvatio zahtjev tužiteljice i protuzahtjev tuženika, naložio je zajedničko izvršavanje roditeljske skrbi u pogledu troje djece rođene u tom braku, utvrdio da će djeca boraviti kod tužiteljice, odredio iznos na ime uzdržavanja koji tuženik treba plaćati djeci te je utvrdio plan održavanja osobnih veza između oca i djece.
16.
Majka i otac djece podnijeli su 7. rujna 2016. žalbu protiv te odluke pred sudom koji je uputio zahtjev.
17.
Pred tim sudom IQ traži da se dodijeli isključivo izvršavanje roditeljske skrbi i utvrdi stroži plan održavanja osobnih veza oca s djecom. JP pak traži da se taj plan proširi.
18.
IQ je 26. prosinca 2016. podnijela pred High Court of Justice (England & Wales), Family Division (Family Court), Birmingham (Visoki sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel (Obiteljski sud), Birmingham, Ujedinjena Kraljevina) zahtjev za zabranu pristupa protiv oca djece. IQ je 3. siječnja 2017. tražila od tog suda i da odluči o skrbi o djeci.
19.
Tog je dana taj sud donio privremenu mjeru kojom se ocu djece zabranjuje da ih uzima sa sobom dok se ne donese konačna odluka o tom predmetu. IQ je 2. veljače 2017. također pozvala sud koji je uputio zahtjev da ustupi predmet jer djeca uz pristanak roditelja borave u Ujedinjenoj Kraljevini.
20.
Na temelju rješenja od 6. srpnja 2017. High Court of Justice (England & Wales), Family Division, Family Court, Birmingham (Visoki sud (Engleska i Wales), Obiteljski odjel, Obiteljski sud, Birmingham) pozvao je sud koji je uputio zahtjev da uputi predmet navedenom sudu Ujedinjene Kraljevine na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003 jer je barem od 2013. troje dotične djece imalo uobičajeno boravište u Ujedinjenoj Kraljevini, odnosno u njegovu području nadležnosti, a ne u Rumunjskoj, i to tijekom cijelog postupka koji se vodi pred rumunjskim sudovima.
21.
Sud koji je uputio zahtjev ističe da u ovom slučaju sud od kojeg se tražilo da uputi predmet odlučuje u fazi žalbe te da već postoji odluka izrečena u prvom stupnju.
22.
Taj sud podsjeća i da je odluka koju je u prvom stupnju donio Judecătoria Cluj‑Napoca (Prvostupanjski sud u Cluj‑Napoci), u skladu s člankom 448. stavkom 1. točkom 1. rumunjskog Zakona o građanskom postupku, izvršna, tako da tuženik može tražiti njezino izvršenje sve dok se ta presuda ne poništi.
23.
Međutim, ako sud koji je uputio zahtjev treba uputiti predmet sudu Ujedinjene Kraljevine na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003, neće moći odlučiti o žalbi, tako da će odluka donesena u prvom stupnju i dalje vrijediti.
24.
U tim je okolnostima Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Odnosi li se izraz „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost” iz članka 15. [Uredbe br. 2201/2003] i na sudove koji su rješavali predmet u prvom stupnju i na drugostupanjske sudove? Važno je znati može li se na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003 predmet uputiti primjerenijem sudu ako je nadležni sud kojemu je podnesen zahtjev za upućivanje predmeta primjerenijem sudu žalbeni sud, a primjereniji je sud prvostupanjski sud.
2.
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, kako nadležni sud koji upućuje predmet primjerenijem sudu treba postupiti s odlukom donesenom u prvom stupnju?”
III. Postupak pred Sudom
25.
Pisana očitovanja podnijele su rumunjska vlada i Europska komisija, dok nijedna stranka glavnog postupka to nije smatrala potrebnim. Sud nije zatražio niti održao nikakvu raspravu.
IV. Analiza
A. Prvo pitanje
1. Sažetak očitovanja stranaka
26.
Rumunjska vlada ističe da je Sud odlučio da, kako bi se osiguralo uzimanje u obzir interesa djeteta prilikom primjene pravila o nadležnosti u području roditeljske odgovornosti, zakonodavac Unije koristio je, kao što je vidljivo iz uvodne izjave 12. Uredbe, kriterij bliskosti ( 3 ). Prema tom kriteriju, nadležnost suda utvrđuje se u pravilu, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003, prema mjestu uobičajenog boravišta djeteta u trenutku pokretanja postupka pred tim sudom ( 4 ). Članak 12. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 koji u biti predviđa da je sud nadležan za rješavanje zahtjeva za razvod na temelju članka 3. iste uredbe nadležan i za sve predmete koji se odnose na roditeljsku odgovornost povezanu s takvim zahtjevom, jest iznimka od pravila o nadležnosti predviđenog člankom 8. Uredbe br. 2201/2003.
27.
Prije svega, što se tiče članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, rumunjska vlada tvrdi da pojam „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost” nije definiran tom uredbom. Stoga taj pojam valja tumačiti uzimajući u obzir kontekst kojim je taj članak obuhvaćen i ciljeve koji se nastoje postići Uredbom br. 2201/2003.
28.
Nadalje, rumunjska vlada podsjeća da se pravila o nadležnosti u predmetima povezanima s roditeljskom odgovornošću nalaze u poglavlju II., odjeljku 2. Uredbe br. 2201/2003 u kojem se nalazi članak 15. Stoga je materijalno područje primjene članka 15. Uredbe br. 2201/2003 isto kao i područje primjene svih pravila o nadležnosti predviđenih tim odjeljkom 2. poglavlja II. Uredbe br. 2201/2003 ( 5 ). Iz toga proizlazi da „nadležni sud” u smislu članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003 može biti bilo koji od sudova nadležnih u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću predviđenim u člancima 8. do 14. Uredbe br. 2201/2003. Slijedom toga, prema mišljenju rumunjske vlade, članak 15. te uredbe povjerava sudu koji se u njemu navodi zadaću da rješava predmet u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću na temelju nadležnosti utvrđene Uredbom br. 2201/2003, neovisno o pitanju je li taj sud odlučivao u prvom stupnju ili u žalbenom postupku.
29.
Naposljetku, rumunjska vlada smatra da se pojam „sudovi […] koji imaju stvarnu nadležnost” iz članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003 ne odnosi samo na činjenicu da je riječ o sudu koji je prema svojoj nadležnosti prikladan za rješavanje predmeta, nego i o činjenici da se predmetni sud proglasio nadležnim.
30.
Što se tiče trenutka u kojem sud koji ima stvarnu nadležnost može prenijeti predmet sudu koji je primjereniji, rumunjska vlada ističe da se člankom 15. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003 ne utvrđuje vremenski rok.
31.
U tom pogledu, ističem da, u skladu s člankom 12. stavkom 2. Uredbe br. 2201/2003, prorogacija nadležnosti predviđena u članku 12. stavku 1. te uredbe prestaje, među ostalim, kada sudska odluka koja se odnosi na roditeljsku odgovornost postane pravomoćna ili kad postupak bude završen zbog nekog drugog razloga. U glavnom predmetu, prvi sud pred kojim je postupak započeo mogao bi, na temelju članka 15. Uredbe br. 2201/2003, uputiti predmet sudu koji je primjereniji sve dok ne prestane prorogacija nadležnosti prvog suda pred kojim je postupak započeo. Rumunjska vlada smatra da prilikom upućivanja predmeta nadležni sud treba u svakom slučaju zasebno analizirati jesu li, među ostalim, poštovani uvjeti predviđeni člankom 15. te uredbe ( 6 ).
32.
Stoga je u situaciji kao što je ona u glavnom postupku na nadležnom sudu, odnosno sudu pred kojim je postupak započeo ranije, da provjeri ispunjava li prijenos sudu koji je primjereniji za rješavanje predmeta uvjete predviđene u članku 15. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003 i, konkretnije, je li sud kojem namjerava uputiti predmet primjereniji da u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću donese odluku koja je u interesu djeteta.
33.
Rumunjska vlada predlaže da se na prvo pitanje odgovori u smislu da općenito odredbe Uredbe br. 2201/2003 i, konkretnije, članak 15., treba tumačiti na način da, u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, omogućuju sudu države članice koji ima stvarnu nadležnost u smislu članka 12. stavka 1. te uredbe da uputi predmet sudu druge države članice koji smatra primjerenijim dok njegova nadležnost ne prestane na temelju članka 12. stavka 2. Uredbe br. 2201/2003.
34.
K tomu, na sudu koji ima stvarnu nadležnost je da u svakom slučaju zasebno analizira i utvrdi ispunjava li prijenos predmeta koji je u fazi žalbe uvjete predviđene u članku 15. Uredbe br. 2201/2003 i, konkretnije, da ispita je li sud kojem se namjerava uputiti predmet primjereniji za odlučivanje u pogledu roditeljske odgovornosti i je li upućivanje predmeta u interesu djeteta.
35.
Prema mišljenju Komisije, člankom 15. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003 dopušta se prijenos nadležnosti samo sudu „druge države članice s kojom je dijete posebno povezano”. Članak 15. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003 sadržava taksativan popis kriterija kojima se definira pojam države članice s kojom je dijete posebno povezano. U tom pogledu, država članica trenutačnog uobičajenog boravišta djeteta nije navedena na tom popisu, pri čemu je nadležnost sudova u državi uobičajenog boravišta djeteta kamen temeljac nadležnosti u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću.
36.
Međutim, Komisija smatra da se primjena članka 15. Uredbe br. 2201/2003 ne može isključiti u slučaju u kojem dva suda imaju nadležnost. Stoga je protivno ratio legis te odredbe da se isključi da se ona primjenjuje na sud države članice s kojom je dijete najviše povezano.
37.
Što se tiče odnosa između članka 15. i članka 19. Uredbe 2201/2003, iako se potonjim člankom nalaže sudu pred kojim je postupak započeo kasnije da prekine postupak ako je utvrđena nadležnost prvog suda pred kojim je postupak započeo, tim se zahtjevom ne može isključiti mogućnost za sud pred kojim je postupak započeo ranije da podnese zahtjev u skladu s člankom 15. stavkom 2. točkom (c) Uredbe br. 2201/2003.
38.
Što se tiče izraza „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost” predviđenog u članku 15. stavku 1. Uredbe br. 2201/2003, Komisija tvrdi da se u tom izrazu uopće ne navodi ograničavanje te mogućnosti na prvostupanjske sudove.
39.
Komisija smatra da ratio legis članka 15. Uredbe br. 2201/2003 povjerava sudu marginu prosudbe na temelju koje može, ako je potrebno, donijeti odluku o prijenosu nadležnosti, ali pod uvjetom da je ta odluka u „interesu djeteta”.
2. Ocjena
a) Uvod
40.
U vrlo kratkoj odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, od samo 21 točke, Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju) u biti pita (u svojem prvom pitanju) kako tumačiti pojam „sud države članice koji ima stvarnu nadležnost” iz članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003 i može li se provesti prijenos nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje glavnog postupka, na temelju članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, iako je sud koji provodi upućivanje žalbeni sud, a primjereniji je prvostupanjski sud.
41.
Najprije valja podsjetiti da je Sud već imao priliku odlučiti o tumačenju odredbi predviđenih u članku 15. Uredbe br. 2201/2003, ali još nije odlučivao o tumačenju pojma „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost”, koji je predviđen u stavku 1. tog članka.
42.
Stoga u presudi od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819), koju ću u više navrata navoditi u ovom mišljenju i koja se najprije odnosi na tumačenje članka 15. Uredbe br. 2201/2003, nacionalni sud pita o području primjene i uvjetima primjene te odredbe, ali i o pojmu „sud koji je primjereniji” i relevantnim kriterijima za određivanje koji je to sud, kao i o pojmu „interes djeteta” ( 7 ). Sud je presudio da zahtjev da prijenos nadležnosti mora biti u najboljem interesu djeteta znači da nadležni sud mora, među ostalim, osigurati, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, da predviđeni prijenos nadležnosti na sud druge države članice neće imati štetan utjecaj na položaj djeteta ( 8 ).
43.
Kao što je istaknula Komisija, čini se da je ovaj predmet obilježen situacijom u kojoj u načelu dva suda temelje nadležnost na Uredbi br. 2201/2003.
44.
U tom pogledu, uzimajući u obzir da se čini da je uobičajeno boravište djece od 2012. u Ujedinjenoj Kraljevini, i to bez prekida tijekom cijelog trajanja predmeta, nadležnost rumunjskih sudova (pred kojima je postupak započeo ranije) u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću može se utvrditi samo na temelju članka 12. stavka 1. ( 9 ), u vezi s člankom 3. stavkom 1. točkom (a) trećom alinejom Uredbe br. 2201/2003 („protustranka ima uobičajeno boravište”), te stoga na temelju sporedne nadležnosti u području razvoda. Ta je odredba iznimka od pravila o nadležnosti predviđenog u članku 8. Uredbe br. 2201/2003 ( 10 ).
45.
Čak i da je rumunjski sud proglasio razvod, sporedna nadležnost u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću i dalje je uređena člankom 12. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 2201/2003, sve dok se ne donese pravomoćna odluka u tim stvarima, što još nije slučaj u ovom predmetu.
46.
Budući da troje djece imaju uobičajeno boravište u Ujedinjenoj Kraljevini u kojoj žive s majkom od 2012., sudovi u Ujedinjenoj Kraljevini (pred kojima je tužiteljica pokrenula postupak kasnije) temelje svoju nadležnost u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću na članku 8. Uredbe br. 2201/2003 ( 11 ).
47.
Stoga smatram da valja pojasniti pitanje primjenjuje li se članak 15. Uredbe br. 2201/2003 o prijenosu nadležnosti na slučaju u kojem su na temelju te uredbe nadležni sudovi dviju država članica ili se njime omogućuje prijenos nadležnosti samo na sudove države koja inače nije nadležna na temelju te uredbe.
48.
U potonjem slučaju odgovor je jednostavan: članak 15. Uredbe br. 2201/2003 ne primjenjuje se u ovom predmetu. Naime, time se postavlja jednostavno pitanje litispendencije koje treba riješiti u skladu s člankom 19. Uredbe br. 2201/2003 ( 12 ).
1) Primjenjuje li se članak 15. Uredbe br. 2201/2003 ako na temelju te uredbe sudovi dviju država članica imaju stvarnu nadležnost?
49.
Članak 15. Uredbe br. 2201/2003 sadržava novo pravilo kojim se iznimno dopušta da sud pred kojim je predmet započeo i koji ima stvarnu nadležnost, uputi taj predmet sudu druge države članice ako je potonji sud primjereniji za njegovo rješavanje. To može učiniti za cijeli predmet ili njegov određeni dio ( 13 ).
50.
Naime, „[u] stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću jedna od najvećih novosti uvedenih Uredbom [br. 2201/2003] - u kojoj se pri tome slijedi [K]onvencija [od 19. listopada 1996. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece (u daljnjem tekstu: Haška konvencija iz 1996.”)] jest uspostavljanje mehanizma dijaloga među europskim sudovima koji se temelji na ocjeni njihove nadležnosti u skladu s razmatranjima o primjerenosti. Odražavajući pravnu teoriju o forum non conveniens, članak 15. Uredbe [br. 2201/2003] [, jest izvanredna odredba ( 14 ), iako se često smatra donekle složenom,] omogućuje ‚prijenos’ predmeta sudu koji je primjereniji za rješavanje tog predmeta (usporediti s člancima 8. i 9. [Haške Konvencije] iz 1996 […], u kojima se mehanizam dijeli na prijenos [nadležnosti – forum non conveniens] ili preuzimanje nadležnosti [forum conveniens] […])” ( 15 ).
51.
Članak 8. Haške konvencije iz 1996. omogućuje da se zahtjev uputi svaki put kad nadležno tijelo smatra da bi tijelo u drugoj državi ugovornici „moglo bolje” ocijeniti interes djeteta. Na temelju članka 8. stavka 2. točke (d) Haške konvencije iz 1996. postojanje bliske povezanosti s djetetom jest element ocjene kriterija tijela koje može „bolje” ocijeniti interes djeteta, ali ne stvara obvezu.
52.
Čak i da modus operandi mehanizma Uredbe br. 2201/2003 i Haške konvencije iz 1996. nisu jednaki, ne vidim nijedan načelni razlog zbog kojeg se članak 15. Uredbe br. 2201/2003 ne može upotrijebiti u slučaju „konkurentne” nadležnosti, odnosno ako dva suda (različitih država članica) imaju nadležnost na temelju te uredbe.
53.
Naime, smatram da takav prijenos nadležnosti treba a fortiori dopustiti člankom 15. Uredbe br. 2201/2003 jer sud kojem se predlaže prenijeti predmet, ex hypothesi, treba imati blisku povezanost s djetetom.
54.
Naime, članak 15. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 omogućuje prijenos nadležnosti za rješavanje određenog predmeta sudu države članice različite od one čiji sud je redovno nadležan, samo ako, kao što proizlazi iz uvodne izjave 13. te uredbe, takav prijenos ispunjava stroge i posebne uvjete ( 16 ), s jedne strane, i ako do njega dolazi samo u iznimnim slučajevima, s druge strane ( 17 ).
55.
Kao što je Sud presudio najprije u presudi od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 50.), na temelju članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003, prijenos nadležnosti u predmetu koji se odnosi na roditeljsku odgovornost, od strane suda države članice, može izvršiti samo na sud druge države članice s kojom je dijete o kojem je riječ „posebno povezano”.
56.
Nadalje, u skladu s presudom od 27. listopada 2016.D. (C 428/15, EU:C:2016:819, t. 51.), kako bi se utvrdilo postojanje takve povezanosti u određenom predmetu, valja se pozvati na elemente navedene taksativno u članku 15. stavku 3. točkama (a) do (e) Uredbe br. 2201/2003. Iz toga proizlazi da se predmeti u kojima ti elementi nedostaju odmah isključuju iz mehanizma prijenosa.
57.
Međutim, u skladu s točkom 53. te presude, prva dva elementa odnose se na boravište koje je dijete o kojem je riječ steklo u drugoj odnosnoj državi članici, bilo prije ili nakon pokretanja postupka pred redovno nadležnim sudom i, u skladu s njezinom točkom 52., ti elementi potvrđuju blisku povezanost djeteta o kojem je riječ u predmetu s državom različitom od one čiji je sud nadležan za postupanje u predmetu na temelju članka 8. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003.
58.
Stoga je jasno da država članica trenutačnog uobičajenog boravišta djeteta nije navedena među državama u toj odredbi, pri čemu je nadležnost sudova u državi uobičajenog boravišta djeteta kamen temeljac nadležnosti u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Čini se da se tom činjenicom navodi da se članak 15. Uredbe br. 2201/2003 odnosi isključivo na dodjelu nadležnosti prijenosom na sudove države članice koja, na temelju Uredbe br. 2201/2003, još nema nadležnost za rješavanje predmeta.
59.
Međutim, smatram da se time uopće ne sprječava da se članak 15. te uredbe može primijeniti u slučaju u kojem dva suda imaju nadležnost, a fortiori ako se slažu da je jedan od njih primjereniji od drugog za rješavanje predmeta.
60.
Naime, smatram (kao i Komisija) da zdravi razum nalaže da „trenutačno uobičajeno boravište” u državi članici, koje je kamen temeljac nadležnosti u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, nužno podrazumijeva bližu povezanost nego prethodno boravište (kao što priznaje sam rumunjski sud). Članak 15. Uredbe br. 2201/2003, koji je trebao omogućiti određenu fleksibilnost u iznimnim slučajevima, kako bi se bolje zaštitio interes djeteta, ide u korist tumačenju pojmova „posebno povezano s nekom državom članicom” koje uključuje trenutačno uobičajeno boravište djeteta u državi članici (u ovom slučaju od 2012.), što podrazumijeva primjenu te odredbe u slučajevima u kojima je primjereniji sud već nadležan na temelju Uredbe br. 2201/2003.
61.
Ta je teza potvrđena i pravnom teorijom.
62.
Kao prvo, „[Article 15 is about] a court having jurisdiction as to the substance of the matter pursuant to Articles 8-14 of the Regulation [transferring jurisdiction to a Member State] not necessarily also having jurisdiction pursuant to Article 8 et seq. of the Regulation” ( 18 ).
63.
Kao drugo, „[a]nother and far more important principle laid down in Article 15(1) is that this transfer can be for the benefit of any Member State’s court. The provision states that this transfer should concern a court “with which the child has a particular connection”, and the exact nature of these connections is listed in paragraph (3). However, Article 15(1) does not require that the designated court would otherwise have jurisdiction over the subject matter. Therefore, the transfer mechanism is […] [one] allowing a competent court to transfer a case to any Member State court, provided that the particular connection is identified. This analysis implies that Article 15 is not only a court cooperation provision, but contains also a jurisdictional rule. The effect of this rule is to give jurisdiction to any Member State court, providing there is a particular connection between the court and the child” ( 19 ), što se čini da je ovdje slučaj.
64.
Stoga, „Article 15(1) can therefore be analysed in connection with Article 12(3) of the Regulation, which also provides for a very open jurisdictional rule. The difference lies [in] the fact that Article 12(3) relies on party autonomy, whereas Article 15(1) relies on judicial cooperation. The bases of jurisdiction are therefore very different, but the main effect of both provisions is very similar: giving jurisdiction to a court that is not designated by any of the connecting factors of the Regulation” ( 20 ).
65.
Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je članak 15. Uredbe br. 2201/2003 primjenjiv u ovom slučaju.
2) Pojam „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost”
66.
Ističem da taj pojam sam po sebi nije definiran u Uredbi br. 2201/2003.
67.
U tom kontekstu, taj pojam valja tumačiti uzimajući u obzir kontekst kojim je obuhvaćen članak 15. i ciljeve koji se nastoje postići Uredbom br. 2201/2003 ( 21 ).
68.
Stoga smatram (kao i rumunjska vlada) da pojam „sudovi […] koji imaju stvarnu nadležnost” treba tumačiti u odnosu na pojam „sud”. U skladu s člankom 2. točkom 1. Uredbe br. 2201/2003 izraz „sud” označava sva tijela u državama članicama nadležna u stvarima koje pripadaju u područje primjene Uredbe br. 2201/2003, u skladu s odredbama članka 1. te uredbe ( 22 ).
69.
U skladu s presudom od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 61.), članak 15. stavak 1. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da kako bi mogao ocijeniti da je sud druge države članice, s kojom je dijete posebno povezano, primjereniji za rješavanje, nadležni sud države članice mora osigurati da prijenos nadležnosti za rješavanje predmeta na takav sud donosi stvarnu i konkretnu dodanu vrijednost za rješavanje predmeta, uzimajući u obzir osobito postupovna pravila koja se primjenjuju u toj drugoj državi članici i kako bi mogao ocijeniti da je takav prijenos nadležnosti u interesu djeteta, nadležni sud države članice mora posebice osigurati da taj prijenos neće imati štetan utjecaj na položaj djeteta.
70.
Dovoljno je utvrditi da se upotrijebljenim pojmovima („sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost”) ni po čemu ne navodi da mogućnost ustupanja nadležnosti u skladu s člankom 15. stavkom 1. Uredbe br. 2201/2003 imaju samo prvostupanjski sudovi.
71.
Budući da sud podrijetla raspolaže velikom marginom prosudbe koja mu omogućuje da odluči hoće li donijeti odluku o prijenosu nadležnosti (što je uostalom logično jer se u skladu s teorijom forum non conveniens temelji na postupku prijenosa predviđenom u članku 15. Uredbe br. 2201/2003) smatram (kao i Komisija) da ne postoji nijedan razlog zašto bi tu marginu prosudbe imao samo prvostupanjski sud. To vrijedi a fortiori ako do mogućnosti prijenosa nadležnosti može pak doći samo prilikom ispitivanja predmeta koje provodi sud višeg stupnja.
72.
Naime, u ovom slučaju, u postupku pred rumunjskim sudovima provodilo se ispitivanje pred žalbenim sudom kad je zaprimljen zahtjev za prijenos koji je uputio sud iz Ujedinjene Kraljevine, pred kojim je majka pokrenula postupak otprilike dvije godine nakon što je pokrenula postupak pred rumunjskim sudom. Tijekom cijelog procesa, djeca su živjela u Ujedinjenoj Kraljevini. Ako je postupak u tijeku u Rumunjskoj, djeca će ondje trebati biti saslušana te se može pokazati potrebnim mišljenje britanskog vještaka kako bi se pravilno mogla ocijeniti odluka koju će valjati donijeti u stvari povezanoj s roditeljskom odgovornošću (skrb i pravo na kontakt). To bi moglo povećati trošak i trajanje postupka, pri čemu je uvijek u interesu djeteta da se sudske odluke u tom području donesu u najkraćim mogućim rokovima.
73.
Stoga, izraz „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost” iz članka 15. Uredbe br. 2201/2003 treba tumačiti na način da se odnosi i na žalbene sudove koji na temelju zahtjeva ili na vlastitu inicijativu mogu uputiti predmet sudu druge države članice koji je primjereniji, ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni u članku 15. Uredbe br. 2201/2003.
B. Drugo pitanje
1. Sažetak očitovanja stranaka
74.
Rumunjska vlada ističe da se Uredba br. 2201/2003 temelji na načelima suradnje i uzajamnog povjerenja među sudovima, koja dovode do uzajamnog priznavanja i izvršenja sudskih odluka izrečenih u državama članicama ( 23 ). Prema mišljenju Suda, načelu uzajamnog povjerenja svojstveno je da sud države članice kojem je podnesen zahtjev u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću provjeri svoju nadležnost s obzirom na članke 8. do 14. Uredbe br. 2201/2003 ( 24 ). Kao što se navodi u članku 24. Uredbe br. 2201/2003, sudovi drugih država članica ne mogu nadzirati ocjenu prvog suda pred kojim je postupak započeo o njegovoj nadležnosti ( 25 ).
75.
Usto, svrha je zakonskih odredbi koje se odnose na ustupanje predmeta da se izbjegnu usporedni postupci koji se vode pred sudovima različitih država članica i postojanje proturječnih sudskih odluka.
76.
Rumunjska vlada predlaže da se na drugo pitanje odgovori u smislu da općenito odredbe Uredbe br. 2201/2003 i, konkretnije, njezin članak 15. treba tumačiti na način da se u okolnostima kao što su one u glavnom postupku, kad na temelju članka 15. stavka 1. Uredbe br. 2201/2003 nadležan sud odluči uputiti predmet sudu koji je primjereniji i kad taj sud na temelju članka 15. stavka 5. prve rečenice te uredbe prihvati preuzeti taj predmet, na temelju članka 15. stavka 5. druge rečenice iste uredbe sud pred kojim je prvotno pokrenut postupak proglašava nenadležnim.
77.
Komisija u biti tvrdi da će u slučaju prijenosa nadležnosti na sud druge države članice, sudska odluka donesena u prvom stupnju proizvoditi učinke koji joj se prenose nacionalnim pravom sve dok ne bude izmijenjena ili zamijenjena bez retroaktivnog učinka novom sudskom odlukom bilo kojeg drugog suda koji izvršava nadležnost na temelju Uredbe br. 2201/2003.
2. Ocjena
78.
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud kako treba postupiti s odlukom koju su u prvom stupnju donijeli rumunjski sudovi kada se predmet uputio sudu koji je primjereniji za rješavanje glavnog predmeta.
79.
U skladu s člankom 448. stavkom 1. točkom 1. rumunjskog Zakona o građanskom postupku, sudske odluke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću izrečene u prvom stupnju izvršne su.
80.
Kao što je istaknula Komisija, što se tiče rezultata sudske odluke koju su donijeli rumunjski prvostupanjski sudovi prije nego što je žalbeni sud, u ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev, eventualno prenio nadležnost, iako se u uvodnoj izjavi 13. Uredbe br. 2201/2003 navodi prijenos „predmeta”, u tekstu članka 15. stavaka 1. do 5. Uredbe br. 2201/2003 govori se samo o prijenosu ili izvršavanju sudske „nadležnosti”.
81.
U skladu s člankom 15. stavkom 5. Uredbe br. 2201/2003, sud pred kojim je prvotno pokrenut postupak proglašava se nenadležnim ako se sud druge države članice proglasi nadležnim i time okončava postupak koji je u tijeku pred njim ili, u protivnome, nastavlja biti nadležan.
82.
Drugim riječima, dok je u tijeku zahtjev za prijenos nadležnosti, predmet se i dalje odvija pred sudom pred kojim je postupak započeo ranije u tom predmetu. Slijedom toga, u slučaju u kojem primijeti postojanje neposredne opasnosti za dijete tijekom tog razdoblja, na njemu je da izvršava svoju nadležnost, u skladu s Uredbom br. 2201/2003, u svrhu poduzimanja svih potrebnih mjera kako bi se zaštitilo dijete. Te su mjere pravno priznate na temelju Uredbe br. 2201/2003 (članak 21. naslovljen „Priznavanje sudske odluke”) i ostaju na snazi sve dok ih sud druge države članice koji je prihvatio nadležnost ne odluči ukinuti ili izmijeniti.
83.
Isto tako, rezultat sudske odluke u prvom stupnju treba urediti u skladu s nacionalnim pravom države članice koji je prenio nadležnost.
84.
Smatram (kao i Komisija) da jednom kad se sud koji je uputio zahtjev za prijenos nadležnosti proglasi nenadležnim i kad se započnu novi postupci, sud države članice koji je zaprimio zahtjev, kojem je prenesena nadležnost, može je izvršavati.
85.
Ističem da se članak 21. i sljedeći članci Uredbe br. 2201/2003 odnose na priznavanje i izvršenje sudskih odluka i da se njezinim člankom 23. točkom (e) osobito predviđa da se sudska odluka koja se odnosi na roditeljsku odgovornost ne priznaje ako je nepomirljiva s kasnijom sudskom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost donesenu u državi članici u kojoj se zahtijeva priznavanje.
86.
Iz toga slijedi da će sudska odluka koju je u prvom stupnju donio rumunjski sud proizvoditi učinke koji joj se prenose nacionalnim pravom sve dok ne bude izmijenjena ili zamijenjena bez retroaktivnog učinka novom sudskom odlukom bilo kojeg drugog suda koji izvršava nadležnost na temelju Uredbe br. 2201/2003.
V. Zaključak
87.
Zbog tih razloga, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Tribunalul Cluj (Okružni sud u Cluju, Rumunjska) odgovori na sljedeći način:
1.
Izraz „sudovi države članice koji imaju stvarnu nadležnost” iz članka 15. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000, odnosi se i na žalbene sudove koji na temelju zahtjeva ili na vlastitu inicijativu mogu uputiti predmet sudu druge države članice koji je primjereniji, ako su ispunjeni uvjeti utvrđeni u članku 15. Uredbe br. 2201/2003.
2.
Žalbeni sud koji je prenio nadležnost na sud druge države članice proglašava se nenadležnim u skladu s člankom 15. stavkom 5. Uredbe br. 2201/2003, čime se okončava postupak koji je u tijeku pred njim, u skladu s njegovim nacionalnim postupovnim pravom. Sudska odluka donesena u prvom stupnju u predmetnom postupku proizvodit će učinke koji joj se prenose tim nacionalnim pravom sve dok ne bude izmijenjena ili zamijenjena bez retroaktivnog učinka novom sudskom odlukom bilo kojeg drugog suda koji izvršava nadležnost na temelju Uredbe br. 2201/2003.
( 1 ) Izvorni jezik: francuski
( 2 ) Uredba Vijeća od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (SL 2003., L 338, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 133. i ispravak SL 2014., L 46, str. 22.), poznata pod nazivom „Uredba Bruxelles II.a”,)
( 3 ) Vidjeti presudu od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 45.)
( 4 ) Vidjeti presude od 15. veljače 2017., W i V (C‑499/15, EU:C:2017:118, t. 52.), i od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 46.)
( 5 ) Vidjeti u tom pogledu presudu od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 30.).
( 6 ) Vidjeti u tom pogledu presudu od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 56. do 59.).
( 7 ) Vidjeti i moje mišljenje u tom predmetu (C 428/15, EU:C:2016:458). Vidjeti i sličan predmet o kojem je nedavno odlučivao britanski Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine): In the matter of N (Children) [2016] UKSC 15. Za analizu vidjeti, na primjer, Pirrung, J., Forum (non) conveniens – Art. 15 EuEheVO vor zwei obersten Common law‑Gerichten, IPRax, 2017., 562, br. 6 za koji su Sud u predmetu D. (C‑428/15) i Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) „sind auf unterschiedlichen Wegen zu richtigen Ergebnissen gekommen und haben einem besseren Verständnis der forum non conveniens […]‑Regel in europäischen Sorgerechtsverfahren beigetragen”.
( 8 ) Vidjeti presudu od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 61.). Vidjeti i presudu od 19. studenoga 2015., P (C‑455/15 PPU, EU:C:2015:763) koja se u biti odnosi na članak 23. točku (a) Uredbe br. 2201/2003, o razlogu nepriznavanja sudske odluke koja se odnosi na roditeljsku odgovornost koji se temelji na javnom poretku, te se u njoj podredno razmatra i tumačenje članka 15. Uredbe br. 2201/2003.
( 9 ) Vidjeti točke 2. i 10. odluke kojom se upućuje prethodno pitanje.
( 10 ) Vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika Y. Bota u predmetu W i V (C‑499/15, EU:C:2016:920, t. 51.).
( 11 ) „U vezi s kontekstom u kojem se nalaze članak 8. stavak 1. i članak 12. stavak 3. Uredbe br. 2201/2003, uvodna izjava 12. te uredbe pobliže određuje da bi u prvome redu trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište. U skladu s tom uvodnom izjavom, članak 8. stavak 1. te uredbe propisuje da se opća nadležnost u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću utvrđuje s obzirom na to boravište” (presuda od 1. listopada 2014., E., C‑436/13, EU:C:2014:2246, t. 41.).
( 12 ) U slučaju da se primjenjuje samo članak 19., uzimajući u obzir da je jasno da dva postupka imaju isti predmet jer se odnose na roditeljsku odgovornost, sud iz Ujedinjene Kraljevine trebao bi ustupiti predmet jer je pred njim postupak započeo kasnije. Vidjeti u tom pogledu predmet Liberato (C‑386/17), trenutačno u tijeku, u kojem se Sudu postavlja pitanje o posljedicama očite povrede pravilâ o litispendenciji iz članka 19. Uredbe br. 2201/2003 u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se takvom povredom spriječiti priznavanje sudske odluke donesene protivno navedenim pravilima zbog toga što se protivi javnom poretku države članice u kojoj se zahtijeva njezino priznavanje, s obzirom na članak 24. Uredbe br. 2201/2003 ili obvezne postupovne odredbe o javnom poretku iz prava Unije.
( 13 ) Vidjeti Praktični priručnik za primjenu Uredbe Bruxelles II.a koji je 2015. objavila Europska komisija i koji je dostupan na stranici http://e‑, str. 34.
( 14 ) Ako se uzmu u obzir različiti europski pravni sustavi i osobito sustavi Bruxelles I. et Bruxelles I.a kojima se ne omogućuje takva pravosudna suradnja među državama članicama (u svakom slučaju, ne omogućuje se trenutačno). Vidjeti presudu od 1. ožujka 2005., Owusu (C‑281/02, EU:C:2005:120, t. 38. i 41.), u kojoj Sud smatra da „primjena teorije forum non conveniens, u kojoj se sudu pred kojim je pokrenut postupak daje široka margina prosudbe u pogledu pitanja je li inozemni sud primjereniji za rješavanje spora, može utjecati na predvidljivost pravila o nadležnosti utvrđenih Bruxelleskom konvencijom, konkretno njezinim člankom 2. i, slijedom toga, na načelo pravne sigurnosti kao temelja te konvencije”. Vidjeti u tom pogledu, na primjer, Ni Shuilleabhain, M., Cross‑Border Divorce Law, Brussels II bis, Oxford University Press, 2010., str. 202. i slj. (autorica na str. 225. predlaže da se u novo zakonodavstvo uvede odredba temeljena na članku 15. Uredbe br. 2201/2003 kojom se u određenim okolnostima omogućuje i prijenos predmeta povezanih s razvodom).
( 15 ) Gallant, E., Le forum non conveniens de l’article 15 du règlement Bruxelles II bis (affaire C‑428/15, D), Revue critique de droit international privé (RCDIP), 2017., str. 464. Vidjeti također o članku 15.: Ancel, B., i Muir Watt, H., L’intérêt supérieur de l’enfant dans le concert des juridictions: le règlement Bruxelles II bis, RCDIP, 2005., str. 569., Gallant, E., Règlement II bis, Rép. Internat. Dalloz, 2007., posebno br. 157 kao i Joubert, N., Autorité parentale, J.-Cl. int. fasc. 549. – 20., 172.
( 16 ) Na primjer: „in Spain, a decision from the Supreme Court which refused to transfer the jurisdiction to a Belgian court, whereas the whole family was now living in Belgium. The refus[al] was based on the fact that a significant period of time had elapsed since the beginning of the proceedings and that the best interests of the child required a quick resolution of his situation” (vidjeti presudu Tribunal supremo (Vrhovni sud, Španjolska) od 7. srpnja 2011., 496/2011, SP/SENT/639104), taj se odlomak citira u Pataut, E., i Gallant, E., u Magnus, U., i Mankowski, P. (urednici), ECPIL – European Commentaries on Private International Law, Brussels IIbis Regulation, Otto Schmidt, 2017., str. 175. Vidjeti i presudu [2016] UKSC 15, navedenu u bilješci 7.
( 17 ) Vidjeti presudu od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 47.)
( 18 ) Staudinger‑Pirrung, BGB, Vorbem C‑H zu Art. 19 EGBGB, Internationales Kindschaftsrecht, 2009, Art 15 Regulation No 2201/2003, para. C 89.
( 19 ) Moje isticanje. Vidjeti Pataut, E., i Gallant, E., op. cit., str. 176.
( 20 ) Vidjeti Pataut, E., i Gallant, E., op. cit., str. 176.
( 21 ) Vidjeti po analogiji presudu od 27. listopada 2016., D. (C‑428/15, EU:C:2016:819, t. 41.).
( 22 ) U skladu s člankom 1. Uredba se primjenjuje, među ostalim, na zahtjeve koji se odnose na razvod i roditeljsku odgovornost.
( 23 ) Vidjeti presudu od 15. veljače 2017., W i V, C‑499/15, EU:C:2017:118, t. 50.
( 24 ) Vidjeti presudu od 15. srpnja 2010., Purrucker, C‑256/09, EU:C:2010:437, t. 73.
( 25 ) Vidjeti presudu od 15. srpnja 2010., Purrucker, C‑256/09, EU:C:2010:437, t. 74.
Full & Egal Universal Law Academy