Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
HENRIKA SAUGMANDSGAARDA ØEA
od 28. veljače 2019. (1)
Predmet C-729/17
Europska komisija
protiv
Helenske Republike
„Povreda obveze države članice – Direktiva 2005/36/EZ – Priznavanje stručnih kvalifikacija – Nacionalna pravila o priznavanju dokaza o osposobljenosti dobivenih za potrebe obavljanja profesije miritelja”
I. Uvod
1. U skladu sa svojom tužbom, Europska komisija traži od Suda da, kao prvo, utvrdi da Helenska Republika nije poštovala obveze koje ima na temelju članka 49. UFEU-a, kojim se zabranjuju ograničenja slobode poslovnog nastana, te članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123/EZ, koja se odnosi na usluge na unutarnjem tržištu(2). U tom pogledu prigovara toj državi članici da je protivno tim odredbama ograničila pravni oblik koji trebaju imati subjekti za osposobljavanje miritelja.
2. Kao drugo, Komisija zahtijeva da se utvrdi da je Helenska Republika povrijedila obveze koje proizlaze iz istog članka 49. UFEU-a i članaka 13. i 14. te članka 50. stavka 1., kao i iz Priloga VII. Direktivi 2005/36/EZ, koja se odnosi na priznavanje stručnih kvalifikacija(3). Na temelju toga prigovara joj da je postupak priznavanja kvalifikacija podnositeljima zahtjeva za akreditaciju za obavljanje profesije miritelja podvrgnula, s jedne strane, dodatnim zahtjevima koji se odnose na sadržaj potrebnih potvrda i koji nisu predviđeni tom direktivom te, s druge strane, kompenzacijskim mjerama kojima nije prethodila procjena eventualnog postojanja bitnih razlika u odnosu na nacionalno osposobljavanje, pri čemu je u istom okviru povrijedila načelo nediskriminacije.
3. U skladu sa zahtjevom Suda, ovo je mišljenje usmjereno na prigovore u pogledu neusklađenosti predmetnog grčkog propisa s Direktivom 2005/36(4), osobito s obzirom na odnos između potonje direktive i Direktive 2008/52/EZ(5).
II. Pravni okvir
A. Direktiva 2005/36
4. U članku 13. Direktive 2005/36, naslovljenom „Uvjeti priznavanja”, navodi se, u njegovu stavku 1.:
„Ako se za pristup reguliranoj profesiji ili njezino obavljanje u državi članici domaćinu zahtijevaju posebne stručne kvalifikacije, nadležno tijelo te države članice je pod istim uvjetima koji se primjenjuju na njezine državljane dužno dozvoliti pristup toj profesiji i njezino obavljanje podnositeljima zahtjeva koji imaju potvrdu kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti iz članka 11. koji zahtijeva druga država članica za pristup toj profesiji i njezinom obavljanju na njezinom državnom području.
Potvrde kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti izdaje nadležno tijelo u državi članici, određeno u skladu sa zakonima i drugim propisima te države članice.”
5. Člankom 14. te direktive, naslovljenim „Kompenzacijske mjere”, u stavcima 1., 4. i 5. određuje se:
„1. Članak 13. ne sprečava državu članicu domaćina da od podnositelja zahtijeva razdoblje prilagodbe do tri godine ili provjeru osposobljenosti ako:
(a) završeno osposobljavanje koje je podnositelj stekao obuhvaća znatno drukčiju građu od one koja je obuhvaćena dokazom o formalnoj osposobljenosti koja se zahtijeva u državi članici domaćinu;
(b) regulirana profesija u državi članici domaćinu sadrži jednu ili više reguliranih profesionalnih djelatnosti koje ne postoje u odgovarajućoj profesiji u matičnoj državi članici podnositelja zahtjeva, a osposobljavanje koje se zahtijeva u državi članici domaćinu obuhvaća znatno drukčiju građu od one obuhvaćene u potvrdi kompetencije podnositelja ili u dokazu o njegovoj formalnoj osposobljenosti.
[...]
4. Za potrebe stavaka 1. i 5. ‚bitno različita građa’ znači građa u pogledu koje su stečeno znanje, vještine i kompetencije ključni za obavljanje profesije i u odnosu na koju se osposobljavanje koje je migrant završio značajno razlikuje u pogledu trajanja i sadržaja od onog koje zahtijeva država članica domaćin.
5. Stavak 1. primjenjuje se poštujući načelo proporcionalnosti. Ako država članica domaćin namjerava zahtijevati od podnositelja da prođe kroz razdoblje prilagodbe, odnosno da položi provjeru osposobljenosti, ona najprije mora utvrditi jesu li znanje, vještine i kompetencije koje je podnositelj stekao tijekom svojega stručnog iskustva ili u okviru cjeloživotnog obrazovanja i koje je u tu svrhu službeno priznalo odgovarajuće tijelo, u bilo kojoj državi članici ili trećoj zemlji takve prirode da u cijelosti ili djelomično obuhvaća bitno različite građe definirane u stavku 4.”
6. U članku 50. navedene direktive, naslovljenom „Dokumentacija i formalnosti”, navodi se, u njegovu stavku 1., da, „[k]ad nadležne vlasti države članice domaćina odlučuju o zahtjevu za odobrenje obavljanja regulirane profesije na temelju ove Glave, te nadležne vlasti mogu zahtijevati dokumente i potvrde navedene u Prilogu VII. [...]”.
7. Navedeni Prilog VII., naslovljen „Dokumenti i potvrde koji se mogu zahtijevati u skladu s člankom 50. stavkom 1.”, glasi kako slijedi:
„1. Dokumenti
(a) Potvrda o državljanstvu dotične osobe.
(b) Kopije potvrda o specijalističkom usavršavanju ili dokaz o formalnim kvalifikacijama koje omogućavaju pristup toj profesiji, te potvrda o stručnom iskustvu osobe, gdje je to primjereno.
Nadležna tijela države članice domaćina mogu pozvati podnositelje da dostave informacije o svom osposobljavanju u mjeri u kojoj je to potrebno da bi se utvrdilo postojanje mogućih bitnih razlika u odnosu na zahtijevano nacionalno osposobljavanje, kako je to utvrđeno u članku 14. [...]
(c) U slučajevima navedenim u članku 16., potvrda o prirodi i trajanju djelatnosti koju izdaje nadležno tijelo u matičnoj državi članici ili u državi članici iz koje dolazi strani državljanin.
[...]”
B. Grčko pravo
1. Zakon br. 3898/2010
8. Direktiva 2008/52 prenesena je Zakonom br. 3898/2010(6).
9. Člankom 6. tog zakona, naslovljenim „Tijelo za akreditaciju”, u stavcima 1. i 3. određuje se:
„1. ‚Komisija za akreditaciju miritelja’ osnovana je pod nadzorom Ministarstva pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava [te je,] među ostalim, nadležna [...] za akreditaciju miritelja [...].
3. Kandidati za miritelje za potrebe akreditacije polažu ispite pred komisijom koja se sastoji od dva člana Komisije iz stavka 1., koje određuje njezin predsjednik, i suca koji [...] predsjeda navedenom komisijom. Komisija provjerava posjeduje li kandidat znanja, vještine i dostatni stupanj osposobljavanja, stečenog pri subjektima za osposobljavanje iz članka 5., za pružanje usluga mirenja; njezina se odluka donosi u pisanom obliku te je propisno obrazložena. [...]”
10. U skladu s člankom 7. stavkom 2. točkom (a) navedenog zakona, „ministar pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava [...] određuje posebne uvjete za ovlaštenje miritelja, kao i postupak priznavanja dokaza o ovlaštenju koje su miritelji stekli u drugoj državi članici Europske unije. To su priznavanje, kao i privremeni ili konačan opoziv ovlaštenja, uvjetovani prethodnim odobrenjem Komisije iz članka 6. stavka 1.”. Člankom 6. stavkom 5. predviđa se, među ostalim, da navedeni ministar u uredbi „točno određuje načine, kriterije i uvjete ispitivanja kandidata pred komisijom”.
11. Članak 14. istog zakona izmijenjen je zakonodavnim aktom od 4. prosinca 2012.(7), kojim je u njega dodan stavak 2., prema kojem je „[d]opušteno priznati dokaz o ovlaštenju miritelja koji je inozemni subjekt za osposobljavanje izdao nakon osposobljavanja u Grčkoj ako je taj dokaz izdan najkasnije na dan odobrenja i početka funkcioniranja subjekta ili subjekata za osposobljavanje iz članka 5. Zakona br. 3898/2010 i, u svakom slučaju, najkasnije 31. prosinca 2012.”.
2. Izmijenjena Ministarska uredba br. 109088
12. Jedini članak poglavlje A stavci 1., 2. i 5. Ministarske uredbe br. 109088 od 12. prosinca 2011.(8), kako je izmijenjena Uredbom br. 107309 od 20. prosinca 2012.(9) (u daljnjem tekstu: izmijenjena Ministarska uredba br. 109088), glasi kako slijedi:
„A. Postupak priznavanja dokaza o ovlaštenju miritelja koje izdaje inozemni subjekt za osposobljavanje definira se kako slijedi:
Komisija za akreditaciju miritelja priznaje dokaze o ovlaštenom miritelju koje izdaje inozemni subjekt za osposobljavanje kao jednakovrijedne u skladu sa sljedećim postupkom:
1. Zainteresirane osobe podnose zahtjev za priznavanje dokaza o ovlaštenom miritelju.
[...]
2. Obrascu zahtjeva prilažu se sljedeći popratni dokumenti:
[...]
(c) potvrda subjekta za osposobljavanje, upućena Komisiji za akreditaciju miritelja iz članka 6. stavka 1. Zakona br. 3898/2010, kojom se potvrđuju:
(aa) ukupni broj sati osposobljavanja;
(bb) predmeti koji se podučavaju;
(cc) mjesto osposobljavanja;
(dd) broj sudionika;
(ee) broj i kvalifikacije podučavatelja;
(ff) ispitni postupak i ocjenjivanje kandidata i uvjeti kojima se jamči njihov integritet.
[...]
5. Komisija za akreditaciju miritelja prihvaća jednakovrijednost dokaza o ovlaštenju pod uvjetom da je taj dokaz izdao akreditirani inozemni subjekt i da zainteresirana osoba može pružiti dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka. Komisija može, prema vlastitoj prosudbi, zatražiti od zainteresirane osobe da pristupi dodatnom ispitu, osobito kada je osposobljavanje u Grčkoj pružio inozemni subjekt.
Što se tiče priznavanja jednakovrijednosti dokaza o ovlaštenju stečenog u inozemstvu ili koji je izdao akreditirani inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj, Komisija za akreditaciju miritelja može priznati jednakovrijednost dokaza o ovlaštenju, čak i ako zainteresirana osoba ne pruži dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka, ako je svim elementima spisa zainteresirane osobe očito dokazano njegovo stručno osposobljavanje i sustavno prakticiranje mirenja i ako je taj dokaz stečen najkasnije 31. prosinca 2012.”
3. Zakon br. 4512/2018
13. Zakon br. 4512/2018, koji sadržava poglavlje II. naslovljeno „Pravila o mirenju”, objavljen je 17. siječnja 2018.(10).
14. Člankom 188. stavkom 1. tog zakona, naslovljenim „Kvalifikacije miritelja”, predviđa se da „[m]iritelji trebaju: (a) posjedovati visokoškolske kvalifikacije [zemlje] ili jednakovrijedne inozemne kvalifikacije; (b) imati završeno osposobljavanje pri subjektu za osposobljavanje miritelja koji priznaje Središnja komisija za mirenje ili posjedovati dokaz o akreditaciji koji je izdala druga država članica Europske unije; (c) biti akreditirani u Uniji i upisani u registar miritelja pri Ministarstvu pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava. Ako osoba koja posjeduje visokoškolske kvalifikacije [zemlje] ili jednakovrijedne inozemne kvalifikacije također ima magisterij ili doktorat inozemne ustanove za visokoškolsko obrazovanje u području mirenja, za potrebe akreditacije ne treba završiti dodatno osposobljavanje pri subjektu za osposobljavanje miritelja ni pristupiti ispitima. Osoba koja je obavljala dužnosti suca ne može obavljati profesiju miritelja”.
15. U članku 202. stavku 1. navedenog zakona, naslovljenom „Akreditacija miritelja”, navodi se da „[a]kreditaciju miritelja i njihov upis u registar iz članka 203. stavka 2. provodi Središnja komisija za mirenje nakon ispita [...]”.
16. Člankom 203. stavkom 6. istog zakona, naslovljenim „Informacije za širu javnost – Registar”, određuje se da „[s]vaki miritelj koji je akreditiran u drugoj državi članici Europske unije, u skladu s odredbama predviđenima u toj državi članici u svrhu zakonitog obavljanja profesije miritelja, može biti upisan u registar miritelja [...], nakon što za to podnese zahtjev. Njegov zahtjev treba biti popraćen popratnim dokumentima koji su neophodni kako bi se potvrdila njegova kvalifikacija miritelja te će se upis provesti nakon što se ti dokumenti provjere slijedom odobrenja Središnje komisije za mirenje. Ta komisija ispituje zakonitost dokumenata koje je podnijela zainteresirana osoba, pri čemu se u tu svrhu koristi svim primjerenim sredstvima, u skladu s vlastitom procjenom”.
17. Člankom 205. Zakona br. 4512/2018 predviđeno je da se „[o]d stupanja na snagu ovog zakona ukida svaka suprotna odredba kojom se drukčije uređuje bilo koje pitanje mirenja. Odredbe članka 1. Zakona br. 3898/2010 ostaju na snazi”. Usto, u članku 206. Zakona br. 4512/2018 navodi se da „[o]vo poglavlje II. stupa na snagu na dan objave u službenom listu vlade [...]”.
III. Predsudski postupak i postupak pred Sudom
18. Nakon pritužbe kojom je dovedena u pitanje usklađenost Zakona br. 3898/2010 i izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088 s direktivama 2005/36, 2006/123 i 2008/52, Komisija je dopisom od 11. srpnja 2013. od Helenske Republike zatražila informacije o osposobljavanju miritelja u Grčkoj.
19. Budući da nije bila zadovoljna primljenim odgovorom, Komisija je 11. srpnja 2014. Helenskoj Republici uputila pismo opomene kojim ju je pozvala da podnese svoja očitovanja o povredi članaka 13. i 14. Direktive 2005/36 i o povredi članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) Direktive 2006/123.
20. Budući da i dalje nije bila zadovoljna dobivenim odgovorom, Komisija je 29. svibnja 2015. poslala dodatno pismo opomene u kojem je potvrdila svoje prethodno mišljenje te je usto izjavila da je zabrinuta zbog neusklađenosti grčkog zakonodavstva s člankom 50. i Prilogom VII. Direktivi 2005/36, kao i s načelom nediskriminacije kako je navedeno u člancima 45. i 49. UFEU-a.
21. S obzirom na to da nije bila uvjerena u osnovanost argumenata koje je u odgovoru podnijela Helenska Republika, Komisija joj je uputila obrazloženo mišljenje zaprimljeno 26. veljače 2016.(11). U skladu s tim mišljenjem, kao prvo, time što je ograničila pravni oblik subjekata za osposobljavanje miritelja na neprofitna društva koja, u skladu sa Zakonom br. 3898/2010 i Predsjedničkom uredbom br. 123/2011(12), trebaju biti sastavljena od barem jedne odvjetničke i barem jedne gospodarske komore u Grčkoj, Helenska Republika povrijedila je obveze u pogledu slobode poslovnog nastana koje ima na temelju članka 49. UFEU-a te članka 15. stavka 2. točaka (b) i (c) i članka 15. stavka 3. Direktive 2006/123. Kao drugo, time što je postupak priznavanja akademskih kvalifikacija podvrgnula dodatnim zahtjevima u pogledu sadržaja potvrda i kompenzacijskim mjerama bez prethodne ocjene bitnih razlika, kao i time što je održala na snazi diskriminatorne odredbe koje podnositeljima zahtjeva za akreditaciju kvalifikacije miritelja(13) nameću da pruže dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja, Helenska Republika povrijedila je obveze koje ima na temelju članaka 45. i 49. UFEU-a, kao i na temelju članaka 13., 14. i 50. Direktive 2005/36 te njezina Priloga VII.
22. Dopisom od 10. svibnja 2016. Helenska Republika osporila je povrede koje joj se stavljaju na teret. S jedne strane, navela je da je mirenje djelatnost povezana s izvršavanjem javnih ovlasti, konkretnije sudovanja, tako da je obuhvaćena iznimkom predviđenom člankom 51. prvim stavkom UFEU-a, i da je, usto, na temelju odredbi Direktive 2008/52 moguće smatrati da se općim interesom mogu opravdati mjere kojima se ograničavaju sloboda poslovnog nastana i slobodno pružanje usluga. S druge strane, tvrdila je da miriteljima koji su stekli stručne kvalifikacije u drugoj državi članici nije uskraćena mogućnost obavljanja te profesije jer se odredbama koje se dovode u pitanje odobrava priznavanje njihovih vještina na temelju dokumenata o stručnom osposobljavanju umjesto kriterija prethodno navedenog iskustva.
23. Budući da se ne slaže s tom analizom, Komisija je podnijela ovu tužbu na temelju članka 258. UFEU-a, aktom od 22. prosinca 2017. koji je podnesen 4. siječnja 2018., kako bi se utvrdile povrede istaknute u njezinu obrazloženom mišljenju(14).
24. Helenska Republika zatražila je u odgovoru na tužbu odbijanje te tužbe, pri čemu je tvrdila da su Zakon br. 3898/2010 i Predsjednička uredba br. 123/2011 stavljeni izvan snage Zakonom br. 4512/2018 i da su na temelju potonjeg zakona nestala nacionalna pravila koja se dovode u pitanje.
25. Komisija je u replici zadržala prigovore i argumente navedene u svojoj tužbi, pri čemu je tvrdila, među ostalim, da promjene uvedene Zakonom br. 4512/2018, nakon podnošenja te tužbe, nisu odlučujuće za uklanjanje navodnih povredi.
26. U odgovoru na repliku Helenska Republika pružila je pojašnjenja o sustavu uvedenom Zakonom br. 4512/2018 te je zatražila odbijanje tužbe.
27. Helenska Republika i Komisija iznijele su svoja usmena očitovanja na raspravi održanoj 6. prosinca 2018.
IV. Analiza
A. Nacionalne odredbe koje se dovode u pitanje u ovoj tužbi
28. Prije nego što se ispita osnovanost prigovora Komisije o povredi obveza koje proizlaze iz Direktive 2005/36, koja se stavlja na teret Helenskoj Republici(15), valja odrediti opseg ove tužbe utvrđivanjem nacionalnih odredbi koje su predmet te tužbe.
29. Naime, u skladu sa svojom tužbom, Komisija je utvrdila nacionalni pravni okvir kojeg je ovaj predmet dio tako što je navela, konkretnije, Zakon br. 3898/2010 i izmijenjenu Ministarsku uredbu br. 109088(16) u njihovim verzijama koje su se primjenjivale na dan podnošenja tog akta kojim se pokreće postupak(17).
30. Međutim, Helenska Republika u svojem odgovoru na tužbu tvrdi da je stupanje na snagu Zakona br. 4512/2018, kojim se osobito uređuje profesija miritelja, dovelo do stavljanja izvan snage svih nacionalnih pravila na koje se odnosi tužba i do njihove zamjene odredbama usklađenima s pravom Unije, tako da su prigovori Komisije „otada lišeni smisla”. Osobito je tvrdila, s jedne strane, da je „na temelju odredbi Zakona br. 4512/2018 nestala [...] obveza podnositelja zahtjeva za akreditaciju kvalifikacije miritelja, koji posjeduju akreditaciju stečenu u inozemstvu ili u akreditiranim inozemnim subjektima za osposobljavanje, da sudjeluju u najmanje trima postupcima mirenja” i, s druge strane, da su tim odredbama izmijenjeni uvjeti upisa u grčki registar miritelja(18). Tu je argumentaciju ponovila u svojem odgovoru na repliku(19).
31. Što se tiče konkretno navodne povrede Direktive 2005/36, Komisija je u svojoj replici navela, s jedne strane, da prigovori opisani u njezinoj tužbi nisu lišeni sadržaja i, s druge strane, da valja iskoristiti različita pojašnjenja o sadržaju određenih odredbi Zakona br. 4512/2018 kao i o eventualnom zadržavanju primjene prethodnih pravila(20). Dodala je da, u svakom slučaju, upućuje na elemente svoje tužbe koji se odnose na tu povredu, do koje je, prema njezinu mišljenju, došlo zbog prethodnog propisa, „pri čemu je uzela u obzir novi propis” na koji se poziva tuženik.
32. Stranke su tijekom usmenog dijela postupka u biti ponovile svoja stajališta. Konkretno, Helenska Republika potvrdila je da je učinak članka 205. Zakona br. 4512/2018, čiji tekst Komisija smatra nejasnim, bio stavljanje izvan snage svih prethodnih odredbi koje se odnose na mirenje, čiji je popis sastavljen na temelju zapisnika iz arhive grčkog parlamenta. Osim toga, Komisija je navela da su prigovori koji se temelje na Direktivi 2005/36, a koje je istaknula protiv nacionalnih odredbi navedenih u tužbi, također bili usmjereni protiv odredbi Zakona br. 4512/2018, pri čemu je pojasnila da joj se te odredbe ne čine očito protivnima odredbama prethodnog propisa.
33. U tom pogledu, kao prvo, napominjem da Helenska Republika nije službeno istaknula prigovor nedopuštenosti u pogledu ove tužbe zbog povrede obveze. Međutim, Sud može po službenoj dužnosti ispitati jesu li ispunjeni uvjeti za podnošenje takve tužbe predviđeni u članku 258. UFEU-a. Konkretno, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz članka 120. Poslovnika Suda proizlazi da temeljni pravni elementi na kojima se zasniva tužba trebaju biti na dosljedan i razumljiv način vidljivi iz teksta tužbe te da u njoj istaknuti zahtjevi trebaju biti formulirani na nedvosmislen način kako bi se pravilno razumio doseg povrede prava Unije koja se stavlja na teret, što je nužno da bi predmetna država članica mogla na koristan način istaknuti navode u svoju obranu i Sud propisno provesti svoj nadzor(21).
34. Kao drugo, podsjećam da je više puta presuđeno da postojanje povrede obveze treba procjenjivati u odnosu na položaj države članice kakav je postojao u trenutku isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, tako da Sud ne može uzeti u obzir naknadno nastale promjene za potrebe ocjene stvarnosti te povrede obveze. Stoga argumente države tuženice treba odbiti u dijelu u kojem se odnose na zakonodavne promjene nakon datuma isteka navedenog roka(22). Usto, tužba zbog povrede obveze koja se odnosi na nacionalni propis koji i dalje proizvodi učinke na taj datum, a koji je jedini relevantan za ocjenu dopuštenosti tužbe, nije bespredmetna. Naime, u slučaju kad je povreda obveze uklonjena nakon tog datuma, tužba ipak i dalje zadržava interes, osobito kako bi se utvrdila osnova odgovornosti koju država članica može snositi zbog svoje povrede obveze u pogledu, konkretno, osoba čija prava proizlaze iz te povrede(23).
35. Međutim, u ovom su slučaju odredbe poglavlja II. Zakona br. 4512/2018, na koje se poziva Helenska Republika, stupile na snagu 17. siječnja 2018.(24), dakle nakon datuma isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, odnosno 26. travnja 2016.(25), čak nakon podnošenja ove tužbe 4. siječnja 2018. Budući da povreda obveze koja se stavlja na teret sigurno nije nestala na dan isteka navedenog roka, ta tužba nije mogla postati bespredmetna na temelju izmjene odredbi koje Komisija dovodi u pitanje, do koje je došlo nakon tog datuma. Stoga prema mojem mišljenju nije odlučujuće znati jesu li Zakonom br. 4512/2018 u potpunosti stavljene izvan snage odredbe grčkog prava navedene u tužbi jer to pitanje ni u kojem slučaju ne utječe na dopuštenost tužbe u dijelu u kojem se ona odnosi na te odredbe.
36. Kao treće, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kada je nacionalni propis koji se dovodi u pitanje u okviru postupka zbog povrede obveze izmijenjen nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, valja smatrati da Komisija ne mijenja predmet svoje tužbe ako prigovore istaknute protiv prethodnih odredbi pripisuje i odredbama proizašlima iz donesene reforme, ali pod uvjetom da je utvrđeno da obje verzije propisa u biti imaju isti sadržaj, na način da je općenito zadržan sustav koji je osporavanim propisom uveden tijekom predsudske faze(26).
37. U ovom mi se slučaju čini da pisani i usmeni argumenti koje je Komisija iznijela pred Sudom u pogledu odredbi Zakona br. 4512/2018 nisu jasni ili su čak u određenoj mjeri dvosmisleni. Naime, Komisija je navela da prigovore koji se temelje na Direktivi 2005/36 ne namjerava usmjeriti samo protiv nacionalnog propisa navedenog u tužbi, nego i protiv Zakona br. 4512/2018, pri čemu ipak nije jasno utvrdila u kojem je dijelu sadržaj potonjeg zakona sličan prethodnom propisu, a stoga i protivan navedenoj direktivi, s obzirom na to da je samo iznijela niz sumnji u tom pogledu(27). Međutim, prema mojem mišljenju, takvo postupanje nije u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom koja se odnosi na jasnoću i preciznost Komisijinih navoda kada traži da se državu članicu osudi za povredu obveza proizašlih iz prava Unije(28) te nije na Sudu da nadoknadi propuste tužitelja kada ne ispunjava te zahtjeve(29).
38. Zaključno, s obzirom na to da odredbe grčkog prava navedene u tužbi Komisije(30) nisu stavljene izvan snage prije isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju, smatram da se ovu tužbu zbog povrede obveze ne može smatrati bespredmetnom i da je stoga treba proglasiti dopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na te odredbe. Suprotno tomu, smatram da Komisija nije dovoljno potkrijepila eventualno pripisivanje prigovora iz tužbe odredbama Zakona br. 4512/2018 da bi ih Sud mogao uzeti u obzir, barem ne u pogledu povrede Direktive 2005/36, tako da, prema mojem mišljenju, neće biti potrebno ocijeniti navodnu povredu obveze s obzirom na te nove odredbe.
B. Povrede obveza koje proizlaze iz Direktive 2005/36
39. S obzirom na argumente stranaka u ovom postupku, najprije ću ispitati je li grčki propis koji se dovodi u pitanje doista obuhvaćen materijalnim područjem primjene Direktive 2005/36 o priznavanju stručnih kvalifikacija, i to konkretnije s gledišta odnosa potonje direktive s Direktivom 2008/52(31), uzimajući u obzir ograničeni predmet ovog mišljenja(32) (odjeljak 1.). Budući da bi Direktivu 2005/36, prema mojem mišljenju, trebalo proglasiti primjenjivom u tom pogledu, slijedom toga će biti potrebno utvrditi je li navedeni propis u skladu s njome (odjeljak 2.).
1. Primjenjivost Direktive 2005/36 osobito s obzirom na Direktivu 2008/52
40. Najprije napominjem da mi se čini da je pitanje primjenjivosti Direktive 2005/36, konkretnije, u odnosu na sadržaj Direktive 2008/52, u biti postavljeno u okviru predsudske faze, iako je navedeno u aktu kojim je pred Sudom pokrenut postupak(33).
41. U skladu sa svojom tužbom Komisija navodi da su grčka tijela u svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje dovela u pitanje primjenjivost Direktive 2005/36 tvrdeći da bi kvalifikacija profesije miritelja kao „regulirane profesije” mogla „ovisiti o odnosu između Direktive 2005/36 i kasnije Direktive 2008/52”.
42. Kao prvo, napominjem da iz tužbe izričito proizlazi da grčka tijela ne osporavaju stajalište Komisije da je profesija miritelja u Grčkoj „regulirana profesija” u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) Direktive 2005/36. Helenska Republika nije dovela u pitanje to stajalište pred Sudom. Štoviše, ta je analiza, prema mojem mišljenju, ispravna zbog sljedećih razloga.
43. Iz teksta navedene odredbe(34) i povezane sudske prakse Suda(35) proizlazi da se taj pojam odnosi na profesionalnu djelatnost koja je, što se tiče uvjeta pristupa ili obavljanja, izravno ili neizravno uređena nacionalnim odredbama kojima se nalaže posjedovanje određenih stručnih kvalifikacija koje odgovaraju dokazu o formalnoj osposobljenosti koji je posebno osmišljen kako bi se njegovi nositelji pripremili za obavljanje određene profesije. Međutim, profesija miritelja kako je uređena u Grčkoj stvarno ispunjava te kriterije jer je pristup toj profesiji uvjetovan pohađanjem odgovarajućeg osposobljavanja radi stjecanja stručnih kvalifikacija i dokaza kojim se upravo omogućuje obavljanje te profesije, osobito na temelju članka 6. stavaka 1. i 3. Zakona br. 3898/2010(36). Stoga se Direktiva 2005/36 u ovom slučaju primjenjuje s obzirom na svoj članak 3. stavak 1. točku (a).
44. Kao drugo, ističem da su, u skladu s tužbom, grčka tijela u predsudskoj fazi tvrdila da je područje primjene Direktive 2005/36 ograničeno na „obavljanje” regulirane profesije, pri čemu su taj argument temeljila na navodnoj povezanosti te direktive i Direktive 2008/52. Međutim, tako utvrđen „odnos” između tih dvaju instrumenata stranke nisu izričito navele pred Sudom. Ako dobro razumijem istaknutu problematiku, s obzirom na naznake koje je pružila Komisija, valjalo bi odrediti u kojem dijelu usklađivanje koje proizlazi iz Direktive 2005/36, s obzirom na Direktivu 2008/52, obuhvaća uvjete pristupa reguliranoj profesiji kao što je profesija miritelja u Grčkoj.
45. U tom pogledu podsjećam da se, u skladu s njezinim člancima 1. i 2., u Direktivi 2005/36 utvrđuju pravila prema kojima stručne kvalifikacije koje su državljani država članica stekli u jednoj državi članici ili više njih, takozvanoj „matičnoj” državi članici, treba priznati u drugoj državi članici, takozvanoj državi članici „domaćinu”, za potrebe pristupa reguliranim profesijama u smislu te direktive ili njihova obavljanja na državnom području potonje države(37).
46. Što se tiče uzimanja u obzir Direktive 2008/52 kako bi se utvrdilo materijalno područje primjene Direktive 2005/36, osim što Helenska Republika pred Sudom nije dokazala relevantnost tog argumenta, čini mi se da je on u svakom slučaju neosnovan. Naime, s jedne strane, u Direktivi 2008/52 uopće se ne upućuje na Direktivu 2005/36(38) koja joj je prethodila. S druge strane, prema mojim saznanjima, Sud u svojoj sudskoj praksi nikad nije utvrdio stvarnu povezanost između tih dvaju instrumenata s obzirom na to da su njihovi ciljevi vrlo različiti(39). Štoviše, tumačenjem potencijalno relevantnih odredbi Direktive 2008/52(40), koje se u biti odnose na kvalitetu mirenja(41), ne vidim kako bi te odredbe mogle utjecati na primjenjivost Direktive 2005/36 u ovom predmetu.
47. Konačno, kao što to navodi Komisija, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, ako uvjeti za pristup profesiji nisu usklađeni, države članice imaju pravo odrediti znanja i kvalifikacije koje su potrebne za obavljanje te profesije, pri čemu su pri izvršavanju svojih ovlasti u tom području ipak i dalje dužne poštovati temeljne slobode zajamčene UFEU-om(42). U ovom slučaju smatram da uvjeti pristupa djelatnosti miritelja do danas nisu usklađeni na razini Unije, osobito ne na temelju odredbi Direktive 2008/52, tako da su države članice i dalje nadležne za utvrđivanje tih uvjeta, pri čemu su dužne osigurati da nacionalne odredbe donesene u tom pogledu ne predstavljaju neopravdanu prepreku učinkovitom izvršavanju navedenih sloboda.
48. Stoga smatram, kao i Komisija, da uopće nije dvojbeno ne samo da je profesija miritelja u Grčkoj „regulirana profesija” u smislu Direktive 2005/36, nego i da je obuhvaćena njezinim materijalnim područjem primjene. Stoga valja utvrditi je li nacionalni propis koji se dovodi u pitanje ovom tužbom u skladu sa zahtjevima iz tog instrumenta.
2. Neusklađenost predmetnih nacionalnih odredbi s Direktivom 2005/36
49. Iz argumenata koje su stranke iznijele u pogledu merituma proizlazi da Komisija tvrdi da je Helenska Republika, time što je donijela propis naveden u tužbi, konkretno, izmijenjenu Ministarsku uredbu br. 109088 u vezi sa Zakonom br. 3898/2010, povrijedila ne samo članke 13., 14. i 50. Direktive 2005/36 i njezin Prilog VII., nego i načelo nediskriminacije u okviru tog istog propisa.
50. Helenska Republika osporava tu argumentaciju(43) navodeći da se nove odredbe proizašle iz Zakona br. 4512/2018(44) znatno razlikuju od odredbi u propisu na koji se odnosi tužba, koje su sve stavljene izvan snage tim zakonom. U tom pogledu podsjećam da zbog prethodno navedenih razloga smatram da odredbe navedenog zakona ne bi trebale biti predmet ocjene povrede obveze koju će Sud trebati provesti u ovom predmetu(45).
51. Osim toga, ističem da se tuženik nije izjasnio o usklađenosti s pravom Unije prethodne verzije grčkog propisa, koja se navodi u tužbi, iako je reforma na kojoj temelji argument stupila na snagu nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju Komisije, tako da donošenje te reforme ne može predstavljati valjano sredstvo obrane, kao što to proizlazi iz prethodno navedene sudske prakse(46). Štoviše, prema mojem mišljenju, pozivanjem isključivo na uvođenje novih odredbi u takvom postupovnom kontekstu zapravo se dokazuje da nacionalni pravni okvir nije stvarno bio u skladu s pravom Unije nakon isteka relevantnog roka(47).
52. U svakom slučaju, prema ustaljenoj sudskoj praksi, čak i ako predmetna država članica ne osporava povredu obveze, na Sudu je da utvrdi postoji li povreda obveze koja se stavlja na teret(48).
53. U tom pogledu napominjem da, što se tiče neusklađenosti grčkog propisa iz tužbe s Direktivom 2005/36, Komisija ističe različite prigovore kojima prigovara Helenskoj Republici da je postupak priznavanja akademskih kvalifikacija, koji je propisan za kandidate za miritelje, podvrgnula zahtjevima koji nisu predviđeni u člancima 13., 14. i 50. navedene direktive i njezinu Prilogu VII. Ta je analiza, prema mojem mišljenju, točna zbog sljedećih razloga.
54. Najprije pojašnjavam da, s obzirom na to da se odredbe poglavlja II. i III. glave III. Direktive 2005/36 o slobodi poslovnog nastana ne odnose na profesiju miritelja, koja je uređena u Grčkoj(49), ona je podvrgnuta općem sustavu priznavanja dokaza o osposobljenosti iz poglavlja I. navedene glave, a posebice člancima 10. do 14. te direktive(50).
55. Člankom 13. navedene direktive utvrđuju se uvjeti tog priznavanja. Konkretno, u njegovu stavku 1. predviđa se da nadležno tijelo države članice domaćina podnositeljima zahtjeva, ako posjeduju potvrdu kompetencije ili dokaz o formalnoj osposobljenosti, kako je navedeno u članku 11. iste direktive, koji je izdalo nadležno tijelo druge države članice u tu svrhu, omogućuje pristup reguliranoj profesiji i njezino obavljanje pod istim uvjetima koji se primjenjuju na njezine državljane(51).
56. Točno je da se u članku 14. Direktive 2005/36 dodaje da država članica domaćin člankom 13. nije spriječena da osobama koje žele pristupiti reguliranoj profesiji i obavljati je nametne „kompenzacijske mjere” koje uključuju razdoblje prilagodbe ili provjeru osposobljenosti. Međutim, navedeni članak 14. ograničava tu mogućnost na situacije iz njegova stavka 1., u kojem se konkretno navodi, u točki (a), slučaj u kojem „završeno osposobljavanje koje je podnositelj stekao obuhvaća znatno drukčiju građu od one koja je obuhvaćena dokazom o formalnoj osposobljenosti koja se zahtijeva u državi članici domaćinu”(52). U njegovu stavku 4. definira se pojam „bitno različita građa”(53), a stavkom 5. propisuje se da navedenu mogućnost treba upotrebljavati poštujući načelo proporcionalnosti(54).
57. Usto, u članku 50. stavku 1. navedene direktive navodi se da nadležno tijelo države članice domaćina može zahtijevati, isključivo prema mojem mišljenju, dokumente i potvrde navedene u Prilogu VII. tom instrumentu. U točki 1. podtočkama (b) i (c) tog priloga navodi se da se podnošenje potvrda iz tog priloga može zahtijevati pod uvjetima utvrđenima na temelju potonjih odredbi.
58. Međutim, u ovom slučaju odredbe izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088, u vezi s odredbama Zakona br. 3898/2010, nadilaze pravila predviđena odredbama Direktive 2005/36 navedenima u ovom mišljenju.
59. Kao prvo, predmetno priznavanje podliježe zahtjevima u pogledu sadržaja potvrda koje se zahtijevaju, a koje, prema mojem mišljenju, nisu u skladu sa sustavom koji je uveden navedenom direktivom.
60. Naime, u jedinom članku poglavlju A stavku 2. točki (c) Ministarske uredbe br. 109088 navodi se niz podataka koji se trebaju nalaziti na potvrdama koje su kandidati za miritelje dužni podnijeti grčkoj Komisiji za akreditaciju(55), među kojima ističem elemente(56) koji nisu u skladu s pravilima koje je utvrdio zakonodavac Unije jer nisu prikladni za proporcionalnu ocjenu sadržaja osposobljavanja koje su završile zainteresirane osobe, za razliku od ograničenih kriterija ocjene koji proizlaze, prema mojem mišljenju, iz članka 14. i članka 50. Direktive 2005/36 te njezina Priloga VII. točke 1.(57).
61. Štoviše, kao što to navodi Komisija, iz sudske prakse Suda koja se odnosi na slobodu kretanja osoba, kako je zajamčena člankom 45. UFEU-a, proizlazi da se ocjena istovjetnosti strane diplome treba izvršiti isključivo uzimajući u obzir stupanj znanja i kvalifikacija za koje se, s obzirom na prirodu i trajanje studija i praktičnog osposobljavanja na koje se odnosi diploma, može pretpostaviti da ih ta osoba posjeduje na temelju te diplome(58).
62. Kao drugo, na temelju predmetnog grčkog propisa priznavanje kvalifikacija povezano je s kompenzacijskim mjerama koje se propisuju za kategoriju kandidata bez prethodne ocjene eventualnog postojanja bitnih razlika u odnosu na nacionalno osposobljavanje, iako potreba za takvom ocjenom, prema mojem mišljenju i mišljenju Komisije, proizlazi iz članka 14. Direktive 2005/36 i konkretnije iz prethodno navedenih elemenata iz njegovih stavaka 1., 4. i 5.
63. Naime, jedinim člankom poglavljem A stavkom 5. izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088 predviđa se da, kad je riječ o priznavanju jednakovrijednosti dokaza o ovlaštenju koji je stečen u inozemstvu ili koji je izdao inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj, grčka Komisija za akreditaciju miritelja ima mogućnost priznati tu istovjetnost pod uvjetima koji, prema mojem mišljenju, nisu u skladu s vrstama kriterija predviđenima Direktivom 2005/36 i koji premašuju marginu prosudbe koja se potonjom direktivom ostavlja nadležnim tijelima država članica u tom području(59). Ponajprije smatram da se na temelju navedenih uvjeta ne može prethodno utvrditi da se osposobljavanje koje je zainteresirana osoba završila odnosi na znatno drukčiju građu od one koja je obuhvaćena dokazom o formalnoj osposobljenosti koja se zahtijeva u državi članici domaćinu, tako da je kompenzacijska mjera kojom se nastoje popuniti praznine očito objektivno potrebna, kao što se to predviđa člankom 14. te direktive.
64. Kao treće, Komisija tvrdi da je Helenska Republika u istom pravnom okviru povrijedila i načelo nediskriminacije jer je zadržala na snazi nacionalne odredbe kojima se propisuje da podnositelji zahtjeva za akreditaciju kvalifikacije miritelja nakon stjecanja dokaza o ovlaštenju pri inozemnom subjektu za osposobljavanje(60) pružaju dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja, dok to nije slučaj za osobe koje su stekle dokaz o ovlaštenju pri grčkom subjektu za osposobljavanje.
65. Slažem se s tim stajalištem, pri čemu smatram da se taj treći prigovor preklapa s prethodno navedenim drugim prigovorom s obzirom na to da se i on odnosi na sadržaj jedinog članka poglavlja A stavka 5. izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088, odnosno na sadržaj koji je u ovoj presudi ispitan s obzirom na Direktivu 2005/36, i da potonja direktiva, prema mojem mišljenju, sama sadržava zabranu bilo kakvog diskriminirajućeg kriterija priznavanja stručnih kvalifikacija(61).
66. Konačno, poput Komisije, ističem da su argumenti koje je Helenska Republika u tom pogledu istaknula u okviru predsudskog postupka bespredmetni. Konkretno, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda(62) nije važno što je na temelju upravne prakse eventualno moguće, u svakom slučaju zasebno, ne primijeniti odredbe grčkog propisa koje nisu u skladu s Direktivom 2005/36, osobito one kojima se zahtijeva prethodno navedeno iskustvo(63).
67. Stoga smatram da je Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da postoji povreda obveze koja se stavlja na teret Helenskoj Republici, u dijelu u kojem se odnosi na izmijenjenu Ministarsku uredbu br. 109088 u vezi sa Zakonom br. 3898/2010, na temelju Direktive 2005/36.
V. Zaključak
68. S obzirom na prethodna razmatranja i ne dovodeći u pitanje ispitivanje ostalih prigovora navedenih u ovom predmetu, predlažem Sudu da odluči kako slijedi:
Time što je postupak priznavanja akademskih kvalifikacija podvrgnula dodatnim zahtjevima u pogledu sadržaja potvrda koje se zahtijevaju i kompenzacijskim mjerama bez prethodne ocjene eventualnog postojanja bitnih razlika u odnosu na nacionalno osposobljavanje, Helenska Republika povrijedila je obveze koje ima na temelju članaka 13., 14. i 50. Direktive 2005/36 Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija i njezina Priloga VII.
1 Izvorni jezik: francuski
2 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.)
3 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. (SL 2005., L 255, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 125. i ispravak SL 2014., L 305, str. 115.)
4 Što se tiče moguće neusklađenosti nacionalnog propisa s člankom 15. Direktive 2006/123 i člankom 49. UFEU-a, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu u tijeku Komisija/Njemačka (C-377/17).
5 Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2008., L 136, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 281.)
6 Zakon o mirenju u građanskim i trgovačkim stvarima (FΕΚ Α’ 211/16.12.2010)
7 Zakonodavni akt koji se odnosi na uređenje hitnih pitanja koja su u nadležnosti Ministarstva financija, Ministarstva razvoja, tržišnog natjecanja, infrastrukture, prometa i mreže, Ministarstva obrazovanja i religije, Ministarstva kulture i sporta, Ministarstva okoliša, energetike i klimatskih promjena, Ministarstva rada, socijalne sigurnosti i socijalne pomoći, Ministarstva pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava, Ministarstva upravne reforme i e-uprave, i drugih odredbi (FΕΚ Α’ 237/5.12.2012).
8 FΕΚ B’ 2824/14.12.2011
9 FΕΚ B’ 3417/21.12.2012
10 Zakon o pravilima primjene strukturnih reformi programa gospodarske prilagodbe i drugih odredbi ((FΕΚ Α’ 5/17.1.2018), osobito članaka 178. do 206.
11 Pojašnjavam da je u tužbi navedeno „16. veljače”, ali da iz dokumenata priloženih tužbi proizlazi da je datum obrazloženog mišljenja 25. veljače 2016., a zaprimljeno je sljedećeg dana.
12 Predsjednička uredba kojom se utvrđuju uvjeti odobrenja i funkcioniranja subjekata za osposobljavanje miritelja u građanskim i trgovačkim stvarima (FΕΚ Α’ 255/9.12.2011). U skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1. „subjekt za osposobljavanje miritelja [...] može biti neprofitna organizacija koja se sastoji od najmanje jedne odvjetničke komore i najmanje jedne gospodarske komore zemlje i koja funkcionira na temelju odobrenja koje je izdala služba za odvjetničku djelatnost i sudske izvršitelje koja je dio opće sudske uprave Ministarstva pravosuđa, transparentnosti i ljudskih prava (članak 5. stavak 1. Zakona br. 3898/2010)”.
13 Konkretnije, tužba Komisije u tom se pogledu odnosi na podnositelje zahtjeva za akreditaciju koji posjeduju dokaze o ovlaštenju koji su dobiveni u inozemstvu ili koje je izdao akreditirani inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj.
14 Vidjeti točku 21. ovog mišljenja. Pojašnjavam da se kao pravna osnova tužbe navodi samo članak 49. UFEU-a, a ne i članak 45. UFEU-a, na koji se obrazloženo mišljenje dodatno odnosilo.
15 Osnovanost koja će se ispitati u točki 39. i sljedećim točkama ovog mišljenja.
16 Čini mi se da donošenje izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088 proizlazi osobito iz teksta članka 7. stavka 2. točke (a) Zakona br. 3898/2010.
17 Pojašnjavam da Komisija usto navodi Predsjedničku uredbu br. 123/2011, ali da taj instrument nije obuhvaćen dijelom tužbe zbog povrede obveze na koji se odnosi ovo ciljano mišljenje (vidjeti točku 3. ovog mišljenja).
18 U tom je pogledu Helenska Republika tvrdila da se Zakonom br. 4512/2018 nastoji „ojačati osposobljavanje miritelja utvrđivanjem preduvjeta za pohađanje osposobljavanja miritelja. [Zainteresirane osobe moraju] posjedovati diplomu ustanove za visokoškolsko obrazovanje iz zemlje ili priznatu jednakovrijednu inozemnu diplomu, ali nisu obvezni imati iskustvo u sudjelovanju u postupku mirenja”. Dodala je da se „člankom 203. stavkom 6. [tog] zakona predviđa mogućnost upisa u registar miritelja i akreditiranih miritelja u drugoj državi članici, poštujući pritom odredbe koje su predviđene u državi članici za zakonito obavljanje profesije miritelja”.
19 U skladu s potonjim odgovorom, „ministarske uredbe o mirenju [koje su postojale prije] Zakona br. 4512/2018 prestale su važiti nakon stupanja na snagu tog zakona”.
20 Prema mišljenju Komisije, iz, konkretno, članka 205. i članka 188. stavka 1. točaka (a) i (b) tog zakona ne proizlazi jasno da su nacionalna pravila koja se dovode u pitanje u njezinoj tužbi u potpunosti stavljena izvan snage. Stoga povreda obveze koja se stavlja na teret i dalje postoji, unatoč reformi relevantnog propisa.
21 Vidjeti osobito presude od 14. listopada 2010., Komisija/Austrija (C-535/07, EU:C:2010:602, t. 42.); od 19. prosinca 2012., Komisija/Italija (C-68/11, EU:C:2012:815, t. 49. do 54.), i od 5. travnja 2017., Komisija/Bugarska (C-488/15, EU:C:2017:267, t. 50.).
22 Vidjeti osobito presude od 28. srpnja 2011., Komisija/Belgija (C-133/10, neobjavljena, EU:C:2011:527, t. 31. do 39.); od 25. listopada 2012., Komisija/Portugal (C-557/10, EU:C:2012:662, t. 24. i 25.); od 4. rujna 2014., Komisija/Francuska (C-237/12, EU:C:2014:2152, t. 52. do 55.); od 18. prosinca 2014., Komisija/Ujedinjena Kraljevina (C-640/13, neobjavljena, EU:C:2014:2457, t. 41. do 44.), i od 4. svibnja 2017., Komisija/Luksemburg (C-274/15, EU:C:2017:333, t. 41., 47. i 48.).
23 Vidjeti osobito presude od 10. travnja 2008., Komisija/Italija (C-442/06, EU:C:2008:216, t. 42.); od 7. travnja 2011., Komisija/Portugal (C-20/09, EU:C:2011:214, t. 31. do 42.), i od 23. travnja 2015., Komisija/Bugarska (C-376/13, neobjavljena, EU:C:2015:266, t. 43. i 45.).
24 Navedene odredbe (citirane u ulomcima u točki 13. i sljedećim točkama ovog mišljenja) stupile su na snagu na dan objave tog zakona, na temelju njegova članka 206.
25 Pojašnjavam da iz dokumenata priloženih tužbi proizlazi da je Komisija Helenskoj Republici odredila rok od dva mjeseca nakon datuma zaprimanja obrazloženog mišljenja, odnosno nakon 26. veljače 2016., za otklanjanje povrede obveze koju joj stavlja na teret.
26 Vidjeti u tom smislu presude od 22. rujna 2005., Komisija/Belgija (C-221/03, EU:C:2005:573, t. 38. i sljedeće); od 10. siječnja 2006., Komisija/Njemačka (C-98/03, EU:C:2006:3, t. 27.); od 21. ožujka 2013., Komisija/Francuska (C-197/12, neobjavljena, EU:C:2013:202, t. 26.), i od 4. rujna 2014., Komisija/Njemačka (C-211/13, neobjavljena, EU:C:2014:2148, t. 24.).
27 U replici Komisije i na raspravi
28 Osim prethodno navedenih presuda u bilješci 21., vidjeti i mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Jääskinena u predmetu Komisija/Estonija (C-39/10, EU:C:2011:770, t. 32. i sljedeće).
29 Imajući na umu da je, u pogledu osnovanosti tužbe, na Komisiji da utvrdi postojanje navodne povrede i podnese Sudu elemente koji su potrebni za provjeru njezina postojanja i dosega, a da se Komisija ne može pozvati ni na kakvu presumpciju (vidjeti osobito presude od 29. listopada 2015., Komisija/Belgija, C-589/14, neobjavljena, EU:C:2015:736., t. 28. i 32.; od 29. lipnja 2017., Komisija/Portugal, C-126/15, EU:C:2017:504, t. 70. i 80., i od 12. travnja 2018., Komisija/Danska, C-541/16, EU:C:2018:251, t. 25.).
30 Odnosno odredbe Zakona br. 3898/2010 i izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088, što se tiče prigovora koji se temelje na povredi Direktive 2005/36.
31 Helenska Republika također se, čak i primarno, pozvala na odredbe Direktive 2008/52 (o nekim aspektima mirenja) kao sredstvo obrane protiv prvog prigovora Komisije, koji se temelji na obvezama koje proizlaze iz članka 49. UFEU-a (koji se odnosi na slobodu poslovnog nastana) i članka 15. Direktive 2006/123 (o uslugama na unutarnjem tržištu). Međutim, podsjećam da taj prigovor nije predmet ovog ciljanog mišljenja (vidjeti točke 1. i 3. ovog mišljenja).
32 U skladu s tužbom, u svrhu protivljenja primjeni Direktivi 2005/36 Helenska Republika također je istaknula druga dva prigovora, pri čemu se jedan temelji na članku 51. prvom stavku UFEU-a (u kojem se navodi iznimka od slobode poslovnog nastana za djelatnosti koje su u državi članici povezane s izvršavanjem javnih ovlasti), a drugi na tome da još nije odredila nacionalno tijelo ovlašteno za priznavanje stručnih kvalifikacija miritelja u Grčkoj (kao što su ona predviđena člankom 56. stavkom 3. navedene direktive). Međutim, ta se dva argumenta neće analizirati u ovom ciljanom mišljenju.
33 Naime, u tužbi Komisije navedeno je da su grčka tijela u svojem odgovoru na obrazloženo mišljenje istaknula prigovor u tom pogledu. Prema mojem mišljenju, Helenska Republika nije potkrijepila taj prigovor ni u odgovoru na tužbu ni u odgovoru na repliku koje je podnijela pred Sudom, čak ni u svojim usmenim očitovanjima, pri čemu valja pojasniti da je točno da se u svojim izlaganjima pozvala na Direktivu 2008/52, ali u vezi s Direktivom 2006/123, što je dio kojim se ovo mišljenje ne bavi (vidjeti bilješku 31. ovog mišljenja). Međutim, stranke su tijekom predsudskog postupka imale priliku iznijeti i objasniti argumentaciju koju nakon toga razrađuju pred Sudom ako se pred njim pokrene postupak radi utvrđivanja povrede obveze (vidjeti osobito rješenje predsjednika Suda od 15. studenoga 2018., Komisija/Poljska, C-619/18, EU:C:2018:910, t. 24.).
34 U članku 3. stavku 1. točki (a) Direktive 2005/36 pojam „regulirana profesija” definira se kako slijedi: „profesionalna djelatnost ili skupina profesionalnih djelatnosti čiji je pristup, obavljanje ili jedan od načina obavljanja na temelju zakonskih ili drugih propisa, izravno ili neizravno uvjetovan posjedovanjem određenih stručnih kvalifikacija; posebno korištenje profesionalnog naziva koji je zakonskim ili drugim propisima ograničen na nositelje određenih stručnih kvalifikacija predstavlja jedan od načina obavljanja djelatnosti [...]”.
35 Vidjeti osobito presude od 17. prosinca 2009., Rubino (C-586/08, EU:C:2009:801, t. 24.); od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 36. do 38.), i od 21. rujna 2017., Malta Dental Technologists Association i Reynaud (C-125/16, EU:C:2017:707, t. 34. i 35.).
36 Kojim se predviđa da kandidati polažu ispit pred komisijom koja prije izdavanja akreditacije provjerava posjeduju li znanja, vještine i dostatni stupanj osposobljavanja stečene pri ovlaštenom subjektu.
37 Vidjeti također mišljenje nezavisne odvjetnice E. Sharpston u predmetu Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:408, t. 28.).
38 Za razliku od, na primjer, uvodne izjave 19. i članka 3. stavka 2. Direktive 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2013. o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ (Direktiva o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova) (SL 2013., L 165, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 28., str. 214.). Vidjeti u tom pogledu moje mišljenje u predmetu Menini i Rampanelli (C-75/16, EU:C:2017:132, t. 55. i sljedeće).
39 Podsjećam da se Direktiva 2008/52 odnosi na neke aspekte mirenja kao izvansudskog načina rješavanja sukoba koji treba poticati, dok se Direktiva 2005/36 odnosi na priznavanje stručnih kvalifikacija, kao što to proizlazi iz naslovâ i članaka 1. tih instrumenata, kojima se utvrđuje njihov cilj, odnosno svrha.
40 S obzirom na rasprave održane pred Sudom u pogledu odnosa Direktive 2008/52 s, osim toga, Direktivom 2006/123 (vidjeti bilješku 31. ovog mišljenja).
41 Odnosno uvodna izjava 16. i članak 1. Direktive 2008/52, u kojima se navode njezini ciljevi, članak 3. točka (b), u kojem se definira pojam „miritelj”, i članak 4. koji se odnosi na „kvalitetu mirenja”. Iako se tom uvodnom izjavom 16. i tim člankom 4. stavkom 2. poziva države članice da potiču osposobljavanje miritelja kako bi se promicalo mirenje dobre kvalitete, navedenom se direktivom ipak ne uređuju njihove stručne kvalifikacije. Vidjeti osobito Cadiet, L., „Directive n° 2008/52/CE [...]”, Droit processuel civil de l’Union européenne, LexisNexis, Pariz, 2011., str. 321. i sljedeće, osobito točku 850.; Ybarra Bores, A., „The European Union and alternative dispute resolution methods: Directive 2008/52/EC [...]”, Latest developments in EU private international law, Intersentia, Cambridge, 2011., str. 175. i sljedeće, osobito str. 181., kao i Esplugues, C., „Civil and commercial mediation in the EU after the transposition of Directive 2008/52/EC”, Civil and commercial mediation in Europe, sv. II., Intersentia, Cambridge, 2014., str. 485. i sljedeće, osobito str. 516.
42 Vidjeti osobito presude od 10. prosinca 2009., Peśla (C-345/08, EU:C:2009:771, t. 34. i sljedeće); od 27. lipnja 2013., Nasiopoulos (C-575/11, EU:C:2013:430, t. 20.), i od 17. prosinca 2015., X-Steuerberatungsgesellschaft (C-342/14, EU:C:2015:827, t. 44. i sljedeće).
43 U svojim odgovorima na tužbu i na repliku kao i u svojim usmenim očitovanjima.
44 O sadržaju tih novih odredbi vidjeti točke 13. do 17. i 30. ovog mišljenja.
45 Vidjeti točku 34. i sljedeće točke ovog mišljenja.
46 Vidjeti također točku 34. i sljedeće točke ovog mišljenja.
47 Vidjeti po analogiji osobito presude od 10. ožujka 2016., Komisija/Španjolska (C-38/15, neobjavljena, EU:C:2016:156, t. 33. i 34.), i od 10. studenoga 2016., Komisija/Grčka (C-504/14, EU:C:2016:847, t. 144.).
48 Vidjeti osobito presude od 17. srpnja 2014., Komisija/Grčka (C-600/12, neobjavljena, EU:C:2014:2086, t. 46.); od 14. rujna 2017., Komisija/Grčka (C-320/15, EU:C:2017:678, t. 21.), i od 15. ožujka 2018., Komisija/Češka Republika (C-575/16, neobjavljena, EU:C:2018:186, t. 105.).
49 O tom pitanju vidjeti točku 42. i sljedeće točke ovog mišljenja.
50 Vidjeti također presudu od 21. rujna 2017., Malta Dental Technologists Association i Reynaud (C-125/16, EU:C:2017:707, t. 38.).
51 Pri čemu valja pojasniti da se članak 13. stavak 2. odnosi na poseban slučaj u kojem su podnositelji zahtjeva obavljali predmetnu profesiju u drugoj državi članici koja tu profesiju ne regulira.
52 Napominjem da se u točki (b) navedenog stavka 1. također upućuje na kriterij „znatno drukčij[e] građ[e]”.
53 Kako slijedi: „građa u pogledu koje su stečeno znanje, vještine i kompetencije ključni za obavljanje profesije i u odnosu na koju se osposobljavanje koje je migrant završio značajno razlikuje u pogledu trajanja i sadržaja od onog koje zahtijeva država članica domaćin” (moje isticanje).
54 Što se potvrđuje u uvodnoj izjavi 15. te direktive, prema kojoj, „[u] slučaju da minimalni uvjeti osposobljavanja za pristup profesijama reguliranim općim sustavom nisu usklađeni, država članica domaćin treba imati mogućnost uvesti kompenzacijsku mjeru. Ta mjera treba biti proporcionalna te se njome posebno treba uzeti u obzir stručno iskustvo podnositelja zahtjeva. Iskustvo je pokazalo da se zahtjevom da migrant izabere između provjere osposobljenosti ili razdoblja prilagodbe osiguravaju odgovarajuća jamstva u pogledu njegove razine kvalifikacije, te stoga svako odstupanje od tog izbora treba u svakom slučaju biti opravdano nužnim zahtjevom u općem interesu”.
55 U skladu s navedenom točkom (c), ti kandidati za miritelje trebaju podnijeti, osim popratnih dokumenata, „potvrdu subjekta za osposobljavanje, upućenu Komisiji za akreditaciju miritelja iz članka 6. stavka 1. Zakona br. 3898/2010, kojom se potvrđuju” sljedeći elementi: „(aa) ukupni broj sati osposobljavanja”, „(bb) predmeti koji se podučavaju”, „(cc) mjesto osposobljavanja” (pri čemu valja napomenuti da se u tužbi Komisije katkad, rekao bih greškom, na tom mjestu navodi „metoda podučavanja”), „(dd) broj sudionika”, „(ee) broj i kvalifikacije podučavatelja”, kao i „(ff) ispitni postupak i ocjenjivanje kandidata i uvjeti kojima se jamči njihov integritet”.
56 Odnosno, konkretno, četiri podatka koji se zahtijevaju točkom (c) podtočkama (cc) do (ff) iz prethodne bilješke, koji se izričito navode u tužbi Komisije.
57 O kriterijima svojstvenima tim odredbama vidjeti osobito Pertek, J., „Consolidation de l’acquis des systèmes de reconnaissance des diplômes par la directive 2005/36 du 7 septembre 2005”, Revue du marché commun et de l’Union européenne, 2008., str. 126. do 127., i Berthoud, F., La reconnaissance des qualifications professionnelles – Union européenne et Suisse-Union européenne, Dossiers de droit européen, br. 30., Schulthess, Ženeva, 2016., str. 306. do 334.
58 Vidjeti osobito presude od 10. prosinca 2009., Peśla (C-345/08, EU:C:2009:771, t. 39.), i od 6. listopada 2015., Brouillard (C-298/14, EU:C:2015:652, t. 55.).
59 Tako se prvim podstavkom navedenog stavka 5. zahtijeva da „zainteresirana osoba pruž[i] dokaz o najmanje trima sudjelovanjima u postupcima mirenja kao miritelj, pomoćnik miritelja ili savjetnik jedne od stranaka” te se dodaje da „[ta] Komisija može, prema vlastitoj prosudbi, zatražiti od zainteresirane osobe da pristupi dodatnom ispitu”. Na temelju njegova drugog podstavka zainteresirana osoba ne mora dokazati takvo iskustvo ako je „svim elementima spisa [...] očito dokazano njegovo stručno osposobljavanje i sustavno prakticiranje mirenja i ako je taj dokaz stečen najkasnije 31. prosinca 2012.” (moje isticanje).
60 Konkretno, dokaz o ovlaštenju koji je stečen u inozemstvu ili koji je izdao akreditirani inozemni subjekt za osposobljavanje nakon osposobljavanja u Grčkoj.
61 Konkretno, iz članka 13. Direktive 2005/36 proizlazi da je nadležno tijelo države članice dužno dozvoliti pristup reguliranoj profesiji, kao što je profesija miritelja, „pod istim uvjetima koji se primjenjuju na njezine državljane”. Međutim, odredbe izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088 koje se dovode u pitanje same po sebi mogu utjecati na državljane drugih država članica više nego na državljane dotične države članice, tako da iz toga proizlazi rizik da potonji državljani budu stavljeni u nepovoljan položaj i stoga budu neizravno diskriminirani.
62 Naime, iako tijela države članice u praksi ne primjenjuju nacionalnu odredbu koja je protivna pravu Unije, načelom pravne sigurnosti ipak se zahtijeva da se ta odredba službeno izmijeni (vidjeti osobito presude od 13. ožujka 1997., Komisija/Francuska, C-197/96, EU:C:1997:155, t. 14.; od 5. srpnja 2007., Komisija/Belgija, C-522/04, EU:C:2007:405, t. 70., i od 24. listopada 2013., Komisija/Španjolska, C-151/12, EU:C:2013:690, t. 26. i 36.).
63 Komisija ističe da je mogućnost grčkih tijela da ne primijene kriterij iskustva ograničena jer se odnosi samo na zainteresirane osobe koje su dokaz o ovlaštenju miritelja stekle najkasnije 31. prosinca 2012. (vidjeti drugu rečenicu jedinog članka poglavlja A stavka 5. drugog podstavka izmijenjene Ministarske uredbe br. 109088 i članak 14. stavak 2. Zakona br. 3898/2010 kako je izmijenjen 2012.).
Full & Egal Universal Law Academy