15.5.2017
HR
Službeni list Europske unije
C 151/17
Žalba koju je 9. veljače 2017. podnio Fiesta Hotels & Resorts, S. L. protiv presude Općeg suda (šesto vijeće) od 30. studenoga 2016. u predmetu T-217/15, Fiesta Hotels & Resorts protiv EUIPO-a – Residencial Palladium (Palladium Palace Ibiza Resort & Spa)
(Predmet C-75/17 P)
(2017/C 151/23)
Jezik postupka: španjolski
Stranke
Žalitelj: Fiesta Hotels & Resorts, S. L. (zastupnici: J.-B. Devaureix i J. C. Erdozain López, odvjetnici)
Druge stranke u postupku: Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) i Residencia Palladium S. L.
Žalbeni zahtjev
Žalitelj od Suda zahtijeva da:
—
u cijelosti ukine presudu Općeg suda u predmetu T-217/15 od 30. studenoga 2016.;
—
u cijelosti prihvati prvostupanjski tužbeni zahtjev;
—
naloži protustranci i intervenijentu snošenje troškova.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
1.
Prvi žalbeni razlog temelji se na tome da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se u njoj zaključuje da je za potrebe članka 8. stavka 4. Uredbe Vijeća br. 207/2009 (1) od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (u daljnjem tekstu: Uredba) ispunjen zahtjev važnosti koja „nije samo lokalnog karaktera” neovisno o zemljopisnom području na kojem nositelj žiga na koji se poziva obavlja svoju djelatnost. Tim tumačenjem iskrivljuje se doslovno značenje pojma „lokalan” kao i svrha članka 8. stavka 4. Uredbe.
Pobijana presuda sadržava navedenu pogrešku koja se tiče prava jer su prilikom utvrđivanja isključivo lokalne važnosti navodnog neregistriranog trgovačkog naziva uzeti u obzir dokumenti s učinkom izvan španjolskog državnog područja.
S druge strane, činjenica da se usluge poslovnog objekta za koji se koristi žig ili trgovački naziv pružaju međunarodnoj javnosti ne dovodi do zaključka da je uporaba znaka nadlokalna.
Prema tome, zaključak u presudi o zahtjevu važnosti koja „nije samo lokalnog karaktera” povređuje cilj članka 8. stavka 4. Uredbe. Tako se presudom prihvaća da taj zahtjev primijenjen na trgovački naziv koji je protivan prijavi žiga Europske unije ne ovisi o lokalnom dosegu poslovnog objekta koji ga koristi, nego o „zemljopisnoj rasprostranjenosti svojih klijenata ili o ugledu u javnosti koji uživa na nacionalnoj ili čak međunarodnoj razini”. Tom tvrdnjom presuda prekoračuje usku svrhu članka 8. stavka 4. Uredbe jer dopušta da se lako dokaže da nije riječ o isključivo lokalnom karakteru internetskom uporabom neregistriranog znaka ili, u okolnostima ovog slučaja, međunarodnim podrijetlom gostiju koji odsjedaju u predmetnom poslovnom objektu.
2.
U drugom žalbenom razlogu tvrdi se da presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se u njoj zaključuje da, za potrebe članka 8. stavka 4. Uredbe u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (d) Ley 17/2001 de 7 de diciembre de Marcas (Zakon 17/2001 od 7. prosinca 2001. o žigovima) koji je na snazi u Španjolskoj, nije potrebno da je istaknuti neregistrirani znak dobro poznat, dok većina sudske prakse o tom pitanju u Španjolskoj polazi upravo od suprotnog, odnosno od toga da se zahtijeva ne samo uporaba istaknutog znaka, već i da je ta uporaba dobro poznata u značajnom dijelu španjolskog državnog područja.
3.
Treći žalbeni razlog temelji se na tome da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer se u njoj smatra da je zadovoljen članak 8. stavak 4. točka (b) Uredbe o žigu EU-a na temelju presude u predmetu Laguiole (točka 37.) iako ta presuda nije primjenjiva na ovaj slučaj jer se u ovom predmetu tumači španjolsko, a ne francusko pravo kao što je to bio slučaj u predmetu Laguiole te iako je žalitelj predočio presude španjolskog Tribunal Supremo (Vrhovni sud) kojima se jasno zabranjuje to da se neregistriranim trgovačkim nazivom spriječi uporaba kasnijeg žiga a da se tužena stranka nije pozvala na španjolsko pravo o nepoštenom tržišnom natjecanju koje navodno daje tu mogućnost, što je žalitelj temeljito osporio.
4.
Naposljetku, u četvrtom žalbenom razlogu ističe se da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava u pogledu tumačenja pojma „privremeni žigovi”, nastalog u skladu sa španjolskim Ley de Marcas (Zakon o žigovima), a posebice da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava u odnosu na članak 65. Uredbe.
Žalitelj smatra da pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava jer navedeni članak 65. Uredbe ne sprečava stricto sensu ispitivanje pravnog pitanja koje se postavlja s obzirom na pravnu argumentaciju stranaka. Za razliku od onoga što je utvrđeno presudom, žalitelj ne želi izmijeniti činjenično stanje koje je utvrdilo žalbeno vijeće prilikom odlučivanja, nego samo navodi pravni temelj koji ističe pogrešku koja se tiče prava počinjenu u odluci EUIPO-a koja je predmet žalbe.
Žalitelj se poziva na načelo iura novit curia, prema kojem sudac prilikom odlučivanja mora primijeniti pravna pravila koja smatra prikladnima i izmijeniti pravni temelj zahtjeva stranaka, pod uvjetom da je odluka u skladu s činjeničnim i pravnim pitanjima koja su stranke istaknule, a pravni temelj zahtjeva nije doveden u pitanje, niti je spor pred sudom na drugi način izmijenjen. U tom smislu, Opći sud trebao je ocijeniti žaliteljeve argumente jer se u suprotnom ugrožava njegovo pravo na obranu i oduzimaju mu se prava u području registracije.
(1) SL 2009. L 78, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.)