12.2.2018
HR
Službeni list Europske unije
C 52/31
Tužba podnesena 22. studenoga 2017. – Comprojecto-Projectos e Construções i drugi protiv ESB-a
(Predmet T-768/17)
(2018/C 052/45)
Jezik postupka: portugalski
Stranke
Tužitelji: Comprojecto-Projetos e Construções, L.da (Lisabon, Portugal), Paulo Eduardo Matos Gomes de Azevedo (Lisabon), Julião Maria Gomes de Azevedo (Lisabon), Isabel Maria Matos Gomes de Azevedo (Lisabon) (zastupnik: M. A. Ribeiro, odvjetnik)
Tuženik: Europska središnja banka (ESB)
Tužbeni zahtjev
Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
—
poništi sljedeće pobijane akte:
(i)
tuženikovu odluku o odbijanju postupanja;
(ii)
tuženikovu odluku o nepokretanju postupka radi utvrđivanja povrede;
(iii)
odluku guvernera Banco de Portugal i drugih „službenika” o prigovorima i zahtjevima podnesenima između 26. lipnja 2013. i 22. travnja 2015.
—
Tužitelji iz istih razloga od Općeg suda zahtijevaju da donese odluku koja im omogućava:
(i)
poništenje sudskih odluka o zahtjevu za naknadu štete protiv BCP-a [Banco Comercial Português] i drugih;
(ii)
podnošenje regresnog zahtjeva protiv Portugalske države;
(iii)
ocjenu opravdanosti odbijanja države članice/državnog odvjetništva/PGR-a [Procuradoria Geral da República (Glavno državno odvjetništvo)] da postupe po zahtjevu;
(iv)
ocjenu opravdanosti propuštanja države članice/državnog odvjetništva/PGR-a da prijave ovaj slučaj OLAF-u.
—
U slučaju da Sud EU utvrdi da su tužbeni zahtjevi osnovani, tužitelji traže da se na temelju članaka 268. i 340. UFEU-a naloži ESB-u plaćanje iznosa od 4 582 825,80 eura, uvećanog za zatezne kamate po zakonskoj stopi do konačne isplate, kao i druge troškove i naknade za štetu koja nastane uslijed provedenih postupanja.
—
Međutim, uzimajući u obzir odredbu članka 280. UFEU-a, kao i to da su u skladu s člankom 299. UFEU-a akti „Europske središnje banke kojima se nameće novčana obveza [izvršivi], osim ako se ona nameće državama […]”, tužitelji od Općeg suda traže da se ti iznosi proglase ovršivima u odnosu na BCP.
—
Uzimajući u obzir da je nacionalna središnja banka „upravno tijelo nadležno […] za odlučivanje o pritužbama ili za pokretanje primjerenog pravnog postupka”, u skladu s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2005/29/EZ, člankom 81. stavkom 1. i člankom 83. stavkom 1. Direktive 2007/64/EZ te člankom 96., naslovljenim „Dodatne sankcije”, stavkom 1. točkom (b) DL-a [decreto-lei (uredba sa zakonskom snagom)] 317/2009, zastupnik tužitelja zahtijeva da se BCP-u naloži „trenutačno” plaćanje gore navedenih iznosa tužiteljima.
—
Tuženik:
(i)
je dužan zahtijevati od svojeg agenta, nacionalne središnje banke, da od BCP-a zatraži podnošenje gore navedenih dokaza, a ako ih ta kreditna institucija ne podnese, Banco de Portugal mora u skladu s člankom 13. stavkom 2. Lei Orgânica [organski zakon], od nje zatražiti „trenutačno” plaćanje predmetnih iznosa tužiteljima;
(ii)
uzimajući u obzir da postoji mogućnost da će kreditna institucija morati „trenutačno” nadoknaditi štetu tužiteljima, valja ispuniti odredbe članka 41. stavka 2. točke (a), članka 47. stavka 2. i članka 49. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), odnosno, uzimajući u obzir odredbu članka 3. Uredbe br. 2532/98 o ovlastima Europske središnje banke za izricanje sankcija, ESB mora donijeti odluku o „pokretanju postupka radi utvrđivanja povrede” te naložiti BCP-u obvezu postupanja kojom se toj kreditnoj instituciji nalaže donošenje odluke a zabranjuje oglušivanje, kao što je to slučaj i s Banco de Portugal te državnim odvjetništvom/PGR-om;
—
čak i ako u skladu s člankom 256. stavkom 1. UFEU-a to ne bi bila nadležnost Općeg suda, to bi pitanje valjalo u skladu s člankom 271. točkom (d) UFEU-a podnijeti Sudu jer kada nacionalna središnja banka ne priznaje da „nije ispunila obvezu temeljem Ugovorâ, ta je banka dužna poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Suda”;
—
čak i kada Opći sud ne bi bio nadležan, ako Sud Europske unije prihvati zahtjev tužitelja u skladu s člankom 264. UFEU-a, Opći sud mora predložiti Sudu Europske unije poništenje odluke nacionalne središnje banke, koju je preuzeo tuženik, te mora donijeti obrazloženu odluku uzimajući u obzir članak 41. stavak 1. točku (c) Povelje, članak 296. stavak 2. UFEU-a i članak 11. stavak 3. točku (c) Direktive 2005/29/EZ;
—
tuženik i Sud Europske unije trebali bi utvrditi i naložiti Portugalskoj Državi/državnom odvjetništvu/PGR-u postupanje na način da donesu odluku o BCP-ovim radnjama;
—
tuženik bi trebao uputiti ovaj predmet OLAF-u;
—
u skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, traži se naknada troškova postupka, čiji će se iznos utvrditi naknadno.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog osnovanosti tužbe tužitelji ističu sljedeće tužbene razloge.
1.
Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja koja je propisana u članku 41. stavku 2. [točki (c)] Povelje, članku 296. stavku 2. UFEU-a i članku 11. stavku 3. Direktive 2005/29/EZ (1).
2.
Neovisno o tome što je krađa izvršena „obijanjem sefa”, BCP je znao, ili je bio dužan znati, da je suočen s financijskim sustavom pranja novca te je stoga kreditna institucija znala da je riječ o utaji odnosno izbjegavanju poreza koje može doprinijeti gubitku Unijinih proračunskih prihoda. To su „nezakonite aktivnosti koje utječu na financijske interese Unije” koji predstavljaju „važne razloge u općem interesu” i „legitiman cilj koji može opravdati ograničenje slobodnog pružanja usluga”.
3.
Neovisno o načinu na koji je više od 1 000 000 eura ukradeno iz „sefa”, učinjena je šteta „financijskim interesima Unije”, osobito prihodima „proračuna Europske unije te prihodima, rashodima i sredstvima obuhvaćenima proračunima institucija, tijela, ureda i agencija” i stoga je riječ također o radnjama koje predstavljaju „nepravilnosti” u smislu „povrede odredaba prava Zajednice koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun Zajednica ili proračune kojima Zajednice upravljaju, bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime Zajednica, ili neopravdanim izdacima”.
4.
Kada kreditna institucija, država članica/nacionalna središnja banka, Europska središnja banka ili država članica/državno odvjetništvo/PGR imaju saznanja o takvoj vrsti povreda i praksi te ih dopuštaju ne osuđujući ih, oni potiču povredu odredaba članka 310. stavaka 5. i 6. te članka 325. stavaka 1., 2. i 3. UFEU-a time što prihvaćaju da kreditna institucija o kojoj je riječ provodi radnje koje predstavljaju „nepravilnost” time što povređuju odredbu članka 1. stavka 2. Uredbe br. 2988/95 (2).
5.
Tuženikovo odbijanje podnesenog mu zahtjeva dovelo je do toga da, među ostalim:
(i)
ovaj slučaj nije prijavljen OLAF-u;
(ii)
nije pokrenut „postupak radi utvrđivanja povrede” protiv kreditne institucije BCP;
(iii)
se odgađa odluka građanskih sudova koji od 1. siječnja 2010. postupaju povodom zahtjeva za naknadu štete protiv BCP-a i drugih;
(iv)
nije konačno donijeta odluka protiv tuženikova agenta, Banco de Portugal, u upravnom sporu pokrenutom 27. listopada 2015. koji je u tijeku pred Upravnim i poreznim sudom u Sintri, koji još uvijek nije donio odluku u tom pogledu.
6.
Povreda dužnosti nepristranosti, zlouporaba ovlasti i bitna povreda postupka tuženikova agenta Banco de Portugal.
(1) Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101., i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.)
(2) Uredba Vijeća (EZ, Euroatom) br. 2988/95 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.)