RJEŠENJE OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
11. prosinca 2018. ( *1 )
„Žig Europske unije – Postupak povodom prigovora – Prijava figurativnog žiga Europske unije Cheapflights – Vraćanje prijave žiga ispitivaču radi ispitivanja apsolutnih razloga za odbijanje – Osporavanje od strane nositelja ranijeg žiga – Razlozi pobijane odluke koji sadržavaju ocjenu o valjanosti ranijeg žiga – Osporavanje od strane nositelja ranijeg žiga – Djelomična nedopuštenost – Incidentalni zahtjevi podneseni na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 216/96 – Povlačenje žalbe pred žalbenim vijećem – Djelomična obustava postupka”
U predmetu T‑565/17,
CheapFlights International Ltd, sa sjedištem u Speenogeu (Irska), koji zastupaju A. von Mühlendahl i H. Hartwig, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO), koji zastupa A. Folliard‑Monguiral, u svojstvu agenta,
tuženika,
druga stranka u postupku pred žalbenim vijećem EUIPO‑a bila je:
Momondo Group Ltd, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina),
povodom tužbe podnesene protiv odluke velikog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 1. lipnja 2017. (R 1893/2011-G), koja se odnosi na postupak povodom prigovora između društava CheapFlights International i Momondo Group,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. Prek (izvjestitelj), predsjednik, F. Schalin i M. J. Costeira, suci,
tajnik: E. Coulon,
uzimajući u obzir tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 18. kolovoza 2017.,
uzimajući u obzir odgovor na tužbu podnesen tajništvu Općeg suda 6. studenoga 2017.,
uzimajući u obzir pisana pitanja Općeg suda postavljena strankama i njihove odgovore na ta pitanja podnesene tajništvu Općeg suda 29. lipnja i 4. srpnja 2018.,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1
Pravni prednik društva Momondo Group Ltd, druge stranke u postupku pred žalbenim vijećem, podnio je 30. listopada 2003. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Europske unije (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena, i sâma zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).
2
Žig za koji je zatražena registracija jest sljedeći figurativni znak:
3
Proizvodi i usluge za koje je registracija zatražena pripadaju razredima 9., 16., 35., 38., 39. i 41. do 44. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, pri čemu svaki od tih razreda odgovara sljedećem opisu:
–
razred 9.: „Računalni hardver i softver; računalni programi i softver; softver za pretraživanje baza podataka na prirodnom jeziku; vodiči za uporabu i priručnici s uputama koji se pružaju u elektroničkom obliku”;
–
razred 16.: „Plastični materijali za pakiranje (neobuhvaćeni drugim razredima); katalozi, brošure i letci; časopisi i periodičke publikacije; priručnici s uputama i priručnici za uporabu”;
–
razred 35.: „Kompiliranje, pohrana, analiza i ponovna uspostava podataka i informacija; održavanje, indeksiranje i elektronička distribucija oglasnog materijala; izrada indeksa informacija, internetskih mjesta i drugih izvora informacija; stvaranje indeksa informacija, mjesta i drugih izvora dostupnih na globalnoj računalnoj mreži”;
–
razred 38.: „Ponuda i/ili upravljanje pretraživačima; usluge koje korisnicima globalne računalne mreže omogućuju pretraživanje informacija o velikom broju različitih tema; pružanje online veze prema informacijama na području zabave, zdravlja, obitelji, usluga osobnih ulaganja, kupovine i putovanja”;
–
razred 39.: „Usluge u vezi s putovanjima, usluge putničke agencije, usluge rezervacije i blagajni za prodaju ulaznica; usluge iznajmljivanja vozila, putovanja; rezerviranje putovanja, usluge informiranja putnika i turista, izrada izvještaja o novostima glede putovanja za putnike, usluge u svezi s planiranjem puta, isporuka baza podataka (informacija u vezi s putovanjima) za putnike, pružanje i/ili upravljanje sustavima za rezerviranje letova i putovanja; savjetodavne i konzultantske usluge za sva gore navedena područja”;
–
razred 41.: „Razonoda na praznicima; pružanje novosti putnicima; organizacija natjecanja”;
–
razred 42.: „Analiziranje standarda i metoda na temelju kojeg se može zajamčiti usklađenost s predstavljanjem medicinskih podataka; prilagođeni dizajn funkcija pitanja‑odgovora na internetskim mjestima, održavanje, praćenje i analiza funkcioniranja internetskih mjesta; kreiranje računalnog softvera i programa za uređaje za obradu podataka; usluge istraživanja i dizajna koje se odnose na računalni hardver i softver; usluge meteorološkog izvještavanja, usluge grafičkog dizajna, usluge dizajna internetskih mjesta, isporuka baza podataka (meteorološki podaci) za putnike”;
–
razred 43.: „Usluge hotela i smještaja; organizacija smještaja za turiste, isporuka baza podataka (informacija o smještaju) za putnike; isporuka i/ili upravljanje sustavima za rezerviranje hotela”;
–
razred 44.: „Usluge medicinske pomoći za putnike”.
4
Prijava žiga objavljena je u Glasniku žigova Zajednice br. 49/2004 od 6. prosinca 2004.
5
Dana 2. ožujka 2005. tužitelj, društvo CheapFlights International Ltd, podnio je za proizvode i usluge iz točke 3. ovog rješenja prigovor protiv registracije žiga za koji je podnesena prijava.
6
Prigovor je bio osobito zasnovan na ranijem nacionalnom figurativnom žigu registriranom pod irskim brojem 227053 koji je označavao usluge iz razreda 35., 36., 38., 39. i 41. do 44., i koji je prikazan u nastavku:
7
Razlog istaknut u prilog prigovoru bila je vjerojatnost dovođenja u zabludu između suprotstavljenih znakova.
8
Odjel za prigovore odbio je 22. lipnja 2007. prigovor za proizvode i usluge iz razreda 9., 16., 35. i za neke usluge iz razreda 42., to jest „[a]naliziranje standarda i metoda na temelju kojeg se može zajamčiti usklađenost s predstavljanjem medicinskih podataka; kreiranje računalnog softvera i programa za uređaje za obradu podataka; usluge istraživanja i dizajna koje se odnose na računalni hardver i softver; usluge grafičkog dizajna”.
9
On je pak prihvatio prigovor za druge usluge iz razreda 42., to jest „prilagođeni dizajn funkcija pitanja‑odgovora na internetskim mjestima, održavanje, praćenje i analizu funkcioniranja internetskih mjesta; usluge meteorološkog izvještavanja, usluge dizajna internetskih mjesta, isporuku baza podataka (meteorološki podaci) za putnike”, kao i za usluge iz razreda 38, 39., 41., 43. i 44.
10
Dana 21. kolovoza 2007. druga stranka u postupku pred EUIPO‑om podnijela je žalbu protiv odluke Odjela za prigovore u dijelu u kojem je prihvaćen tužiteljev prigovor.
11
Odlukom od 31. kolovoza 2009. četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a prihvatilo je žalbu koju je podnijela druga stranka u postupku pred EUIPO‑om, i to zato što ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu između suprotstavljenih žigova.
12
Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 16. studenoga 2009., zavedenom pod brojem T‑460/09, tužitelj je pokrenuo postupak protiv odluke četvrtog žalbenog vijeća EUIPO‑a od 31. kolovoza 2009.
13
Presudom od 5. svibnja 2011., CheapFlights International/OHIM – Cheapflights (Cheapflights) (T‑460/09, neobjavljena, EU:T:2011:198), Opći sud prihvatio je tužbeni razlog koji se temeljio na vjerojatnosti dovođenja u zabludu te je poništio odluku četvrtog žalbenog vijeća.
14
Odlukom predsjedništva žalbenih vijeća od 20. rujna 2011. predmet je upućen velikom žalbenom vijeću pod brojem R 1893/2011-G kako bi ono o njemu ponovno odlučilo.
15
Privremenom odlukom od 4. srpnja 2012. (u daljnjem tekstu: privremena odluka) veliko žalbeno vijeće vratilo je prijavu žiga ispitivaču radi ispitivanja apsolutnih razloga za odbijanje.
16
Dvjema odlukama od 30. studenoga 2016. i 14. veljače 2017. ispitivač je odbio prijavu za registraciju žiga podnesenu za usluge iz razreda 38., 39., 41., 43., 44. kao i za usluge iz razreda 42., to jest „prilagođeni dizajn funkcija pitanja‑odgovora na internetskim mjestima, održavanje, praćenje i analizu funkcioniranja internetskih mjesta; usluge meteorološkog izvještavanja, usluge dizajna internetskih mjesta, isporuku baza podataka (meteorološki podaci) za putnike”, glede kojih je Odjel za prigovore prihvatio prigovor. On je također odbio prijavu za registraciju žiga podnesenu za „softver; računalni programi i softver; softver za pretraživanje baza podataka na prirodnom jeziku” iz razreda 9. i za „plastične materijale za pakiranje (neobuhvaćene drugim razredima); kataloge, brošure i letke; časopise i periodičke publikacije” iz razreda 16., glede kojih je Odjel za prigovore odbio prigovor.
17
Odlukom od 1. lipnja 2017. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), s jedne strane, veliko žalbeno vijeće zaključilo je iz preispitivanja apsolutnih razloga za odbijanje da je prijava žiga bila odbijena za sve usluge glede kojih je Odjel za prigovore prihvatio prigovor te da su slijedom toga postupak povodom prigovora i žalbeni postupak postali bespredmetni i moraju biti okončani.
18
S druge strane, ono je navelo da je prijava za registraciju žiga dopuštena za „računalni hardver; vodiče za uporabu i priručnike s uputama koji se pružaju u elektroničkom obliku” iz razreda 9., „priručnike s uputama i priručnike za uporabu” iz razreda 16., „kompiliranje, pohranu, analizu i ponovnu uspostavu podataka i informacija; održavanje, indeksiranje i elektroničku distribuciju oglasnog materijala; izradu indeksa informacija, internetskih mjesta i drugih izvora informacija; stvaranje indeksa informacija, mjesta i drugih izvora dostupnih na globalnoj računalnoj mreži” iz razreda 35., kao i „analiziranje standarda i metoda na temelju kojeg se može zajamčiti usklađenost s predstavljanjem medicinskih podataka; kreiranje računalnog softvera i programa za uređaje za obradu podataka; usluge istraživanja i dizajna koje se odnose na računalni hardver i softver; usluge grafičkog dizajna” iz razreda 42.
Zahtjevi stranaka
19
Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
–
poništi pobijanu odluku;
–
naloži snošenje troškova EUIPO‑u isto kao i nositelju žiga za koji je podnesena prijava, ako bi on intervenirao u ovaj postupak.
20
EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:
–
odbije tužbu;
–
naloži tužitelju snošenje troškova.
21
EUIPO je 16. siječnja 2018., nakon podnošenja ove tužbe, obavijestio Opći sud da je druga stranka u postupku 21. prosinca 2017. odustala od svoje žalbe pred žalbenim vijećem koja je bila podnesena 21. kolovoza 2007. i koja je spomenuta u točki 10. ovog rješenja. EUIPO je iz tog odustanka zaključio da je tužiteljev treći tužbeni razlog postao bespredmetan.
22
Tužitelj je 13. veljače 2018. podnio svoja očitovanja o dopisu EUIPO‑a od 16. siječnja 2018. On je opovrgnuo da je njegov treći tužbeni razlog postao bespredmetan.
Pravo
23
Tužitelj u prilog svojoj tužbi ističe četiri tužbena razloga. Prva tri tužbena razloga temelje se na povredi članka 65. stavka 6. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 72. stavak 6. Uredbe 2017/1001), članka 75. druge rečenice Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 94. stavak 1. druga rečenica Uredbe 2017/1001) i članka 8. stavka 3. Uredbe Komisije (EZ) br. 216/96 od 5. veljače 1996. o utvrđivanju pravila postupka žalbenih vijeća Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 1996., L 28, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 116.). U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj u bitnome tvrdi da se određenim razlozima iz pobijane odluke dovodi u pitanje ili niječe valjanost ranijeg nacionalnog žiga čiji je on nositelj.
24
Mora se utvrditi da svojim prvim i drugim tužbenim razlogom tužitelj osporava zakonitost pobijane odluke u dijelu u kojem je veliko žalbeno vijeće njome okončalo žalbeni postupak glede usluga iz razreda 16., 38., 39., 41. do 43. iz točke 16. ovog rješenja, za koje je ispitivač odbio registrirati žig za koji je podnesena prijava za registraciju. Svojim trećim tužbenim razlogom on osporava zakonitost pobijane odluke u dijelu u kojem je veliko žalbeno vijeće okončalo žalbeni postupak glede proizvoda i usluga iz razreda 9., 16., 35. i 42. iz točke 18. ovog rješenja, za koje je Odjel za prigovore odbio prigovor i u pogledu kojih on tvrdi da je u svojim očitovanjima pred žalbenim vijećem podnio protužalbu, nakon žalbe druge stranke u postupku. U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj u biti osporava zakonitost pobijane odluke u dijelu u kojem je zauzeto stajalište o valjanosti ranijeg nacionalnog žiga čiji je on nositelj.
25
Sukladno članku 129. Poslovnika Općeg suda, Opći sud može u svakom trenutku po službenoj dužnosti, nakon što sasluša glavne stranke, odlučiti da obrazloženim rješenjem donese odluku o postojanju apsolutne zapreke vođenju postupka.
26
U ovom slučaju Opći sud smatra da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen te će odlučiti bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
O tužbi u dijelu u kojem je usmjerena protiv okončanja žalbenog postupka glede usluga iz razreda 9., 16., 38., 39., 41. do 43. za koje je ispitivač odbio registrirati žig za koji je podnesena prijava za registraciju
27
Kao što to proizlazi iz točke 15. ovog rješenja, veliko žalbeno vijeće svojom je privremenom odlukom vratilo prijavu žiga ispitivaču da ispita apsolutne razloge za odbijanje.
28
U točki 13. privremene odluke žalbeno vijeće zaključilo je da je odbijanje tužiteljeva prigovora za proizvode i usluge iz razreda 9., 16., 35. i za neke usluge iz razreda 42., to jest „analiziranje standarda i metoda na temelju kojeg se može zajamčiti usklađenost s predstavljanjem medicinskih podataka; kreiranje računalnog softvera i programa za uređaje za obradu podataka; usluge istraživanja i dizajna koje se odnose na računalni hardver i softver; usluge grafičkog dizajna”, postalo konačno. U istoj je točki žalbeno vijeće naglasilo da prekida postupak povodom prigovora glede usluga za koje je tužiteljev prigovor bio prihvaćen i da prijavu žiga vraća ispitivaču u pogledu tih usluga.
29
U okviru svojeg prvog tužbenog razloga tužitelj predbacuje žalbenom vijeću da nije, nasuprot onome što mu nalaže članak 72. stavak 6. Uredbe 2017/1001, donijelo mjere za provedbu presude od 5. svibnja 2011., Cheapflights (T‑460/09, neobjavljena, EU:T:2011:198). On tvrdi u biti da je tom presudom naloženo žalbenom vijeću da iznese svoju ocjenu o postojanju vjerojatnosti dovođenja u zabludu u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001, i to između suprotstavljenih žigova, tako da stupanj opisnog karaktera izraza „cheapflights” ispita s obzirom na predmetne usluge. Prema tome, odlučivši da prijavu žiga vrati ispitivaču, žalbeno vijeće nije ispitalo vjerojatnost dovođenja u zabludu između suprotstavljenih žigova, čime je prekršilo članak 72. stavak 6. Uredbe 2017/1001. U svojoj je privremenoj odluci žalbeno vijeće također pogrešno protumačilo presudu od 5. svibnja 2011., Cheapflights (T‑460/09, neobjavljena, EU:T:2011:198), na način da dovodi u sumnju mogućnost registracije žiga za koji je podnesena prijava.
30
U okviru svojeg drugog tužbenog razloga tužitelj predbacuje žalbenom vijeću da je okončalo postupak a da ga nije obavijestilo o svojoj namjeri da predmet zaključi bez ispitivanja merituma njegova prigovora. Smatra da se s njim trebalo prethodno savjetovati, s obzirom na radikalno izmijenjeni pristup s kojim će žalbeno vijeće postupati. Ne postupivši tako, žalbeno vijeće povrijedilo je članak 94. stavak 1. drugu rečenicu Uredbe 2017/1001.
31
Upitan u okviru mjera upravljanja postupkom o svojem pravnom interesu za osporavanje pobijane odluke u dijelu u kojem je žalbeni postupak okončan bez ispitivanja relativnog razloga za odbijanje iz članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001, tužitelj je opravdao postojanje takvog pravnog interesa pozvavši se na povrede članka 72. stavka 6. Uredbe 2017/1001 i članka 94. stavka 1. druge rečenice te iste uredbe koje je veliko žalbeno vijeće počinilo.
32
Valja istaknuti da iako, u svojoj verziji primjenjivoj u trenutku donošenja privremene odluke, članak 40. Uredbe br. 207/2009 o primjedbama trećih strana (koji je postao članak 45. Uredbe 2017/1001) nije izričito predviđao mogućnost da EUIPO, na vlastitu inicijativu i u bilo kojem trenutku prije registracije žiga, preispita apsolutne razloge za odbijanje, jer je ona u članak 40. stavak 3. Uredbe br. 207/2009 bila uvrštena tek nakon njegove izmjene na temelju članka 38. Uredbe (EU) 2015/2424 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2015. o izmjeni Uredbe br. 207/2009 i Uredbe Komisije (EZ) br. 2868/95 o provedbi Uredbe br. 40/94 te o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EZ) br. 2869/95 o pristojbama koje se plaćaju Uredu za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (SL 2015., L 341, str. 21.), takva mogućnost jest postojala u korist EUIPO‑a, čak i bez izričite odredbe u tom smislu (vidjeti presudu od 18. listopada 2007., Ekabe International/OHIM – Ebro Puleva (OMEGA 3), T‑28/05, EU:T:2007:312, t. 47. i navedenu sudsku praksu).
33
Osim toga, iz strukture članaka 37. i 40. do 42. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 42. i 45. do 47. Uredbe 2017/1001) proizlazi da se ispitivanje usklađenosti prijave žiga s apsolutnim razlozima za odbijanje provodi samo u okviru postupka ex parte između podnositelja prijave žiga i tijela EUIPO‑a. Naime, tek se u okviru postupka za proglašavanje žiga ništavim pokrenutog protiv registriranog žiga na temelju članka 56. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 63. stavak 1. točka (a) Uredbe 2017/1001) provjerava, i to u okviru postupka inter partes, je li navedeni žig bio registriran kršenjem apsolutnog razloga za odbijanje.
34
Iz toga nužno proizlazi da se u slučaju kada EUIPO u postupku povodom prigovora inter partes preispituje apsolutne razloge za odbijanje, tada pokreće postupak ex parte koji je samostalan i usporedan s postupkom povodom prigovora.
35
Zato je nakon privremene odluke prijava žiga bila predmet dvaju zasebnih postupaka: s jedne strane, postupka inter partes koji se odnosio na usklađenost prijave s člankom 8. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 2017/1001, koji je bio pokrenut pred velikim žalbenim vijećem zbog žalbe koju je druga stranka u postupku podnijela protiv odluke Odjela za prigovore i koji je prekinut nastavno na privremenu odluku, i, s druge strane, postupka ex parte koji se odnosio na usklađenost prijave s člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c) Uredbe 2017/1001 i koji je pokrenut pred ispitivačem.
36
U okviru postupka ex parte, uslijed dviju odluka ispitivača od 30. studenoga 2016. i 14. veljače 2017. (vidjeti točku 16. ovog rješenja), prijava za registraciju žiga bila je odbijena iz razloga što je bila suprotna članku 7. stavku 1. točkama (b) i (c) Uredbe 2017/1001 za usluge glede kojih je Odjel za prigovore prihvatio tužiteljev prigovor kao i za neke proizvode i usluge za koje je Odjel za prigovore odbio tužiteljev prigovor. Iz spisa predmeta pred EUIPO‑om proizlazi da protiv tih odluka ispitivača nije podnesena žalba žalbenom vijeću.
37
Veliko žalbeno vijeće pobijanu je odluku donijelo u okviru postupka inter partes. U toj odluci ono je, među ostalim, iz ispitivačeva odbijanja da žig za koji je podnesena prijava registrira za određene proizvode i usluge izvelo zaključke glede postupka povodom prigovora i žalbenog postupka.
38
S jedne strane, što se tiče usluga za koje je Odjel za prigovore prihvatio tužiteljev prigovor podnesen na temelju članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 protiv žiga za koji je podnesena prijava, taj odjel prima na znanje ispitivačevo odbijanje na temelju članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) te iste uredbe da registrira žig za koji je podnesena prijava te stoga smatra da su postupak povodom prigovora i žalbeni postupak postali bespredmetni spram tih usluga.
39
S druge strane, što se tiče proizvoda i usluga za koje je Odjel za prigovore odbio tužiteljev prigovor, žalbeno vijeće je u točki 13. svoje privremene odluke naglasilo da je odbijanje prigovora postalo konačno spram njih. U pobijanoj odluci ono također prima na znanje ispitivačevo odbijanje da za određene proizvode i usluge iz razreda 9. i 16. registrira žig za koji je podnesena prijava. Naime, popis proizvoda i usluga za koje je veliko žalbeno vijeće naglasilo u točki 14. pobijane odluke da je „registracija osporenog žiga dopuštena” sastoji se od proizvoda i usluga iz razreda 9., 16., 35. i 42. za koje je tužiteljev prigovor bio odbijen, uz isključenje proizvoda i usluga iz razreda 9. i 16. glede kojih je ispitivač odbio registrirati žig za koji je podnesena prijava za registraciju.
40
U tim okolnostima Opći sud smatra da valja ispitati dopuštenost tužbe u dijelu u kojem je usmjerena protiv okončanja žalbenog postupka na temelju pobijane odluke glede usluga iz razreda 9.,16., 38., 39., 41. do 43. za koje je ispitivač odbio registrirati žig za koji je podnesena prijava za registraciju.
41
Prema ustaljenoj sudskoj praksi, dopuštenost tužbe za poništenje uvjetovano je time da fizička ili pravna osoba koja je podnosi ima interes u tome da se pobijani akt poništi. Taj interes mora biti postojeći i konkretan i ocjenjuje se s obzirom na dan podnošenja tužbe u smislu sudske prakse (vidjeti presudu od 20. listopada 2016., Lufthansa AirPlus Servicekarten/EUIPO – Mareea Comtur , T‑14/15, neobjavljena, EU:T:2016:622, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
42
Pravni interes je bitna i primarna pretpostavka svake tužbe. Pravni interes tužitelja mora postojati, s obzirom na predmet tužbe, u stadiju podnošenja iste, u suprotnome je ona nedopuštena (vidjeti presudu od 20. listopada 2016., , T‑14/15, neobjavljena, EU:T:2016:622, t. 23. i navedenu sudsku praksu). Da ne bi došlo do obustave postupka, pravni interes mora postojati sve do objave sudske odluke (vidjeti presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
43
Postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 2007., Wunenburger/Komisija, C‑362/05 P, EU:C:2007:322, t. 42. do 44. i navedenu sudsku praksu).
44
Mora se utvrditi da poništenje pobijane odluke, bilo da uslijedi po osnovi prvog ili drugog tužbenog razloga, ne može tužitelju donijeti korist.
45
Kao prvo, takvo poništenje ne bi imalo nikakva utjecaja na zakonitost odbijanja po službenoj dužnosti da se prijava žiga registrira glede nekih proizvoda i usluga zbog suprotnosti s člankom 7. stavkom 1. točkama (b) i (c) Uredbe 2017/1001.
46
Naime, iz razloga izloženih u točkama 33. do 37. ovog rješenja, veliko žalbeno vijeće nije vraćanjem predmeta ispitivaču pokrenulo incidentalni postupak u vezi s valjanošću prijave žiga – čiji bi ishod mogao možda biti osporen povodom tužbe protiv odluke velikog žalbenog vijeća – nego zaseban postupak ex parte koji se usporedno odvija pred ispitivačem. Stoga bi čak i u slučaju da se pobijana odluka poništi, odluke ispitivača nastavile proizvoditi svoje učinke.
47
Kao drugo i u svakom slučaju, valja istaknuti da je vraćanje predmeta ispitivaču od strane žalbenog vijeća dovelo samo do toga da registracija prijave žiga nije bila odbijena za te proizvode i usluge zbog postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu na temelju članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001, kao što je to tužitelj zatražio u okviru svojeg prigovora, nego zbog postojanja apsolutnog razloga za odbijanje na temelju članka 7. stavka 1. točaka (b) i (c) te iste uredbe. Budući da ne postoji nikakva razlika između učinaka odbijanja registracije žiga ovisno o tome temelji li se ono na članku 7. ili članku 8. Uredbe 2017/1001, treba zaključiti da poništenje pobijane odluke ne bi tužitelju donijelo nikakvu korist.
48
Iz prethodno iznesenog proizlazi da tužbu treba proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem je usmjerena protiv okončanja žalbenog postupka glede proizvoda i usluga iz razreda 9., 16., 38., 39., 41. do 43. za koje je ispitivač odbio registrirati žig za koji je podnesena prijava za registraciju.
O tužbi u dijelu u kojem je usmjerena protiv okončanja žalbenog postupka glede proizvoda i usluga iz razreda 9., 16., 35. i 42. za koje je Odjel za prigovor odbio prigovor
49
U okviru svojeg trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na povredi članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96, tužitelj predbacuje velikom žalbenom vijeću da nije ispitalo incidentalne zahtjeve koji se nalaze u podnesku koji je podnio tijekom prvotnog postupka pred žalbenim vijećem.
50
Ističe da je osporavanje odluke Odjela za prigovore – u dijelu u kojem je njome odbijen njegov prigovor za proizvode i usluge iz razreda 9., 16. i 35. i za neke usluge iz razreda 42., to jest „[a]naliziranje standarda i metoda na temelju kojeg se može zajamčiti usklađenost s predstavljanjem medicinskih podataka; kreiranje računalnog softvera i programa za uređaje za obradu podataka; usluge istraživanja i dizajna koje se odnose na računalni hardver i softver; usluge grafičkog dizajna” – bilo u skladu s uvjetima iz članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96 i da su, prema tome, žalbenom vijeću podneseni incidentalni zahtjevi u pogledu kojih je veliko žalbeno vijeće moralo odlučiti.
51
EUIPO tvrdi da tužitelj nije podnio incidentalne zahtjeve u smislu članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96. U svakom je slučaju taj tužbeni razlog nedopušten jer je žalbeno vijeće u svojoj privremenoj odluci zaključilo da je odbijanje tužiteljeva prigovora postalo konačno u pogledu tih proizvoda i usluga. Naposljetku, u svojem dopisu od 16. siječnja 2018. (vidjeti točku 21. ovog rješenja) EUIPO smatra da je taj tužbeni razlog sada postao bespredmetan zbog toga što je druga stranka u postupku pred EUIPO‑om povukla svoju žalbu od 21. kolovoza 2007. protiv odluke Odjela za prigovore.
52
Upitan u okviru mjera upravljanja postupkom o postojanju interesa da se ishodi poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem je žalbeni postupak okončan bez ispitivanja incidentalnih zahtjeva koje je on podnio, tužitelj je zaključio da taj pravni interes i dalje postoji. Istaknuo je da druga stranka u postupku pred velikim žalbenim vijećem ne može više odustati od svoje žalbe od 21. kolovoza 2007.
53
Na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96:
„U postupcima inter partes, tuženik može u svom odgovoru tražiti poništaj odluke ili izmjenu pobijane odluke po pitanju koje nije bilo izneseno u žalbi. Takvi zahtjevi nemaju učinak ako [stranka koja je podnijela žalbu žalbenom vijeću] odustane od postupka.”
54
Kao prvo, na početku treba odbiti argument EUIPO‑a koji se temelji na tome da je taj aspekt osporavanja pobijane odluke nedopušten zbog nepravodobnosti. On se zasniva na pretpostavci da je žalbeno vijeće okončalo postupak pred njim glede proizvoda i usluga za koje je svojom privremenom odlukom Odjel za prigovore odbio tužiteljev prigovor. Budući da je tužitelj mogao od toga datuma osporavati privremenu odluku, pobijana odluka u okviru ovog postupka ima potvrđujući karakter glede tih proizvoda i usluga.
55
Samo akt kojim njegov autor nedvosmisleno i konačno zauzima svoje stajalište u obliku koji omogućuje da se utvrdi njegova narav predstavlja odluku koja može biti predmet tužbe za poništenje, no pod uvjetom da ta odluka nije potvrda prethodnog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 26. svibnja 1982., Njemačka i Bundesanstalt für Arbeit/Komisija, 44/81, EU:C:1982:197, t. 12.).
56
Mora se utvrditi da privremena odluka nije konačna, kako to EUIPO tvrdi.
57
Naime, iako je u točki 13. privremene odluke navedeno da je odbijanje prigovora za proizvode i usluge koji su obuhvaćeni žigom za koji je podnesena prijava, i koji pripadaju razredima 9., 16., 35. i 42., postalo konačno, to stajalište žalbenog vijeća uopće nije ponovljeno u izreci navedene odluke jer se u njoj isključivo spominje vraćanje predmeta ispitivaču i prekid postupka do donošenja konačne odluke glede mogućnosti registracije znaka.
58
No, bez obzira na razloge na kojima počiva odluka žalbenog vijeća, samo njezina izreka može proizvesti pravne učinke i slijedom toga nanijeti štetu. S druge strane, ocjene iznesene u razlozima odluke žalbenog vijeća ne mogu kao takve biti predmet postupka na temelju članka 72. Uredbe 2017/1001. One se mogu podvrgnuti nadzoru zakonitosti od strane suda Europske unije samo ako su, kao razlozi akta koji nanosi štetu, nužne za utemeljenost izreke tog akta (vidjeti po analogiji presudu od 11. lipnja 2015., Laboratoires CTRS/Komisija, T‑452/14, neobjavljena, EU:T:2015:373, t. 51. i navedenu sudsku praksu).
59
Iz toga nužno proizlazi da privremena odluka nije imala za učinak okončanje postupka pred njime glede proizvoda i usluga u pogledu kojih je Odjel za prigovore odbio tužiteljev prigovor i na koje ono upućuje u točki 13. svojeg obrazloženja.
60
Kao drugo, valja ispitati posljedice koje može imati okolnost da je druga stranka u postupku pred EUIPO‑om odustala od svoje žalbe žalbenom vijeću podnesene 21. kolovoza 2007. protiv odluke Odjela za prigovore.
61
Kao što je to Opći sud imao prilike naglasiti, iz formulacije članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96 jasno proizlazi da je mogućnost postavljanja zahtjeva za poništenje ili izmjenu pobijane odluke po pitanju koje nije bilo izneseno u žalbi ograničena na postupke inter partes. Ti se zahtjevi trebaju postaviti u odgovoru podnesenom u okviru tih postupaka. Zbog toga je tom odredbom bilo predviđeno da takvi zahtjevi nemaju učinak ako podnositelj žalbe odustane od postupka pred žalbenim vijećem. Slijedom toga, jedini pravni lijek za pobijanje odluke Odjela za prigovore kojim se prigovori sigurno mogu istaknuti jest zasebna žalba, predviđena člankom 60. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 68. Uredbe 2017/1001) (presuda od 4. veljače 2016., Meica/OHIM – Salumificio Fratelli Beretta (STICK MiniMINI Beretta), T‑247/14, EU:T:2016:64, t. 24.).
62
No, kao prvo i nasuprot onome što tužitelj tvrdi u svojem odgovoru na pitanje koje mu je Opći sud uputio, druga stranka u postupku mogla je još odustati od svoje žalbe od 21. kolovoza 2007. pred žalbenim vijećem, iako je pobijanom odlukom veliko žalbeno vijeće okončalo žalbeni postupak.
63
Naime, na temelju članka 71. stavka 3. Uredbe 2017/1001, „[o]dluke žalbenog vijeća proizvode pravni učinak tek od datuma isteka roka [za podnošenje tužbe Općem sudu] ili, ako je u tom roku podnesena tužba Općem sudu, od datuma odbijanja takve tužbe ili svake žalbe podnesene Sudu Europske unije na odluku Općeg suda”.
64
Prema tome, zbog tužbe koju je tužitelj podnio Općem sudu, točka 1. izreke pobijane odluke – kojom se okončava postupak povodom prigovora i žalbeni postupak – nije proizvela učinak. Stoga je druga stranka u postupku i dalje mogla odustati od svoje žalbe od 21. kolovoza 2007. pred žalbenim vijećem.
65
U tom se pogledu može primijetiti da upravo suspenzivni karakter tužbe Općem sudu istome omogućuje da čak i u tom stadiju uzme u obzir povlačenje prijave žiga ili prigovora (rješenje od 3. srpnja 2003., Lichtwer Pharma/OHIM – Biofarma (Sedonium), T‑10/01, EU:T:2003:182, t. 16. do 18.) ili poništenje žiga koje služi kao temelj za prigovor (rješenje od 14. veljače 2017., Helbrecht/EUIPO – Lenci Calzature (SportEyes), T‑333/14, EU:T:2017:108, t. 26.).
66
Kao drugo i slijedom navedenog, na temelju sudske prakse navedene u točki 61. ovog rješenja, okolnost da je druga stranka u postupku povukla svoju žalbu od 21. kolovoza 2007. ima za posljedicu to da žalbeno vijeće u svakom slučaju više ne mora odlučiti o incidentalnim zahtjevima za koje tužitelj smatra da ih je podnio u svojim očitovanjima o navedenoj žalbi.
67
Tako bi u slučaju da tužiteljevu tužbu treba prihvatiti i da se pobijana odluka poništi jer je veliko žalbeno vijeće moralo ispitati incidentalne zahtjeve koje je tužitelj podnio predmet bio vraćen velikom žalbenom vijeću koje bi moglo samo utvrditi, s jedne strane, odustanak druge strane u postupku od svoje žalbe i, s druge strane, da su primjenom članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96 navedeni incidentalni zahtjevi postali bespredmetni.
68
Stoga, zbog tog odustanka, taj aspekt ove tužbe koju je tužitelj podnio Općem sudu ne može više svojim ishodom donijeti njemu korist i on, dakle, nema više pravni interes za vođenje postupka. No, na temelju sudske prakse navedene u točkama 42. i 43. ovog rješenja, pravni interes bitna je i primarna pretpostavka svake tužbe i mora postojati sve do objave sudske odluke da ne bi došlo do obustave postupka.
69
Stoga više nije potrebno odlučivati o tužbi u dijelu u kojem je usmjerena protiv okončanja žalbenog postupka glede proizvoda i usluga iz razreda 9., 16., 35. i 42. za koje je Odjel za prigovore odbio tužiteljev prigovor.
O tužbi u dijelu u kojem je usmjerena protiv postojanja nekih ocjena u pobijanoj odluci
70
U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj predbacuje velikom žalbenom vijeću, s jedne strane, da je u točki 7. pobijane odluke saželo stajalište Općeg suda iz njegove presude od 5. svibnja 2011., Cheapflights (T‑460/09, neobjavljena, EU:T:2011:198), na način da „potvrđuje opisni karakter riječi ‚cheapflights’ i prikaz zrakoplova za usluge u vezi s organizacijom putovanja” i, s druge strane, da je u točki 16. pobijane odluke prilikom raspodjele troškova naglasilo da se „djelomično odbijanje prijave žiga zasniva na opisnom značenju riječi ‚cheapflights’ za odbijene proizvode i usluge, i time na obrazloženju koje bi se na isti način primjenjivalo na ocjenu razlikovnog karaktera ranijeg žiga koji sadržava upravo istu riječ”. Stoga, i dalje prema točki 16. pobijane odluke, „iz razloga pravičnosti, veliko žalbeno vijeće nalaže svakoj stranci da snosi vlastite troškove”. Podsjeća da je irski žig čiji je on nositelj bio odobren za registraciju a da nije morao dokazati da je razlikovni karakter stečen uporabom.
71
EUIPO smatra da je taj tužbeni razlog nedopušten jer je suprotan članku 177. stavku 1. točki (d) Poslovnika zato što se ne temelji ni na kakvoj pravnoj osnovi ni na konkretnoj sudskoj praksi. Osim toga, primjećuje da su navedene tvrdnje iznesene samo glede raspodjele troškova, koju tužitelj nije osporio. Naposljetku ističe da se navedene tvrdnje tiču samo verbalnog elementa „cheapflights”, a ne žigova čiji tužitelj jest nositelj.
72
Upitan u okviru mjera upravljanja postupkom o dopuštenosti svoje tužbe u dijelu u kojem je usmjerena protiv postojanja nekih ocjena o opisnom karakteru riječi „cheapflights” u pobijanoj odluci, tužitelj je u biti smatrao da mu je dopušteno osporavati taj aspekt pobijane odluke zato što je ispravna ocjena razlikovnog karaktera ranijeg žiga mogla navesti žalbeno vijeće da donese drukčiju odluku.
73
Na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, koji se primjenjuje na postupak pred Općim sudom sukladno članku 53. prvom stavku navedenog statuta, i članka 177. stavka 1. točke (d) Poslovnika, u svakom aktu kojim se pokreće postupak treba naznačiti, među ostalim, sažeti prikaz tužbenih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna da tuženiku omogući da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi. Isto vrijedi za svaki zahtjev uz koji moraju biti navedeni tužbeni razlozi i argumenti koji omogućavaju tuženiku i sudu da ocijeni njegovu osnovanost. Dakle, bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji moraju proizlaziti, barem sažeto, ali dosljedno i razumljivo, iz teksta same tužbe. Istovjetnim zahtjevima treba udovoljiti kad je riječ o prigovoru ili argumentu istaknutom u potporu određenom tužbenom razlogu (vidjeti presudu od 13. ožujka 2013., Biodes/OHIM – Manasul Internacional (FARMASUL), T‑553/10, neobjavljena, EU:T:2013:126, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
74
U biti, tužitelj predbacuje žalbenom vijeću da je incidentalno odlučilo o valjanosti ranijeg žiga čiji je on nositelj, iako nema nikakvu nadležnost u tom smislu. Ovaj je tužbeni razlog dakle razumljiv i ne može ga se odmah odbiti na temelju članka 177. stavka 1. točke (d) Poslovnika.
75
Činjenica je da tužbu u dijelu u kojem je usmjerena protiv postojanja nekih ocjena o opisnom karakteru riječi „cheapflights” u pobijanoj odluci treba proglasiti nedopuštenom jer predmetni odlomci u pobijanoj odluci ne mogu tužitelju nanijeti štetu.
76
Kao što je to već naglašeno u točki 58. ovog rješenja, bez obzira na razloge na kojima počiva odluka žalbenog vijeća, samo njezina izreka može proizvesti pravne učinke i slijedom toga nanijeti štetu. S druge strane, ocjene iznesene u razlozima odluke žalbenog vijeća ne mogu kao takve biti predmet postupka na temelju članka 72. Uredbe 2017/1001. One se mogu podvrgnuti nadzoru zakonitosti od strane suda Unije samo ako su, kao razlozi akta koji nanosi štetu, nužne za utemeljenost izreke tog akta.
77
U ovom slučaju iz strukture pobijane odluke proizlazi da točka 7. pobijane odluke nije iznesena u potporu nijednoj točki izreke. Glede točke 16. pobijane odluke, iako ona čini jedan od razloga na koje se veliko žalbeno vijeće oslonilo kako bi u točki 2. izreke zaključilo da će svaka od stranaka snositi vlastite troškove, u njoj je riječ o aspektu izreke koji tužitelj nije osporio. Naime, iz tužbe proizlazi da je osporeno jedino okončanje postupka povodom prigovora i žalbenog postupka od strane velikog žalbenog vijeća, koje se nalazi u točki 1. izreke pobijane odluke, a ne raspodjela troškova koja se nalazi u točki 2. te iste izreke.
78
Prema tome, budući da se kritizirane izjave navedene u razlozima pobijane odluke ne mogu povezati s točkom izreke koju je tužitelj osporio, one same po sebi ne mogu biti predmet tužbe Općem sudu.
79
S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužbu treba proglasiti nedopuštenom u dijelu u kojem je usmjerena, s jedne strane, protiv okončanja žalbenog postupka na temelju pobijane odluke bez ispitivanja relativnog razloga za odbijanje iz članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe 2017/1001 i, s druge strane, protiv postojanja nekih ocjena o opisnom karakteru riječi „cheapflights” u pobijanoj odluci te da ne treba više odlučivati o tužbi u dijelu u kojem je usmjerena protiv neispitivanja incidentalnih zahtjeva od strane žalbenog vijeća, a koje je tužitelj podnio na temelju članka 8. stavka 3. Uredbe br. 216/96.
Troškovi
80
U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Prema članku 137. Poslovnika, u slučaju obustave postupka, Opći sud o troškovima odlučuje po slobodnoj ocjeni.
81
Budući da je ova tužba dijelom proglašena nedopuštenom i da je dijelom postala bespredmetnom, gore navedene odredbe pravično će se primijeniti u posebnim okolnostima ovog slučaja tako da se tužitelju naloži da osim vlastitih troškova snosi i polovicu troškova EUIPO‑a.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
rješava:
1.
Više ne treba odlučivati o tužbi u dijelu u kojem je usmjerena protiv okončanja žalbenog postupka odlukom velikog žalbenog vijeća Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) od 1. lipnja 2017. (predmet R 1893/2011-G) glede proizvoda i usluga iz razreda 9., 16., 35. i 42. za koje je Odjel za prigovore odbio prigovor društva CheapFlights International Ltd.
2.
U preostalom dijelu tužba se odbacuje kao nedopuštena.
3.
Društvo CheapFlights International će osim vlastitih troškova snositi i polovicu troškova EUIPO‑a.
4.
EUIPO će snositi polovicu svojih troškova.
U Luxembourgu 11. prosinca 2018.
Tajnik
E. Coulon
Predsjednik
M. Prek
( *1 ) Jezik postupka: engleski.
Full & Egal Universal Law Academy