Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 17. listopada 2019. (1)
Spojeni predmeti C-103/18 i C-429/18
Domingo Sánchez Ruiz
protiv
Comunidad de Madrid (Servicio Madrileño de Salud) (C-103/18)
i
Berta Fernández Álvarez,
BMM,
TGV,
Natalia Fernández Olmos,
Maria Claudia Téllez Barragán
protiv
Consejería de Sanidad de la Comunidad de Madrid (C-429/18)
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Juzgado de lo Contencioso-Administrativo de Madrid (Sud za upravne sporove u Madridu, Španjolska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Direktiva 1999/70/EZ – Okvirni sporazum o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP – Članak 5. – Uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme u području javnog zdravstva – Zlouporaba – Pojam stalnih i trajnih potreba – Mjere za sankcioniranje zlouporabe ugovora na određeno vrijeme – Promjena u radni odnos na neodređeno vrijeme – Ovlasti nacionalnog suda”
I. Uvod
1. Dva spojena predmeta temelje se na zahtjevima za prethodnu odluku koje je uputio Juzgado de lo Contencioso-Administrativo de Madrid n 8 odnosno n 14 (Sud za upravne sporove br. 8 odnosno br. 14 u Madridu, Španjolska) koji pak proizlaze iz zahtjeva koji je uputio Juzgado de lo Contencioso-Administrativo de Madrid n°4 (Sud za upravne sporove br. 4 u Madridu, Španjolska) u predmetu C-16/15(2).
2. Sudovi koji su uputili zahtjeve za prethodnu odluku u obama su zahtjevima, među ostalim, jasno kritizirali očito neprestanu primjenu rada na određeno vrijeme u cilju ispunjavanja potrebe za osobljem u području javnog zdravstva Comunidada de Madrid (autonomna zajednica Madrid, Španjolska). Ti sudovi sada podnose Sudu ukupno 16 prethodnih pitanja kako bi se utvrdilo koje su njihove ovlasti u pogledu sankcioniranja eventualnih zlouporaba proizašlih iz uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme u skladu s člankom 5. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme sklopljenom 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum)(3).
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
3. Pravni okvir Unije u ovom predmetu čini Direktiva 1999/70. Tom se direktivom, kako je navedeno u njezinu članku 1., provodi Okvirni sporazum o ugovorima o radu na određeno vrijeme (u daljnjem tekstu: Okvirni ugovor) koji je zaključen 18. ožujka 1999. između triju općih međusektorskih organizacija (ETUC, UNICE i CEEP) i u Prilogu je toj direktivi.
4. Članak 1. Okvirnog sporazuma glasi:
„Svrha ovog Okvirnog sporazuma jest:
(a) poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije;
(b) ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba, koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.”
5. Članak 5. Okvirnog sporazuma, naslovljen „Mjere za sprečavanje zlouporaba”, glasi:
„1. Kako bi spriječile zlouporabe, koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, države članice uvode, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, u skladu s nacionalnim pravom, kolektivnim ugovorima ili praksom, i/ili socijalni partneri, kada ne postoje odgovarajuće pravne mjere za sprečavanje zlouporaba, tako da uzimaju u obzir potrebe pojedinačnih sektora i/ili kategorija radnika, jednu ili više sljedećih mjera:
(a) objektivni razlozi kojima se opravdava obnavljanje tih ugovora ili odnosa;
(b) najdulje ukupno trajanje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme;
(c) broj obnavljanja tih ugovora ili odnosa.
2. Države članice, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, i/ili socijalni partneri prema potrebi utvrđuju pod kojim uvjetima će se ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme:
(a) smatrati ,uzastopnim';
(b) smatrati ugovorima ili odnosima na neodređeno vrijeme.”
B. Španjolsko pravo
6. Članak 9. Leya estatal 55/2003 del Estatuto Marco del personal estatutario de los servicios de salud (Zakon 55/2003 o okvirnom propisu o statutarnom osoblju u zdravstvenim službama) od 16. prosinca 2003.(4) (u daljnjem tekstu: Okvirni propis) nositeljima službe javnog zdravstva dopušta da, kada je to potrebno, iz razloga hitnosti ili radi izvršavanja privremenog, povremenog ili izvanrednog programa, imenuju privremeno statutarno osoblje.
7. Odgovarajuća imenovanja mogu imati za svrhu privremeno popunjavanje radnog mjesta, obavljanje povremenog posla ili zamjene. Različiti uvjeti za imenovanja u okviru jedne od tih triju vrsta privremenog statutarnog osoblja uređuju se u članku 9. stavcima 2. do 4. Okvirnog propisa na sljedeći način:
„2. Imenovanje radi privremenog popunjavanja radnog mjesta koristi se kako bi se privremeno popunilo upražnjeno mjesto u zdravstvenim centrima ili službama, kada je potrebno obaviti odgovarajuće zadatke.
Prestanak funkcija statutarnog osoblja radi privremenog popunjavanja radnog mjesta nastupa kada se, nakon provedenog postupka uređenog zakonom ili podzakonskim propisom, vrati član stalnog statutarnog osoblja na radno mjesto ili ako se to radno mjesto ukine.
3. Imenovanje za obavljanje povremenog posla koristi se u sljedećim slučajevima:
(a) kada se to imenovanje odnosi na pružanje određenih usluga privremene, povremene ili izvanredne naravi,
(b) kada je ono potrebno radi osiguranja stalnog i kontinuiranog funkcioniranja zdravstvenih centara,
(c) za pružanje dodatnih usluga kako bi se nadomjestilo smanjenje punog radnog vremena.
Prestanak funkcija privremenog statutarnog osoblja nastupa nakon ostvarenja razloga ili proteka roka koji je izričito utvrđen prilikom imenovanja kao i kada su zadaci koji su u to vrijeme opravdavali imenovanje ukinuti.
Ako dođe do imenovanja za pružanje istih usluga više od dvaput u kumulativnom razdoblju od 12 mjeseci ili više u razdoblju od dvije godine, potrebno je ispitati razloge tih imenovanja kako bi se utvrdilo, ako je to slučaj, treba li stvoriti strukturno radno mjesto u timovima centra.
4. Imenovanje u svojstvu zamjenskog osoblja koristi se kada je potrebno obaviti poslove stalnog ili privremenog osoblja za vrijeme trajanja godišnjeg odmora, dopusta ili drugih privremenih izbivanja koja uključuju zadržavanje radnog mjesta.
Funkcija imenovanog zamjenskog statutarnog osoblja prestaje kada se zamijenjena osoba vrati ili kada izgubi svoje pravo na vraćanje na isto radno mjesto ili na istu funkciju.”
8. Članak 10. Leya del Estatuto Básico del Empleado Público (Zakon o temeljnom pravnom uređenju javnih službenika) čiji je izmijenjeni tekst potvrđen Real Decretom Legislativo 5/2015, de 30 de octubre (Kraljevska zakonodavna uredba 5/2015 od 30. listopada 2015.)(5) (u daljnjem tekstu: Temeljni zakon) u pogledu popunjavanja strukturnih radnih mjesta takozvanim privremenim službenicima predviđa sljedeće:
„1. Privremeni službenici su osobe koje se imenuju kao takve iz izričito navedenih razloga nužnosti i hitnosti kako bi ispunjavale zadaće karijernih službenika u sljedećim slučajevima:
(a) postoje slobodna mjesta na koje se ne mogu rasporediti karijerni službenici, […]”
Slobodna mjesta popunjena u skladu s tom odredbom, na temelju članka 10. stavka 4. Temeljnog zakona u načelu se uključuju u javnu ponudu radnih mjesta u godini odgovarajućeg zapošljavanja ili u idućoj godini. Kako bi se provela javna ponuda radnih mjesta, natječaje treba provoditi ako se potreba za osobljem ne može pokriti drugim sličnim instrumentima. Člankom 70. stavkom 1. Temeljnog zakona u tom se pogledu predviđa rok od tri godine koji se ne može produljiti i unutar kojeg treba objaviti natječaje koji su po potrebi nužni.
9. Četvrta prijelazna odredba u vezi s Temeljnim zakonom predviđa otvorene natječaje za trajno popunjavanje radnih mjesta na kojima su se nalazili privremeni službenici ili drugo ugovorno osoblje. Pritom se, među ostalim zaslugama, mogu uzeti u obzir trajanje službe i iskustvo na odgovarajućem radnom mjestu.
III. Činjenice u glavnim postupcima i prethodna pitanja
A. Predmet C-103/18
10. Servicio Madrileño de la Salud u Comunidadu de Madrid (Zdravstvena služba autonomne zajednice Madrid) zaposlio je 2. studenoga 1999. D. Sáncheza Ruiza kao privremenog službenika (privremeno statutarno osoblje zaposleno na određeno vrijeme), gdje je obavljao službu kao informatičar u kategoriji „tehničko administrativno osoblje”.
11. Zbog nestanka te kategorije osoblja uslijed zakonodavne reforme, radni je odnos prekinut 28. prosinca 2011. te je istog dana nastavljen imenovanjem privremenim službenikom za isto strukturno radno mjesto. Tim se novim imenovanjem D. Sáncheza Ruiza svrstalo u novu kategoriju „statutarno osoblje u području informacijskih i komunikacijskih tehnologija”.
12. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, D. Sánchez Ruiz nije sudjelovao ni u javnom natječaju raspisanom 27. svibnja 2015. (natječaj koji se temelji na kvalifikacijama i testovima) u svojoj kategoriji kako bi dobio mogućnost stalnog zaposlenja, što je od 1999. bio jedini natječaj u njegovu području specijalizacije, niti je osporavao taj natječaj.
13. U trenutku kada je upućen zahtjev za prethodnu odluku, D. Sánchez Ruiz i dalje je bio zaposlen na prethodno opisanoj osnovi. Ni u kojem trenutku nije osporavao to što je otpušten i ponovno imenovan 28. prosinca 2011.
14. Od Comunidada de Madrid zatražio je 21. prosinca 2016. priznanje stalnog zaposlenja kao javni službenik zaposlen na neodređeno vrijeme ili jednakovrijedni službenik. Stalno zaposlenje ovdje valja shvatiti kao pripadnost statutarnom osoblju službe javnog zdravstva zaposlenom na neodređeno vrijeme i trajno. Od njih treba razlikovati službenike zaposlene na neodređeno vrijeme, ali ne i trajno, koji nemaju pravo na daljnje zaposlenje ako se strukturno radno mjesto koje zauzimaju ukine ili trajno popuni(6). Viceconsejero de Sanidad (zamjenik ministra zdravstva) odbio je zahtjev te je D. Sánchez Ruiz zatim podigao tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev.
15. U tim je okolnostima Juzgado de lo Contencioso-Administrativo n° 8 de Madrid (Sud za upravne sporove br. 8 u Madridu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1. Može li se situacija kao što je ona u ovom slučaju (u kojoj poslodavac iz javnog sektora ne poštuje zakonski propisane rokove i tako mu se omogućava uzastopno obnavljanje ugovora na određeno vrijeme ili zadržava njihovu privremenost izmjenjujući vrstu imenovanja iz privremenog u povremeno ili zamjensko osoblje) smatrati zlouporabom uzastopnih imenovanja te stoga situacijom opisanom u članku 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ?
2. Treba li odredbe Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme priloženog Direktivi 1999/70, u vezi s načelom djelotvornosti, tumačiti na način da im se protive nacionalna postupovna pravila koja obvezuju radnika zaposlenog na određeno vrijeme na aktivno postupanje u obliku podnošenja prigovora ili pravnog sredstva (protiv svih uzastopnih imenovanja i razrješenja) kako bi isključivo na taj način ostvario zaštitu pruženu Direktivom [1999/70] i prava koja su mu zajamčena pravnim poretkom Unije?
3. S obzirom na to da je u javnom sektoru i u okviru rada osnovnih službi potreba za popunjavanjem slobodnih radnih mjesta zbog odsutnosti osoblja na bolovanju ili zbog godišnjeg odmora u osnovi ‚trajna’ i uzimajući u obzir to da je nužno odrediti pojam ‚objektivan razlog’ koji opravdava zapošljavanje na određeno vrijeme:
a) Može li se smatrati da se činjenica da se na radnika zaposlenog na određeno vrijeme, koji radi sve ili gotovo sve dane u godini bez prekida primjenjuju uzastopni ugovori na određeno vrijeme na temelju uzastopnih i kontinuiranih imenovanja/poziva koji se redovito tijekom godina obnavljaju protivi Direktivi 1999/70/EZ (točki 5. stavku 1. točki (a)) te da stoga u tim okolnostima ne postoji objektivan razlog ako je razlog zbog kojeg je radnik zaposlen na određeno vrijeme pozvan uvijek opravdan?
b) Treba li smatrati da postoji trajna i neprivremena potreba te da se stoga na nju ne odnosi‚ objektivan razlog’ iz gore navedenog članka 5. [stavka] 1. [točke] (a), polazeći od opisanih parametara, odnosno od činjenice da se neograničen broj imenovanja i poziva obnavlja godinama, kao i od postojanja nedostataka u sustavu koji se odražavaju u postotku radnika zaposlenih na određeno vrijeme u predmetnom sektoru [i/ili u] činjenici da se ta potreba uvijek, i u pravilu, ispunjava zapošljavanjem radnika na određeno vrijeme i tako polako ali sigurno postaje ključni čimbenik u razvoju javne službe?
c) Ili se može smatrati da u biti, kako bi se utvrdilo koliko je puta dopušteno obnoviti ugovor na određeno vrijeme, treba samo doslovno primijeniti pravila koja se odnose na zaštitu tih radnika na određeno vrijeme u dijelu u kojem se navodi da se mogu imenovati kada je to potrebno, zbog hitnosti ili zbog izvršavanja privremenog, povremenog ili izvanrednog programa, a u konačnici, njihovo zapošljavanje, kako bi se ispunio objektivan razlog, treba odgovarati tim iznimnim okolnostima te slijedom toga nije riječ o zlouporabi ako njihovo zapošljavanje prestane biti jednokratno, povremeno ili uvjetovano okolnostima?
4. Je li u skladu s Okvirnim sporazumom priloženim Direktivi 1999/70/EZ smatrati da su potreba, hitnost ili izvršavanje privremenog, povremenog ili izvanrednog programa objektivni razlozi za uzastopno zapošljavanje i obnavljanje ugovora informatičara koji su zaposleni kao javni službenici na određeno vrijeme ako ti javni službenici trajno i stalno obavljaju uobičajene zadaće svojstvene javnim službenicima zaposlenima na neodređeno vrijeme, a da pritom tijelo za imenovanje nije utvrdilo koliko ih je puta dopušteno imenovati niti je ispunilo zakonske obveze za popunjavanje tih radnih mjesta i tih potreba službenicima zaposlenim na neodređeno vrijeme niti se utvrdila jednakovrijedna mjera kako bi se spriječila i izbjegla zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, s obzirom na to da se u ovom slučaju ugovori za usluge koje pružaju informatičari koji su zaposleni kao javni službenici na određeno vrijeme produljuju po razdobljima uzastopnih 17 godina?
5. Jesu li u skladu s odredbama Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme priloženog Direktivi 1999/70 i njezinim tumačenjem od strane Suda sudska praksa Tribunal Suprema (Vrhovni sud, Španjolska) u dijelu u kojem, ne uzimajući u obzir druge kriterije, utvrđuje postojanje objektivnog razloga za imenovanje na temelju vremenskog ograničenja tog imenovanja, ili u dijelu u kojem utvrđuje nemogućnost usporedbe sa stalno zaposlenim službenikom, uzimajući u obzir drukčiji pravni sustav, sustav pristupa ili to što su stalno zaposleni službenici trajno zaposleni, a osoblje zaposleno na određeno vrijeme je privremeno zaposleno?
6. Budući da je nacionalni sud utvrdio zlouporabu uzastopnog zapošljavanja javnih službenika na određeno vrijeme u SERMAS-u, u kojem se nastoje ispuniti trajne i strukturne potrebe usluga koje pružaju javni službenici zaposleni na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da u nacionalnom pravnom poretku ne postoji nikakva učinkovita mjera za kažnjavanje takve zlouporabe i poništavanje posljedica povrede prava Unije, treba li članak 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ tumačiti na način da se njime nacionalni sud obvezuje na donošenje učinkovitih i odvraćajućih mjera kojima se jamči koristan učinak Okvirnog sporazuma te da posljedično sankcionira navedenu zlouporabu i poništi posljedice povrede navedenih odredbi prava Unije, a da pritom ne primijeni nacionalni propis kojim se to sprečava?
U slučaju potvrdnog odgovora i s obzirom na utvrđenja Suda Europske unije u točki 41. svoje presude od 14. rujna 2016. u spojenim predmetima C-184/15 i C-197/15:
Je li u skladu s ciljevima koji se žele postići Direktivom 1999/70/EZ, kao mjera za sprječavanje i kažnjavanje zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme te poništavanje posljedica povrede prava Unije, promjena privremenog/povremenog/zamjenskog javnoslužbeničkog radnog odnosa u javnoslužbenički radni odnos na neodređeno vrijeme u kojem je i javni službenik zaposlen na neodređeno vrijeme, čiji je posao jednako stabilan kao i posao usporedivih javnih službenika koji su zaposleni na neodređeno vrijeme?
7. U slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, može li se smatrati da se promjenom javnoslužbeničkog radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme ili stalni radni odnos ispunjavaju ciljevi iz Direktive 1999/70/EZ i njezina Okvirnog sporazuma samo ako javni službenik koji je zaposlen na određeno vrijeme koji je žrtva zlouporabe radi u istim i jednakovrijednim uvjetima kao i javni službenici koji su zaposleni na neodređeno vrijeme (u području socijalne zaštite, promaknuća, popunjavanja slobodnih radnih mjesta, strukovnog osposobljavanja, dostupnosti, upravnih statusa, dopusta i odobrenih odsutnosti, prava i obveza te razrješenja na radnom mjestu, kao i sudjelovanja na natječajima otvorenim radi popunjavanja slobodnih radnih mjesta i promaknuća) na temelju načela trajnosti i sigurnosti radnih mjesta, sa svim pravima i obvezama te u okviru jednakog postupanja prema informatičarima koji su zaposleni kao javni službenici na neodređeno vrijeme?
8. Zahtijeva li pravo Unije u predmetnim okolnostima preispitivanje sudskih presuda i konačnih upravnih akata ako se ispune sva četiri uvjeta iz predmeta Kühne & Heitz (C-453/00, presuda od 13. siječnja 2004.): 1. U okviru španjolskog prava uprava i sudovi imaju mogućnost preispitivanja, ali je ona ograničena zbog čega im je to preispitivanje vrlo teško ili nemoguće; 2. Sporne odluke postaju konačne na temelju presude nacionalnog suda koji odlučuje u zadnjem/jedinom stupnju; 3. Navedena se presuda temelji na tumačenju prava Unije koje nije u skladu sa sudskom praksom Suda te je donesena a da se prethodno Sudu nije uputio zahtjev za prethodnu odluku i 4. Zainteresirana stranka obratila se upravnom tijelu odmah nakon što je saznala za navedenu sudsku praksu?
9. Mogu li i trebaju li nacionalni sudovi, kao i sudovi Unije koji trebaju osigurati puni učinak prava Unije u državama članicama, zahtijevati te naložiti nacionalnim upravnim tijelima država članica da, u okviru svojih nadležnosti, poduzmu relevantne mjere radi ukidanja nacionalnih pravila koja općenito nisu u skladu s pravom Unije i konkretno s Direktivom 1999/70/EZ te njezinim Okvirnim sporazumom?
B. Predmet C-429/18
16. Tužitelji u glavnom postupku predmeta C-429/18 javni su službenici zaposleni na određeno vrijeme i pružaju stomatološke usluge u različitim zdravstvenim centrima u Comunidadu de Madrid u svojstvu zaposlenika Službe za javno zdravstvo u Madridu (u daljnjem tekstu: SERMAS).
17. Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, tužitelji su već dugi niz godina(7) zaposleni dijelom na istom radnom mjestu, ali na različitim pravnim osnovama, kao članovi povremenog, privremenog ili zamjenskog javnoslužbeničkog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme. Naposljetku su svi tužitelji zaposleni na određeno vrijeme kao privremeni javni službenici.
18. Tijekom čitavog razdoblja zaposlenja, tužitelji su trajno i kontinuirano obavljali iste zadaće kao stalno zaposleni javni službenici. Nije bilo osporavanja različitih uzastopnih imenovanja odnosno razrješenja.
19. Dotične osobe su od Comunidada de Madrid 22. srpnja 2016. zatražile priznanje stalnog zaposlenja kao javni službenici zaposleni na neodređeno vrijeme ili jednakovrijedni službenici. Taj je zahtjev odbačen.
20. Stoga su dotične osobe podnijele tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev, u kojoj traže da se na njih primijeni Direktiva 1999/70 u vezi s Okvirnim sporazumom i da se utvrdi da je sva šteta koja je nanesena stalno zaposlenom statutarnom osoblju nespojiva s tom direktivom, da se te štete uklone i da im se prizna status stalno zaposlenih javnih službenika i, podredno, status statutarnog osoblja izjednačenog sa stalno zaposlenim službenicima.
21. Kao obrazloženje u biti navode da radna mjesta na kojima se nalaze nisu uključena u javnu ponudu radnih mjesta ni u svrhu njihova popunjavanja stalno zaposlenim liječnicima specijalistima dentalne medicine u godini u kojoj su te dotične osobe zaposlene ili u sljedećoj godini, niti je javna ponuda radnih mjesta odnosno sličan instrument proveden prije isteka trogodišnjega roka koji nije moguće produžiti predviđenog nacionalnim propisima.
22. U tim je okolnostima Juzgado de lo Contencioso-Administrativo n° 14 de Madrid (Sud za upravne sporove br. 8 u Madridu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
1. Je li pravilan način na koji ovaj sud tumači Okvirni sporazum priložen Direktivi 1999/70/EZ kada smatra da prilikom sklapanja ugovora na određeno vrijeme s tužiteljima postoji zlouporaba jer poslodavac u javnom sektoru upotrebljava različite oblike ugovora, redom na određeno vrijeme, za potrebe trajnog i stalnog obavljanja redovitih zadaća stalno zaposlenih javnih službenika, kako bi riješio problem strukturnih nedostataka i zadovoljio potrebe koje u stvarnosti nisu privremene prirode, nego su trajne i stalne i treba li zbog toga smatrati da opisano sklapanje ugovora na određeno vrijeme nije opravdano kao objektivan razlog u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma jer se takvo korištenje ugovorima na određeno vrijeme izravno protivi drugoj alineji preambule Okvirnog sporazuma i točkama 6. i 8. njegovih općih razmatranja s obzirom na to da ne postoje okolnosti koje opravdavaju sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme?
2. Je li pravilan način na koji ovaj sud tumači Okvirni sporazum priložen Direktivi 1999/70/EZ kada smatra, u skladu s tim tumačenjem, da provedba redovitog natječaja s opisanim značajkama nije jednakovrijedna mjera niti se može smatrati sankcijom – jer nije proporcionalna počinjenoj zlouporabi čija je posljedica prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme, čime se povređuju ciljevi Direktive i čini trajnom nepovoljna situacija u kojoj se nalaze javni službenici zaposleni na određeno vrijeme – niti se može smatrati učinkovitom mjerom s obzirom na to da poslodavcu ne nanosi nikakvu štetu niti ima bilo kakvu odvraćajuću ulogu, zbog čega nije u skladu s člankom 2. prvim stavkom Direktive 1999/70 jer ne jamči to da će Španjolska Država ostvariti u njoj utvrđene rezultate?
3. Je li pravilan način na koji ovaj sud tumači članak 2. prvi stavak Direktive 1999/70 i presudu Suda Europske unije od 14. rujna 2016. u predmetu C-16/15 kada smatra, u skladu s tim tumačenjem, da provedba natječaja otvorenog za sve građane nije prikladna mjera kojom se sankcionira zlouporaba prilikom sklapanja uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, s obzirom na to da španjolski propisi ne predviđaju mehanizam učinkovitih i odvraćajućih sankcija kojim bi se okončala zlouporaba prilikom imenovanja privremenih javnih službenika i ne omogućavaju popunjavanje stvorenih stalnih radnih mjesta osobljem koje je bilo predmet zlouporabe, tako da se ti radnici i dalje nalaze u neizvjesnoj situaciji?
4. Je li pravilno tumačenje ovog suda prema kojem promjena statusa radnika zaposlenog na određeno vrijeme koji je bio žrtva zlouporabe u „radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme, ali ne za stalno” nije učinkovita sankcija jer tom radniku može prestati ugovor bilo zato što se njegovo radno mjesto popunjava natječajem ili se gasi, zbog čega ta sankcija nije sukladna s Okvirnim sporazumom u cilju sprečavanja zlouporabe ugovora na određeno vrijeme s obzirom na to da ne udovoljava članku 2. prvom stavku Direktive 1999/70 jer ne jamči da će Španjolska Država ostvariti u njoj utvrđene rezultate?
S obzirom na navedenu situaciju, nužno je u opisanim okolnostima ponoviti sljedeća pitanja postavljena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku upućenog 30. siječnja 2018. u skraćenom postupku 193/2017 koji se vodio pred J[uzgadom] C[ontencioso-]A[dministrativo] n.º 8 de Madrid (Sud za upravne sporove br. 8 u Madridu) [Predmet C-103/18]:
5. Budući da je nacionalni sud utvrdio zlouporabu uzastopnog zapošljavanja javnih službenika na određeno vrijeme u SERMAS-u, u kojem se nastoje zadovoljiti trajne i strukturne potrebe za uslugama koje pružaju javni službenici zaposleni na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da u nacionalnom pravnom poretku ne postoji nikakva učinkovita i odvraćajuća mjera za sankcioniranje takve zlouporabe i poništavanje posljedica povrede prava Zajednice, treba li članak 5. Okvirnog sporazuma priloženog Direktivi 1999/70/EZ tumačiti na način da se njime nacionalni sud obvezuje na to da donese učinkovite i odvraćajuće mjere kojima se jamči koristan učinak Okvirnog sporazuma te da posljedično sankcionira navedenu zlouporabu i poništi posljedice povrede navedenih europskih propisa, a da pritom ne primijeni nacionalni propis kojim se to sprečava?
U slučaju potvrdnog odgovora i kao što Sud Europske unije utvrđuje u točki 41. presude od 14. rujna 2016. u spojenim predmetima C-184/15 i C-197/15:
Je li u skladu s ciljevima koji se žele postići Direktivom 1999/70/EZ, kao mjera za sprečavanje i sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme te poništavanje posljedica povrede prava Unije, promjena privremenog/povremenog/zamjenskog javnoslužbeničkog radnog odnosa u stalni javnoslužbenički radni odnos, bilo imenovanjem na stalno radno mjesto ili sklapanjem ugovora na neodređeno, čije je zaposlenje jednako stabilno kao i posao usporedivih stalnih javnih službenika, na temelju činjenice da nacionalni propisi u javnom sektoru apsolutno zabranjuju pretvaranje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da ne postoji druga učinkovita mjera kojom bi se izbjegla i, ako je potrebno, sankcionirala zlouporaba uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme?
6. U slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, može li se smatrati da se promjenom javnoslužbeničkog radnog odnosa na određeno vrijeme u stalni radni odnos ispunjavaju ciljevi iz Direktive 1999/70/EZ i njezina Okvirnog sporazuma samo ako javni službenik koji je zaposlen na određeno vrijeme koji je žrtva zlouporabe radi u istim i jednakovrijednim uvjetima kao i javni službenici koji su zaposleni na neodređeno vrijeme (u području socijalne zaštite, promaknuća, popunjavanja slobodnih radnih mjesta, strukovnog osposobljavanja, dostupnosti, upravnih statusa, dopusta i odobrenih odsutnosti, prava i obveza te razrješenja na radnom mjestu, kao i sudjelovanja na natječajima otvorenim radi popunjavanja slobodnih radnih mjesta i promaknuća) na temelju načela trajnosti i nesmjenjivosti, sa svim pripadajućim pravima i obvezama, jednako kao javni službenici zaposleni na neodređeno vrijeme?
7. Uzimajući u obzir, ovisno o slučaju, postojanje zlouporabe zapošljavanja privremenog osoblja za zadovoljavanje stalnih potreba, bez objektivnog razloga i poveznice s hitnom i neodgodivom potrebom koja bi ga opravdala, i u nedostatku učinkovitih sankcija ili ograničenja u španjolskom nacionalnom pravu, bi li bilo u skladu s ciljevima kojima teži Direktiva 1999/70/EZ, kao mjeru za sprečavanje zlouporabe i otklanjanje posljedice povrede prava Unije, u slučaju u kojem poslodavac radnika ne zaposli za stalno, dodijeliti otpremninu, usporedivu s onom u slučaju neopravdanog otkaza, kao prikladnu, proporcionalnu, učinkovitu i odvraćajuću sankciju?
23. Odlukom predsjednika Suda od 23. siječnja 2019. dva predmeta spojena su u svrhu usmenog postupka i u svrhu donošenja presude. Tužitelji u glavnom postupku, Comunidad de Madrid, španjolska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja i sudjelovali na raspravi održanoj 15. svibnja 2019.
IV. Pravna ocjena
A. Uvodne napomene i tijek ispitnog postupka
24. U glavnim postupcima tužitelji svoje zahtjeve za utvrđenje zaposlenosti na neodređeno vrijeme uglavnom obrazlažu navodnom zlouporabom radnih odnosa na određeno vrijeme i diskriminacijom stalno zaposlenih karijernih službenika koja iz toga proizlazi. Visoki udio službenika zaposlenih na određeno vrijeme u predmetnoj zdravstvenoj službi, djelomična dugotrajnost odgovarajućih radnih odnosa i nedostatak ili barem rijetka provedba natječaja radi trajnog popunjavanja slobodnih strukturnih radnih mjesta upućuju na takvu zlouporabu.
25. Sud se već često bavio uporabom radnih odnosa na određeno vrijeme u javnim službama država članica. Konkretno, o specifičnim okolnostima u spornoj službi javnog zdravstva Comunidada de Madrid već se raspravljalo u predmetu C-16/15. Budući da sudovi koji su uputili zahtjeve i dalje imaju ozbiljne dvojbe u pogledu poštovanja odredbi prava Unije predviđenih člankom 5. Okvirnog sporazuma u službi javnog zdravstva Comunidada de Madrid, ti sudovi smatraju da je potrebno ponovno se obratiti Sudu.
26. Poznato je da članak 5. Okvirnog sporazuma služi za provedbu jednog od ciljeva Okvirnog sporazuma, a to je ograničenje uzastopne primjene ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, koji se smatraju potencijalnim izvorom zlouporaba na štetu radnika. U tu se svrhu člankom 5. predviđa minimalni broj zaštitnih odredaba namijenjenih sprečavanju nestabilnosti za zaposlenike(8).
27. S jedne strane, članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma zahtijeva od država članica, u cilju sprečavanja zlouporaba uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, usvajanje barem jedne od mjera koje navodi kad njihovo unutarnje pravo ne sadržava jednake zakonske mjere(9). Tri mjere koje se ondje navode odnose se na objektivne razloge koji opravdavaju obnavljanje takvih ugovora ili radnih odnosa, najdulje ukupno trajanje tih uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme i dopušteni broj njihovih obnavljanja.
28. S druge strane, u slučaju da unatoč takvim mjerama dođe do zlouporabe uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, zadaća je drugih tijela nacionalnih vlasti zajamčiti koristan učinak Okvirnog sporazuma mogućnošću primjene mjera kojima se osigurava pravilno kažnjavanje tih zlouporaba i poništavanje posljedica povrede prava Unije(10).
29. Razmatranje prethodnih pitanja temeljit će se na tim dvama aspektima normativnog sadržaja članka 5. Okvirnog sporazuma.
30. U predmetu C-103/18 Sud u okviru prvog prethodnog pitanja najprije treba pojasniti pod kojim se uvjetima članak 5. Okvirnog sporazuma primjenjuje na obnavljanje radnih odnosa na određeno vrijeme u javnoj službi sve do trajnog popunjavanja strukturnih radnih mjesta (odjeljak B).
31. Ostalim prethodnim pitanjima u obama predmetima, koja se djelomično preklapaju(11), u biti se želi razjasniti sadržava li španjolsko pravo odgovarajuće mjere za sprečavanje zlouporaba u smislu članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma i, u slučaju zlouporabe, sustav sankcija koji je u skladu s prethodno ponovljenim zahtjevima prava Unije. Pritom je najprije riječ o ocjeni objektivnih razloga u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma kojima se želi opravdati obnavljanje radnih odnosa na određeno vrijeme(12) (odjeljak C). U slučaju da se na temelju okolnosti pojedinačnog slučaja može pretpostaviti da je riječ o zlouporabi uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme, upućuju se pitanja o mjerama propisanima pravom Unije kojima se sankcionira takva zlouporaba(13) (odjeljak D). Naposljetku valja razmotriti pitanja o pravnoj zaštiti dotičnih zaposlenika(14) (odjeljak E).
B. Primjenjivost članka 5. Okvirnog sporazuma (prvo prethodno pitanje u predmetu C-103/18)
32. Prvim prethodnim pitanjem u predmetu C-103/18 želi se razjasniti je li članak 5. Okvirnog sporazuma primjenjiv.
33. Stranke glavnog postupka ne smatraju spornom činjenicu da je tužitelj kao privremeni službenik dulje od sedamnaest godina bio tuženikov zaposlenik na određeno vrijeme. Naprotiv, spore se o tome je li tužitelj zaposlen na temelju uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa.
34. O tom pitanju ovisi primjenjivost članka 5. Okvirnog sporazuma jer se tom odredbom predviđaju mjere za sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme. Važnost tog aspekta ističe se u članku 1. točki (b) Okvirnog sporazuma u skladu s kojim je „[s]vrha [tog] Okvirnog sporazuma […] ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba, koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme”.
35. Stoga sud koji je uputio zahtjev svojim prvim prethodnim pitanjem u biti pita treba li članak 5. Okvirnog sporazuma primijeniti i u slučaju kada se dugogodišnje zapošljavanje službenika na određeno vrijeme formalno temelji samo na jednom ugovoru o radu ili radnom odnosu, ali se njegovo daljnje zapošljavanje može objasniti činjenicom da nije došlo do trajnog popunjavanja strukturnog radnog mjesta i s time povezanog raskida ugovora ili odnosa na određeno vrijeme zbog propustâ poslodavca iz javnog sektora s obzirom na odabir stalno zaposlenog statutarnog osoblja. Od toga valja odvojiti podredno pitanje o tome mogu li ti propusti dovesti do zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa(15).
36. Članak 5. stavak 2. točka (a) Okvirnog sporazuma u načelu prepušta državama članicama da utvrde uvjete pod kojima će se ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme smatrati „uzastopnima”. Tumačenje nacionalnih odredbi također je u isključivoj nadležnosti nacionalnih sudova(16).
37. Međutim, manevarski prostor koji se time ostavlja državama članicama ograničava se zahtjevom da se cilj ili praktična učinkovitost Okvirnog sporazuma ne dovode u pitanje. Konkretno, nacionalna tijela ne smiju se koristiti tim manevarskim prostorom na način da nastane situacija koja može dovesti do zlouporabe te stoga biti u suprotnosti s tim ciljem(17).
38. Kada je riječ o određivanju materijalnog područja primjene Okvirnog sporazuma, ta prepreka u pogledu nacionalne organizacijske autonomije ima osobitu važnost. Naime, sprečavanje nestabilnosti za zaposlenike koje se nastoji postići člankom 5. Okvirnog sporazuma u velikoj bi mjeri bilo bespredmetno kada bi nacionalni zakonodavac iz područja primjene Okvirnog sporazuma mogao jednostavno izuzimati određene dugotrajne radne odnose, koji su u formalnom pogledu ipak sklopljeni na određeno vrijeme, na primjer tako da ih unatoč mogućim promjenama proglasi jedinstvenim odnosom, ili tako da ih obrazloži privremenošću, ali otpočetka na neodređeno vrijeme, sve do trajnog popunjavanja predmetnog strukturnog radnog mjesta, koje se ne može predvidjeti.
39. Okolnosti glavnog slučaja upućuju na taj rizik. S jedne strane, tuženo tijelo osporava primjenjivost članka 5. Okvirnog sporazuma s obzirom na činjenicu da je dotična osoba uvijek bila zaposlena na temelju samo jednog ugovora te je pritom u skladu s činjeničnim utvrđenjima suda koji je uputio zahtjev, nakon prestanka prvog radnog odnosa odmah slijedilo drugo imenovanje. Nadalje, tuženo tijelo je pred sudom koji je uputio zahtjev također istaknulo da će se držati svojeg pravnog stajališta čak i ako se u okviru radnog odnosa promijenila samo vrsta ugovora, koji je uvijek bio sklopljen na određeno vrijeme, iz povremenog u privremeni ili zamjenski ugovor. S druge strane, iz relevantnih odredbi nacionalnog prava proizlazi da privremeno osoblje u načelu ostaje zaposleno sve dok se predmetno radno mjesto ne ukine ili trajno ne popuni(18). Međutim, za nepoštovanje zakonskih odredbi o popunjavanju slobodnih radnih mjesta(19) ne postoje jasne pravne posljedice. Stoga se u skladu s predmetnim nacionalnim propisima može dogoditi da službenik koji je zaposlen kao takozvani član privremenog osoblja (privremeno statutarno osoblje zaposleno na određeno vrijeme), čak i bez formalnog obnavljanja ugovora(20) ostane zaposlen na neodređeno vrijeme, ali ne trajno, jer poslodavac iz javnog sektora, protivno zakonskim odredbama, ne osigurava trajno popunjavanje slobodnih strukturnih radnih mjesta na temelju natječaja.
40. Stoga, s obzirom na svoju obvezu tumačenja primjenjivog nacionalnog zakonodavstva u skladu s Direktivom(21), nacionalni sudovi trebaju osigurati da se postojanje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa ocjenjuje kao uvjet za primjenu članka 5. Okvirnog sporazuma i da se pritom na odgovarajući način uzimaju u obzir ciljevi te odredbe.
41. Stoga valja odbaciti isključivo formalno gledište u skladu s kojim se pretpostavka da postoje različiti uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi temelji isključivo na formalnom prestanku i zatim na ponovnom zasnivanju pravnog odnosa.
42. Naprotiv, uzastopne ugovore o radu ili radne odnose valja pretpostaviti i uvijek kada u pogledu osnove za zapošljavanje o kojoj je riječ dolazi do sadržajne promjene koja, protivno cilju članka 5. Okvirnog sporazuma, izlaže dotičnog radnika povećanoj nesigurnosti. To je osobito slučaj ako se predmetna izmjena odnosi na trajanje ugovora o radu ili radnog odnosa, uvjete pod kojima on prestaje ili izglede za stalno zaposlenje koji proizlaze iz određene vrste zaposlenja. U ovom bi slučaju osobito mogli biti upitni izgledi za stalno zaposlenje.
43. U tom pogledu, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je pristup stalnom radnom odnosu u službi javnog zdravstva, i kada je riječ o dugogodišnjim službenicima zaposlenima na određeno vrijeme, moguć samo u slučaju uspješnog sudjelovanja u natječaju koji se temelji na kvalifikacijama i testovima(22). Međutim, kao što je na raspravi potvrdio zastupnik Comunidada de Madrid, u takvim natječajima mogu sudjelovati samo određene kategorije osoblja. Iz podnesenog spisa ne proizlazi postoji li usto za sudjelovanje u natječaju uvjet u pogledu minimalnog razdoblja zaposlenja u odgovarajućoj kategoriji osoblja. Stoga je na nacionalnom sudu da ispita je li u pogledu određene osnove za zapošljavanje došlo do relevantne promjene koja je istovjetna primjeni dodatnog ugovora o radu ili radnog odnosa(23).
44. Osim toga, članak 5. Okvirnog sporazuma trebao bi se primjenjivati i na obnavljanje samo jednog ugovora o radu ili radnog odnosa na određeno vrijeme ako takvo obnavljanje neodređenog trajanja proizlazi iz nepoštovanja zakonskih odredbi o popunjavanju slobodnih radnih mjesta. Naime, nepoštovanje navedenih zakonskih odredbi praktički dovodi do izmjene trajanja ugovora jer ga se obnavlja na neodređeno vrijeme. To je u glavnom slučaju jasno iz činjenice da zakonski predviđena mogućnost daljnjeg zapošljavanja privremenog osoblja do trajnog popunjavanja odgovarajućih strukturnih radnih mjesta dovodi do daljnjeg zapošljavanja na neodređeno vrijeme službenika zaposlenih na određeno vrijeme ako se uostalom ne osigura redovita provedba natječaja uz poštovanje obvezujućeg vremenskog okvira. Tumačenjem relevantnog nacionalnog zakonodavstva u skladu s Direktivom, nacionalni sud u tom pogledu treba odrediti valja li pretpostaviti da postoje uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi od isteka roka koji se u nacionalnom pravu predviđa za provedbu natječaja odnosno za ukidanje radnog mjesta o kojem je riječ.
45. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje u predmetu C-103/18 odgovori na sljedeći način: Prilikom ocjenjivanja, u skladu s nacionalnim pravom, postoje li uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi, koji su uvjet za primjenu članka 5. Okvirnog sporazuma, uzimajući u obzir ciljeve te odredbe od odlučujuće je važnosti je li tijekom predmetnog razdoblja došlo do sadržajnih promjena osnove zapošljavanja koje se odnose na trajanje ugovora o radu ili radnog odnosa, uvjete njegova prestanka ili mogućnost sudjelovanja u natječaju za odabir stalno zaposlenog statutarnog osoblja, čime se dotičnog radnika zaposlenog na određeno vrijeme izlaže povećanoj nesigurnosti.
C. Zlouporaba uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme (treće do peto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i prvo prethodno pitanje u predmetu C-429/18)
46. Trećim do petim prethodnim pitanjem u predmetu C-103/18 i prvim prethodnim pitanjem u predmetu C-429/18 nacionalni sudovi također žele znati treba li spornu primjenu uzastopnih radnih odnosa smatrati zlouporabom.
47. Ta prethodna pitanja proizlaze iz pojašnjenja Suda u presudi Pérez López(24) u pogledu tumačenja pojma „objektivni razlog” iz članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma. U toj je presudi u biti bila riječ o tome je li zahtjev za „objektivnim razlogom” u svrhu primjene uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme već ispunjen ako nacionalna zakonska odredba, poput članka 9. Okvirnog propisa koji je također relevantan u ovom slučaju, određenim namjenama uvjetuje zapošljavanje i zadržavanje službenika zaposlenih na određeno vrijeme.
48. Sud je u tom pogledu utvrdio da „nacionalnim propisom, o kojemu je riječ u glavnom postupku, nije propisano općenito i apstraktno odobrenje za posezanjem za uzastopnim ugovorima o radu na određeno vrijeme, već je sklapanje takvih ugovora, u bitnom, ograničeno ciljem zadovoljenja privremenih potreba poslodavca”(25). Upućujući na posebne potrebe sektora javnog zdravstva i na njegov značaj, Sud je zatim potvrdio da privremena zamjena radnika, kako je u članku 9. stavku 3. Okvirnog propisa predviđena kao razlog za imenovanje osoblja radi obavljanja povremenog posla, može biti objektivni razlog u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma koji kao što pod određenim uvjetima opravdava da su ugovori o radu s osobljem koje nekoga mijenja sklopljeni na određeno vrijeme tako i da se ti ugovori obnavljaju ako se za tim pojavi potreba(26).
49. Sud je na temelju sličnog obrazloženja također priznao da nacionalni propis koji omogućuje obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme radi popunjavanja slobodnih strukturnih radnih mjesta u javnim školama u očekivanju završetka postupaka natječaja može biti opravdan objektivnim razlogom(27).
50. Međutim, to opravdanje ne vrijedi ako iz konkretnog ispitivanja pojedinačnog slučaja proizlazi da obnavljanje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa nije namijenjeno zadovoljavanju privremenih potreba, nego, naprotiv, zadovoljavanju stalnih i trajnih potreba poslodavca glede osoblja(28). To je osobito slučaj kada se nacionalnim propisom formalno dopušta obnavljanje uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa samo na određeno razdoblje koje traje do trenutka završetka postupaka natječaja, ali se takvim propisom međutim ne osigurava stvarno ograničenje broja zamjena koje je jedan te isti radnik izvršio za isto raspoloživo radno mjesto i ako postoji obvezujući vremenski okvir za provedbu i završetak postupaka natječaja(29).
51. Međutim, upravo je o takvoj odredbi riječ u pogledu članka 9. Okvirnog propisa. Iz toga već proizlazi odgovor na treće i četvrto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i na prvo prethodno pitanje u predmetu C-429/18. Ona se naime odnose na činjenicu da su sporni radni odnosi na određeno vrijeme očito namijenjeni pokrivanju stalnih i trajnih potreba za osobljem. Sudovi koji su uputili zahtjeve pritom se oslanjaju na konkretne okolnosti kao što su dugogodišnja i neprekinuta zaposlenost dotičnih radnika, (samo) formalno poštovanje razlogâ za zapošljavanje koje nalaže relevantni nacionalni propis a da se pritom ne osigurava redovita provedba natječaja te na visok udio osoblja zaposlenog na određeno vrijeme u predmetnim službama.
52. Slijedom toga, članak 5. stavak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se protivi primjena nacionalnog propisa, poput onog o kojemu je riječ u glavnim postupcima, u skladu s kojim se obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u sektoru javnog zdravstva smatra opravdanim „objektivnim razlozima” u smislu navedenog članka, zato što se ti ugovori temelje na zakonskim odredbama koje dopuštaju obnovu radi osiguranja pružanja određenih usluga privremene, povremene ili izvanredne naravi, iako su u stvarnosti navedene potrebe trajne i stalne te se ne osigurava da će predmetno tijelo ispuniti svoje zakonske obveze u pogledu ispunjavanja tih potreba i trajnog popunjavanja tih radnih mjesta ili poduzeti jednakovrijedne mjere kako bi se spriječila i izbjegla zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme.
53. Konkretno, što se tiče prvog dijela petog prethodnog pitanja u predmetu C-103/18, valja pojasniti da za postojanje objektivnog razloga u svakom slučaju ne može biti dostatno to što su se poštovali razlozi koje nacionalno zakonodavstvo predviđa za zapošljavanje i zadržavanje javnih službenika zaposlenih na određeno vrijeme(30) i vremensko ograničenje u tom pogledu, a to je završetak eventualnih natječaja. Naprotiv, valja istaknuti važnost konkretnog ispitivanja koje zahtijeva Sud i koje se odnosi na pitanje je li obnavljanje ugovora o radu ili radnog odnosa na određeno vrijeme objektivno opravdano.
54. Naime, iz tužiteljeva razdoblja zaposlenja u glavnom postupku u predmetu C-103/18 jasno je da poštovanje takvih apstraktnih zahtjeva slabo pridonosi sprečavanju nestabilnosti za dotične osobe ako se ispunjavanje potrebe za osobljem, osobito u pogledu popunjavanja trajno slobodnih radnih mjesta, ne osigura i tako da se zaista uzmu u obzir predviđeni vremenski okviri. U suprotnom, mogućnost obnavljanja ugovora koju predviđa nacionalno zakonodavstvo sve do trajnog popunjavanja odgovarajućeg strukturnog radnog mjesta, što predstavlja samo formalno vremensko ograničenje(31), postaje dopuštenje za neograničen broj obnavljanja odnosno za vremenski neograničeno trajanje radnog odnosa na određeno vrijeme što u stvarnosti, protivno cilju članka 5. Okvirnog sporazuma, produljuje nesigurnost u kojoj se nalaze službenici zaposleni na određeno vrijeme(32).
55. Stoga je za ocjenu činjenica u glavnim postupcima ključno pitanje je li utvrđen precizan i obvezujući vremenski okvir za provedbu i završetak natječaja. Međutim, prema mišljenjima sudova koji su uputili zahtjeve, čini se da je to upravo ono što očito nedostaje u glavnim postupcima. Vremenski okviri predviđeni člankom 9. stavkom 3.Okvirnog propisa i člankom 70. Temeljnog zakona u pogledu popunjavanja strukturnih radnih mjesta nisu se poštovali; osim toga, tijekom razdoblja zaposlenja proveden je samo jedan natječaj za predmetnu kategoriju osoblja(33).
56. Drugi dio petog prethodnog pitanja u predmetu C-103/18 odnosi se na usklađenost nacionalne sudske prakse s člankom 5. Okvirnog sporazuma u dijelu u kojem se njome, kada je riječ o pretpostavci da postoji „objektivan razlog” za obnavljanje ugovora o radu ili radnog odnosa na određeno vrijeme, ne uzima u obzir samo poštovanje razlogâ za imenovanje predviđenih nacionalnim pravom, nego i na privremenu (vremenski ograničenu) prirodu zadaća koje treba izvršiti. Ta se sudska praksa temelji na pretpostavci o nepostojanju usporedivosti između karijernih službenika i privremenog osoblja zbog različitih sustava pristupa, različitog uređenja uvjeta zapošljavanja koji se na njih odnose i trajanja njihovih zadaća. U tom je pogledu dovoljno navesti da se takvom sudskom praksom ne predviđa konkretno ispitivanje pojedinačnog slučaja, a da se pritom na odgovarajući način uzimaju u obzir osobitosti predmetne djelatnosti i uvjeti njezina obavljanja.
57. Stoga predlažem Sudu da na peto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 odgovori na sljedeći način: Članak 5. stavak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog o kojemu je riječ i koji, u pogledu postojanja objektivnog razloga kao opravdanja za obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u sektoru javnog zdravstva ne uzima u obzir druge kriterije, nego samo postojanje objektivnog razloga za imenovanje na temelju vremenskog ograničenja tog imenovanja ili se u tom pogledu oslanja na činjenicu da za zadaće koje treba obaviti postoji vremensko ograničenje a da se pritom ne poštuju na odgovarajući način osobitosti predmetne djelatnosti i uvjeti njezina obavljanja u pojedinačnom slučaju.
D. Nacionalne mjere potrebne za sankcioniranje zlouporaba (šesto i sedmo prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i drugo do sedmo prethodno pitanje u predmetu C-429/18)
58. Ovim prethodnim pitanjima u biti se želi utvrditi koje mjere sudovi koji su uputili zahtjeve mogu primijeniti kako bi djelotvorno sankcionirali zlouporabu uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme, a da pritom u potpunosti iskoriste mogućnosti tumačenja i nadležnosti koje im pripadaju(34).
59. Pravo Unije ne predviđa određene sankcije za slučajeve u kojima, unatoč preventivnim mjerama koje valja poduzeti u skladu s člankom 5. stavkom 1. Okvirnog sporazuma, dođe do zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Stoga je zadaća država članica da usvoje mjere koje moraju biti ne samo razmjerne nego i dovoljno učinkovite i odvraćajuće, kako bi se osigurala puna djelotvornost standarda utvrđenih na temelju Okvirnog sporazuma(35).
60. Pritom države članice trebaju poštovati ograničenja postupovne autonomije koju imaju u tom pogledu. U slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, mjera koja daje učinkovita i istovjetna jamstva za zaštitu radnika mora se moći primijeniti za pravilno kažnjavanje zlouporaba i poništavanje posljedica povrede prava Unije(36). Tom obvezom država članica ne dovodi se u pitanje manevarski prostor koji im se priznaje u pogledu odabira takvih odgovarajućih mjera(37).
61. Budući da je tumačenje odredbi nacionalnog prava isključivo zadaća sudova koji su uputili zahtjeve, također je na njima da provjere ispunjavaju li relevantne odredbe nacionalnog prava navedene uvjete. U tom pogledu, sudovi koji su uputili zahtjeve pretpostavljaju da učinkovite mjere u smislu članka 5. Okvirnog sporazuma nedostaju u nacionalnom pravu ako su predmetni radni odnosi uređeni upravnim pravom. S obzirom na te okolnosti Sud na temelju prethodnih pitanja treba dati pojašnjenja koja će služiti kao vodilja nacionalnom sudu prilikom donošenja odluke(38).
62. Mjere razmatrane u prethodnim pitanjima valja ispitati u nastavku s obzirom na ta načela.
1. Provedba natječaja (drugo i treće prethodno pitanje u predmetu C-429/18)
63. Tim prethodnim pitanjima u biti se želi pojasniti je li mogućnost sudjelovanja u natječajima, poput onih o kojima je riječ u ovom predmetu, dovoljna kao učinkovita mjera za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme ako se nacionalnim propisom ne predviđaju dodatne mjere za sankcioniranje.
64. U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev polazi od toga da, u skladu sa španjolskim pravom, pristup stalnom zaposlenju u javnom sektoru nužno pretpostavlja uspješno sudjelovanje u natječaju i da trajno popunjavanje slobodnih strukturnih radnih mjesta dovodi do otpuštanja službenika zaposlenih na određeno vrijeme nakon završetka takvog natječaja.
65. Već je dokazano(39) da obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme radi popunjavanja slobodnih strukturnih radnih mjesta u sektoru javnog zdravstva sve do završetka natječaja u načelu nije opravdano objektivnim razlogom u smislu članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma, osim ako se relevantnim nacionalnim propisom istodobno ne utvrđuje obvezujući vremenski okvir za provedbu i završetak tih natječaja. Ta razmatranja o nedostatku odgovarajućih nacionalnih mjera za sprečavanje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme vrijede tim više u pogledu djelotvornog sankcioniranja eventualnih zlouporaba, u skladu s pravom Unije.
66. Kao prvo, iz glavnih postupaka je jasno da se vremenski okviri provedbe natječajâ predviđeni nacionalnim propisom o kojem je riječ ne poštuju i da pritom nema vidljivih posljedica. U svakom slučaju, provedba natječajâ ovisi o financijskoj mogućnosti države i diskrecijskoj ocjeni uprave.
67. Kao drugo, trenutak trajnog imenovanja ostaje neodređen čak i u slučaju uspješnog sudjelovanja u natječaju(40).
68. Kao treće, sud koji je uputio zahtjev upućuje na „natječaje otvorene za sve građane”, iz čega se može zaključiti da su oni otvoreni i za kandidate koji nisu bili izloženi zlouporabi uzastopnih ugovora određeno vrijeme, a da se pritom nije na odgovarajući način uzela u obzir zloporaba (na primjer, davanjem prednosti pri zapošljavanju u slučaju uspješnog sudjelovanja u natječaju).
69. Kao četvrto, provedba natječajâ ni u kojem slučaju ne dopušta da se posljedice povrede prava Unije otklone u pogledu neuspješnih sudionika koji, osim toga, moraju računati s time da će biti otpušteni u trenutku koji nije moguće odrediti(41).
70. Iz tih razloga predlažem Sudu da na drugo i treće prethodno pitanje u predmetu C-429/18 odgovori na sljedeći način: Članak 5. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da, u slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, za primjereno sankcioniranje takve zlouporabe i otklanjanje posljedica povrede prava Unije nije dovoljno provesti natječaje otvorene za sve građane ako je, u slučaju uspješnog sudjelovanja za osobu zaposlenu na određeno vrijeme koja je bila žrtva zlouporabe pristup stalnom radnom odnosu zbog toga i dalje nepredvidiv i nesiguran, a u relevantnom nacionalnom zakonodavstvu ne predviđaju se dodatne mjere za sankcioniranje.
2. Promjena radnih odnosa na određeno vrijeme u radne odnose na neodređeno vrijeme koji nisu stalni (četvrto prethodno pitanje u predmetu C-429/18)
71. Članak 5. stavak 2. Okvirnog sporazuma u načelu prepušta državama članicama da utvrde uvjete pod kojima će se ugovori o radu ili radni odnosi na određeno vrijeme smatrati zaključenima na neodređeno vrijeme. Iz toga među ostalim proizlazi da se tom odredbom ne propisuje opća obveza država članica da predvide konverziju ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovore na neodređeno vrijeme(42).
72. U Španjolskoj pristup stalnom zaposlenju u javnoj službi nužno pretpostavlja uspješno sudjelovanje u natječaju. Stoga se prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, i u slučaju zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme može uzeti u obzir samo promjena predmetnog radnog odnosa na određeno vrijeme u takozvani radni odnos na neodređeno vrijeme koji nije trajan, na temelju sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud)(43). Međutim, prema usklađenim pojašnjenjima suda koji je uputio zahtjev i španjolske vlade, takav radni odnos također treba prekinuti ako je odgovarajuće strukturno radno mjesto trajno popunjeno ili ako ga se ukine(44).
73. Međutim, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) u međuvremenu razvio svoju sudsku praksu. Stoga na temelju prethodno navedenih pretpostavki suda koji je uputio zahtjev nije potrebno odgovoriti na četvrto prethodno pitanje u predmetu C-429/18 .
74. Na temelju dviju presuda Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 26. rujna 2018.(45), zlouporabu zapošljavanja statutarnog osoblja zaposlenog na određeno vrijeme u službi javnog zdravstva valja sankcionirati zadržavanjem radnog odnosa „dok tijelo koje imenuje službenike ne ispuni zahtjeve iz članka 9. stavka 3. trećeg podstavka Okvirnog propisa”(46) i tako eventualno do stvaranja strukturnog radnog mjesta u skladu s utvrđenim potrebama. Osim toga, dotičnim se zaposlenicima priznaje pravo na naknadu štete.
75. Stoga sud koji je uputio zahtjev treba ispitati može li se u slučaju zlouporabe pravo na zadržavanje radnog odnosa koje priznaje najviši nacionalni sud, do stvaranja strukturnog radnog mjesta u skladu s potrebama i u vezi s pravom na naknadu štete smatrati dovoljno učinkovitom mjerom za sankcioniranje zlouporaba.
76. Pritom sud koji je uputio zahtjev može slijediti razmatranja Suda u predmetu Santoro(47). Naime, ako nacionalno pravo, kao u predmetnoj situaciji, ne predviđa mogućnost promjene u slučaju zlouporabe, u svrhu poštovanja zahtjevâ iz članka 5. Okvirnog sporazuma potrebno je da dotična osoba ima pravo na naknadu štete, kojom se omogućuje primjerena i potpuna nadoknada pretrpljene štete(48). U tom pogledu, među ostalim, valja ispitati je li se zahtjevom u pogledu obveze da se dokaže propuštanje prilika za zaposlenje i izgubljena zarada koja je proizašla iz toga radniku onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja mu se dodjeljuju pravom Unije(49).
77. Osim toga, nacionalni propis koji se odnosi na naknadu štete treba„prati[ti] mehanizam djelotvornih i odvraćajućih sankcija”(50). Međutim, prethodno navedeno pravo na zadržavanje radnog odnosa koje je podložno konačnoj ocjeni suda koji je uputio zahtjev ne predstavlja takvu mjeru, s obzirom na to da bi se radni odnos dotičnog službenika u slučaju ukidanja odgovarajućeg strukturnog radnog mjesta ili njegova trajnog popunjavanja očito ionako trebao prekinuti. Usto se čini da se navedena nacionalna sudska praksa odnosi na statutarno pomoćno osoblje, a ne na privremeno osoblje (privremeno zaposleno statutarno osoblje) poput onoga u glavnim postupcima, zbog čega bi se barem trebalo pojasniti njezino značenje za glavne postupke. U tom kontekstu svakako treba napomenuti da stvaranje novih strukturnih radnih mjesta u skladu s utvrđenim potrebama ne može pomoći službenicima zaposlenima na određeno vrijeme ako se ne provode potrebni natječaji za trajno popunjavanje takvih radnih mjesta. U takvim okolnostima zadržavanje radnog odnosa na određeno vrijeme u skladu sa zahtjevima najvišeg nacionalnog suda također znači da se nesigurnost samo produljuje.
78. Stoga predlažem Sudu da na četvrto prethodno pitanje u predmetu C-429/18 odgovori s obzirom na razvoj nacionalnog prava koji proizlazi iz spisa, na način da se članku 5. Okvirnog sporazuma ne protivi sudska praksa nacionalnih sudova koji automatski ne sankcioniraju zlouporabu uzastopnih ugovora na određeno vrijeme koju poslodavac u javnom sektoru čini tako što radni odnos na određeno vrijeme mijenja u radni odnos na neodređeno vrijeme. Takva sudska praksa može, s jedne strane, dotičnom radniku pružiti pravo na daljnje zaposlenje dok poslodavac ne provede ispitivanje potreba za koje je nadležan te ispuni obveze koje iz toga proizlaze i, s druge strane, priznati pravo na potpunu naknadu štete koja mu je prouzročena takvom zlouporabom. Te mjere trebaju pratiti mehanizam djelotvornih i odvraćajućih sankcija.
3. Priznavanje stalnog zaposlenja uz jamstvo jednakog postupanja prema statutarnom osoblju zaposlenom na neodređeno vrijeme i trajno (šesto, sedmo i deveto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 te peto i šesto prethodno pitanje u predmetu C-429/18)
79. Tim prethodnim pitanjima u biti se želi pojasniti u kojoj mjeri, i eventualno pod kojim uvjetima, članak 5. stavak 2. Okvirnog sporazuma nalaže promjenu ugovora na određeno vrijeme u stalan radni odnos na neodređeno vrijeme usporediv sa službenikovim radnim mjestom(51) ako je riječ o zlouporabi uzastopnih ugovora na određeno vrijeme.
80. Sudovi koji su uputili zahtjeve s pravom pretpostavljaju da je nacionalni propis, kojim se jedino u javnom sektoru zabranjuje pretvaranje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, usklađen s Okvirnim sporazumom samo ako nacionalno pravo u tom sektoru predviđa drugu djelotvornu mjeru za sprečavanje i, u slučaju potrebe, sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme(52).
81. U tom kontekstu, odgovor na prethodna pitanja relevantan je samo ako su sudovi koji su uputili zahtjeve prethodno ocijenili da španjolsko pravo ne pruža dovoljno djelotvorne i odvraćajuće mjere za sankcioniranje zlouporabe i otklanjanje njezinih posljedica. S obzirom na prethodno(53) navedeni razvoj sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud), više se ne može bez daljnjega polaziti s tom pretpostavkom.
82. U slučaju da Sud ipak želi odlučivati o meritumu prethodnih pitanja, smatram da se sljedeća razmatranja protive tumačenju članka 5. Okvirnog sporazuma na način da je nacionalnom sudu dopušteno da zanemari jasnu zabranu nacionalnog prava i sankcionira zlouporabu uzastopnih ugovora na određeno vrijeme izravnim priznavanjem stalnog zaposlenja u pojedinačnim slučajevima.
83. Točno je da bi se takvom promjenom omogućilo sankcioniranje te zlouporabe i trajno poništavanje njezinih posljedica(54). Međutim, valja uzeti u obzir da mjere propisane pravom Unije(55) u svakom slučaju trebaju biti proporcionalne i da stoga ne smiju prelaziti ono što je nužno za ostvarenje cilja koji se želi postići člankom 5. Okvirnog sporazuma.
84. No kada bi se nacionalnim sudovima prepustilo da u svrhu sankcioniranja zlouporabe u svakom pojedinačnom slučaju priznaju stalno zaposlenje službenika zaposlenog na određeno vrijeme, to bi uvelike utjecalo na pristup javnoj službi u cjelini i ozbiljno dovelo u pitanje ulogu natječajâ. Tako bi se prvenstveno prema službenicima koji su uspješno sudjelovali u natječaju, ali možda još nisu dobili stalno zaposlenje, postupalo jednako kao prema onima koji nisu sudjelovali u tim natječajima ili su sudjelovali bez uspjeha. Usto bi bilo gotovo nemoguće na odgovarajući način uzeti u obzir različito trajanje zlouporabe i zasluge dotičnih osoba.
85. Stoga, pod uvjetom da zahtjevi iz članka 5. Okvirnog sporazuma, u nedostatku drugih mogućnosti sankcioniranja, mogu nalagati promjenu ugovora na određeno vrijeme u stalne radne odnose na neodređeno vrijeme, čini mi se da je uređeni postupak za provedbu te sankcije prijeko potreban kako bi se na razumljiv način odredio redoslijed imenovanja na temelju objektivnih i transparentnih kriterija. Odgovor na pitanje može li nacionalni sud naložiti provedbu takvog postupka kako bi osigurao punu učinkovitost Okvirnog sporazuma, proizlazi prvenstveno iz nadležnosti koje su mu dodijeljene nacionalnim pravom(56).
86. S obzirom na ta razmatranja, nije potrebno odgovoriti na sedmo prethodno pitanje iz predmeta C-103/18 i na istovjetno šesto prethodno pitanje iz predmeta C-429/18 koja se odnose na utvrđivanje uvjeta zapošljavanja nakon promjene ugovora(57).
4. Dodjela naknade koja odgovara iznosu naknade zbog neopravdanog otkaza (sedmo prethodno pitanje u predmetu C-429/18)
87. Tim prethodnim pitanjem želi se pojasniti u kojoj se mjeri člankom 5. nalaže analogna primjena nacionalnog propisa koji se odnosi na zaštitu zaposlenikâ od otkaza u skladu s pravilima privatnog prava i koja se primjenjuju na javne službenike kao mjera sankcioniranja.
88. Iz odluka kojima se upućuje prethodno pitanje ne može se jednoznačno zaključiti u kojim bi okolnostima trebalo primijeniti takvu mjeru. Dok Comunidad de Madrid ističe da je otpuštanje službenika koji je zaposlen na određeno vrijeme kao član privremenog osoblja u načelu isključeno sve dok se odgovarajuće radno mjesto trajno ne popuni i da bi u svakom slučaju postojalo pravo na ponovno zapošljavanje, čini se da sud koji je uputio zahtjev razmatra predmetnu naknadu štete prilikom svakog raskida ugovora ako postoji zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme.
89. Ako se ta naknada štete usto dodjeljuje uz prethodno navedeno pravo na naknadu štete(58), mogla bi biti riječ o prikladnoj mjeri za sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovorima o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme. Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da to ocijeni tako da pritom uzme u obzir sva mjerodavna pravna pravila svojeg nacionalnog prava(59).
5. Predloženi odgovor u vezi s propisanim mogućnostima sankcioniranja
90. Na temelju prethodnih razmatranja predlažem Sudu da na šesto i sedmo prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i drugo do sedmo prethodno pitanje u predmetu C-429/18 odgovori na sljedeći način:
Članak 5. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da ocijeni, u skladu sa svim mjerodavnim pravnim pravilima njegova nacionalnog prava, jesu li mjere, poput onih koje se razmatraju u prethodnim pitanjima, odgovarajuće mjere za sankcioniranje zlouporaba koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.
Podložno konačnoj ocjeni sudova koji su uputili zahtjeve, za primjereno sankcioniranje takve zlouporabe i otklanjanje posljedica povrede prava Unije nije dovoljno provesti natječaje otvorene za sve građane ako je pristup stalnom radnom odnosu koji je time eventualno omogućen zbog svojih obilježja i dalje nepredvidiv i nesiguran, a u relevantnom nacionalnom zakonodavstvu ne predviđaju se dodatne mjere za sankcioniranje (drugo i treće prethodno pitanje u predmetu C-429/18).
Članku 5. Okvirnog sporazuma ne protivi se sudska praksa nacionalnih sudova koji automatski ne sankcioniraju zlouporabu uzastopnih ugovora na određeno vrijeme koju poslodavac u javnom sektoru čini tako što radni odnos na određeno vrijeme mijenja u radni odnos na neodređeno vrijeme. Takva sudska praksa može, s jedne strane, dotičnom radniku pružiti pravo na daljnje zaposlenje dok poslodavac ne provede ispitivanje potreba za koje je nadležan te ispuni obveze koje iz toga proizlaze i, s druge strane, priznati pravo na potpunu naknadu štete koja mu je prouzročena takvom zlouporabom. Te mjere trebaju pratiti mehanizam djelotvornih i odvraćajućih sankcija. Na primjer, u obzir dolazi dodatna obveza plaćanja paušalne naknade štete koja je s obzirom na svoj iznos dovoljno odvraćajuća. Na sudovima koji su uputili zahtjeve je da ocijene ispunjava li naknada zbog poslodavčeva nezakonitog otkaza te zahtjeve (šesto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 te četvrto, peto, šesto i sedmo prethodno pitanje u predmetu C-429/18).
E. Postupovni status službenika zaposlenih na određeno vrijeme (drugo i osmo prethodno pitanje u predmetu C-103/18)
91. Predmet tih prethodnih pitanja jest ocjena pravila nacionalnog postupovnog prava, u skladu s kojima javni službenik gubi prava dodijeljena Direktivom 1999/70 ako, u slučaju uzastopnih ugovora na određeno vrijeme, ne osporava svaki upravni akt koji se odnosi na njegovo (ponovno) imenovanje, prestanak radnog odnosa ili provedbu natječaja radi popunjavanja odgovarajućeg strukturnog radnog mjesta.
92. Ako u španjolskom pravu postoji odgovarajuće pravilo, što španjolska vlada i Comunidad de Madrid osporavaju, ne bi trebalo biti sumnje u to da ono čini gotovo nemogućim ili pretjerano otežanim ostvarivanje prava dodijeljenih pravom Unije te da stoga nije u skladu s načelom djelotvornosti.
93. S jedne strane, takvo pravilo upućuje na to da izostanak službenikove reakcije valja tumačiti kao pristanak na zlouporabu, iako za taj izostanak reakcije postoje očiti razlozi, kao što su nepoznavanje vlastitih prava, troškovi postupka ili strah od nepovoljnih posljedica. Takvo stavljanje dotičnih službenika u nepovoljan položaj u pogledu postupovnog prava očito je protivno cilju Okvirnog sporazuma. Osim toga, razmatranja koja se odnose na prvo prethodno pitanje u predmetu C-103/18 (odjeljak B) pokazuju da utvrđivanje akta koji se može pobijati u svakom slučaju podrazumijeva poteškoće. Ako službenik zbog pogrešne procjene ili nepoznavanja predmetnog akta odluči da neće primijeniti mogućnost pobijanja, to je na temelju pravila o kojem je riječ uvijek na štetu tog službenika.
94. S druge strane, takav bi učinak bio poticaj odgovornim tijelima za povredu članka 5. Okvirnog sporazuma. Zaposlenici se mogu protiviti uzastopnim radnim odnosima na određeno vrijeme i u tom se slučaju zaposlenje može prekinuti a da pritom nema opasnosti od optužbe za zlouporabu. Druga je mogućnost da ne iskažu protivljenje i da izgube pravnu zaštitu zbog povrede članka 5.
95. S obzirom na ta razmatranja koja se odnose na drugo prethodno pitanje u predmetu C-103/18, nije potrebno odgovoriti na osmo prethodno pitanje jer se ono temelji na valjanosti predmetnog postupovnog pravila.
96. Stoga predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje u predmetu C-103/18 odgovori na sljedeći način: Odredbe Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme priloženog Direktivi 1999/70, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protive nacionalna postupovna pravila koja obvezuju radnika zaposlenog na određeno vrijeme na aktivno postupanje u obliku podnošenja prigovora ili pravnog sredstva protiv svih uzastopnih imenovanja i razrješenja kako bi isključivo na taj način ostvario zaštitu pruženu Direktivom i prava koja su mu zajamčena pravnim poretkom Unije.
V. Zaključak
97. S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da na zahtjev za prethodnu odluku odgovori na sljedeći način:
1. Kako bi se u skladu s nacionalnim pravom ocijenilo postoje li uzastopni ugovori o radu ili radni odnosi, koji su uvjet za primjenu članka 5. Okvirnog sporazuma, uzimajući u obzir ciljeve te odredbe od odlučujuće je važnosti je li tijekom predmetnog razdoblja došlo do sadržajnih promjena osnove zapošljavanja koje se odnose na trajanje ugovora o radu ili radnog odnosa, uvjete njegova prestanka ili mogućnost sudjelovanja u natječaju za odabir stalno zaposlenog statutarnog osoblja, čime se dotičnog radnika zaposlenog na određeno vrijeme izlaže povećanoj nesigurnosti (prvo prethodno pitanje u predmetu C-103/18).
2. Članak 5. stavak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onog o kojemu je riječ i koji, u pogledu postojanja objektivnog razloga kao opravdanja za obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u sektoru javnog zdravstva ne uzima u obzir druge kriterije, nego samo postojanje objektivnog razloga za imenovanje na temelju vremenskog ograničenja tog imenovanja ili se u tom pogledu oslanja na činjenicu da za zadaće koje treba obaviti postoji vremensko ograničenje a da se pritom ne poštuju na odgovarajući način osobitosti predmetne djelatnosti i uvjeti njezina obavljanja u pojedinačnom slučaju (peto prethodno pitanje u predmetu C-103/18).
Članak 5. stavak 1. točku (a) Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se protivi primjena nacionalnog propisa, poput onog o kojemu je riječ u glavnim postupcima, u skladu s kojim se obnavljanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme u sektoru javnog zdravstva smatra opravdanim „objektivnim razlozima” u smislu navedenog članka, zato što se ti ugovori temelje na zakonskim odredbama koje dopuštaju obnovu radi osiguranja pružanja određenih usluga privremene, povremene ili izvanredne naravi, iako su u stvarnosti navedene potrebe trajne i stalne te se ne osigurava da će predmetno tijelo ispuniti svoje zakonske obveze u pogledu ispunjavanja tih potreba i trajnog popunjavanja tih radnih mjesta ili poduzeti jednakovrijedne mjere kako bi se spriječila i izbjegla zlouporaba uzastopnih ugovora na određeno vrijeme (treće i četvrto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i prvo prethodno pitanje u predmetu C-429/18).
3. Članak 5. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da ocijeni, u skladu sa svim mjerodavnim pravnim pravilima njegova nacionalnog prava, jesu li mjere, poput onih koje se razmatraju u prethodnim pitanjima, odgovarajuće mjere za sankcioniranje zlouporaba koje proizlaze iz uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.
Podložno konačnoj ocjeni sudova koji su uputili zahtjeve, za primjereno sankcioniranje takve zlouporabe i otklanjanje posljedica povrede prava Unije nije dovoljno provesti natječaje otvorene za sve građane ako je, u slučaju uspješnog sudjelovanja, pristup stalnom radnom odnosu zbog toga i dalje nepredvidiv i nesiguran, a u relevantnom nacionalnom zakonodavstvu ne predviđaju se dodatne mjere za sankcioniranje (drugo i treće prethodno pitanje u predmetu C-429/18).
Članku 5. Okvirnog sporazuma ne protivi se sudska praksa nacionalnih sudova koji automatski ne sankcioniraju zlouporabu uzastopnih ugovora na određeno vrijeme koju poslodavac u javnom sektoru čini tako što radni odnos na određeno vrijeme mijenja u radni odnos na neodređeno vrijeme. Takva sudska praksa može, s jedne strane, dotičnom radniku pružiti pravo na daljnje zaposlenje dok poslodavac ne provede ispitivanje potreba za koje je nadležan te ispuni obveze koje iz toga proizlaze i, s druge strane, priznati pravo na potpunu naknadu štete koja mu je prouzročena takvom zlouporabom. Te mjere trebaju pratiti mehanizam djelotvornih i odvraćajućih sankcija. Na primjer, u obzir dolazi dodatna obveza plaćanja paušalne naknade štete koja je s obzirom na svoj iznos dovoljno odvraćajuća. Na sudovima koji su uputili zahtjeve je da ocijene ispunjava li naknada zbog poslodavčeva nezakonitog otkaza te zahtjeve (šesto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 te četvrto, peto, šesto i sedmo prethodno pitanje u predmetu C-429/18).
4. Odredbe Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme priloženog Direktivi 1999/70, u vezi s načelom djelotvornosti, treba tumačiti na način da im se protive nacionalna postupovna pravila koja obvezuju radnika zaposlenog na određeno vrijeme na aktivno postupanje u obliku podnošenja prigovora ili pravnog sredstva (protiv svih uzastopnih imenovanja i razrješenja) kako bi isključivo na taj način ostvario zaštitu pruženu Direktivom i prava koja su mu zajamčena pravnim poretkom Unije (drugo prethodno pitanje u predmetu C-103/18).
1 Izvorni jezik: njemački
2 Presuda od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679)
3 Okvirni sporazum nalazi se u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.)
4 BOE br. 301 od 17. prosinca 2003., str. 44742.
5 BOE br. 261 od 31. listopada 2015.
6 Vidjeti u tom pogledu točku 74. i sljedeće točke.
7 Tužitelji su prvi put zaposleni 1993. odnosno 2003., 2005. i 2007., a to se nastavilo kroz 226 idućih imenovanja sve do trenutka podizanja tužbe.
8 Presuda od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679, t. 26.) i navedena sudska praksa
9 Presuda od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A. Bonporti (C-494/17, EU:C:2019:387, t. 24.)
10 Vidjeti noviju presudu od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A. Bonporti (C-494/17, EU:C:2019:387, t. 27. i 28.).
11 Peto i šesto prethodno pitanje u predmetu C-429/18 odgovaraju šestom i sedmom prethodnom pitanju u predmetu C-103/18.
12 Treće do peto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i prvo prethodno pitanje u predmetu C-429/18
13 Šesto do deveto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 i drugo do sedmo prethodno pitanje u predmetu C-429/18
14 Drugo i osmo prethodno pitanje u predmetu C-103/18
15 Ako se članak 5. Okvirnog sporazuma može primijeniti u okolnostima glavnog slučaja, to pitanje valja razmotriti u nastavku, u odjeljku C.
16 Vidjeti noviju presudu od 21. studenoga 2018., de Diego Porras (C-619/17, EU:C:2018:936, t. 80.).
17 Presuda od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. (C-212/04, EU:C:2006:443, t. 82.)
18 Članak 9. stavak 2. Okvirnog propisa
19 Članak 70. Temeljnog zakona
20 U predmetu C-760/18 Sud treba među ostalim pojasniti može li se odredbom nacionalnog prava spriječiti sklapanje uzastopnih ugovora na određeno vrijeme u slučaju automatskog obnavljanja ugovora.
21 Vidjeti osobito presudu od 4. srpnja 2006., Adeneler i dr. (C-212/04, EU:C:2006:443, t. 108. i 109.).
22 Vidjeti u tom pogledu četvrtu prijelaznu odredbu u vezi s Temeljnim zakonom koja se spominje u točki 9. ovog mišljenja kao i članke 61., 62. i 70. Temeljnog zakona te članke 20. i 31. Okvirnog propisa.
23 Promjena vrste ugovora tijekom razdoblja zaposlenja, koja nije relevantna u predmetu C-103/18 ,također ne bi mogla biti prepreka za pretpostavku o uzastopnim radnim odnosima jer ta promjena u svakom slučaju dovodi do promjene glavnog pravnog okvira u pogledu radnog odnosa, što osobito uključuje različite razloge za otkaz predviđene člankom 9. stavkom 2. i člankom 9. stavkom 3 Okvirnog propisa.
24 Presuda od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679, t. 37. i sljedeće točke)
25 Presuda od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679, t. 43.)
26 Presuda od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679, t. 45.)
27 Presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr. (C-22/13, C-61/13 do C-63/13 i C-418/13, EU:C:2014:2401, t. 99. i 101.) i navedena sudska praksa
28 Presuda od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679, t. 49.) i navedena sudska praksa
29 Presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr. (C-22/13, C-61/13 do C-63/13 i C-418/13, EU:C:2014:2401, t. 108. i 109.)
30 To se osobito odnosi na razloge kao što su potreba ili hitnost kao i na izvršavanje privremenog, povremenog ili izvanrednog programa (članak 9. stavak 1. Okvirnog propisa).
31 Presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr. (C-22/13, C-61/13 do C-63/13 i C-418/13, EU:C:2014:2401, t. 108.)
32 Vidjeti presudu od 14. rujna 2016., Pérez López (C-16/15, EU:C:2016:679, t. 55.).
33 Međutim, u predmetu C-103/18 stranke glavnog postupka spore se o broju natječaja u kojima je tužitelj mogao sudjelovati u cilju stalnog zaposlenja, odnosno je li uopće sudjelovao u njima. Comunidad de Madrid osporava utvrđenje suda koji je uputio zahtjev, u skladu s kojim tužitelj nije sudjelovao u natječaju.
U predmetu C-429/18 sud koji je uputio zahtjev utvrdio je, a da to nije osporavano, da su se 2015. prvi put od 2000. proveli natječaji za predmetnu kategoriju osoblja.
34 U pogledu dosega načela tumačenja nacionalnog prava u skladu s pravom Unije, s ciljem odgovarajućeg sankcioniranja zlouporabe uzastopnih radnih odnosa na određeno vrijeme, vidjeti osobito presudu od 10. ožujka 2011., Deutsche Lufthansa (C-109/09, EU:C:2011:129, t. 56.).
35 Presuda od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166, t. 29.) i navedena sudska praksa
36 Presuda od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A. Bonporti (C-494/17, EU:C:2019:387, t. 28.) i navedena sudska praksa
37 Presuda od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr. (C-22/13, C-61/13 do C-63/13 i C-418/13, EU:C:2014:2401, t. 118.)
38 Presuda od 8. svibnja 2019., Rossato i Conservatorio di Musica F.A. Bonporti (C-494/17, EU:C:2019:387, t. 29.)
39 Vidjeti točku 52. ovog mišljenja i sljedeće točke.
40 Stoga, s obzirom na to da je opunomoćenik Comunidada de Madrid naveo na raspravi da su neki od tužitelja u glavnom postupku uspješno sudjelovali u natječaju u predmetu C-429/18, time se ne mijenja činjenica da se ne može predvidjeti datum njihova uključenja u statutarno osoblje zaposleno na neodređeno vrijeme i trajno.
41 Budući da se Comunidad de Madrid poziva na provođenje natječajâ u okviru primjene četvrte prijelazne odredbe u vezi s Temeljnim zakonom i na uspješno sudjelovanje u natječaju nekih od tužitelja u glavnom postupku, nije jasno zašto uspješni sudionici još nisu uključeni u statutarno osoblje zaposleno na neodređeno vrijeme i trajno, a neuspješni sudionici u trenutku podnošenja tužbe nisu trajno popunjavali radna mjesta.
42 Presuda od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166, t. 32.) u kojoj se upućuje na presudu od 7. rujna 2006., Marrosu i Sardino (C-53/04, EU:C:2006:517, t. 47.).
43 Vidjeti u tom pogledu presudu od 14. rujna 2016, Martínez Andrés i Castrejana López (C-184/15 i C-197/15, EU:C:2016:680, t. 27.).
44 U tom pogledu, osobe zaposlene na neodređeno vrijeme, ali ne i stalno, očito nisu u boljem položaju od privremenog osoblja u skladu s člankom 9. stavkom 2. Okvirnog propisa.
45 Presude u predmetima br. 1425/2018 (ECLI:ES:TS:2018:3250) i br. 1426/2018 (ECLI:ES:TS:2018:3251)
46 Tom se odredbom nacionalnog prava od tijela za imenovanje zahtijeva da provede analizu potreba i da eventualno naloži stvaranje strukturnog radnog mjesta ako je u razdoblju od dvije godine statutarno pomoćno osoblje imenovano više od dva puta za iste usluge, pod uvjetom da je ukupno trajanje zaposlenja bilo dulje od 12 mjeseci. Vidjeti točku 7. ovog mišljenja.
47 Presuda od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166)
48 O zahtjevima načela djelotvornosti u vezi s dokazima, vidjeti mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Santoro (C-494/16, EU:C:2017:822, t. 55. i sljedeće točke).
49 Rješenje od 12. prosinca 2013., Papalia (C-50/13, neobjavljeno, EU:C:2013:873, t. 32.)
50 Vidjeti izreku presude od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166).
51 U pogledu te odredbe i njezina dosega, vidjeti točku 72. ovog mišljenja.
52 Presuda od 7. ožujka 2018., Santoro (C-494/16, EU:C:2018:166, t. 34.) u kojoj se upućuje na presudu od 7. rujna 2006., Marrosu i Sardino (C-53/04, EU:C:2006:517, t. 49.).
53 Vidjeti točku 76.
54 Mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Santoro (C-494/16, EU:C:2017:822, t. 62.)
55 Vidjeti u tom pogledu točku 60. ovog mišljenja.
56 Stoga na deveto prethodno pitanje u predmetu C-103/18 valja odgovoriti u tom smislu.
57 U pogledu ograničenjâ sadržajnih izmjena ugovora uslijed promjene radnog odnosa, vidjeti presudu od 8. ožujka 2012., Huet (C-251/11, EU:C:2012:133).
58 Vidjeti točke 77. i 78. ovog mišljenja.
59 U tom smislu vidjeti još i presudu od 21. studenoga 2018., de Diego Porras (C-619/17, EU:C:2018:936, t. 96.).