Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
ELEANOR SHARPSTON
od 29. srpnja 2019.(1)
Predmet C-360/18
Cargill Deutschland GmbH
protiv
Hauptzollamt Krefeld
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Poljoprivreda – Zajednička organizacija tržišta u sektoru šećera – Pristojbe – Povrat pogrešno plaćenih iznosa – Tumačenje Uredbe (EU) br. 1360/2013 – Nacionalna pravila o rokovima zastare – Načelo djelotvornosti”
1. Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Finanzgericht (Financijski sud, Düsseldorf, Njemačka) traži smjernice o tome treba li povrat pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera u skladu s Uredbom Vijeća (EU) br. 1360/2013(2) izvršiti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom (s obzirom na načela ekvivalentnosti i djelotvornosti), a posebno s obzirom na zastaru koju to pravo utvrđuje. Pitanje se postavlja u sporu između društva Cargill Deutschland GmbH (u daljnjem tekstu: Cargill Deutschland), kao proizvođača izoglukoze, i nacionalnih nadležnih tijela. Društvo Cargill Deutschland zahtijeva povrat pristojbi na šećer koje je platilo na temelju zakonodavstva koje je ovaj Sud naknadno proglasio nevaljanim. Nadležna tijela navode da su ti zahtjevi zastarjeli na temelju nacionalnih pravila kojima se utvrđuje zastara za takva pravna sredstva.
Pravo Unije
Zajednička organizacija tržišta u sektoru šećera
2. U relevantno vrijeme(3) bitne značajke zajedničke organizacije tržišta šećera uključivale su pravila o cijenama, proizvodnim kvotama i trgovini s trećim zemljama. Sustav se samofinancirao. Ono što je u to vrijeme bila potpora Zajednice za sektor uključivalo je minimalne cijene za šećernu repu koju su proizvođači šećera plaćali poljoprivrednicima Zajednice i interventnu cijenu za šećer po kojoj su interventne agencije kupovale sav šećer koji su im nudili poljoprivrednici Zajednice. Pristojbe na proizvodnju naplaćivale su se proizvođačima šećera kako bi se financirao trošak financijske potpore na proizvodnju šećera koja je bila podijeljena u dvije različite kategorije(4). Pristojbe na proizvodnju trebale su posebno odražavati trošak izvozne subvencije Zajednice – to jest plaćanja koja su bila učinjena u određenim okolnostima kako bi proizvođačima šećera kompenzirala činjenicu da su svjetske cijene šećera općenito bile niže od potporne cijene Zajednice. Primjenjivalo se načelo da sama industrija treba financirati gubitke nastale zbog zbrinjavanja viška proizvodnje(5).
Sudska praksa
3. U predmetu Jülich I(6) brojni su proizvođači šećera osporavali zakonitost određenih aspekata načina na koji su se izračunavale pristojbe na proizvodnju šećera. Tvrdili su da je Komisijina metoda izračuna dovela do toga da oni plaćaju više od troškova zbrinjavanja viška proizvodnje Zajednice. Sudu je postavljeno pitanje je li metoda izračuna koju je primijenila Komisija bila valjana. Sud je odlučio u korist proizvođača šećera. Proglasio je Uredbu Europskog parlamenta i Vijeća (EZ) br. 1762/2003(7) i Uredbu Komisije (EZ) br. 1775/2004(8) nevaljanima.
4. Opći je sud 29. rujna 2011. donio presudu u predmetu Poljska/Komisija(9) u kojoj je naveo da nije postojala primjerena pravna osnova za diferencirani koeficijent za dodatnu pristojbu u sektoru šećera i poništio članak 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1686/2005(10).
5. U predmetu Jülich II(11) pred Sudom se ponovno pokrenuo postupak u odnosu na izračun pristojbi na proizvodnju šećera. Glavno pitanje sada se odnosilo na nesigurnost u odnosu na „ukupan iznos subvencija” o kojima je riječ. Nesigurnost je proizlazila iz činjenice da izvozne subvencije, za koje su se određene količine šećera koje su sadržane u prerađenim proizvodima kvalificirale, nisu bile ni zahtijevane ni isplaćene. U uredbama o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju koje su naplative za tržišne godine između 2003. i 2006. Komisija je te količine uključila u „višak podložan izvozu”, no ne i u „izvozne obveze koje se moraju ispuniti”. S obzirom na to da se od njega zahtijevalo da odluči o valjanosti tog izračuna, Sud je 2008. u predmetu Jülich I utvrdio da su sve izvezene količine u obama slučajevima trebale biti uzete u obzir, neovisno o tome jesu li bile plaćene subvencije, i da su uredbe u pitanju zbog tog razloga bile nevaljane. Nije, međutim, odlučio o tome je li „ukupan iznos subvencija” trebao također uključivati sve dostupne subvencije, neovisno o tome jesu li plaćene, ili samo subvencije koje su doista plaćene(12).
6. Kako bi se uskladila s presudama Suda, Komisija je 2009. donijela novu uredbu, ispravljajući one uredbe koje su bile proglašene nevaljanima(13). Komisija je u svojim novim izračunima u „ukupan iznos subvencija” uključila sve dostupne subvencije, neovisno o tome jesu li bile plaćene ili ne. Ponovno izračunane pristojbe malo su se razlikovale od onih koje su bile originalno utvrđene, ali su bile više nego što bi bile da su samo stvarno plaćene subvencije bile uključene u „ukupan iznos subvencija”. Velik broj proizvođača šećera to je osporavao. U predmetu Jülich II Sud je proglasio Uredbu br. 1193/2009 nevaljanom, navodeći da se za potrebe izračunavanja procijenjenog prosječnog gubitka po toni proizvoda članak 15. stavak 1. točka (d) Uredbe (EZ) br. 1260/2001 trebao tumačiti na način da ukupan iznos subvencija uključuje samo ukupan iznos izvoznih subvencija koje su stvarno plaćene.
7. Vijeće je kao odgovor potom usvojilo Uredbu br. 1360/2013(14).
Uredba br. 1360/2013
8. Uvodne izjave 1. do 10. utvrdile su osnovu na kojoj se temeljilo izračunavanje pristojbi za sporne tržišne godine i odluke Suda koje su proglasile ranije relevantne uredbe Komisije (koje su utvrdile te pristojbe) nevaljanima. Uvodna izjava 11. glasi „[p]ristojbe u sektoru šećera trebaju se dakle utvrditi na odgovarajućoj razini. Za izvoze koji su definirani u skladu s člankom 6. stavkom 5. Uredbe Komisije (EZ) br. 314/2002, ‚prosječni gubitak’ u smislu članka 15. stavka 1. točke (d) [Uredbe br. 1260/2001] trebao bi se izračunavati tako da se stvarno plaćene subvencije podijele s izvezenim količinama, bez obzira na to je li subvencija plaćena [...]”. Navodi iz uvodnih izjava potvrđuju da su se ispravljene pristojbe trebale retroaktivno primjenjivati na sporne tržišne godine, odnosno od datuma kad su pristojbe bile proglašene nevaljanima(15). Uvodna izjava 23. glasi „[z]a potrebe pravne sigurnosti i radi osiguravanja jednakog postupanja prema dotičnim gospodarskim subjektima u različitim državama članicama treba utvrditi zajednički datum na koji bi se pristojbe utvrđene ovom Uredbom trebale uspostaviti u smislu članka 2. stavka 2. drugog podstavka Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1150/2000[(16)]. Međutim, taj se rok ne bi trebao primjenjivati ako su države članice prema nacionalnom pravu obvezne isplatiti određeni iznos dotičnim gospodarskim subjektima nakon tog datuma”.
9. Članak 1. predviđa da će pristojbe na proizvodnju u sektoru šećera za tržišne godine 2001./2002., 2002./2003., 2003./2004., 2004./2005. i 2005./2006. biti one koje su utvrđene u točki 1. Priloga(17). U točki 2. Priloga utvrđeni su koeficijenti koji su potrebni za izračun dodatne pristojbe za tržišne godine 2001./2002. i 2004./2005. Naposljetku, iznosi koje proizvođači šećera plaćaju prodavateljima šećerne repe u odnosu na pristojbe A i B za sporne tržišne godine utvrđeni su u točki 3. Priloga.
10. Članak 2. glasi „[d]atum utvrđivanja pristojbi, kako je utvrđen u članku 2. stavka 2. [Uredbe br. 1150/2000] jest najkasnije 30. rujna 2014., osim ako države članice u poštovanju roka spriječi primjena nacionalnog prava o povratu nepropisno isplaćenih iznosa od strane gospodarskih subjekata”.
11. Članak 3. navodi datume stupanja na snagu Uredbe 1360/2013 u odnosu na sporne tržišne godine. Članak 1. stavak 1. primjenjuje se:
– „od 16. listopada 2002. za tržišnu godinu 2001./2002.,
– od 8. listopada 2003. za tržišnu godinu 2002./2003.,
– od 15. listopada 2004. za tržišnu godinu 2003./2004.,
– od 18. listopada 2005. za tržišnu godinu 2004./2005., i
– od 23. veljače 2007. za tržišnu godinu 2005./2006.”
Članak 1. stavak 2. primjenjuje se:
– „od 16. listopada 2002. za tržišnu godinu 2001./2002., i
– od 18. listopada 2005. za tržišnu godinu 2004./2005.”
Uredba Vijeća (EU) 2018/264
12. Uredba Vijeća (EU) 2018/264(18) nije sama po sebi sporna u ovom postupku. Međutim, sud koji je uputio zahtjev navodi tu uredbu u svojem zahtjevu za prethodnu odluku. U presudi u predmetu Raffinerie Tirlemontoise(19) Sud je Uredbu Komisije (EZ) br. 2267/2000(20) i Uredbu Komisije (EZ) br. 1993/2001(21) proglasio nevaljanima. Ciljevi Uredbe 2018/264 uključuju usklađivanje s tom presudom i utvrđivanje dodatne pristojbe za tržišnu godinu 1999./2000. i pristojbe na proizvodnju za tržišnu godinu 2000/2001 na odgovarajućim razinama(22).
13. Članak 2. stavak 2. propisuje „[r]azlika između pristojbi utvrđenih uredbama (EZ) br. 2267/2000 i (EZ) br. 1993/2001 i pristojbi iz članka 1. ove Uredbe nadoknađuje se onim gospodarskim subjektima koji su platili pristojbe u pogledu tržišnih godina 1999./2000. i 2000./2001., uz valjano utemeljenu primjenu potonjih”.
Nacionalno pravo
14. Članak 12. stavak 1. Gesetza zur Durchführung der Gemeinsamen Marktorganisationen und der Direktzahlungen (Zakon o provedbi zajedničke organizacije tržišta i izravnim potporama; u daljnjem tekstu: MOG) propisuje da na pristojbe u svrhu organizacije tržišta treba na odgovarajući način primijeniti pravila iz Općeg poreznog zakonika, osim ako se MOG-om ili pravilnikom na temelju MOG-a donese odredba kojom se odstupa od tih pravila.
15. Članak 169. stavci 1. i 2. Abgabenordnunga (Opći porezni zakonik; u daljnjem tekstu: AO) propisuje da „utvrđivanje, ukidanje ili izmjena porezne obveze više nije dopuštena nakon isteka roka za utvrđivanje porezne obveze. […] Rok za utvrđivanje porezne obveze iznosi: 1. jednu godinu za trošarine i povrate trošarina, 2. četiri godine za poreze i povrate poreza koji nisu porezi ili povrati poreza u smislu točke 1. ili uvoznih i izvoznih carina iz članka 5. točaka 20. i 21. Carinskog zakonika Unije. [...]”
16. Članak 170. stavak 1. AO-a propisuje da rok za utvrđivanje porezne obveze započinje istekom kalendarske godine u kojoj je ta porezna obveza nastala.
17. U skladu s člankom 172. stavkom 1. AO-a u vezi s njegovim člankom 172. stavkom 1. točkom (d), u mjeri u kojoj porezno rješenje nije izdano privremeno ili podložno preispitivanju, može se poništiti ili izmijeniti u onoj mjeri u kojoj to u suprotnom dopušta zakon.
18. U skladu s člankom 175. stavkom 1. AO-a, porezno rješenje treba poništiti ili izmijeniti ako nastupi događaj koji ima porezni učinak na prošlost.
Činjenično stanje, postupak i prethodno pitanje
19. Hauptzollamt Krefeld (u daljnjem tekstu: nadležna tijela) izdao je sljedeća porezna rješenja koja se odnose na obveze društva Cargill Deutschland vezane uz proizvodnju izoglukoze: (i.) rješenje od 23. listopada 2002. za tržišnu godinu 2001./2002. koje se sastoji od konačne pristojbe na proizvodnju u iznosu od 832 677,71 eura i dodatne pristojbe od u iznosu od 69 270,46 eura; (ii.) rješenje od 20. listopada 2003. za tržišnu godinu 2002./2003. koje se sastoji od konačne pristojbe na proizvodnju od 525 236,03 eura; (iii.) rješenje od 30. ožujka 2004. za tržišnu godinu 2003./2004. za avansne uplate pristojbe na proizvodnju izoglukoze u iznosu od 115 084,15 eura; i (iv.) rješenje od 18. listopada 2005. za tržišnu godinu 2004./2005. kojim se određuje konačna pristojba na proizvodnju u iznosu od 778 800,52 eura i dodatna pristojba u iznosu od 124 101,86 eura(23). Društvo Cargill Deutschland nije osporavalo ta rješenja (u daljnjem tekstu: početna porezna rješenja).
20. Nakon donošenja Uredbe br. 1360/2013, društvo Cargill Deutschland zatražilo je ponovno utvrđivanje pristojbi za sporne tržišne godine i povrat iznosa koje je neosnovano platilo za navedene tržišne godine. Hauptzollamt Krefeld odlukom od 18. travnja 2016. odbio je taj zahtjev. Zauzeo je stajalište da su poništenje, izmjena i ispravak rješenja koja su postala konačna mogući samo unutar roka za utvrđivanje porezne obveze u skladu s člankom 169. stavkom 2. prvom rečenicom točke 2. AO-a. Međutim, u pogledu spornih tržišnih godina za šećer taj je rok istekao.
21. Društvo Cargill Deutschland pokrenulo je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev zahtijevajući povrat pristojbi za koje tvrdi da ih je preplatilo kao rezultat izračuna na temelju zakonodavstva koje je naknadno proglašeno nevaljanim i izmijenjeno Uredbom br. 1360/2013. Ono tvrdi da pravo na povrat proizlazi iz prava Unije i nacionalnog prava.
22. Hauptzollamt Krefeld odgovara da zahtjev društva Cargill Deutschland treba odbiti. Smatra da se primjenjuju pravila o zastari općeg poreznog prava, s obzirom na opća načela ekvivalentnosti i djelotvornosti prava Unije.
23. Sud koji je uputio zahtjev stajališta je da društvo Cargill Deutschland u skladu s nacionalnim pravom nema pravo na povrat plaćenih pristojbi za sporne tržišne godine jer su, s obzirom na datume predmetnih poreznih rješenja, takvi zahtjevi sad zastarjeli.
24. U pogledu djelovanja zastare u skladu s nacionalnim pravilima, sud koji je uputio zahtjev navodi da se, u skladu s točkom 12. stavkom 1. MOG-a u vezi s člankom 169. stavkom 2. prvom rečenicom točke 2. AO-a, primjenjuje propisani rok za utvrđivanje od četiri godine.
25. Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da promjene koje se odnose na izračun pristojbi koje su uvedene Uredbom br. 1360/2013 s retroaktivnim učinkom prema nacionalnom pravu ne dovode do djelovanja članka 175. stavka 1. točke 2. AO-a.
26. Sud koji je uputio zahtjev pita se sprečava li takva okolnost, ako su porezna rješenja konačna u skladu s nacionalnim pravom, povrat preplaćenih pristojbi, s obzirom na to da članak 2. stavak 2. Uredbe 2018/264 dopušta povrat pristojbi u pogledu tržišnih godina 1999./2000. i 2000./2001. na dovoljno obrazložen zahtjev. On želi znati ima li takvo tumačenje članka 2. stavka 2. Uredbe 2018/264 posljedice za povrat pristojbi na temelju Uredbe br. 1360/2013.
27. Posljedično, sud koji je uputio zahtjev uputio je Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Treba li izvršiti povrat pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za koje su, na temelju Uredbe Vijeća (EU) br. 1360/2013 od 2. prosinca 2013. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišne godine 2001./2002., 2002./2003., 2003./2004., 2004./2005. i 2005./2006., koeficijenta potrebnog za izračun dodatnih pristojbi za tržišne godine 2001./2002. i 2004./2005. i iznosa koji proizvođači šećera trebaju platiti prodavateljima šećerne repe u pogledu razlike između maksimalne pristojbe i pristojbe koju treba naplatiti za tržišne godine 2002./2003., 2003./2004. i 2005./2006., potrebni drukčiji izračuni od prethodnih, uzimajući u obzir načela ekvivalentnosti i djelotvornosti u skladu s nacionalnim pravom i osobito uz primjenu zastare koja se uređuje tim pravom?”
28. Pisana očitovanja podnijeli su društvo Cargill Deutschland, belgijska vlada i Europska komisija. Na raspravi održanoj 2. svibnja 2019. iste su stranke iznijele usmena očitovanja. Nadalje, Hauptzollamt Krefeld (koji nije podnio pisana očitovanja) sudjelovao je također na raspravi i iznio usmena očitovanja Sudu.
Ocjena prethodnog pitanja
29. Sud koji je uputio zahtjev u biti želi utvrditi ostaje li društvo Cargill Deutschland obvezno plaćati pristojbe na proizvodnju šećera koje su izračunane na temelju zakonodavstva Unije koje je Sud naknadno proglasio nevaljanim te sprečavaju li nacionalna pravila kojima se uređuju rokovi zastare da se načine novi izračuni na temelju Uredbe br. 1360/2013 koji dovode do prava na povrat dijela plaćenih pristojbi koji nije bio zakonski dugovan.
Uvodne napomene
30. Nije sporno da situacija društva Cargill Deutschland ulazi u područje primjene Uredbe br. 1360/2013 i da ono u načelu ima pravo na povrat (u skladu s nacionalnim postupovnim zakonima, osobito pravilima kojima se uređuju rokovi zastare).
31. Društvo Cargill Deutschland tvrdi da članak 2. stavak 2. Uredbe 2018/264 potvrđuje njegovo pravo na povrat preplaćenih pristojbi. Sud koji je uputio zahtjev stoga također pita treba li tu odredbu uzeti u obzir pri tumačenju Uredbe br. 1360/2013. Slažem se s Komisijom u dijelu u kojem tvrdi da tekst Uredbe 2018/264 nije relevantan. Prvo, sporne tržišne godine ne uključuju 1999./2000. i 2000./2001. – dvije tržišne godine koje su uređene Uredbom 2018/264. Kao drugo, Uredbu br. 1360/2013 treba tumačiti s obzirom na njezin tekst, svrhe i kontekst.
Uredba br. 1360/2013
32. Društvo Cargill Deutschland tvrdi da ima pravo na povrat preplaćenih pristojbi za sporne tržišne godine na temelju Uredbe br. 1360/2013. To pravo proizlazi iz presuda Suda i članaka 264. i 267. UFEU-a, koje treba tumačiti s obzirom na članak 4. stavak 3. UEU-a i članak 291. UFEU-a.
33. Hauptzollamt Krefeld, suprotno tomu, tvrdi da Uredba br. 1360/2013 ne daje proizvođačima šećera izravno pravo na povrat. Proizvođači šećera moraju se osloniti na nacionalna postupovna pravila kako bi na temelju te uredbe isticali zahtjev.
34. Belgijska vlada smatra da na upućeno pitanje treba odgovoriti potvrdno. Zastara može početi teći tek na datum kad se uredbe koje čine pravnu osnovu preplaćenih pristojbi stave izvan snage ili proglase nevaljanima.
35. Komisija, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, tvrdi da se postupak povrata, ako ne postoje usklađene odredbe Unije koje se primjenjuju, uređuje nacionalnim postupovnim pravilima.
36. Pruža li sama Uredba br. 1360/2013 gospodarskim subjektima pravo na povrat preplaćenih pristojbi za sporne tržišne godine ili ta prava proizlaze iz nacionalnih postupovnih pravila i mehanizama?
37. Čini mi se da pravo na povrat preplaćenih pristojbi za sporne tržišne godine nedvojbeno proizlazi iz prava Unije. Takva prava proizlaze logično iz odluka ovog Suda kojima se zakonodavstvo na temelju kojeg su te pristojbe bile plaćene proglašava nevaljanim(24). Sama Uredba br. 1360/2013 ne dodjeljuje prava gospodarskim subjektima kao takvima. Umjesto toga, ona s retroaktivnim učinkom ispravlja pogreške u izračunu pristojbi na proizvodnju za sporne tržišne godine i utvrđuje nove iznose za te pristojbe koji gospodarskim subjektima i nadležnim tijelima država članica omogućuju utvrđivanje preplaćenih iznosa na temelju starog sustava(25).
38. Članak 1. Uredbe br. 1360/2013 utvrđuje (nove, ispravljene) pristojbe na proizvodnju za sporne tržišne godine i upućuje na točku 1. Priloga. Ta točka sadržava tablicu koja za svaku tržišnu godinu utvrđuje pristojbe na proizvodnju u sektoru šećera (izražene kao iznos u eurima po toni relevantnog proizvoda)(26).
39. U skladu s člankom 2., najkasniji datum utvrđivanja(27) pristojbi koje su utvrđene Uredbom br. 1360/2013 jest 30. rujna 2014. Iz članka 2. proizlazi da se sustav zajedničkog upravljanja primjenjuje na pristojbe za proizvodnju šećera(28). Proizvođači ne upućuju zahtjeve Komisiji. Upućuju ih umjesto toga nadležnim nacionalnim tijelima u skladu s domaćim mehanizmima.
40. Članak 3. utvrđuje pravila za retroaktivnom primjenu Uredbe br. 1360/2013 na način da utvrđuje datume od kojih se iznosi pristojbi na proizvodnju i koeficijent za izračun dodatne pristojbe primjenjuju u odnosu na sporne tržišne godine(29).
41. Cilj je Uredbe br. 1360/2013 ispraviti pristojbe koje su pogrešno izračunane i nametnute na temelju uredbi Komisije koje su naknadno proglašene nevaljanima(30). Stoga je nužni cilj te mjere osigurati da se sustav pristojbi na šećer samofinancira, umjesto da proizvodi višak sredstava(31). Uvodna izjava 11. Uredbe br. 1360/2013 propisuje da pristojbe na proizvodnju trebaju biti utvrđene na odgovarajućoj razini(32).
42. Uredba br. 1360/2013 ne propisuje postupke i mehanizme koje države članice trebaju primjenjivati kako bi provele obvezu povrata gospodarskim subjektima preplaćenih iznosa pristojbi na proizvodnju šećera za sporne tržišne godine. Ta je uredba akt opće primjene, u cijelosti je obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama u skladu s člankom 288. UFEU-a. U skladu s tim, takve bi praznine bile iznenađujuće ako se namjeravalo da Uredba br. 1360/2013 doista izravno uređuje ta pitanja.
43. Postupci kojima nacionalna nadležna tijela revidiraju utvrđenja i vraćaju iznose koji su bili preplaćeni jasno ulaze u područje primjene nacionalnih postupovnih pravila. Naravno, ta su pravila predmet općih načela prava Unije o ekvivalentnosti (ne smiju biti nepovoljnija od onih koja se odnose na slična pravna sredstva predviđena za zaštitu prava iz nacionalnog pravnog poretka) i djelotvornosti (ta pravila ne smiju u praksi činiti nemogućim ili pretjerano otežanim izvršavanje prava dodijeljenih pravnim poretkom Unije)(33). Važno je čvrsto imati na umu da je središnji cilj Uredbe br. 1360/2013 utvrditi pravila kojima se osigurava provedba većeg broja presuda ovog Suda.
44. Iako je jasno da gospodarski subjekti iz prava Unije dobivaju pravo na povrat preplaćenih pristojbi, ne slažem se s društvom Cargill Deutschland jer ne smatram da Uredba br. 1360/2013 kao takva predviđa mehanizme ili postupovna pravila kojima se proizvođačima šećera omogućuje da zahtijevaju povrat preplaćenih pristojbi.
Rokovi zastare
45. Jesu li nacionalna pravila o zastari sporne tužbe u glavnom postupku u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti?
46. Društvo Cargill Deutschland navodi da su odredbe koje uređuju rokove zastare ključna sastavnica prava na povrat na temelju Uredbe br. 1360/2013 te bi se trebale tumačiti kao autonoman pojam. Te odredbe nemaju nikakve veze s nacionalnim postupovnim pravilima. Ovdje je zastara počela teći 20. prosinca 2013., kad je Uredba br. 1360/2013 stupila na snagu. To sugerira da bi Sud prilikom tumačenja te uredbe trebao povući odgovarajuće analogije s pravilima za povrat troškova iz članka 236. Carinskog zakonika Unije(34).
47. Hauptzollamt Krefeld tvrdi da su sporna nacionalna pravila usklađena s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti i dodaje da je nužno primijeniti zastaru. Krajnji datumi za zahtjeve potrebni su u interesu pravne sigurnosti.
48. Belgija tvrdi da zahtjevi za povrat podliježu nacionalnim postupovnim pravilima u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. Belgija je na raspravi objasnila da njezini nacionalni mehanizmi nisu jednaki onima u Njemačkoj. U Belgiji tužbe za povrat na temelju nepropisnog plaćanja proizlaze od datuma na koji je plaćanje učinjeno ili dana saznanja da je sporno plaćanje doista bilo „nepropisno”. Rok zastare je deset godina od tog datuma. Lišavanje gospodarskih subjekata bilo kakvog prava na povrat protivi se načelu djelotvornosti.
49. Komisija tvrdi da Uredba br. 1360/2013 ne predviđa mehanizme za povrat preplaćenih pristojbi na proizvodnju, rokove zastare ili bilo koje kamate koje mogu biti dugovane. Iz toga slijedi da je sve obuhvaćeno nacionalnim postupovnim pravom.
50. Započet ću navodeći da se ne slažem s tvrdnjom društva Cargill Deutschland da članak 236. Carinskog zakonika ovdje omogućuje korisnu analogiju. Već sam navela da, prema mojem mišljenju, Uredba br. 1360/2013 kao takva ne utvrđuje pravila koja utvrđuju mehanizme za gospodarske subjekte da zahtijevaju preplaćene pristojbe na šećer(35). Za razliku od toga, verzija Carinskog zakonika koja se primjenjivala u vrijeme spornih tržišnih godina utvrdila je posebna pravila (u glavi VII.) za „Carinski dug”, koja su uključivala odredbe o „vremenskim ograničenjima i postupcima za iznos carine” kao i pravila o „povratu i otpustu carine” (poglavlje 5., koje je uključivalo članak 236.). Sve je to činilo dio specifičnog sustava mehanizama koji je bio donesen na razini Unije.
51. S obzirom na to da je zakonodavac Unije odlučio ostaviti detaljne mehanizme za naplaćivanje i povrat pristojbi na šećer u rukama država članica, ne može se povući nikakva korisna analogija s usklađenim mehanizmima na temelju Carinskog zakonika.
52. Sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku navodi da je Hauptzollamt Krefeld izračunao i izdao početna porezna rješenja za sporne tržišne godine i da ta rješenja nisu bila pobijana. Rješenjem od 18. travnja 2016. Hauptzollamt Krefeld odbio je zahtjev društva Cargill Deutschland (od 13. veljače 2014.) da utvrdi nova porezna rješenja u skladu s Uredbom br. 1360/2013 i vrati iznose koji su bili preplaćeni na temelju početnih poreznih rješenja. U skladu s relevantnim nacionalnim pravilima, društvo Cargill Deutschland nema pravo na povrat jer njegov zahtjev sprečavaju odredbe kojima se uređuje zastara za takve zahtjeve. Propisano razdoblje od četiri godine primjenjuje se na utvrđivanje i izmjene utvrđivanja pristojbi na proizvodnju šećera. U odnosu na najkasniju od spornih tržišnih godina (2004./2005.), to je razdoblje počelo najkasnije 31. prosinca 2006. Zahtjev za ponovno utvrđivanje i povrat društva Cargill Deutschland od 13. veljače 2014. stoga nije mogao biti prihvaćen. To je tim više slučaj u odnosu na ranije sporne tržišne godine.
53. Sud koji je uputio zahtjev također izražava stajalište da su sporna nacionalna postupovna pravila u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.
54. Nisam uvjerena u pravilost mišljenja suda koji je uputio zahtjev.
55. Ovaj je Sud još davne 1970. prepoznao da pravila koja uređuju rokove zastare u postupcima moraju biti utvrđena unaprijed i moraju ispunjavati zahtjeve pravne sigurnosti(36). Postoje uvjerljivi razlozi postupovne logike koji navode da odredbe koje uređuju rokove zastare moraju sadržavati niz pravila koja uređuju duljinu zastare, datum od kojeg počinje teći vrijeme i događaje koji imaju učinak prekida ili zastoja zastare. S obzirom na to, potrebno je uzeti u obzir interese nadležnih tijela država članica i gospodarskih subjekata, zajedno s nadzornom ulogom Komisije u zaštiti financijskih interesa Unije.
56. Ustaljena je sudska praksa da, u nedostatku zakonodavstva Unije, unutarnji pravi poredak svake države članice treba odrediti nadležne sudove i utvrditi detaljna postupovna pravila za pravne postupke koja su namijenjena zaštiti prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije. Stoga država na temelju odredaba nacionalnog prava o odgovornosti za štetu mora naknaditi posljedice gubitka ili štete koja je nastala, pod uvjetom da uvjeti, uključujući rokove, za naknadu gubitka ili štete koji su utvrđeni nacionalnim pravom nisu nepovoljniji od onih koji se odnose na slične zahtjeve nacionalnog prava (načelo ekvivalentnosti) i nisu takvi da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju ostvarivanje naknade (načelo djelotvornosti)(37).
57. Kako bi se utvrdilo je li se u glavnom postupku postupalo u skladu s načelom ekvivalentnosti, sud koji je uputio zahtjev, koji jedini izravno poznaje postupovna pravila koja uređuju ta pitanja, treba razmotriti i svrhu i bitne značajke navodno sličnih sredstava. Svaki predmet u kojem se postavlja pitanje je li nacionalna postupovna odredba koja uređuje zahtjev na temelju prava Unije manje povoljna od onih koje se odnose na slična sredstva nacionalnog prava nacionalni sud mora analizirati uzimajući u obzir mjesto te odredbe u cjelokupnom postupku, njegovo odvijanje i osobitosti pred različitim nacionalnim sudovima(38).
58. Načelo ekvivalentnosti proizlazi iz općeg načela nediskriminacije. U tom smislu nije jasno postoje li ili se pak mogu donijeti slične nacionalne mjere. Okvir glavnog postupka zamršen je i složen te je situacija koja je nastala vrlo posebna. Ti su postupci čvrsto ukorijenjeni u pravu Unije. Izračun pristojbi na šećer prouzrokovao je značajne sudske postupke na razini Unije i odluke sudova Unije kojima se relevantno zakonodavstvo proglašavalo nevaljanim(39). Kao što je to naznačeno u uvodnim izjavama 1. do 22. Uredbe br. 1360/2013, početni zakonodavčevi pokušaji da ispravi stajalište nisu bili uspješni. S obzirom na te okolnosti, bilo bi iznenađujuće ako bi se mogle identificirati stvarno usporedive nacionalne situacije. Činjenica da Uredba br. 1360/2013 ima retroaktivne učinke nije sama po sebi dovoljna da nacionalna sredstva koja se odnose na fiskalne mjere koje također imaju takve učinke učini jednakovrijednima.
59. Pravila o utvrđivanju razumnih rokova zastare za pokretanje postupaka načelno zadovoljavaju zahtjev djelotvornosti, u mjeri u kojoj predstavljaju primjenu temeljnog načela pravne sigurnosti. Ipak, takva vremenska ograničenja ne smiju učiniti ostvarivanje prava što ih pruža pravo Unije praktično nemogućim ili pretjerano teškim(40).
60. Iz navoda suda koji je uputio zahtjev u njegovu zahtjevu za prethodnu odluku jasno je da u odnosu na nacionalna pravila koja uređuju rokove zastare društvo Cargill Deutschland nije nikako moglo podnijeti zahtjev za povrat unutar roka zastare(41). Taj je rok istekao prije no što je Uredba br. 1360/2013 stupila na snagu 20. prosinca 2013. i prije no što je zakonodavac Unije specificirao pristojbe na proizvodnju, koeficijente koji se traže za izračunavanje dodatnih pristojbi i iznose koje proizvođači šećera plaćaju prodavateljima šećerne repe kao što je utvrđeno u članku 1. i Prilogu toj uredbi. Stoga bi bilo gotovo nemoguće za gospodarske subjekte kao što je društvo Cargill Deutschland odrediti iznos preplaćene pristojbe i zahtijevati povrat. Takvi su zahtjevi zastarjeli čak i prije nego što je Uredba br. 1360/2013 stupila na snagu.
61. Hauptzollamt Krefeld (na raspravi) je tvrdio da bi razuman gospodarski subjekt pobijao početna porezna rješenja, što bi kao posljedicu imalo očuvanje položaja društva Cargill Deutschland, sprečavajući konačna utvrđenja tražbina.
62. To je pitanje nacionalnog postupovnog prava. To je također pitanje poslovnog izbora i prosudbe, koji se mogu legitimno razlikovati od jednog gospodarskog subjekta do drugog. Međutim, jesu li nacionalna pravila u bitnome lišila gospodarske subjekte kao što je društvo Cargill Deutschland njihovih prava na zahtjev za povrat nije pitanje prava Unije u ovom postupku.
63. Naime, opće je načelo pravnih sustava država članica da oštećena stranka mora pokazati razumnu pozornost u ograničavanju dosega gubitka ili štete, ili riskira da samostalno snosi gubitak ili pretrpljenu štetu(42). Međutim, bilo bi suprotno načelu djelotvornosti sustavno obvezati oštećene stranke da se koriste svakim pravnim lijekom koji im je potencijalno dostupan, čak i ako bi to moglo rezultirati pretjeranim poteškoćama ili se ne bi moglo od njih razumno zahtijevati.
64. Uz to, tumačenje spornih nacionalnih pravila kao što ih je sud koji je uputio zahtjev opisao lišava Uredbu br. 1360/2013 njezina korisnog učinka. Izričita je svrha te uredbe omogućiti nacionalnim tijelima provedbu presuda sudova Unije u pogledu pravilne primjene režima koji uređuje pristojbe na proizvodnju šećera. Te presude imaju za cilj osigurati da je sustav na kojem se te pristojbe temelje pravilno primijenjen. Svrha tog sustava bila je osigurati da se sustav samofinancira na način da sama industrija financira gubitke koji nastanu kao posljedica prekomjerne proizvodnje šećera. Dopuštanje nadležnim tijelima da zadrže višak pristojbi koje su pogrešno naplaćene protivi se cijeloj filozofiji na kojoj se taj sustav temelji.
65. S obzirom na to da zakonodavac Unije nije utvrdio rok zastare za povrat preplaćenih pristojbi, trenutak od kojeg taj rok počinje teći je pitanje nacionalnog prava i nužno se razlikuje među državama članicama(43). Primjena nacionalnih postupovnih pravila jednako je tako jasno pitanje za nacionalne sudove.
66. Međutim, ako gospodarski subjekti nisu mogli odrediti iznos eventualnog zahtjeva za povrat preplaćenih pristojbi prije stupanja na snagu Uredbe br. 1360/2013, nacionalna pravila koja određuju da relevantni rok zastare istječe prije no što je ta uredba stupila na snagu čine takvim gospodarskim subjektima u praksi nemogućim zahtijevati povrat pogrešno plaćenih pristojbi na šećer na temelju zakonodavstva koje je ovaj Sud proglasio nevaljanim.
Zaključak
67. Imajući prethodna razmatranja u vidu, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Kada su pristojbe na proizvodnju šećera bile pogrešno plaćene, ne smiju se primijeniti nacionalna pravila koja uređuju rokove zastare koji lišavaju gospodarske subjekte mogućnosti zahtijevati povrat pristojbi koje su ponovno izračunane na temelju Uredbe Vijeća (EU) br. 1360/2013 od 2. prosinca 2013. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišne godine 2001./2002., 2002./2003., 2003./2004., 2004./2005. i 2005./2006., koeficijenta potrebnog za izračun dodatnih pristojbi za 2001./2002. i 2004./2005. i iznosa koji proizvođači šećera trebaju platiti prodavateljima šećerne repe u odnosu na razliku između maksimalne pristojbe i pristojbe koju treba naplatiti za tržišne godine 2002./2003., 2003./2004. i 2005./2006., ako primjena tih nacionalnih pravila čini takve zahtjeve praktički nemogućima.
1 Izvorni jezik: engleski
2 Uredba od 2. prosinca 2013. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišne godine 2001./2002., 2002./2003., 2003./2004., 2004./2005. i 2005./2006., koeficijenta potrebnog za izračun dodatnih pristojbi za tržišne godine 2001./2002. i 2004./2005. i iznosa koji proizvođači šećera trebaju platiti prodavateljima šećerne repe u pogledu razlike između maksimalne pristojbe i pristojbe koju treba naplatiti za tržišne godine 2002./2003., 2003./2004. i 2005./2006. (SL 2013., L 343, str. 2.)
3 Obavijesti za plaćanje pristojbi na šećer na koje se odnosi zahtjev za povrat bile su izdane između listopada 2002. i listopada 2005. (vidjeti točku 19. u nastavku ovog mišljenja).
4 Šećer je bio podijeljen u tri kategorije. U bilo kojoj tržišnoj godini proizvodnja šećera A i šećera B bila je unutar kvota koje odgovaraju u načelu, potražnji unutarnjeg tržišta i izvozima viška šećera s koristima od izvoznih subvencija. Šećer C bio je proizveden izvan tih kvota, nije se mogao slobodno stavljati na tržište unutar Zajednice i izvozio se bez koristi od financijske potpore.
5 Uvodne izjave 11. do 15. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1260/2001 od 19. lipnja 2001. o zajedničkoj organizaciji tržišta u sektoru šećera (SL 2001., L 178, str. 1.). Ta je uredba u više navrata stavljena izvan snage i zamijenjena. Tržišta šećera sada su uređena Uredbom (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o uspostavljanju zajedničke organizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i stavljanju izvan snage uredbi Vijeća (EEZ) br. 922/72, (EEZ) br. 234/79, (EZ) br. 1037/2001 i (EZ) br. 1234/2007 (SL 2013., L 347, str. 671.).
6 Presuda od 8. svibnja 2008., Zuckerfabrik Jülich, C-5/06 i C-23/06 do C-36/06, EU:C:2008:260 (u daljnjem tekstu: Jülich I)
7 Uredba od 7. listopada 2003. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišnu godinu 2002./2003. (SL 2003., L 254., str. 4.)
8 Uredba od 14. listopada 2004. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišnu godinu 2003./2004. (SL 2004., L 316, str. 4.)
9 Presuda od 29. rujna 2011., T-4/06, neobjavljena, EU:T:2011:546
10 Uredba od 14. listopada 2005. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju i koeficijenta za dodatnu pristojbu u sektoru šećera za tržišnu godinu 2004./2005. (SL 2005., L 271, str. 12.)
11 Presuda od 27. rujna 2012., Zuckerfabrik Jülich i dr., C-113/10, C-147/10 i C-234/10, EU:C:2012:591 (u daljnjem tekstu: Jülich II)
12 Naime, Sud nije bio pozvan odlučivati o tom pitanju, vidjeti moje mišljenje u predmetu Zuckerfabrik Jülich i dr., C-113/10, C-147/10 i C-234/10, EU:C:2011:701, t. 82.
13 Uredba Komisije (EZ) br. 1193/2009 od 3. studenoga 2009. o ispravku uredaba (EZ) br. 1762/2003, (EZ) br. 1775/2004, (EZ) br. 1686/2005, (EZ) br. 164/2007 i utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišne godine 2002./2003., 2003./2004., 2004./2005. i 2005./2006. (SL 2009., L 321, str. 1.)
14 U međuvremenu je Uredba br. 1260/2001 stavljena izvan snage i zamijenjena. Stoga ona više nije Komisiji pružala pravnu osnovu za donošenje zakonodavstva o ispravku pristojbi.
15 Uvodne izjave 12. do 22.
16 Uredba od 22. svibnja 2000. o provedbi Odluke br. 94/728/EZ, Euratom o sustavu vlastitih sredstava Zajednica (SL 2000., L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 1., str. 12.)
17 Točke (c) do (f) relevantne su za izoglukozu.
18 Uredba od 19. veljače 2018. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju i koeficijenta za izračun dodatne pristojbe u sektoru šećera za tržišnu godinu 1999./2000. i utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišnu godinu 2000./2001. (SL 2018., L 51, str. 1.)
19 Presuda od 9. veljače 2017., C-585/15, EU:C:2017:105
20 Uredba od 12. listopada 2000. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju i koeficijenta za izračun dodatne pristojbe u sektoru šećera za tržišnu godinu 1999./2000. (SL 2000., L 259., str. 29.)
21 Uredba od 11. listopada 2001. o utvrđivanju pristojbi na proizvodnju u sektoru šećera za tržišnu godinu 2000./2001. (SL 2001., L 271, str. 15.)
22 Uvodne izjave 1. do 9.
23 Te ću tržišne godine spominjati zajednički kao sporne tržišne godine.
24 Vidjeti točke 3. do 6. ovog mišljenja.
25 Vidjeti točku 41. ovog mišljenja.
26 Vidjeti točku 9. ovog mišljenja.
27 Datum utvrđivanja definiran je u drugom podstavku članka 2. stavka 2. Uredbe br. 1150/2000. Države članice podliježu obvezi: (i.) da utvrde vlastita sredstva Unije (članak 2. stavak 2. Uredbe br. 1150/2000); (ii.) da ih odobre na bankovni račun Europske unije; i, ako ne ispune obveze, (iii.) da plate nepodmirene kamate preostalih iznosa. Pristojbe na proizvodnju čine dio vlastitih sredstava Europske unije. „Utvrđivanje” vlastitih sredstava znači da se ti iznosi trebaju uzeti u obzir umjesto da se naplaćuju: vidjeti presudu od 15. studenoga 2005., Komisija/Danska, C-392/02, EU:C:2005:683, t. 67.
28 Za sredstva u okviru „zajedničkog upravljanja” Komisija državama članicama povjerava provedbu programa Unije na nacionalnoj razini. Nadležna tijela zatim dodjeljuju sredstva primateljima (u ovom slučaju gospodarskim subjektima u sektoru šećera).
29 Vidjeti točku 11. ovog mišljenja.
30 Uvodne izjave 1. do 10. Uredbe br. 1360/2013: vidjeti također str. 3. Obrazloženja COM(2013.) 527 prijedloga Komisije za Uredbu Vijeća, koja propisuje: „Sud je, međutim, odlučio da je Komisija u više navrata pogriješila pri izračunavanju godišnjih pristojbi koje su utvrđene za predmetno razdoblje u skladu s [Uredbom br. 1260/2001]. Naposljetku, utvrdio je da je metoda koju je Komisija upotrebljavala za utvrđivanje pristojbi u svojoj [Uredbi br. 1193/2009] bila pogrešna jer je dovela do precjenjivanja troškova koji se moraju podmiriti i stoga prekomjerne naplate proizvođačima šećera. Zbog nevaljanosti [Uredbe br. 1193/2009], Sud je utvrdio da osobe imaju pravo na povrat nepropisno plaćenih prekomjernih svota u odnosu na nevaljane pristojbe na proizvodnju koje su države članice naplaćivale u razdoblju u pitanju kao i plaćanje kamata na te svote. Presuda je ostavila pravnu prazninu u pogledu točnog iznosa pristojbi za tržišne godine 2002./2003., 2003./2004., 2004./2005 i 2005./2006. Stoga, kako bi se postupilo u skladu s presudom, pristojbe koje su utvrđene za te tržišne godine trebaju biti zamijenjene novima koje su izračunane prema metodi koju je Sud odobrio s retroaktivnim učinkom”.
31 Uvodna izjava 5. Uredbe br. 1360/2013; vidjeti i točku 2. ovog mišljenja.
32 Vidjeti točku 8. ovog mišljenja.
33 Nedavno izvješće koje se odnosi na ta opća načela prava Unije utvrđeno je u presudi Suda od 17. svibnja 2018., Specializuotas transportas, C-531/16, EU:C:2018:324, t. 36.
34 Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 o Carinskom zakoniku Zajednice od 12. listopada 1992. (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.). Ta je uredba bila nekoliko puta izmijenjena. Uredba (EZ) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Zajednice sada uređuje carinski sektor Unije. Članci 116., 117. i 121. Uredbe br. 952/2013 odredbe su koje odražavaju članak 236. Carinskog zakonika Zajednice.
35 Vidjeti točke 42. do 44. ovog mišljenja.
36 Presuda od 15. srpnja 1970., ACF Chemiefarma/Komisija, 41/69, EU:C:1970:71, t. 19. i 20.
37 Presuda od 24. ožujka 2009., Danske Slagterier, C-445/06, EU:C:2009:178, t. 31. i navedena sudska praksa
38 Presuda od 8. srpnja 2010., Bulicke, C-246/09, EU:C:2010:418, t. 28. i 29. i navedena sudska praksa
39 Vidjeti točke 3. do 6. i bilješku 30. ovog mišljenja.
40 Presuda od 8. srpnja 2010., Bulicke, C-246/09, EU:C:2010:418, t. 36. i navedena sudska praksa
41 Vidjeti točke 23. do 25. ovog mišljenja.
42 Presuda od 24. ožujka 2009., Danske Slagterier, C-445/06, EU:C:2009:178, t. 61. i navedena sudska praksa
43 Vidjeti točku 48. ovog mišljenja.