MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MANUELA CAMPOSA SÁNCHEZ‑BORDONE
od 15. svibnja 2019. ( 1 )
Predmet C‑378/18
Landwirtschaftskammer Niedersachsen
protiv
Reinharda Westphala
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička poljoprivredna politika – Programi potpora Zajednice – Plaćanja po površini – Povrat neopravdanih plaćanja – Kazne – Zastara – Početak roka zastare – Eventualna primjena pravila o zaštiti financijskih interesa Unije”
1.
Njemački je poljoprivrednik 2001. i 2002. za određene poljoprivredne površine podnio zasebne zahtjeve za potpore u skladu s Uredbom (EZ) br. 1251/1999 ( 2 ). Nekoliko mjeseci nakon podnošenja odnosnih zahtjeva primio je odgovarajuće iznose, ali je Landwirtschaftskammer Niedersachsen (Poljoprivredna komora Donje Saske, Njemačka, u daljnjem tekstu: Poljoprivredna komora) 2006. ocijenio da je pogrešno naveo površinu svojih čestica zbog čega je naložio potpuno ukidanje potpora kao prikladnu kaznu za to ponašanje.
2.
Spor koji se vodi pred njemačkim sudovima odnosi se na rok zastare koji je primjenjiv na predmetne činjenice, a to je pitanje povezano s navodnom retroaktivnošću in melius određenih pravila prava Unije kojima je uveden povoljniji sustav kazni.
I. Pravni okvir
A. Odredbe zajedničke poljoprivredne politike
1. Uredba (EEZ) br. 3887/92 ( 3 )
3.
U skladu s člankom 9. stavkom 2.:
„2. Ako se utvrdi da je prijavljena površina u zahtjevu za potporu ‚površine’ veća od utvrđene površine, iznos potpore izračunava se na temelju stvarno utvrđene površine tijekom kontrole. Međutim, osim u slučaju više sile, stvarno utvrđena površina umanjuje se za dvostruku utvrđenu razliku ako je razlika veća od 3 % ili dva hektara, ali manja od 20 % utvrđene površine.
Ako utvrđena razlika prelazi 20 % utvrđene površine, za površinu se ne dodjeljuje nikakva potpora.
[…]
Za potrebe ovog članka, ‚utvrđena površina’ znači površina u pogledu koje su ispunjeni svi regulatorni zahtjevi […]”. [neslužbeni prijevod]
2. Uredba (EZ) br. 2419/2001 ( 4 )
4.
U članku 32. stavku 1. navodi se:
„1. Kada za skupinu kultura prijavljena površina prelazi površinu utvrđenu u skladu s člankom 31. stavkom 2.[ ( 5 )], iznos potpore izračunava se na temelju utvrđene površine umanjene za dvostruku utvrđenu razliku ako je razlika veća od 3 % ili dva hektara, ali manja od 20 % utvrđene površine.
Ako je razlika veća od 20 % utvrđene površine, ne dodjeljuje se nikakva potpora po površini za dotičnu skupinu usjeva.” [neslužbeni prijevod]
5.
Člankom 49. („Povrat neopravdanih plaćanja”) propisuje se:
„1. Ako je izvršeno neopravdano plaćanje, poljoprivrednik vraća taj iznos s kamatama koje se obračunavaju u skladu sa stavkom 3.
[…]
5. Obveza povrata iz stavka 1. ne primjenjuje se ako je prošlo više od deset godina između dana kada je potpora isplaćena i dana kada je nadležno tijelo prvi put obavijestilo korisnika da je primljeno plaćanje neopravdano.
Međutim, razdoblje iz stavka 1. ograničeno je na četiri godine ako je korisnik postupao u dobroj vjeri.
6. Iznosi čiji je povrat moguće tražiti kao posljedicu primjene umanjenja i isključenja predviđenih člankom 13. i glavom IV. podliježu roku zastare od četiri godine.
[…]” [neslužbeni prijevod]
6.
Člankom 52.a naslovljenim „Rokovi zastare koji se odnose na zahtjeve za potporu povezane s tržišnim godinama i premijskim razdobljima koja su počela prije 1. siječnja 2002.”, koji je dodan člankom 1. točkom 13. Uredbe (EZ) br. 118/2004 ( 6 ), propisuje se:
„Odstupajući od članka 54. stavka 2., i ne dovodeći u pitanje najpovoljnija pravila o zastari koja su utvrdile države članice, članak 49. stavak 5. također se može primijeniti na zahtjeve za potporu povezane s tržišnim godinama i premijskim razdobljima koja su počela prije 1. siječnja 2002., osim ako je nadležno tijelo već obavijestilo korisnika da je predmetno plaćanje neopravdano prije 1. veljače 2004.” [neslužbeni prijevod]
7.
Iako je člankom 80. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 796/2004 ( 7 ) stavljena izvan snage Uredba br. 2419/2001, pravila o zastari zadržana su u članku 73. stavcima 1., 5. i 6. prvonavedene uredbe, do njezina stavljanja izvan snage 1. siječnja 2010., člankom 86. stavkom 1. Uredbe (EZ) br. 1122/2009 ( 8 ). Potonja je uredba pak zamijenjena Uredbom (EU) br. 640/2014 ( 9 ), koja je na snazi od 1. siječnja 2015.
B. Odredbe o zaštiti financijskih interesa Unije. Uredba (EZ, Euratom) br. 2988/95 ( 10 )
8.
Pravila kojima se uređuje borba protiv prijevara s ciljem zaštite financijskih interesa Unije općenito su sadržana u Uredbi br. 2988/85, koja je podredna sektorskim pravilima, konkretno u području poljoprivrede.
9.
U skladu s njezinom devetom uvodnom izjavom:
„[B]udući da mjere i kazne Zajednice utvrđene na temelju ciljeva zajedničke poljoprivredne politike čine sastavni dio sustavâ pomoći; budući da one nastoje ostvariti svoje ciljeve […]; budući da se njihova učinkovitost mora osigurati neposrednim učinkom propisa Zajednice […]”.
10.
Člankom 1. stavkom 2., obuhvaćenim glavom I. („Opća načela”), propisuje se:
„2. ‚Nepravilnost’ znači povreda odredaba prava [Unije] koja proizlazi iz učinjene ili propuštene radnje od strane gospodarskog subjekta, a što je dovelo ili je moglo dovesti u pitanje opći proračun [Unije]ili proračune kojima [Unija] upravlj[a], bilo smanjenjem ili gubitkom prihoda iz vlastitih sredstava prikupljenih izravno u ime [Unije], ili neopravdanim izdacima.”
11.
U skladu s člankom 2. stavkom 2.:
„2. Upravna kazna se ne može izreći ako tako nije određeno aktom Zajednice prije nastanka nepravilnosti. U slučaju naknadne izmjene odredaba kojima se određuju upravne kazne, a koje su sadržane u propisima Zajednice, retroaktivno se primjenjuju manje stroge odredbe.”
12.
Članak 3. glasi kako slijedi:
„1. Rok zastare za pokretanje postupka je četiri godine od dana kada je počinjena nepravilnost iz članka 1. stavka 1. […]
U slučaju stalnih i ponovljenih nepravilnosti, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti. […]
Rok zastare prekida se radnjom nadležnog tijela o kojoj obavješćuje dotičnu osobu, u vezi s istragom ili sudskim postupkom o nepravilnosti. Rok zastare ponovo teče nakon svake radnje koja uzrokuje prekid.
[…]
2. Razdoblje za izvršenje odluke kojom se utvrđuje upravna kazna je tri godine. […]
Slučajevi prekida i suspenzije uređuju se relevantnim odredbama nacionalnog prava.
3. Države članice zadržavaju mogućnost primjene duljeg razdoblja od onog propisanog stavcima 1. i 2.”
II. Činjenice i tijek spora u prvom stupnju
13.
Iznijet ću pregled činjenica kako su opisane u zahtjevu za prethodnu odluku (iz kojeg ću doslovno preuzeti neke odlomke), ali ću i upozoriti na određenu nejasnoću nekih od tih činjenica.
14.
Poljoprivrednik R. Westphal je u svibnju 2000. i svibnju 2001. ( 11 ) za odnosna premijska razdoblja zatražio plaćanja po površini u okviru programa potpore za proizvođače određenih ratarskih kultura.
15.
Poljoprivredna komora odobrila je plaćanja te ih je izvršila prije kraja svake godine u kojoj je podnesen zahtjev ( 12 ).
16.
„Tijekom kontrole na terenu [12.] siječnja 2006. [Poljoprivredna komora] utvrdila je nepravilnosti u podacima o površinama na ugaru. Nakon saslušanja [R. Westphala], odlukom od 23. srpnja 2007. djelomično je ukinula potpore za 2000. i 2001. te je zatražila povrat preplaćenih iznosa. Nakon izračuna je zaključila da se, kao kazna za prekoračenje u prijavi, za površine na ugaru uopće ne dodjeljuje potpora ( 13 ).”
17.
R. Westphal pobijao je navedenu odluku. „U žalbenom postupku prihvatio je ukidanje potpora i povrat njihova iznosa ako se to ne temelji na kazni. […] Što se tiče preostalih, na kazni temeljenih povrata, žalbeni je sud ukinuo odluku od 23. srpnja 2007.” ( 14 ).
18.
Argumenti žalbenog suda kojima je obrazložio svoju izreku sljedeći su ( 15 ):
–
Ispunjeni su materijalni zahtjevi za izricanje kazne predviđene člankom 9. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 3887/92. Što se tiče dviju godina o kojima je riječ, razlika između prijavljene površine na ugaru i stvarno utvrđene površine veća je od 20 % utvrđene površine.
–
Međutim, nastupila je zastara za kaznu.
–
Načelom retroaktivne primjene manje stroge odredbe kojom se određuje kazna (druga rečenica članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95) zahtijevala se primjena pravila o zastari iz članka 49. stavaka 5. i 6. Uredbe br. 2419/2001.
–
U skladu s tim pravilom, nastupila je zastara za kaznu jer je prošlo više od četiri godine između dana kada je potpora isplaćena i dana kada je nadležno tijelo, nakon kontrola na terenu, obavijestilo tužitelja da su mu potpore neopravdano dodijeljene.
–
Ta su pravila o zastari manje stroga od pravila koje bi se primijenilo automatski (odnosno prve rečenice članka 3. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 2988/95) jer se potonjom odredbom predviđa da u slučaju ponovljenih nepravilnosti, poput ove, rok zastare teče od dana prestanka nepravilnosti.
19.
Poljoprivredna komora pobijala je tu presudu pred sudom koji je uputio zahtjev.
III. Prethodna pitanja i postupak pred Sudom
20.
Sud koji je uputio zahtjev slaže se s prvostupanjskim sudom da su ispunjene pretpostavke za izricanje kazne u skladu s Uredbom br. 3887/92, osobito s obzirom na razliku između prijavljene površine i utvrđene površine koja je veća od 20 %.
21.
Suprotno tomu, dvoji o primjeni kriterija najpovoljnije kazne te pritom tvrdi da:
–
Uredba br. 3887/92 nije sadržavala pravila o zastari kazni zbog čega su primjenjiva pravila iz članka 3. stavka 1. prvog i drugog podstavka Uredbe br. 2988/95, čiji rok zastare od četiri godine počinje teći od dana prestanka ponovljenih nepravilnosti ( 16 ).
–
U njemačkom pravu nije iskorištena mogućnost primjene „duljeg razdoblja” na koju se upućuje u članku 3. stavku 3. Uredbe br. 2988/95.
–
Činjenicom da su u članku 49. stavcima 5. i 6. Uredbe br. 2419/2001 po prvi put donesena sektorska pravila o zastari kazni za povrat neopravdanih plaćanja, uključujući povrat iznosa zbog umanjenja ili isključenja, izmijenjen je početak roka zastare u odnosu na dan isplate potpore, iako je razdoblje od četiri godine ostalo nepromijenjeno.
22.
Budući da u članku 49. stavku 6. Uredbe br. 2419/2001 nije navedeno kada počinje teći rok zastare za iznose čiji je povrat moguće tražiti kao posljedicu primjene umanjenja i isključenja, sud koji je uputio zahtjev želi saznati:
–
Treba li primijeniti dies a quo iz stavka 5. tog članka (dan kada je potpora isplaćena). Ako treba, došlo je do zastare.
–
Suprotno tomu, ako bi tu prazninu trebalo popuniti primjenom članka 3. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 2988/95, kao općeg podrednog pravila, do zastare nije došlo.
23.
Međutim, načelo primjene manje stroge odredbe kojom se određuje kazna (druga rečenica članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95) moglo bi se primijeniti, iako je novi sektorski sustav iz Uredbe br. 2419/2001 stupio na snagu 1. siječnja 2002., odnosno nakon isplate potpora ( 17 ). Osim toga, program potpora i sustav kazni u potonjoj uredbi ostao je nepromijenjen zbog čega se, prema sudskoj praksi, moguće pozvati na to načelo, unatoč drukčijem zakonodavnom okviru ( 18 ).
24.
Preostaje utvrditi jesu li nova pravila o zastari odredbe kojima se određuju upravne kazne u smislu druge rečenice članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, njemački kazneni sudovi zastaru kaznenih djela uključuju u postupovno pravo tako da se načelo manje stroge primjene zakona ( 19 ) primjenjuje samo kada je, između počinjenja djela i donošenja odluke, zapriječena kazna propisana materijalnim pravom povećana te je zbog toga izmijenjen rok zastare, što nije slučaj u ovom sporu. U svakom slučaju, treba uzeti u obzir pravičnost i činjenicu da uvođenje novih pravila o zastari nužno znači novu ocjenu pravila koju provodi zakonodavac.
25.
Ako manje strogo pravilo o zastari nije primjenjivo, nije primjenjiv ni članak 49. stavak 6. Uredbe br. 2419/2001. Stoga bi, po analogiji, bila moguća eventualna primjena stavka 5. istog članka, čak i ako to na temelju njegova teksta nije dopušteno. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, logično je da se tekst članka 52.a Uredbe br. 2419/2001 temelji na ideji da se člankom 49. stavkom 6. ne utvrđuje posebna odredba, s obzirom na to da se drugom rečenicom članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95 već jamči usklađeni sustav. Stoga želi znati postoji li pravna praznina koja se može popuniti analogijom.
26.
U tim je okolnostima Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) odlučio Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Počinje li rok zastare iz članka 49. stavka 6. Uredbe br. 2419/2001. teći od dana isplate potpore ili se na njegov početak primjenjuje prva rečenica članka 3. stavka 1., u ovom slučaju drugog podstavka Uredbe br. 2988/95?
2.
Jesu li pravila o zastari iz članka 49. stavka 6. Uredbe br. 2419/2001 odnosno iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 2988/95 odredbe kojima se određuju upravne kazne u smislu druge rečenice članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95?
3.
Može li se članak 52.a. Uredbe br. 2419/2001, koji se odnosi na retroaktivni učinak pravila o zastari iz članka 49. stavka 5. iste uredbe, po analogiji primijeniti i na članak 49. stavak 6. Uredbe br. 2419/2001?”
27.
Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da, ako se primjenjuje prva rečenica članka 3. stavka 1. drugog podstavka Uredbe br. 2988/95 (prvo pitanje), nije potrebno odgovoriti na ostala pitanja. Suprotno tomu, ako treba odgovoriti na drugo pitanje i odgovor je potvrdan, ne treba razmatrati treće pitanje.
28.
Tajništvo Suda zaprimilo je odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku 8. lipnja 2018., a pisana su očitovanja u roku podnijele Poljoprivredna komora i Europska komisija. Sud je odlučio da raspravu nije potrebno održati.
IV. Pravna analiza
A. Prvo prethodno pitanje
1. Relevantna pravila o zastari
29.
Iz činjenica opisanih u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je Poljoprivredna komora odlukom od 23. srpnja 2007. R. Westphalu izrekla kaznu u smislu članka 9. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 3887/92. Kazna je odgovarala zahtjevima za potporu podnesenim u svibnju 2000. i svibnju 2001. za odnosne tržišne godine, koje su dodijeljene istih godina. Nadležna uprava prvi se put umiješala tek u siječnju 2006. kada je provela kontrolu na terenu i otkrila razliku u površinama, zbog čega nastaju dvojbe o zastari.
30.
Čini se da se u prethodnim pitanjima pretpostavlja da se na ovaj spor primjenjuje rok zastare (od četiri godine) naveden u članku 49. stavku 6. Uredbe br. 2419/2001. Međutim, iz razloga koje ću navesti u nastavku, smatram da navedeni stavak nije relevantan za rješavanje spora.
31.
Glavni razlog leži u prirodi umanjenja i isključenja na koja se, u odnosu na zastaru, upućuje u članku 49. stavku 6. Uredbe br. 2419/2001. Iz teksta članka 13. (za zahtjeve podnesene nakon roka), članka 32. (za umanjenja i isključenja zbog prekoračenja u prijavi površina) ( 20 ) i članka 38. (za umanjenja i isključenja zbog odstupanja u broju grla stoke) te uredbe proizlazi da sadržavaju stvarne novčane kazne, odnosno plaćanje iznosa koji su viši od proporcionalnog izračuna razlike između prijavljenog preplaćenog iznosa i iznosa čiji povrat može tražiti uprava.
32.
Naime, umanjenja i isključenja kvalificiraju se kao kazna u smislu članka 5. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 2988/95 ( 21 ), s obzirom na to da podnositelja zahtjeva obvezuju da plati iznos koji je viši od neopravdano plaćenih iznosa. Sudskom praksom Suda potkrijepljena je kažnjiva priroda tih zakonskih odredbi koje se u njoj nedvojbeno kvalificiraju kao kazne ( 22 ).
33.
Iznosi koje treba vratiti kao posljedicu umanjenja i isključenja logično se izračunavaju u odnosnim upravnim odlukama kojima se određuje kazna. Navedeni se iznosi naplaćuju od dana donošenja potonjih odluka. Također, na isti način na koji se u općem pravilu (članak 3. stavak 2. prvi podstavak Uredbe br. 2988/95) utvrđuje „[r]azdoblje za izvršenje odluke kojom se utvrđuje upravna kazna [od] tri godine”, u sektorskom pravilu (članak 49. stavak 6. Uredbe br. 2419/2001) utvrđuje se rok zastare od četiri godine koji treba smatrati najduljim razdobljem u kojem uprava može naplatiti iznose čiji je povrat moguće tražiti na temelju izrečene kazne ( 23 ).
34.
Prema mojem mišljenju, tim se tumačenjem izbjegava besmislenost utvrđivanja roka zastare od samo četiri godine za ponašanja koja, zbog svoje izražene nezakonite prirode, podrazumijevaju izricanje kazni (stavak 6.) i, suprotno tomu, roka od najviše deset godina za druga, manje ozbiljna nezakonita ponašanja (stavak 5.) za koja se samo propisuje obveza povrata. Jedino objašnjenje koje pronalazim jest da je riječ o rokovima drukčije prirode i da se rok iz stavka 6. odnosi, kao što sam upravo naveo, na izvršenje same kazne.
35.
Međutim, čini se da se u ovom sporu ne raspravlja o roku zastare za izvršenje kazni (umanjenja i isključenja) izrečenih odlukom Poljoprivredne komore od 23. srpnja 2007. ( 24 ) Spor se samo odnosi na zastaru obveze povrata iznosa isplaćenih poljoprivredniku kao potpora za tržišne godine 2000. i 2001. i na činjenicu da ih je poljoprivrednik neopravdano primio jer su odgovarali površinama koje su bile drukčije od stvarno utvrđenih površina.
36.
Stoga smatram da tumačenje članka 49. stavka 6. Uredbe br. 2419/2001 nije relevantno za ovaj predmet.
37.
Uredba br. 1251/1999, na temelju koje je R. Westphal podnio svoje zahtjeve, nije sadržavala nijednu odredbu kojom se uređuje zastara obveza povrata nastalih na temelju nepravilnosti poput onih o kojima je riječ u ovom sporu. Nije ju sadržavala ni Uredba br. 3887/92, na temelju čijeg je članka 9. Poljoprivredna komora donijela odluku kojom se određuje kazna od 23. srpnja 2007.
38.
Budući da nisu postojala posebna pravila, primijenjena su opća pravila ( 25 ), odnosno članak 3. Uredbe br. 2988/95 koji je bio na snazi u trenutku podnošenja zahtjevâ i isplate iznosa traženih potpora (2000. i 2001.) ( 26 ).
39.
Međutim, 2001. doneseni su posebni propisi (za potpore u poljoprivrednom sektoru) u okviru kojih su uvedena posebna pravila u području zastare. Pravila o zastari povrata neopravdanih plaćanja te vrste potpora u određenom sektoru sadržana su u članku 49. Uredbe br. 2419/2001 te su djelomično izmijenjena 2004. kada je u tu uredbu dodan članak 52.a.
40.
Nova pravila o zastari dobila su retroaktivni učinak nakon izmjene Uredbe br. 2419/2001 iz 2004.; konkretno, na obveze povrata koje se odnose na zahtjeve za potporu povezane s tržišnim godinama koje su počele prije 1. siječnja 2002. mogao se primjenjivati rok zastare predviđen člankom 49. stavkom 5. Uredbe br. 2419/2001 ( 27 ).
41.
U skladu s tim novim pravilima koja se mogu primjenjivati retroaktivno, obveza povrata zastarijeva ako je prošlo deset godina (u zloj vjeri) ili četiri godine (u dobroj vjeri) „između dana kada je potpora isplaćena i dana kada je nadležno tijelo prvi put obavijestilo korisnika da je primljeno plaćanje neopravdano”. To je, u konačnici, tekst članka 49. stavka 5. Uredbe br. 2419/2001.
42.
Uvođenjem članka 52.a, proširenje članka 49. stavka 5. Uredbe br. 2419/2001 na zahtjeve za potporu podnesene prije 1. siječnja 2002. (kao što je u predmetnom slučaju) stupilo je na snagu 25. siječnja 2004. Budući da je na taj dan još tekao (opći) rok zastare od četiri godine, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe br. 2988/95, ne javljaju se problemi s gledišta pravne sigurnosti ( 28 ) za nepravilnosti počinjene u dobroj vjeri; u skladu s obama pravilima (općim i posebnim), rok zastare bio je isti, odnosno četiri godine.
43.
Veće probleme predstavlja retroaktivnost iz članka 49. stavka 5. Uredbe br. 2419/2001 ako se utvrdi da R. Westphal nije djelovao u dobroj vjeri. U tom slučaju, rok zastare iz novog sektorskog pravila (deset godina) stroži je od roka iz općeg pravila (četiri godine). Međutim, smatram da je ta retroaktivna primjena zaštićena zakonom.
44.
Naime, u sudskoj praksi Suda državama članicama priznaje se, u području kaznenog progona, margina prosudbe u pogledu utvrđivanja duljih rokova zastare, što samo treba uzeti u obzir ako, na datum stupanja na snagu novog roka, nepravilnost nije zastarjela te se poštuju opća načela prava Unije ( 29 ), konkretno načelo pravne sigurnosti i načelo proporcionalnosti.
45.
Ne vidim razloga za to da se te smjernice iz sudske prakse ne prošire na propise europskog zakonodavca na koje se primjenjuju isti kriteriji.
46.
Međutim, u ovom slučaju, produljenje roka zastare na deset godina (članak 49. stavak 5. Uredbe br. 2419/2001) primjenjivo je samo na one zahtjeve koji su podneseni u zloj vjeri i čiji rok još nije istekao ( 30 ).
47.
Što se tiče proporcionalnosti ( 31 ), iako se rok od deset godina može činiti predug, taj se dojam relativizira ako se uzmu u obzir iznosi koji se svake godine primjenjuju na premije u poljoprivredi i činjenica da se razdjeljuju na velik broj zahtjeva, a da pritom tijela država članica ne provode iscrpnu kontrolu, nego samo obavljaju uzorkovanje.
2. Dan od kojeg počinje teći zastara (dies a quo)
48.
Na temelju primjene ratione temporis članka 49. stavka 5. Uredbe br. 2419/2001 može se utvrditi dan kada je počeo teći rok zastare za obvezu povrata R. Westphala, a to je dan kada je potpora isplaćena, u skladu s prvim podstavkom te odredbe.
49.
Naime, za razliku od Uredbe br. 2988/95, u čijem se članku 3. utvrđuje da je dan od kojeg počinje teći zastara dan kada je počinjena nepravilnost (u predmetnom slučaju to bi bio neki dan u svibnju 2000. i svibnju 2001.) ( 32 ), člankom 49. stavkom 5. prvim podstavkom Uredbe br. 2419/2001 utvrđuje se da je dan od kojeg počinje teći zastara dan kada je potpora isplaćena.
50.
Osim toga, u Uredbi br. 2419/2001 ne razlikuju se jedinstvene ili stalne nepravilnosti, kao što je to slučaj u Uredbi br. 2988/95. Sud koji je uputio zahtjev polazi od ideje da je riječ o stalnoj nepravilnosti ( 33 ), s obzirom na to da se odnosi na oba zahtjeva iz 2000. i 2001.
51.
Ta se kvalifikacija može potkrijepiti tekstom Uredbe br. 1251/1999 ( 34 ), u kojoj se uspostavlja struktura zahtjevâ za potporu (poput zahtjevâ R. Westphala) koja se temelji na modelu „prvo zahtjev a onda isplata”, i činjenicama u sporu jer su zahtjevi podneseni godinu za godinom, odnosno u svibnju 2000. i svibnju 2001., te su potpore isplaćene krajem svake od tih godina.
52.
Međutim, u sudskoj je praksi utvrđeno da je, u takvim slučajevima, početak računanja roka zastare dan nastanka financijske štete za proračun Unije, odnosno plaćanje, s obzirom na to da je izvršeno nakon učinjene ili propuštene radnje koja predstavlja povredu prava Unije ( 35 ).
53.
U konačnici, kriterij iz članka 49. stavka 5. Uredbe br. 2419/2001 za točno određivanje početka računanja roka zastare odgovara kriteriju koji je Sud utvrdio u pogledu stalnih nepravilnosti. U ovom sporu oba kriterija dovode do istog rezultata, odnosno dan od kojeg počinje teći zastara jest dan kada je isplaćena neopravdano dodijeljena potpora.
54.
Naposljetku još valja pojasniti koji je od dvaju rokova predviđenih člankom 49. stavkom 5. Uredbe br. 2419/2001 primjenjiv, pod pretpostavkom da se uprava prethodno nije umiješala ni u jedan od slučajeva do 2006.: rok od deset godina od isplate, bez ikakvih dodatnih uvjeta, ili rok od četiri godine od isplate, pod uvjetom da je R. Westphal djelovao u dobroj vjeri.
55.
Budući da je ocjena dobre vjere činjenično pitanje, na nacionalnom je sudu da je procijeni i da, s obzirom na svoje utvrđenje ( 36 ), primijeni odgovarajuću varijantu.
B. Drugo prethodno pitanje
56.
Sud koji je uputio zahtjev želi znati mogu li se pravila o zastari sadržana u članku 49. stavku 6. Uredbe br. 2419/2001 i članku 3. stavku 1. Uredbe br. 2988/95 kvalificirati kao odredbe kojima se određuju upravne kazne.
57.
Prema njegovu mišljenju, o odgovoru na to pitanje ovisi primjena načela retroaktivnosti in melius, svojstvenog kasnijim odredbama kojima se određuje kazna koje pretpostavljaju povoljnije postupanje prema dotičnoj osobi. Pozitivizacija tog načela može se uočiti u članku 2. stavku 2. Uredbe br. 2988/95 i u zadnjoj rečenici članka 49. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 37 ).
58.
Budući da smatram da članak 49. stavak 6. Uredbe br. 2419/2001 nije primjenjiv, čini mi se da nije potrebno odgovoriti na to pitanje. Stoga su argumenti koje ću iznijeti u nastavku samo podredni.
59.
U ovom se trenutku treba ponovno pozvati na sudsku praksu uspostavljenu presudom Taricco i dr. ( 38 ), nadopunjenu presudom M. A.S i M. B. ( 39 ). U potonjoj je presudi Sud odgovorio s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev istaknuo „materijalnu prirodu pravila o zastari predviđenih u talijanskom pravnom poretku – koja podrazumijeva da pojedinci ta pravila mogu razumno predvidjeti u trenutku počinjenja kaznenih djela koja im se stavljaju na teret i da se ona ne mogu retroaktivno izmijeniti in pejus” ( 40 ).
60.
Međutim, u presudi M. A.S i M.B navedeno je da treba uzeti u obzir primjenjuju li se, u skladu s nacionalnima pravilima suda koji primjenjuje pravo Unije, „zahtjevi predvidljivosti, preciznosti i zabrane retroaktivnosti, koji su inherentni načelu zakonitosti kaznenih djela i kazni […] i na sustav zastare koji se odnosi na kaznena djela” ( 41 ).
61.
Sud koji je uputio zahtjev potvrdio je da u njemačkom pravu zastara nije dio materijalnog prava, nego kaznenog postupovnog prava, zbog čega se na pravila kojima se uređuje zastara ne može primijeniti načelo retroaktivnosti (stoga ni načelo retroaktivnosti in melius). U odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku navedeno je da načelo zakonitosti kazni ne obuhvaća pravila o zastari ( 42 ).
62.
Ako je tako, nema razloga za to da se primjeni pravila u kojima su utvrđena kraća razdoblja za zastaru povreda ili upravnih kazni nužno dâ prednost u odnosu na pravila u kojima su, u vrijeme počinjenja djela, bili utvrđeni dulji rokovi. Štoviše, kao što sam već istaknuo ( 43 ), ničim se ne sprečava da se čak produlje rokovi zastare povreda te vrste koje još nisu zastarjele, kao što je Sud to priznao u presudi Glencore Céréales France ( 44 ).
63.
S drugog stajališta, koje je više usmjereno na posebne okolnosti spora, Poljoprivredna komora ističe da iznos odgovarajuće kazne u skladu s lex posterior (članak 32. Uredbe br. 2419/2001) nije bio manji od iznosa koji je utvrđen primjenom odredbe na temelju koje je R. Westphal kažnjen (članak 9. Uredbe br. 3887/92).
64.
Iako se načelo retroaktivnosti povoljnije odredbe kojom se određuje kazna primjenjuje kada se odredbom Unije a posteriori izmijeni kazna iz druge prethodne odredbe na način da je se smanji, u ovom je predmetu, u skladu s obama pravilima, iznos bio jednak.
65.
Kako bi se retroaktivnost in melius mogla primijeniti, trebalo bi doći do „promjene u ocjeni zakonodavca Zajednice s obzirom na prikladnost kazni u odnosu na ozbiljnost nepravilnosti o kojoj je riječ” ( 45 ). Iz te promjene u ocjeni proizašlo bi da je iznos kazne, u skladu s novim pravilom, manji od iznosa kazne koji je utvrđen primjenom prethodnog pravila ( 46 ). Čini se da to nije slučaj u ovom predmetu.
C. Treće prethodno pitanje
66.
Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati može li se retroaktivni učinak pravila o zastari iz članka 49. stavka 5. Uredbe br. 2419/2001 po analogiji primijeniti na stavak 6. istog članka.
67.
Kao i u pogledu drugog prethodnog pitanja, također smatram da nije nužno odgovoriti na treće pitanje jer upućivanja na članak 49. stavak 6. Uredbe br. 2419/2001 nisu korisna za rješavanje ovog spora. Međutim, također ću se samo podredno očitovati o tom pitanju.
68.
Umanjenja i isključenja na koja se upućuje u članku 49. stavku 6. Uredbe br. 2419/2001 pretpostavljaju intervenciju nadležnog tijela koje ih je naložilo. Kao što sam već naveo, ta okolnost nije povezana s činjenicom da uprava nije djelovala tijekom deset ili četiri godine, što su rokovi zastare utvrđeni u članku 49. stavku 5. iste uredbe za obveze povrata čije plaćanje nije zatraženo od korisnika.
69.
Iako je zakonodavac iz 2004. Uredbi br. 2419/2001 dodao članak 52.a, tako da je retroaktivnost (novih) rokova zastare ograničio na slučajeve iz njezina članka 49. stavka 5. i tako da to nije primijenio na slučajeve iz stavka 6., smatram da je ta zakonodavna odluka donesena kako bi se jedni i drugi slučajevi, koji nisu slični, razlikovali, a ne izjednačavali.
70.
Osim toga, u slučajevima u kojima je podnositelj zahtjeva djelovao u dobroj vjeri, rok zastare iz članka 49. stavka 5. drugog podstavka Uredbe br. 2419/2001 odgovara roku iz članka 3. stavka 1. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95 koji je zapravo zamijenio u predmetnom sektoru potpora.
71.
Na temelju prethodno navedenog zaključujem da je zakonodavac, time što je na određeni način utvrdio retroaktivnost rokova zastare (članak 52.a Uredbe br. 2419/2001), nastojao namjerno produljiti rok zastare obveza povrata na deset godina, za sve slučajeve u kojima su prijave (zahtjevi) namjerno bile pogrešne, uključujući prijave u tržišnim godinama prije tržišne godine 2002., te zadržati rok od četiri godine za prijave koje nisu podnesene u zloj vjeri.
72.
Osim toga, nakon što se uprava umiješala i donošenjem relevantne odluke utvrdila iznos čiji je povrat moguće tražiti zbog umanjenja i/ili isključenja, dobra ili zla vjera dotičnog podnositelja zahtjeva nije važna, osobito za potrebe zastare.
73.
U konačnici, nisu ispunjene pretpostavke za proširenje retroaktivnosti zastare iz članka 49. stavka 5. u vezi s člankom 52.a Uredbe br. 2419/2001 na članak 49. stavak 6.
V. Zaključak
74.
S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja mu je uputio Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
„U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je izrečena kazna poljoprivredniku koji je podnio zahtjeve za potporu za prijavljenu površinu veću od površine koju je kasnije utvrdilo nadležno tijelo, članak 49. Uredbe Komisije (EZ) br. 2419/2001 od 11. prosinca 2001. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava za određene programe potpora Zajednice, utvrđene Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3508/92, treba tumačiti na način da:
–
Na temelju stavka 5. navedenog članka 49. može se smatrati da je za obvezu povrata neopravdano plaćenih iznosa nastupila zastara, ako nadležno tijelo nije poduzelo nikakvu radnju u pogledu njegova prigovora, zbog same činjenice da je proteklo deset godina od dana kada je provedeno plaćanje ili pak četiri godine od istog dana ako je podnositelj zahtjeva djelovao u dobroj vjeri. Na sudu je koji je uputio zahtjev da utvrdi je li zainteresirana osoba prilikom podnošenja zahtjeva koji su predmet spora djelovala u dobroj vjeri.
–
Stavak 6. navedenog članka 49. nije primjenjiv na predmetnu situaciju.
–
Pravila o zastari zahtjevâ za potporu povezanih s tržišnim godinama i premijskim razdobljima koja su počela prije 1. siječnja 2002., kako su sadržana u članku 52.a Uredbe br. 2419/2001, nisu ‚odredbe kojima se određuju upravne kazne’ u smislu članka 2. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 2988/85 od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica.
–
Pretpostavke zastare iz članka 49. stavka 5. razlikuju se od pretpostavki na kojima se temelji zastara iz članka 49. stavka 6. zbog čega retroaktivnost iz stavka 5. u vezi s člankom 52.a Uredbe br. 2419/2001 ne treba po analogiji proširiti na navedeni stavak 6.”
( 1 ) Izvorni jezik: španjolski
( 2 ) Uredba Vijeća od 17. svibnja 1999. o uvođenju programa potpore za proizvođače određenih ratarskih kultura (SL 1999., L 160, str. 1.)
( 3 ) Uredba Komisije od 23. prosinca 1992. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava za određene programe potpora Zajednice (SL 1992., L 391, str. 36.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 2801/1999 od 21. prosinca 1999. (SL 1999., L 340, str. 29.)
( 4 ) Uredba Komisije od 11. prosinca 2001. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava za određene programe potpora Zajednice, utvrđena Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3508/92 (SL 2001., L 327, str. 11.)
( 5 ) U tom članku utvrđena je osnovica za izračun iznosa potpore.
( 6 ) Uredba Komisije od 23. siječnja 2004. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2419/2001 o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava za određene programe potpora Zajednice, utvrđene Uredbom Vijeća (EEZ) br. 3508/92 (SL 2004., L 17, str. 7.)
( 7 ) Uredba Komisije od 21. travnja 2004. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu višestruke sukladnosti, modulacije i integriranog administrativnog i kontrolnog sustava predviđenih Uredbom Vijeća (EZ) br. 1782/2003 o utvrđivanju zajedničkih pravila za programe izravne potpore u okviru zajedničke poljoprivredne politike i utvrđivanju određenih programa potpore za poljoprivrednike (SL 2004., L 141, str. 18.)
( 8 ) Uredba Komisije od 30. studenoga 2009. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 73/2009 u pogledu višestruke sukladnosti, modulacije i integriranog administrativnog i kontrolnog sustava, u okviru programa izravne potpore za poljoprivrednike predviđenih u navedenoj Uredbi, kao i za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1234/2007 u pogledu višestruke sukladnosti u okviru programa potpore predviđenog za sektor vina (SL 2009., L 316, str. 65.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 20., str. 231. i ispravak SL 2013., L 246, str. 3.)
( 9 ) Delegirana uredba Komisije od 11. ožujka 2014. o dopuni Uredbe (EU) br. 1306/2013 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu integriranog administrativnog i kontrolnog sustava te uvjeta za odbijanje ili obustavu plaćanja i administrativne kazne koje se primjenjuju za izravna plaćanja, potporu ruralnom razvoju i višestruku sukladnost (SL 2014., L 181, str. 48.)
( 10 ) Uredba Vijeća od 18. prosinca 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica (SL 1995., L 312, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 5.)
( 11 ) Spis koji je dostavio sud koji je uputio zahtjev uključuje odluku Poljoprivredne komore od 23. srpnja 2007., na koju ću se brzo osvrnuti, u kojoj je pak navedeno da su zahtjevi podneseni u ožujku 2000. i ožujku 2001.
( 12 ) Iz odluke Poljoprivredne komore proizlazi da je korisnik obaviješten o dodjeli potpore 30. studenoga 2000. i 30. studenoga 2001.
( 13 ) Točka 2. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku
( 14 ) Ibidem, točka 3.
( 15 ) Ibidem, točka 4.
( 16 ) Sud koji je uputio zahtjev ne dovodi u pitanje kvalifikaciju ponovljene nepravilnosti.
( 17 ) Sud koji je uputio zahtjev navodi presudu od 1. srpnja 2004., Gerken (C‑295/02, EU:C:2004:400, t. 53. do 58.).
( 18 ) U tu svrhu navodi presudu od 11. ožujka 2008., Jager (C‑420/06, EU:C:2008:152, t. 68. i 73.).
( 19 ) Iz članka 2. stavka 3. Strafgesetzbucha (njemački Kazneni zakonik; u daljnjem tekstu: StGB)
( 20 ) Odredba kojom je zamijenjen članak 9. Uredbe br. 3887/92.
( 21 ) O informativnoj prirodi Uredbe br. 2988/95 u pogledu sektorskih pravila, poput sektora poljoprivrede, vidjeti presudu od 13. prosinca 2012., FranceAgriMer (C‑670/11, EU:C:2012:807, t. 43.).
( 22 ) Vidjeti, na primjer, presude od 4. listopada 2007., Kruck (C‑192/06, EU:C:2007:579, t. 35.) i od 14. rujna 2000., Fisher (C‑369/98, EU:C:2000:443, t. 43. do 47.).
( 23 ) Potreba za uvođenjem stavka 6. članka 49. Uredbe br. 2419/2001, kao lex specialis, proizlazi iz predviđenog produljenja roka na četiri godine, u odnosu na rok iz članka 3. stavka 2. prvog podstavka Uredbe br. 2988/95 (od tri godine). Između članka 3. stavaka 1. i 2. potonje uredbe i članka 49. stavaka 5. i 6. Uredbe br. 2419/2001 postoji regulatorna usporednost.
( 24 ) Osim toga, odluka od 23. srpnja 2007. se pobija te je logično smatrati da su naknadne žalbe spriječile njezinu moguću zastaru.
( 25 ) U tom smislu, presuda od 28. listopada 2010., SGS Belgium i dr. (C‑367/09, EU:C:2010:648; t. 66.)
( 26 ) Ovdje treba podsjetiti na ono što sam već istaknuo u svojem mišljenju u predmetu Glencore Céréales Frances (C‑584/15, EU:C:2016:655, t. 24.), odnosno da upotreba izraza „rok zastare za pokretanje postupka” u članku 3. Uredbe br. 2988/95 može navesti na pogrešan zaključak, s obzirom na to da u biti nije riječ o roku zastare za pokretanje postupka, nego o roku u kojem uprava može ostvariti pravo da vrati neopravdano isplaćene iznose korisnicima potpora.
( 27 ) Osim ako je nadležno tijelo već obavijestilo korisnika da je predmetno plaćanje neopravdano prije 1. veljače 2004.
( 28 ) Vidjeti u tom smislu presudu od 29. siječnja 2009., Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr. (C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 30. i 31.).
( 29 ) Presude od 8. rujna 2015., Taricco i dr. (C‑105/14, EU:C:2015:555, t. 57.) i od 2. ožujka 2017., Glencore Céréales France (C‑584/15, EU:C:2017:160, t. 69., 70. i 72.)
( 30 ) Tako se zahtijeva sudskom praksom navedenom u prethodnoj bilješci.
( 31 ) Presuda od 2. ožujka 2017., Glencore Céréales France (C‑584/15, EU:C:2017:160, t. 74. i navedena sudska praksa)
( 32 ) Vidjeti presude od 6. listopada 2015., Firma Ernst Kollmer Fleischimport und -export (C‑59/14, EU:C:2015:660, t. 24.) i od 29. siječnja 2009., Josef Vosding Schlacht-, Kühl- und Zerlegebetrieb i dr. (C‑278/07 do C‑280/07, EU:C:2009:38, t. 27.).
( 33 ) Vidjeti bilješku 16. ovog mišljenja.
( 34 ) Vidjeti osobito članke 6., 7. i 8. navedene uredbe.
( 35 ) Presuda od 2. ožujka 2017., Glencore Céréales France (C‑584/15, EU:C:2017:160, t. 47. i navedena sudska praksa)
( 36 ) U prvoj točki na stranici 4. odluke Poljoprivredne komore od 23. srpnja 2007. navedeno je da se R. Westphal nije mogao pozivati na dobru vjeru jer je na vrijeme trebao primijetiti svoju pogrešku u izračunu površina za koje je podnio zahtjeve za potporu. Suprotno tomu, iz presude povodom žalbe sadržane u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku nacionalnog suda proizlazi da je R. Westphal upotrijebio katastarske vrijednosti tih površina. Ne dovodeći u pitanje ocjenu suda koji je uputio zahtjev u pogledu drugih činjeničnih elemenata, potonji čimbenik mogao bi biti važan.
( 37 ) Vidjeti, konkretno u pogledu članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95, presudu od 11. ožujka 2008., Jager (C‑420/06, EU:C:2008:152, t. 60.): „To načelo [manje stroge retroaktivne primjene zakona] osobito je izraženo u drugoj rečenici članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95, odnosno odredbi na temelju koje je na nadležnim tijelima da na ponašanje koje predstavlja nepravilnost u smislu članka 2. stavka 1. retroaktivno primijene naknadne izmjene provedene odredbama sadržanim u sektorskim pravilima Zajednice kojima se previđaju manje stroge upravne kazne […]”.
( 38 ) Presuda od 8. rujna 2015. (C‑105/14, EU:C:2015:555)
( 39 ) Presuda od 5. prosinca 2017. (C‑42/17, EU:C:2017:936)
( 40 ) Ibidem, točka 27.
( 41 ) Ibidem, točka 58.
( 42 ) Točka 20. odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku
( 43 ) U točkama 44. do 46. ovog mišljenja
( 44 ) Presuda od 2. ožujka 2017. (C‑584/15, EU:C:2017:160, t. 73.)
( 45 ) Presuda od 11. ožujka 2008., Jager (C‑420/06, EU:C:2008:152, t. 70.)
( 46 ) Presuda od 4. svibnja 2006., Haug (C‑286/05, EU:C:2006:296, t. 23.): „Druga rečenica članka 2. stavka 2. Uredbe br. 2988/95 mogla bi se primijeniti u slučaju da se, s obzirom na to da je utvrđena razlika koja prelazi 20 % utvrđene površine, u smislu članka 9. stavka 2. Uredbe br. 3887/92, zahtijeva povrat prvotno dodijeljene potpore Zajednice u cijelosti, uvećano za kamate, i da se odredbom Zajednice kojom je a posteriori izmijenjena kazna koja proizlazi iz članka 9. stavka 2. Uredbe br. 3887/92 predviđa manji povrat” (moje isticanje).