30.4.2018
HR
Službeni list Europske unije
C 152/8
Zahtjev za prethodnu odluku koji je 29. siječnja 2018. uputila Audiencia Nacional (Španjolska) – Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO) protiv Deutsche Bank SAE
(Predmet C-55/18)
(2018/C 152/10)
Jezik postupka: španjolski
Sud koji je uputio zahtjev
Audiencia Nacional
Stranke glavnog postupka
Tužitelj: Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO)
Tuženik: Deutsche Bank SAE
Zainteresirane stranke: Federación Estatal de Servicios de la Unión General de Trabajadores (FES-UGT), Confederación General del Trabajo (CGT), Confederación Solidaridad de Trabajadores Vascos (ELA), Confederación Intersindical Galega (CIG)
Prethodna pitanja
1.
Treba li smatrati da je Kraljevina Španjolska člancima 34. i 35. Estatuto de los Trabajadores (Zakon o radu), na način kako ih tumači [španjolska] sudska praksa, donijela mjere potrebne za osiguranje učinkovitosti ograničenja trajanja radnog vremena te tjednog i dnevnog odmora, utvrđenih u člancima 3., 5. i 6. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. (1), u odnosu na radnike u punom radnom vremenu koji nisu na izričit način, pojedinačno ili kolektivno, pristali na obavljanje prekovremenih sati, a nije riječ o mobilnim radnicima, radnicima u trgovačkoj mornarici ili radnicima u željezničkom prometu?
2.
Treba li članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članke 3., 5., 6., 16. i 22. Direktive 2003/88 […], u vezi s člankom 4. stavkom 1., člankom 11. stavkom 3. i člankom 16. stavkom 3. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. (2), tumačiti na način da su im protivne nacionalne odredbe, poput članaka 34. i 35. Zakona o radu, iz kojih, kao što to naglašava ustaljena [španjolska] sudska praksa, nije moguće zaključiti da su poslodavci obvezni uspostaviti sustav evidencije stvarnog dnevnog radnog vremena za radnike u punom radnom vremenu koji nisu na izričit način, pojedinačno ili kolektivno, pristali na obavljanje prekovremenih sati, a nije riječ o mobilnim radnicima, radnicima u trgovačkoj mornarici ili radnicima u željezničkom prometu?
3.
Treba li smatrati da je ispunjenje obveze ograničenja radnog vremena svih radnika općenito, koja je upućena državama članicama i propisana u članku 31. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i člancima 3., 5., 6., 16. i 22. Direktive 2003/88 […], u vezi s člankom 4. stavkom 1., člankom 11. stavkom 3. i člankom 16. stavkom 3. Direktive Vijeća 89/391[…], osigurano u pogledu redovnih radnika nacionalnim odredbama, sadržanima u člancima 34. i 35. Zakona o radu, iz kojih, kao što to naglašava ustaljena [španjolska] sudska praksa, nije moguće zaključiti da su poslodavci obvezni uspostaviti sustav evidencije stvarnog dnevnog radnog vremena za radnike u punom radnom vremenu koji nisu na izričit način, pojedinačno ili kolektivno, pristali na obavljanje prekovremenih sati, a nije riječ o mobilnim radnicima, radnicima u trgovačkoj mornarici ili radnicima u željezničkom prometu?
(1) Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.)
(2) Direktiva Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.)
Full & Egal Universal Law Academy