5.11.2018
HR
Službeni list Europske unije
C 399/26
Žalba koju je 19. rujna 2018. podnio CSTP Azienda della Mobilità SpA protiv presude Općeg suda (drugo vijeće) od 11. srpnja 2018. u predmetu T-186/15, CSTP Azienda della Mobilità protiv Komisije
(Predmet C-587/18 P)
(2018/C 399/35)
Jezik postupka: talijanski
Stranke
Žalitelj: CSTP Azienda della Mobilità SpA (zastupnici: G. Capo, L. Visone, odvjetnici)
Druge stranke u postupku: Europska komisija, Asstra Associazione Trasporti
Zahtjevi
Žalitelj od Suda zahtijeva da:
—
ukine pobijanu presudu;
—
utvrdi, sukladno člancima 263. i 264. UFEU-a, da je Odluka Europske komisije od 19. siječnja 2015., u postupku koji se odnosi na državnu potporu Sa.35842 (2014/c) (ex 2012/NN) (od 4 951 838,25 eura), u cijelosti ništava jer je njome određeno da iznose priznate na ime naknade za obvezu pružanja javne usluge u smislu Uredbe (EEZ) br. 1191/69 (dodjela naknade iz članka 11. zbog obvezne tarife u sektoru lokalnog javnog prijevoza) (1), treba smatrati mjerom za koju nije izvršena obavijest, koja predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. st. 1. Ugovora, i koja je nespojiva s unutarnjim tržištem;
—
utvrdi, sukladno člancima 263. i 264. UFEU-a, da je odluka Europske komisije od 19. siječnja 2015., u postupku koji se odnosi na državnu potporu Sa.35842 (2014/c) (ex 2012/NN) (od 4 951 838,25 eura), u cijelosti ništava u onom dijelu u kojem propisuje operativne mjere za povrat potpore koje su stavljene na teret talijanske države, i naloži Komisiji snošenje troškova C.S.T.P. – Azienda della Mobilità S.p.A. – u izvanrednom stečaju.
Žalbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog svojoj žalbi, žalitelj iznosi pet žalbenih razloga na temelju kojih treba ukinuti presudu:
I. Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda pogrešna zbog kvalificiranja sporne naknade kao „nove potpore”
Naknada priznata žalitelju temelji se na ocijeni Consiglia di Stato o njegovom pravu donesenoj 2009. na temelju Uredbe 1191/1969, za obveze javne službe (OSP) po tarifi. Za takvu odluku, po njezinom učinku, ne može se smatrati da se njome uvodi naknada jer se ona tom odlukom samo deklarira.
II. Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda pogrešna jer navodno nisu ispunjeni uvjeti iz presude Altmark
Kvalifikacija iznosa kao ekonomskih izdataka javnih tijela isključuje od samog početka mogućnost primjene smjernica o državnim potporama. S obzirom na to da su snošeni OSP-i po prirodi naknade, ne može se utvrditi nikakva prednost za poduzetnika koji ih je snosio. Također se djelomično analizira presuda Altmark, da bi se utvrdilo da su se poštovala sva u njoj navedena načela.
III. Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda pogrešna jer je ekonomska mjera ocijenjena neusklađenom s europskim smjernicama o državnim potporama: nemogućnost da mjera „narušava tržišno natjecanje”
Opći sud nije uzeo u obzir da je tržište lokalnog javnog prijevoza (T.P.L.) u Kampaniji u razdoblju koje je relevantno za predmet (1996. – 2002.), kao i danas, bilo zatvoreno za tržišno natjecanje, a koncesijama se dodjeljivalo isključivo pravo. Zbog toga nije moglo postojati natjecanje „za tržište” ni „na tržištu”..
IV. Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda pogrešna u dijelu u kojem potvrđuje da Komisijina odluka ima prednost pred presudom nacionalnog suda; pogrešna je i zbog pogrešne primjene postupovnih jamstava propisanih u Uredbi 659/99 (2) (Uredba 1589/2015 (3) ); te je pogrešna zbog pogrešne primjene načela legitimnih očekivanja
Opći sud nije uzeo u obzir da je presuda nacionalnog suda donesena više od pet godina prije donošenja Komisijine odluke. Zbog toga sudska praksa na koju se taj sud poziva nije relevantna, jer u odnosu na konkretni slučaj ne sadrži presedan. Da je nasuprot tomu, Consiglio di Stato primijenio Uredbu br. 1191/69, bio bi primijenio ovlast rezerviranu taj sud. Komisija također ne može imati, u ovom slučaju, nikakvo isključivo pravo donošenja odluke. Dugo vrijeme odlučivanja suda, koji je primijenio pravo Unije na Komisijinu odluku, stvorilo je legitimna očekivanja. Ne može se utvrditi da Consiglio di Stato nije poznavao primijenjena pravila, već samo da ih Komisija drugačije tumači.
V. Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda pogrešna zbog pogrešne primjene Uredbe (EZ) br. 1370/2007 (4) radi ocjene usklađenosti potpore s propisima Unije; pogrešna je također zbog postojanja nedostatka u obrazloženju
Komisija je donijela odluku na temelju pogrešne pravne osnove, jer Uredba 1370/2007 nije bila primjenjiva s obzirom na to da je stupila na snagu nakon donošenja deklaratorne presude o pravu na naknade, koju je Consiglio di Stato donio na temelju Uredbe br. 1191/69.
(1) Uredba (EEZ) br. 1191/69 Vijeća od 26. lipnja 1969. o aktivnostima država članica koje se odnose na obveze svojstvene konceptu javnih usluga u željezničkom, cestovnom i prijevozu unutarnjim plovnim putovima (SL 1969, L 156, str. 1.).
(2) Uredba Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 93. Ugovora o EZ-u (SL 1999, L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.).
(3) Uredba Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL 2015., L 248, str. 9.).
(4) Uredba (EZ) br. 1370/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2007. o uslugama javnog željezničkog i cestovnog prijevoza putnika i stavljanju izvan snage uredaba Vijeća (EEZ) br. 1191/69 i (EEZ) br. 1107/70 (SL 2007, L 315, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 13., str. 96.).
Full & Egal Universal Law Academy