7.1.2019
HR
Službeni list Europske unije
C 4/30
Tužba podnesena 8. listopada 2018. – Sammut protiv Parlamenta
(Predmet T-608/18)
(2019/C 4/41)
Jezik postupka: malteški
Stranke
Tužitelj: Mark Anthony Sammut (Foetz, Luksemburg) (zastupnik: P. Borg Olivier, odvjetnik)
Tuženik: Europski parlament
Tužbeni zahtjev
Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
—
u skladu s člankom 270. UFEU-a poništi Odluku Europskog parlamenta od 6. srpnja 2018. donesenu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, kojom je odbio tužiteljevu žalbu podnesenu kako bi se iz njegova izvješća o ocjeni za 2016. uklonila izjava o navodnom propustu da tijelo za imenovanje obavijesti o svojoj namjeri izdavanja knjige u 2016. pod naslovom „L-Aqwa fl-Ewropa. Il-Panama papers u il-Poter” („Najbolji u Europi. Panama Papers i moć”); i slijedom toga,
—
djelomično poništi odluku glavnog direktora Glavne uprave za prevođenje od 4. siječnja 2018.; i slijedom toga,
—
naloži uklanjanje te izjave iz izvješća o ocjeni (točka 3. koja se odnosi na tužiteljevo vladanje — poštovanje pravila i postupaka);
—
procijeni štetu koju je tužitelj pretrpio zbog tih odluka;
—
tuženiku naloži plaćanje naknade štete koju je tužitelj pretrpio zbog tih odluka;
—
tijelu za imenovanje naloži snošenje troškova.
Tužbeni razlozi i glavni argumenti
U prilog osnovanosti tužbe tužitelj ističe tri tužbena razloga.
1.
Prvi tužbeni razlog temelji se na tvrdnji o navodnoj povredi članka 17.a Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da ima za cilj zaštititi temeljno pravo slobode izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nadalje, mora se postići ravnoteža između prava i obveza jer nisu sva prava apsolutna.
2.
Drugi tužbeni razlog temelji se na tvrdnji o pogrešnom tumačenju članka 17.a Pravilnika o osoblju, s obzirom na to da se tema knjige ne odnosi na „rad Unije”, te stoga tužitelj nije bio dužan unaprijed obavijestiti tijelo za imenovanje o svojoj namjeri. Izraz „sadržaj u vezi s” znači i odnosi se na sadržaj dokumenta čiji je cilj povezan s „radom Unije”. To znači da dužnosnik mora obavijestiti tijelo za imenovanje i od njega ishoditi odobrenje samo ako bi njegov rad na bilo koji način bio u vezi s radom Unije. Dužnost tijela za imenovanje koja iz toga proizlazi je da usko, a ne široko tumači što je „rad Unije”. Nadalje, on tvrdi da:
—
odluka uopće nije obrazložena, jer se samo temelji na pukom mišljenju, a ne na činjenicama ili pravnim razlozima;
—
je obveza koju je odredilo tijelo za imenovanje znatno tegotnija od one propisane Pravilnikom o osoblju;
—
se odluka temelji na neproporcionalnoj primjeni diskrecijske ovlasti;
—
se „sadržaj u vezi s radom Unije” odnosi na kontekst o kojem se u pogledu rada Unije zaključak može izvesti iz drugih smjernica;
—
s obzirom na to da se u knjizi ne spominje njegov rad ili bilo kakav drugi rad Unije, tužitelj nije povrijedio svoju obvezu povjerenja, odanosti i nepristranosti u odnosu na Uniju;
—
iz sudske prakse Suda, osobito presude od 6. ožujka 2001. (Connolly/Komisija (C-274/99 P, EU:C:2001:127, t. 43. do 62.), proizlazi nekoliko elemenata bitnih za ocjenu i provedbu članka 17.a Pravilnika o osoblju.
3.
Treći tužbeni razlog temelji se na tvrdnji o neimovinskoj šteti koju je tužitelj pretrpio zbog odluke, kako na svojem radnom mjestu tako i u privatnom životu, i posljedicama koje je to imalo na njegov književni rad. Zbog toga je nužno procijeniti štetu i zatim naložiti da se ona naknadi.