RJEŠENJE SUDA (šesto vijeće)
26. rujna 2019.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 53. stavak 2. Poslovnika Suda – Ugovori o potrošačkim kreditima – Ugovori prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji – Očita nenadležnost Suda”
U predmetu C-277/19,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio Općinski sud u Zadru (Hrvatska), odlukom od 25. ožujka 2019., koju je Sud zaprimio 2. travnja 2019., u postupku
R. D.,
A. D.
protiv
Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: C. Toader (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, A. Rosas i M. Safjan, suci,
nezavisni odvjetnik: E. Tanchev,
tajnik: A. Calot Escobar,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči obrazloženim rješenjem, u skladu s člankom 53. stavkom 2. Poslovnika Suda,
donosi sljedeće
Rješenje
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.), Uredbe (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o osnivanju europskog nadzornog tijela (Europskog nadzornog tijela za bankarstvo), kojom se izmjenjuje Odluka br. 716/2009/EZ i stavlja izvan snage Odluka Komisije 2009/78/EZ (SL 2010., L 331, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 80.), Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.), Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL 2013., L 176, str. 338.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 14., str. 105. i ispravak SL 2017., L 20, str. 1.) i članaka 4., 5., 13., 14., 16. i 18. do 20. Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 60, str. 34. i ispravak SL 2015., L 65, str. 22.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba R. D. i A. D. i Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen (u daljnjem tekstu: Raiffeisenbank) o utvrđenju ništetnosti dvaju ugovora o jednokratnom kreditu i brisanju založnog prava upisanog kao osiguranje tražbina nastalih iz tih ugovora.
Pravni okvir
Pravo Unije
Akt o pristupanju iz 2012.
3 Člankom 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2012., L 112, str. 21.) (SL 2013., L 300, str. 22., u daljnjem tekstu: Akt o pristupanju iz 2012.) propisuje se:
„Od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu.”
4 U skladu s člankom 46. Akta o pristupanju iz 2012.:
„Od pristupanja se smatra da su direktive i odluke u smislu članka 288. UFEU-a upućene Hrvatskoj, u skladu s izvornim ugovorima. [...]”
Direktiva 2008/48
5 Člankom 2. Direktive 2008/48, naslovljenim „Područje primjene”, određuje se:
„1. Ova se Direktiva primjenjuje na ugovore o kreditu.
2. Ova se Direktiva ne primjenjuje na sljedeće:
(a) ugovore o kreditu osigurane hipotekom ili nekim drugim sličnim instrumentom osiguranja koji se obično upotrebljava u dotičnoj državi članici za nepokretnu imovinu ili osigurane pravom u vezi s tom nepokretnom imovinom;
[...]”
6 U skladu s člankom 3. te direktive, „ugovor o kreditu” znači „ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe [...] kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku mjesečnih obroka”.
7 Na temelju članka 30. navedene direktive, ona se ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera.
Direktiva 2011/83
8 Člankom 2. točkom 12. Direktive 2011/83 pojam „financijska usluga” definira se kao „svaka usluga bankovne, kreditne, osiguravajuće, osobno mirovinske, investicijske ili platežne naravi”.
9 Sukladno članku 3. stavku 3. točki (d) te direktive, ona se ne primjenjuje na ugovore za takve usluge.
Direktiva 2014/17
10 Člankom 4. točkom 3. Direktive 2014/17 „ugovor o kreditu” definira se kao „ugovor pri kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u području primjene članka 3., u obliku odgode plaćanja, kredita ili slične financijske nagodbe”.
11 Člankom 5. stavkom 1. te direktive, naslovljenim „Nadležna tijela”, određuje se:
„Države članice imenuju nacionalna nadležna tijela ovlaštena za osiguranje primjene i izvršavanja ove Direktive i osiguravaju im dodjelu istražnih i provedbenih ovlasti te adekvatnih resursa potrebnih za uspješno i učinkovito […]obavljanje svojih zadaća.
Tijela iz prvog podstavka su ili javna tijela ili tijela priznata prema nacionalnom pravu ili od strane javnih tijela izričito ovlaštenih u tu svrhu prema nacionalnom pravu. Ta tijela ne smiju biti vjerovnici, kreditni posrednici ili imenovani predstavnici.”
12 Članci 13. i 14. navedene direktive odnose se na opće informacije i obvezne informacije prije sklapanja ugovora, dok se njezin članak 16. odnosi na odgovarajuća objašnjenja koja se moraju pružiti potrošaču.
13 Članci 18. do 20. te direktive odnose se na procjenu kreditne sposobnosti potrošača.
14 Sukladno članku 43. Direktive 2014/17, ona se ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016.
Hrvatsko pravo
Zakon o obveznim odnosima
15 Člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisuje se:
„U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.”
Zakon o potrošačkom kreditiranju
16 Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/2009), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., u članku 3. stavku 1. određuje se:
„Ovaj se zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn [hrvatskih kuna (HRK)] [oko 134 825 eura].”
Zakon o kreditnim institucijama
17 Člankom 2. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 117/08, 74/09, 153/09, 108/2012, 54/2013 i 159/2013) određuje se:
„1. Kreditna institucija je pravna osoba koja je od nadležnog tijela dobila odobrenje za rad, a čija je djelatnost primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita za svoj račun.
2. Kreditna institucija sa sjedištem u Republici Hrvatskoj može se, pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom, osnovati kao: banka, štedna banka ili stambena štedionica.
3. Pojam ‚kreditna institucija’ koji ne sadržava dodatak ‚iz države članice’ ili ‚iz treće države’, u smislu ovoga Zakona, odnosi se na kreditnu instituciju sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad. Iznimno, pojam ‚kreditna institucija’, u smislu ove Glave, koristi se za svaku kreditnu instituciju neovisno o državi u kojoj se nalazi njezino sjedište. Pojam ‚podređena kreditna institucija’, u smislu Glave XXIII. Supervizija na konsolidiranoj osnovi, koristi se za svaku kreditnu instituciju koja ima položaj podređene kreditne institucije neovisno o državi u kojoj kreditna institucija ima sjedište.”
18 U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkama 1. i 2. tog zakona:
„U smislu ovoga Zakona, osnovne financijske usluge su:
1. primanje depozita ili drugih povratnih sredstava
2. odobravanje kredita i zajmova, uključujući potrošačke kredite i zajmove te hipotekarne kredite i zajmove ako je to dopušteno posebnim zakonom.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
19 Spor u glavnom postupku vodi se između osoba R. D. i A. D., hrvatskih državljana, i Raiffeisenbanka, društva austrijskog prava, o tužbi za poništenje dvaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni s potonjim te za brisanje založnog prava na nekretninama koje se nalaze u Hrvatskoj, upisanog kao osiguranje tražbina nastalih iz tih ugovora.
20 Ti hipotekarni krediti sklopljeni su 11. prosinca 2007. i 19. lipnja 2008. te su bili predmet dvaju javnobilježničkih akata koje je hrvatski javni bilježnik sastavio 18.prosinca 2007. i 19. lipnja 2008.
21 Tužitelji u glavnom postupku tvrde da su navedeni ugovori protivni Ustavu Republike Hrvatske, Zakonu o kreditnim institucijama i prisilnim propisima. Naime, tvrde da kao potrošači nisu bili uredno obaviješteni o posljedicama koje proizlaze iz ugovora koje su sklopili. Osim toga, Raiffeisenbank nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke koje se zahtijeva za pružanje usluga kreditiranja.
22 Iako je u glavnom predmetu nesporno da je Raiffeisenbank vjerovnik s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, a ne u Republici Hrvatskoj, koji ne raspolaže potrebnim odobrenjem Hrvatske narodne banke za odobravanje kredita u Hrvatskoj, sud koji je uputio zahtjev navodi da su među strankama sporne činjenične okolnosti koje se odnose, među ostalim, na mjesto sklapanja predmetnih ugovora. Dok Raiffeisenbank smatra da su ti ugovori bili sklopljeni u Austriji, osobe R. D. i A. D. tvrde da su bili sklopljeni u Hrvatskoj.
23 U tim je okolnostima Općinski sud u Zadru odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Koji je doseg i opseg zaštite potrošača iz Direktive [2011/83] i Direktive [2014/17]?
2. [Jesu] li tužitelji potrošači u smislu odredaba Direktive [2011/83] i Direktive [2014/17], a s obzirom na to da tuženik osporava tužiteljima status potrošača?
3. [Protivi] li [s]e nacionalna odredba iz članka 3. stavka 1. točke a) Zakon[a] o potrošačkom kreditiranju odredbama iz članka 4. Direktive [2014/17] i članka 3. Direktive [2008/48] te ostalim ciljevima i svrsi zaštite potrošača utvrđenima u [p]reambuli Direktive [2014/17], budući da se na taj način limitira gornja granica zaštite potrošača na određenu sumu, konkretno [na] 1.000.000 HRK [oko 134 825 eura]?
4. [Treba] li članak 5. stavak 1. Direktive [2014/17] tumačiti na način da, u situaciji kada je tuženik [k]reditna zadruga registriran[a] u Republici Austriji i nije imao odobrenje HNB-a za obavljanje poslova potrošačkog kreditiranja 2007. i 2008., niti posebno odobrenje Ministarstva financija prema članku [21. Zakona o potrošačkom kreditiranju], niti registrirano predstavništvo ili podružnicu na području RH, [to predstavlja] razlog za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i povredu citirane odredbe Direktive jer se na taj način (eventualno) izravno ugrožavaju potrošačka prava fizičkih osoba s područja RH, budući da tuženik nije bio podvrgnut propisanom nadzoru koji je utemeljen u prav[u] u svrhu zaštite potrošača i formiranja jedinstvenih standarda i kriterija za kreditiranje potrošača kod hipotekarnih kredita, a kako je navedeno u [p]reambuli Direktive [2014/17]?
5. Može li se smatrati da je u [toj] situaciji došlo do povrede iz članaka 18., 19. i 20. Direktive [2014/17], s obzirom [na to] da savjesnost i poštenj[e] predstavljaju pravni standard, odnosno [je li] pri zaključenju ugovora o kreditu došlo do povrede navedene Direktive, s obzirom [na to] da je kredit dan pod kamatnom stopom [od] 9,4 % EKS, dok je domaćim potrošačima austrijskim državljanima tuženik odobravao kredite po kamati od 4 % – članak 1000. […]Austrijskog ABGB-[a] (Allgemeines bürgerliches Gestzbuch), a koje su pri tome promjenjive na način da ih tuženik kao kreditna institucija jednostrano mijenja i jedino odobrava kredite samo na temelju zasnivanja hipoteke?
6. Može li se smatrati da je došlo do povreda odredaba Direktive [2014/17] odnosno Direktive [2008/48] i [2013/36] i Uredbe [...] broj 1093/2010, a s obzirom na nacionalnu odredbu iz Zakona o kreditnim institucijama iz članka 2. i nacionalne odredbe iz članka 5. stavka 1. točke 2. Zakona o kreditnim institucijama, da se tuženiku kao kreditnoj instituciji austrijskog prava omogući da bez odobrenja i nadzora nacionalnog tijela obavlja poslove potrošačkog kreditiranja za hrvatske građane na području RH i može li se smatrati da u takvoj situaciji nacionalne odredbe citiranih propisa nisu pružile dovoljnu zaštitu fizičkim osobama kao potrošačima koju predviđa Direktiva [2014/17] u članku 5. – nadležna tijela – te da tuženik nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja predviđeno[m] u članku 4. ZOO[-a], što za posljedicu ima da su odredbe ugovora o kreditu ništetne?
7. [Postoje] li formalni nedostaci prilikom sklapanja ugovora o kreditu odnosno [je] li u glavnom postupku došlo do povrede odredaba iz članaka 13., 14. i 16. Direktive [2014/17], ugovaranjem članka A ugovora o jednokratnom kreditu – stranica 2., gdje piše: ‚Efektivna godišnja kamatna stopa 9,4%. Za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod zakašnjenja plaćanja vidi plakat na šalteru’?
8. Može li se smatrati da je u situaciji kao u glavnom postupku došlo do povrede odredaba iz članaka 13., 14. i 16. Direktive [2014/17], [s] obzirom [na to] da su osporavani ugovori o kreditu adhezioni tj. tipski sastavljeni na prethodno formiranim obrascima tuženika, tiskani na njemačkom jeziku i nisu u cijelosti prevedeni na materinji jezik tužitelja, a sklapanju ugovora je prethodilo oglašavanje putem mreže posrednika tuženika (zadruge) u RH, koji posrednici, kao niti sam tuženik, prema hrvatskim propisima nisu imali odobrenje HNB[-a] za obavljanje kreditnih poslova odnosno odobrenje Ministarstva financija za potrošačko kreditiranje na području RH?
9. Može li se smatrati u situaciji [kao] u glavnom postupku da je došlo do povrede odredaba Direktive 2014/17 odnosno [d]irektiva [2008/48] i [2008/48] i Uredbe (EU) broj 1093/2010 kada nacionalne odredbe, i to članak 2. stavci 1., 2. i 3. i članak 5. stavak 1. točke 1. i 2. iz Zakona o kreditnim institucijama, omogućavaju tuženiku kao kreditnoj instituciji austrijskog prava da bez odobrenja hrvatskog nadzornog nacionalnog tijela obavlja poslove potrošačkog kreditiranja za hrvatske građane na području RH i može li se smatrati da [u] takvoj situaciji ove nacionalne odredbe nisu pružile dovoljnu zaštitu fizičkim osobama kao potrošačima koje predviđa Direktiva [2014/17] u članku 5. – ‚nadležna tijela’ – da tuženik nije postupao sukladno savjesnosti i poštenj[u] predviđen[im] u članku 4. ZOO[-a], što za posljedicu ima ništetnost odredbi ugovora o kreditu?
10. [Je] li nepostojanje adekvatnih propisa implementiranih u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2007. i 2008. godine koji bi detaljno regulirali mogućnosti te uvjete zaduživanja hrvatskih građana u inozemstvu uzrokovalo bitnu neravnotežu u položaju s jedne strane korisnika kredita, a s druge strane banke, te ih je ta pravna praznina ostavila nezaštićenima, a što bi bilo u suprotnosti s odredbama Direktive [2014/17] te članka 13. iste Direktive?”
Nadležnost Suda
24 Na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika, Sud može, kada je očito nenadležan za odlučivanje u nekom predmetu i nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem, bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.
25 U ovom predmetu valja primijeniti tu odredbu.
26 U ovom slučaju iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da su dva ugovora o potrošačkom kreditu o kojima je riječ u glavnom postupku sklopljena 11. prosinca 2007. i 19. lipnja 2008., to jest prije 1. srpnja 2013., datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
27 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, on je nadležan tumačiti pravo Unije u pogledu njegove primjene u državi članici isključivo od dana njezinog pristupanja Uniji (rješenje Suda od 5. studenoga 2014., VG Vodoopskrba, C-254/14, neobjavljeno, EU:C:2014:2354, t. 10. i navedena sudska praksa).
28 K tomu, Sud je već primijenio navedenu sudsku praksu u pogledu ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog prije pristupanja države članice Uniji (vidjeti u tom smislu rješenja od 8. studenoga 2012., SKP, C-433/11, EU:C:2012:702, t. 36. i od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 24.).
29 Povrh toga, Sud je presudio da se, u slučaju nepostojanja posebne odredbe o primjeni odredbe prava Unije u aktu koji se odnosi na uvjete pristupanja države članice, ta odredba treba smatrati odredbom trenutačne primjene koja vezuje tu državu članicu od dana njezina pristupanja, tako da se ona primjenjuje na buduće učinke situacija koje su nastale prije pristupanja te nove države članice Uniji (vidjeti u tom smislu presudu od 12. studenoga 2009., Elektrownia Pątnów II, C-441/08, EU:C:2009:698, t. 32. i 34. i navedenu sudsku praksu).
30 Međutim, prethodna pitanja odnose se isključivo na tumačenje odredbi prava Unije koje se odnose na valjanost ugovora o kreditu o kojima je riječ u glavnom postupku na temelju elemenata koji postoje na dan sklapanja tih ugovora, poput vjerovnikova odobrenja, provjere kreditne sposobnosti dužnikâ i informacija prije sklapanja ugovora koje im se trebaju pružiti. U tom kontekstu budući učinci navedenih ugovora nisu obuhvaćeni prethodnim pitanjima (vidjeti u tom smislu rješenje od 3. srpnja 2014., Tudoran, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 28.).
31 Iz toga slijedi da je, na temelju članka 53. stavka 2. Poslovnika, Sud očito nenadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio Općinski sud u Zadru.
Troškovi
32 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.
Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) rješava:
Sud Europske unije očito je nenadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji je Općinski sud u Zadru (Hrvatska) uputio odlukom od 25. ožujka 2019.
U Luksemburgu 26. rujna 2019.
Tajnik
Predsjednica šestog vijeća
A. Calot Escobar
C. Toader
* Jezik postupka: hrvatski
Full & Egal Universal Law Academy