© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK ODLUKE
GUSTOVARAC PROTIV HRVATSKE
OD DANA 18. VELJAČE 2014. GODINE
ZAHTJEV BROJ 60223/09
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su 1972. godine uselili u stan u Puli, u vlasništvu Jugoslavenske narodne armije (“JNA“) temeljem pisane potvrde potpisane od strane Đ. V., ovlaštene osobe Komande garnizona JNA i potvrđene službenim pečatom Komande. Od tada su podnositelji plaćali stanarinu i komunalne troškove za stan. Tijekom 1974. godine, pokrenut je kazneni postupak protiv Đ. V., pred Vojnim sudom u Puli u kojemu je isti proglašen krivim za zlouporabu ovlasti budući da je između ostalog, nezakonito omogućio podnositeljima boravak u predmetnom stanu. Prvi podnositelj je u navedenom postupku sudjelovao kao svjedok. Nakon što je Republika Hrvatska 1991. godine proglasila nezavisnost, sva imovina JNA postala je državna imovina.
Dana 1. ožujka 2000. godine, RH je pred Općinskim sudom u Puli pokrenula parnični postupak protiv podnositelja radi povrata i predaje predmetnog stana tražeći pri tom njihovo iseljenje. Dana 16. svibnja 2002. godine Općinski sud u Puli donio je presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev RH-a. Podnositelji su protiv navedene presude podnijeli žalbu Županijskom sudu u Puli koji je dana 31. svibnja 2004. godine istu potvrdio.
Vrhovni sud RH odbacio je reviziju podnositelja kao nedopuštenu, a Ustavni sud RH je odbio njihovu ustavnu tužbu.
Dana 18. rujna 2008. godine, RH je protiv podnositelja pokrenula ovršni postupak radi iseljenja podnositelja iz predmetnog stana. Dana 7. travnja 2011. godine podnositelji su ispraznili stan.
Podnositelji od 2005. godine žive u Bosni i Hercegovini.
OCJENA SUDA
Sud je najprije utvrdio da se predmetni stan ima smatrati podnositeljevim domom u smislu čl. 8. Konvencije, s obzirom na to da su podnositelji živjeli u spornom stanu u razdoblju od 1972. godine do otprilike 2005. godine i imali dovoljno jaku i dugotrajnu vezu s predmetnim stanom.
Sud je nadalje ispitivao je li došlo do miješanja u podnositeljevo pravo na dom iz čl. 8. Konvencije te je li takvo miješanje bilo opravdano.
Utvrdio je kako sudska odluka kojom se određuje njihovo iseljenje predstavlja miješanje u pravo na dom iz čl. 8. Konvencije.
Sud je utvrdio kako je odluka kojom se nalaže iseljenje podnositelja bila u skladu s odredbama domaćeg prava i to osobito Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
Isto tako, Sud je mišljenja kako je miješanje u pravo na dom bilo u skladu s opravdanim ciljem zaštite prava drugih i to prvenstveno zaštite prava vlasnika spornog stana.
Sud je podsjetio da je već donio nekoliko presuda protiv Republike Hrvatske u kojima je ustanovio kako su domaći sudovi odluke o iseljenju donosili isključivo zbog toga što podnositelji nisu zakonito boravili u spornim stanovima, a da pri tom nisu primjenjivali test proporcionalnosti glede mjera koje su izrečene podnositeljima (Ćosić protiv Hrvatske, Paulić protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske, Bjedov protiv Hrvatske, Brežec protiv Hrvatske), ali je naglasio da se ovaj predmet razlikuje od prethodnih.
Za razliku od gore navedenih slučajeva u kojima su podnositelji uselili u sporne stanove na temelju odluka koje su im davale to pravo, u ovom predmetu podnositelji su se uselili u sporni stan temeljem ručno napisane potvrde zaposlenika JNA. Podnositelji su prvenstveno trebali biti svjesni da predmetna potvrda nije bila pravno valjana s obzirom da niti prvi podnositelj niti druga podnositeljica nisu u niti jednom trenutku bili u radnom odnosu u JNA. Naime, stanarsko pravo na stanovima u vlasništvu JNA pripadalo je isključivo zaposlenicima JNA, bilo da se radilo o vojnom ili administrativnom osoblju.
Nadalje, podnositelji su trebali biti svjesni i činjenice da potvrda ručno napisana na komadu papira ne može predstavljati pravnu osnovu temeljem koje podnositeljima pripada stanarsko pravo na spornom stanu. Konačno, protiv osobe koja je podnositeljima izdala navedenu potvrdu, donesena je osuđujuća presuda radi zlouporabe ovlasti, a prvi podnositelj je u predmetnom postupku sudjelovao kao svjedok. Iz navedenog proizlazi kako podnositelji nisu postupali u dobroj vjeri kada su se 1972. godine uselili u sporni stan.
Sud ne dovodi u pitanje pravo države članice da u cilju osiguranja vladavine prava, donosi zakone kojima sprječava mogućnost da stjecanje protupravne koristi ostvarene kaznenim djelom protekom vremena postane zakonito.
Slijedom navedenog Sud je utvrdio kako je presuda kojom se nalaže iseljenje podnositelja u skladu s opravdanim ciljem i kako je nužna u demokratskom društvu u smislu čl. 8. Konvencije te je stoga predmetni zahtjev odbacio kao nedopušten.
Full & Egal Universal Law Academy