PETO ODJELJENJE
ODLUKA
Predstavka br. 54228/18
Milan KNEŽEVIĆ
protiv Crne Gore
Evropski sud za ljudska prava (Peto odjeljenje), na zasijedanju Vijeća
2. februara 2021. godine u sastavu:
Síofra O’Leary predsjednik,
Mārtiņš Mits,
Stéphanie Mourou-Vikström,
Lətif Hüseynov,
Jovan Ilievski,
Ivana Jelić,
Arnfinn Bårdsen sudije,
i Victor Soloveytchik, registrar odjeljenja,
Imajući u vidu da je gore navedena predstavka podnijeta Sudu 8. novembra 2018. godine,
Imajući u vidu izjašnjenja koja su dostavljena od strane tužene Vlade i odgovor na izjašnjenja koji je dostavljen od strane podnosioca predstavke,
Nakon vijećanja na sjednici, odlučuje kao što slijedi:
ČINJENICE
1. Podnosilac predstavke, g-din Milan Knežević, crnogorski je državljanin koji je rođen 1980. godine i živi u Podgorici. Njega je pred Sudom zastupao g-din M. Jovanović, advokat iz Novog Sada (Srbija).
2. Vladu Crne Gore (u daljem tekstu “Vlada“) je zastupala njena zastupnica, g-đa V. Pavličić.
Okolnosti predmeta3. Činjenice datog predmeta, kako su ih iznijele stranke u postupku, mogu biti sumirane na sljedeći način.
4. Podnosilac predstavke je bio poslanik opozicione partije i jedan od opozicionih lidera u relevantno vrijeme. Njegova politička partija je bila dio opozicione političke koalicije “Demokratski front” – “DF”).
5. Između 3. i 9. septembra 2015. godine Demokratski front je podnio dva zahtjeva Sekretarijatu za komunalne poslove i saobraćaj (“Sekretarijat”), tražeći odobrenje da postavi punktove za dijeljenje hrane, cistijerne za snadbijevanje vodom i 15 pokretnih toaleta u parku koji se nalazi preko puta zgrade Skupštine. U svojim zahtjevima tražili su odobrenje za postavljanje navedenih pokretnih objekata za period od 20 dana u cilju olakšavanja okupljanja koje bi počinjalo 26. ili 27. septembra (u jednom od zahtjeva je određeno da bi okupljanje počelo 26. septembra, a u drugom je navedeno da bi isto počinjalo 27. septembra).
6. Dana 22. septembra 2015. godine Demokratski front je obavijestio Ministarstvo unutrašnjih poslova da će organizovati miran protestni skup ispred zgrade Skupštine Crne Gore 27. septembra 2015. godine u 18 časova. Svrha ovog okupljanja je bila javno protestvovanje i izražavanje nezadovoljstva u pogledu životnog standarda građana i zahtijevanje da se osnuje prelazna vlada čiji bi zadatak bio da pripremi, organizuje i održava slobodne, demokratske i pravične izbore. U obavještenju je bilo navedeno da je vođa protestnog skupa bio M.Đ. i da će organizatori obezbijediti 100 redara da bi se obezbijedilo mirno održavanje protestnog skupa. Predstavnici Demokratskog fronta A.M., N.M., B.R., S.B., i podnosilac predstavke su potpisali istoimeno obavještenje.
7. Dana 24. i 25. septembra 2015. godine Sekretarijat je donio dvije odluke kojima se odobrava postavljanje pokretnih wc kabina, punktova za dijeljenje hrane i vode, kao i bine i propratnih objekata u parku u periodu između 27. septembra i 3. oktobra 2015. godine. U objema odlukama je navedeno da se protiv istih može uložiti žalba te da je svaka sadržavala plan sa tačnom lokacijom objekata koji treba da se postave u parku.
8. Dana 27. septembra 2015. godine protestni skup je počeo ispred zgrade Skupštine.
9. Dana 28. septembra 2015. godine Centar bezbjednosti Uprave policije je prijavio Komunalnoj policiji da je na kolovozu saobraćajnice Bulevara Svetog Petra Cetinjskog oko 300 šatora bilo postavljeno ispred zgrade Skupštine kao i dužinom puta susjednih zgrada. Komunalna inspektorka je izvršila inspekcijski pregled. Ona je konstatovala da su šatori bili prikačeni metalnim klinovima za kolovoz saobraćajnice, čime je oštećen put.
10. Dana 30. septembra 2015. godine DF je zahtijevao produženje odobrenja za postavljanje montažnih objekata, uključujući i šatore, „na Bulevaru...“, za najmanje još sedam dana.
11. Dana 30. septembra i 2. oktobra 2015. godine Sekretarijat za komunalne poslove i saobraćaj je odbacio zahtjev jedne od partija konstituenata Demokratskog frota kao i DF-a, za dobijanje odobrenja za postavljanje šatora na platou ispred Skupštine Crne Gore, zbog nenadležnosti. U odlukama je navedeno da šatori nisu bili montažni objekti u okviru značenja člana 4 Odluke o postavljanju i uklanjanju privremenih objekata (vidjeti stav 54 ispod), te da isti ne mogu biti tretirani kao takvi. Ovim odlukama je predviđena mogućnost ulaganja žalbe.
12. Dana 2. oktobra 2015. godine Sekretarijat za komunalne poslove i saobraćaj je donio dvije odluke kojim odobrava Demokratskom frontu lokaciju za postavljanje privremenog montažnog objekta tipa- bina, punktova za dijeljenje hrane i pića i petnaest montažnij toaleta u parku preko puta zgrade Skupštine Crne Gore za period od 04. oktobra 2015. do 10. oktobra 2015. godine. Po isteku gore navedenog perioda navedeni objekti su morali da se uklone, a prostor je morao da se vrati u prvobitno stanje. Tačne lokacije su bile određene u priloženim fotografijama, koje su razmatrane kao sastavni djelovi odluka. Objema odlukama je predviđena mogućnost ulaganja žalbe.
13. Dana 3. oktobra 2015. godine Centar bezbjednosti je obavijestio Komunalnu policiju da je oko 300 šatora zajedno sa montažnim objektom koji se može izmještati – binom, postavljeno na kolovozu ispred zgrade Skupštine, u vezi kojih je priložio fotografije. Istog dana Komunalna policija je pozvala DF i M.Đ. da se jave u prostorije Komunalne policije radi davanja izjave povodom postavljanja šatora na platou ispred Skupštine Crne Gore.
14. Dana 5. oktobra 2015. godine V.Č., lice koje je ovlastio M.Đ., navelo je da će bina i šatori “da ostanu do daljnjeg, s tim što su oni u skladu s propisima preduzeli sve mjere i radnje za produžavanje odobrenja“.
15. Dana 5. oktobra 2015. godine komunalni inspektor za puteve donio je rješenje kojim se zahtijeva od DF i M.Đ. da u roku od jednog dana od dana dostavljanja rješenja izvrše uklanjanje bine i šatora. Ako mjeru naređenu ovim Rješenjem ne izvrše u roku predviđenom za dobrovoljno izvršenje pristupa se administrativnom izvršenju rješenja. Istom odlukom se predviđa mogućnost ulaganja žalbe. Ovo rješenje je istog dana dostavljeno jednoj od koalicionih partija DF i ostavljeno je u njenim službenim prostorijama. V.Č. je bio obaviješten o sadržini istog, ali je odbio da potpiše dostavnicu.
16. Dana 6. oktobra 2015. godine Centar bezbjednosti je zabranio saobraćaj za sve vrste motornih vozila na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog za period od 04. do 10. oktobra 2015. godine u cilju održanja javnog mirnog okupljanja – protestnog skupa.
17. Dana 7. oktobra 2015. godine komunalni inspektori su konstatovali da organizatori okupljanja nisu postupili u skladu sa rješenjem Komunalne policije od 5. oktobra i da bina i šatori nisu uklonjeni sa puta, te da ne postoji dozvola za njihovo postavljanje.
18. Dana 10. oktobra 2015. godine dva komunalna inspektora su bezuspješno pokušala da izvrše rješenje. Konkretno, isti su pošli na lice mjesta ispred zgrade Skupštine i obavijestili predstavnike DF-a A.M., N.M., i B.R. (vidjeti stav 6 in fine gore) i grupu lica iza njih da će morati da pristupe administrativnom izvršenju rješenja koje je doneseno 5. oktobra. U svom odgovoru A.M. je naveo „mi to ne dopuštamo“ a B.R. je kazao „ovo je slobodna teritorija, odlazite“. Istog dana, Komunalna polciija podnijela je zahtjev Upravi policije za pružanje asistencije za dan 17. oktobar 2015. godine u 6:30 časova.
19. Dana 12. oktobra 2015. godine izdato je obavještenje o administrativnom izvršenju izvršnog rješenja 17. oktobra u 6:30 časova shodno naređenju Komunalne policije od 5. oktobra 2015. godine. Dana 15. oktobra 2015. godine Komunalni inspektor je sačinio izvještaj, u kojem se konstatuje, inter alia, da je obavještenje bilo pripremljeno i da neće biti dostavljeno DF-u usljed mogućeg rizika od sprječavanja izvršenja istog.
20. Dana 16. oktobra 2015. godine Centar bezbjednosti je donio rješenje o pružanju asistencije Komunalnoj policiji za dan 17. oktobar 2015. godine i usvojio je istoimeni plan.
21. Dana 17. oktobra 2015. godine, između 6:30 i 7:40 časova, Komunalna policija je, uz asistenciju pripadnika Centra bezbjednosti, sa kolovoza Bulevara Svetog Petra Cetinjskog uklonila binu i šatore.
22. Podnosilac predstavke je naveo, što Vlada nije sporila, da je u relevantno vrijeme bilo oko pedeset učesnika protestnog skupa koji su spavali u šatorima. Vlada je navela, što podnosilac predstavke nije sporio, da ih je policija najprije upozoravala putem megafona a potom i zahtijevala da se udalje sa kolovoza Bulevara tako da bina i šatori mogu da se uklone. Učesnici protestnog skupa, uključujući podnosioca predstavke, formirali su ljudski štit i pružili otpor. Konkretno, podnosilac predstavke je, shodno svom podnesku dostavljenom Sudu, pokušao najprije ramenima i cjelokupnim tijelom da odgurne jednog od policijskih službenika, što je bilo bezuspješno. Nakon što je vidio da se šatori uklanjaju, podnosilac predstavke je krenuo da ide u tom pravcu, ali jedan od policijskih službenika se pojavio ispred njega. Podnosilac predstavke je dlanovima i ramenima odgurnuo policijskog službenika u predjelu grudi, uhvatio ga za ramena da bi ga zbacio, ali mu je „uzvraćeno kontranapadom“. Podnosilac predstavke je takođe naveo da je policijski službenik bio „opušten, držeći svoje ruke naspram njegovih te da se ironično smijao“ podnosiocu predstavke, govoreći mu „udri slobodno, ne možeš mi ništa“. U tom trenutku podnosilac predstavke je skinuo službenu kapu policijskom službeniku sa glave i udaljio se sa lica mjesta. Nekoliko minuta kasnije podnosioca predstavke je udarilo neko drugo lice koje nije bilo uniformisano, a neko od učesnika je bacio i suzavac. U određenom trenutku u policijski kordon je ušlo putničko motorno vozilo i produžilo kretanje u pravcu Bulevara. Reagujući na gore navedeno ponašanje nadležni policijski službenik je obavijestio prisutne učesnike protestnog skupa da je okupljanje okončano. Podnosilac predstavke je naveo da je on zahtijevao izvršenje rješenja što je bilo bezuspješno.
23. U ljekarskom izvještaju iz bolnice je navedeno da je podnosilac predstavke zadobio hematom u prednjem dijelu glave i oko desnog dijela zigomatične kosti kao i eritem oko desnog obraza i sa desne strane vrata. Doktor nije mogao sa preciznošću da utvrdi veličinu hematoma zbog prisutnog crvenila.
24. Dana 18. oktobra 2015. godine Centar bezbjednosti je saslušao podnosioca predstavke. On je naveo da nije lično poznavao dotičnog policijskog službenika, ali da ga je službenik vrijeđao govoreći mu “pogledaj poslanika kako se uporno gura, udri slobodno, ne možeš mi ništa”. Izrevoltiran ovim činom, podnosilac predstavke je skinuo službenu kapu policijskom službeniku i udaljio se sa lica mjesta. On je takođe naveo da ga je nepoznata osoba udarila u lice i da je neko drugo lice bacilo suzavac na njega, ali nije uspio da vidi počinioca.
25. Dana 19. oktobra 2015. godine Centar bezbjednosti je podnio krivičnu prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici protiv podnosioca predstavke zbog postojanja osnovane sumnje da je isti izvršio napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti.
26. Dana 18. oktobra 2017. godine podnosilac predstavke je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Sud je ispitao niz dokaznih materijala, uključujući rješenja koja se odnose na protestne skupove kao i tri video snimka. Sud je utvrdio da je podnosilac predstavke predmetnog dana policijskog službenika M.M. više puta rukama odgurnuo u predjelu grudi, više puta udario ramenom u predjelu njegovih grudi, a zatim ga je uhvatio rukom za vrat i skinuo mu službenu kapu sa glave i udaljio se sa lica mjesta. Sud je takođe utvrdio da je dotični policijski službenik postupio u skladu sa zakonom, mirno sa spuštenim šakama, bez vršenja napada na podnosioca predstavke, te da je podnosilac predstavke bio taj koji je upotrijebio prekomjernu silu.
27. Dana 23. januara 2018. godine presudom Višeg suda u Podgorici preinačena je presuda Osnovnog suda i podnosilac predstavke je osuđen na četiri mjeseca zatvora. Sud je takođe smatrao da je prisustvo policije na predmetnoj lokaciji u relevantno vrijeme bilo zakonito. Kako organizatori protestnog skupa nisu, u skladu sa rješenjima donesenim od strane relevantnih organa, uklonili motažne objekte nakon 10. oktobra 2015. godine, Komunalna policija se zakonito umiješala, uz asistenciju Uprave policije.
28. Dana 7. marta 2018. godine podnosilac predstavke je podnio ustavnu žalbu. On je naveo, inter alia, da je presudama sudova kojima je oglašen krivim za krivično djelo za koje je optužen, došlo do ozbiljne povrede njegovog prava na mirno okupljanje koje u smislu člana 11 Konvencije.
29. Dana 7. maja 2018. godine Ustavni sud je donio odluku kojom je odbio ustavnu žalbu podnosioca predstavke. Sud je smatrao, konkretno, da je podnosilac predstavke izgubio pravo na zaštitu svoje slobode mirnog okupljanja usljed nasilnog postupanja prema policijskom službeniku.
30. Podnosilac predstavke je izdržao svoju kaznu između 20. marta i 15. juna 2018. godine, kada je uslovno otpušten sa izdržavanja kazne zatvora.
Druge relevantne činjenice31. Dana 17. i 18. oktobra 2015. godine, u večernjim satima i mimo događaja na koje se DF žalio, pristalice Demokratskog fronta su se ponovo okupile i održale nenajavljeni protest. Prema medijskim izvještavanjima, u toku posljednjeg okupljanja desilo se nekoliko incidenata, prilikom kojih su grupe učesnika protestnog skupa gađale policiju bakljama, kamenjem i flašama, a policija je uzvratila bacanjem suzavca. Takođe ista grupa je kamenicama i stubićem od ulične ograde polomila više stakala u kancelarijama Demokratske Partije Socijalista (vladajuće partije u tom vremenu) kao i privatne televizijske stanice. Dva lica su zadobila povrede u toku trajanja ova dva incidenta.
32. Dana 19. oktobra 2015. godine, DF je podnio novu prijavu za mirno okupljanje, za dan 24. oktobar 2015. godine na Trgu Republike u Podgorici. Prijava je bila usvojena i skup održan.
33. Dana 20. jula 2017. godine Sud za prekršaje u Podgorici je utvrdio, u vezi sa događajima koji su se desili od 11. do 15. oktobra 2015. godine, da podnosilac predstavke i drugi organizatori protestnog skupa kao i njihovi predstavnici nisu počinili krivično djelo koje je predviđeno članom 315 u vezi sa članom 122 Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima. Konkretno, predmetni član se odnosio na sportske aktivnosti i druge događaje koji su se odvijali na putevima, dok se javna protestna okupljanja koja je organizovala tužena strana ne mogu smatrati sportskim ili srodnim događajem u okviru značenja istog člana. Umjesto toga, oni su predviđeni Zakonom o javnom okupljanju. Ovu odluku je potvrdio Viši sud za prekršaje 25. septembra 2017. godine.
34. Dana 5. marta 2019. godine, vozaču podnosioca predstavke je dosuđen iznos od 7,058.33 eura za naknadu štete u građanskom postupku kao rezultat primjene prekomjerne sile od strane policijskih službenika protiv njega 17. oktobra 2015. godine u jutarnjim časovima.
Relevantno domaće pravoUstav Crne Gore (objavljen u Službenom listu Crne Gore – SLCG – br. 001/07 i 038/13)35. Članom 52 se jemči sloboda mirnog okupljanja, bez odobrenja, uz prethodnu prijavu nadležnom organu. Sloboda okupljanja može se privremeno ograničiti odlukom nadležnog organa radi sprječavanja nereda ili vršenja krivičnog djela, ugrožavanja zdravlja, morala ili radi bezbjednosti ljudi i imovine, u skladu sa zakonom.
Zakon o javnim okupljanjima (Objavljen u Službenom listu Republike Crne Gore – SL RCG – br. 031/05, i SLCG br. 073/10, 040/11, 047/14 i 001/15)36. Ovaj Zakon je bio na snazi između 26. maja 2005. godine i 17. avgusta 2016. godine. Njime se navode detalji u pogledu ostvarivanja prava na slobodu okupljanja.
37. Članom 3 se predviđa da se pod mirnim okupljanjem i javnim protestom podrazumijeva svako organizovano okupljanje više od 20 građana koje se održava na javnom mjestu radi izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa.
38. Članom 4 se predviđa da se sloboda zbora i drugog okupljanja građana može privremeno ograničiti radi zaštite prava drugih ljudi, javnog poretka i bezbjednosti, javnog morala, životne sredine i zdravlja ljudi.
39. Članovima 6 i 7, predviđa se da je organizator dužan da podnese prijavu za održavanje mirnog okupljanja organu uprave nadležnom za policijske poslove najkasnije pet dana prije vremena za koje je mirno okupljanje zakazano. Prijava iz člana 6 stav 1 ovog zakona sadrži, između ostalog, mjesto dan i vrijeme održavanja okupljanja.
40. Članom 9 se predviđa da mirno okupljanje može da se održi na svakom za to prikladnom prostoru. Članom 9a se predviđa, izuzetno od člana 9 ovog zakona, da se mirno okupljanje, između ostalog, ne može održavati: na autoputevima, magistralnim, regionalnim i lokalnim putevima na način kojim se ugrožava bezbjednost saobraćaja; najmanje 50 metara, između ostalog, od objekata u kojima su smješteni Skupština Crne Gore, Predsjednik Crne Gore, Vlada Crne Gore i Ustavni sud Crne Gore; ili na drugim mjestima, na kojima bi okupljanje s obzirom na prostor i vrijeme, broj učesnika ili karakter mirnog okupljanja moglo ozbiljno da ugrozi kretanje i rad većeg broja građana, prava i slobode drugih lica, zdravlje ili bezbjednost ljudi, bezbjednost imovine ili da izazove narušavanje javnog reda i mira.
41. Članovima 13 i 15 se pojedinačno predviđa da je organizator dužan da obezbijedi red i mir na mirnom okupljanju, kao i da omogući nesmetan prolazak vozilima: policije, hitne pomoći i vatrogasnim vozilima.
42. Članovima 20 i 21 se predviđa da su policijski službenici ovlašćeni da prekinu i zabrane mirno okupljanje, između ostalog, ako se održava izvan mjesta navedenog u prijavi. Policijski službenik će naredbu o prekidu i zabrani mirnog okupljanja iz člana 20 ovog zakona saopštiti rukovodiocu mirnog okupljanja. Ako rukovodilac mirnog okupljanja, odnosno učesnici javnog okupljanja ne postupe u skladu sa naredbom iz stava 1 ovog člana, policijski službenici su dužni da preduzmu potrebne i nužne mjere za razilaženje učesnika mirnog okupljanja.
43. Članom 31 se predviđa da će se pravno lice kazniti za prekršaj novčanom kaznom od 500 eura do 15.000 eura, ako održava mirno okupljanje suprotno članu 10 ovog zakona. Ovo je podrazumijevalo situacije u kojima je fizičko ili pravno lice organizovalo mirno okupljanje kršeći djelove člana 9a koje su gore spomenute kao i člana 15 (vidjeti stavove 40 i 41 in fine gore).
44. Dana 24. februara 2017. godine Ustavni sud je utvrdio da član 9a istoimenog Zakona nije bio u skladu sa Ustavom i Konvencijom. Ova odluka je objavljena u SLCG br. 045/17 12. jula 2017. godine.
Krivični zakonik Crne Gore (objavljen u SL RCG br. 070/03, 013/04 i 047/06, i SLCG br. 040/08, 025/10, 073/10, 032/11, 064/11, 040/13, 056/13, 014/15, 042/15, 058/15, 044/17, 049/18 i 003/20)45. Članom 376 Krivičnog zakonika predviđa se da će se ko napadne ili prijeti da će napasti službeno lice u vršenju službene dužnosti, kazniti zatvorom do tri godine. Stavom 3 se predviđa ako je djelo iz st. 1 i 2 ovog člana učinjeno prema sudiji ili državnom tužiocu u vezi sa vršenjem njihove sudijske, odnosno tužilačke dužnosti ili službenom licu u vezi sa vršenjem poslova javne ili nacionalne bezbjednosti, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
46. U članu 45 navode se detalji u kontekstu smanjenja zatvorske kazne. Konkretno gledano, Sud može učiniocu krivičnog djela izreći kaznu ispod granice propisane zakonom ili blažu vrstu kazne, kad Zakon utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti i ocijeni da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
47. U članu 46 se predviđa da kad postoje uslovi za ublažavanje kazne iz člana 45 ovog zakonika, sud će ublažiti kaznu do trideset dana zatvora u ovim granicama ako je za krivično djelo kao najmanja kazna propisan zatvor ispod jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora.
Zakon o opštem upravnom postupku; (objavljen u SL RCG br. 060/03, i SLCG br. 073/10 i 032/11)
48. Ovaj Zakon je bio na snazi između 5. novembra 2003. godine i 1. jula 2017. godine.
49. Članom 133 stav 4 se predviđa da upravni organ može, po skraćenom postupku, riješiti upravnu stvar neposredno kada se radi o preduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odlagati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim. Hitne mjere postoje ako su ugroženi život i zdravlje ljudi, javni red i mir, javna bezbjednost ili imovina veće vrijednosti.
50. U članu 271 se navode detalji u vezi zaključka o dozvoli izvršenja. Konkretno, njime se predviđa da organ nadležan za sprovođenje administrativnog izvršenja donosi, po službenoj dužnosti ili po predlogu tražioca izvršenja, zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se konstatuje da je rješenje koje treba izvršiti postalo izvršno i određuju način i sredstva izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu. Ako se radi o rješenju iz člana 133 tačka 4 ovog zakona, zaključak o dozvoli izvršenja, način, rok i sredstva izvršenja određuju se u rješenju tako da se ne izdaje zaključak o dozvoli izvršenja.
51. Članom 272 se predviđa da administrativno izvršenje koje sprovodi organ koji je upravnu stvar rješavao u prvom stepenu sprovodi se na osnovu rješenja koje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.
Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putevima; (objavljen u SLCG br. 033/12, 058/14, 014/17 i 066/19)52. Članom 122 se predviđa da sportske i druge priredbe, kao i druge aktivnosti na putu mogu da se vrše na osnovu odobrenja nadležnog organa.
53. Članom 315 se predviđa, između ostalog, da će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000 eura do 6.000 eura kazniti za prekršaj pravno lice, ako bez odobrenja nadležnog organa organizuje sportsku ili drugu priredbu na putu odnosno druge aktivnosti na putu. Za prekršaj iz stava 1 ovog člana kazniće se i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom od 300 eura do 800 eura.
Odluka o postavljanju, građenju i uklanjanju privremenih objekata montažnog karaktera na teritoriji Glavnog grada – Podgorice; (objavljena u SLCG – opštinski propisi, br. 011/14, 027/15, 001/16, i 026/17)54. Članom 4 istoimene odluke se navode montažni objekti privremenog karaktera koji mogu biti postavljeni, pri čemu se šatori ne nalaze među istim.
55. Članom 17 navodi se da se privremeni objekti postavljaju i grade na osnovu odobrenja za postavljanje i građenje u formi rješenja, koje izdaje organ uprave nadležan za komunalne poslove.
56. Članom 30 se navodi da kada utvrdi da je privremeni objekat postavljen bez odobrenja ili da je postavljen suprotno uslovima iz odobrenja, Komunalni inspektor je ovlašćen da naredi uklanjanje privremenog objekta u roku ne dužem od 15 dana.
PRITUŽBE
57. U svojoj inicijalnoj predstavci podnosilac predstavke se žalio na povredu člana 11 Konvencije u vezi njegovog prava na slobodu okupljanja u odnosu na događaje od 17. oktobra (vidjeti stavove 21-22 gore) i takođe je naveo da su krivični postupci vođeni protiv njega (vidjeti stavove 25-27 gore) bili nepravični.
58. Dana 13. marta 2020. godine, u svom odgovoru na izjašnjenje Vlade, podnosilac predstavke je naveo da je bio brutalno pretučen i mučen od strane policije 17. oktobra 2015. godine. On je naveo da je podnio niz krivičnih prijava, uključujući i prijavu da je pretrpio udarce pesnicama kao i to da je na njega bačen suzavac 17. oktobra 2015. godine, te da iste nisu bile razmotrene. Podnosilac predstavke nije dostavio kopije tih prijava.
PRAVO
Pritužba prema članu 11 Konvencije59. U članu 11 Konvencije se kao relevantno navodi sljedeće:
“1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja...
2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti ili javne bezbjednosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih....”
Podnesci stranaka(a) Vlada
60. Vlada je osporila navode podnosioca predstavke. Konkretno, Vlada je sporila da je namjera policije bila da prekida protestni skup već je njena namjera bila da ukloni objekte za koje organizatori protestnog skupa nisu imali odobrenje da postave. U trenutku kada su učesnici protestnog skupa počeli da gađaju policiju različitim predmetima, podnosilac predstavke je, zajedno sa ostalim organizatorima, izgubio svoje pravo da se poziva na član 11, imajući u vidu da se ovim članom štiti samo pravo na „mirno okupljanje“.
61. Iako organizatori protestnog skupa nisu postupili u skladu sa rješenjima izdatim u njihovu korist u pogledu postavljanja privremenih objekata, organi vlasti su tolerisali navedeno ponašanje. Ukoliko su bili nezadovoljni donesenim rješenjima, mogli su da ulože žalbu protiv istih, što nije bio slučaj. Radnjama koje su preduzeli, došlo je do remećenja saobraćaja kroz najvažniju i najfrekventniju ulicu u Podgorici, čime je došlo do narušavanja uobičajnog ritma funkcionisanja ostalih građana, službi i institucija, poput Centralne banke, Ustavnog suda i zgrade predsjednika države, koji su se nalazili u neposrednoj blizini. Rješenje Komunalne policije o uklanjanju šatora i bine bilo je u skladu sa zakonom i isto je uredno dostavljeno organizatorima protestnog skupa. Međutim, navedena odluka nije ispoštovana, te su organizatori i učesnici protestnog skupa spriječili njeno izvršenje. Navod podnosioca predstavke da su neočekivano bili okruženi policijskim službenicima čime su bili zatečeni je bio stoga neosnovan. Tek nakon što učesnici protestnog skupa nisu postupili shodno naređenju da sami uklone šatore Komunalna policija je započela radnje na uklanjanju istih, te isključivo nakon što su učesnici pružili intenzivan i jak aktivni otpor, pri čemu je jedan od učesnika svojim vozilom probio policijski kordon, naređeno je razilaženje od strane nadležnih policijskih službenika.
62. Podnosiocu predstavke je bilo dozvoljeno da održi protestni skup, da učestvuje u njemu, te da u okviru istog izrazi svoja uvjerenja. On nije bio osuđen zbog organizovanja ili učešća u ovim protestnim skupovima, već zbog izvršenog napada na službeno lice u vršenju službene dužnosti. Stoga, miješanje države, kako u preduzimanju radnji povodom razilaženja učesnika protestnog skupa, tako i u izricanju zatvorske kazne podnosiocu predstavke, bilo je zakonito, težilo je legitimnom cilju i ispunilo kriterijum neophodnosti u demokratskom društvu.
63. Nadalje, čak i po okončanju protestnih skupova, podnosilac predstavke i ostale pristalice Demokratskog fronta su se ponovo okupile iste i naredne večeri i održale nenajavljen protestni skup.
64. Podnosilac predstavke je naveo isključivo u dopunskom izjašnjenju da je bio “brutalno” pretučen, što je ukazivalo na teške tjelesne povrede, ali uvidom u izvještaj ljekara specijaliste koji je sam podnosilac predstavke podnio kao dokaz, ne proizilazi da je isti bio „brutalno“ pretučen. Takođe, on nikada ranije nije pred domaćim nadležnim organima naveo da je bio pretučen od strane policijskog službenika.
65. Vlada je zaključila da je pritužba podnosioca predstavke bila očigledno neosnovana, odnosno, da nije došlo do povrede člana 11 Konvencije.
(b) Podnosilac predstavke
66. Podnosilac predstavke je potvrdio svoju pritužbu. Konkretno, on je naveo da je navedeni protestni skup bio uredno prijavljen i da je isti bio mirnog karaktera. U Crnoj Gori nije potrebno davanje odobrenja radi organizovanja protestnog skupa, te samim tim nije bilo potrebe da se izdaje rješenje u kontekstu trajanja protestnog skupa. U ovom konkretnom predmetu, odluke o postavljanju bine i montažnih toaleta su bile odobrenja a ne upravna rješenja. Kao takve, iste odluke nisu mogle da stvore bilo kakve neposredne obaveze za učesnike u upravnim postupcima, niti su djelovale u svojstvu izvršnih instrumenata, te stoga nisu mogle biti prinudno izvršene. Sud za prekršaje je takođe utvrdio da organizatori protestnog skupa nisu počinili krivično djelo na osnovu Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima. U svakom slučaju, remećenje saobraćajnih tokova kao dio demonstracije je predstavljalo ponašanje koje je bilo mirne prirode te je stoga bilo neophodno da organi vlasti pokažu potreban nivo tolerancije prema određenom stepenu narušavanja svakodnevnih životnih aktivnosti koji nužno nastaje kao posljedica bilo koje demonstracije.
67. U jutarnjim časovima 17. oktobra 2015. godine podnosilac predstavke i manja grupa učesnika protestnog skupa su proveli noć u šatorima, te stoga nije došlo do prijetnje ili opasnosti od bilo kog oblika narušavanja javnog reda i mira. Istog jutra oni su neočekivano bili okruženi naoružanim policijskim službenicima koji su počeli da gaze i ruše šatore i demoliraju binu, čime je došlo do povrede prava podnosioca predstavke i ostalih učesnika protestnog skupa na mirno okupljanje. Ova intervencija je bila sprovedena dok je još uvijek bilo mračno, iako nije bilo rizika od odlaganja, bez bilo kakvog izvršnog rješenja ili odluke kojom se navedeni protestni skup zabranjuje. Stoga, miješanje je bilo nezakonito i nasilno, nije bilo proporcionalno legitimnom cilju kojem se teži, te nije postojala hitna društvena potreba za istim.
68. Podnosilac predstavke je naveo da je brutalnost policije dovela do ostvarivanja njegovog prava na samoodbranu. On je priznao da su učesnici protestnog skupa formirali „živi zid“ kako bi spriječili uklanjanje šatora i njihovo sopstveno rastjerivanje. Podnosilac predstavke je naveo i da je on ramenima i dlanovima odgurnuo dotičnog policijskog službenika, kako bi ga spriječio da uđe na mjesto održavanja mirnog protestnog skupa. Konačno, s obzirom na to da nije uspio da spriječi dotičnog policijskog službenika, koji je sve vrijeme ostao miran, da pristupi protestnom skupu, podnosilac predstavke mu je, u nemogućnosti da preduzme bilo koje druge radnje, skinuo službenu kapu sa glave.
69. Podnosilac predstavke je dalje naveo da je pretrpio mučenje od strane policije usljed pokušaja da spriječi prekid mirnog okupljanja. Konkretno, nakon predmetnog incidenta podnosioca predstavke je izudarao izvjesni N.D., a potom je drugi policijski službenik bacio suzavac na podnosioca predstavke, nakon čega je podnosiocu predstavke ukazana medicinska pomoć u bolnici. Međutim, krivične prijave koje je podnio u tom smislu nikada nisu bile ispitane. Umjesto toga, podnosilac predstavke je osuđen zbog učešća u protestnom skupu, te zbog “pružanja pukog fizičkog otpora iznenadnom rušenju šatora i uklanjanju učesnika protestnog skupa od strane naoružane policije”. Takvo ponašanje od strane podnosioca predstavke je dovelo do manjeg incidenta koji je bio uobičajen u sukobima ovakve vrste, i isto je predstavljalo reakciju na rastjerivanje učesnika političkog skupa od strane policije. Takođe, njegova krivična osuda je bila u suštini zasnovana na svjedočenju policijskog službenika čiji su iskazi bili neusklađeni i neprecizni u toku trajanja postupaka. I upotreba sile radi razilaženja učesnika protestnog skupa i hapšenje podnosioca predstavke a potom i osuda bi mogli da obeshrabre druga lica od učešća u sličnim skupovima u budućnosti. Težina izrečene kazne je bila ključni činilac koji se morao uzeti u obzir prilikom procjene srazmjernosti miješanja na u smislu člana 11 Konvencije.
Ocjena Suda
(a) Primjenljivost člana 11
70. Članom 11 Konvencije samo se štiti pravo na „mirno okupljanje“, pojam koji ne obuhvata demonstracije u kojima organizatori i učesnici okupljanja imaju nasilničke namjere. Garancije iz člana 11 Konvencije se stoga odnose na svako okupljanje, osim na ono čiji organizatori i učesnici namjeravaju da podstiču nasilju ili da na drugi način osporavaju temelje „demokratskog društva“ (vidjeti Kudrevičius and Others protiv Litvanije [VV], br. 37553/05, stav 92, ECHR 2015. godine). Okupljanje koje je okaljano izolovanim slučajevima nasilja ne smatra se po automatizmu nasilnim tako da bi se istim izgubilo pravo iz Konvencije koje se štiti članom 11. U brojnim predmetima u kojima su demonstratori upotrijebili nasilno ponašanje, Sud je utvrdio da su predmetne demonstracije potpadale pod obim značenja člana 11 Konvencije, ali da su miješanja u pravo koje se štiti istoimenim članom bila opravdana radi sprječavanja nemira ili zločina, te u svrhe zaštite prava i sloboda drugih pojedinaca (vidjeti Gülcü protiv Turske, br. 17526/10, stav 93 in fine, 19. januar 2016. godine).
71. Vraćajući se na konkretan predmet, u cilju utvrđivanja činjenice da li podnosilac predstavke može da traži zaštitu prava na osnovu člana 11 Konvencije, Sud će uzeti u obzir: (i) da li je cilj navedenog okupljanja bio da bude mirne prirode te da li su organizatori istog skupa imali namjeru da upotrijebe nasilje; (ii) da li je podnosilac predstavke pokazivao nasilničkee namjere prilikom pridruživanja okupljanju; te (iii) da li je podnosilac predstavke nanio tjelesne povrede bilo kom licu (isto, stav 97). Pojedinac ne prestaje da uživa pravo na mirno okupljanje zbog sporadičnog nasilja ili drugih kažnjivih djela koja su počinjena od strane drugih lica u toku trajanja demonstracija, ukoliko dotični pojedinac ostaje pribran u njegovim ili njenim namjerama ili ponašanju (vidjeti Frumkin protiv Rusije, br. 74568/12, stav 99, 5. januar 2016. godine).
72. Sud dalje primjećuje da je shodno dokumentaciji u spisima predmeta, DF organizovao protestni skup, u kojem je podnosilac predstavke bio jedan od predvodnika, radi izražavanja nezadovoljstva životnim standardom građana kao i isticanja zahtjeva za formiranje prelazne Vlade. Sud primjećuje da ne postoji nijedan segment u spisima predmeta koji bi ukazao na to da protestna okupljanja nisu bila mirne prirode i na to da su organizatori istog skupa, uključujući i podnosioca predstavke, imali nasilničke namjere. Stoga, podnosilac predstavke je namjeravao da podrži ciljeve koji su propagirani u protestnom skupu, ali ne i da se nasilno ophodi u trenutku kada je demonstracija otpočela, što Vlada nije sporila. Štaviše, nema naznaka u odlukama domaćih sudova kojim se ukazuje da je podnosilac predstavke pokazivao nasilničke namjere kada se pridružio demonstraciji. Iako je tačno da je podnosilac predstavke osuđen zbog napada na službeno lice u vršenju službene dužnosti, istoimena osuda se ticala incidenta između podnosioca predstavke i jednog policijskog službenika prilikom napete situacije kada je policija preduzela mjere za rastjerivanje učesnika protestnog skupa, što ne ukazuje na postojanje ikakvih nasilničkih namjera od strane podnosioca predstavke. Sud stoga prihvata da je u toku dešavanja od 17. oktobra 2015. godine podnosilac predstavke uživao pravo koje se štiti članom 11 Konvencije (vidjeti, mutatis mutandis, Gülcü, gore citiran, stavovi 93-97, i druge predmete koji su rezimirani u okviru iste presude; vidjeti takođe Kudrevičius i drugi, takođe gore citiran, stav 98).
(b) Ocjena Suda u pogledu pritužbe podnosioca predstavke u vezi člana 11 Konvencije
(i) Relevantna načela
73. Relevantna načela u vezi sa primjenom člana 11 Konvencije su navedena, među mnogim drugim izvorima citiranja, u Kudrevičius i drugi (gore citirana, stavovi 91-92, stav 100, stav 102, stavovi 108-110 i stavovi 142-160) i u Primov i drugi protiv Rusije (br. 17391/06, stavovi 116-119, 12. jun 2014. godine).
74. Konkretno, sloboda okupljanja je osnovno pravo u demokratskom društvu i, poput prava na slobodu izražavanja, predstavlja jedno od temelja istoimenog društva. Stoga, isto pravo se ne treba tumačiti restriktivno (vidjeti Schwabe i M.G. protiv Njemačke, br. 8080/08 i 8577/08, stav 110, ECHR 2011. (izvodi)).
75. Miješanje u pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja će predstavljati povredu člana 11 Konvencije osim ako je “propisano zakonom”, teži ostvarivanju jednog ili više legitimnih ciljeva prema stavu 2, i “neophodno je u demokratskom društvu” za postizanje određenog cilja ili ciljeva (vidjeti Vyerentsov protiv Ukrajine, br. 20372/11, stav 51, 11. april 2013. godine).
76. Sud je razmotrio mjere koje su preduzeli organi vlasti u toku trajanja protestnog skupa, poput rastjerivanja učesnika protestnog skupa ili njihovog hapšenja, kao i izricanja kazni zbog učestvovanja u protestnom skupu, što je predstavljalo miješanje u pravo na slobodu okupljanja (vidjeti Kasparov i drugi protiv Rusije, br. 21613/07, stav 84, 3. oktobar 2013. godine, uz dalja upućivanja na izvore citiranja).
77. Iako se demonstracijama koje se organizuju na javnom mjestu može prouzrokovati remećenje reda i mira, uključujući remećenje saobraćajnih tokova, važno je da organi državne vlasti pokažu određeni stepen tolerancije prema mirnim okupljanjima ukoliko sloboda okupljanja i udruživanja koja je zajemčena članom 11 Konvencije nije lišena svoje suštine. Odgovarajući „stepen teolerancije“ ne može da bude definisan in abstracto: Sud mora da sagleda konkretne okolnosti datog predmeta, a naročito obim „narušavanja javnog reda i mira“ (vidjeti Primov i drugi, gore citiran, stav 145, kao i ostale izvore citiranja u okviru iste presude). Uzimajući u obzir navedeno, važno je da se pri udruživanjima i ostalim oblicima organizovanih demonostracija, kao akterima u demokratskom procesu, postupa shodno pravilima koja uređuju taj proces putem usklađivanja sa regulativama koje su na snazi (vidjeti Kudrevičius i drugi, gore citiran, stav 155 in fine, kao i drugi izvori citiranja navedeni u istoj presudi).
78. Namjerni propust organizatora protestnog skupa da se pridržavaju gore navedenih pravila i strukture funkcionisanja demonstracije, ili njenog dijela, na način kojim se prouzrokuje remećenje javnog reda i mira i drugih aktivnosti do nivoa koji prevazilazi onaj koji je neizbježan pod datim okolnostima predstavlja ponašanje koje ne može uživati isti nivo privilegovane zaštite prema Konvenciji u odnosu na onaj nivo zaštite koji ima politički govor ili debata o pitanjima od javnog interesa ili mirno iznošenje mišljenja o takvim pitanjima. Države ugovornice uživaju široko polje procjene, u kontekstu procjene neophodnosti preduzimanja mjera da se takvo ponašanje ograniči (isto, stav 156).
79. Očekivani granični prag tolerancije prema nezakonitom okupljanju zavisi od konkretnih okolnosti, uključujući trajanje i obim remećenja javnog reda i mira prouzrokovanog tim okupljanjem, kao i od toga da li je učesnicima pružena dovoljna prilika da iznesu svoje stavove (vidjeti Frumkin, gore citiran, stav 97, i drugi izvori citiranja u okviru iste presude). Iako nije nerijetka pojava u kontekstu ostvarivanja prava na slobodu okupljanja u modernim društvima, nasilno ponašanje koje ima za cilj da namjerno remeti saobraćaj i svakodnevni životni tok radi ozbiljnog narušavanja aktivnosti koje druga lica sprovode nije od suštinske važnosti u procesu ostvarivanja istoimene slobode koja se štiti članom 11 Konvencije. Namjerna remećenja javnog reda i mira ozbiljne prirode, od strane demonstranata, u svakodnevnom životu i tokom aktivnosti koje se zakonito sprovode od strane drugih lica, u značajnijoj mjeri u odnosu na onu koja je prouzrokovana uobičajenim ostvarivanjem prava na slobodu mirnog okupljanja na javnom mjestu, mogu se smatrati “djelima za osudu”. Stoga, za takvo ponašanje se može opravdano izreći kazna, čak i krivična sankcija (vidjeti Kudrevičius i drugi, gore citiran, stav 173).
80. Ograničavanja prava na slobodu mirnog okupljanja na javnim mjestima mogu služiti kao mehanizam zaštite prava drugih lica u cilju sprječavanja remećenja javnog reda i mira te zadržavanja redovnog toka saobraćaja (isto, stav 157; vidjeti takođe Éva Molnár protiv Mađarske, br. 10346/05, stav 34, 7. oktobar 2008. godine). Pri razmatranju srazmjernosti date mjere mora se uzeti u obzir i njen obeshrabrujući efekat. Izvršne mjere koje su uslijedile, poput upotrebe sile u svrhe rastjerivanja učesnika okupljanja i hapšenja, pritvora i/ili osude učesnika, mogu djelovati obeshrabrujuće na njih i na ostala lica u smislu njihovog budućeg učešća u sličnim okupljanjima (vidjeti Balçık i drugi protiv Turske, br. 25/02, stav 41, 29. novembar 2007. godine). Sama suština prava na slobodu mirnog okupljanja bi bila ugrožena ukoliko država nije zabranila organizovanje demonstracija, ali je nametnula sankcije njenim učesnicima iz puke činjenice da su prisustvovali istim bez učešća u ponašanju koje je za osudu (vidjeti Galstyan protiv Jermenije, br. 26986/03, stav 117, 15. novembar 2007. godine, i Ashughyan protiv Jermenije, br. 33268/03, stav 93, 17. jul 2008. godine). Priroda i težina izrečenih kazni su činioci koji se moraju uzeti u obzir pri procjenjivanju srazmjernosti miješanja u odnosu na cilj kojem se teži (vidjeti Kudrevičius i drugi, gore citiran, stav 146). Sud je već utvrdio da je dugotrajna kazna zatvora zbog gađanja kamenjem ili nekim drugim manjim predmetom na policijske službenike u trenutku eskaliranja sukoba bila neproporcionalna te da je ista rezultirala povredom člana 11 (vidjeti Gülcü, gore citiran, stavovi 110-17, i Yaroslav Belousov protiv Rusije, br. 2653/13 i 60980/14, stavovi 177-82, 4. oktobar 2016. godine). U svakom slučaju, Sud je nadležan da u krajnjem donese odluku u svijetlu usaglašenosti ovog ograničenja sa Konvencijom, što treba da bude sprovedeno putem procjenjivanja okolnosti u konkretnom predmetu (vidjeti Galstyan, gore citiran, stav 114).
(ii) Primjena gore navedenih načela u konkretnom predmetu
81. Sud primjećuje da su radnje preduzete od strane organa vlasti, koje su, prema navodu podnosioca predstavke, predstavljale nezakonita i nesrazmjerna miješanja u njegovo pravo na slobodu udruživanja bile: uklanjanje šatora i bine, preduzimanje mjera za razilaženje učesnika mirnog okupljanja, uz hapšenje i osudu podnosioca predstavke. Sud će ispitati svako od navedenih miješanja naizmjenično imajući u vidu takođe i prigovor Vlade da su pritužbe podnosioca predstavke s tim u vezi očigledno neosnovane.
82. Kada je u pitanju uklanjanje šatora i bine, Sud najprije primjećuje da su organizatori protestnog skupa, uključujući i podnosioca predstavke, blagovremeno dostavili prethodno obavještenje o organizovanju protestnog skupa. Oni su takođe zahtijevali odobrenje u svrhe postavljanja niza privremenih objekata, uključujući binu, u parku koji se nalazi preko puta zgrade Skupštine za period od dvadeset dana. Ovaj zahtjev je odobren najprije za period od 27. septembra do 3. oktobra, a potom je produžen za period do 10. oktobra 2015. godine. U posljednjem rješenju je konkretno navedeno da objekti, uključujući i binu, treba da se uklone zaključno sa tim datumom.
83. Imajući u vidu da prenatrpanost u toku trajanja javnog okupljanja karakteriše opasnost, nerijetka je pojava da organi vlasti u različitim zemljama nameću restriktivne mjere u pogledu mjesta, datuma, vremena, oblika ili načina ponašanja u okviru planiranog javnog okupljanja (vidjeti Primov i drugi, gore citiran, stav 130). U konkretnom slučaju, relevantno zakonodavstvo tužene države predviđalo je da javna okupljanja ne mogu biti održana u okviru pedeset metara od određenih zgrada i institucija, uključujući i Skupštinu Crne Gore (vidjeti stav 40 gore). Iako je navedena odredba proglašena neustavnom 2017. godine, bila je na snazi u relevantno vrijeme. Međutim, organizatori protestnog skupa nisu postavili binu u parku koji se nalazi preko puta zgrde Skupštine već na kolovozu ispred istoimene zgrade. Nadalje, oni su takođe postavili 300 šatora duž Bulevara, za koje postavljanje nisu imali odobrenje, i što nije bilo u okviru relevantnih pravila (vidjeti stavove 10-11 i 54 iznad). Prvi zahtjev koji se odnosi na postavljanje šatora je bio dostavljen 30. septembra 2015. godine, odnosno nakon što su šatori već bili postavljeni na toj lokaciji za period od barem dva dana, i ovaj zahtjev je odbačen zbog nenadležnosti predmetnog organa (vidjeti stavove 10 i 11 gore). Iako je rješenje o navedeom pitanju bilo predmet žalbe, organizatori okupljanja nisu niti ulagali žalbu protiv istoimenog rješenja, ni na bilo koji drugi način težili ostvarivanju njihovog zahtjeva u svrhe dobijanja odobrenja za postavljanje šatora, u suprotnosti sa onim što je V.Č., lice koje je ovlastio predvodnik protestnog skupa, izjavio pred Komunalnom policijom (vidjeti stav 14 gore).
84. Sud smatra da je postupajući na ovaj način, došlo do namjernog propusta od strane organizatora protesta, uključujući i podnosioca predstavke, da postupe u skladu sa svojim sopstvenim zahtjevom, pravilima, kao i uslovima za odobrenje izdatim od strane organa vlasti. Istovremeno, oni su doveli do remećenja svakodnevnog života kao i drugih aktivnosti do nivoa koji prevazilazi onaj koji je neizbježan, na taj način učestvujući tako u ponašanju koje ne može uživati isti nivo privilegovane zaštite na osnovu Konvencije (vidjeti stav 78 gore). Konkretno, podnosilac predstavke nije sporio Vladin navod da je predmetni Bulevar bio najprometnija ulica u gradu, te da je blokiranjem istog došlo do narušavanja redovnih aktivnosti drugih lica i usluga, kao što su službe policije, službe hitne medicinske pomoći i vatrogasne službe. Sud smatra da je zbog navedenog saobraćajnog kolapsa na glavnom Bulevaru i kolovozu za period od dvadeset dana, zanemarivanjem naređenja izdatih od strane Komunalne policije kao i potreba i prava prolaznika, došlo do ponašanja koje, iako je manje ozbiljne prirode u odnosu na pribjegavanje fizičkom nasilju, može da bude opisano kao “ponašanje za osudu” (vidjeti mutatis mutandis, Kudrevičius i drugi, gore citiran, stavovi 173-74; vidjeti takođe Barraco protiv Francuske, br. 31684/05, stavovi 46-47, 5. mart 2009. godine).
85. Sud dalje primjećuje da je samo 5. oktobra 2015. godine Komunalni inspektor donio rješenje kojim se naređuje da se predmetni objekti uklone sa kolovoza. Organizatori protestnog skupa, međutim, odbili su da potpišu dostavnicu koja je propratni dokument uz istoimeno rješenje, i da postupe u skladu sa odlukom, te u konačnom nisu dozvolili dvojici komunalnih inspektora da dana 10. oktobra 2015. godine sprovedu odluku (vidjeti stavove 15, 17 i 18 gore). Sud dalje primjećuje da se predmetno rješenje nije ni na koji način miješalo u samo održavanje protestnog skupa već je bilo ograničeno na uklanjanje bine i šatora sa kolovoza.
86. Kada su u pitanju okolnosti koje su dovele do rastjerivanja učesnika okupljanja, Sud primjećuje da iako je relevantno zakonodavstvo predviđalo novčane kazne za nepostupanje u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o javnim okupljanjima (vidjeti stav 43), ništa u spisima predmeta ne upućuje da su organi vlasti izrekli takvu kaznu organizatorima ili učesnicima protestnog skupa. Nadalje, relevantni policijski organi su zabranili saobraćaj do 10. oktobra 2015. godine u predmetnom Bulevaru u cilju daljeg olakšavanja okupljanja (vidjeti stav 16 gore). Ovi objekti su konačno uklonjeni 17. oktobra 2015. godine, odnosno dvadeset dana nakon što su isti bili postavljeni. Drugim riječima, organi vlasti su tolerisali predmetno remećenje i ometanje za ukupni period od dvadeset dana. Sud dalje primjećuje da su sami organizatori protestnog skupa zahtijevali odobrenje u cilju postavljanja privremenih objekata – u parku – za period od dvadeset dana koji je počeo od 27. septembra (vidjeti stav 5 gore), odnosno, zaključno sa 16. oktobrom 2015. godine. Sud primjećuje da su u toku tih dvadeset dana organizatori protestnog skupa, uključujući i podnosioca predstavke, bili u mogućnosti da slobodno iznose svoje protestne stavove. Stavove organa vlasti, da je ovaj period bio dovoljan, kao i to da značajno prouzrokovanje remećenja javnog reda i mira ne može više biti dopušteno, ne izgleda per se nerazuman. Ipak je 17. oktobra 2015. godine, (nakon što je istekom dozvoljenog perioda za održavanje skupa) policija zahtijevala od učesnika protestnog skupa da se raziđu, kako bi se bina i šatori uklonili, učesnici protestnog skupa, uključujući i podnosioca predstavke, odbili da postupe shodno istom zahtjevu. Umjesto toga, formirali su „živi zid“ i pružili otpor, iako nije postojalo nikakvih elemenata u spisima predmeta čime bi se sugerisalo da bi uklanjanjem bine i šatora sa kolovoza isti bili spriječeni da sprovode kontinuirane demonstracije ispred zgrade Skupštine. Tek nakon pružanja otpora policijskim službenicima od strane učesnika protestnog skupa, uključujući i probijanje policijskog kordona jednog od učesnika svojim vozilom i ulazak u Bulevar, naređeno je razilaženje od strane nadležnog policijskog službenika. U ovakvim okolnostima, Evropski sud zaključuje da intervencija od strane policije nije prekoračila polje slobodne procjene koju imaju nacionalni državni organi.
87. Konačno, kada je u pitanju hapšenje podnosioca predstavke i osuda, Sud dalje primjećuje da on nije bio krivično gonjen i osuđen zbog organizovanja i/ili učešća u protestu, već zbog svog ponašanja koje je bilo za osudu, konkretno zbog napada na službeno lice u vršenju službene dužnosti. Shodno podnesku podnosioca predstavke, on je više puta odgurnuo policijskog službenika u predjelu njegovih grudi i ramena, a zatim mu je skinuo službenu kapu sa glave i udaljio se sa lica mjesta. Sve vrijeme dotični policijski službenik je zadržao miran stav i nije pribjegavao bilo kakvom vidu fizičke sile u odnosu na podnosioca predstavke. Sud ponavlja da se članom 11 Konvencije ne obezbjeđuje imunitet protiv krivičnog gonjenja za nasilne radnje u toku javnih okupljanja (vidjeti, mutatis mutandis, Primov i drugi, gore citiran, stav 165). Sud takođe prepoznaje da kada su pojedinci uključeni u radnje nasilne prirode organi vlasti uživaju šire polje procjene prilikom ispitivanja potrebe za miješanjem u slobodu okupljanja, te se može smatrati da je izricanje sankcije za takva djela koja su za osudu u skladu sa sa garancijama iz člana 11 Konvencije (vidjeti Gülcü, gore citiran, stav 116).
88. Sud sa velikom pažnjom procjenjuje srazmjernost kada je u pitanju „obeshrabrujući efekat“ krivičnih sankcija (vidjeti stav 80 gore). Primjena izvršnih mjera, poput upotrebe sile u svrhe rastjerivanja učesnika skupa, hapšenja učesnika protestnog skupa, pritvora i/ili konačne osude može djelovati obeshrabrujuće na njih i na druge učesnike u pogledu učestvovanja u okupljanjima sličnog tipa u budućnosti, te sagledano na opštijem nivou u otvorenim političkim debatama (vidjeti Balçık i drugi protiv Turske, br. 25/02, stav 41, 29. novembar 2007. godine; Navalnyy i Yashin protiv Rusije, br. 76204/11, stav 74, 4. decembar 2014. godine; i Shmorgunov i drugi protiv Ukrajine, br. 15367/14 i 13 drugih, stav 493, 21. januar 2021. godine). Međutim, sankcija u konkretnom predmetu, kao što je gore primijećeno, nije izrečena usljed organizovanja protestnog skupa i/ili učestvovanja u istim od strane podnosioca predstavke, već iz razloga što je podnosilac predstavke izvršio napad na policijskog službenika. Napad na službeno lice u vršenju službene dužnosti je bilo krivično djelo, koje je formulisano sa dovoljnom preciznošću, a čije tumačenje nije bilo nepredvidivo (vidjeti stav 45 gore). Kazna podnosioca predstavke u trajanju od četiri mjeseca je bila ispod zakonskog minimuma koji je predviđen za ovo krivično djelo, (vidjeti stav 45 gore in fine), od kojih je izdržao manje od tri mjeseca (vidjeti stav 30 gore). Imajući u vidu posebne okolnosti ovog predmeta, Evropski sud utvrđuje da ova kazna, iako nije beznačajne prirode, nije protivna članu 11 Konvencije. Evropski sud stoga smatra da su u konkretnom predmetu krivično gonjenje i osuda podnosioca predstavke, bili u skladu sa zakonom i težili legitimnom cilju, naročito “u cilju sprječavanja nereda ili zločina” i „zaštite prava i slobode drugih” (vidjeti Giuliani i Gaggio protiv Italije [VV], br. 23458/02, stav 251, ECHR 2011. (izvodi)), te da su bili neophodni u demokratskom društvu.
89. U smislu gore navedenog, Sud utvrđuje da je žalba podnosioca predstavke da je uklanjanje šatora i bine, rastjerivanje učesnika protestnog skupa i njegovo krivično gonjenje i osuda zbog izvršenog napada na službeno lice predstavljala nezakonito i nesrazmjerno miješanje u njegova prava koja se štite članom 11 očigledno neosnovana i da mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.
Druge žalbe90. Sud primjećuje da žalba podnosioca predstavke da je pretrpio zlostavljanje od strane policije 17. oktobra nije bila obuhvaćena prvobitnom predstavkom, već je njom pokrenuto pitanje u vezi izjašnjenja od marta 2020. godine. Stoga, Sud smatra da, nije prikladno da se ovo pitanje ispita u kontekstu predmetne predstavke (vidjeti Madžarović i drugi protiv Crne Gore, br. 54839/17 i 71093/17, stav 118, 5. maj 2020. godine; Stanka Mirković i drugi protiv Crne Gore, br. 33781/15 i troje drugih, stav 66, 7. mart 2017. godine; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, stavovi 61-63, 28. mart 2006. godine; i Nuray Şen protiv Turske (br. 2), br. 25354/94, stav 200, 30. mart 2004. godine).
91. Kada je u pitanju žalba podnosioca predstavke u vezi sa navodnim nepravičnim krivičnim postupkom koji se vodio protiv njega, Evropski sud, u svijetlu cjelokupnog materijala koji mu je bio na raspolaganju, i u onoj mjeri u kojoj je pitanje na koje se isti žalio u njegovoj nadležnosti, smatra da je ista očigledno neosnovana, te da mora biti odbačena u skladu sa članom 35 stavovi 3 (a) i 4 Konvencije.
Iz tih razloga, Sud, većinom glasova,
Proglašava predstavku neprihvatljivom,
Sastavljeno na engleskom jeziku, i dostavljeno u pisanoj formi, 11. marta 2021. godine.
Victor Soloveytchik Síofra O’Leary
registrar predsjednik