© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog prijevoda dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this translation has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court's database HUDOC.
© Bureau de l'Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l'homme. Tous droits réservés. L'autorisation de republier cette traduction a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
ODLUKA KUNA PROTIV NJEMAČKE (zahtjev br. 52449/99)
.......
ČINJENICE
Podnositelj zahtjeva, Hans-Ulrich Kuna njemački je državljanin. Rođen je 1919. godine i živio je u Magdeburgu. Pred sudom ga je zastupao g. Karl-Heinz Christoph odvjetnik iz Odvjetničke komore u Berlinu. Podnositelj zahtjeva je umro 16. studenoga 2000. godine, ali su njegovi sinovi (g. Ralf Kuna i g. Andreas Kuna) željeli nastaviti postupak pred Sudom.
A. Okolnosti predmeta
Činjenično se stanje predmeta, prema navodima podnositelja zahtjeva, može sažeti kako slijedi:
Podnositelj zahtjeva je bio urolog i otvorio je svoju liječničku ordinaciju u listopadu 1964. godine u Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR).
Od studenoga 1964. godine bio je osiguranik u općem mirovinskom sustavu DDR-a i plaćao doprinose za obvezno socijalno osiguranje, a od ožujka 1971. godine dopunskom mirovinskom osiguranju po izboru. Također je bio osiguran i u dodatnim mirovinskim sustavima DDR-a u kojima je ugovorio izborno mirovinsko osiguranje i plaćao doprinose u Starosni mirovinski fond za samozaposlene liječnike i zubare.
Podnositelj zahtjeva je od 1. listopada 1984. godine primao mjesečnu mirovinu u iznosu od 497 DDR maraka iz fonda obveznog socijalnog osiguranja i 204 DDR marke iz izbornog dopunskog mirovinskog fonda.
Podnositelj zahtjeva je također primao mjesečnu mirovinu u iznosu od 162 DDR marke u skladu s Odlukom o izbornom dopunskom mirovinskom osiguranju od 15. ožujka 1968. godine i mjesečnu dopunsku mirovinu u iznosu 203 DDR marke iz Starosnog mirovinskog fonda za samozaposlene liječnike i zubare, koja je od siječnja 1990. godine povećana na 800 DDR maraka.
Podnositelj zahtjeva je 1. srpnja 1990. godine, nakon brojnih povećanja, primao ukupnu mjesečnu mirovinu u iznosu od 1.631 DDR marke (ne računajući mirovinu koja je isplaćivana prema Odluci o izbornom dopunskom mirovinskom osiguranju od 15. ožujka 1968. godine).
Prema Međudržavnom sporazumu o stvaranju monetarne, ekonomske i socijalne unije ( (vidi "Mjerodavno domaće pravo" u nastavku teksta) od 18. svibnja 1990. godine između Savezne Republike Njemačke (BRD) i DDR, DDR mirovine su preračunate u omjeru 1 DDR marka za jednu BRD marku (DEM) i isplaćivane u toj valuti.
Podnositelj zahtjeva je prema tome, od 1. srpnja 1990. godine primao mjesečnu mirovinu u iznosu od 1.631 DEM.
Prema dvije odluke Saveznog fonda socijalnog osiguranja za zaposlenike s plaćama od 14. prosinca 1990. godine i 19. lipnja 1991. godine, o preračunavanju i usklađivanju mirovinskih prava iz DDR-a od 1. siječnja 1992. godine, mirovina podnositelja zahtjeva bila je preuzeta u opći mirovinski sustav BRD-a i isplaćivana kao «obična starosna mirovina» u skladu s načinom izračuna utvrđenim prema novom mirovinskom zakonu (Članak 307. b, stavci 3. i 5. Socijalnog zakonika br. VI. – vidi "Mjerodavno domaće pravo" u nastavku teksta).
Na početku je Fond osiguranja za zaposlenike s plaćama podnositelju zahtjeva nastavio isplaćivati 1.631 DEM. Naknadno je podnositelju zahtjeva mirovinu povisio na 1.752,93 DEM mjesečno, od 1. siječnja 1992. godine.
Savezni upravni ured je u odluci od 28. travnja 1992. godine odbacio prigovor koji je podnositelj zahtjeva uložio 1. veljače, 29. lipnja i 12. listopada 1991. godine protiv odluke Saveznog fonda osiguranja kojim je osporio, između ostalog, osnovicu prema kojoj su izračunata njegova mirovinska prava iz dodatnih mirovinskih sustava DDR-a.
Socijalni sud iz Magdeburga je presudom od 20. siječnja 1993. godine također odbacio žalbu podnositelja zahtjeva.
Prizivni socijalni sud pokrajine Sachsen-Anhalt je presudom od 26. siječnja 1994. godine djelomično preinačio ranije odluke i presude, te presudom od 1. siječnja 1992. godine, podnositelju zahtjeva dosudio mirovinu vezanu za indeks troškova života u iznosu od 1.757,47 DEM mjesečno i neindeksiranu mirovinu u iznosu od 162 DEM mjesečno, što je ukupno iznosilo 1.919,47 DEM mjesečno.
Prizivni socijalni sud je smatrao da se mirovina podnositelja zahtjeva treba obračunati na temelju članka 307.a Socijalnog zakonika br. VI. (vidi "Mjerodavno domaće pravo" u nastavku teksta) jer je on doprinose uplaćivao i u izabrani dopunski mirovinski fond DDR-a.
Presudom od 18. srpnja 1996. godine Savezni socijalni sud, postupajući po žalbi nadležnih tijela, ukinuo je tu presudu iz razloga što usklađivanje i prijenos mirovine podnositelja zahtjeva treba temeljiti isključivo na članku 307. b Socijalnog zakonika br. VI. jer se ukupni iznos mirovine barem djelomično temeljio na mirovinskim pravima ostvarenim u dodatnim ili posebnim mirovinskim sustavima DDR-a.
Savezni socijalni sud ponovio je da je u predmetima ove vrste uvijek primjenjiv posebni zakon, koji se odnosi na dodatne i posebne mirovinske sustave DDR-a navedene u Sporazumu o ujedinjenju (– vidi "Mjerodavno domaće pravo" u nastavku teksta) i odredbe Zakona o prijenosu mirovinskih prava i budućih mirovinskih prava, te članak 307. b Socijalnog zakonika br. VI.
Savezni socijalni sud je smatrao da je razlika u postupanju prema osobama koje su stekle "stvarna" mirovinska prava u osnovnom mirovinskom sustavu DDR-a u kojem se nalazi fond obveznog socijalnog osiguranja i izabrani dopunski mirovinski fond, i prema osobama koje su mirovinska prava stekle u dodatnim i posebnim mirovinskim sustavima opravdana. U prvospomenutom slučaju postoji jasno ustanovljena veza između plaćenih doprinosa i primljenih naknada te je bilo moguće oslanjati se na podatke iz evidencija fondova osiguranja. Međutim, u pogledu mirovinskih prava iz dodatnih i posebnih mirovinskih sustava, situacija je bila puno složenija: pravni temelji su bili nejasni, postojala je samo djelomična obveza plaćanja doprinosa, s kojom se, čak i tamo gdje je postojala, postupalo nedosljedno, kako u pogledu prihoda koji uzimaju u obzir tako i u pogledu ukupnih doprinosa koje je trebalo platiti. Na kraju, dostupni podaci o životu osiguranika često su bili neupotrebljivi.
Savezni socijalni sud je dodao kako se, imajući na umu činjenicu da su naknade isplaćivane iz dodatnih i posebnih sustava bile znatno veće od onih isplaćivanih iz osnovnog mirovinskog sustava, ne može odbaciti mogućnost da su prvospomenuta mirovinska prava bila veća od prava ostalih zaposlenika u DDR-u iz političkih razloga.
Savezni socijalni sud je zaključio da je zakonodavac uslijed toga opravdano, prema odredbama primjenjivim za vrijeme prijelaznog razdoblja (članak 307. b stavak 5. Socijalnog zakonika br. VI. ), standardizirao izračunavanje i kao osnovicu uzeo prosječnu plaću koju je kao referentnu plaću koristio fond obveznog socijalnog osiguranja.
Podnositelj zahtjeva je u kolovozu 1996. godine podnio ustavnu tužbu Saveznom ustavnom sudu. Tvrdio je da je smanjenjem njegovih mirovinskih prava iz dodatnog mirovinskog sustava povrijeđeno njegovo pravo vlasništva, te da to predstavlja neopravdano diskriminatorno postupanje u usporedbi s osiguranicima iz BRD-a koji su bili u istom položaju kao on i s osobama koje su uvjete za mirovinu stekle u osnovnom mirovinskom sustavu u DDR-u. Stoga je iznos njegove mirovine pao na nevjerojatno nisku razinu u odnosu na prava koja je stekao u DDR-u.
U svojoj presudi od 28. travnja 1999. godine, Savezni ustavni sud je, nakon što je saslušao tvrdnje Savezne vlade, Saveznog fonda socijalnog osiguranja za zaposlenike s plaćom, Udruge za zaštitu prava građana i ljudskog dostojanstva, Udruge njemačkih umirovljenika i dva stručnjaka, također odbacio tužbu podnositelja zahtjeva, s obrazloženjem da osporavane odredbe nisu u suprotnosti s osnovnim pravom.
Ustavni sud je prvo ponovio opće poteškoće povezane s prenošenjem i preuzimanjem mirovinskih prava svih umirovljenika iz DDR-a u mirovinski sustav BRD-a. Te poteškoće mogle su se pripisati velikom broju umirovljenika (oko četiri milijuna) koje je trebalo preuzeti i činjenici da su se ta dva sustava temeljila na vrlo različitim načelima. Dok je u BRD-u iznos primljenih naknada pretežno ovisio o uplaćenim doprinosima, sustav u DDR-u je bio mješavina između sustava osiguranja i mirovinskog sustava.
Ustavni sud je nadalje istaknuo da je zakonodavac imao široku slobodu procjene u tom pogledu i da je iz praktičnih razloga opravdano, barem u prijelaznom razdoblju od četiri godine, koristio standardiziranu metodu izračunavanja što je privremeno dovelo do određenih razlika u postupanju u odnosu, inter alia, na vrijeme kad je iznos mirovine konačno utvrđen, uzimanje u obzir godine staža pri izračunavanju mjesečne mirovine i utvrđivanje najmanjeg zaštićenog iznosa između mirovinskih prava iz osnovnog mirovinskog sustava i prava iz dodatnih i posebnih sustava. Međutim, od 1. siječnja 1994. godine ta mirovinska prava su ponovno izračunata, a razlika plaćena naknadno, kao što se dogodilo i u slučaju podnositelja zahtjeva.
Ustavni sud je dodao da, imajući u vidu poteškoće oko preuzimanja jednog sustava u drugi, zakonodavac nije prekoračio svoju slobodu procjene, uzimajući u obzir da – u tom prijelaznom razdoblju – umirovljenici koji su mirovinska prava stekli u dodatnim mirovinskim sustavima nisu tako teško oštećeni zbog privremene razlike u postupanju jer su imali viši životni standard od umirovljenika koji su mirovinska prava stekli u osnovnom mirovinskom sustavu.
Ustavni sud je istaknuo da je u slučaju podnositelja zahtjeva Savezni fond socijalnog osiguranja za zaposlenike s plaćama 17. travnja 1997. godine još jednom uskladio njegovu mirovinu, tako što ju je povećao retroaktivno od 1. siječnja 1992. godine.
Ustavni sud je u istoj presudi ustanovio da je na kraju tog prijelaznog razdoblja, kada je došao trenutak konačnog izračunavanja iznosa mirovina, ostala nejednakost postupanja u pogledu uzimanja u obzir ukupnog broja godina staža između mirovinskih prava stečenih u osnovnom mirovinskom sustavu (u kojem se u obzir uzimalo samo zadnjih dvadeset godina staža) i mirovinskih prava stečenih u dodatnim mirovinskim sustavima DDR-a (u kojima se u obzir uzimao ukupni broj godina staža).
Ustavni sud je utvrdio da se tom razlikom u postupanju krši Osnovni zakon, te je njemačkom zakonodavcu naredio da donese nova pravila do 30. lipnja 2001. godine. Međutim, taj prigovor nije uložio podnositelj zahtjeva, već treća strana koja je također uložila ustavnu tužbu.
Savezni ustavni sud je istog dana donio nekoliko obvezujućih presuda u drugim predmetima koje su se također ticale načina prijenosa mirovinskih prava bivših državljana DDR-a.
Podnositelj zahtjeva je od 1999. godine primao mjesečnu mirovinu u iznosu od 3.004 DEM.
B. Mjerodavno domaće pravo
Mirovinski sustav bivšeg DDR-a obuhvaća osnovni mirovinski sustav, koji je sastavljen od fonda obveznog socijalnog osiguranja i izbornog dopunskog mirovinskog fonda, te mnoštva dodatnih mirovinskih sustava, uključujući, između ostalog, i dodatni fond mirovinskog osiguranja i Starosni fond mirovinskog osiguranja za samozaposlene liječnike i zubare, koji je isplaćivao dodatne naknade povrh mirovina isplaćivanih iz osnovnog sustava.
Međudržavni sporazum od 18. svibnja 1990. između BRD-a i DDR-a o stvaranju monetarne, ekonomske i socijalne unije propisuje usklađivanje mirovinskih prava ostvarenih u sustavu DDR-a s pravima ostvarenim u sustavu BRD-a i njihovo preračunavanje u njemačke marke u omjeru 1 DDR marka za 1 BRD marku (članak 10. stavak 5. i članak 20. stavak 3. Sporazuma), te navodi rokove i uvjete prijenosa tih mirovinskih prava.
Članak 20. stavak 2. Sporazuma o kojem je riječ, glasi kako slijedi:
"... Stečena i buduća prava prenosit će se u sustav mirovinskog osiguranja (BRD-a), ali će se naknade plative na temelju posebnih odredbi preispitivati radi ukidanja neopravdanih naknada i smanjenja prekomjernih naknada..."
Ova načela su također objavljena u Sporazumu o ujedinjenju Njemačke od 31. kolovoza 1990. godine (vidi dodatak II., poglavlje VIII., odjeljak H, stavak III. br. 9. (b)).
Na temelju tog sporazuma zakonodavac DDR-a je, u skladu sa Zakonom o usklađivanju mirovinskih prava od 28. lipnja 1990. godine, odlučio da će se mirovine iz osnovnog mirovinskog sustava i mirovine iz dodatnih mirovinskih sustava u potpunosti početi isplaćivati od 1. srpnja 1990. do njihovog potpunog i konačnog preuzimanja u mirovinski sustav BRD-a.
Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 3. listopada 1990. godine mirovinski sustav bivše DDR ostao je na snazi do 1. siječnja 1992. godine, dana stupanja na snagu Zakona o usklađivanju zakonskih mirovina i programa osiguranja od nesretnih slučajeva BRD-a od 25. srpnja 1991. godine. U prijelaznom razdoblju od 3. listopada 1990. do 1. siječnja 1992. godine ova dva mirovinska sustava su u Njemačkoj djelovala paralelno.
Od 1. siječnja 1992. godine mjesečni iznosi svih mirovina određivali su se prema novoj formuli na temelju koje su se mirovine isplaćivane umirovljenicima iz bivše DDR progresivno usklađivale s mirovinama isplaćivanim umirovljenicima iz BRD, sve dok prihodi umirovljenika ne budu jednaki na području čitave BRD.
Mjesečni iznosi mirovina utvrđeni su prema odredbi članka 307. a (za mirovinska prava iz osnovnog mirovinskog sustava DDR-a) i 307. b (za mirovinska prava iz dodatnih i posebnih mirovinskih sustava DDR-a) Socijalnog zakonika br. VI. BRD-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1992. godine.
Članak 307. a Socijalnog zakonika br. VI. omogućio je cjelovito i konačno preračunavanje mirovinskih prava ostvarenih u osnovnom mirovinskom sustavu DDR-a od 1. siječnja 1992. množenjem broja godina radnog staža s koeficijentom stečene plaće u zadnjih dvadeset godina radnog staža.
Članak 307. b Socijalnog zakonika propisuje također i preračunavanje mirovinskih prava iz dodatnih i posebnih mirovinskih sustava, tako da se kao osnovica uzme prosječna plaća u zadnjih dvadeset godina radnog staža, ali to je bila prosječna plaća koju je kao referentnu plaću koristio fond obveznog socijalnog osiguranja, a ne pojedinačne plaće. Međutim, ova mirovinska prava su ponovno izračunata nakon prijelaznog razdoblja od četiri godine, a razlike su umirovljenicima isplaćene naknadno.
Umirovljenici iz DDR-a i BRD-a su se nakon ujedinjenja Njemačke našli u vrlo različitim položajima.
Prema službenim statistikama Saveznog ministarstva rada BRD-a, na dan 30. lipnja 1990. visina mirovina u bivšem DDR-u prosječno je iznosila otprilike jednu trećinu visine mirovina u BRD-u, odražavajući također i razlike u plaćama i životnom standardu u dvije države.
Općenito uzevši, umirovljenik koji je 30. lipnja 1990. godine, na primjer, primao mirovinu u iznosu od 100 DDR maraka, u siječnju 2000. godine je, ne uzimajući u obzir rast cijena, prosječno primao mirovinu u iznosu od 180 DEM, što je predstavljalo stvarni rast od otprilike 80%.
Na kraju, financijski transferi iz zapadne u istočnu Njemačku u svezi s mirovinama iznosili su 4,5 milijardi DEM u 1992. godini, 12,5 milijardi DEM u 1994. godini i 21,6 milijardi u 2000. godini.
PRIGOVORI (izvadak)
Podnositelj zahtjeva je pred Sudom prigovorio povredi njegovog prava na mirno uživanje vlasništva i diskriminatornoj politici, protivno članku 14. Konvencije, u svezi s člankom 1. Protokola br. 1.
PRAVO (izvadak)
1.Podnositelj zahtjeva je prigovorio povredi svog prava na mirno uživanje vlasništva i diskriminatornoj politici, protivno članku 14. Konvencije, zajedno s člankom 1. Protokola br. 1 čije odredbe glase kako slijedi:
"Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili drugo podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
Podnositelj zahtjeva je ustvrdio da je bio žrtva dvostruke diskriminacije. Prema njegovim tvrdnjama, smanjenje njegovih mirovinskih prava ostvarenih u dodatnim mirovinskim sustavima DDR-a predstavlja neopravdano diskriminatorno postupanje u odnosu na osobe koje su stekle uvjete za mirovinu u osnovnom mirovinskom sustavu DDR-a i u odnosu na iste slučajeve u BRD-u. Iznos njegove mirovine je, u skladu s time, pao na nevjerojatno nisku razinu u odnosu na prava koja je stekao u DDR-u. Da su visine mirovina bile usklađene s rastom plaća u bivšoj DDR nakon ujedinjenja Njemačke, 1999. godine on bi primao 5.706,83 DEM, umjesto 3.004 DEM. Zatražio je od Suda da retroaktivno do 1. srpnja 1990. godine vrati njegova mirovinska prava u prijašnje stanje.
Prvo pitanje na koje treba odgovoriti je jesu li ova dva članka, uzeta zajedno, primjenjiva.
Prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, članak 14. Konvencije nadopunjuje ostale materijalne odredbe Konvencije i Protokola. On nema samostalno značenje budući da ima učinak samo u odnosu na "uživanje prava i sloboda" koje štite te odredbe. Iako primjena članka 14. ne pretpostavlja povredu ovih odredaba – i u toj je mjeri on samostalan – ne može biti mjesta njegovoj primjeni osim ako dotične činjenice potpadaju u domašaj jedne ili više njih (vidi, između ostalih izvora, presudu u predmetu Gaygusuz protiv Austrije od 16. rujna 1996. godine, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV., str. 1141., stavak 36.; Domalewski protiv Poljske (odluka) br. 34610/97, ECHR 1999-V.; i Schwengel protiv Njemačke (odluka) br. 52442/99., 3. ožujka 2000. godine, neobjavljena).
Sud nadalje ponavlja da su prava proizašla iz plaćanja doprinosa fondovima osiguranja novčana prava u smislu članka 1. Protokola br. 1 (vidi naprijed spomenutu presudu u predmetu Gaygusuz i odluke u predmetima Domalewski i Schwengel).
Iz toga slijedi da se zahtjev može ispitati prema oba članka uzeta zajedno.
Međutim, i uz pretpostavku da je članak 1. Protokola br. 1 jamčio isplaćivanje socijalnih naknada osobama koje su uplaćivale doprinose u fond osiguranja, to se ne može tumačiti kao da daje pojedinačno pravo na mirovinu u određenom iznosu (vidi odluku u predmetu Skorkiewicz protiv Poljske, br. 39860/98, od 1. lipnja 1999. godine, neobjavljenu, te naprijed navedenu odluku u predmetu Schwengel i odluku u predmetu Janković protiv Hrvatske, br. 43440/98., ECHR 2000-X.).
Sud nadalje ističe da je razlika u postupanju diskriminirajuća u smislu članka 14., ako "nema objektivno i razumno opravdanje", to jest, ako ne teži "legitimnom cilju" ili ako ne postoji "razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojalo ostvariti". Štoviše, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene opravdavaju li i do koje mjere razlike u inače sličnim situacijama drugačije postupanje (vidi presudu u predmetu Gaygusuz, str. 1142., stavak 42. ove odluke, i naprijed navedenu odluku u predmetu Schwengel ).
Sud bilježi da su u ovom predmetu mirovinska prava podnositelja zahtjeva iz dodatnih mirovinskih sustava DDR-a bila utvrđena za prijelazno razdoblje od četiri godine u skladu s načinom izračunavanja (mirovina) predviđenim u članku 307. b Socijalnog zakonika br. IV. BRD-a (vidi "Mjerodavno domaće pravo" u prethodnom tekstu).
U svojoj presudi od 28. travnja 1999. godine Savezni ustavni sud je, nakon što je saslušao tvrdnje stranaka, detaljno ispitao rokove i uvjete prijenosa mirovinskih prava ostvarenih u mirovinskom sustavu DDR-a u mirovinski sustav BRD-a prije nego je donio zaključak kako razlika u postupanju za vrijeme prijelaznog razdoblja na štetu mirovinskih prava ostvarenih u dodatnim mirovinskim sustavima DDR-a u odnosu na mirovinska prava iz osnovnog mirovinskog sustava DDR-a nije u suprotnosti s Osnovnim zakonom.
Ovaj predmet se razlikuje od predmeta Fiedler i Mann (odluke Komisije od 15. svibnja 1996. godine, zahtjevi br. 24116/94 i 24077/94) utoliko što je u ovom predmetu podnositelj zahtjeva uplaćivao doprinose u dodatne mirovinske sustave, dok podnositelji zahtjeva u ovim drugim predmetima to nisu činili. Također se razlikuje i od predmeta Schwengel (naprijed navedena odluka) utoliko što je u ovom predmetu propuštanje ponovnog usklađivanja mirovinskih prava podnositelja zahtjeva nakon ujedinjenja Njemačke bilo samo privremeno i do njega je došlo uglavnom zbog praktičnih poteškoća u prijenosu, dok je zakonodavac u slučaju Schwengel definitivno ukinuo novčane povlastice čisto političke naravi za bivše državne službenike Ministarstva državne sigurnosti.Sud nalazi da se u ovom slučaju privremena razlika u postupanju glede načina prijenosa koja je bila na štetu mirovinskih prava ostvarenih u dodatnim mirovinskim sustavima DDR-a temeljila na objektivnim razlozima koje su iznijeli njemački sudovi, kao što su praktične poteškoće koje se odnose na preuzimanje svih mirovinskih prava koja pripadaju građanima bivše DDR u mirovinski sustav BRD-a.
Te poteškoće su nastale zbog velikog broja umirovljenika koje je trebalo preuzeti, razlika u načelima na temelju kojih su djelovala ta dva sustava, naročito u pogledu dodatnih mirovinskih sustava DDR-a u kojima je postojala samo djelomična obveza plaćanja doprinosa, i zato što su dostupni podaci o životu osiguranika često bili neupotrebljivi.
Međutim, nije zadaća ovog Suda detaljno ispitati krajnje složen način izračunavanja koji se primjenjivao na prijenos tih mirovinskih prava u mirovinski sustav BRD-a.
Sud smatra da je odluka njemačkog zakonodavca da što je prije moguće preuzme mirovinska prava bivših državljana DDR-a u mirovinski sustav BRD-a na način da prednost na početku dade umirovljenicima koji imaju uvjete za niža mirovinska prava iz osnovnog mirovinskog sustava DDR-a predstavljala legitimni cilj u smislu članka 14. Konvencije.
Sud također bilježi da su sve mirovine bivšeg DDR-a bile preračunate u omjeru 1 DDR marka za 1 BRD marku od 1. srpnja 1990. godine i da je, imajući u vidu veličinu zadatka BRD-a, gubitak koji je podnositelj zahtjeva pretrpio relativan, budući da je nominalni iznos njegove mirovine nakon ujedinjenja Njemačke ostao nepromijenjen, a on je ostvario početno usklađivanje svojih mirovinskih prava retroaktivno do 1. siječnja 1994. godine,. a zatim ponovno do 17. travnja 1997. godine, kao i opće progresivno usklađivanje svojih mirovinskih prava.
Doduše, mirovine građana iz bivšeg DDR-a i danas su niže od mirovina građana BRD-a. Međutim, ta razlika se može objasniti na početku znatno nižim mirovinama u bivšem DDR-u, koje prosječno odgovaraju jednoj trećini iznosa mirovina u BRD-u (vidi "Mjerodavno domaće pravo" u prethodnom tekstu).
Također treba istaknuti da su od 1990. do 2000. godine mirovine iz bivšeg DDR-a povećane za prosječno 80%, i da je, imajući u vidu poteškoće preuzimanja jednog mirovinskog sustava u drugi, BRD u to uložila znatna financijska sredstva.
Uzimajući u obzir sve te čimbenike i slobodu procjene koju ima država u jedinstvenom kontekstu ujedinjenja Njemačke, Sud smatra da upotrijebljena sredstva nisu bila u nesrazmjeru s legitimnim ciljem kojem se težilo.
Prema tome, privremena razlika u postupanju glede načina prenošenja mirovinskih prava iz DDR-a na štetu onih ostvarenih u dodatnim mirovinskim sustavima DDR-a nije u suprotnosti s člankom 14. Konvencije, uzetim zajedno s člankom 1. Protokola br. 1. Isto vrijedi i za razlike koje još postoje između mirovina građana bivše DDR-a i građana BRD-a.
Iz toga slijedi da je ovaj prigovor očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije.
Full & Egal Universal Law Academy