© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Representative of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK PRESUDE
LUBELSKA FABRIKA MASZYN I NARZEDZI ROLNICZYCH „PLON“ I DRUGI PROTIV POLJSKE
OD DANA 3. LISTOPADA 2017. GODINE
ZAHTJEVI BR. 1680/08, 3117/08 i 46309/13
ČINJENICE
Podnositelji zahtjeva su dva poljska trgovačka društva i dvoje poljskih državljana koji su nasljednici trgovačkih društava koja su nacionalizirana 1946. godine. Sukladno ondašnjem zakonu o nacionalizaciji, podnositelji su imali pravo na naknadu za oduzetu imovinu, a visina naknade trebala je biti određena prema posebnoj uredbi. Međutim, takva uredba nije nikad donesena.
Nakon pada komunizma, podnositelji su tražili da se odluke o nacionalizaciji imovine proglase ništavima, međutim, sudovi su presudili da su te odluke bile zakonite.
Prvi podnositelj zahtjeva podnio je 2004. godine tužbu za naknadu štete protiv države zbog toga što država nije nikada donijela uredbu o izračunu naknade za oduzetu imovinu. Međutim, sudovi su odbili tužbu, utvrdivši da je zakon, prema kojem postoji odgovornost države zbog zakonodavnog propusta, stupio na snagu tek 1. rujna 2004. godine, te se u njemu izrijekom navodi da se ne primjenjuje retroaktivno. Na isti način odbijena je tužba drugog podnositelja zahtjeva.
Treći i četvrti podnositelj zahtjeva još su 1992. godine pokrenuli postupak za poništenje odluke o nacionalizaciji preradionice tekstila koja je oduzeta njihovim prednicima, ali je njihov tužbeni zahtjev odbijen.
PRIGOVORI
Pozivajući se na članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (zaštita vlasništva) podnositelji su prigovarali što nisu mogli dobiti naknadu za imovinu koja je nacionalizirana na temelju zakona iz 1946. godine. Prva dva podnositelja prigovarala su da nisu imali pravo na pristup sudu iz članka 6. Konvencije jer su njihove tužbe za naknadu štete bile neuspješne, odnosno nisu imale nikakve izglede za uspjeh.
ODLUKA SUDA
Sud je ocijenio da podnositelji zahtjeva nisu imali tražbinu koji bi se prema domaćem pravu mogla okvalificirati kao „imovina“. Način na koji su domaći sudovi tumačili odredbe domaćeg prava ne može se smatrati arbitrarnim ili nerazumnim. Sud je utvrdio kako su domaći sudovi, uključujući Vrhovni sud i Ustavni sud dosljedno presuđivali da nema pravne osnove na temelju koje bi postojalo pravo na naknadu štete zbog zakonodavnog propusta da se donese uredba o izračunu naknade za oduzetu imovinu na temelju zakona iz 1946. godine. Jednako tako, držali su kako ne postoji pravna osnova za bilo koja druga potraživanja koja se odnosi na naknadu za nacionaliziranu imovinu. Vrhovni sud je naglasio kako je tek zakonom iz 2004. godine omogućeno potraživati naknadu štete od države zbog zakonodavnog propusta, pri čemu taj zakon nema retroaktivno djelovanje. Ustavni sud ocijenio je kako odredbe zakona iz 1946. godine koji se obvezuje Vlada na donošenje uredbe o naknadi nemaju pravni učinak koji je u skladu s današnjim ustavnim uređenjem.
Sud je naglasio kako ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Broniowski protiv Poljske, u kojem je pravo na naknadu štete koje je proizašlo iz ranijih propisa bilo inkorporirano u novo poljsko zakonodavstvo i priznato od nacionalnih sudova.
Stoga je Sud je utvrdio da zahtjev podnositelja na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju nije spojiv ratione materiae s Konvencijom, slijedom čega ga je odbacio kao nedopuštenog.
Sud je također ocijenio da podnositeljima nije povrijeđeno pravo na pristup sudu, te je zahtjev u tom dijelu odbacio kao očigledno nedopušten.
Full & Egal Universal Law Academy