PRESUDA SUDA (šesto vijeće)
15. prosinca 2016. ( *1 )
„Zahtjev za prethodnu odluku — Osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i nadzor obveze osiguranja od te odgovornosti — Direktiva 2000/26/EZ — Članak 4. stavak 5. — Društvo za osiguranje — Predstavnik za likvidaciju štete — Dovoljne ovlasti zastupanja — Pasivna legitimacija pred sudovima“
U predmetu C‑558/15,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunal da Relação do Porto (žalbeni sud u Portu, Portugal), odlukom od 29. rujna 2015., koju je Sud zaprimio 2. studenoga 2015., u postupku
Alberto José Vieira de Azevedo,
Maria da Conceição Ferreira da Silva,
Carlos Manuel Ferreira Alves,
Rui Dinis Ferreira Alves,
Vítor José Ferreira Alves
protiv
CED Portugal Unipessoal Lda,
Instituto de Seguros de Portugal – Fundo de Garantia Automóvel,
uz sudjelovanje:
Instituto de Seguros de Portugal – Fundo de Acidentes de Trabalho,
SUD (šesto vijeće),
u sastavu: J.-C. Bonichot (izvjestitelj), u svojstvu predsjednika vijeća, A. Arabadjiev i S. Rodin, suci
nezavisni odvjetnik: P. Mengozzi,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
—
za Instituto de Seguros de Portugal – Fundo de Garantia Automóvel, G. Ribeiro i T. Andrade, advogados,
—
za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes i M. Figueiredo kao i M. Rebelo, u svojstvu agenata,
—
za Europsku komisiju, P. Costa de Oliveira i K.-P. Wojcik, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 19. listopada 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
1
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavaka 4., 5. i 8. Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila te o izmjeni direktiva Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (Četvrta Direktiva o osiguranju motornih vozila) (SL 2000., L 181, str. 65.) kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. (SL 2005., L 149, str. 14.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2000/26).
2
Zahtjev je upućen u okviru spora između Alberta Joséa Vieire de Azeveda i Marije da Conceição Ferreire da Silve kao i Carlosa Manuela Ferreire Alvesa, Ruija Dinisa Ferreire Alvesa i Vítora Joséa Ferreire Alvesa i CED Portugal Unipessoal Lda (u daljnjem tekstu: CED) i Instituta de Seguros de Portugal – Fundo de Garantia Automóvel (Portugalskog instituta za osiguranje - Garancijskog fonda za automobile) (u daljnjem tekstu: Garancijski fond za automobile), povodom toga može li CED‑a koji je zastupao osiguravajuće društvo vlasnika vozila koje je izazvalo cestovnu prometnu nesreću, biti pozvan pred sudove.
Pravni okvir
Pravo Unije
3
Direktivom 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 2009., L 263, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 114.) provedena je kodifikacija pet direktiva koje su bile donesene kako bi se uskladilo zakonodavstva država članica u odnosu na obvezno osiguranje motornih vozila.
4
Međutim, budući da su činjenice spora u glavnom postupku nastale tijekom 2007., prije stupanja na snagu Direktive 2009/103, relevantni pravni okvir ostaje onaj uspostavljen Direktivom 2000/26.
5
Prema uvodnoj izjavi 8. Direktive 2000/26, zakonodavac Europske unije je na osobe oštećene u prometnoj nesreći proširio garanciju sličnog postupanja bez obzira na to na kojem se mjestu u Europskoj zajednici dogodila nesreća.
6
Usto, Direktiva 2000/26 sadrži sljedeće uvodne izjave:
(10)
To podrazumijeva dodjelu prava oštećenoj osobi na izravnu tužbu protiv osiguravajućeg društva odgovorne osobe.
(11)
Zadovoljavajuće bi se rješenje moglo sastojati u tome da osobe oštećene u prometnoj nezgodi koja je obuhvaćena ovom Direktivom i koja se dogodila u državi koja nije država njihova boravišta trebale bi imati pravo podnijeti odštetni zahtjev u državi članici svog boravišta predstavniku za likvidaciju štete kojega je tamo imenovalo društvo za osiguranje odgovorne strane.
(12)
To bi rješenje trebalo omogućiti da šteta koju pretrpe oštećene osobe izvan države članice svoga boravišta bude riješena u skladu s postupcima s kojima su upoznati.
(13)
Sustav koji se temelji na predstavniku za likvidaciju štete u državi članici boravišta oštećene osobe ne utječe na materijalno pravo koje se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju niti na sudsku nadležnost.
(14)
Postojanje izravnog prava postupanja za oštećenu osobu protiv društva za osiguranje logičan je dodatak imenovanju takvih predstavnika i, štoviše, poboljšava pravni položaj osoba oštećenih u prometnim nezgodama koje se dogode izvan države članice njihova boravišta.
(15)
Da bi se popunile dotične praznine, trebalo bi predvidjeti da država članica u kojoj je društvo za osiguranje dobilo odobrenje za rad zahtijeva da to društvo imenuje predstavnike za likvidaciju štete s boravištem ili poslovnim nastanom u drugim državama članicama za prikupljanje svih potrebnih informacija u vezi sa štetama koje proizlaze iz takvih nezgoda i poduzimanje odgovarajućih mjera za njihovu likvidaciju u ime i za račun društva za osiguranje, uključujući isplatu naknade štete. Predstavnici za likvidaciju štete morali bi imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na osobe koje su pretrpjele štetu zbog takvih nezgoda i također da zastupaju društvo za osiguranje na sudovima, u mjeri u kojoj je to u skladu s propisima međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti.
(16)
Djelatnosti predstavnika za likvidaciju štete nisu dovoljne da bi se sudska nadležnost dodijelila sudovima u državi članici boravišta oštećene osobe ako propisi međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti to ne predviđaju.
(16 a)
Sukladno članku 11. stavku 2. u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.), oštećene stranke pokreću sudske postupke protiv osiguravatelja od građanske odgovornosti u državi članici na čijem području on ima domicil.
[…]”.
7
Sukladno članku 1. stavku 1. prvom podstavku Direktive 2000/26:
„Cilj je ove direktive utvrđivanje posebnih odredaba koje se primjenjuju na oštećene osobe koje imaju pravo na naknadu štete za štete ili ozljede koje su posljedica nezgoda u državi članici koja nije država članica boravišta oštećene osobe prouzročenih upotrebom vozila koja su osigurana i koja se uobičajeno nalaze u državi članici.”
8
Članak 3. te direktive predviđa da svaka država članica vodi računa o tome da osobe oštećene u nesreći iz njezina članka 1., raspolažu s pravom izravnog postupanja protiv osiguravajućeg društva koje odgovornu osobu osigurava od građanskopravne odgovornosti.
9
Na temelju članka 4. navedene direktive pod nazivom „Predstavnici za likvidaciju štete”:
„1. Svaka država članica poduzima sve potrebne mjere kako bi osigurala da sva društva za osiguranje koja pokrivaju rizike iz točke 10. slova A Priloga Direktive [Vijeća] 73/239/EEZ [od 24. srpnja 1973. o koordinaciji zakona i drugih propisa o pristupu djelatnosti izravnog osiguranja osim životnog osiguranja, kao i njenom izvršavanju (SL 1973., L 228, str. 3.)], s iznimkom odgovornosti prijevoznika, imenuju predstavnika za likvidaciju štete u svakoj državi članici osim u onoj u kojoj su dobila službena odobrenja za rad. Predstavnik za likvidaciju štete odgovoran je za rješavanje i likvidaciju odštetnih zahtjeva koji proizlaze iz nezgoda u slučajevima iz članka 1. Predstavnik za likvidaciju štete ima boravište ili poslovni nastan u državi članici u kojoj je imenovan.
[…]
4. Predstavnik za likvidaciju štete prikuplja u pogledu takvih odštetnih zahtjeva sve potrebne informacije u vezi s likvidacijom šteta i poduzima mjere potrebne da dogovori njihovu likvidaciju. Obveza imenovanja predstavnika za likvidaciju štete ne isključuje pravo oštećene osobe ili njezina društva za osiguranje da pokrene postupak izravno protiv osobe koja je prouzročila nesreću ili njezina društva za osiguranje.
5. Predstavnici za likvidaciju štete moraju imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe u slučajevima iz članka 1. i da u potpunosti udovolje njihovim odštetnim zahtjevima. Oni moraju biti u stanju obraditi slučajeve na službenom jeziku (službenim jezicima) države članice boravišta oštećene osobe.
6. Države članice predviđaju obvezu, pod prijetnjom odgovarajućih učinkovitih i sustavnih financijskih ili istovjetnih administrativnih sankcija, prema kojoj u roku od tri mjeseca od dana kada je oštećena osoba podnijela svoj zahtjev za naknadu štete bilo izravno društvu za osiguranje osobe koja je prouzročila nesreću ili njegovu predstavniku za likvidaciju štete
(a)
društvo za osiguranje osobe koja je prouzročila nezgodu ili njegov predstavnik za likvidaciju štete imaju obvezu dati obrazloženu ponudu za naknadu štete u slučajevima kada odgovornost nije sporna i kada je visina štete procijenjena, ili
(b)
društvo za osiguranje kojemu je upućen zahtjev za naknadu štete ili njegov predstavnik za likvidaciju štete imaju obvezu dati utemeljen odgovor na točke navedene u odštetnom zahtjevu u slučajevima kada je odgovornost sporna ili kada visina štete nije u potpunosti procijenjena.
Države članice donose odredbe kako bi osigurale da se, kada ponuda nije dana u roku od tri mjeseca, plaća kamata na iznos naknade štete koji oštećenoj osobi ponudi društvo za osiguranje ili dodijeli sud.
[…]
8. Imenovanje predstavnika za likvidaciju štete samo po sebi ne predstavlja otvaranje podružnice u smislu članka 1. točke (b) Direktive 92/49/EEZ [Vijeća od 18. lipnja 1992. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja te kojom se izmjenjuje Direktiva 73/239/EEZ i Direktiva 88/357/EEZ (‚Treća direktiva o neživotnom osiguranju’) (SL 1992., L 228, str. 1.] te se predstavnik za likvidaciju štete ne smatra poslovnim nastanom iz članka 2. točke (c) Direktive 88/357/EEZ [Vijeća od 22. lipnja 1988. o usklađivanju zakona i drugih propisa koji se odnose na izravno osiguranje osim životnog osiguranja te kojom se izmjenjuje Direktiva 73/239/EEZ (SL 1988., L 172, p. 1),] kao niti
[…]
—
poslovnom jedinicom u smislu Uredbe (EZ) br. 44/2001 […]”.
Portugalsko pravo
10
Direktiva 2000/26 u portugalsko pravo prenesena je Decretom‑Leiem no 72-A/2003 – Lei do Seguro Obrigatório (Uredba sa zakonskom snagom br. 72-A/2003, o zakonu o obveznom osiguranju), od 14. travnja 2003., o izmjeni, s jedne strane, Decreto‑Leia no 522/85 – Seguro Obrigatório de Responsabilidade Civil Automóvel (Uredba sa zakonskom snagom br. 522/85 o obveznom osiguranju od građanske odgovornosti vezano za automobile) od 31. prosinca 1985. i, s druge strane, Decreto‑Leia no 94-B/98 – Regula as condições de acesso e de exercício da actividade seguradora e resseguradora no território da Comunidade Europeia (Uredba sa zakonskom snagom br. 94-B/98, o uvjetima pristupa i izvršavanja djelatnosti osiguranja i reosiguranja na području Europske zajednice) od 17. travnja 1998.
11
Na temelju članka 43. Uredbe sa zakonskom snagom br. 522/85 kako je izmijenjena Uredbom sa zakonskom snagom br. 72‑A/2003:
„1. Društva za osiguranje koja imaju sjedište u Portugalu, kao i portugalske podružnice društava čija su sjedišta izvan područja Europske zajednice, ovlaštena za pokrivanje rizika ‚građanska odgovornost motornih vozila s iznimkom odgovornosti prijevoznika’ slobodna su izabrati svojeg predstavnika u svakoj državi članici zaduženog u državi boravišta žrtve za obradu i likvidaciju, šteta nastalih u državi koja nije njegova država boravišta (‚predstavnik za likvidaciju štete’).
2. Predstavnik za likvidaciju štete, koji treba imati boravište ili poslovni nastan u državi članici za koju je imenovan, može djelovati za račun jednog ili više društava za osiguranje.
3. Predstavnici za likvidaciju štete moraju imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe u slučajevima iz članka 1. i da u potpunosti udovolje njihovim odštetnim zahtjevima. Oni moraju biti u stanju obraditi slučajeve na službenom jeziku (službenim jezicima) države članice boravišta oštećene osobe.
4. Predstavnik za likvidaciju štete prikuplja u pogledu takvih odštetnih zahtjeva sve potrebne informacije u vezi s likvidacijom dotičnih šteta i poduzima mjere potrebne da dogovori njihovu likvidaciju.
[...]”.
Glavni postupak i prethodna pitanja
12
Dana 17. listopada 2007. dogodila se prometna nesreća na autocesti u Španjolskoj u kojoj je sudjelovalo vozilo koje je u Španjolskoj osiguralo društvo Helvetia Compañía Suiza, S. A. de Seguros y Reaseguros (u daljnjem tekstu: Helvetia) u kojoj je portugalski državljanin Luis de Sousa Alves smrtno stradao, dok je portugalski državljanin A. J. Vieira de Azevedo ozlijeđen.
13
A. J. Vieira de Azevedo, kao i supruga i djeca De Souse Alvese, pred Instância Central Cível da Comarca do Porto‑Este (Penafiel) [Građanski sud distrikta PortoEste (Penafiel), Portugal] podnijeli su tužbu za naknadu pretrpljene štete. Tuženici su s jedne strane bili CED, koji je u Portugalu zastupao Helvetiju i, s duge strane, podredno, Garancijski fond za automobile.
14
Taj je sud, utvrdivši „nepostojanje pasivne legitimacije” CED‑a i slijedom toga Garancijskog fonda za automobile, odbacio tu tužbu.
15
A. J. Vieira de Azevedo, kao i supruga i djeca De Souse Alvese, podnijeli su žalbu pred Tribunalom da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu, Portugal) protiv odluke o odbacivanju tužbe. Ističu da CED u svojstvu Helvetijina predstavnika u Portugalu može biti tuženik u postupku pred portugalskim sudovima u svrhu naknade pretrpljene štete.
16
Sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li nacionalni državljani tužiti sudu predstavnike društava za osiguranje koji izvršavaju svoju djelatnost u inozemstvu koji su imenovani na temelju članka 4. Direktive 2000/26 i koji trebaju imati ovlasti potrebne za obradu i likvidaciju šteta.
17
U tim je okolnostima Tribunal da Relação do Porto (Žalbeni sud u Portu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1.
Dopuštaju li uvodna izjava 16.a […] i stavci 4., 5. i 8. članka 4. [Direktive 2000/26] da tužena stranka bude predstavnik društva za osiguranje koje ne posluje u državi u kojoj je pokrenut postupak za naknadu štete prouzročene prometnom nesrećom, na temelju obveznog osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, sklopljenog u drugoj državi članici Europske unije?
2.
U slučaju potvrdnog odgovora, ovisi li navedena mogućnost da se tuži predstavnika o konkretnim odredbama ugovora o zastupanju koji povezuje predstavnika s društvom za osiguranje?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
18
Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li se članak 4. Direktive 2000/26 tumačiti na način da državama članicama određuje obvezu da predvide da predstavnik koji je na temelju tog članka zadužen za likvidaciju šteta može umjesto društva za osiguranje koje zastupa biti tuženik pred nacionalnim sudom pred kojim je oštećena osoba, obuhvaćena područjem primjene članka 1. te direktive, pokrenula postupak za naknadu štete.
19
Uvodno valja podsjetiti da radi utvrđivanja dosega neke odredbe prava Unije valja istodobno voditi računa o njezinu tekstu, o njezinu kontekstu i o njezinim ciljevima (vidjeti osobito presudu od 10. listopada 2013., Spedition Welter, C‑306/12, EU:C:2013:650, t. 17.).
20
Prema članku 4. stavku 1. Direktive 2000/26, svaka država članica poduzima mjere potrebne za to da sva društva za osiguranje koja pokrivaju rizike korištenja motornih vozila imenuju svojeg predstavnika za likvidaciju štete u svakoj državi članici osim u onoj u kojoj su dobila službena odobrenja za rad, zaduženog za obradu i likvidaciju šteta nastalih zbog nezgoda u slučajevima iz članka 1. te direktive. Te odredbe same po sebi ne podrazumijevaju da takav predstavnik može biti tuženik pred nacionalnim sudom umjesto društva za osiguranje koje zastupa.
21
Ni iz članka 4. stavka 4. Direktive 2000/26 ne proizlazi da je moguće tužiti predstavnika za likvidaciju štete jer, prema tim odredbama, on prikuplja u pogledu takvih odštetnih zahtjeva sve potrebne informacije u vezi s likvidacijom dotičnih šteta i poduzima mjere potrebne da dogovori njihovu likvidaciju. Naime, tim je odredbama zakonodavac unije precizirao zadatke navedenog predstavnika u okviru dogovorene likvidacije šteta, bez osvrta na eventualne sudske postupke.
22
Isti članak 4. stavak 4. Direktive 2000/26, precizirajući također da obveza imenovanja predstavnika za likvidaciju štete ne isključuje pravo oštećene osobe ili njezina društva za osiguranje da pokrene postupak izravno protiv osobe koja je prouzročila nezgodu ili njezina društva za osiguranje negira isključivost pasivne legitimacije tog predstavnika i sama po sebi ne priznaje mogućnosti tužbe izravno protiv tog predstavnika.
23
Iako prema tekstu članka 4. stavka 5. Direktive 2000/26 predstavnici za likvidaciju štete moraju imati dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na oštećene osobe i da u potpunosti udovolje njihovim odštetnim zahtjevima, tom odredbom, kojom se utvrđuju ciljevi tog predstavljanja, ne pojašnjava se točan opseg ovlasti dodijeljenih u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2013., Spedition Welter, C‑306/12, EU:C:2013:650, t. 18.).
24
Osim toga, članak 4. stavak 6. prvi podstavak Direktive 2000/26 koji definira pravila obrade zahtjeva za naknadu štete podnesenih bilo izravno društvu za osiguranje osobe koja je prouzročila nezgodu ili njegovu predstavniku za likvidaciju štete, upućuje samo na jednu fazu postupka naknade štete na temelju koje nastaje ponuda za naknadu štete odnosno odbijanje takve naknade, a pritom ne uređuje eventualnu sudsku fazu. Takva odredba ne omogućuje utvrđenje svojstva koje bi predstavnik za likvidaciju štete mogao imati u takvoj sudskoj fazi.
25
Nasuprot tome valja istaknuti da prema drugom podstavku istog članka 4. stavka 6. Direktive 2000/26 države članice donose odredbe kako bi osigurale da se, kada ponuda nije dana u roku od tri mjeseca, plaća kamata na iznos naknade štete koji oštećenoj osobi ponudi društvo za osiguranje ili dodijeli sud. Iz te odredbe proizlazi da neovisno o mogućnosti da se zahtjev za naknadu štete podnese predstavniku društva za osiguranje, ponudu za naknadu štete konačno može dati samo to društvo, odnosno ovisno o slučaju dodijeliti sud.
26
Prema tome, treba zaključiti da, u izvansudskoj fazi tog zahtjeva za naknadu štete predstavnik za likvidaciju štete ni po čemu ne zamjenjuje društvo koje zastupa i izvršava isključivo posredničku funkciju koja je nužno ograničene naravi. Ni u sudskoj fazi ne može biti drugačije od onoga što je zakonodavac Unije predvidio i što proizlazi iz članka 4. stavaka 1. do 6. Direktive 2000/26.
27
Konačno, članak 4. stavak 8. Direktive 2000/26 prema kojem imenovanje predstavnika za likvidaciju štete samo po sebi ne predstavlja otvaranje podružnice društva za osiguranje, te prema kojem se predstavnik za likvidaciju štete ne smatra poslovnim nastanom takvog društva u smislu Uredbe br. 44/2001, nema za cilj i ne smije imati kao učinak davanje tom predstavniku svojstva tuženika pred nacionalnim sudom umjesto društvu za osiguranje.
28
Ni kontekst ni ciljevi Direktive 2000/26 ne omogućuju utvrđenje da je zakonodavac želio državama članicama nametnuti obvezu predviđanja takvog svojstva.
29
Naime, iako prema članku 3. Direktive 2000/26 svaka država članica vodi računa o tome da oštećene osobe iz njezina članka 1., čija je šteta posljedica nesreće, u smislu te odredbe raspolažu s pravom izravnog postupanja protiv društva za osiguranje koje odgovornu osobu osigurava od građanskopravne odgovornosti, ni taj članak niti druga odredba te direktive ne podrazumijevaju da se u svrhu izvršavanja tog prava tim osobama treba priznati mogućnost da pred nacionalnim sudom izravno tuže predstavnika za likvidaciju štete.
30
U tim uvjetima, važno je podsjetiti da Direktiva 2000/26 ima za cilj zajamčiti žrtvama prometnih nesreća usporedivo postupanje, bez obzira na to gdje se u Uniji dogodila ta nesreća. U tom smislu, te žrtve moraju moći podnijeti u državi članici svog boravišta zahtjev za naknadu štete predstavniku za likvidaciju štete kojeg je u toj državi imenovalo društvo za osiguranje osobe koja je prouzročila nezgodu. Zadaća je tog predstavnika olakšati korake koje poduzimaju oštećenici, a osobito omogućiti podnošenje zahtjeva na njihovu jeziku.
31
Prema uvodnoj izjavi 15. Direktive 2000/26, države članice trebaju predvidjeti da njihovi predstavnici za likvidaciju štete imaju dovoljno ovlasti da zastupaju društvo za osiguranje u odnosu na žrtve, također pred nacionalnim vlastima, što uključuje, ako je to neophodno, i sudove, u mjeri u kojoj je to u skladu s propisima međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti.
32
Dakle, s obirom na te ciljeve, zakonodavac Unije nije samo uspostavio sustav u kojem oštećene osobe mogu u svakoj državi članici podnijeti zahtjev za naknadu štete predstavniku osiguravatelja odgovorne osobe, prema postupcima koji su im poznati, već je i logično upotpunio taj sustav kako se precizira u uvodnoj izjavi 14. Direktive 2000/26 priznanjem, u korist žrtava, prava na izravnu tužbu protiv tog osiguravatelja bez obveze djelovanja protiv odgovorne osobe.
33
Iz uvodnih izjava jasno proizlazi da je zakonodavac Unije smatrao, bez namjere da time dovede u pitanje propise međunarodnog privatnog prava, da zastupanje društva za osiguranje, kako je predviđeno u članku 4. stavku 5. Direktive 2000/26, pretpostavlja i ono koje će omogućiti oštećenim osobama da pred nacionalnim sudovima valjano pokrenu postupak radi naknade pretrpljene štete. U tom kontekstu, među dovoljnim ovlastima kojima mora raspolagati predstavnik za likvidaciju štete nalazi se i ovlaštenje za primanje sudskih pismena (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2013., Spedition Welter, C‑306/12, EU:C:2013:650, t. 23. i 24.).
34
Kao što je to već istaknuo Sud, iz pripremnih radnji Direktive 2000/26 proizlazi da zastupanje osiguravatelja u državi boravišta žrtve, prema namjeri zakonodavca, teži uključivanju ovlasti primanja sudskih pismena, iako u ograničenoj mjeri, s obzirom na to da ne smije utjecati na propise međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2013., Spedition Welter, C‑306/12, EU:C:2013:650, t. 22.).
35
Nasuprot tome, ni iz tih pripremih radnji ni iz uvodnih izjava Direktive 2000/26 ne proizlazi da je namjera zakonodavca Unije bila proširiti te zadaće i omogućiti oštećenim osobama da podnose tužbe protiv predstavnika tog društva pred nacionalnim sudovima mjesta boravišta kako bi dobili naknade štete od društva za osiguranje odgovorne osobe.
36
Naime, iako oštećene osobe mogu dostaviti sudske akte predstavniku društva za osiguranje, ne doima se da je cilj Direktive 2000/26, koji se sastojao u olakšavanju koraka tih osoba, bio omogućiti da se samog tog predstavnika može tužiti pred tim sudom.
37
Zakonodavac Unije jednako je tako u uvodnoj izjavi 13. Direktive 2000/26 naveo da sustav koji se temelji na predstavniku za likvidaciju štete u državi članici boravišta oštećene osobe ne utječe na materijalno pravo koje se primjenjuje u svakom pojedinom slučaju niti na sudsku nadležnost. Međutim, priznanje da se tužba za naknadu štete može podnijeti izravno nacionalnom sudu protiv tog predstavnika, a ne protiv društva koje zastupa, predstavljalo bi opasnost od utjecaja na sudske nadležnosti. Usto, uvodna izjava 16. navedene direktive također navodi da aktivnosti predstavnika za likvidaciju štete nisu dovoljne da bi se sudska nadležnost dodijelila sudovima u državi članici boravišta oštećene osobe ako propisi međunarodnog privatnog prava o dodjeli sudske nadležnosti to ne predviđaju.
38
U tim okolnostima, ne doima se da cilj poboljšanja pravne situacije osoba oštećenih u cestovnim prometnim nesrećama koje su se dogodile izvan države članice u kojoj imaju boravište podrazumijeva da članak 4. Direktive 2000/26, koji ne predviđa izričito da se može tužiti samog predstavnika za likvidaciju štete umjesto društvo za osiguranje koje predstavlja, treba tumačiti na način da implicitno, ali nužno nameće državama članicama da predvide mogućnost tužbe protiv tog predstavnika jer oštećene osobe mogu djelovati izravno protiv takvog društva pred nacionalnim sudom.
39
Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 4. Direktive 2000/26 treba tumačiti na način da državama članicama ne određuje obvezu da predvide da predstavnik koji je na temelju tog članka zadužen za likvidaciju šteta može umjesto društva za osiguranje koje zastupa biti tužen pred nacionalnim sudom pred kojim je oštećena osoba, obuhvaćena područjem primjene članka 1. te direktive, pokrenula postupak za naknadu štete.
Drugo pitanje
40
Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje.
Troškovi
41
Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:
Članak 4. Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila te o izmjeni direktiva Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (Četvrta Direktiva o osiguranju motornih vozila) kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. treba tumačiti na način da državama članicama ne određuje obvezu da predvide da predstavnik koji je na temelju tog članka zadužen za likvidaciju šteta može umjesto društva za osiguranje koje zastupa biti tužen pred nacionalnim sudom pred kojim je oštećena osoba, obuhvaćena područjem primjene članka 1. Direktive 2000/26 kako je izmijenjena Direktivom 2005/14, pokrenula postupak za naknadu štete.
Potpisi
( *1 ) * Jezik postupka: portugalski
Top