FulLegal · İçtihat Detay

Uluslararasi Mahkemeler 07.03.2023 HR

Rješenje Općeg suda (prvo vijeće) 12. rujna 2013.European Dynamics Luxembourg SA i dr. protiv Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM).Tužba za poništenje i naknadu štete – Javna nabava usluga – Prigovor nedopuštenosti – Zahtjev za poništenje – Članak 263. prvi i peti stavak UFEU‑a – Članak 122. Uredbe (EZ) br. 207/2009 – Tužba koja nije preuranjena – Svojstvo tuženika – Nadležnost Općeg suda – Zahtjev za naknadu štete – Članak 44. stavak 1. točka (c) Poslovnika Općeg suda – Dopuštenost.Predmet T

Avrupa Adalet Divanı

Karar Metni

RJEŠENJE OPĆEG SUDA (prvo vijeće)

12. rujna 2013. ( *1 )

„Tužba za poništenje i naknadu štete — Javna nabava usluga — Prigovor nedopuštenosti — Zahtjev za poništenje — Članak 263. prvi i peti stavak UFEU‑a — Članak 122. Uredbe (EZ) br. 207/2009 — Tužba koja nije preuranjena — Svojstvo tuženika — Nadležnost Općeg suda — Zahtjev za naknadu štete — Članak 44. stavak 1. točka (c) Poslovnika Općeg suda — Dopuštenost“

U predmetu T‑556/11,

European Dynamics Luxembourg SA, sa sjedištem u Ettelbrücku (Luksemburg),

European Dynamics Belgium SA, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija),

Evropaïki Dynamiki – Proigmena Systimata Tilepikoinonion Pliroforikis kai Tilematikis AE, sa sjedištem u Ateni (Grčka),

koje zastupaju N. Korogiannakis, M. Dermitzakis i N. Theologou, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), koji zastupaju N. Bambara i M. Paolacci, u svojstvu agenata, uz asistenciju P. Wytincka, odvjetnik,

tuženika,

povodom, s jedne strane, zahtjeva za poništenje OHIM‑ove odluke koja je donesena u okviru otvorenog postupka javne nabave AO/029/10, pod naslovom „Razvoj softvera i usluge održavanja“, koja je priopćena tužiteljima dopisom od 11. kolovoza 2011. i kojom je predmetni ugovor dodijeljen drugim ponuditeljima i odbijena ponuda prvog tužitelja, i, s druge strane, povodom zahtjeva za naknadu štete,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: J. Azizi (izvjestitelj), predsjednik, S. Frimodt Nielsen i M. Kancheva, suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeće

Rješenje

Pravni okvir

A – Opće odredbe

Prema članku 263. prvom stavku drugoj rečenici UFEU‑a, Sud Europske unije „ispituje i zakonitost akata tijelâ, ureda ili agencija Unije s pravnim učinkom prema trećima“.

U skladu s člankom 263. petim stavkom UFEU‑a „[a]ktima o osnivanju tijelâ, uredâ i agencija Unije mogu se utvrditi posebni uvjeti i aranžmani u vezi s postupcima koje su fizičke ili pravne osobe pokrenule protiv tih tijela, ureda ili agencija i koji prema njima imaju pravni učinak“.

Uredba Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 226.; u daljnjem tekstu: Uredba o žigovima br. 207/2009)., kojom se osniva Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM), u svojem članku 122., naslovljenom „Nadzor zakonitosti“, određuje kako slijedi:

„1. Komisija provjerava zakonitost onih akata predsjednika [OHIM‑a] u odnosu na koje pravo Zajednice ne predviđa nikakvu provjeru zakonitosti od strane nekog drugog tijela, te akata Odbora za proračun osnovanog pri [OHIM‑u] sukladno članku 138.

2. Komisija zahtijeva da se svi nezakoniti akti iz stavka 1. izmijene ili ponište.

3. Države članice ili svaka izravno i osobno uključena osoba mogu uputiti Komisiji na ispitivanje zakonitosti svaki akt naveden u stavku 1., bilo eksplicitno bilo implicitno. Akt se mora uputiti Komisiji u roku od jednog mjeseca od dana na koji je odnosna stranka prvi put saznala za dotični akt. Komisija donosi odluku u roku od tri mjeseca. Ako u tom roku ne bude donesena nikakva odluka, slučaj se smatra odbačenim.“

Člankom 124. Uredbe o žigovima br. 207/2009, naslovljenim „Ovlasti predsjednika“, predviđeno je osobito:

„1. [OHIM‑om] upravlja predsjednik [OHIM‑a].

2. U tu svrhu predsjednik ima posebno sljedeće dužnosti i ovlasti:

[…]

(c)

izrađuje procjene prihoda i rashoda [OHIM‑a] i izvršava proračun;

[…]

(f)

može delegirati svoje ovlasti.

3. Predsjedniku u radu pomaže jedan potpredsjednik ili više njih […]“

U skladu s člankom 143. Uredbe o žigovima br. 207/2009, naslovljenim „Financijske odredbe“:

„Odbor za proračun, nakon savjetovanja s Revizorskim sudom […] i Komisijom, donosi interne financijske odredbe koje osobito predviđaju postupak za donošenje i izvršavanje proračuna [OHIM‑a]. U onoj mjeri u kojoj je to sukladno posebnoj prirodi [OHIM‑a], financijske se odredbe temelje na financijskim pravilima donesenima za druga tijela koja je osnovala [Unija].“

Člankom 185. stavkom 1. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 145.; u daljnjem tekstu Opća Financijska uredba) određeno je:

„Komisija donosi okvirnu financijsku uredbu za tijela koja osnivaju Zajednice i koja imaju pravnu osobnost te koja stvarno primaju bespovratna sredstva na teret proračuna. Financijska pravila tih tijela ne smiju odstupati od okvirne uredbe osim ako specifične potrebe njihova poslovanja to zahtijevaju, ali uz prethodni pristanak Komisije.“

Prema članku 74. stavku 1. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2343/2002 od 19. studenoga 2002. o Okvirnoj financijskoj uredbi za tijela iz članka 185. Opće Financijske uredbe (SL 2002., L 357, str. 72., ispravak SL 2003., L 2, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 25.), i izmijenjena Uredbom Komisije (EZ, Euratom) br. 652/2008 od 9. srpnja 2008. (SL L 181, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 162.), „[u] pogledu javne nabave, relevantne odredbe Opće financijske uredbe i Uredbe [...] br. 2342/2002 primjenjuju se podložno stavcima 4. do 7. ovog članka“.

B – Uredba CB‑3‑09 OHIM‑a

Prema članku 33. prvom stavku Uredbe CB-3-09 Odbora za proračun OHIM‑a od 17. srpnja 2009. o utvrđivanju financijskih odredaba koje se primjenjuju na Ured, „[p]redsjednik [OHIM‑a] izvršava dužnosti dužnosnika za ovjeravanje“ i „[on] izvršava proračunske prihode i rashode u skladu s financijskim pravilima [OHIM‑a] na vlastitu odgovornost i u okviru ograničenja odobrenih proračunskih sredstava“.

Članak 34. stavak 1. Uredbe CB‑3‑09 određuje, među ostalim, da „[p]redsjednik [OHIM‑a] može delegirati svoje ovlasti za izvršavanje proračuna osoblju [OHIM‑a] na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju u skladu s uvjetima koje on odredi i unutar ograničenja iz instrumenta delegiranja.

Članak 74. stavak 1. Uredbe br. CB-3-09 predviđa:

„U pogledu javne nabave, relevantne odredbe Opće Financijske uredbe kao i Uredbe br. 2342/2002 primjenjuju se podložno stavcima 4. do 7. ovog članka. “

Okolnosti spora

Tužitelji, European Dynamics Luxembourg SA, European Dynamics Belgium SA i Evropaïki Dynamiki – Proigmena Systimata Tilepikoinonion Pliroforikis kai Tilematikis AE, aktivni su u sektoru informacijskih tehnologija i komunikacije i redovito podnose ponude u okviru postupaka javne nabave koje su pokrenule različite institucije te različiti uredi ili agencije Unije, među kojima je i OHIM.

Pozivom na nadmetanje od 15. siječnja 2011. OHIM je u Dodatku Službenom listu Europske unije (SL 2011/S 10‑013995) objavio zahtjev za prikupljanje ponuda pod referentnim brojem AO/029/10, naslovljen „Razvoj softvera i usluge održavanja“. Ugovori koje je trebalo dodijeliti odnosili su se na pružanje OHIM‑u računalnih usluga za izradu prototipova, analizu, dizajn, grafiku, razvoj, testiranje i ugradnju informacijskih sustava kao i na stavljanje na raspolaganje tehničke dokumentacije, osposobljavanje za uporabu i održavanje tih sustava.

U skladu s točkom II.1.4. poziva na nadmetanje, nabava se odnosila na sklapanje okvirnih ugovora najduljeg trajanja sedam godina s trima različitim pružateljima računalnih usluga. U tom pogledu, točkom 14.2. dokumentacije za nadmetanje (Prilog I. dokumentaciji poziva na nadmetanje) utvrđeno je da moraju biti sklopljeni odvojeno i u skladu s takozvanim kaskadnim sustavom. To znači da će se, ako ponuditelj razvrstan na prvo mjesto ne može pružati tražene usluge, OHIM okrenuti ponuditelju razvrstanom na drugo mjesto, i tako dalje.

U skladu s točkom IV.2.1. poziva na nadmetanja, ugovor je trebao biti dodijeljen ponuditelju koji je dostavio ekonomski najpovoljniju ponudu. U točki IV.4.1. predviđeno je da je Europska komisija tijelo odgovorno za žalbe, a Europski ombudsman zadužen za postupke mirenja. U točki VI.4.2. navodi se da je pravna osnova za svaku žalbu članak 118. Uredbe Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.) [koji je postao članak 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009] i da se akt mora uputiti Komisiji u roku od petnaest dana od dana na koji je odnosna stranka prvi put saznala za dotični akt.

Dopisima od 19. i 24. siječnja te od 1. veljače 2011., koji su upućeni OHIM‑u, tužitelji su podnijeli pritužbu radi određenih nepravilnosti povezanih s uvjetima i detaljnim pravilima postupka javne nabave AO/029/10. OHIM je na njih odgovorio dopisima od 28. siječnja i 4. veljače 2011. odbivši njihove navode i skrenuvši im pozornost na mogućnost podnošenja pritužbe Komisiji na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009.

Dopisom od 16. veljače 2011., koji je upućen OHIM‑u, tužitelji su ponovili svoje prigovore u vezi s nedostatkom jasnoće i dvosmislenosti određenih tehničkih kriterija iznesenih u dokumentaciji za nadmetanje te su od njega zahtijevali da ih izmijeni.

Dopisom od 4. ožujka 2011. tužitelji su Glavnim upravama (GU) Komisije „Unutarnje tržište“ i „Tržišno natjecanje“ uputili pritužbu pozivajući Komisiju da istraži ponašanje OHIM‑a u njegovu svojstvu javnog naručitelja, osobito u pogledu navodnih nepravilnosti povezanih s vođenjem postupka javne nabave AO/029/10 i prethodnih okvirnih ugovora o održavanju koji nose broj 4020070018, a koje je OHIM u svibnju 2007. dodijelio u skladu s „kaskadnim sustavom“ trima društvima među kojima je i treći tužitelj.

Dopisima od 8. i 9. ožujka 2011., koji su upućeni OHIM‑u, tužitelji su ponovno osporili uvjete i detaljna pravila postupka javne nabave AO/029/10.

Dana 11. ožujka 2011. prvi tužitelj je podnio ponudu u odgovoru na poziv na nadmetanje od 15. siječnja 2011.

Dopisom od 30. svibnja 2011. Komisija je tužiteljima navela, s jedne strane, da pritužbu smatra podnesenom izvan roka, zbog čega je ne može ispitati, i, s druge strane, da je određene navode prenijela Europskom uredu za borbu protiv prijevara (OLAF) jer oni spadaju u njegovu nadležnost. Dopisom od 13. prosinca 2011. OLAF je obavijestio OHIM o činjenici da je zaključio slučaj jer se odnosio na drugi poziv na nadmetanje koji je također objavljen u Dodatku Službenom listu Europske unije (SL 2011/S 55‑089144).

Dopisom od 31. svibnja 2011. upućenom Komisiji tužitelji su osporili odbacivanje njihove pritužbe kao nepravodobne te su ponovno pozvali Komisiju da je ispita.

Dopisom od 11. kolovoza 2011. (u daljnjem tekstu: sporni dopis) OHIM je obavijestio tužitelje o ishodu postupka javne nabave AO/029/10 (u daljnjem tekstu: odluka o dodjeli ugovora) te je naveo da nije prihvatio ponudu prvog tužitelja jer ona nije bila ekonomski najpovoljnija. Taj je dopis također sadržavao usporednu tablicu u kojoj je prikazan broj bodova dodijeljen toj ponudi i onaj dodijeljen trima ponuditeljima koji su dobili najveći broj bodova.

Dopisom od 12. kolovoza 2011. tužitelji su od OHIM‑a zatražili da im priopći, kao prvo, točan sastav konzorcija odabranih ponuditelja kao i ime odnosno imena partnera ili mogućeg odnosno mogućih podugovaratelja navedenih ponuditelja te postotke ugovora koji su njima bili dodijeljeni, kao drugo, bodove dodijeljene njihovoj ponudi i ponudama odabranih ponuditelja za svaki od tehničkih kriterija dodjele, uz detaljnu usporednu analizu jačih i slabijih strana tih ponuda za svaki potkriterij, kao i objašnjenje o relativnim prednostima i dodatnim ili boljim predloženim uslugama odabranih ponuditelja u odnosu na ponudu tužiteljâ, kao treće, detaljnu presliku izvješća o evaluaciji, kao četvrto, financijske ponude odabranih ponuditelja u usporedbi s ponudom tužitelja i, kao peto, imena članova komisije za evaluaciju kako bi mogli provjeriti postojanje mogućeg sukoba interesa. Nadalje, tužitelji su tvrdili da postoji sukob interesa u odnosu na dva od tri odabrana ponuditelja kao i određene nepravilnosti u OHIM‑ovoj primjeni financijskih kriterija za evaluaciju financijskih ponuda. Oni su naposljetku zahtijevali od OHIM‑a da se suzdrži od sklapanja ugovora s odabranim ponuditeljima dok oni ne prime i ispitaju OHIM‑ove odgovore.

Dopisom od 26. kolovoza 2011. OHIM je tužiteljima dostavio isječak izvješća o evaluaciji koji je sadržavao kvalitativnu evaluaciju njihove ponude prema trima kriterijima, to jest kvaliteti usluga održavanja softvera, poslovnom planu i kvaliteti usluga korisnicima. Nadalje, s jedne strane, obavijestio ih je o imenima odabranih ponuditelja i, s druge strane, dostavio im je dvije tablice koje prikazuju bodove koje su navedeni ponuditelji i prvi tužitelj dobili za svoje tehničke i financijske ponude.

Dopisom od 29. kolovoza 2011. upućenim Komisiji tužitelji su podnijeli pritužbu da Komisija još uvijek nije istražila okolnosti o kojima je obaviještena u njihovim dopisima od 4. ožujka i 31. svibnja 2011. Nadalje, oni su osporili zakonitost odluke o dodjeli ugovora s obzirom na „nove nepravilnosti“ do kojih je došlo tijekom postupka javne nabave AO/029/10. Stoga je odabrane ponuditelje rangirane na drugo i treće mjesto trebalo isključiti iz postupka javne nabave zbog, s jedne strane, postojanja sukoba interesa i, s druge strane, zbog činjenice da je konzorcij trećeg ponuditelja obuhvaćao jedan subjekt koji je bio odgovoran za pripremu dokumentacije za natjecanje. Tužitelji su zato pozvali Komisiju da ispita „postupak evaluacije koji je OHIM vodio u vezi s postupkom javne nabave AO/029/10 i poduzme potrebne mjere kako bi se osigurala njegova usklađenost s primjenjivim pravom Europske unije“.

Dopisom od 2. rujna 2011. upućenim OHIM‑u tužitelju su podnijeli pritužbu u vezi s nedostatnošću informacija koje su pružene u pogledu ishoda postupka javne nabave, osobito glede neotkrivanja dijelova izvješća o evaluaciji koji se odnose na ponude odabranih ponuditelja kao i točnog sastava navedenih ponuditelja. Nadalje, oni su istaknuli manipuliranje „formulom financijske procjene“ koju je OHIM primijenio radi ocjene financijskih ponuda te su ponovili navode koji su istaknuti u njihovim prethodnim dopisima.

U dopisu od 15. rujna 2011. upućenom tužiteljima OHIM se pozvao na obrazloženje iz spornog dopisa i iz dopisa od 26. kolovoza 2011. koje je smatrao dovoljnim. Međutim, izjavio je da je spreman dostaviti dodatne pojedinosti o financijskim kriterijima te je dostavio usporednu tablicu. Što se tiče „formule financijske procjene“ koju je on koristio, OHIM je tužiteljima naveo da se ta formula zasniva na radnoj pretpostavci čiji čimbenici ponderiranja ovise o situaciji koja postoji u OHIM‑u u trenutku izrade kriterija dodjele u pozivu na nadmetanje.

Dopisom od 16. rujna 2011. upućenom OHIM‑u tužitelji su ponovili svoje prigovore, doveli u pitanje objašnjenje dano u pogledu primjene „formule financijske procjene“ na temelju radnje pretpostavke, osporili ishod postupka javne nabave AO/029/10 te su OHIM pozvali da preispita svoje stajalište.

Postupak i zahtjevi stranaka

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. listopada 2011. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

—

poništi odluku o dodjeli ugovora kako je priopćena spornim dopisom u dijelu u kojem je odbijena ponuda prvog tužitelja;

—

poništi sve druge OHIM‑ove povezane odluke, uključujući one kojima se predmetni ugovor dodjeljuje ponuditeljima rangiranima od prvog do trećeg mjesta u „kaskadnom“ sustavu;

—

naloži OHIM‑u da naknadi štetu u iznosu od 67500000 eura koja je nanesena tužiteljima zbog predmetnog postupka javne nabave;

—

naloži OHIM‑u da naknadi štetu u iznosu od 6750000 eura koju su tužitelji pretrpjeli zbog gubitka prilike i zbog štete nanesene njihovu ugledu i vjerodostojnosti;

—

naloži OHIM‑u snošenje troškova.

U potporu svojim zahtjevima tužitelji iznose tri tužbena razloga od kojih su neki podijeljeni u više dijelova. Prvi tužbeni razlog temelji se na OHIM‑ovoj povredi obveze obrazlaganja u skladu s člankom 100. stavkom 2. Opće Financijske uredbe jer je tužiteljima pružio nedovoljne informacije i objašnjenja u pogledu razloga zbog kojih je javni naručitelj donio odluku o dodjeli ugovora. Drugi tužbeni razlog temelji se na više očitih pogrešaka u ocjeni, povezanih osobito s primjenom novih ili nepoznatih kriterija dodjele koji su protivni dokumentaciji za nadmetanje te nisu bili dovoljno pojašnjeni (prvi dio), s primjenom pogrešne formule financijske procjene koja dovodi do narušavanja (drugi dio) i kojom su odabrani ponuditelji manipulirali (treći dio) kao i s izmjenom predmeta nabave (četvrti dio). Treći tužbeni razlog temelji se na povredi načela jednakog postupanja, osobito zbog neisključivanja odabranih ponuditelja kod kojih postoji sukob interesa, povredi članka 93. stavka 1. točke (f), članaka 94. i 96. Opće Financijske uredbe te članaka 133.a i 134.b Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Opće Financijske uredbe (SL L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.) i povredi načela „dobre uprave“.

Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 31. siječnja 2012., OHIM je protiv zahtjeva za poništenje i naknadu štete istaknuo prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. Poslovnika Općeg suda. Tužitelji su svoja očitovanja o tom prigovoru podnijeli 26. travnja 2012.

U svojem prigovoru nedopuštenosti OHIM od Općeg suda zahtijeva da:

—

odbaci zahtjeve za poništenje i naknadu štete kao očito nedopuštene;

—

naloži tužiteljima snošenje troškova.

U svojim očitovanjima o prigovoru nedopuštenosti tužitelji ponavljaju svoj zahtjev koji su iznijeli u tužbi te od Općeg suda zahtijevaju da odbije prigovor nedopuštenosti i ispita meritum predmeta.

Pravo

A – Uvodna očitovanja

Na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika, ako stranka to zatraži, Opći sud može odlučiti o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. U skladu sa stavkom 3. istog članka, nastavak postupka o zahtjevu je usmen, osim u slučaju drugačije odluke Općeg suda.

Na temelju članka 114. stavka 4. Poslovnika, Opći sud odlučuje o zahtjevu ili odgađa odlučivanje do odluke o meritumu. U ovom slučaju Opći sud ocjenjuje da je za odluku o navedenom prigovoru stvar dovoljno razjašnjena na temelju sadržaja spisa. Stoga u tu svrhu ne treba otvoriti usmeni dio postupka.

B – Dopuštenost zahtjevâ za poništenje

1. Argumenti stranaka

U okviru svojeg prigovora nedopuštenosti OHIM iznosi tri razloga za nedopuštenost zahtjeva za poništenje. Kao prvo, tužba je preuranjena. OHIM smatra da je pokretanje upravnog postupka pred Komisijom na temelju članka 122. stavka 3. Uredbe o žigovima br. 207/2009 jedan od obveznih stadija prije pokretanja postupka pred sudom Unije. Budući da je u ovom slučaju tužba podnesena prije isteka roka određenog u navedenom članku, preuranjena je i stoga nedopuštena. Isto bi vrijedilo čak i ako bi se upravni nadzor Komisije trebao smatrati fakultativnim jer su u ovom slučaju tužitelji doista podnijeli pritužbu na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009. Kao drugo, OHIM podredno smatra da nije imao pasivnu procesnu legitimaciju jer je nakon završetka upravnog postupka, prema članku 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009, tužbu trebalo podnijeti protiv Komisije. Kao treće, OHIM podredno gornjem ističe da Opći sud nije nadležan za odlučivanje o tužbi. I pod pretpostavkom da je nadzor koji Komisija mora obavljati na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 samo fakultativan, pritužba i tužba podnesene Komisiji odnosno Općem sudu zasnivaju sa na istim činjenicama i njima se želi ostvariti iste ciljeve tako da pritužba, koja je podnesena ranije, ima prednost pred tužbom. Stoga tužbu treba proglasiti nedopuštenom ratione temporis.

OHIM uvodno navodi da se članak 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 treba tumačiti s obzirom na članak 263. drugi stavak UFEU‑a. U skladu s relevantnim proračunskim odredbama, osporena odluka o dodjeli ugovora je akt predsjednika OHIM‑a. U ovom slučaju predsjednik OHIM‑a delegirao je svoju upravnu ovlast potpredsjedniku OHIM‑a, C. Archambeauu, koji je potpisao odluku o dodjeli ugovora. Nadalje, upućivanje u točki VI.4.1. poziva na nadmetanje na članak 118. Uredbe br. 40/94 treba se shvatiti kao upućivanje na članak 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009.

Što se tiče prvog razloga nedopuštenosti, koji se temelji na preuranjenosti zahtjevâ za poništenje, OHIM, kao prvo, ističe da je vođenje upravnog postupka pred Komisijom na temelju članka 122. stavka 3. Uredbe o žigovima br. 207/2009 prethodni obvezni uvjet za podnošenje tužbe. Stoga, kako bi bila dopuštena, ovu se tužbu mora podnijeti nakon kraja tog upravnog postupka. Kao drugo, OHIM smatra da, čak i ako se zaključi da je upravni postupak iz članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 fakultativan, tužba je ipak preuranjena zbog činjenice da su tužitelji namjerno pokrenuli upravni postupak prema toj odredbi.

OHIM podsjeća da su 29. kolovoza 2011. tužitelji podnijeli Komisiji pritužbu protiv odluke o dodjeli ugovora donesene na kraju postupka javne nabave AO/029/10 i da je u skladu s člankom 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 Komisija mogla donijeti odluku u tom pogledu do 29. studenoga 2011. Na temelju članka 122. stavka 3. iste uredbe, ako ne bude donesena nikakva formalna odluka Komisije, slučaj se smatra odbačenim (rješenja Općeg suda od 9. srpnja 2009., infeurope/Komisija, T‑176/08 i T‑188/08, neobjavljena u Zborniku, t. 38. i 39. i 34. i 35.), tako da je rok za podnošenje tužbe na temelju članka 263. šestog stavka UFEU‑a protiv te prešutne odluke o odbijanju pritužbe počeo teći 29. studenoga 2011.

OHIM smatra da se članak 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 treba tumačiti također s obzirom na članak 263. peti stavak UFEU‑a, kojim je predviđeno odstupanje za urede i agencije Unije u pogledu izravnog nadzora zakonitosti njihovih akata od strane sudova Unije. OHIM smatra da, u skladu s općim načelima prava Unije, posebne uvjete u smislu članka 263. petog stavka UFEU‑a treba shvatiti kao da se odnose na postupke nadzora zakonitosti koji su obvezatni ili fakultativni u pogledu svojih stadija predviđenih za podnošenje tužbe sudovima Unije. Kada su ti posebni uvjeti, poput onih predviđenih člankom 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009, obvezatni, pojedinci ih nužno moraju poštovati prije podnošenja takve tužbe.

OHIM smatra da je upravni postupak prema članku 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 obvezatan, tako da se nikakav sudski postupak ne može pokrenuti dok je taj postupak u tijeku. Tu obvezatnost opravdavaju načela ekonomičnosti postupka i djelotvorne sudske zaštite koja zahtijevaju „odlučno“ postupanje Komisije u kratkom roku bez troškova za stranke. Opći sud je priznao, s jedne strane, da upravni nadzor Komisije u smislu te odredbe predstavlja preduvjet za podnošenje tužbe sudu Unije (vidjeti rješenja infeurope/Komisija, t. 40. supra, t. 38. odnosno 34., i sudsku praksu koja je u njima navedena) i, s druge strane, da se navedenom odredbom uspostavlja mehanizam nadzora zakonitosti akata predsjednika OHIM‑a, osobito u području provedbe postupka javne nabave u pogledu kojih pravom Unije nije predviđen nadzor zakonitosti od strane drugog tijela (vidjeti rješenja infeurope/Komisija, t. 40. supra, t. 37. i 32. i sudsku praksu koja je u njima navedena). OHIM pojašnjava u bitnome da nije relevantno to što ta sudska praksa potječe iz razdoblja u kojem je članak 230. UEZ‑a još bio na snazi, a u kojem nisu bile posebno navedene tužbe za poništenje odluka ureda i agencija čija je dopuštenost izričito priznata sudskom praksom kako je kodificirana člankom 263. UFEU‑a.

Iz prethodnih razmatranja OHIM zaključuje da je tužba za poništenje podnesena na temelju članka 263. UFEU‑a nedopuštena zato što podrazumijeva zaobilaženje posebnih i obvezatnih uvjeta utvrđenih u članku 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009, koji su izričito bili spomenuti u točki VI.4.2. poziva na nadmetanje i kojima su se tužitelji poslužili podnoseći svoju pritužbu od 29. kolovoza 2011. Naime, OHIM podsjeća da je ova tužba podnesena 21. listopada 2011., to jest prije okončanja upravnog postupka pred Komisijom, koji je mogao trajati do 29. studenoga 2011.

OHIM smatra da čak i pod pretpostavkom da se upravni postupak prema članku 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 treba smatrati fakultativnim, a što nije slučaj, zahtjevi za poništenje bili bi ipak nedopušteni jer su podneseni preuranjeno. Naime, u ovom slučaju navodna fakultativnost ne bi bila relevantna zbog činjenice da su tužitelji namjerno odabrali koristiti se ovim pravnim lijekom i k tome ne čekati odluku Komisije kojom se okončava taj upravni postupak prije podnošenja svoje tužbe. Stoga su zahtjevi za poništenje nedopušteni neovisno o obvezatnoj ili fakultativnoj naravi upravnog nadzora Komisije s obzirom na to da je u tim dvama slučajevima tužba podnesena prije kraja upravnog postupka predviđenog u tu svrhu.

Što se tiče drugog razloga nedopuštenosti, koji se temelji na nedostatku OHIM‑ove pasivne procesne legitimacije, OHIM podsjeća da su u skladu sa sudskom praksom Općeg suda (vidjeti rješenja infeurope/Komisija, t. 40. supra, t. 39. i 35. i sudsku praksu koja je u njima navedena), tužitelji morali podnijeti tužbu za poništenje u smislu članka 263. UFEU‑a protiv Komisijine prešutne odluke o odbijanju pritužbe, a ne protiv OHIM‑ove odluke o dodjeli ugovora, tako da zahtjeve za poništenje u svakom slučaju treba proglasiti nedopuštenima.

Što se tiče trećeg razloga nedopuštenosti koji se temelji na nenadležnosti Općeg suda, OHIM ističe u bitnome da se Komisijin upravni nadzor zakonitosti na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 zasniva na istim činjenicama kao što su one koje su predmet sudskog postupka pred Općim sudom na temelju članka 263. UFEU‑a i da se njime nastoji ostvariti iste ciljeve kao i navedenim sudskim postupkom. Nadalje, Opći sud je presudio da zakonodavac Unije nije zamislio upravni postupak iz članka 122. iste uredbe tako da pojedincima pruža alternativan pravni lijek u odnosu na onaj pred sudovima Unije radi zaštite njihovih interesa (vidjeti rješenja infeurope/Komisija, t. 40. gore, t. 38. i 34. i sudsku praksu koja je u njima navedena).

OHIM iz toga zaključuje da čak i ako postupak predviđen člankom 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 nije obvezatan, navedenim se postupkom „zamjenjuje“ postupak pred sudovima Unije. Naime, za razliku od postupka pred ombudsmanom tužitelj i dalje može među raspoloživim pravnim sredstvima slobodno odabrati ono koje može najbolje poslužiti njegovim interesima. Međutim, kada je odluka donesena povodom jednog od tih pravnih sredstava, drugo pravno sredstvo je isključeno. OHIM smatra da, s obzirom na to da su u ovom slučaju tužitelji podnijeli pritužbu Komisiji na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/20009 prije podnošenja tužbe na temelju članka 263. UFEU‑a, potonji pravni lijek više nije na raspolaganju pa ga treba proglasiti nedopuštenim iz razloga što Opći sud nije nadležan ratione temporis za odlučivanje o njoj.

Tužitelji zahtijevaju da se prigovor nedopuštenosti odbije. Oni, s jedne strane, osporavaju primjenjivost članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 u ovom slučaju i, s druge strane, tvrdnje o preuranjenosti njihovih tužbi, obvezatnosti prethodnog postupka pred Komisijom, nedostatku pasivne procesne legitimacije OHIM‑a kao i o nenadležnosti Općeg suda.

2. Nadležnost suda Unije za odlučivanje o tužbama protiv OHIM‑ovih akata

Opći sud smatra svrsishodnim prvo ispitati treći razlog nedopuštenosti, to jest pitanje je li neovisno o dosegu odredaba članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 sud Unije nadležan za odlučivanje o tužbama protiv akata OHIM‑a.

U tom pogledu valja podsjetiti da članak 263. prvi stavak druga rečenica UFEU‑a, kako je uveden Ugovorom iz Lisabona i stupio na snagu 1. prosinca 2009., sadržava novu odredbu primarnog prava na temelju koje sud Unije „ispituje i zakonitost akata tijelâ, uredâ ili agencija Unije s pravnim učinkom prema trećima“. Ta je odredba namijenjena popunjavanju velike praznine u tekstu prethodne verzije tog članka, to jest članka 230. stavka prvog UEZ‑a, i time u kodificiranom sustavu pravnih lijekova u Ugovoru, tako što izričito otvara mogućnost da se tužbom pred sudom Unije, osim akata njezinih institucija u smislu članka 13. UEU‑a, osporava i pravno obvezujuće akte njezinih tijelâ, uredâ i agencija (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., Sogelma/AER, T‑411/06, Zb., str. II‑2771., t. 33. i sljedeće, osobito t. 36. u kojoj se poziva na presudu Suda od 23. travnja 1986., Les Verts/Parlament, 294/83, Zb., str. 1339.).

Valja utvrditi da je na temelju članka 115. stavka 1. Uredbe o žigovima br. 207/2009 OHIM tijelo Unije u smislu članka 263. stavka prvog druge rečenice UFEU‑a.

Slijedom navedenog, Opći sud je nadležan odlučivati o tužbama podnesenima protiv akata OHIM‑a među kojima su i akti njegova predsjednika u području javne nabave s pravnim učinkom prema trećima.

3. Doseg članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009

Drugo, valja ocijeniti je li, i po potrebi u kojoj mjeri, ta sudska nadležnost ograničena ili promijenjena člankom 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009.

U tom pogledu valja istaknuti da pod naslovom „Nadzor zakonitosti“ članak 122. stavak 1. iste uredbe predviđa da „Komisija provjerava zakonitost onih akata predsjednika [OHIM‑a] u odnosu na koje pravo Zajednice ne predviđa nikakvu provjeru zakonitosti od strane nekog drugog tijela [...]“. Stoga je područje primjene te odredbe izričito uvjetovano time da drugo tijelo ne nadzire zakonitost akata predsjednika OHIM‑a. No Opći sud, kao sudsko tijelo Suda prema članku 19. stavku 1. prvoj rečenici UEU‑a, predstavlja takvo „drugo tijelo“ jer izvršava takav nadzor zakonitosti u skladu s člankom 263. prvim stavkom drugom rečenicom UFEU‑a.

Iz tog proizlazi da, nasuprot onome što OHIM tvrdi, ovaj slučaj ne ulazi u područje primjene članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 i da se stoga osobito stavak 3. druga rečenica tog članka, prema kojoj se „[a]kt [...] mora uputiti Komisiji u roku od jednog mjeseca od dana na koji je odnosna stranka prvi put saznala za dotični akt“, ne primjenjuje. Stoga OHIM ne može isticati da bilo upućivanje Komisiji pritužbe protiv akta predsjednika OHIM‑a bilo vođenje upravnog postupka u tu svrhu bilo moguća izričita ili prešutna odluka Komisije o navedenoj pritužbi predstavljaju u ikojem obliku prethodne obvezne uvjete, ili čak uvjet za dopuštenost, za tužbu podnesenu sudu Unije protiv takvog akta na temelju članka 263. prvog stavka druge rečenice i stavka četvrtog UFEU‑a.

Ovu ocjenu potvrđuje teleološko tumačenje članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009. Naime, kada je u tekstu pravilâ primarnog prava kojima je uređen sustav sudske zaštite iz Ugovora još postojala praznina navedena u točki 50. gore, priznavanje Komisiji zadaće nadzora zakonitosti, kao što je ona predviđena člankom 122. iste uredbe, odgovaralo je potrebi, uočenoj od strane zakonodavca Unije, da potakne odluku Komisije kako bi se akte koje su donijeli tijela, uredi i agencije Unije, barem neizravno, moglo tužbom osporavati pred sudom Unije. Stoga formulacija „akata […] u odnosu na koje pravo Zajednice ne predviđa nikakvu provjeru zakonitosti od strane nekog drugog tijela“ potvrđuje da se radilo o dodjeli Komisiji ovlasti preostalog i podrednog nadzora kako bi se osigurao pristup sudu Unije barem putem izričite ili prešutne odluke Komisije u smislu članka 122. stavka 3. treće i četvrte rečenice Uredbe o žigovima br. 207/2009. Međutim, najkasnije od stupanja na snagu članka 263. prvog stavka druge rečenice UFEU‑a taj je cilj izgubio svoju svrhu i ne može opravdati navodnu obvezatnost postupka prema članku 122. navedene uredbe kao stadija koji prethodi pokretanju postupka pred sudom Unije.

U prilog svojem prigovoru nedopuštenosti OHIM, međutim, iznosi da se od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona članak 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 treba tumačiti također s obzirom na članak 263. stavak peti UFEU‑a, prema kojem se „[a]ktima o osnivanju tijelâ, uredâ i agencija Unije mogu [...] utvrditi posebni uvjeti i aranžmani u vezi s postupcima koje su fizičke ili pravne osobe pokrenule protiv tih tijela, ureda ili agencija i koji prema njima imaju pravni učinak“.

No valja podsjetiti da, zbog razloga izloženih u točki 55. gore, u ovom slučaju članak 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 nije primjenjiv, tako da se kriterije koji su u njemu predviđeni ne može smatrati „posebnim uvjetima i aranžmanima“ u smislu članka 263. petog stavka UFEU‑a.

U svakom slučaju članak 263. peti stavak UFEU‑a ne može dovesti u pitanje sudsku nadležnost Općeg suda kako je utvrđena člankom 263. prvim stavkom drugom rečenicom UFUE‑a (vidjeti točke 49. i 52. gore). Naime, svako suprotno tumačenje moglo bi ugroziti jasnu podjelu između, s jedne strane, zakonodavne i izvršne vlasti i, s druge strane, sudske vlasti, na kojoj počivaju članci 13. i 19. UEU‑a, kao i dužnost samog suda Unije da osigurava „poštovanje prava pri tumačenju i primjeni Ugovorâ“, kako se zahtijeva člankom 19. stavkom 1. drugom rečenicom UEU‑a. Ovo tim više što tekst članka 122. stavka 2. Uredbe o žigovima br. 207/2009, prema kojem „Komisija zahtijeva da se svi nezakoniti akti iz stavka 1. izmijene ili ponište“ pretpostavlja da je ta institucija utvrdila nezakonitost, i time donijela istinsku presudu o zakonitosti akata predsjednika OHIM‑a, kao što bi to učinio sud. Isto tako, odlomak stavka 3. prve rečenice navedenog članka prema kojem „[d]ržave članice ili svaka izravno i osobno uključena osoba mogu uputiti Komisiji na ispitivanje zakonitosti svaki akt […]“ pokazuje da je zakonodavac Unije namjeravao Komisiji dodijeliti ovlast nadzora koja je slična dužnosti suda na temelju članka 230. stavka drugog i četvrtog UEZ‑a. No čak i ako je sa stajališta navedenog zakonodavca, na datum donošenja članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009, svrha takve ovlasti nadzora zakonitosti dodijeljene Komisiji mogla biti popunjavanje moguće praznine u sustavu sudske zaštite iz Ugovora, navedena ovlast je u svakom slučaju izgubila svoju svrhu nakon stupanja na snagu članka 263. prvog stavka druge rečenice UFEU‑a (vidjeti točku 56. gore).

Nadalje, iz prethodnih razmatranja proizlazi da se članak 263. peti stavak UFEU‑a ne odnosi na slučaj kao što je onaj predviđen člankom 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 kojim se ovlast nadzora zakonitosti akata tijela, ureda ili agencija Unije dodjeljuje vanjskoj instituciji. Nasuprot tome, kriterije „Posebnih uvjeta i aranžmana“ u smislu članka 263. petog stavka UFEU‑a treba tumačiti kao da upućuju na to da navedena tijela, uredi ili agencije utvrđuju isključivo unutarnje uvjete i aranžmane koji prethode tužbi i uređuju, osobito, funkcioniranje mehanizma samonadzora ili odvijanje postupka mirnog rješenja spora radi pripreme ili izbjegavanja spora pred sudovima Unije. Tako je na području javne nabave člancima 33. i 34. Odluke 2007/497/EZ Europske središnje banke od 3. srpnja 2007. o utvrđivanju Pravila o nabavi (SL L 184, str. 34.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 7., str. 34.) predviđen unutarnji prethodni pravni lijek pred Tijelom za reviziju nabave (Procurement Review Body), pri čemu se priznaje isključivu i samostalnu nadležnost Suda za sporove između Europske središnje banke (ESB) i ponuditelja.

Naposljetku, u odnosu na okolnost da se u prilog svojeg prigovora nedopuštenosti OHIM poziva na rješenja infeurope/Komisija (točka 40. supra, t. 37. i 38. odnosno 33. i 34.), kojima je u bitnome odlučeno da to što je člankom 118. stavkom 3. Uredbe br. 40/94 (koji je postao članak 122. stavak 3. Uredbe o žigovima br. 207/2009) predviđen rok za podnošenje upravne pritužbe Komisiji dokazuje obvezatnost takvog upravnog postupka koji prethodi podnošenju tužbe sudu Unije na temelju članka 230. UEZ‑a, dovoljno je istaknuti da je ta ranija sudska praksa zastarjela stupanjem na snagu članka 263. prvog stavka druge rečenice UFEU‑a (vidjeti točke 49. i 52. gore).

U tim okolnostima valja također odbiti OHIM‑ov glavni argument prema kojem pokretanje upravnog postupka na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 predstavlja prethodni obvezatni uvjet za podnošenje tužbe Općem sudu i time uvjet za dopuštenost navedene tužbe.

4. Relevantnost činjenice da su tužitelji pokrenuli postupak na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009

OHIM smatra u bitnome da su tužitelji, s obzirom na to da su namjerno pokrenuli upravni postupak na temelju članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009 time što su dopisom od 29. kolovoza 2011. podnijeli prigovor Komisiji, morali čekati na ishod tog postupka prije podnošenja tužbe sudu koju je, štoviše, trebalo podnijeti protiv Komisijine konačne odluke. S druge strane, tužitelji osporavaju da su podnijeli takvu pritužbu u skladu s člankom 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009.

U ovom slučaju nije potrebno razmotriti pitanje, predstavlja li dopis tužiteljâ od 29. kolovoza 2011. pritužbu u smislu članka 122. Uredbe br. 207/2009. Čak i pod pretpostavkom da predstavlja, iz razmatranja izloženih u točkama 49. do 62. gore, proizlazi da pokretanje postupka pritužbom Komisiji ne može imati za posljedicu sprječavanje tužitelja da u rokovima predviđenima člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a podnesu tužbu protiv odluke o dodjeli ugovora kako je priopćena spornim dopisom. Naime, osim pozivanja na tekst članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009, koji je neprimjenjiv u ovom slučaju (vidjeti točku 55. gore) i na zastarjelu sudsku praksu koja proizlazi iz rješenjâ infeurope/Komisija (točka 40. supra), OHIM se ne poziva ni na kakvu pravnu osnovu za takvo ograničenje prava tužiteljâ na djelotvoran pravni lijek u smislu članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (SL 2010., C 83, str. 389.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.). Nasuprot tome, vodeći računa o razmatranjima izloženima u točkama 49. do 62. gore, tužitelji bi se izložili značajnom riziku u vidu isteka roka za podnošenje takve tužbe protiv te odluke OHIM‑a da su samo podnijeli pritužbu Komisiji.

Slijedom navedenog, sama činjenica da su u svojem dopisu od 29. kolovoza 2011. tužitelji pokušali ustrajati na tome da Komisija istraži njihovu pritužbu od 4. ožujka 2011. ne može dovesti do nedopuštenosti zahtjeva za poništenje koje su oni podnijeli Općem sudu u skladu s odredbama članka 263. UFEU‑a.

5. Posljedice za ocjenu istaknutih razloga za nedopuštenost

S obzirom na razmatranja izložena u točkama 49. do 62. gore, Opći sud zaključuje da u dijelu u kojem sadržava zahtjeve za poništenje tužba tužiteljâ nije ni preuranjena niti nedopuštena te da valja odbiti prvi razlog nedopuštenosti. Isto vrijedi i za drugi i treći razlog nedopuštenosti zato što sudska nadležnost Općeg suda, kako stvarna nadležnost tako i nadležnost ratione temporis, neposredno proizlazi iz članka 263. prvog stavka druge rečenice UFEU‑a, a ne samo neizravno iz članka 122. Uredbe o žigovima br. 207/2009, koji zbog svoje neprimjenjivosti ne može ograničiti navedenu nadležnost. Iz toga također proizlazi da u konkretnom slučaju OHIM ima svojstvo tuženika u sporu i da dopuštenost zahtjevâ za poništenje ne ovisi o prethodnoj upravnoj pritužbi Komisiji na temelju članka 122. iste uredbe.

Slijedom navedenog valja odbiti prigovor nedopuštenosti u dijelu u kojem se odnosi na zahtjeve za poništenje.

C – Dopuštenost zahtjevâ za naknadu štete

OHIM smatra da se zbog nedopuštenosti zahtjevâ za poništenje mora također proglasiti nedopuštenima zahtjeve za naknadu štete. OHIM podredno zahtijeva da se potonje zahtjeve proglasi nedopuštenima ili očito pravno neosnovanima na temelju članka 111. Poslovnika zbog povrede zahtjeva iz članka 44. stavka 1. točke (c) istog poslovnika. Naime, propustivši barem ukratko opisati tužbene razloge ili pravna pitanja na kojima su zasnovani zahtjevi za naknadu štete, tužba ne udovoljava zahtjevu prema kojem se u njoj mora dovoljno određeno navesti osnova i visina štete. Konkretno, u okviru tužbe tužitelji nisu iznijeli nijedan dokaz o navodnom nezakonitom ponašanju te nisu dovoljno određeno opisali vezu između navedenog ponašanja i navodno pretrpljene štete.

Tužitelji osporavaju da su njihovi zahtjevi za naknadu štete nedopušteni.

Na prvom mjestu, dostatno je istaknuti da s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 49. do 68. gore glavni argument OHIM‑a, prema kojem nedopuštenost zahtjevâ za naknadu štete izravno potječe iz zahtjevâ za poništenje, treba odbiti.

Na drugom mjestu, što se tiče podrednog argumenta, koji se temelji na povredi zahtjeva iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika, valja podsjetiti da na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda, u vezi s člankom 53. prvim stavkom spomenutog Statuta i člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., svaka tužba mora sadržavati naznaku predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, prema potrebi, bez dodatnih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje, da bi tužba bila dopuštena, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta. Konkretnije, da bi se ispunili ti zahtjevi, tužba za naknadu štete koju je navodno prouzročila neka institucija Unije mora sadržavati elemente na temelju kojih je moguće utvrditi ponašanje koje tužitelj prigovara instituciji, razloge zbog kojih smatra da postoji uzročna veza između ponašanja i štete koju je navodno pretrpio kao i karakter i opseg te štete (presuda Općeg suda od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., str. II‑211., t. 132. i navedena sudska praksa).

Međutim, u ovom slučaju OHIM ne može tvrditi da su tužitelji povrijedili te formalne zahtjeve u svojoj tužbi jer ona sadržava dovoljno elemenata na temelju kojih je moguće utvrditi nezakonito ponašanje koje se prigovara OHIM‑u, razloge zbog kojih tužitelji smatraju da postoji uzročna veza između tog ponašanja i štete koju su navodno pretrpjeli kao i osnovu i opseg te štete. Naime, bez potrebe da se prejudicira ocjena osnovanosti zahtjeva za naknadu štete, tužitelji nadugo izlažu te razne elemente u točkama 126. do 155. svoje tužbe, pod zasebnim naslovom „Naknada štete“, pri čemu se pozivaju na tužbene razloge o nezakonitosti iznesene u potporu svojim zahtjevima za poništenje (točke 126., 133. do 136. i 140.), objašnjavajući postojanje uzročne veze (točka 137.) i određujući osnovu i opseg navodne štete koja proizlazi iz nezakonitog ponašanja (točke 139. i 141. do 148. u vezi s gubitkom ugovora i točke 150. do 155.). Stoga u ovom slučaju, a nasuprot onome što smatra OHIM, nije na Općem sudu da među raznim prigovorima istaknutima u potporu zahtjevima za poništenje traži i utvrdi onaj prigovor ili one prigovore koje tužitelji namjeravaju upotrijebiti kao osnovu zahtjeva za naknadu štete, ili da procijeni i provjeri postojanje moguće uzročne veze između jednog ili više ponašanja na koje se ti prigovori i navodna šteta odnose (vidjeti u tom smislu rješenje Općeg suda od 11. siječnja 2012., Ben Ali/Vijeće, T‑301/11, neobjavljeno u Zborniku, t. 72. i sljedeće), što bi moglo opravdati odbacivanje navedenih zahtjeva za naknadu štete kao nedopuštenih na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika.

Kao treće, u ovom slučaju OHIM nije naveo razloge zbog koji smatra da su zahtjevi za naknadu štete očito pravno neosnovani na temelju članka 111. Poslovnika, tako da taj argument također valja odbiti. U svakom slučaju, u izostanku obrane OHIM‑a u tom pogledu, uključujući navodno nezakonito ponašanje OHIM‑a, u ovom stadiju Opći sud ne može konačno odlučiti o osnovanosti različitih tužbenih razloga o nezakonitosti koje su tužitelji istaknuli (vidjeti točku 31. gore).

Stoga razloge o nedopuštenosti koje je OHIM istaknuo protiv zahtjevâ za naknadu štete treba u cijelosti odbiti.

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da su zahtjevi za poništenje i naknadu štete dopušteni i da prigovor nedopuštenosti koji je OHIM istaknuo treba odbiti.

Troškovi

O troškovima će se odlučiti naknadno.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

rješava:

Prigovor nedopuštenosti se odbija.

O troškovima će se odlučiti naknadno.

U Luxembourgu 12. rujna 2013.

Tajnik

Predsjednik

E. Coulon

J. Azizi

Sadržaj