© Ured zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. Sva prava pridržana. Dopuštenje za ponovno objavljivanje ovog sažetka dano je isključivo u svrhu uključivanja u HUDOC bazu podataka Suda.
© Office of the Agent of the Republic of Croatia before the European Court of Human Rights. All rights reserved. Permission to re-publish this summary has been granted for the sole purpose of its inclusion in the Court’s database HUDOC.
© Bureau de l’Agent de la République de Croatie devant la Cour européenne des droits de l’homme. Tous droits réservés. L’autorisation de republier ce résumé a été accordée dans le seul but de son inclusion dans la base de données HUDOC de la Cour.
SAŽETAK
SOKOLOV i DRUGI protiv SRBIJE
(zahtjev broj 30859/10)
odluka od 14. siječnja 2014. godine
ČINJENICE
U razdoblju od 2003. do 2005. godine podnositelji su dobili pravomoćne sudske presude protiv svog bivšeg poslodavca, poduzeća u društvenom, odnosno državnom vlasništvu, kojima se bivšem poslodavcu nalaže isplata zaostalih plaća i povrat naknade za socijalno osiguranje.
Godine 2005. pokrenut je stečajni postupak nad poduzećem.
Podnositelji su prijavili svoje tražbine u stečajnom postupku, ali imovina poduzeća nije bila dovoljna da se u cijelosti namire.
Godine 2008. trgovački sud je obustavio stečajni postupak i naložio likvidaciju poduzeća. Njegova je odluka objavljena u službenom listu i zabilježena u odgovarajućim javnim registrima.
Godine 2010. odvjetnik podnositelja zatražio je dostavu odluke. Iste godine podnositelji su podnijeli ustavnu tužbu koja je odbačena.
OCJENA SUDA
U postupku pred Sudom Vlada je tvrdila da su podnositelji podnijeli zahtjev Sudu izvan šestomjesečnog roka, navodeći da je rok počeo teći od dana objave odluke o okončanju stečajnog postupka u službenom listu, odnosno, od njezine pravomoćnosti.
U predmetima koji se odnose na izvršenje pravomoćnih sudskih odluka, država je izravno odgovorna za dugove subjekata koji, kao u ovom slučaju, nisu u dovoljnoj mjeri institucionalno i operativno neovisni o državi. Budući da su presude u korist podnositelja ostale djelomično neizvršene, situacija na koju se podnositelji žale mora se smatrati trajnom.
Međutim, niti ta trajna situacija nije mogla odgoditi tijek šestomjesečnog roka na neodređeno vrijeme. Podnositelji su morali iznijeti svoje prigovore Sudu bez nepotrebnog odlaganja čim je ostalo očigledno da nema realnih izgleda za povoljan ishod ili napredak na domaćoj razini.
U trenutku kada su saznali, ili trebali saznati da je stečajni postupak dovršen i da je dužnik likvidiran bez pravnih slijednika i imovine, podnositeljima je trebalo biti jasno da u domaćem pravu nema pravnog puta kojim bi mogli postići izvršenje presude protiv poduzeća ili države. Stoga su podnositelji trebali podnijeti svoje zahtjeve Sudu u roku od šest mjeseci od objave odluke trgovačkog suda u službenom listu, ili, najkasnije, od trenutka kada je odluka postala konačna.
Sud primjećuje kako u domaćem pravu nije propisana obveza trgovačkog suda da dostavi odluku podnositeljima, koji su sami trebali zatražiti dostavu te odluke u prikladnom roku.
Slijedi da su zahtjevi podnositelja podneseni izvan šestomjesečnog roka, te ih je Sud iz tog razloga odbacio.
Međutim, Sud je naglasio da to što su podnositelji propustili šestomjesečni rok za podnošenje zahtjeva Sudu ne dovodi do gašenja opće obveze države za dugove poduzeća.
Full & Egal Universal Law Academy