© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2012.
Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i kao takav ne obvezuje Sud. Za više informacija vidjeti detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obavještajna bilješka o praksi Suda br. 130
Svibanj 2010.
Stapleton protiv Irske - 56588/07
Odluka 4.5.2010 [Treći odjel]
Članak 6.
Kazneni postupak
Članak 6. st. 1.
Pravično suđenje
Predaja osumnjičenika drugoj državi članici unatoč navodnom riziku nepravičnog suđenja: nedopušteno
Činjenice – Ovaj se predmet odnosio na praksu predaje osumnjičenih i osuđenih osoba na temelju Okvirne odluke Europskog Vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima za predaju među državama članicama. Ova je praksa zamijenila postojeće postupke izručenja između država članica.
Godine 2005. podnositelj zahtjeva uhićen je u Irskoj na temelju Europskog uhidbenog naloga koji je prethodne godine izdalo Ujedinjeno Kraljevstvo zbog prijevara koje je isti navodno počinio između 1978. i 1982. Vlasti Ujedinjenog Kraljevstva tvrdile su da su saznale za prebivalište podnositelja zahtjeva tek 2001. godine budući da je isti živio u inozemstvu. Podnositelj zahtjeva protivio se svojoj predaji iz razloga što je zakašnjenje od preko dvadeset godina od počinjenja navodnih kaznenih djela i njegova uhićenja značilo stvarni rizik da njegovo suđenje neće bilo pravično. Irski Vrhovni sud odbio je njegov argument zaključivši, inter alia, da je podnositelj zahtjeva imao pravno sredstvo za pitanje odugovlačenja pred sudovima Ujedinjenog Kraljevstva i da bi bilo pravilnije to pitanje rješavati pred njima.
Pravo – Članak 6.: Činjenice ovog slučaja nisu ukazivale na osnovane razloge za postojanje stvarnog rizika da bi podnositelj zahtjeva bio izložen potpunom lišenju njegovih prava zajamčenih člankom 6. u Ujedinjenom Kraljevstvu koje, kao država ugovornica, ima obvezu poštivanja obveza preuzetih Konvencijom i osiguranja svima unutar njezine nadležnosti njome zajamčenih prava i sloboda. Zakašnjenje u kaznenom progonu nije nužno i automatski značilo da bi suđenje bilo nepravično.
Navodi podnositelja zahtjeva da je pred irskim sudovima jedino morao dokazati stvarni rizik nepravičnosti, a ne „potpuno lišenje“ njegovih prava, odbijeni su iz tri razloga. Kao prvo, takav bi pristup bio protivan načelima ustanovljenim u predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 14038/88, 7. srpnja 1989.) kao i sudskoj praksi koja je uslijedila. Kao drugo, irski Vrhovni sud je ispravno zaključio da bi bilo pravilnije da sudovi Ujedinjenog Kraljevstva saslušaju i odluče o pritužbama podnositelja zahtjeva glede nepravičnosti. Kao treće, argument podnositelja zahtjeva da je imao pravo na zaštitu svojih konvencijskih prava što je ranije moguće (u konkretnom slučaju pred irskim sudovima) nije bio ispravan budući da je i Ujedinjeno Kraljevstvo država ugovornica Konvencije. Ovo nije bio slučaj u predmetu koji bi se odnosi na prava pod člankom 2. ili 3. Konvencije, koja se ne mogu derogirati, te u kojima postoji rizik daljnjeg protjerivanja u zemlju koja nije ugovornica Konvencije bez detaljnog razmatranja pritužbi podnositelja zahtjeva ili stvarne mogućnosti da se isti obrati Europskom sudu za izdavanje privremene mjere. Podnositelj zahtjeva imao je pred sudovima Ujedinjenog Kraljevstva brojne pravne lijekove glede nepravičnosti, kao što je prvenstveno zahtjev za prekidom postupka iz razloga što ne bi imao pravično suđenje. Ukoliko ne bi bio uspješan s tim zahtjevom, mogao bi se obratiti Europskom sudu pod člancima 6. i 34. Konvencije.
Konačno, navod podnositelja zahtjeva da bi nakon predaje u svakom slučaju bio pritvoren u Ujedinjenom Kraljevstvu nije bio niti potpun niti uvjerljiv, budući da bi isti odmah imao mogućnost traženja puštanja uz jamčevinu kao i isticanja svih mjerodavnih kriterija.
Zaključak: nedopušteno (očito neosnovano).
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava
Ovaj sažetak, sastavljen od strane Tajništva, ne vezuje Sud.
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2012.
Službeni jezici Europskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund). Ovaj prijevod ne obvezuje Sud niti je isti odgovoran za njegovu kvalitetu. Prijevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Europskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka s kojom ga je Sud podijelio. Prijevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno s naznakom autorskih prava i referencom na Zakladu za ljudska prava. Ukoliko se bilo koji dio ovog prijevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, molimo kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
Full & Egal Universal Law Academy