© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2013. Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i kao takav ne obvezuje Sud. Za više informacija vidjeti detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
TREĆI ODJEL
PRESUDA
Zahtjev br. 65542/12
UDRUŽENJE ‘‘MAJKE SREBRENICE’’ I DRUGI
protiv Nizozemske
Sadržaj
ČINJENICE....................................................................................................4
A. Pozadina slučaja
1. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
2. Rat u Bosni i Hercegovini
3. Srebrenički masakr
4. Izvješća o Srebreničkom masakru
(a) Izvješće glavnog tajnika Ujedinjenih naroda
(b) Izvješće NIOD Instituta za ratne studije, holokaust i genocid
(c) Istraga francuske zakonodavne vlasti
(d) Istraga nizozemske zakonodavne vlasti
(e) Izvješće Vlade Republike Srpske “Komisija za ispitivanje događaja u i oko Srebrenice u razdoblju između 10. i 19. srpnja 1995.”
5. Odluke i presude o Srebreničkom masakru
(a) Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području
bivše Jugoslavije.....................................
(b) Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu
(c) Međunarodni sud pravde
B. Postupci pred domaćim sudovima
1. Pokretanje osnovnog postupka
2. Pojedinosti postupka
(a) Tvrdnje istaknute pred Okružnim sudom
(b) Presuda Okružnog suda
(c) Tvrdnje istaknute pred Žalbenim sudom
(d) Presuda Žalbenog suda
(e) Tvrdnje istaknute pred Vrhovnim sudom
i. Pogrešna primjena materijalnog prava
α. Ročišta
β. Obrazloženje
ii. Savjetodavno mišljenje
(f) Presuda Vrhovnog suda
3. Nastavak osnovnog postupka
C. Mjerodavno domaće pravo
1. Ustav Kraljevine Nizozemske
2. Zakon o općem zakonodavstvu Kraljevine Nizozemske
3. Zakon o parničnom postupku
4. Zakon o organizaciji sudova
5. Zakon o sudskim izvršiteljima iz 2001
6. Mjerodavna domaća sudska praksa
(a) Predmet Udruženje Građana “Žene Srebrenice”
(b) Predmet Mustafić i Nuhanović
PRIGOVORI................................................................................................30
PRAVO.........................................................................................................30
A. Stavovi podnositelja zahjeva Udruženje ‘‘Majke Srebrenice’’
B. Navodna povreda članka 6. Konvencije
1. Primjenjivost članka 6
2. Imunitet Ujedinjenih naroda
(a) Navodi podnositelja zahjeva
(b) Ocjena Suda
i. Opseg predmeta pred Sudom
ii. Mjerodavna načela
iii. Primjena mjerodavnih načela
α. Priroda imuniteta Ujedinjenih naroda
β. Priroda prigovora podnositelja zahtjeva
γ. Odsutnost alternative nadležnosti
δ. Poveznica s tužbom protiv Nizozemske
ε. Zaključak
3. Odluka Vrhovnog suda kojom se odbija zahtjev za ishođenjem odluke o prethodnom pitanju od strane Europskog suda pravde
C. Navodna povreda članka 13. Konvencije
D. Odluka Suda
Europski sud za ljudska prava (Treći odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:
Josep Casadevall, Predsjednik,
Alvina Gyulumyan,
Corneliu Bîrsan,
Ján Šikuta,
Luis López Guerra,
Nona Tsotsoria,
Johannes Silvis, suci,
i Marialena Tsirli, Tajnik odjela,
ocjenjujući zahtjev upućen Europskom sudu za ljudska prava 8. listopada 2012. (zaprimljen u registar 11. listopada 2012.),
ocjenjujući odluku o dodjeli prioriteta predmetnom zahtjevu sukladno Pravilu 41. Poslovnika Suda,
ocjenjujući odluku o dodijeli anonimnosti dvjema podnositeljicama zahtjeva sukladno Pravilu 43. st. 3. Poslovnika suda,
nakon vijećanja dana 11. lipnja 2013., donosi slijedeću presudu:
ČINJENICE
1. Udruženje “Majke Srebrenice” je udruga (stichting) osnovana sukladno nizozemskom zakonom. Udruga je osnovana s ciljem pokretanja postupaka u ime obitelji ubijenih u i oko Srebrenice, Bosna i Hercegovina, u događajima iz srpnja 1995. opisanih u nastavku.
2. Ostali podnositelji zahtjeva su pojedinačni preživjeli rođaci ubijenih osoba. Tvrdili su da su im događajima iz srpnja 1995. povrijeđena ljudskih prava. Popis podnositelja zahtjeva nalazi se u dodatku.
3. Podnositelje zahtjeva zastupali su g. A. Hagedorn, g. M.R. Gerritsen i g. J. Staab, odvjetnici iz Amsterdama.
4. Činjenični supstrat predmeta, prema navodima podnositelja zahtjeva i utvrđenja koja proizlaze iz javnih dokumenata, može se sažeti kako slijedi.
A. Pozadina slučaja
1. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
5. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) sastojala se od šest republika, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije. Slovenija i Hrvatska proglasile su svoju neovisnost od SFRJ 25. lipnja 1991. nakon prethodno provedenog referenduma. Nakon toga Predsjedništvo SFRJ naredilo je JNA (Jugoslavenska Narodna Armija / Југословенска народна армија ili Jugoslavenskoj narodnoj armiji) poduzimanje vojnih akcija s ciljem ponovnog uspostavljanja kontrole savezne vlade.
6. Ostale republike SFRJ su također nakon Slovenije i Hrvatske proglasile svoju neovisnost. Na kraju su samo Srbija i Crna Gora činile Saveznu republiku Jugoslaviju (SRJ), državu slijednicu SFRJ. Uslijedili su sukobi, uglavnom po etničkim linijama, obzirom su skupine koje su predstavljale nacionalne manjine unutar pojedinih republika, a čiji su pripadnici imali poteškoća s poistovjećivanjem s novonastalim neovisnim državama, nastojale ujediniti teritorije u kojima su živjeli s teritorijem republikama s kojima su osjećale etičku povezanost.
7. Rezolucijom 743 (1992) od 21. veljače 1992. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnovalo je Zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) s ciljem "uspostave mira i preduvjeta za miroljubivo rješavanje krize nastale na području bivše Jugoslavije". Iako je prvotno određeno da će misija UNPROFOR-a trajati dvanaest mjeseci, mandat je produljen; UNPROFOR (kasnije preimenovan u UNPF; akronim UNPROFOR odnosio se isključivo na misiju u Bosni i Hercegovini) uredovao je do kraja prosinca 1995. kada je raspušten. Vojno osoblje uključivalo je i nizozemske vojnike.
2. Rat u Bosni i Hercegovini
8. Bosna i Hercegovina proglasila je 6. ožujka 1992. neovisnost Republike Bosne i Hercegovine. Nakon toga je izbio sukob, a zaraćene strane činile su vojske formirane od pripadnika postojećih etničkih skupina unutar države. Glavne zaraćene strane predstavljale su ARBH (Armija Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Vojska Republike Bosne i Hercegovine, uglavnom sastavljena od Bošnjaka[1] odanih središnjoj vlasti Republike Bosne i Hercegovine), HVO (Hrvatsko vijeće obrane, vojska sastavljena uglavnom od Hrvata) i VRS (Vojska Republike Srpske / Војска Републике Српске, koja se također nazivala Vojskom bosanskih Srba, uglavnom sastavljena od Srba[2]).
9. Procjenjuje se da je u ratu poginulo više od 100.000 osoba, a više od dva milijuna ljudi je raseljeno. Procjenjuje se da je gotovo 30.000 osoba nestalo, dok se njih otprilike jedna trećina u 2010. i dalje vodila nestalima[3].
10. Rat je okončan 14. prosinca 1995. kada je stupio na snagu Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (“Daytonski sporazum”, usvojen u Daytonu, Ohio, Sjedinjene američke države). Daytonskim mirovnim sporazumom Bosna i Hercegovina podijeljena je na dva politička entiteta: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku.
3. Srebrenički masakr
11. Srebrenica je općina u istočnoj Bosni. S južne strane omeđena je rijekom Drinom koja čini granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije. Sa sjeverne strane graniči s općinom Bratunac. Sa zapadne strane nalaze se općine Milići i Rogatica. Srebrenica je danas sastavni dio Republike Srpske.
12. Općinu Srebrenica čine niz gradova i sela, među kojima i grad Srebrenica po kojem je općina dobila ime. Prije izbijanja sukoba stanovništvo su pretežito sačinjavali Bošnjaci i Srbi, s tim da su Bošnjaci bili trostruko brojniji.
13. Obzirom je ostala pod okriljem središnje vlasti Republike Bosne i Hercegovine, Srebrenica je predstavljala prepreku formiranju Republike Srpske kao cjelovitog teritorijalnog entiteta radi čega je već 1992. bila napadnuta od strane VRS-a.
14. Čini se da je središnja vlada Republike Bosne i Hercegovine odbila bilo kakovu evakuaciju civilnog stanovništva Srebrenice, obzirom bi to značilo prihvaćanje "etničkog čišćenja" i omogućilo bi predaju teritorija VRS-u.
15. 16. travnja 1993. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je, jednoglasnom odluku, Rezoluciju (Rezolucija 819 (1993)) kojom je proglasilo da "sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati ‘zaštićenom zonom’ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu.”
16. Do srpnja 1995. "zaštićena zona’’ Srebrenica je bila enklava okružena teritorijem pod upravom VRS-a. U njoj su se nalazili pripadnici ARBH-a, većim dijelom razoružani, i civilno stanovništvo. Civilnog stanovništva je bilo desetak tisuća, većinom Bošnjaka; osim lokalnih stanovnika, civilno stanovništvo činile su i raseljene osobe iz drugih područja istočne Bosne. U enklavi su također bile prisutne mirovne trupe UNPROFOR-a, i to približno četiri stotine slabo naoružanih pripadnika nizozemske zračne vojske, poznate pod nazivom Nizozemski bataljon (od "Nizozemska" i "bojna"), pod vodstvom zapovjednika. Međutim, vojnicima Nizozemskog bataljona, koji su radi dopusta napustili srebreničku enklavu, VRS nije dopustila da se vrate i ujedine sa svojom postrojbom.
17. 1. srpnja 1995. Drinski korpus VRS-a započeo je ofenzivu na “zaštićenu zonu” Srebrenica jakim oružanim snagama. Pukovnik nizozemskih snaga slao je zahtjeve kojima je zatražio od Ujedinjenih naroda hitne zračne udare radi obrane grada. Međutim, nikakva pomoć iz zraka nije stigla. VRS je zauzela područje i preuzela kontrolu unatoč prisutnosti Nizozemskog bataljuna.
18. Dana 12. srpnja 1995. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda prihvatilo je, jednoglasnom odlukom, Rezoluciju (Rezolucija 1004 (1995)) kojom se zahtjeva obustava napada i povlačenje snaga VRS-a iz “zaštićene zone” Srebrenice, te osiguranje sigurnosti i slobode kretanja snaga UNPROFOR-a.
19. U danima koji su uslijedili, muškarci Bošnjaci koji su zarobljeni od strane pripadnika VRS-a odvojeni su od žena i djece i pogubljeni. Drugi su uspjeli izbjeći zarobljavanje i pokušali su pobjeći iz enklave. Neki su i uspjeli pobjeći na sigurno, ali mnogi su bili uhvaćeni i pogubljeni, ili su umrli na putu od zadobivenih ozljeda, ili su stradali od nagaznih mina. Sada je općeprihvaćena činjenica da je oko 7.000, možda čak 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka pogubljeno od strane VRS i srpskih paravojnih snaga u toj vojnoj operaciji.
20. “Srebrenički masakr”, kako je kasnije nazvan, je opće prepoznat kao najveći zločin u europskoj povijesti od kraja Drugog svjetskog rata[4].
4. Izvješća o Srebreničkom masakru
21. Objavljena su brojna detaljna izvješća o pokolju u Srebrenici, od kojih posebice valja naglasiti:
(a) Izvješće glavnog tajnika Ujedinjenih naroda
22. 30. studenog 1998. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju (A/RES/53/35) kojom se, među ostalim, zatražilo od glavnog tajnika da dostavi sveobuhvatan izvještaj, uključujući procjene, o događajima koji datiraju od 16. travnja 1993. kada je Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819 (1993) od 16. travnja 1993. uspostavljena zaštićena zona Srebrenice, a nakon čega je uslijedilo osnivanje drugih sigurnosnih područja, do izglasavanja Daytonskog mirovnog sporazuma od strane Vijeća sigurnosti 15. prosinca 1995.
23. Izvješće glavnog tajnika dostavljeno je Općoj skupštini 15. studenoga 1999. Izvješće sadrži 113 stranica, ne uključujući dodatke.
24. Izvješće sažima različite napore mirovnih snaga (uključujući i "Kontaktne skupine", sastavljene od predstavnika Francuske, Njemačke, Ruske Federacije, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država) i postupke donošenja odluka u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, UNPF-u i UNPROFOR-u, kao i prikaz napada od strane VRS-a i pada Srebrenice te masakra koji je uslijedio.
25. Isječci iz zadnjeg dijela Izvješća pod naslovom "XI. Pad Srebrenice: Procjena”:
“E. Uloga Vijeća sigurnosti i država članica
...
490. Odgovor država članica na rat u Bosni i Hercegovini ogledao se u embargu na uvoz oružja, humanitarnoj pomoći i raspoređivanju mirovnih snaga. Valja jasno naglasiti kako su navedene mjere bile neadekvatna zamjena za odlučnije i agresivnije mjere koje je valjalo poduzeti kako bi se spriječilo odvijanje užasa. Embargo na uvoz oružja praktički je zamrznuo vojnu ravnotežu unutar bivše Jugoslavije. Embargom su Srbi dovedeni u položaj jake vojne dominacije dok je Republika Bosna i Hercegovina učinkovito lišena svog prava, zajamčenog Poveljom Ujedinjenih naroda, na samoobranu. Nametanje embarga na uvoz oružja nije bilo nužno pogrešno, i u konačnici to je učinjeno kada Bosna i Hercegovina još nije bila država članica Ujedinjenih naroda. Međutim, nakon što embargo nametnut, a Bosna i Hercegovina je postala država članica, sasvim sigurno je postojala dužnost štititi ju od tragedije koja ju je zadesila. Iako su napadi Srba na proglašene "sigurnosne zone" i dalje uslijedili u 1993. i 1994. i bili su naveliko popraćeni od strane medija i, vjerojatno, diplomatskim i obavještajnim izvješćima vlada, pristup država članica Vijeća sigurnosti ostao je uglavnom pasivan i nepromijenjen. Međunarodna zajednica još uvijek nije mogla pronaći političku volju da se suoči s prijetnjama. ...”
i
“G. Lekcije za budućnost
...
501. Međunarodna zajednica kao cjelina mora prihvatiti svoj dio odgovornosti za ovaj tragičan rasplet događaja zbog dugotrajnog odbijanja uporabe sile u ranim fazama rata. Odgovornost postoji na strani Vijeća sigurnosti, Kontakt skupine i drugih vlada, koje su pridonijele zakašnjeloj uporabi sile, kao i na strani Tajništva Ujedinjenih naroda i misijama na terenu. Jasno da primarna i pretežita odgovornost leži na kreatorima i provoditeljima genocida u Bosni. ...”
(b) Izvješće NIOD Instituta za ratne studije, holokaust i genocid
26. U studenom 1996. nizozemska vlada je osnovala Državni institut za ratnu dokumentaciju (Rijksinstituut voor Oorlogsdocumentatie, "RIOD") u cilju istraživanja "događaja prije početka agresije, za vrijeme napada i nakon pada Srebrenice." Svrha je bila prikupiti materijale i dokumentaciju radi "uvida u uzroke i događaje koji su doveli do pada Srebrenice i dramatičnih zbivanja koja su uslijedila”.
27. Izvješće je predstavljeno 10. travnja 2002. od pravnog slijednika RIOD-a, NIOD Instituta za ratna zbivanja, holokaust i genocid (NIOD Instituut voor Oorlogs-, Holokaust-en Genocidestudies, tijela nastalog spajanjem Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju (Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie) i Centra za studije holokausta i genocida (Centrum voor-en holokausta Genocid Studies). Izvornik na nizozemskom jeziku sadrži 3172 stranice, ne uključujući dodatke. Također postoji engleska verzija Izvješća (naslova Srebrenica: Rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analiza pada ‘zaštićene’ zone). Cilj izvješća bio je izložiti povijesni prikaz, a ne nametati političke zaključke ili odluke.
28. Izvješće detaljno opisuje povijest bivše Jugoslavije od srednjeg vijeka preko Drugog svjetskog rata do socijalističke ere, kroz perspektivu različitih etničkih skupina (posebice Bošnjaka, Hrvata i Srba). Nastavlja s prikazom proglašenja neovisnosti Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, opisom međunarodnih političkih događaja koji su prethodili izbijanju sukoba, prikazom donošenja političke odluke koja je dovela do sudjelovanja Nizozemske u mirovnoj misiji UNPROFOR-a, te odluke o upućivanju Nizozemskg bataljona u srebreničku enklavu. Detaljno su opisani događaji na području Srebrenice nakon dolaska Nizozemskog bataljona, uključujući i neprijateljske akcija od strane ARBH-a i VRS-a.
29. U epilogu Izvješća navodi se da je izostanak zračne potpore Nizozemskom bataljonu uzrokovan odgovorom bosanskih Srba na zračni napad iz svibnja 1995. kada je oboren deponij streljiva VRS-a u Palama, ondašnjem glavnom gradu bosanskih Srba; srpske snage zatočile su pripadnike UNPROFOR-a kao taoce i srušile su jedan američki borbeni zrakoplov u zračnoj odbrani u lipnju 1995. Također su počinjene pogreške od strane vlada u pogledu informiranja. Detaljno su objašnjeni događaji koji su uslijedili. Vodstvo Nizozemskog bataljona nastojalo je osigurati sigurnost civila za čiju su zaštitu bili zaduženi; u postizanju sigurnosti ovisili su o snagama VRS-a i bili su podložni manipulaciji bosanskih Srba. Konačno, percepcija Nizozemskog bataljona kao nacionalnog neuspjeha od strane šire javnosti utjecala je na to da se pad Srebrenice i događaji koji su uslijedili tretiraju političkim pitanjem.
30. Ta utvrđenja potakla su tadašnju Vladu da preuzme političku odgovornost. Vlada je 16. travnja 2002. podnijela kolektivnu ostavku.
(c) Istraga francuske zakonodavne vlasti
31. Obzirom je Francuska bila glavna saveznica mirovnih snaga UNPROFOR-a i stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, francuska Nacionalna skupština (Assemblée nationale) odlučila je provesti službenu istragu. U sklopu predsjedanja Narodne skupštine, 22. studenog 2001. podnijeto je Izvješće (Jedanaestog saziva vlade na temelju Ustava iz 1958. - Onzième législature – br. 3413).
32. Izvješće sadrži grafičke prikaze političkih i vojnih događaja koji su doveli do uspostavljanja "zaštićenih zona" u istočnoj Bosni i napada pripadnika VRS-a na Srebrenicu.
33. Masakr je detaljno opisan, međutim izvješće ne ukazuje na osobnu odgovornost pojedinaca, već navodi kako je utvrđivanje odgovornosti u nadležnosti kaznenih sudova.
(d) Istraga nizozemske zakonodavne vlasti
34. Ostavka vlade dovela je do rasprave u Donjem domu parlamenta (Tweede Kamer der Staten-Generaal), koji je odlučio da se provede službena istraga (parlementaire enquête) kako bi se utvrdila pojedinačna politička, vojna i službena odgovornost.
35. Izvješće (Donjeg doma parlamenta, parlamentarne godine 2002-2003, 28 506, br. 2-3) predstavljeno je 27. siječnja 2003. Izvješće je napisano na 463 stranice, a načelno sadrži podatke i dokaze prikupljene od strane sudionika u različitim procesima donošenja odluka, kako domaćih tako i stranih.
36. U izvješću se navodi kako je odluka o sudjelovanju u međunarodnoj misiji u bivšoj Jugoslaviji djelomično inspirirana humanitarnim pobudama, a dijelom željom i osjećajem kako Vlade tako i Sabora, da Nizozemska odigra aktivnu ulogu u promicanju međunarodnog mira i sigurnosti. Međutim, odluka da se pošalju slabo naoružani pripadnici zračne vojske na goruću "zaštićenu zonu" bila je temeljena na pogrešnom poimanju ozbiljnosti i realnosti situacije.
37. S vremenom, od ispunjenja primarne zadaće misije UNPROFOR-a, važnije je postalo zaštititi pripadnike mirovnih snaga čija je sigurnost bila ugrožena. Ujedinjeni narodi su pretežit krivac za to.
38. Odgovornost za počinjene zločine isključivo leži na strani bosanskih Srba. Međutim, iako je utvrđen doprinos zapovjedništva Nizozemskog bataljona i nizozemske vlade samom zločinu, ne može se s pouzdanošću tvrditi da je Nizozemski bataljon mogao spriječiti masakr.
(e) Izvješće Vlade Republike Srpske “Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u razdoblju od 10. do 19. srpnja 1995.”
39. Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u razdoblju od 10. do 19. srpnja 1995. osnovana je odlukom Vlade Republike Srpske 15. prosinca 2003. Komisija je osnovana radi ispunjenja obveze Republike Srpske, proizašle iz odluke Doma za ljudska prava u predmetu Selimović i drugi (vidi st. 47. i 48. ove presude), i to u svrhu provođenja istrage o sudbinama žrtava navedenih u zahtjevu podnijetom Domu za ljudska prava.
40. Izvješće Komisije objavljeno je 11. lipnja 2004. na 45 stranica, ne uključujući dodatke. U Izvješću se navodi:
“...od 10. do 19. srpnja 1995. pogubljeno je više tisuća Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, a izvršitelj je, između ostalog, poduzeo mjere prikrivanja zločina premještanjem tijela; ...”
Osim toga, u Izvješću je utvrđena odgovornost organa vlasti Republike Srpske s tim u svezi. Sastavljena je baza podataka nestalih žrtava i objavljeni su podaci o raznim masovnim grobnicama.
41. 10. studenog 2004. Vlada Republike Srpske objavila je priopćenje u kojem se ispričala za počinjene zločine.
5. Odluke i presude koje se odnose srebrenički masakr
42. Objavljen je velik broj značajnih odluka i presuda koje se odnose na masakr u Srebrenici, a prvenstveno od strane slijedećih pravosudnih institucija:
(a) Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije
43. Nekoliko osoba je optuženo pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) u svezi s pokoljem u Srebrenici, među njima i general bojnik Radislav Krstić, koji je nedugo nakon pada Srebrenice postao zapovjednik Drinskog korpusa VRS-a. 2. kolovoza 2001. Sudsko vijeće MKSJ-a donijelo je presudu na 260 stranica (IT-98-33-T) kojom ga proglašava krivim za genocid, progone i ubojstva i osuđuje ga na četrdeset i šest godina zatvora.
44. Presuda Sudskog vijeća sadrži detaljan opis događaja oko pada Srebrenice pod vlast VRS-a i masakra koji je uslijedio.
45. General bojnik Krstić uložio je žalbu protiv presude i izrečene kazne. On nije osporavao događaje opisane od stane Sudskog vijeća, već se žalio na prirodu i opseg njegove kaznene odgovornosti. U konačnici Žalbeno je vijeće zaključilo kako nije utvrđena genocidna namjera, pa stoga general bojnik Krstić nije mogao biti glavni počinitelj zločina. Žalbeno ga je vijeće, međutim, proglasilo krivim za pomaganje i podržavanje genocida i zločina protiv čovječnosti, a kazna mu je umanjena na trideset pet godina zatvora (Presuda od 19. travnja 2004-98-33-A).
(b) Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu
46. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je domaće sudsko tijelo ustrojeno sukladno Sporazumu o ljudskim pravima iz Aneksa 6. Daytonskog mirovnog sporazuma. Dom čini četrnaest sudaca, tzv. "članova", od kojih su šest državljani Bosne i Hercegovine (dva Bošnjaka, dva Hrvata, dva Srba), dok preostalih osam nisu državljani Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države. Dom je uredovao do kraja 2003.
47. Do 7. ožujka 2003. Dom za ljudska prava odlučio je o četrdeset devet zahtjeva (predmet Selimović i drugi). Zahtjevi su uzeti u razmatranje između 1.800 sličnih zahtjeva iznijetih pred Dom za ljudska prava, i svi se odnose na događaje u Srebrenici.
48. Dom za ljudska prava oglasio se nenadležnim ratione temporis za razmatranje zbivanja koja su se dogodila prije stupanja na snagu Sporazuma o ljudskim pravima 14. prosinca 1995. Dom je, međutim, utvrdio povrede članaka 3. i 8. Konvencije zasebno i u s vezi s člankom 14. Konvencije, u vidu propusta da se podnositeljima zahtjeva pribave podaci o nestalim rođacima i da se provedu bilo kakve značajnije istrage. Dom je naveo da "[su] u kontekstu slučaja Srebrenice, utvrđene povrede posebice strahovite obzirom [je] taj događaj rezultiralo najvećim i najužasnijim masovnim ubijanjem civila u Europi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. .... ." Dom je naredio Republici Srpskoj da objaviti sve relevantne podatke kojima raspolaže, da oslobodi zatočenike, te da provede "smislenu, temeljitu i detaljnu istragu." Osim toga, naredio je Republici Srpskoj da plati ukupno oko četiri milijuna bosansko-hercegovačkih konvertibilnih maraka (KM) u Zakladu Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarije.
(c) Međunarodni sud pravde
49. Dana 20. ožujka 1993. tadašnja Republika Bosna i Hercegovina pokrenula je postupak protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) pozivajući se na povrede Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Nakon stupanja na snagu Daytonskog mirovnog sporazuma, Republika Bosna i Hercegovina preuzela je spor kao pravni slijednik Bosne i Hercegovine. Nakon raspada Savezne Republike Jugoslavije, pasivno je legitimirana prvotno bila Srbija i Crna Gora, a potom samo Srbija, iako je ICJ utvrdio odgovornost Republike Srbije i Crne gore za sporne događaje.
50. Međunarodni sud pravde donio je 26. veljače 2007. odluku (Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore), presuda, ICJ Reports 2007, str. 43). Što se tiče masakra u Srebrenici, sud je temeljio presudu na činjenicama utvrđenim od strane Sudskog vijeća MKSJ-a u gore spomenutom predmetu Krstić, u predmetu Blagojević (IT-02-60-T, Presuda raspravnog vijeća, 17. siječnja 2005.), te na Izvješću glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (vidi st. 25. ove presude).
51. Haaški tribunal je, između ostalog, utvrdio kako su pripadnici VRS-a počinili genocid u i oko Srebrenice oko 13. srpnja 1995. (loc. cit., st. 291. i 297.). Međutim, odluka da se izvrši genocid donijeta je isključivo od strane pojedinih članova vodstva VRS-a; nije dokazano da su genocid počinili ili planirali pojedinci za čije bi postupanje odgovarala tužena država niti je tužena država imala kontrolu nad postupanjem organa VRS-a. Slijedom iznijetoga, Srbija i Crna gora (loc. cit., st. 413-415; st. 423-424) ne može biti odgovorna za genocid.
52. Sud je, međutim, presudio kako je postojala obveza tužene države spriječiti zločin genocida. Odgovornost se u konkretnom slučaju ogledala u propuštanju, a ne u samoj posljedici, obzirom da država ne može odgovarati za uspješnost postupanja, bez obzira na okolnosti samog sprječavanja počinjenja genocida; obveza država je primijeniti sve dostupne mjere u cilju sprječavanja zločina genocida koliko je to moguće. Država ne može snositi odgovornost zbog toga što željeni rezultat nije ostvaren, ali odgovornost proizlazi iz činjenice da tužena država očigledno nije poduzela sve mjere u okviru svojih mogućnosti kako bi spriječila genocid, a koje su mjere mogle doprinijeti sprječavanju zločina genocida.
53. Sud je utvrdio da su vlasti SRJ, a prije svega predsjednik, g. Slobodan Milošević, bili svjesni ili su morali biti svjesni rastuće goruće napetosti na području Srebrenice između različitih etničkih skupina, pa samim time i opasnosti od mogućeg genocida. Iako je nedvojbeno postojao utjecaj tužene države nad VRS-om kroz "političke, vojne i financijske veze" (loc. cit., st. 435), tužena država nije iskoristila taj utjecaj koji je imala nad VRS-om kako bi se spriječila počinjenje zločina genocida. Iz tog razloga utvrđena je međunarodna odgovornost Srbije (loc. cit., st. 438).
B. Postupci pred domaćim sudovima
1. Pokretanje osnovnog postupka
54. 4. lipnja 2007. podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu protiv Nizozemske i Ujedinjenih naroda Okružnom sudu (rechtbank) u Haagu. U tužbi na 203 stranice podnositelji zahtjeva ističu kako su Kraljevina Nizozemska (odgovorna za Nizozemski bataljon) i Ujedinjeni narodi (koji snose odgovornost za UNPROFOR), unatoč ranijim obećanjima i unatoč saznanjima o neizbježnosti napada od strane VRS-a, propustili djelovati na odgovarajući način i učinkovito obraniti "zaštićenu zonu" Srebrenicu, a nakon pada srebreničke enklave, zaštiti civile koji su se tamo zatekli. Iz toga proizlazi odgovornost za zlostavljanje civilnog stanovništva, silovanja i (u nekim slučajevima) ubojstva žena, masovno ubijanje ljudi, i genocid. Podnositelji zahtjeva su aktivnu legitimaciju temeljili na nizozemskom građanskom pravu i međunarodnom pravu.
55. Osnov tužbe u građansko-pravnom smislu temeljen je u prvom redu na činjenici da su Ujedinjeni narodi i država Nizozemska zaključili sporazum sa stanovnicima srebreničke enklave (uključujući i podnositeljima zahtjeva) kojim su se obvezali pružiti im zaštitu unutar "zaštićene zone" Srebrenica u zamjenu za razoružanje prisutnih snaga ARBH-a, a kojega se sporazuma Ujedinjeni narodi i Nizozemska nisu pridržavali; kao drugo, Nizozemska je, uz prešutnu suglasnost Ujedinjenih naroda, počinila delikt (onrechtmatige daad) protiv podnositelja zahtjeva obzirom je poslala neadekvatno naoružanu, slabo obučenu i loše pripremljenu vojsku u Bosnu i Hercegovinu te je propustila osigurati neophodnu zračnu potporu.
56. Osnov tužbe u smislu međunarodnog prava, koji je ujedno i predmet odlučivanja pred Sudom, temeljen je na odredbama Nacrta sporazuma o odgovornosti međunarodnih organizacija, obzirom da podnositelji zahtjeva smatraju kako se postupanja Nizozemskog bataljona imaju pripisati Nizozemskoj i Ujedinjenim narodima.
57. Iako priznaju da se međunarodno pravo u klasičnom smislu ne može odnositi na pojedince, podnositelji zahtjeva su tvrdili da se međunarodno pravo ima primjenjivati obzirom su isti žrtve povreda Temeljnih načela i smjernica prava na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških povreda međunarodnih ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava Opće skupštine Ujedinjenih naroda, koja su izravno obvezivala Nizozemsku na temelju članka 93. Ustava Kraljevine Nizozemske.
58. Predviđajući vjerojatnost da bi se Ujedinjeni narodi mogli pozivati na imunitet na temelju članka 105. Povelje Ujedinjenih naroda, podnositelji zahtjeva su tvrdili da imunitet koji uživa neka međunarodna organizacija ne može obuhvaćati više od onog što je potrebno za ispunjenje zadaće same organizacije, te pored toga da je pristup pravdi zajamčen, posebice, člankom 6. st. 1. Konvencije.
59. Proizlazi kako Ministar pravosuđa nije koristio mogućnost predviđenu člankom 3A Zakona o sudskim izvršiteljima iz 2001. (Gerechtsdeurwaarderswet, 2001, vidi dolje) temeljem koje odredbe je bio ovlašten izdati rješenje sudskom izvršitelju kojim će utvrditi da je službena dostava u suprotnosti s obvezama države na temelju međunarodnog prava.
2. Tijek postupka
(a) Tvrdnje pred Okružnim sudom
60. Ujedinjeni narodi nisu nazočili sporu pred Okružnim sudom, a svoj izostanak ranije su obznanili Stalnom predstavniku Vlade Kraljevine Nizozemske u New Yorku.
61. Nizozemska, osim što je već bila u svojstvu tuženika, također je predložila da zastupa Ujedinjene narode, odnosno alternativno da se umiješa u postupak protiv Ujedinjenih naroda na strani tuženika. Tvrdila je kako u smislu članka 105. st. 1. Povelje Ujedinjenih naroda, zajedno s člankom II, odjeljak 2. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda, nizozemski sudovi nisu nadležni provoditi postupak protiv Ujedinjenih naroda; nizozemski sudovi po službenoj dužnosti moraju priznati imunitet Ujedinjenim naroda osim ukoliko se Ujedinjeni narodi izričito ne odreknu imuniteta. Država je imala međunarodni pravni interes pozivati se na imunitet, sukladno odredbi članka 3a Zakona o sudskim izvršiteljima iz 2001.
62. Podnositelji zahtjeva tvrdili su da imunitet Ujedinjenih naroda valja ukinuti, posebice, sukladno članku 6. Konvencije i pravilu o zabrani genocida, obzirom je pravilo o zabrani genocida ius cogens koje proizlazi iz ugovornog prava (Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida).
63. Postupak je prekinut do donošenja odluke u postupku koji predstavlja prethodno pitanje.
(b) Presuda Okružnog suda
64. Okružni sud je 10. srpnja 2008. donio presudu Landelijk Jurisprudentie Nummer (državna sudska odluka broj "LJN") BD6795, engleska verzija LJN BD6796. Smatrajući relevantnim za daljnje postupanje, sud je utvrdio da izostanak donošenja rješenja od strane Ministra pravosuđa u smislu članka 3a Zakona o sudskim izvšiteljima iz 2001. ne podrazumijeva priznavanje nadležnosti nizozemskog suda od strane Nizozemske.
65. Isto tako, država je imala pravni interes zagovarati imunitet Ujedinjenih naroda od sudskog progona u smislu svojih obveza proizašlih iz odredbe članka 105. st. 1. Povelje Ujedinjenih naroda. Sud je nadalje istaknuo da su Ujedinjeni narodi zahtijevali priznanje imuniteta, kao što su to i ranije činili, te da se utvrdi da je imunitet Ujedinjenih naroda inače priznat u međunarodnoj pravnoj praksi.
66. Niti Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, niti bilo koja druga odredba međunarodnog prava, bilo proizašla iz međunarodnog ugovora, običajnog prava ili sudske prakse pojedine države, nije obvezivala Nizozemsku da odredbama materijalnog prava propiše zabranu genocida; Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida nametnula je obvezu državama potpisnicama da osiguraju kažnjavanje zločina genocida.
67. Pozivajući se na sudsku praksu ovog Suda (Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 35763/97, ECHR 2001-XI), Okružni sud je utvrdio da suvereni imunitet države ne može nadjačati pravilo o zabrani mučenja iz članka 3. Konvencije. Zabrana mučenja kao i zabrana genocida predstavljaju pravila ius cogens iz čega se može zaključiti da, prema važećem međunarodnom pravu, imunitet od sudskog progona u parničnom postupku pred domaćim sudom – bilo da se odnosi na suverenu državu ili međunarodnu organizaciju – ne može biti ukinut zbog postojanja pravila ius cogens .
68. Iz toga proizlazi da imunitet Ujedinjenih naroda nije funkcionalan, pa kao takav može biti predmetom razmatranja pred domaćim sudovima, već je taj imunitet apsolutan.
69. Što se tiče članka 6. Konvencije, Okružni sud se pozvao na odluke ovog Suda u predmetima Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške ((dec.) [GC], br. 71412/01 i 78166/01, 2. svibnja 2007.) Sud je tada presudio da države članice čija je vojska sudjelovala u misijama ne mogu odgovarati za posljedice vojnih akcija poduzetih od strane Ujedinjenih naroda u međunarodnim mirovnim operacijama. Iz toga slijedi da se članak 6. nije mogao primjenjivati kao iznimka za ukidanje imuniteta Ujedinjenih naroda od kaznenog progona.
70. Okružni sud uvažio je stavove Suda u predmetima Waite i Kennedy protiv Njemačke [GC], br. 26083/94, ECHR 1999-I, i Beer i Regan protiv Njemačke [GC], br. 28934/95, 18. veljače 1999. kojima se sugeriralo da je međunarodne organizacije uživaju imunitet sukladno članku 6. Konvencije samo u slučaju da organizacija sama ponudi razumnu alternativu za zaštitu prava zajamčenih Konvencijom. Međutim, Ujedinjeni narodi osnovani su prije stupanja na snagu Konvencije. Štoviše, Ujedinjeni narodi su organizacija u kojoj je članstvo univerzalno, pa je valja razlikovati od drugih organizacija: kao na primjer Europske svemirske agencije, organizacije koja se spominje u predmetu Waite i Kennedy i Beer i Regan, koja je osnovana 1980. i čije je članstvo ograničeno na europske države. Osim toga, Sud je sam utvrdio poseban položaj Ujedinjenih naroda u Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške. U svakom slučaju, ako je bilo koja država trebala imati jurisdikciju nad Ujedinjenim narodima, to bi trebala biti država na čijem području ta organizacija ima registrirano sjedište odnosno država na čijem su području počinjena djela koja su predmet postupka; u konkretnom slučaju, time je isključena nadležnost Nizozemske.
71. Okružni se sud stoga oglasio nenadležnim u odnosu na Ujedinjene narode bez da je raspravio zahtjev Nizozemske da zastupa Ujedinjene narode odnosno da se umiješa u postupak na strani tuženika.
(c) Argumenti pred Žalbenim sudu
72. Podnositelji zahtjeva uložili su žalbu Žalbenom sudu (gerechtshof) u Haagu. Njihovi glavni argumenti mogu se sažeti kako slijedi.
73. Smatrajući to relevantnim i za slučaj koji je predmet razmatranja pred Sudom, podnositelji zahtjeva tvrdili su da oslanjanje tužene države na apsolutni imunitet Ujedinjenih naroda ide ruku pod ruku s argumentom tužene države da isključivo Ujedinjeni narodi snose odgovornost za neuspjeh u sprječavanju počinjenja zločina genocida u Srebrenici. Prihvaćanjem tog argumenta uskratila bi se mogućnost preživjeloj rodbini žrtava genocida da ostvaruju svoja prava pred sudom, što je pravno, moralno i ljudski neprihvatljivo. Okružni sud je previdio prirodu takove argumentacije tužene države, koja uopće nije bila vezana za obveze države prema međunarodnom pravu već se svodila na zaštitu vlastitog interesa, što je razumljivo (welbegrepen eigenbelang). Svrha međunarodne pravne obveze nije omogućiti tuženoj državi izbjegavanje odgovornosti.
74. Ujedinjeni narodi bili su dužni sukladno članku VIII, odjeljak 29. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda ustrojiti određen mehanizam rješavanja sporova privatno-pravne prirode u kojima su se isti pojavljivali kao stranka, međutim u gotovo šezdeset godina od svog osnutka to nisu učinili. Stoga je nužno da nizozemski domaći sudovi hitno preuzmu nadležnost za rješavanje sporova.
75. Presuda ovog Suda u predmetu Al-Adsani nije primjeren presedan, budući je imunitet međunarodne organizacije bio drugačiji od imuniteta suverene države. Osim toga, mišljenje Suda u predmetu Al-Adsani bilo je uvelike podijeljeno. Većina je u predmetu Al-Adsani kritizirala postavku da suvereni imunitet može nadjačati primjenu pravila ius cogens, posebno pravila o zabrani mučenja. Bilo bi neprimjereno dopustiti da funkcionalni imunitet međunarodne organizacije nadjača ravnomjernu primjenu temeljnog pravila ius cogens, posebno pravila o zabrani genocida.
76. U predmetu Kadi i Al-Barakaat glavni državni odvjetnik na Europskom sudu pravde i sam Eurpski sud pravde pokazali su spremnost podnositeljima zahtjeva omogućiti pristup pravdi, kad već Ujedinjeni narodi nisu to uspjeli učiniti sami (Spojeni predmeti C-402/05 P i C-415/05 P, Yassin Abdullah Al Kadi i Barakaat International Foundation protiv Vijeće Europe i Europske komisije, presuda od 3. rujna 2008.).
(d) Presuda Žalbenog suda
77. Žalbeni sud je 30. ožujka 2010. donio odluku LJN BL8979. Presudom je omogućio tuženoj državi da se umiješa u postupak protiv Ujedinjenih naroda na strani tuženika dok je u ostalom dijelu potvrdio presudu Okružnog suda.
78. Sud nije prihvatio tvrdnju podnositelja da je tužena država pokušala izbjeći građansko-pravu odgovornost pozivajući se na imunitet Ujedinjenih naroda. Obzirom je to predstavljalo prethodno pitanje u pogledu nadležnost nizozemskih domaćih sudova u odnosu na Ujedinjene narode, sud uopće nije ocjenjivao osnovanost tvrdnji koje je Nizozemska kao tuženik isticala u svoju obranu.
79. Pozivajući se na odredbu članaka II, odjeljak 2. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda, koju valja tumačiti “u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovom kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora” (članak 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora) i u svjetlu članka 105. Povelje Ujedinjenih naroda, Žalbeni sud je utvrdio da se odredba ne može tumačiti drugačije nego da "[je] apsolutni imunitet dodijeljen Ujedinjenim narodima, u smislu da Ujedinjeni narodi nisu [mogli] biti procesuirani pred bilo kojim domaćim sudom države članice te Konvencije". Iz formulacije članka 105. Povelje nije se moglo tumačiti da je imunitet Ujedinjenih naroda samo funkcionalan, obzirom da odredbe Povelje i članak 105. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda (uključujući njegov članak II, st. 2) utvrđuju "povlastice i imunitete ... neophodne za ispunjenje svrhe [Ujedinjenih naroda] ".
80. Za razliku od Okružnog suda, Žalbeni sud nije bio uvjeren da je Sud odstupio od stavova utvrđenih u presudama Waite i Kennedy i Beer i Regan u svojoj odluci u predmetu Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške. Potonji slučaj nije uključivao Ujedinjene narode kao moguću stranku u postupku niti pristup domaćim sudovima u smislu članka 6. Konvencije. Niti je bilo kakav utjecaj mogla imati činjenica da su Ujedinjeni narodi nastali prije stupanja na snagu Konvencije; takav stav bio bi u suprotnosti s temeljnim odrednica prava iz Konvencije. Niti se moglo zaključiti da je članak 103. Povelje Ujedinjenih naroda imao za svrhu jednostavno izdvojiti običajno međunarodno pravo i međunarodne ugovore, a još manje utjecati na zaštitu međunarodnih standarda ljudskih prava, obzirom je svrha Ujedinjenih naroda upravo promicanje poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. To proizlazi da su kriteriji po kojima se utvrđuje imunitet od sudbenosti Ujedinjenih naroda trebali biti sagledani kroz kriterije Suda iznijete u st. 53. presude Beer i Regan.
81. U presudi Žalbenog suda navodi se slijedeće:
“5.7. Što se tiče pitanja da li je imunitet od sudbenosti Ujedinjenih naroda, u konkretnom slučaju razmjeran cilju kojem se teži, Žalbeni sud utvrdio je slijedeće. Ujedinjeni narodi zauzimaju posebno mjesto u odnosu na ostale međunarodne organizacije. Vijeće sigurnosti u mogućnosti je, sukladno članku 42. Povelje, pomoću zračnih, pomorskih ili kopnenih snaga poduzeti onu akciju koju smatra potrebnom za održavanje ili uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Niti jedna druga međunarodna organizacija nema tako dalekosežnu kompetenciju. Imajući u vidu takve dalekosežne ovlasti, Ujedinjeni narodi i vojne snage stavljene na raspolaganje Ujedinjenim naroda mogu sudjelovati u sukobima koji često podrazumijevaju suprotstavljene interese više strana, radi čega postoji realna opasnost da ukoliko ne bi uopće uživali imunitet ili bi ga uživali samo djelomično, Ujedinjeni narodi mogli bi biti izloženi sudskim progonima država uključenih u sukob te biti pozvani na odgovornost pred domaćim sudovima zemalja u kojima se konkretan sukob dogodio. Upravo s obzirom na osjetljivu prirodu sukoba u kojima mogu biti uključeni Ujedinjeni narodi, treba uzeti u obzir situacije u kojima bi Ujedinjeni narodi mogli biti prozvani isključivo zbog neslaganja s politikom Vijeća sigurnosti u cijelosti ili djelomično. Može se naslutiti da bi Ujedinjeni narodi mogli biti procesuirani u državama u kojima pravosuđe ne zadovoljava standarde članka 6. Konvencije. Imunitet od sudbenosti zajamčen Ujedinjenim narodima stoga je izravno povezan s općim interesom održavanja mira i sigurnosti u svijetu. Zbog toga je od velike važnosti da Ujedinjeni narodi uživaju što jači imunitet, koji uopće ne bi trebao biti doveden u pitanje. U tom kontekstu Žalbeni sud je mišljenja da samo iz veoma uvjerljivih razloga imunitet Ujedinjenih naroda može biti nesrazmjeran cilju kojem se teži.
...
5.9. Žalbeni sud prvenstveno navodi kako osuđuje užasne događaje (vreselijke gebeurtenissen) koji su Majke Srebrenice i njihovu rodbinu učinili žrtvama i suosjeća s njihovim stradanjima s tim u svezi. Tužena država nije osporavala da je u Srebrenici počinjen genocid; dapače, to je opće poznata činjenica. U potpunosti je razumljivo da su Majke Srebrenice ovlaštene zahtijevati pravdu. Međutim, to nije jedino pitanje. Kao što je već rečeno, postoji i značajan opći interes da se Ujedinjeni narodi izuzmu iz sudbenosti domaćih sudova. Imajući u vidu navedene tenzije postoji potreba za uspostavljanjem ravnoteže između dva pravna interesa, od kojih je svaki iznimno važan, ali samo jedan od njih može prevladati.
5.10. Žalbeni sud prvenstveno navodi kako [podnositelji zahtjeva] priznaju činjenicu da Ujedinjeni narodi nisu počinili genocid (...). Niti se iz činjenica iznijetih od strane [podnositelja zahtjeva] može zaključiti da su Ujedinjeni narodi svjesno doprinijeli počinjenu zločina genocida. [Podnositelji zahtjeva] u suštini okrivljuju Ujedinjene narode za nemar (nalatig) u sprječavanju genocida. Žalbeni sud je mišljenja da, iako su optužbe protiv Ujedinjenih naroda teške, iste nisu dostatne (pregnant) da bi se imunitet zbog njihove težine trebao ukinuti, niti da same po sebi predstavljaju razlog za ukidanje imuniteta Ujedinjenim narodima. S tim u svezi, Žalbeni sud posebno naglašava, a kako je već spomenuto, da Ujedinjeni narodi obično sudjeluju u mirovnim misijama u dijelovima svijeta u kojima je izbio oružani sukob (brandhaard), radi čega bi bilo moguće bez puno poteškoća optužiti Ujedinjene narode, ne za osobno počinjenje zločina protiv čovječnosti, već za propuštanje poduzimanja odgovarajućih mjera protiv [tih zločina], [što] bi moglo uzrokovati razne zloupotrebe. Optužbe da Ujedinjeni narodi nisu spriječili genocid u Srebrenici, te da su u tom smislu počinili nemar stoga ne predstavlja razlog zbog kojih bi valjalo ukinuti imunitet od sudskog progona Ujedinjenih naroda. Niti je presudno za donošenje odluke činjenica što u konkretnom slučaju nije bilo zloupotreba o kojime su ranije spomenute kao mogućnost. Kada se Ujedinjeni narodi ne bi mogli s uspjehom pozivati na imunitet, a postojala bi mogućnost zloupotrebe, pravo Ujedinjenih naroda na imunitet ne bi imalo nikakvu težinu (aangetast).
5.11. Sljedeća činjenica na koju se pozivaju [podnositelji zahtjeva] je nepostojanje adekvatne proceduralne mogućnosti za zaštitu njihovih prava (met een voldoende waarborgen omklede rechtsgang). Oni su istakli da su Ujedinjeni narodi propustili, kako je to propisano člankom VIII, odjeljak 29. rečenica (a) Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda, donijeti pravila o načinima prikladnog rješavanja sporova koji se tiču ugovora ili drugih sporova privatnopravnog karaktera kojih su Ujedinjeni narodi stranka. Svi se slažu da Ujedinjeni narodi to nisu učinili. Nizozemska je također propustila adekvatno obrazložiti argument [podnositelja zahtjeva] da "Sporazum država članica o statusu UNPROFOR-a’ ne nudi [podnositeljima zahtjeva] djelotvorna pravna sredstva protiv Ujedinjenih naroda. Međutim, Žalbeni je sud mišljenja da se neovisno o tome ne može tvrditi da [podnositelji zahtjeva] uopće nemaju pravo na pristup pravdi zbog onoga što se dogodilo u Srebrenici. Kao prvo, iz činjenica iznijetih od strane [podnositelja zahtjeva] nije razvidno zašto podnositelji ne bi mogli pokrenuti postupke koji bi zadovoljavali uvjete iz članka 6. Konvencije pred nadležnim sudom protiv samih počinitelja genocida, kao i onih osoba koje se mogu smatrati odgovornima za postupanje po nalogu počinitelja. U onoj mjeri u kojoj [podnositelji zahtjeva] to ne bi bili u mogućnosti učiniti, zbog toga što se odgovorne osobe ne mogu pronaći, ili ostvarena šteta ne bi predstavljala pravičnu naknadu, Žalbeni sud primjećuje da članak 6. Konvencije ne jamči da svatko onaj tko pokreće građanski postupak mora biti u mogućnosti naplatiti štetu od (solventnog) tuženika.
5.12. S druge strane, [podnositeljima zahtjeva] ostaje mogućnost da pozovu na odgovornost državu, koju smatraju odgovornom, sukladno uvjetima koji se primjenjuju na Ujedinjene narode, pred nizozemskim sudovima. [Podnositelji zahtjeva] su u stvari iskoristili ovu mogućnost. Država se ne može pozvati na imunitet od sudskog progona, što znači da će nizozemski sudovi morati ispitati osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva protiv države u svakom pojedinom slučaju. To ne znači, što- s pravom [podnositelji zahtjeva] smatraju realnim za očekivati... – da država neće svoju obranu temelji na činjenici da se poduzimanje radnji u Srebrenici može pripisati (isključivo) Ujedinjenim narodima. Čak i da država posegne za takovom obranom (...), sudovi će u svakom slučaju morati razmotriti osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva [podnositelja] i u tom smislu ocijeniti pravo [podnositelja zahtjeva] na pristup neovisnim sudom.
5.13. Iz navedenog proizlazi kako se ne može tvrditi da je [podnositeljima zahtjeva] suštinski umanjeno pravo na pristup sudu zato što je Ujedinjenim narodima priznat imunitet od sudskog progona. Žalbeni sud ističe, pozivajući se s tim u svezi na [Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. rujna 1994., Serija A br. 294-B], kako je Europski sud za ljudska prava spreman prihvatiti čak i relativno opsežnija ograničenja prava na pristup sudu. U konkretnom slučaju ne postoji tako opsežno ograničenje tog prava, s obzirom da su [podnositelji zahtjeva] bili u mogućnosti pokrenuti postupke protiv najmanje dvije kategorije osoba za štetu koju su pretrpjele Majke Srebrenice, i to protiv počinitelja genocida i države. U tom kontekstu, Žalbeni sud smatra da činjenica da Ujedinjeni narodi nisu postupili u skladu sa svojim obvezama iz članka VIII, odjeljak 29, stavka (a) Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda i oformili prikladno tijelo za rješavanje sporova poput ovog, iako je žalosna, ne može biti od takove važnosti da ugrozi imunitet koji Ujedinjeni narodi uživaju.”
(e) Argumenti pred Vrhovnim sudom
i. Žalba podnositelja zahtjeva glede pravnih pitanja
82. Podnositelji zahtjeva podnijeli su žalbu o pravnim pitanjima (cassatie) Vrhovnom suda (Hoge Raad). U tijeku postupka dostavili su podneske (dagvaarding) i obrazloženi memorandum (schriftelijke toelichting). Njihovi argumenti koji su relevantni za slučaj pred Sudom, mogu se sažeti kako slijedi:
α. Podnesci
83. Diferenciranje postupka protiv Nizozemske i postupka protiv Ujedinjenih naroda od strane Žalbenog suda nije utemeljeno, imajući u vidu povezanost ta dva slučaja. Priznavanje imuniteta Ujedinjenim narodima u predmetnom slučaju omogućilo bi Nizozemskoj tvrditi da se njezina postupanja imaju pripisati Ujedinjenim narodima i da su kao takva legitimna, čime bi se izbjeglo snošenje odgovornosti.
84. Imunitet Ujedinjenih naroda prema međunarodnom pravu nije do te mjere opsežan kako to utvrđuje Žalbeni suda. U nedostatku bilo kakvih alternativnih postupaka dostupnih podnositeljima zahtjeva, Žalbeni sud na taj način Ujedinjene narode stavlja iznad zakona. Neprihvatljivost takvog utvrđenja suda proizlazi, između ostalog, iz presuda ovog Suda u predmetima Waite i Kennedy i Beer i Regan.
85. Žalbeni sud temeljio je svoju odluku na pretpostavci da su podnositelji zahtjeva potraživali isključivo novčanu naknadu, koja bi mogla biti naknađena od bilo koje solventne tužene strane. Međutim, njihov zahtjev nije bio temeljen na novčanoj naknadi: oni su zahtijevali utvrđivanje odgovornosti Ujedinjenih naroda zbog toga što su propustili spriječiti zločin genocida kojeg su njihovi rođaci postali žrtve. Sudska odluka kojom bi se, potom, naložila naknada štete mogla bi se odnositi samo na Ujedinjene narode kao tuženu stranu, a ne na Nizozemsku ili srpske počinitelje.
86. Imunitet Ujedinjenih naroda utemeljen je na političkom interesu. Međutim, sud treba primjenjivati zakon; zakon jamči pravo na pristup sudu, što nadmašuje politički interes. To tim više što je zabrana genocida pravilo ius cogens. Podnositelji su nadalje ukazali na stav većine sudaca u vijeću koje je donijelo odluku u predmetu ovog Suda Al-Adsani (devet-osam, najmanja moguća većina) kao dokaz priznanja pravila ius cogens – u tom slučaju pravila o zabrani mučenja – koja su pravila nadjačala imunitet koji je do tada priznavalo međunarodno pravo.
87. Utvrdivši da Ujedinjeni narodi nisu počinili zločin genocida, Žalbeni sud propustio je utvrditi činjenicu da su Ujedinjeni narodi odgovorni za neispunjenje obveze sprječavanja genocida. Tim više, Nizozemski bataljon potpomogao je zločin genocida time što je surađivao s pripadnicima VRS-a u progonu civilnog stanovništva iz ‘‘zaštićene zone’’ Srebrenica na način da je pomagao u razdvajanju muškaraca od žena i djece, unatoč naznakama da su im životi u opasnosti.
88. U pogledu ostvarivanja prava na pristup sudu, koje je zajamčeno člankom 6. Konvencije, nema nikakve razlike da li je tužena strana solventna odnosno da li je Nizozemska ovlaštena pozivati se na imunitet od sudskog progona u parničnom postupku pred vlastitim sudovima.
89. Konačno, Žalbeni sud propustio je razmotriti pitanje da li su se Ujedinjeni narodi trebali odreći imuniteta.
β. Obrazloženi memorandum
90. Podnositelji zahtjeva dopunili su podneske s obrazloženim memorandumom (schriftelijke toelichting), u kojem su iznijeli iscrpno objašnjenje zašto je namjena imuniteta koji uživaju Ujedinjeni narodi funkcionalna, a ne diplomatska. Ta je namjena odražena i u tekstu članka 105. Povelje Ujedinjenih naroda. Iako članak II, odjeljak 2. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda sugerira drukčije, isti je podređen Povelji temeljem članka 103. Štoviše, propisana je mogućnost – što bi ponekad predstavljao moralnu, ako ne i zakonsku obvezu – izričitog odricanja od imuniteta, kao primjerice u slučajevima ozbiljnih kršenja ljudskih prava. To tim više što su Ujedinjeni narodi propustili osigurati prikladan mehanizam rješavanja sporova kojih bi bile stranka, a koja je obveza propisana člankom VIII, odjeljak 29. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda.
ii. Savjetodavno mišljenje
91. Savjetodavno mišljenje (conclusie) Vrhovnom sudu uputio je (procureur-generaal).
92. Generalni prokurator naglasio je razliku između imuniteta država, koji se temelji na njihovoj suverenoj jednakosti u međunarodnom pravu, i imuniteta međunarodnih organizacija, koji iste uživaju kako bi mogle ispunjavati svrhu zbog koje su osnovane. Pozivajući se na Waite i Kennedy, Generalni prokurator je naveo kako se imunitet međunarodne organizacije od domaće jurisdikcije treba ukinuti ako nisu dostupni prikladni unutarnji mehanizmi rješavanja sporova. U ovom slučaju, međutim, postojala su unutarnji mehanizmi, predviđeni člankom 48. Sporazuma o statusu zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini.
93. Kao podsjetnik, Generalni prokurator izrazio je mišljenje da je Žalbeni sud temeljio svoju odluku na pravilnoj ocjeni sukobljenih interesa u pitanju. Glede navoda podnositelja zahtjeva koji su tvrdili drugačije, smatra kako su isti temeljili svoje argumente na pogrešnom tumačenju presude Žalbenog suda.
(f) Presuda Vrhovnog suda
94. Vrhovni sud donije je presudu 13. travnja 2012., LJN BW1999. Obrazloženje uključuje slijedeće:
“Osnov i opseg imuniteta Ujedinjenih naroda
4.2 Imunitet Ujedinjenih naroda, koji bi valjalo razlikovati od imuniteta njegovih službenika i stručnjaka koji obavljaju zadatke za organizaciju, temelji se na članku 105. Povelje Ujedinjenih naroda i članku II, odjeljak 2. Konvencije [o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda]. Ova potonja odredba koja razrađuje odredbu članka 105. st. 1. [Povelje], pravilno je tumačena od strane Žalbenog suda - primjenom članka 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora – kao priznanje najopsežnijeg imuniteta od sudbenosti Ujedinjenim narodima, u smislu da Ujedinjeni narodi ne mogu biti pozvani kao stranka pred bilo koji sud države potpisnice Konvencije [o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda].
Osnov i opseg imuniteta, čija je namjena osigurati u potpunosti neovisno djelovanje Ujedinjenih naroda, sami po sebi služe legitimnom cilju, čime se imunitet Ujedinjenih naroda razlikuje od imuniteta od sudbenosti stranih država. Kao što je izraženo u članku 13a Zakona o općem zakonodavstvu Kraljevstva (Algemene Wet bepalingen), potonji imunitet proizlazi iz općeg međunarodnog prava (u par parem non habet imperij), a odnosi se samo na postupanja stranih država u izvršavanju svoje državne vlasti (acta iure imperii).
Imunitet Ujedinjenih naroda i pristup sudu
4.2.1 Žalbeni je sud ..., primjenjujući kriterije Europskog suda za ljudska prava formirane u Beer i Regan protiv Njemačke [GC], br. 28934/95, 8. veljače 1999., i Waite i Kennedy protiv Njemačke [GC], br. 26083/94, ECHR 1999-I, išao preispitati da li je pozivanje na imunitet Ujedinjenih naroda spojivo s pravom na pristup sudu (zajamčenim člankom 6. Konvencije i člankom 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima). Tužena država ne osporava da je to pravo - koja nije apsolutno - (također) pravilo običajnog međunarodnog prava.
...
4.3.3 Sukladno st. 67-69 [presude Waite i Kennedy] od presudne važnosti za odluku Suda jest činjenica da priznavanje imuniteta međunarodnim organizacijama kao što je ESA [Europska svemirska agencija] ne predstavlja povredu članka 6. Konvencije te da Konvencija o Europskoj svemirskoj agenciji (‘ESA Konvencija ‘) izričito predviđa alternativni postupak za rješavanje privatnopravnih sporova, koje tužitelji mogu pokrenuti. Primjećuje se da st. 67. spominje ‘međunarodne organizacije’ bez daljnjih objašnjenja, ali da – nakon uzimanja u obzir međusobnog odnosa članka 6. Konvencije i članka 103. i 105. Povelje Ujedinjenih naroda – ne postoje razlozi na temelju kojih se može pretpostaviti da se referirajući na ‘međunarodne organizacije’ Sud također želio referirati na Ujedinjene narode, barem ne u onoj mjeri u kojoj se to tiče radnji poduzetih od strane ove organizacije u okviru Glave VII Povelje Ujedinjenih naroda (Djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenju mira i čina agresije).
4.3.4 (Vijeće sigurnosti) Ujedinjenih naroda uživa posebnu ulogu u međunarodnoj pravnoj zajednici, kao što je utvrđeno u Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške (dec.) [GC], br. 71412/01. U ovoj odluci, koja se odnosi na radnje i propuste Privremene administrativne misije Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK) i Kosovskih sigurnosnih snaga NATO-a (KFOR), razmještenih na Kosovu sukladno Rezoluciji Vijeća sigurnosti, Sud, inter alia, navodi:
‘146. Postavlja se pitanje da li je u ovom slučaju Sud nadležan ratione personae ispitati radnje koje tužene države provode u ime UN-a, te općenito odnos između Konvencije i UN-a koji postupa u okviru Glave VII Povelje.
147. ... Općenito, podsjetimo, kao što je navedeno u st. 122. ove presude, Konvencija se mora tumačiti u svjetlu svih relevantnih pravila i načela međunarodnoga prava koja se primjenjuju u odnosima između zemalja članica. Stoga je Sud uzeo u obzir dvije komplementarne odredbe Povelje, članak 25. i članak 103., u interpretaciji ICJ-a (vidi stavak 27. [odluke]).
148. Od presudne su važnosti obvezujuća priroda temeljne svrhe UN-a [Ujedinjenih naroda] i, posljedično, ovlasti dodijeljene VSUN-a [Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda] temeljem Glave VII u ispunjavanju te svrhe. ...Dužnosti Vijeća sigurnosti UN-a u tom pogledu su jedinstvene i razvile su se kao međunarodno običajno pravo, kroz pandan zabrane jednostrane primjene sile (vidi st. 18-20 [odluke, koje prate razvoj zabrane jednostrane upotrebe sile do stvaranja Ujedinjenih naroda]).
149. U ovom slučaju, odredbe Glave VII omogućile su Vijeću sigurnosti UN-a usvojiti prisilne mjere radi rješavanja sukoba koji je po mišljenju Vijeća ugrožavao mir, i to donošenjem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 1244 kojom su uspostavljene snage UNMIK-a i KFOR-a.
Obzirom su mirovne operacije osnovane Rezolucijom Vijeća sigurnosti sukladno Glavi VII Povelje UN-a od temeljne važnosti za misiju UN-a radi osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti, a budući njihova učinkovitost ovisi o potpori država članica, Konvencija se ne može tumačiti na način da se radnje i propusti država članica koje su pokrivene Rezolucijom Vijeća sigurnosti i poduzete su prije ili u tijeku misije dovedu u pitanje na način da iste budu podložene kontroli Suda. Kada bi to bilo moguće, to bi značilo miješanje u ostvarivanje temeljne svrhe UN-a, i suprotno stavovima pojedinih stranaka, to bi predstavljalo miješanje u učinkovito obavljanje mirovnih operacija. Isto tako time bi se nametnuli uvjeti u provođenju Rezolucije koji nisu predviđeni u samom tekstu Rezolucije. ...’
U st.27., na koji se referira u ovom citatu, Sud je ocijenio, između ostalog, da prema ICJ-u članak 103. Povelje Ujedinjenih naroda znači da obveze država članica prema Povelji Ujedinjenih naroda imaju prednost nad drugim međunarodnim obvezama preuzetim od strane država članica, bez obzira na to jesu li nastale prije ili nakon obveza preuzetih Poveljom Ujedinjenih naroda i bez obzira da li se odnose samo na regionalne sporazume. I u st.149. Sud ističe da, s obzirom na važnost uspostave međunarodnog mira i sigurnosti mirovnih operacija koje su pokrivene Rezolucijom Vijeća sigurnosti u okviru Glave VII Povelje Ujedinjenih naroda, Konvencija se ne može tumačiti u smislu da radnje i propusti zemalja članica regulirane Rezolucijom Vijeća sigurnosti podliježu kontroli Suda.
4.3.5 Stoga se nameče privremeni zaključak da je Žalbeni sud, pogriješio u svjetlu kriterija formuliranih u Beer i Regan i Waite i Kennedy, u tumačenju da pravo na pristup sudu iz članka 6. Konvencije može nadjačati imunitet Ujedinjenih naroda.
4.3.6 Taj imunitet je apsolutan. Štoviše, njegovo priznavanje predstavlja obvezu država članica Ujedinjenih naroda, koja obveza, kako je naveo Sud u Behrami, Behrami i Saramati, sukladno članku 103. Povelje Ujedinjenih naroda imati prednost nad drugim obvezama preuzetim međunarodnim sporazumima.
4.3.7 To, međutim, ne odgovara na pitanje, kao što prigovaraju [podnositelji zahtjeva] pozivajući se na izdvojena mišljenja koja prileže odluci u predmetu Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 35763/97, ECHR 2001-XI, u odnosu na državni imunitet, da li pravo na pristup sudu može nadjačati imunitet Ujedinjenih naroda kada se zahtjev temelji na teškim optužbama - osobito nesprječavanje - genocida i drugih ozbiljnih kršenja temeljnih ljudskih prava (mučenja, ubojstva i silovanja). ...
...
4.3.9 Mišljenju većine [imajući u vidu da međunarodno pravo još ne prihvaća činjenicu da države ne uživaju pravo na imunitet u pogledu građanskih tužbi za naknadu štete zbog navodnog mučenja počinjenog izvan države članice] usprotivili su se, među ostalima, šest sudaca Velikog vijeća koji danas uživaju potporu [podnositelja zahtjeva] u izdvojenom mišljenju, koje - u skladu s nemalim dijelom domaće i strane literature na temu (državnog) imuniteta - uključuje sljedeće:
‘3. Stoga prihvaćanje prirode jus cogens pravila o zabrani mučenja podrazumijeva da se država članica koja je navodno prekršila to pravilo ne može pozivati na hijerarhijski niža pravila (u ovom slučaju, te se odnosi na državni imunitet) kako bi izbjegla posljedice nezakonitosti svojih radnji. U okolnostima ovog slučaja, Kuvajt se ne može s uspjehom skrivati iza pravila o državnom imunitetu u cilju izbjegavanja postupka u kojem bi se utvrdila odgovornost za ozbiljne optužbe mučenja pred nadležnim sudovima strane države; a nadležni sudovi (Ujedinjenog Kraljevstva) ne mogu prihvatiti prigovor imuniteta, ili ga priznati po službenoj dužnosti, kako bi odbili zahtjev podnositelja za provođenje postupka u slučaju mučenja. Zbog međusobnog odnosa ius cogens pravila o zabrani mučenja i pravila o državnom imuniteta, proceduralna prečka državnog imunitet se podiže automatski, jer to pravilo, obzirom je u sukobu s hijerarhijski višim pravilom, ne proizvodi nikakve pravne učinke. Na isti način, nacionalni zakon koji je osmišljen radi davanja domaćeg učinka međunarodnim pravilima o državnom imunitetu, ne može se koristiti kako bi se pozivalo na nedostatak nadležnosti, već se mora tumačiti u skladu sa i u svjetlu obvezujuće naravi pravila ius cogens.’
4.3.10 Valja imati u vidu stav, koji za sada ne odražava mišljenje prihvaćeno od strane Suda, iz presude ICJ-a u ... Imunitet od sudbenosti država članica (Njemačka protiv Italije:. umješač Grčka) [Presuda od 3. veljače 2012]. Taj je slučaj, među ostalim, adresirao pitanje da li su talijanski sudovi trebali uvažiti imunitet Njemačkoj u postupcima koji su se vodili pred tim sudovima protiv Njemačke radi naknade štete nastale uslijed kršenja međunarodnog humanitarnog prava od strane njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu. Na to je pitanje ICJ odgovorio potvrdno.
...
4.3.14 Iako su razlike između imuniteta Ujedinjenih naroda i imuniteta država očigledne, one ne opravdavaju donošenje drugačijih odluka, kada je riječ o međusobnoj povezanosti prijašnjeg imuniteta i prava na pristup sudu od onih što je donio ICJ koje se tiču međuodnosa državnog imuniteta i prava na pristup sudu. Taj imunitet pripada Ujedinjenim narodima, bez obzira na ozbiljnost optužbi na kojima [podnositelji] temelje svoje zahtjev.
...
4.4.1 ... [Drugi prigovori] – Vrhovni sud ne nalazi potrebe da od Europskog suda pravde zatraži donošenje odluke o prethodnom pitanju (preliminarne presude) ... – ne daju osnove za ukidanje ili preinaku odluke Žalbenog suda (kunnen niet tot cassatie leiden). Imajući u vidu članak 81. Zakona o organizaciji sudova (Wet op de rechterlijke organisatie), ne nalazi se potreba za daljnjim obrazlaganjem jer žalba ne sadrži pravno pitanje čije bi rješavanje bilo u interesu jedinstvene primjene prava ili razvoja prava.”
3. Nastavak osnovnog postupka
95. Nakon presude Vrhovnog suda osnovni postupak nastavljen je samo u odnosu na Nizozemsku. Podnositelji zahtjeva naveli su kako je tužena država radnje i propuste "prije agresije, za vrijeme napada i nakon pada Srebrenice" u cijelosti pripisala Ujedinjenim narodima, otklanjajući tako sa sebe bilo kakvu odgovornost.
96. Po saznanjima Suda, postupak se još uvijek vodi pred sudom prvog stupnja.
C. Mjerodavno domaće pravo
1. Ustav Kraljevine Nizozemske
97. Odredbe Ustava Kraljevine Nizozemske (Grondwet voor het Koninkrijk der Nederlanden) mjerodavne za ovaj predmet glase:
Članak 93.
“Međunarodni ugovori i odluke međunarodnih institucija primjenjuju se samim donošenjem i postaju obvezujuće nakon objave.”
Članak 94.
“Zakonski propisi na snazi u Kraljevini Nizozemskoj neće se primjenjivati ukoliko je njihova primjena u sukobu s odredbama obvezujućih međunarodnih ugovora ili odlukama međunarodnih institucija.”
2. Zakon o općim propisima Kraljevine Nizozemske
98. U mjerodavnom dijelu, Zakon o općim propisima Kraljevine Nizozemske (Wet Algemene Bepalingen) propisuje slijedeće:
Članak 13a
“Nadležnost sudova i prisilno izvršenje sudskih odluka i ovršnih službenih akata (authentieke akten) iznimno može biti ograničena odredbama međunarodnog prava.”
3. Zakon o parničnom postupku
99. U mjerodavnom dijelu, Zakon o parničnom postupku (Wetboek van Burgerlijke Rechtsvordering) propisuje kako slijedi:
Članak 7.
“1. Ukoliko nadležnost nizozemskog suda za vođenje postupka (zaken) pokrenutog tužbom (dagvaarding) proizlazi iz mjesta prebivališta jednog tuženika, tada će sud biti nadležan i u odnosu na ostale tuženike u istom postupku (geding), pod uvjetom da postoji isti osnov tužbe u odnosu na sve tuženike pa razlozi učinkovitosti opravdavaju zajedničko vođenje postupka. ...”
4. Zakon o organizaciji sudova
100. Kao relevantan za postupak koji se vodi pred Sudom, Zakon o (organizaciji) sudova (Wet op de rechterlijke organisatie) propisuje slijedeće:
Članak 81.
“Ako Vrhovni sud utvrdi da razlozi revizije ne predstavljaju osnov za ukidanje sudske odluke protiv koje je ista izjavljena, jer nije istaknuto materijalno pravno pitanje čije je rješavanje u interesu jednakosti svih pred zakonom, sud će istu odbaciti pozivajući se u obrazloženju na taj razlog.”
5. Zakon o sudskim izvršiteljima iz 2001.
101. U svom mjerodavnom dijelu, Zakon o sudskim izvršiteljima iz 2001. (Gerechtsdeurwaarderswet 2001) propisuje kako slijedi:
Članak 2.
“1. Sudski izvršitelj je javni dužnosnik zadužen za obavljanje dužnosti sudskog dostavljača i drugih dužnosti propisanih zakonom koje su isključivo propisane za sudskog izvršitelja, isključujući ostale ovisno o okolnostima slučaja. Sudski izvršitelj posebice je zadužen za:
a. dostavu sudskih pismena i drugih službenih obavijesti (het doen van dagvaardingen en andere betekeningen) kojima se pokreće sudski postupak ili pismena kojima se izmjenjuju podnesci u sudskim postupcima; ...”
Članak 3a.
“1. Sudski izvršitelj koji je dobio nalog izvršiti službenu dostavu, a smatra da bi izvršenje naloga moglo biti u suprotnosti s obvezama države prema međunarodnom pravu, bez odgode će izvijestiti Ministra pravosuđa o nalogu koji je zaprimio sukladno pravilima upravnog postupka.
2. Ministar može izdati rješenje kojim se sudskom izvršitelju priopćava da je službena dostava za koju je već izdan nalog ili se ima izdati, ili koju je već izvršio, protivna obvezama države sukladno međunarodnom pravu.
...
5. Ukoliko sudski izvršitelj zaprimi rješenje navedeno u drugom stavku, a službena dostava još nije izvršena, onda će rješenje izdano od strane Ministra imati za posljedicu da sudski izvršitelj više nije ovlašten izvršiti službenu dostavu. Službena dostava izvršena protivno stavku 1. ovog članka smatrat će ništavom. ...”
6. Mjerodavna sudska praksa domaćih sudova
(a) Predmet Udruženje Građana “Žene Srebrenice”
102. U kolovozu 2003. Udruženje Građana “Žene Srebrenice” (Citizens’ Association “Women of Srebrenica”), udruga sa sjedištem u Tuzli, Bosna i Hercegovina, zatražila je od Okružnog suda u Haagu zakazivanje preliminarnog pripremnog ročišta na kojem će biti saslušani svjedoci (voorlopig getuigenverhoor), a sve u svrhu pokretanja sudskog postupka protiv Nizozemske.
103. Dana 27. studenog 2003. Okružni sud donio je odluku (LJN AN8978) kojom je odbio taj zahtjev. Sud je zauzeo stajalište da je, u nedostatku mjerodavne sudske prakse, potrebno prethodno riješiti načelno pitanje, kada i u kojim slučajevima se država može smatrati odgovornom za postupke vojnog kontingenta koji djeluje pod zapovjedništvom i kontrolom Ujedinjenih naroda kao što je to primjerice Nizozemski bataljon. Takva odluka ne može biti donijeta u postupku preliminarnog saslušanja svjedoka; već zahtijeva provođenje postupka o samom meritumu zahtjeva. U svakom slučaju, dokumentacija, koja je vrlo opsežna i uključuje Izvješće NIOD Instituta za ratne studije, holokaust i Izvješće o službenoj istrazi Nizozemske, trebala bi biti dostatna Udruzi za procjenu izgleda za uspjeh u sporu, tim više što je većina svjedoka predloženih od strane udruge već saslušana u tijeku te dvije provedene istrage.
(b) Predmet Mustafić i Nuhanović
104. Pred nizozemskim sudom pokrenute su dvije građanske parnice protiv Nizozemske od strane preživjelih rođaka osoba ubijenih u srebreničkom masakru.
105. Tužitelj u prvom slučaju (Mustafić protiv Nizozemske) je obitelj električara koji je de facto bio zaposlenik Nizozemskog bataljona, ali nije uživao status osobe izravno zaposlene u Ujedinjenim narodima. Tužitelji navode da je 13. srpnja 1995. Nizozemska prekršila ugovor obzirom je zamjenik zapovjednika Nizozemskog bataljona odbio zahtjev g. Mustapića da sa svojom obitelji ostane u Potočarima, što je rezultiralo time da je isti bio primoran napustiti bazu, a vodstvo Nizozemskog bataljona imalo je dužnost štiti ga na način da mu omogući ostanak u bazi i da ga potom evakuira uz pratnju vojske Nizozemskog bataljona. Alternativno su naveli da je riječ o kaznenom djelu. Tužitelj u drugom slučaju (Nuhanović protiv Nizozemske) je g. Nuharović koji je de facto bio zaposlenik Nizozemskog bataljona, za koji je radio kao prevoditelj, iako formalno nije imao status zaposlenika Ujedinjenih naroda; njemu su u srebreničkom masakru ubijeni otac i brat. On se poziva na prijestup zamjenika zapovjednika Nizozemskog bataljona koji je zapovjedio dvojici muškaraca u popodnevnim satima 13. srpnja 1995. da napuste bazu.
106. Oba slučaja razmatrana su u istom postupku, prvo od strane Okružnog suda u Haagu, a potom od strane Žalbenog suda u Haagu.
107. U prvom stupnju, Okružni je sud presudio da se tužba može odnositi isključivo na Ujedinjene narode. Nizozemski bataljon bio je pod zapovjedništvom i kontrolom Ujedinjenih naroda; sporni događaji odigrali su se u Bosni i Hercegovini, suverenoj državi nad kojom ni Ujedinjeni narodi ni Nizozemska nisu imali jurisdikciju.
108. Obitelj Mustafić i g. Nuhanović podnijeli su žalbu Žalbenom sudu u Haagu.
109. Žalbeni sud donio je dvije odvojene presude 05. srpnja 2011., LJN BR0132 (Mustafić) i LJN BR0133 (Nuhanović), koje su u svom relevantnom dijelu identične. Sud je naložio saslušanje svjedoka na okolnosti koje se tiču samog procesa, što nije relevantno za slučaj pred ovim Sudom.
110. Odlučujući o osnovanosti zahtjeva u dva meritorno identična postupka, Žalbeni sud je presudama od 26. srpnja 2012., LJN BW9014 (Mustafić) i LJN BW9015 (Nuhanović), ukinuo presude Okružnog suda i utvrdio Nizozemsku odgovornom za štetu prouzročenu tužiteljima koja su isti pretrpjeli zbog smrti svojih rođaka.
111. Tužena država je podnijela reviziju Vrhovnom sudu pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U savjetodavnom mišljenju upućenom Vrhovnom sudu 3. svibnja 2013. Državni odvjetnik (advocaat-generaal) predložio je Vrhovnom sudu da odbaci uložene revizije (LJN BZ9228, CPG 12/03329).
PRIGOVORI
112. Podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članka 6. Konvencije, prvo, da je dodjelom imuniteta Ujedinjenim narodima povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu, a kao drugo, da je Vrhovni sud šturim obrazloženjem odbacio njihov zahtjev da Europski sud pravde donese odluku o prethodnom pitanju.
113. Žalili su se na temelju članka 13. Konvencije da se priznanjem imuniteta Ujedinjenim narodima omogućilo Nizozemskoj da izbjegne odgovornost prema podnositeljima jer prebacivanjem krivnje na Ujedinjene narode podnositelji zahtjeva gube mogućnost učinkovito ostvarivati svoja prava pred sudom.
PRAVO
A. Stavovi podnositelja zahtjeva Udruženja ‘‘Majke Srebrenice’’
114. Glede toga mogu li se svi podnositelji zahtjeva smatrati "žrtvama" u smislu članka 34. Konvencije, Sud je zaključio da taj koncept valja tumačiti samostalno i neovisno od domaćih poimanja koji se odnose na pravni interes za pokretanje postupka odnosno aktivnu legitimaciju. Prema mišljenju Suda, mora postojati izravna veza između podnositelja zahtjeva i štete koju su navodno pretrpjeli, a koja je šteta posljedica povrede prava kako bi isti mogli s uspjehom tvrditi da su žrtva povrede jednog ili više prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njenim Protokolima (vidi, među ostalim izvorima, Association des amis de Saint-Raphaël et de Fréjus protiv Francuske (dec.), br. 45053/98, 29. veljače 2000. u odnosu na podnositelja zahtjeva udrugu; i De Telegraaf Uitgeversmaatschappij BV i drugi protiv Nizozemske (dec.), br. 39315/06, 18. svibnja 2010., u odnosu na podnositelje zahtjeva Nederlandse Vereniging van Journalisten (Nizozemska udruga novinara) i Genootschap van Hoofdredacteuren Nederlands (Nizozemsko društvo glavnih urednika)).
115. Sud je zapravo osporio aktivnu legitimaciju podnositelja zahtjeva-nevladine organizacije osnovane isključivo u cilju obrane prava žrtava (vidi Smits, Kleyn, Mettler Toledo BV et al., Raymakers, Vereniging Landelijk Overleg Betuweroute i Van Helden protiv Nizozemske (dec.), br. 39032/97, 39343/98, 39651/98, 43147/98, 46664/99 i 61707/00, 3. svibnja 2001. u odnosu na podnositelja zahtjeva Vereniging Landelijk Overleg Betuweroute); te čak nevladinih organizacija čije je svrha braniti ljudska prava (vidi Van Melle i drugi protiv Nizozemske (dec.), br. 19221/08, 29. rujna 2009., u odnosu na podnositelja zahtjeva Liga voor de Rechten van de Mens).
116. Prvi podnositelj zahtjeva, Udruženje Majke Srebrenice, je udruga osnovana u svrhu promicanja prava preživjele rodbine ubijenih u srebreničkom masakru. Činjenica je, međutim, da prvi podnositelj zahtjeva – udruga – sama po sebi nije pogođena povredama kojima se prigovara na temelju članaka 6. i 13. Konvencije: "građanska prava i obveze" same udruge nisu predmet spora, niti su udruzi kao takvoj povrijeđena prava zajamčena Konvencijom (vidi Smits, Kleyn, Mettler Toledo BV et al., Raymakers, Vereniging Landelijk Overleg Betuweroute i Van Helden protiv Nizozemske (dec.), citirano). Stoga udruga ne može tvrditi da je "žrtva" povrede ovih odredbi u smislu članka 34. Konvencije.
117. Iz toga slijedi da je u onoj mjeri u kojoj je zahtjev podnesen od strane prvog podnositelja zahtjeva nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije u smislu članka 35. st 3. (a) te ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. st. 4.
B. Navodna povreda članka 6. Konvencije
118. Podnositelji zahtjeva žalili su se na povredu članka 6. Konvencije , koji u svom mjerodavnom dijelu propisuje slijedeće:
“Radi utvrđivanja svojih prava i obveza... svatko ima pravo na pravično ... suđenje ...... pred sudom ...”
1. Primjenjivost članka 6.
119. Članak 6. st. 1. se primjenjuje na sporove (contestations) koji se tiču građanskih “prava” za koja se može reći, odnosno dokazati, da su zajamčena domaćim zakonom, bez obzira da li su ta prava ujedno zaštićena Konvencijom (vidi, između ostalih odluka, Cipar protiv Turske [GC], br. 25781/94, st. 233., ECHR 2001‑IV; Al-Adsani protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 35763/97, st. 46., ECHR 2001‑XI; Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 37112/97, st. 24., ECHR 2001‑XI (isječci); Cudak protiv Litve [GC], br. 15869/02, st. 45., ECHR 2010; i Sabeh El Leil protiv Francuske [GC], br. 34869/05, st. 40., 29. lipanj 2011.). Postupak mora biti stvaran i utemeljen; može se odnositi ne samo na stvarno postojanje nekog prava, već i na djelokrug njegove primjene i način ostvarivanja, i konačno, ishod postupka mora se izravno odnositi na utvrđivanje postojanja prava o kojemu je riječ (vidi, između mnogih drugih izvora, Zander protiv Švedske, 25. studenog 1993., st. 22, Serija A br. 279 B; Marković i drugi protiv Italije [GC], br. 1398-1303, st. 93., ECHR 2006 XIV; i Micallef protiv Malte [GC], br. 17056/06, st. 74., ECHR 2009).
120. Sud prihvaća da je pravo na koje se podnositelji zahtjeva pozivaju, temeljeno na domaćem ugovornom i obveznom pravu (st. 55.), građansko-pravne naravi. Nema sumnje da predmet spora upravo to pravo; da je utvrđivanje tog prava važno, te da je ishod postupka koji se s tim u svezi vodi presudan za utvrđivanje tog prava. Imajući u vidu postupanje po zahtjevu podnositelja od strane domaćih sudova, i presude Žalbenog suda u Haagu od 26. lipnja 2012. u predmetima Mustafić i Nuhanović (vidi st. 110.), Sud je štoviše spreman pretpostaviti da je zahtjev podnositelja "utemeljen" u smislu nizozemskog domaćeg prava (vidi, mutatis mutandis, Al-Adsani, citirano, st. 48). Ukratko, članak 6. je primjenjiv.
2. Imunitet Ujedinjenih naroda
(a) Navodi podnositelja zahtjeva
121. Podnositelji zahtjeva prigovarali su da je priznanjem imuniteta Ujedinjenim narodima od jurisdikcije nizozemskih sudova povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu.
122. Članak 105. Povelje Ujedinjenih naroda po samoj svojoj formulaciji priznaje Ujedinjenim narodima imunitet funkcionalnog karaktera, a ne apsolutnog. Taj imunitet je opravdan, i ograničen, potrebom organizacije da nesmetano ispunjava svoje zadaće. Prema tome, kad god se Ujedinjeni narodi pozovu na svoj imunitet, sudovi su dužni utvrditi da li postoji funkcionalna potreba za imunitetom.
123. Imunitet od sudbenosti međunarodnih organizacija različit je od imuniteta koji uživaju države. Dok je imunitet od sudbenosti stranih država temeljen na suverenoj jednakosti, po principu "par in parem non habet imperium", pravo pojavljivanja pred sudom nije samim time onemogućeno; postoji mogućnost pokretanja postupaka protiv stranih država pred njihovim domaćim sudovima.
124. Članak II, st. 2. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda propisuje mogućnost izričitog odricanja imuniteta od strane Ujedinjenih naroda. Štoviše, ICJ, u stavku 61. svog Savjetodavnog mišljenja o imunitetu od sudbenosti specijalnog izvjestitelja Komisije za ljudska prava, utvrđuje da se imunitet koji uživa službenik Ujedinjenih naroda (u konkretnom slučaju izvjestitelj o ljudskim pravima) presumira, pa mu se mora priznati "najveća moguća težina" od strane domaćih sudova, međutim može se ukinuti ukoliko za to postoje ‘‘veoma opravdani razlozi’’.
125. Članak VIII, odjeljak 29. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda nalaže Ujedinjenim narodima da donesu pravila o načinima prikladnog rješavanja sporova. Iz toga proizlazi da postoji potreba za izbjegavanjem situacija u kojima bi imunitet Ujedinjenih naroda mogao de facto prouzročiti ugrožavanje pravde.
126. Sud se također kroz vlastitu sudsku praksu bavio važnim pitanjem dostupnosti alternativnih pravnih sredstava u postupcima u kojima međunarodne organizacije uživaju imunitet od domaće sudbenosti, posebice u predmetu Waite i Kennedy protiv Njemačke, citirano.
127. Kad je riječ o konkretnom slučaju, glavni tajnik Ujedinjenih naroda je 1999. godine priznao kako je došlo do pogrešne prosudbe te da su učinjene brojne greške. Zaključio je da "međunarodna zajednica kao cjelina", uključujući "Vijeće sigurnosti, Kontakt skupinu i druge vlade koje [su] pridonijele zakašnjeloj uporabi sile u ranim fazama rata, kao i ... Tajništvo Ujedinjenih naroda i misije na terenu" snose odgovornost za učinjene propuste.
128. Masakr u Srebrenici je nedvojbeno čin genocida, što je utvrdio ICTY-a (u predmetu Krstić) i Međunarodni sud pravde (u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore). Presuda u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore ima poseban značaj obzirom je ista nametnula obvezu sprječavanja genocida: države su dužne, u tu svrhu, poduzeti sve mjere u njihovoj moći, te ne mogu izbjegavati međunarodnu odgovornost tvrdeći, ili čak dokazujući da su im dostupna sredstva nisu bila dostatna, s obzirom da se zajedničkim naporima nekoliko država mogao spriječiti zločin genocida.
129. Sadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda, u odgovoru na podnesak podnositelja zahtjeva u ovom predmetu, izjavio je da osobe koje su preživjele pokolj u Srebrenici imaju "apsolutno pravo" tražiti pravdu zbog "najtežeg zločina počinjenog na europskom tlu od Drugog svjetskog rata" i podržao je njihov zahtjev. Isto tako, u obraćanju Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 8. listopada 2009. tadašnji predsjednik ICTY-a kritizirao je neuspjeh međunarodne zajednice da žrtvama sukoba koji su se dogodili na području bivše Jugoslavije osigura učinkovita pravna sredstva.
130. Vrhovni sud nije ispravno tumačio predmet Waite i Kennedy pozivajući se na razlike između Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija. Sud u presudi Waite i Kennedy nije u tom smislu utvrdio razliku. Nadalje, komentirajući odredbe Nacrta međunarodne pravne komisije o odgovornosti međunarodne organizacije, Tajništvo Ujedinjenih naroda ukazalo je na razlike između država i međunarodnih organizacija, s jedne strane i međunarodnih organizacija između sebe s druge strane, međutim navelo je da smatra kako su Ujedinjeni narodi međunarodna organizacija u smislu odredbi Nacrta. Nikakva razlika nije istaknuta ni od srane Instituta za međunarodno pravo, primjerice, u Rezoluciji o pravnim posljedicama za države članice koje ne ispunjavaju obveze preuzete prema međunarodnih organizacija u odnosu na treće, kao ni od strane Udruženja za međunarodno pravo, koje je definiralo opseg djelovanja međunarodne organizacije "u pravom smislu te riječi", bez obzira radilo se o Ujedinjenim narodima.
131. Vrhovni sud također je pogrešno izvukao zaključak iz odluke Suda u predmetu Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške da Ujedinjeni narodi uživaju apsolutni imunitet od sudbenosti država članica. Odluka Suda uopće se nije odnosila na imunitet od domaće jurisdikcije: Sud je, u konkretnom slučaju utvrdio kako nije nadležan ratione personae u odnosu na Ujedinjene narode.
132. Presuda Vrhovnog suda imala je za posljedicu lišavanje prava podnositelja zahtjeva na "pristup sudu" u cijelosti. Nije postojala nikakva alternativna mogućnost da pred domaćim sudovima podnositelji zahtjeva ostvaruju svoja prava protiv Ujedinjenih naroda. Nepostojanje alternativne mogućosti sudovanja sukladno stavovima ovog Suda nespojivo je s člankom 6. Konvencije i načelima utvrđenim u presudama Waite i Kennedy, i (u odnosu na suvereni imunitet stranih država) Fogarty protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 37112/97, ECHR 2001 XI (isječci); Cudak protiv Litve [GC], br. 15869/02, ECHR 2010; Sabeh El Leil protiv Francuske [GC], br. 34869/05, 29. lipnja 2011.; i Wallishauser protiv Austrije, br. 156/04, 17. srpnja 2012.
133. Vrhovni sud propustio je uzeti u obzir članak II, odjeljak 29. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda, koja odredba zahtijeva od Ujedinjenih naroda da uspostave sustav pravila o načinima prikladnog rješavanja sporova u kojima su stranka. Vrhovni sud je time učinio nešto što je "očigledno apsurdno ili nerazumno", u smislu članka 32. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora. Umjesto toga, domaći sudovi, a i sam Sud, moraju imati na umu poseban karakter Europske konvencije o ljudskim pravima kao međunarodnog ugovora o ljudskim pravima, te preporuke međunarodnih tijela: primjerice Komisije za međunarodno pravo i Udruženja za međunarodno pravo.
134. Na kraju, Vrhovni sud nije uspio uravnotežiti sukobljene interese. Bez obzira na interes Ujedinjenih naroda koji uživaju imunitet od sudbenosti država članica, apsolutni imunitet ne može biti prihvatljiv, ukoliko nisu dostupni alternativni oblici rješavanja sporova. Obzirom se glavni tajnik Ujedinjenih naroda nije izričito odrekao imuniteta u ime organizacije, nizozemski sudovi tu su činjenicu trebali smatrati dostatnim razlogom za ispitivanje osnovanosti tužbe podnositelja zahtjeva.
(b) Ocjena Suda
i. Opseg predmeta pred Sudom
135. Postupci pokrenuti od strane podnositelja zahtjeva u Nizozemskoj nisu prvi sudski postupci pokrenuti u svezi s pokoljem u Srebrenici. Tužbe povezane s masakrom u Srebrenici podnijete su protiv Republike Srpske pred domaćim sudbenim tijelom Bosne i Hercegovine, Domom za ljudska prava; iako to tijelo nije bilo ratione temporis nadležno za razmatranje samog genocida, prepoznalo je patnju koju je u vremenu koje je uslijedilo pretrpjela preživjela rodbina žrtava i s tim u svezi donijelo je presude (vidi st. 48. gore).
136. Sud primjećuje da su u Francuskoj, Nizozemskoj i Republici Srpskoj pokrenute opsežne i manje opsežne službene istrage radi ispitivanja okolnosti vezanih uz masakr (vidi st. 26-40 gore). Jedna je takva službena istraga imala za posljedicu podnošenje ostavke nizozemske vlade (vidi st. 30. gore).
137. Međutim, utvrđivanje odgovornosti bilo Ujedinjenih naroda, bilo Nizozemske odnosno bilo koje druge pravne ili fizičke osobe za srebrenički masakr i njegove posljedice, ne potpada u nadležnost ovog Suda u konkretnom slučaju. Niti je Sud ovlašten utvrđivati da li je Glavni tajnik Ujedinjenih naroda imao moralnu ili pravnu obvezu odreći se imuniteta u ime Ujedinjenih naroda. Sud je isključivo nadležan ispitati je li Nizozemska, priznajući Ujedinjenim narodima imunitet od domaće sudbenosti, povrijedila pravo podnositelja zahtjeva na "pristup sudu", koje je pravo zajamčeno člankom 6. Konvencije.
138. Sud ponavlja da stupanj dostupnosti zajamčen nacionalnim zakonodavstvom mora bit dostatan da osigura pojedincu "pravo na pristup sudu", imajući u vidu načelo vladavine prava u demokratskom društvu (vidi Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 28. svibnja 1985., st. 57., Serija A br. 93; Bellet protiv Francuske, 4. prosinca 1995., st. 36, Serija A br. 333-B; i F.E. protiv Francuske, 30. listopada 1998., st. 46, Izvješća o presudama i odlukama VII 1998). Neosporno je da dodjeljivanje imuniteta od sudbenosti bilo kojoj osobi, javnoj ili privatnoj, utječe na pravo na pristup sudu zajamčen člankom 6. st. 1. Konvencije, (vidi Sabeh el Leil, citirano, st. 50).
ii. Primjenjiva načela
139. Načela utvrđena sudskom praksom Suda:
(a) Članak 6. st. 1. osigurava svakome pravo da svoj zahtjev vezan za građanska prava i obveze ostvaruje pred sudom ili nadležnim tijelom. Na taj način odredba citiranog članka utjelovljuje "pravo na suđenje", gdje pravo pristupa, odnosno pravo pokretanja postupka pred sudovima u građanskim stvarima, predstavlja samo jedan aspekt tog prava (vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. veljače 1975., st. 36., Serija A br. 18;. vidi, između ostalih izvora, Waite i Kennedy, citirano, st. 50., i Beer i Regan, citirano, st. 49.).
(b) Pravo pristupa sudovima zajamčeno člankom 6. st. 1. Konvencije nije apsolutno, i može biti ograničeno; pravo može iznimno izrijekom biti ograničeno jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom smislu, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva Konvencije donosi Sud. Mora biti ispunjen uvjet da iznimke ne ograničavaju niti umanjuju pravo pojedinca na pristup sudu na način da mu to pravo uopće nije dostupno ili mu je dostupno u mjeri koja narušava samu bit tog prava. Nadalje, ograničenje tog prava neće biti u skladu s člankom 6. st. 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih izvora, Waite i Kennedy, citirano, st. 59).
(c) Priznanje povlastica i imuniteta međunarodnim organizacijama prikladno je sredstvo osiguranja nesmetanog djelovanja organizacije slobodnog od jednostranog utjecaja pojedinih vlada. Priznavanje imuniteta međunarodnim organizacijama od sudbenosti država članica konstitutivnim instrumentima ili dodatnim ugovorima uobičajena je dugogodišnja praksa uspostavljena u interesu nesmetanog djelovanja tih organizacija. Smisao takve prakse je poboljšanje širenja i jačanja međunarodne suradnje u svim područjima suvremenog društva. U tom kontekstu, imunitet od sudskog progona država članica koji se priznaje međunarodnim organizacijama ima legitiman cilj (vidi, posebice, Waite i Kennedy, st. 63).
(d) Slučajevi gdje države osnivaju međunarodne organizacije u cilju jačanja ili produbljivanja suradnje na pojedinim područjima djelovanja u koju svrhu im priznaju imunitet, mogu dovesti u pitanje zaštitu temeljnih prava. Bilo bi u suprotnosti sa samim smislom i svrhom Konvencije, da se države ugovornice na taj način oslobađaju odgovornosti prema Konvenciji u pogledu radnji pokrivenih propisanim povlasticama i imunitetima. Valja podsjetiti da je namjera Konvencije jamčiti ne teoretska niti iluzorna prava, već prava koja su praktična i djelotvorna. To osobito vrijedi za pravo na pristup sudovu koje je usko povezano s drugim važnim pravom u demokratskom društvu, pravom na pravično suđenje (Waite i Kennedy, st. 67). Stoga ne bi bilo u skladu s vladavinom prava u demokratskom društvu ili s osnovnim načelom iz članka 6. st. 1. – posebno da se tužbe civilne naravi imaju razmatrati pred sudom - ako bi država, bez ograničenja ili kontrole od strane tijela Konvencije, mogla isključiti sudove iz nadležnosti za rješavanje čitavog niza tužbi građansko-pravne naravi ili bi mogla uživati imunitet od građanske odgovornosti u odnosu na određenu kategoriju ljudi (vidi, mutatis mutandis, Sabeh el Leil, citirano, st. 50.).
(e) Konvencija se, uključujući i članak 6., ne može tumačiti u vakuumu. Sud mora voditi računa o posebnoj prirodi Konvencije kao međunarodnog ugovora o ljudskim pravima, ali također mora uzeti u obzir relevantna pravila međunarodnog prava (vidi, među ostalim izvorima i mutatis mutandis, Loizidou protiv. Turske (osnove), presuda od 18. prosinca 1996., st. 43, Izvješća 1996-VI; Al-Adsani, citirano, st. 55.; i Nada protiv Švicarske [GC], br. 10593/08, st. 169, ECHR 2012). Konvenciju također valja tumačiti, koliko je to moguće, u skladu s drugim pravilima međunarodnog prava čiji je ona sastavni dio, uključujući i onim pravilima međunarodnog prava koja se odnose na priznavanje imuniteta države (Sud dodaje: ili međunarodne organizacije) (vidi Loizidou, citirano, st. 43; Fogarty, citirano, st. 35; Cudak, citirano, st. 56; i Sabeh el Leil, citirano, st. 48).
(f) Mjere koje poduzme neka od Visokih ugovornih stranka, a koje održavaju opće prihvaćena pravila međunarodnog javnog prava glede imuniteta država članica (Sud bi dodao: ili imuniteta međunarodnih organizacija) ne mogu se načelno smatrati mjerama kojima se nesrazmjerno ograničava pravo na pristup sudu kako je utvrđeno u članku 6. st. 1. Obzirom je pravo na pristup sudu sastavni dio prva na pravično suđenje zajamčenog odredbom citiranog članka, neka su stoga ograničenja prava na pristup sudu specifična. Primjere takovih ograničenja međunarodna zajednica prihvaća doktrinom o imunitetu od sudbenosti država članica, bilo da je riječ o imunitet strane suverene države ili međunarodne organizacije (vidi Fogarty, citirano, st. 36, i Cudak , citirano, st. 57).
(g) Prilikom preuzimanja novih međunarodnih obveza, pretpostavlja se da države članice ne odstupaju od ranije preuzetih obveza. Ukoliko istovremeno postoji više međusobno kontradiktornih preuzetih obveza, međunarodna sudska praksa i akademska mišljenja nastojat će ih harmonizirati na način da usklade njihovo djelovanje i izbjegnu sukobe djelovanja. Dvije odvojene obveze moraju biti usklađene što je više moguće kako bi proizvele učinke koji su u potpunosti u skladu s postojećim zakonom (vidi Nada protiv Švicarske, citirano, st. 170.).
iii. Primjena navedenih načela
140. Tvrdnje podnositelja zahtjeva počivaju na tri temeljne postavke. Prva je priroda imuniteta od sudbenosti koji uživaju međunarodne organizacije, a koji je imunitet prema navodima podnositelja funkcionalan; kao takav, razlikuje se od suverenog imuniteta kojeg uživaju strane države, koji je temeljen na međusobnoj jednakosti država. Druga postavka je priroda zahtjeva podnositelja, koji proizlazi iz čina genocida počinjenog u Srebrenici što je značajnije od bilo kakvog imuniteta kojeg bi Ujedinjeni narodi mogli uživati. Treća postavka je nedostatak bilo kakve alternativne mogućnosti ostvarivanja prava protiv Ujedinjenih naroda pred sudom. Sud će razmotriti svaku od navedenih postavki.
α. Priroda imuniteta koji uživaju Ujedinjeni narodi
141. Sud prihvaća da postoje različita shvaćanja imuniteta Ujedinjenih naroda u praksi država članica i međunarodnoj pravnoj doktrini. Tako je, u presudi od 15. rujna 1969. (Manderlier protiv Ujedinjenih naroda i Belgije), Pasicrisie Belge, 1969., II, str. 247., (1969) International Law Reports 169, Žalbeni sud u Bruxellesu zaključio da je imunitet apsolutan. Nasuprot tome, u predmetu Askir protiv Boutros Ghali, 933 F.Supp. 368 (1996), Okružni sud u New Yorku zaključio je da je imunitet Ujedinjenih naroda pod uvjetima propisanim odgovarajućim pravilima o ograničenju imuniteta suverene države, u pogledu vojnih operacija, acta iure imperii. Tajništvo Ujedinjenih naroda ukazuje, da mirovne snage koje se smatraju "pomoćnim organima" Ujedinjenih naroda, ispunjavaju uvjete "naredbenog i kontrolnog" kriterija što se tiče odgovornosti, ali utvrđuje da organizacija uživa imunitet od domaće sudbenosti (Izvješće Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda "Financiranje zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda, Povjerenstva Ujedinjenih naroda za obnovu u Hrvatskoj, Snaga Ujedinjenih naroda za sprječavanje nezaposlenosti i sjedišta mirovnih snaga Ujedinjenih naroda i "Administrativni i proračunski aspekti financiranja mirovnih operacija Ujedinjenih naroda: financiranje mirovnih operacija UN-a ", Doc A/51/389, stavak 7 i 17," Odgovornost međunarodne organizacije: Komentari i primjedbe primljene od međunarodnih organizacija ", UN Doc. A/CN.4/637/ Add.1). Odredbe Nactra Komisije za međunarodno pravo o odgovornosti međunarodne organizacije su "bez predrasuda" sadržana u Povelji Ujedinjenih naroda (Šezdeset treća sjednica Komisije za međunarodno pravo, UN Doc. A/66/10, Godišnjak Komisije za međunarodno pravo 2011, vol. II, drugi dio;. vidi čl. 67.)
142. Stručna mišljenja također potvrđuju da međunarodne organizacije uživaju imunitet od sudbenosti domaćih sudova. Udruženje međunarodnog prava opisuje imunitet od domaće sudbenosti međunarodnih organizacija kao ‘‘ključnom preprekom za poduzimanje pravnih radnji od strane država nečlanica’’ (Udruženje međunarodnog prava, Izvješće sa sedamdeset i prve sjednice u Berlinu, 16-21 kolovoz 2004., st.164. pa nadalje, i str. 209). To je također mišljenje Instituta za međunarodno pravo (Pravne posljedice za države članice u slučaju neispunjenja obveza međunarodnih organizacija preuzetim prema trećima, sjednica u Lisabonu, 1995, Annuaire de l’Institut de droit international 66-I, str. 251 nadalje). Institut za međunarodno pravo smatra, de lege ferenda, da je nužno osigurati pravna sredstva kako bi se pojedincima omogućilo ostvarivanje prava od međunarodnih organizacija gdje to do tada nije bilo moguće, navodeći čak da bi se ta uloga mogla dodijeliti domaćim sudovima ukoliko ne postoji izravna mogućnost rješavanja spora pred nadležnim tijelom međunarodne organizacije (loc. cit., str. 228).
143. Sud u svoje ime ponavlja da njegova uloga nije autoritativno definirati značenje odredaba Povelje Ujedinjenih naroda i drugih instrumenata međunarodnog prava. Ipak, Sud mora ispitati da li ti instrumenti sadrže prihvatljive temelje, u stvarima koje su predmet razmatranja Suda (vidi Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške, citirano, st. 122).
144. Štoviše, kao što je ranije navedeno (vidi st. 139 (e)), Konvencija čini sastavni dio međunarodnog prava. Kao takva posljedično se primjenjuje na utvrđivanje odgovornost države članice za postupanje sukladno vladajućim načelima međunarodnog prava, iako valja voditi računa o posebnoj prirodi same Konvencije kao međunarodnog ugovora o ljudskim pravima. Obzirom je Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. usvojena nakon Povelje Ujedinjenih naroda, Opća konvencija o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda i Konvencija ne može se izravno primjenjivati (vidi čl. 4. Bečke konvencije), pa stoga Sud mora voditi računa o odredbama Konvencije u onoj mjeri u kojoj one tumače tada važeće odredbe međunarodnog prava, a posebno čl. 31. st. 3. (c) (vidi Golder, citirano, st. 29.; kao novije izvore i mutatis mutandis, Al-Adsani, citirano, st. 55; Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške, citirano, st. 122.; i Cudak, citirano, st. 56).
145. Članak 103. Povelje Ujedinjenih naroda propisuje da u slučaju sukoba između obveza članova Ujedinjenih naroda na temelju Povelje i njihovih obveza na temelju bilo kojeg drugog međunarodnog sporazuma, prevladat će obveze iz Povelje. Sud je bio u prilici iznijeti svoj stav u pogledu učinka citirane odredbe, kao i obvezama koje nastaju za Vijeće sigurnosti korištenjem ovlasti iz Povelje Ujedinjenih naroda, i to izlaganjem svog tumačenja Konvencije (vidi Al-Jedda protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 27021/08, st. 102., ECHR 2011):
“...Sud mora uzeti u obzir ciljeve zbog koje su osnovani Ujedinjeni narodi Održavanje međunarodnog mira i sigurnosti cilj je naveden u prvom stavku članka 1. Povelje Ujedinjenih naroda, dok je u trećem stavku propisano da su Ujedinjeni narodi osnovani u cilju ‘‘postizanja međunarodne suradnje ... razvijanjem i promicanjem poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda.’’ Članak 24. (2) Povelje zahtjeva od Vijeća sigurnosti da u obavljanju svojih dužnosti, s obzirom na primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, ‘‘djeluje u skladu s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda’’. U tom kontekstu, Sud smatra da se u interpretaciji rezolucija Vijeća sigurnosti, mora polaziti od pretpostavke da Vijeće sigurnosti nema namjeru nametati obvezu državama članicama da krše temeljna načela ljudskih prava. U slučaju bilo kakve dvojbe glede pojedine rezolucije Vijeća sigurnosti u tom smislu, Sud mora odabrati tumačenje koje najviše odgovara zahtjevima Konvencije i kojim se izbjegava bilo kakav sukob obveza. U svjetlu važnosti uloge Ujedinjenih naroda u razvijanju i poticanju poštivanja ljudskih prava, Vijeće sigurnosti mora jasno i eksplicitno dati državi članici do znanja da zahtjeva od nje poduzimanje mjera koje nisu u suprotnosti s njezinim obvezama koje proizlaze iz međunarodnog humanitarnog prava.”
Kao što je utvrđeno u predmetu Nada, citirano, st. 172., presumpcija koja se ovdje primjenjuje, oborena je.
146. Sud se sada okreće imunitetu koji je Ujedinjenim narodima dodijeljen od strane nizozemskih sudova.
147. Članak 105. Povelje Ujedinjenih naroda propisuje da Ujedinjeni narodi "uživaju na području svakog svog člana privilegije i imunitete potrebne za postizanje svojih ciljeva”.
148. Članak II, odjeljak 2. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda čak propisuje da Ujedinjeni narodi "uživaju imunitet od sudbenosti, osim kad ga se u određenom slučaju izrijekom odreknu”.
149. Raniji slučajevi u kojima se pred Sudom raspravljalo pitanje imuniteta međunarodnih organizacija od sudbenosti domaćih sudova, sve do sada, uključivali su pitanja vezana uz sporove između međunarodnih organizacija i njihovih službenika (vidi Waite i Kennedy i Beer i Regan, citirani i također Lopez Cifuentes protiv Španjolske (dec.), br. 18754/06, 7. srpnja 2009.).
150. U velikom broju predmeta od Suda je zatraženo da pripiše odluke donijete od strane međunarodne organizacije državi članici Konvencije na temelju pripadnosti države toj organizaciji (vidi Boivin protiv Francuske i 33 druge države (dec.), br. 73250/01 , ECHR 2008; Connolly protiv 15 zemalja članica Vijeća Europe (dec.), br. 73274/01, 9. prosinca 2009; Gasparini protiv Italije i Belgije (dec.), br. 10750/03, 12. svibnja 2009.; Beygo protiv 46 zemalja članica Vijeća Europe (dec.), br. 36099/06, 16. lipnja 2009.; Rambus Inc. protiv Njemačke (dec.), br. 40382/04, 16. lipnja 2009.; i Lechouritou i drugi protiv Njemačke i 26 drugih država članica Europske unije (dec.), br. 37937/07, 3. travnja 2012.) ili na čijem području organizacija ima registrirano sjedište odnosno na području koje se nalazi upravno ili sudsko tijelo te organizacije (vidi, osobito, Berić i drugi protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 36357/04, 36360/04, 38346/04, 41705/04, 45190/04, 45578/04, 45579/04, 45580/04 , 91/05, 97/05, 100/05, 101/05, 1121/05, 1123/05, 1125/05, 1129/05, 1132/05, 1133/05, 1169/05, 1172/05, 1175/05, 1177/05, 1180/05, 1185/05, 20793/05 i 25496/05, 16. listopada 2007.; Galić protiv Nizozemske (dec.), br. 22617/07, ECHR 2009; Blagojević protiv Nizozemske, br. 49032/07, 9. lipnja 2009.; i Djokaba Lambi Longa protiv Nizozemske (dec.), br. 33917/12, ECHR 2012).
151. Osim toga, od Suda je zatraženo da razmotri radnje poduzete od strane država ugovornica na temelju njihove pripadnosti međunarodnim organizacijama. S tim u svezi, Sud je potvrdio presumpciju da ukoliko su temeljna ljudska prava zaštićena na način koji se može smatrati barem jednakovrijednim onome koji propisuje Konvencija, radnje poduzete od strane države sukladno pravnim obvezama koje proizlaze iz članstva u Europskoj uniji, u skladu su i sa zahtjevima same Konvencije (vidi, osobito, Bosphorus Hava Yollari Turizm ve Ticaret Anonim sirketi protiv Irske [GC], br. 45036/98, st. 156., ECHR 2005 VI; i Cooperatieve Producentenorganisatie van de Nederlandse Kokkelvisserij U.A. protiv Nizozemske (dec.), br. 13645/05, ECHR 2009).
152. Ovaj se predmet razlikuje od svih gore navedenih. Suštinski, riječ je o sporu između podnositelja zahtjeva i Ujedinjenih naroda u pogledu korištenja ovlasti Vijeća sigurnosti temeljem Glave VII Povelje Ujedinjenih naroda.
153. Sud će rezolucije Vijeća sigurnosti, kao i Povelju Ujedinjenih naroda i druge instrumente koji reguliraju djelovanje Ujedinjenih naroda, koliko god je to moguće, interpretirati u skladu s obvezama država prema međunarodnom humanitarnom pravu.
154. Sud ističe da obzirom su operacije utvrđene Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda temeljem Glave VII Povelje Ujedinjenih naroda od temeljne važnosti za samu svrhu Ujedinjenih naroda čiji je cilj osiguranje međunarodnog mira i sigurnosti, Konvencija se ne može tumačiti na način da radnje i propusti Vijeća sigurnosti mogu biti predmet ispitivanja domaćih sudova bez suglasnosti Ujedinjenih naroda. Mogućnost da se pred domaćim sudom ispituju misije Ujedinjenih naroda rezultirala bi time da se država članica, putem svojih sudova, miješa u djelovanje Ujedinjenih naroda kao i u učinkovitost same misije (vidi, mutatis mutandis, Behrami i Behrami protiv Francuske i Saramati protiv Francuske, Njemačke i Norveške, citirano, st. 149.).
155. Osim toga, Sud nije u mogućnosti zanemariti savjetodavno mišljenje ICJ-a glede Razlika u imunitetu Posebnog izvjestitelja Komisije za ljudska prava od sudbenosti, Savjetodavno mišljenje I.C.J., Izvješća 1999, str. 62, te mišljenje (dostavljeno 29. travnja 1999.), st. 66., gdje Međunarodni sud pravde navodi kako slijedi:
“Konačno, Sud želi naglasiti da se pitanje imuniteta od sudbenosti razlikuje od pitanja naknade štete koja je nastala kao posljedica radnji koje u ime Ujedinjenih naroda počine njihovi službenici u okviru svoje službene djelatnosti.
Ujedinjeni narodi mogu snositi odgovornost za štetu koja je nastala kao posljedica djelovanja njihovih službenika. Međutim, iz članka VIII, odjeljak 29. Opće Konvencije [o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda] jasno proizlazi da sporovi radi ostvarivanja prava s naslova naknade štete protiv Ujedinjenih naroda nisu u nadležnosti domaćih sudovima, već će se rješavati sukladno pravilima o načinu prikladnog rješavanja sporova i Ujedinjeni narodi dužni su donijeti takva pravila sukladno odjeljku 29. ...”
β. Priroda prigovora podnositelja zahtjeva
156. Podnositelji zahtjeva tvrdi li su da budući se njihov zahtjev temelji na zločinu genocida za koji smatraju odgovornim Ujedinjene narode (i Nizozemsku) u vidu da su ga isti propustili spiječiti, i budući je zabrana genocida pravilo ius cogens, imunitet koji štiti Ujedinjene narode treba biti ukinut.
157. Sud je prepoznao zabranu genocida kao pravilo ius cogens u predmetu Jorgić protiv Njemačke, br. 74613/01, st. 68, ECHR 2007 III. U tom je predmetu Sud utvrdio, sukladno Konvenciji o genocidu, da je Njemačka trebala priznati stvarnu nadležnost domaćeg suda za vođenje postupka (loc. cit., st. 68-70).
158. Međutim, za razliku od predmeta Jorgić, konkretan slučaj ne odnosi se na kaznenu odgovornost, već na imunitet od građansko-prave sudbenosti. Međunarodno pravo ne podržava stav da u sporovima građanskog-pravnog karaktera opravdan razlog za ukidanje imuniteta predstavlja činjenica da se tužba temelji na optužbama za osobito teške povrede odredaba međunarodnog prava, pa čak i pravila ius cogens. U odnosu na suvereni imunitet stranih država taj je stav jasno potvrđen od strane Međunarodnog suda pravde u odluci Imunitet države od sudbenosti (Njemačka protiv Italije: umješač Grčka), presuda od 3. veljače 2012, st. 81-97. Prema mišljenju ovog Suda isto vrijedi i za imunitet koji uživaju Ujedinjeni narodi.
159. Bez obzira na mogućnost cjenjivanja opravdanosti imuniteta službenika Ujedinjenih naroda, kako je to navedeno u st. 61. Savjetodavnog mišljenja o Razlikama u imunitetu Posebnog izvjestitelja Komisije za ljudska prava od sudbenosti, Sud ne pronalazi razloge za donošenje drukčijeg zaključka u pogledu imuniteta koji uživaju Ujedinjeni narodi u ovom slučaju, posebno zato što - za razliku od spornih radnji u odluci Imunitet države od sudbenosti – postupanja koja se u konkretnom slučaju pripisuju Ujedinjenim narodima, bez obzira što se moraju osuditi, u konačnici proizlaze iz rezolucije Vijeća sigurnosti donijete sukladno odredbama Glave VII Povelje Ujedinjenih naroda, pa kao takva imaju temelj u međunarodnom pravu.
160. Također ni izjave sadašnjeg glavnog tajnika Ujedinjenih naroda (Isječci popodnevnog sastanka Marie Okabe, zamjenice glasnogovornika Glavnog tajnika Ban Ki-Moona, Sjedište UN-a, New York, petak, 8. lipnja 2007.) i bivšeg predsjednika ICTY-a (Govor predsjednika ICTY-a na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 8. listopada 2009.), citirane od strane podnositelja zahtjeva, ne mogu utjecati na drugačiju odluku Suda. Iako su obojica zatražili od država članica da osiguraju "pravdu" za preživjelu rodbinu žrtava pokolja u Srebrenici, isti ne pozivaju Ujedinjene narode da se podvrgnu jurisdikciji nizozemskih sudova: prvi poziva da se počinitelji izvedu pred sud i da se pomogne obnovi Srebrenice; dok se potonji zalaže za uspostavu povjerenstva ili fonda za reparaciju štete.
γ. Izostanak bilo kakve alternativne nadležnosti
161. Temeljnim načelima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (Rezolucija A/RES/60/147, 16. prosinca 2005.), Opća skupština Ujedinjenih naroda iznova je ukazala na "pravo na pravni lijek za žrtve kršenja međunarodnog prava o ljudskim pravima" koje je pravo prepoznato u raznim međunarodnim instrumentima. U Rezoluciji se, među ostalim, pozvala na članak 13. Konvencije (citiran u preambuli). Temeljna načela i smjernice namijenjeni su državama i njima se nalaže poduzimanje odgovarajućih mjera i provođenje potrebnih procedura. S tim u svezi, ukazuju na pravo na pristup sudu kao što to propisuje mjerodavno međunarodno pravo (vidi, naročito, članak VIII "Pristup pravdi" i članak XII "Neodstupanje").
162. Jedini međunarodni propis na temelju kojeg pojedinci imaju pravo ulaganja pravnog sredstva protiv Ujedinjenih naroda u odnosu na radnje i propuste UNPROFOR-a je Sporazum o statusu zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini od 15. svibnja 1993., 1722 United Nations Treaty Series (UNTS) 77, koji u članku 48. propisuje da će se oformiti povjerenstvo za reparaciju štete u tu svrhu. Međutim, čini se kako to nikada nije učinjeno.
163. Kao što podnositelji zahtjeva s pravom ističu, pozivajući se na predmet Waite i Kennedy (citirano, st. 68.) – kao i na predmet Beer i Regan (citirano, st. 58.) – i Sud smatra ‘‘odlučujućim’’ pitanje je li priznavanje međunarodnoj organizaciji imuniteta od domaće sudbenosti bilo dopušteno sukladno Konvenciji te da li su podnositelji zahtjeva imali na raspolaganju adekvatna alternativna pravna sredstva za učinkovitu zaštitu svojih prava zajamčenih Konvencijom. U ovom slučaju nema sumnje da učinkovita alternativna pravna sredstva nisu bila dostupna niti prema nizozemskom zakonu, niti prema zakonu Ujedinjenih naroda.
164. To ne znači, međutim, da u nedostatku alternativnog pravnog sredstva, priznavanje imuniteta ipso facto predstavlja konstitutivnu povredu prava na pristup sudu. U odnosu na suvereni imunitet stranih država, ICJ je izričito negirao tu postavku (Imunitet država od sudbenosti (Njemačka protiv Italije: umješač Grčka), st. 101). Što se tiče međunarodnih organizacija, presuda Suda u Waite i Kennedy i Beer i Regan ne može se tumačiti u apsolutnom smislu.
165. Činjenica je da Ujedinjeni narod do današnjeg dana nisu usvojili prikladne zakonodavne procedure i ‘‘modele reparacije štete’’, koje bi mogle biti predmet ispitivanja u ovom postupku. Bez obzira što se članak VIII, odjeljak 29. Konvencije o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda može tumači kao obveza osnivanja tijela za rješavanje sporova u ovome slučaju, ta se obveza ne može odnositi na Nizozemsku. Čak ni odredba članka 6. Konvencije ne zahtjeva takvo postupanje od Nizozemske: kako je već rečeno, ovaj predmet se bitno razlikuje od ranijih slučajeva u kojima je Sud morao uzeti u obzir imunitet međunarodnih organizacija koji iste uživaju od domaće jurisdikcije, ali predmet tužbe podnositelja nije nametanje Nizozemskoj obveze da osigura pravna sredstva protiv Ujedinjenih naroda pred vlastitim sudovima.
δ. Poveznica s tužbom protiv Nizozemske
166. Podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju članka 13. Konvencije da je Nizozemska pokušala nametnuti isključivu odgovornost za neuspjeh u sprječavanju srebreničkog masakra Ujedinjenim narodima, čime je, s obzirom na činjenicu da Ujedinjeni narodi uživaju apsolutni imunitet, pokušala u cijelosti izbjeći svoju odgovornost prema podnositeljima zahtjeva. Sud smatra primjerenim razmotriti ovaj prigovor u smislu članka 6. st. 1. Konvencije, a ne članka 13.
167. Sud u ovom trenutku nije u mogućnosti utvrditi da je zahtjev podnositelja zahtjeva prema Nizozemskoj nužno neutemeljen. Žalbeni sud u Haagu u najmanju je ruku pokazao, kao u predmetima Mustafić i Nuhanović, da razmatra tužbe podnijete protiv Nizozemske čiji osnov proizlazi iz postupanja nizozemske vlade i Nizozemskog bataljona, a u svezi s ubojstvima pojedinaca u srebreničkom masakru (vidi st. 110. gore). Sud pored toga napominje da su revizije koje je Nizozemska podnijela u oba slučaja, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, još uvijek predmet razmatranja Vrhovnog suda (vidi st. 111. gore).
168. U svakom slučaju, osnovanost zahtjeva podnositelja u odnosu na pojedinog tuženika ovisi isključivo o utvrđenju relevantnih činjenica i primjeni materijalnog prava od strane domaćih sudova. Ne dovodeći u pitanje odluke koje Vrhovni sud može donijeti u predmetu podnositelja zahtjeva kao i u slučajevima Mustafić i Nuhanović, valja istaknuti da članak 6. st. 1. ne jamči nikakav poseban tretman (građanskih) "prava i obveza" sadržanih u odredbama materijalnog prava država ugovornica: Sud ne može tumačeći članak 6. st. 1. stvarati neko materijalno pravo koje nema pravni temelj u dotičnoj državi (vidi, primjerice, Z i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 29392/95, st. 98., ECHR 2001-V; Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 32555/96, st. 119, ECHR 2005-X; i Boulois protiv Luksemburga [GC], br. 37575/04, st. 91., ECHR 2012).
ε. Zaključak
169. Navedena utvrđenja dovela su Sud do zaključka da je u konkretnom slučaju dodjela imuniteta Ujedinjenim narodima težila legitimnom cilju i da nije bila nerazmjerna.
170. Slijedom čega proizlazi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. st. 3 (a) i st. 4. Konvencije.
3. Odluka Vrhovnog suda kojom se odbija zahtjev za ishođenjem odluke o prethodnom pitanju od strane Europskog suda pravde
171. Podnositelji zahtjeva žalili su se na odluku Vrhovnoga suda, kojom se odbija njihov prijedlog da se od Europskog suda pravde zatraži donošenje odluke o prethodnom pitanju (preliminarna presuda). Tvrdili su da je pitanje povezanosti imuniteta Ujedinjenih naroda i načela djelotvorne sudske zaštite zajamčene pravom Europske unije, od presudnog značaja za njihov slučaj, te da o tom pitanju Europski sud pravde nikada nije donio odluku; prema tome Vrhovni sud nije smio odbiti taj prijedlog.
172. Sud ponavlja da Konvencija ne jamči pravo na temelju kojeg bi se omogućilo domaćem sudu da dostavi predmet na odlučivanje drugom domaćem ili međunarodnom tijelu (vidi, među ostalim izvorima, Coëme i drugi protiv Belgije, br. 32492/96, 32547/96, 32548/96, 33209/96 i 33210/96, st. 114, ECHR 2000-VII; Ullens de Schooten i Rezabek protiv Belgije, br. 3989/07 i 38353/07, st. 57, 20. rujna 2011.; i Ferreira Santos Pardal protiv Portugala (dec.), br. 30123/10, 4. rujna 2012.). Čak i da je tako, sud ili tribunal protiv čije odluke nema mogućnosti ulaganja pravnog lijeka prema nacionalnom pravu, može odbiti zahtjev kojim se traži od Europskog suda pravde donošenje odluke o prethodnom pitanju, ukoliko nađe da ne postoje razlozi za donošenjem odluke o prethodnom pitanju ili da je Europski sud pravde već protumačio spornu odredbu europskog prava, odnosno da je primjena europskog prava toliko očita da ne ostavlja prostora za preispitivanje (Ullens de Schooten i Rezabek, citirano, st. 62).
173. Sud smatra da je u ovome slučaju odluka sadržana u sažetom obrazloženju Vrhovnog suda bila osnovana. Nakon što je utvrdio da Ujedinjeni narodi uživaju imunitet od domaće jurisdikcije sukladno odredbama međunarodnog prava, Vrhovni sud, nakon ispitivanja zahtjeva za rješavanje prethodnog pitanja od strane Europskog suda pravde, ocijenio je taj zahtjev neutemeljenim.
174. Općenito, iako članak 6. zahtjeva da odluke suda sadrže obrazloženje razloga na kojima se temelje, to ne znači da odluka mora sadržavati detaljno obrazloženje svakog pojedinog navoda; niti je Sud ovlašten ispitivati da li je razlog utemeljen odnosno je li odluka kojom se odbija zahtjev ispravno obrazložena. Nadalje, odlukom kojom se odbija žalba kao neosnovana, žalbeni sud je ovlašten jednostavno potvrditi odluku i razloge prvostupanjskog suda bez dodatnog obrazloženja (vidi, među ostalim izvorima, Kok protiv Nizozemske (odluka), br. 43149/98, ECHR 2000-VI).
175. Iz toga proizlazi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. st. 3 (a) i st. 4. Konvencije.
C. Navodna povreda članka 13. Konvencije
176. Podnositelji zahtjeva prigovorili su da je Nizozemska zloupotrijebila imunitet dodijeljen Ujedinjenim naroda na način da je odgovornost za neuspjeh sprječavanja srebreničkog masakra u cijelosti pripisala Ujedinjenim narodima kako bi izbjegla vlastitu odgovornost prema podnositeljima zahtjeva. Pozvali su se na članak 13. Konvencije, koji propisuje:
“Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.”
177. Nakon što je već ispitao ovaj prigovor na temelju članka 6. st. 1. Konvencije, Sud utvrđuje da ne postoji odvojeno pitanje na temelju članka 13. Zahtjevi članka 13. u svakom su slučaju blaži i apsorbirani su u članku 6. st. 1. (vidi, između ostalih izvora, Coëme i drugi, citirano, st. 117).
178. Iz toga proizlazi da je i ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35. st. 3 (a) i st. 4. Konvencije.
D. Odluka Suda
Iz tih razloga, Sud
Proglašava, jednoglasno, prigovore podnositelja zahtjeva nedopuštenima.
Marialena TsirliJosep Casadevall
Tajnik odjelaPredsjednik
Dodatak
UDRUŽENJE GRAĐANA MAJKE SREBRENICE je udruga (stichting) koja ima pravnu osobnost sukladno nizozemskom zakonu i osnovana je 2006. sa sjedištem u Amsterdamu. Gđa Munira SUBAŠIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1948. i živi u Vogošću, Bosna i Hercegovina. Gđa Zumra ŠEHOMEROVIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1951. i živi u Vogošću, Bosna i Hercegovina. Gđa Kada HOTIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1945. i živi u Vogošću, Bosna i Hercegovina. Gđa Sabaheta FEJZIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1956. i živi u Vogošću, Bosna i Hercegovina. Gđa Kadira GABELJIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1955. i živi u Vogošću, Bosna i Hercegovina. Gđa Ramiza GURDIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1953. i živi u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Gđa Mila HASANOVIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1946. i živi u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Gđa Šuhreta MUJIĆ je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1951. i živi u Sarajevu, Bosna i Hercegovina.Gđa X je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1982. i živi u Kölnu, NjemačkaGđa Y je državljanka Bosne i Hercegovine koja je rođena 1952. i živi u Sarajevu, Bosna i Hercegovina.
© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2013.
Službeni jezici Europskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prijevod je financiran uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund). Ovaj prijevod ne obvezuje Sud niti je isti odgovoran za njegovu kvalitetu. Prijevod se može preuzeti iz HUDOC baze podataka sudske prakse Europskog suda za ljudska prava () ili iz bilo koje druge baze podataka s kojom ga je Sud podijelio. Prijevod se može umnožavati u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da se navede puni naziv predmeta, zajedno s naznakom autorskih prava i referencom na Zakladu za ljudska prava. Ukoliko se bilo koji dio ovog prijevoda namjerava koristiti u komercijalne svrhe, molimo kontaktirajte publishing@.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2013.
The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from the HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2013.
Les langues officielles de la Cour européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou de toute autre base de données à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante : publishing@.
[1]1. Bošnjaci su se također nazivali “Muslimanima” ili “Jugoslovenskim muslimanima” do početka rata u Bosni i Hercegovini (1992-95). Pojam “Bosniacs” (Bošnjaci) ne valja miješati s pojmom “Bosnians” (Bosanci) koji se obično koristi za građane Bosne i Hercegovine neovisno o njihovom etničkom podrijetlu.
[2]2. Srbi su etnička skupina čiji su pripadnici rodom iz Srbije ili drugih republika bivše SFRJ, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Engleska riječ "Serb" obično se koristi (i kao imenica i kao pridjev) za označavanje pripadnika etničke skupine, bez obzira na njihovu nacionalnost; različito od termina engl. "Serb", koji označava državljane Srbije. Ta terminologija korištena je od strane Suda u predmetnoj odluci, osim u slučaju citiranja dokumenata koji ne potječu od Suda, a u kojima je korištena izvorna formulacija.
[3]1. Vidi Priopćenje Radne skupine Ujedinjenih naroda o prisilnim i nedobrovoljnim nestancima od 21. lipnja 2010. za vrijeme posjete Bosni i Hercegovini.
[4] Primjerice, Parlamentarna skupština Vijeća Europe, Odbor za dodjelu počasti obvezama i zaslugama državama članicama Vijeća Europe (Nadzorni odbor), Doc. 10200, 4. lipanj 2004. (Počasti za obveze i zasluge u Bosni i Hercegovini):
“Pokolj u Srebrenici, koji se dogodio u srpnju 1995., u UN-ovom zaštićenom području i oko grada Srebrenice, je jedan od najtežih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata: oko 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka pogubljeno je pripadnika srpskih snaga i njihova tijela bačena su u masovne grobnice.” (st. 33.)
Full & Egal Universal Law Academy