WILLCOX AND HURFORD v. THE UNITED KINGDOM - [Bosnian Translation] by the COE Human Rights Trust Fund

Avrupa İnsan Hakları Mahkemesi

Karar Metni

Ovaj prevod je finansiran uz podršku Human Rights Trust-a Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund.). Ovaj prevod nije obavezujući za Sud. Za više informacije pogledajte napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.

This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund.). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.

La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pur les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund.). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.

Informativna bilješka o sudskoj praksi Suda br. 159

Januar 2013.

Willcox i Hurford protiv Ujedinjenog Kraljevstva (dec.) - 43759/10 i 43771/12

Odluka od 8.1.2013. [Odjel IV]

Član 3

Ponižavajuće kažnjavanje

Neljudsko kažnjavanje

Nastavak izvršenja kazne dugotrajnog zatvora, koju su izrekli tajlandski sudovi, u Ujedinjenom Kraljevstvu na osnovu Sporazuma o transferu zatvorenika: neprihvatljivo

Član 5

Član 5, stav 1

Lišavanje slobode

Član 5, stav 1, tačka (a)

Nakon osude

Nastavak izvršenja kazne dugotrajnog zatvora, koju su izrekli tajlandski sudovi, u Ujedinjenom Kraljevstvu na osnovu Sporazuma o transferu zatvorenika: neprihvatljivo

Činjenice – Oba podnositelja predstavke bila su u zatvorima u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje su služili kazne, koje su im izrekli tajlandski sudovi zbog posjedovanja droge, nakon što su se izjasnili krivima za optužbe koje su im stavljene na teret. Prebačeni su u Ujedinjeno Kraljevstvo na odsluženje preostale kazne u skladu sa važećim Sporazumom o transferu zatvorenika između Ujedinjenog Kraljevstva i Tajlanda. Obaviješteni su da nakon transfera neće moći osporavati dužinu trajanja svojih kazni.

U svojim predstavkama Evropskom sudu, podnositelji predstavke su tvrdili da su njihove kazne krajnje nesrazmjerne, te da su 4 do 5 puta duže od kazni koje bi im vjerovatno bile izrečene za isto krivično djelo u Ujedinjenom Kraljevstvu, i da nastavak izvršenja tih kazni predstavlja kršenje njihovih prava prema članu 3 Konvencije. Nadalje, žalili su se, prema članu 5, da je nastavak njihovog pritvora bio proizvoljan jer, na način kako Sporazum o transferu zatvorenika funkcionira, da su kojim slučajem izjavili da nisu krivi, proveli bi manje vremena u zatvoru. Prvi podnositelj predstavke je tvrdio da je u njegovom slučaju primijenjena “neoboriva pretpostavka”, zbog čega je njegovo suđenje bilo u tolikoj mjeri flagrantno nepravično, da je nastavak njegovog pritvora bio proizvoljan.

Pravo – Član 3: Iako, u načelu, pitanje odmjeravanje odgovarajuće kazne ne potpada pod opseg Konvencije, Sud je prihvatio da loše postupanje, suprotno članu 3, u vrijeme izricanja kazne može predstavljati krajnje nesrazmjernu kaznu. Međutim, krajnja nesrazmjernost je veoma strog test i može se zadovoljiti samo u iznimnim okolnostima. Nadalje, posebno treba uzeti u obzir činjenicu da se prakse odmjeravanja kazni veoma razlikuju između zemalja, zbog različitih domaćih uvjeta i pristupa u zemlji. Kada se razmatra stepen poniženja ili patnje svojstvene spornim krivičnim djelima, neophodno je obratiti pažnju i na stepen poniženja ili patnje koji je svojstven alternativnoj opciji.

U ovom konkretnom slučaju, kazne su izrečene i, da osuđeni podnositelji predstavke nisu bili prebačeni, uvjeti njihovog daljnjeg služenja zatvorske kazne na Tajlandu bi vjerovatno bili teški i ponižavajući. Po mišljenju Suda, bilo bi paradoksalno kada bi zaštita zajamčena članom 3 funkcionirala na način da spriječi transfer zatvorenika da svoje kazne služe u humanijim uvjetima. Prema tome, pitanje koje je trebalo postaviti je da li bi poniženje i patnja, kojima bi osuđena lica bila izložena prilikom nastavka izvršenja kazne bili išta veći u odnosu na poniženje i patnju vezanu za izvršenje kazne koju je izrekao strani sud. Kod procjene te razine patnje, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je do transfera došlo u okviru međunarodne saradnje u pravosuđu, koja, u načelu, ide u prilog dotičnim osobama. Opća namjera sporazuma o transferu zatvorenika je da se eliminiraju štetni učinci služenja kazne u okruženju koje je zatvorenicima društveno, kulturološki ili lingvistički nepoznato i da im se olakša buduća reintegracija u društvo.

U ovom slučaju nije bilo nikakvih navoda da su kazne izrečene podnositeljima predstavke bile izvan raspona kazni koje se, općenito, izriču drugim osuđenim licima na Tajlandu za slična krivična djela. One su također bile unutar dozvoljenih maksimalnih primjenjivih kazni za ekvivalentne osude u Engleskoj. Bitno je također i to da se Tajland suočava sa ozbiljnim problemima vezanim za droge, te da zbog toga strogo kažnjava krivična djela vezana za droge. Isto tako, sporne kazne se izvršavaju u Ujedinjenom Kraljevstvu temeljem zahtjeva za transfer koje su podnijeli podnositelji predstavke, nakon što su obaviješteni o duljini kazne koju će morati odslužiti i nemogućnosti osporavanja osuda ili izrečenih kazni. Na koncu, da je zahtjev za transfer bio odbijen, oba podnositelja predstavke bi imala pravo na prijevremeno puštanje na slobodu nakon što odsluže dvije trećine kazne, dok bi prema engleskom zakonu to pravo stekli tek nakon odsluženja polovine kazne.

Zaključak: neprihvatljivo (očigledno neutemeljeno).

Član 5, stav 1

(a) Učinak priznanja krivnje – Podnositelji predstavke su tvrdili da su njihova priznanja krivnje trebala rezultirati značajnim smanjenjem kazne. Međutim, iako su na Tajlandu njihove kazne smanjenje sa doživotnog zatvora na vremenski određene zatvorske kazne, učinak ovog smanjenja je djelotvorno obrnut uslijed njihovog prebacivanja u Ujedinjeno Kraljevstvo. To je zato što bi, u slučaju da su se izjasnili da nisu krivi, i da su nakon toga osuđeni na kaznu doživotnog zatvora na Tajlandu, Visoki sud Engleske morao utvrditi odgovarajuću minimalnu kaznu koju moraju odslužiti prije nego se bude moglo razmatrati njihovo uvjetno puštanje na slobodu. Da je do toga došlo, Visoki sud bi u obzir uzimao lokalne smjernice za izricanje kazne, a minimalno vrijeme koje bi morali odslužiti u svakom pojedinačnom slučaju bi bilo dramatično kraće od određenih kazni koje su im izrekli tajlandski sudovi. U takvim okolnostima, da su se izjasnili da nisu krivi, sada bi imali mogućnost da odmah budu pušteni na slobodu.

Međutim, Sud je primijetio da u slučaju prvog podnositelja predstavke, doživotna kazna zatvora nije bila jedina dostupna kazna na koju bi ga tajlandski sud mogao osuditi da je optuženi izjavio da nije kriv. On je mogao biti osuđen na smrt. Budući da je smrtna kazna smanjena na određenu kaznu zatvora, priznanje krivnje mu je, stoga, bilo od značajne koristi. Nadalje, na Tajlandu su vrlo česta kraljeva pomilovanja i ona mogu imati efekat smanjenja doživotne kazne zatvora na vremenski određenu kaznu. Oba podnositelja predstavke su već iskoristila mogućnost smanjenja kazne temeljem kraljevog pomilovanja. Prema tome, nije utvrđeno da bi podnositelji predstavke, u slučaju da su izjavili da nisu krivi, i dalje bili osuđeni na kazne doživotnog zatvora u vrijeme njihovog transfera, u kom slučaju bi se od Visokog suda očekivalo da utvrdi minimalno vrijeme koje osuđeni moraju odslužiti. Pored toga, u slučaju prvog podnositelja predstavke, da je bio osuđen na kaznu doživotnog zatvora, morao bi odslužiti minimalno osam godina na Tajlandu da bi stekao pravo na transfer, umjesto četiri, koliko je on u ovom slučaju odslužio. Iako nema takvih informacija u vezi sa drugim podnositeljem predstavke, vrlo je vjerovatno da bi se primjenjivala slična ograničenja. Štaviše, neispravno je bilo porediti minimalno odsluženo vrijeme u okviru kazne doživotnog zatvora sa vremenski određenom kaznom. Posebno jer kazna doživotnog zatvora podrazumijeva obaveze i ograničenja, koji se nastavljaju i nakon što osoba izađe iz zatvora, kako u vidu uvjetnog otpusta tako i u vidu rizika od vraćanja u zatvor u slučaju kršenja tih uvjeta. Ova ograničenja čine kaznu doživotnog zatvora, načelno, strožijom kaznom. Konačno, sve razlike koje su nastale u konačnom ishodu nisu bile rezultat proizvoljne primjene različitih pravila na različite zatvorenike. U slučajevima transfera zatvorenika primijenjena su jasna pravila, koja su primijenjena i u predmetima podnositelja predstavke. Do različitih ishoda je došlo zbog interakcije između zakona o odmjeravanju kazni zemlje koja vrši transfer i prakse o transferu zemlje koja prima osuđena lica.

U tim okolnostima, ne može se reći da je nastavak služenja kazne u Ujedinjenom Kraljevstvu proizvoljan u smislu člana 5, stav 1(a), kao rezultat učinka njihovih priznanja krivnje.

(b) “Neoboriva pretpostavka” – Prvi podnositelj predstavke se žalio da zbog neoborive pretpostavke u tajlandskom zakonu, koja kaže da su narkotici iznad određene količine namijenjeni za distribuciju, nije bio u mogućnosti ustvrditi da su isti, zapravo, bili za njegovu ličnu upotrebu. U svom podnesku je, stoga, naveo da je njegovo suđenje bilo flagrantno nepravično, te da je, shodno tome, njegovo naknadno zatvaranje bilo proizvoljno.

Sud je primijetio da je test provjere “flagrantnog uskraćivanja pravde” veoma strog standard i da je za njegovo dokazivanje potrebno više od pukih nepravilnosti, odnosno da isti zahtijeva da sama suština prava na pravično suđenje bude narušena.

Činjenične pretpostavke ili zakonske pretpostavke prisutne su u svim pravnim sistemima. Takve pretpostavke moraju biti ograničene i u razumnim granicama, koje uzimaju u obzir važnost onoga što je na kocki i moraju zadržati pravo na odbranu, tako da se ne može isključiti da bi mogle postojati okolnosti u kojima bi odredba, poput ove koju je naveo prvi podnositelj predstavke, mogla dovesti do povrede prava. Međutim, svrha te odredbe bila je da se poveća kazna koja se može izreći onima koji posjeduju više od određene količine narkotika, kako bi se djelovalo preventivno. Krivično djelo je, u suštini, proizišlo iz posjedovanja narkotika, što optužba tek treba da dokaže. Prvi podnositelj predstavke je iskoristio brojna procesna jamstva u tajlandskom postupku. Imao je javno suđenje, pred panelom od dvojice neovisnih sudija; bio je prisutan tokom čitavog trajanja postupka i imao je pravnog zastupnika; oslobođen je nekih tačaka optužnice temeljem pretpostavke o nevinosti, uprkos činjenici da nije osporavao posjedovanje heroina i ekstazija, dokazi su izvođeni sa ciljem da dokažu da je bio u posjedu navedenih narkotika; odmjerena mu je kazna u skladu sa primjenjivim zakonom, koja je značajno smanjena nakon što se izjasnio krivim. U svakom slučaju, materijalni faktor kod procjene utjecaja neoborive pretpostavke na cjelokupnu pravičnost suđenja bila je činjenica da prvi podnositelj predstavke nije upozorio britanske vlasti, bilo tokom suđenja ili kada je podnio zahtjev za transfer, na navodno flagrantno uskraćivanje pravde u njegovom slučaju.

Zaključak: neprihvatljivo (očigledno neutemeljeno).

Kliknite ovdje za Informativne bilješke o sudskoj praksi

Službeni jezici Evropskog suda za ljudska prava su engleski i francuski. Ovaj prevod je realiziran zahvaljujući pomoći Fonda povjerenja Vijeća Evrope (/humanrightstrustfund). On ne obavezuje Sud, niti Sud preuzima bilo kakvu odgovornost za njegov kvalitet. On može biti preuzet sa baze podataka sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava, HUDOC, () ili bilo koje druge baze podataka kojoj ga je Sud proslijedio. On može biti reproduciran u nekomercijalne svrhe pod uvjetom da puni naziv predmeta bude citiran, zajedno s navedenom naznakom o autorskim pravima i pozivanjem na Fond povjerenja za ljudska prava. Poziva se bilo koja osoba koja želi da se služi ovim prevodom, u potpunosti ili djelomično, u komercijalne svrhe da kontaktira publishing@.

The official languages of the European Court of Human Rights are English and French. This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court, nor does the Court take any responsibility for the quality thereof. It may be downloaded from HUDOC case-law database of the European Court of Human Rights () or from any other database with which the Court has shared it. It may be reproduced for non-commercial purposes on condition that the full title of the case is cited, together with the above copyright indication and reference to the Human Rights Trust Fund. If it is intended to use any part of this translation for commercial purposes, please contact publishing@.

Les langues officielles de la Court européenne des droits de l’homme sont le français et l’anglais. La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour, et celle-ci décline toute responsabilité quant à sa qualité. Elle peut être téléchargée à partir de HUDOC, la base de jurisprudence de la Cour européenne des droits de l’homme (), ou toute autre base de donnée à laquelle HUDOC l’a communiquée. Elle peut être reproduite à des fins non commerciales, sous réserve que le titre de l’affaire soit cité en entier et s’accompagne de l’indication de copyright ci-dessus ainsi que de la référence au Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme. Toute personne souhaitant se servir de tout ou partie de la présente traduction à des fins commerciales est invitée à le signaler à l’adresse suivante: publishing@.

Full & Egal Universal Law Academy