© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2012.
Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i kao takav ne obvezuje Sud. Za više informacija vidjeti detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.
© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.
This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund). It does not bind the Court. For further information see the full copyright indication at the end of this document.
© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme, 2012.
La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyright/droits d’auteur à la fin du présent document.
Obavještajna bilješka o praksi Suda br. 128
Ožujak 2010.
Depalle protiv Francuske - 34044/02
Presuda 29.3.2010. [GC]
Članak 1. Protokola br. 1
Članak 1. st. 2. Protokola br. 1
Kontrola uživanja vlasništva
Obveza vlasnika, o svom trošku i bez naknade, srušiti nekretninu na javnom pomorskom dobru koja je stečena zakonitim pravnim poslom: nema povrede
[Ovaj pravni sažetak također obuhvaća presudu u predmetu Brosset-Triboulet i ostali protiv Francuske, br. 34078/02, 29. ožujka 2011.]
Činjenice – U predmetu Depalle podnositelj zahtjeva i njegova supruga kupili su 1960. stan u stambenoj zgradi koja je dijelom izgrađena na obalnom zemljištu koje spada u kategoriju javnog pomorskog dobra. Nizom odluka o privremenom korištenju javnim pomorskim dobrom pod određenim uvjetima koje su bile obnavljane do prosinca 1992., podnositeljima zahtjeva omogućen je zakonit pristup objektu. Predmet Brosset-Triboulet činjenično je sličan. 1945. majka podnositelja zahtjeva stekla je stan u stambenoj zgradi izgrađenoj na javnom pomorskom dobru. Stanarima zgrade na predmetnom zemljištu odlukom župana odobreno je korištenje tog javnog dobra i ta je odluka sustavno obnavljana u razdoblju od rujna 1909. do prosinca 1990. U rujnu 1993. župan je obavijestio stranke u oba slučaja da stupanjem na snagu Zakona o obalnom području (razvoju, zaštiti i unapređenju) ("Zakon o obalnom području") više nije bilo moguće obnavljanje dozvola za korištenje javnim pomorskim dobrom na isti način i pod istim uvjetima obzirom da je Zakon zabranjivao svako privatno korištenje zemljišta koje predstavlja javno pomorsko dobro, uključujući i ona zemljišta na kojima su izgrađene stambene zgrade. Međutim, župan je predložio zaključenje ugovora kojim bi se istima priznalo pravo na ograničeno i strogo osobno korištenje tog zemljišta te kojim bi im se zabranilo pravo na otuđenje ili prodaju zemljišta sa stambenom zgradom i obavljanje bilo kakvih radova na objektu, osim održavanja i kojim bi se državi priznalo pravno da, po isteku odobrenja, vrati zemljište u prvobitno stanje ili da prenamijeni zgradu. Stranke su odbile zaključiti takav ugovor i u svibnju 1994., zahtijevale su od Upravnog suda ukidanje županove odluke. U prosincu 1995. župan je podnio prijavu Upravnom sudu označavajući stranke kao optuženike za kazneno djelo nezakonitog smetanja posjeda obzirom da su i dalje nezakonito koristili zemljište koje je javno dobro. Također je zahtijevao da im se naloži vraćanje priobalnog zemljišta u prvobitno stanje zatečeno prije izgradnje stambenih objekata, o svom trošku i bez naknade. Kao žalbeni sud najviše instance, Conseil d’État je u ožujku 2002. potvrdio da je predmetno zemljište dio javnog pomorskog dobra, da stranke nad njim i zgradama izgrađenim na njemu ne polažu nikakvo in rem pravo te da su obvezne vratiti zemljište u prvobitno stanje bez naknade, navodeći da ta mjera ne predstavlja postupanje protivno članku 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima.
Pravo – Članak 1. Protokola br. 1: a) Primjenjivost – Strogom primjenom propisa koji reguliraju javna dobra – koji propisuju neotuđivo i opozivo pravo privatnog korištenja - domaći sudovi su isključili priznanje in rem prava podnositelja zahtjeva na zgradama izgrađenim na zemljištu koje je javno dobro. Činjenica da su podnositelji zahtjeva uživali to pravo dugi niz godina nije bila od utjecaja na klasifikaciju zemljišta kao neotuđivog javnog pomorskog dobra. U tim okolnostima, i bez obzira na činjenicu da su stanovi u stambenim zgradama bili stečeni u dobroj vjeri, prethodne odluke kojima se odobravalo korištenje nisu sadržavale in rem pravo nad javnom imovinom pa je Sud zaključio da nije bilo razumno očekivati da će se nastaviti mirno uživanje isključivo na temelju odluka kojima se odobrava korištenje. Sve županove odluke sadržavale su obvezu da se, u slučaju ukidanja prava kojim se odobrava korištenje, zemljište ima vratiti u prvobitno stanje, ako to zahtijeva nadležna vlast. Međutim, činjenica da domaći zakoni nisu prepoznali određen interes kao što je pravo vlasništva, ne može nužno spriječiti da se taj interes, u nekim okolnostima, smatra posjedom u smislu članka 1. Pro
