PRVI ODJEL

PREDMET GLADYSHEVA protiv RUSIJE

(Zahtjev br. 7097/10)

PRESUDA

STRASBOURG

6. prosinca 2011.

Ova presuda je postala konačna temeljem odredbe članka 44. st. 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.

© Vijeće Europe/Europski sud za ljudska prava, 2012.

Ovaj prijevod financiran je uz podršku Zaklade za ljudska prava Vijeća Europe (/humanrightstrustfund) i ne obvezuje Sud. Za više informacije pogledajte detaljnu napomenu o autorskim pravima na kraju ovog dokumenta.

© Council of Europe/European Court of Human Rights, 2012.

This translation was commissioned with the support of the Human Rights Trust Fund of the Council of Europe (/humanrightstrustfund.). It does not bind the Court. For further information see the full copyight indication at the end of this document.

© Conseil de l’Europe/Cour européenne des droits de l’homme 2012.

La présente traduction a été effectuée avec le soutien du Fonds fiduciaire pour les droits de l’homme du Conseil de l’Europe (/humanrightstrustfund.). Elle ne lie pas la Cour. Pour plus de renseignements veuillez lire l’indication de copyrights/droits d’auteur à la fin du présent document.

U predmetu Gladysheva protiv Rusije,

Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel) zasjedajući u vijeću u sastavu:

Nina Vajić, Predsjednica,
Anatoly Kovler,
Peer Lorenzen,
Elisabeth Steiner,
Khanlar Hajiyev,
Linos-Alexandre Sicilianos,
Erik Møse, suci,
i André Wampach, zamjenik tajnika Odjela,

nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 15. studenog 2011.,

donosi slijedeću presudu koja je usvojena tog datuma:

POSTUPAK

1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 7097/10) protiv Ruske Federacije što ga je 15. siječnja 2010. ruska državljanka gđa Svetlana Mikhaylovna Gladysheva („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu temeljem članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).

2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. I.F. Puzanov, odvjetnik iz Moskve. Rusku vladu („Vlada”) zastupao je g. G. Matyushkin, zastupnik Ruske Federacije pred Europskim sudom za ljudska prava.

3. Podnositeljica zahtjeva žalila se da joj je oduzet posjed stana protivno članku 1. Protokola br 1. uz Konvenciju te da joj je predstojalo iseljenje protivno članku 8. Konvencije.

4. Dana 7. srpnja 2010. predsjednik Prvog odjela odlučio je označiti zahtjev kao prioritetan sukladno pravilu 41. Poslovnika Suda te o istom obavijestiti Vladu. Također je donesena odluka da se osnovanost zahtjeva ispita istovremeno kad i njegova dopuštenost (članak 29. st. 1).

ČINJENICE

I. OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1973. godine i živi u Moskvi.

6. Dana 28. rujna 2005. podnositeljica zahtjeva kupila je stan u Moskvi, u Novocheryomushkinskaya ulici 59, ukupne površine 37,50 četvornih metara („stan”) u kojem živi zajedno sa svojim sinom rođenim 1998. godine. Prodavatelj stana, g. V., kupio ga je od gđe Ye., koja je vlasništvo nad predmetnim stanom stekla otkupom. Činjenice koje se odnose na vlasništvo stana prije stjecanja prava vlasništva od strane podnositeljice zahtjeva te naknadnog gubitka tog prava mogu se sažeti kako slijedi.

A. Otkup i stjecanje prava vlasništva

7. Prije otkupa stan je bio u vlasništvu Grada Moskve. Dana 10. rujna 2004. načelnik okruga Yugo-Zapadnyy dodijelio je na korištenje predmetni stan g. M. u sklopu sustava socijalnog stanovanja. M. je potpisao ugovor o socijalnom najmu dana 29. listopada 2004. te je dana 12. studenog 2004. upisan kao glavni i jedini najmoprimac predmetnog stana. Članovi obitelji nisu naznačeni u rješenju o useljenju.

8. Dana 19. studenog 2004. Odjel unutarnjih poslova Cheryomushki u Moskvi registrirao je prebivalište M-ovoj supruzi Ye. na adresi njegova stanovanja. Upis prebivališta načinjen je temeljem M.-ovog pisanog zahtjeva ovjerenog od stane javnog bilježnika R. 17. studenog 2004., a kojem je priložio vjenčani list gđe Ye. i g. M.-a izdan u Kalugi 15. listopada 2004. Identitet Ye. utvrđen je temeljem uvida u putovnicu.

9. Dana 19. prosinca 2004. M. je nađen mrtav. U istrazi je utvrđeno kako je pao kroz prozor te je zaključeno da se radilo o samoubojstvu, obzirom da nisu postojali dokazi koji bi upućivali na ubojstvo. Tom je prilikom utvrđeno kako je M. bivši ovisnik o drogama.

10. Dana 11. veljače 2005. gđa Ye. opunomoćila je g. L. da ju zastupa u svim postupcima vezanim za stan, otkup i upis vlasništva pred nadležnim zemljišno-knjižnim tijelima i tijelima uprave u čijoj je nadležnosti upis prebivališta. Punomoć je ovjerena od strane javnog bilježnika gđe S. koja je u javnobilježničkoj klauzuli naznačila kako je gđa Ye. vlastoručno potpisala punomoć u njenoj prisutnosti te je ovjerila potpis i sadržaj iste.

10. Dana 30. ožujka 2005. između Odjela sustava i financiranja stanovanja Grada Moskve (Департамент жилищной политики и жилищного фонда г. Москвы, „Stambeni odjel Moskve”) i gđe Y. zaključen je ugovor o socijalnom najmu, a istoga dana i ugovor o otkupu predmetnog stana. U navedenim pravnim poslovima gđu. Ye. zastupao je g. L.

11. Dana 6. svibnja 2005. Državni ured za imovinu Grada Moskve (Главное управление Федеральной регистрационной службы по г. Москве) izvršio je upis prava vlasništva predmetnog stana u Državni registar za promet (Единый государственный реестр прав на недвижимое имущество и сделок с ним, „Zemljišni registar”) na ime gđe. Ye.

12. Dana 23. svibnja 2005. gđa Ye. prodala je stan g. V. Dana 6. lipnja 2005. u Zemljišni registar upisano je pravo vlasništva u korist g. V.

13. Dana 28. rujna 2005. g. V. prodao je stan podnositeljici zahtjeva. Ugovorom je utvrđena obveza podnositeljice zahtjeva da prodavatelju na ime kupoprodajne cijene za predmetni stan isplati iznos od 990,000.00 ruskih rublja (RUB), avans u iznosu od 6,000 američkih dolara (USD), te iznos od 1,465,847 RUB na ime troškova adaptacije. Ugovorom je također predviđena obveza prodavatelja da podnositeljici zahtjeva osigura jednaki stan u slučaju da ista izgubi pravo vlasništva zbog razloga i nedostataka koji se odnose na vlasništvo, a koji su postojali prije kupnje predmetnog stana od strane podnositeljice zahtjeva.

14. Prijenos vlasništva upisan je u Državni ured za imovinu Grada Moskve.

15. Podnositeljica zahtjeva preselila je sa sinom u predmetni stan u kojem od tada zajedno žive.

16. Dana 3. svibnja 2007. gđa Ye. je preminula prirodnom smrću.

B. Osporavanje prava vlasništva podnositeljice zahtjeva i postupak iseljenja

17. Dana 30. siječnja 2008. Odjel za unutarnje poslove Grada Moskve obavijestio je Stambeni odjel Moskve da postoji osnovana sumnja da je prilikom otkupa predmetnog stana počinjeno kazneno djelo prijevare.

18. Točno neodređenog dana u 2008. Stambeni odjel Moskve podnio je tužbu protiv podnositeljice zahtjeva i prijašnjih vlasnika predmetnog stana, g. V. i gđe Ye. U tužbi se navodi kako je naknadno utvrđeno da g. M. i gđa Ye. nikada nisu zaključili brak te da je 1996. godine putovnica na temelju koje je utvrđen identitet gđe Ye. prilikom upisa prebivališta i čitavog postupka otkupa predmetnog stana, prijavljena kao izgubljena; tužbom se od suda zahtijevalo da utvrdi kako je vlasništvo nad predmetnim stanom od strane gđe Ye. stečeno prijevarom te da se ugovor o otkupu predmetnog stana kao i svi pravni poslovni s tim u svezi utvrde ništavim. Podnositeljica zahtjeva podnijela je protutužbu kojom od suda traži utvrđenje prava vlasništva na njezino ime.

19. Dana 25. srpnja 2008. Općinski sud Cheryomushkinskiy u Moskvi odbio je tužbu nadležnih tijela dok je usvojio protutužbu podnositeljice zahtjeva te presudio kako je ista vlasnica predmetnog stana. Sud je u obrazloženju odluke prvenstveno naveo kako je podnositeljica zahtjeva kupila stan u dobroj vjeri (bona fide kupac) te da je platila kupovninu. Stoga nije bilo osnove proglasiti ništavima pojedinačne pravne poslove koji se odnose na prijenos prava vlasništva nad predmetnim stanom. Protiv citirane odluke suda nije uložena žalba, te je protekom prekluzivnog roka od deset dana presuda postala pravomoćna i ovršna.

20. Dana 11. kolovoza 2008. podnositeljica zahtjeva prijavila je policiji službenika Stambenog odjela Moskve A.B. za pokušaj iznude iznosa od 50,000 USD koji je isti zatražio od podnositeljice zahtjeva u zamjenu za garanciju da Stambeni odjel Moskve neće ulagati žalbu protiv presude od 25. srpnja 2008. Dana 12. kolovoza 2008. policija je provela tajnu akciju u kojoj je A.B. uhićen zbog iznuđivanja gore navedenog novčanog iznosa od podnositeljice zahtjeva, a koji je novac u svrhu provođenja akcije i uhićenja pripremljen od strane policije. Dana 10. prosinca 2008. A.B. osuđen je za kazneno djelo ucjene i iznude te mu je određena zatvorska kazna.

21. Stambeni odjel Moskve u međuvremenu je podnio prijedlog za odobrenje produljenja roka za ulaganje žalbe na presudu od 25. srpnja 2008. pozivajući se na činjenicu da je protiv A.B., koji je bio nadležna za rad na predmetu, pokrenut kazneni progon radi čega po predmetu nitko nije postupao i došlo je do propuštanja roka za žalbu. Općinski sud je dana 14. studenog 2008. usvojio prijedlog za odobrenje produljenje roka za podnošenje žalbe. Ročište na kojem se raspravljalo o žalbi održano je pred Gradskim sudom u Moskvi dana 18. prosinca 2008. kojom je prilikom citirani sud ukinuo presudu te predmet vratio na ponovno raspravljanje Općinskom sudu Cheryomushkinskiy kao prvostupanjskom sudu. Gradski sud u Moskvi u obrazloženju ukidne odluke naveo je kako u ponovljenom prvostupanjskom postupku sud mora utvrditi da li se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništavim konkretnog pravnog posla temeljem članka 167. Građanskog zakona ili se radi o zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva sukladno članku 302. citiranog zakona.

22. Dana 15. prosinca 2008. podnijeta je kaznena prijava protiv „nepoznatog počinitelja“ zbog sumnje na kazneno djelo prijevare počinjenog u postupku otkupa predmetnog stana. Podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev da joj se u kaznenom postupku odobri status oštećenika, međutim isti je odbijen s obrazloženjem da je počinjenim kaznenim djelom šteta prouzročena Stambenom odjelu Moskve, a ne podnositeljici. Odluku kojom se odbija zahtjev podnositeljice da u kaznenom postupku sudjeluje kao oštećenik donio je Gradski sud u Moskvi dana 27. srpnja 2009.

23. Dana 9. srpnja 2009. Općinski je sud utvrdio kako je gđa Ye. stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu prijevarom. Sud je posebice naglasio kako matični ured ne posjeduje dokumentaciju koja bi upućivala da je ikada sklopljen brak između g. M i gđe Ye. te da je vjenčani list krivotvoren. Imajući to u vidu gđa Ye. nikada nije stekla uvjete da bude prijavljena na adresi g. M.-a odnosno uvjete na temelju kojih bi stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu nakon njegove smrti. U odnosu na podnositeljicu zahtjeva sud je utvrdio kako je ista sukladno odredbi članka 302. Građanskog zakona kupila stan u dobroj vjeri. Međutim, sud je utvrdio kako je nezakonitim pravnim poslom – otkupom – povrijeđeno pravo vlasništva i oduzet posjed predmetnog stana Gradu Moskvi kao njegovom zakonitom vlasniku, bez mogućnosti da to spriječi. Dakle, imajući u vidu odredbu članka 302. Građanskog zakona i odluku Ustavnog suda poslovni broj 6-P od 21. travnja 2003., u konkretnom se slučaju radilo o jednoj od propisane dvije iznimke od pravila kojim se propisuje zaštita prava osobe koja je stekla vlasništvo u dobroj vjeri, a kojom je predviđena zaštita prava vlasništva prijašnjeg vlasnika nekretnine. Podnositeljici zahtjeva oduzeto je pravo vlasništva te je istovremeno utvrđeno kako je zakoniti vlasnik stana Grad Moskva. Sud je donio rješenje kojim se podnositeljici zahtjeva nalaže prisilno iseljenje iz predmetnog stana bez prava na naknadu štete ili osiguranja zamjenskog stanovanja. Podnositeljica zahtjeva uložila je žalbu protiv citirane odluke.

24. Dana 21. prosinca 2009. pravobranitelj Grada Moskve uputio je dopis gradonačelniku pozivajući ga da razmotri dodjeljivanje socijalnog najma na predmetnom stanu podnositeljici zahtjeva. Međutim, 19. siječnja 2010. Stambeni odjel Moskve dostavio je negativan odgovor navodeći kako bi na taj način bio narušen red prvenstva na listi čekanja.

25. Dana 12. veljače 2010. istražni organ odlučio je podnositeljici zahtjeva dodijeliti status oštećenika u kaznenom postupku te istu u tom svojstvu saslušati. Međutim, 23. ožujka 2011. istražni je organ, odlučujući o zahtjevu državnog odvjetništva, ukinulo tu odluku kao neosnovanu.

26. Istraga je obustavljena iz razloga što nije identificiran počinitelj kaznenog djela prijevare u konkretnom slučaju. Spis je međutim sadržavao određen dokazni materijal na temelju kojeg su sudovi mogli utvrditi da je otkup predmetnog stana bio nezakonit. Između ostaloga, iz sadržaja spisa nedvojbeno proizlazi da je gđa Ye. prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana, zatim otkupila i naposljetku isti prodala g. V. koristeći se putovnicom koja je 1996. prijavljena kao izgubljena. Spisu je također priležio dopis Matičnog ureda Kaluga u kojem se navodi kako ne postoje podaci da su g. M. i gđa Ye. 2004. godine sklopili brak. Nadležni ured Kaluga izvijestio je istražitelje kako je gđa Ye. imala prijavljeno prebivalište u Kalugi sve do svoje smrti 2007. Spisu je također priležio dopis javne bilježnice R. koja je izvijestila istražitelje da u njezinoj bazi podataka nije zaveden zahtjev gđe Ye. te je osporila ovjeru i potvrdu istog.

27. Dana 13. svibnja 2010. Gradski sud u Moskvi, kao sud najviše instance, odbio je žalbu protiv presude od 9. srpnja 2009.

28. Podnositeljica zahtjeva podnijela je zahtjev za odgodu izvršenja presude u dijelu koji se odnosi na iseljenje. Dana 22. srpnja 2010. sud je donio odluku kojom se usvaja zahtjev podnositeljice te se iseljenje odgađa do 1. veljače 2011. Taj je rok kasnije produžen do 1. lipnja 2011.

29. Dana 14. prosinca 2010. zamjenik Glavnog državnog odvjetnika zatražio je od Vrhovnog suda da u postupku revizije iznova razmotri slučaj podnositeljice zahtjeva. Smatrao je kako je ukidanje prava vlasništva podnositeljice zahtjeva nezakonito i neopravdano. Prvenstveno, isti je tvrdio da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da se odredba članka 302. st. 1. Građanskog zakona kojom se propisuje povrat prava vlasništva prijašnjem vlasniku kojem je oduzeto iako nikada nije s namjerom raspolagao istim, ne može primijeniti u konkretnom slučaju podnositeljice zahtjeva. Ukazao je na činjenicu da je Stambeni odjel Moskve bio stranka ugovora o otkupu predmetnog stana te je kao takav mogao i morao biti svjestan svih okolnosti; Odjel nikada nije tvrdio niti dokazao da je službena osoba nadležna za zaključenje predmetnog ugovora prekoračila svoje službene ovlasti niti postupila protivno uputama. Slijedom iznijetoga ne može se tvrditi da je Odjel predmetnom nekretninom raspolagao bez namjere da istu otuđi. Dakle, podnositeljica zahtjeva kao osoba koja je stan kupila u dobroj vjeri nije bila dužna vratiti stran prijašnjem vlasniku odnosno Gradu Moskvi. Nadalje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika smatrao je kako spornim sudskim odlukama nisu uravnoteženi javni interes i zakonska prava i interes podnositeljice zahtjeva, a pritom imajući u vidu da su pojedinačna prava građana sukladno Ustavu prioritetna. Zbog kaznenog djela prijevare počinjenog od strane treće osobe samohrana majka i njezino dijete primorani su prisilno iseliti iz stana bez prava na naknadu ili alternativni smještaj. Napomenuo je kako podnositeljica zahtjeva nema drugo mjesto za stanovanje te da je čitava njezina ušteđevina iskorištena za kupnju predmetnog stana i pokrivanje troškova sudskih postupaka. Naposljetku, istaknuo je kako su sudovi prekoračili svoje ovlasti primjenom članka 302. Građanskog zakona u svezi s člankom 167. na koje se pozivao tužitelj, te kako su prilikom dosuđivanja premašili zahtjev postavljen u tužbi.

30. Dana 24. prosinca 2010. Vrhovni je sud odbio zahtjev zamjenika Glavnog državnog odvjetnika da se predmet iznova razmotri u revizijskom postupku. Sud je naveo kako status podnositeljice zahtjeva kao bona fide kupca nikada nije bio sporan. Međutim, Vrhovni sud je smatrao kako su sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili tužbeni zahtjev tužitelja. Sud je dodao kako podnositeljica zahtjeva može tužiti za štetu g. V.

31. Dana 31. svibnja 2011. Općinski sud Cheryomushkinskiy u Moskvi odbio je zahtjev podnositeljice za daljinom odgodom ovrhe presude od 9. srpnja 2009. navodeći da je ista već dva puta odgođena te da nema osnove za daljnju odgodu.

32. Dana 30. lipnja 2011. pravobranitelj Grada Moskve uputio je dopis moskovskom gradonačelniku upozoravajući ga na sve veći broj slučajeva u kojima je Grad Moskva oduzimala stanove bona fide kupcima zbog nepravilnosti u postupcima otkupa prijašnjih vlasnika; pritom nikome nisu isplaćena naknada štete ili osiguran zamjenski stan. Po njegovom mišljenju pogrešan je stav koji su u smislu članka 302. st. 1. Građanskog zakona zauzeli sudovi navodeći da je u tim slučajevima pravo vlasništva prijašnjem vlasniku oduzeto „bez da je isti imao namjeru dobrovoljno raspolagati nekretninom“. Naglasio je kako je otkup pravni postao u kojem je sudjelovala država zastupana po državnim službenicima čija je dužnost bila poduzeti sve potrebne provjere kako bi se osigurala procesna ispravnost otkupa. Država snosi odgovornost ukoliko državni službenici nisu postupili na taj način. U svakom slučaju, propust utvrditi isprave krivotvorenima ne može se okarakterizirati kao prijenos vlasništva bez vlasnikove namjere da otuđi predmetnu nekretninu. Ukazao je kako je slučaj podnositeljice zahtjeva ishod očito pogrešnog i nepravednog tumačenja zakona od strane sudova u Moskvi. Istog dana uputio je dopis Uredu državnog odvjetnika Moskve i ravnatelju Odjela unutarnjih poslova Moskve u kojem opisuje slučaj podnositeljice zahtjeva pozivajući ih na iscrpnu istragu svih sličnih slučajeva prijevare te na razmatranje dodjele statusa oštećenika podnositeljici zahtjeva u kaznenom postupku.

33. Iz posljednjeg očitovanja podnositeljice zahtjeva proizlazi kako ista još uvijek nije prisilno iseljena međutim da smatra kako je takvo iseljenje predstojeće.

II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I SUDSKA PRAKSA

34. Sukladno odredbama Građanskog zakona prijašnji vlasnik može osporavati pravo vlasništva drugom vlasniku na dva načina:

Članak 167. Opće odredbe o posljedicama nevaljanog pravnog posla temeljem kojeg je stečeno pravo vlasništva

“1. Nevaljani pravni posao neće proizvoditi pravne učinke, osim one koji se odnose na ništavost, te će se smatrati ništavim od trenutka njegova zaključenja.

2. Ukoliko se pravni posao proglasi ništavim, svaka je ugovorna strana dužna protivnoj strani vratiti ono što je na ime tog pravnog posla primila, a ukoliko povrat nije moguće izvršiti u naravi (u slučajevima u kojima se pravni posao odnosi na pravo vlasništva, izvođenje radova ili pružanje usluga) povrat primljenog izvršit će se u novcu – ukoliko zakon ne propisuje drugačije posljedice proglašenja pravnog posla ništavim. .

3. Ukoliko iz sadržaja osporenog pravnog posla proizlazi da učinci istog mogu prestati samo ex nunc sud će, kad utvrdi pravni posao nevaljanim, isti proglasiti ništavim te od tog trenutka pravni posao više neće proizvoditi pravne učinke.”

Članak 302. Povrat prava vlasništva od bona fide stjecatelja

“1. Ukoliko je pravo vlasništva stečeno na temelju naplatnog pravnog posla od osobe koja nije bila ovlaštena raspolagati nekretninom (nevlasnika), a stjecatelj to nije znao niti je mogao znati (bona fide stjecatelj ili stjecatelj u dobroj vjeri), stvarni vlasnik nekretnine ovlašten je od stjecatelja zahtijevati povrat prava vlasništva i to u slučajevima kada su stvarni vlasnik ili osoba koja je od stvarnog vlasnika stekla vlasništvo izgubili pravo vlasništva, ili ako je nekome od njih to pravo oduzeto odnosno ukoliko je na bilo koji drugi način došlo do prijenosa prava vlasništva na drugu osobu bez da su stvarni vlasnik ili osoba koja je od stvarnog vlasnika stekla vlasništvo raspolagali nekretninom s namjerom da je otuđe.

2. Ukoliko je pravo vlasništva stečeno nenaplatnim pravnim poslom od osobe koja nije bila ovlaštena raspolagati nekretninom, vlasnik je u svakom slučaju ovlašten zahtijevati povrat prava vlasništva.

3. Od bona fide stjecatelja ne može se zahtijevati naknada štete ni plodovi .”

35. U svojoj odluci poslovni broj 6-P od 21. travnja 2003., Ustavni je sud članak 167. Građanskog zakona protumačio na način da ta odredba onemogućava prijašnjeg nositelja prava vlasništva da tužbom zahtijeva od strane bona fide stjecatelja priznanje prava vlasništva osim ukoliko nije drugačije propisano. Umjesto toga, tužbu radi utvrđenja ranijeg prava vlasništva (виндикационный иск) moguće je podnijeti sukladno odredbi članaka 302. Građanskog zakona ukoliko su ispunjeni uvjeti propisani u stavku 1. i 2. citiranog članka, a prvenstveno ukoliko je do prijenosa prava vlasništva došlo iako stvarni vlasnik nije raspolagao nekretninom s namjerom da ju otuđi ili ako je pravo vlasništva stečeno besplatnim pravnim poslom.

36. Vrhovni sud Ruske Federacije i Vrhovni trgovački sud Ruske Federacije su na održanoj plenarnoj sjednici razradili daljnje tumačenje članka 302. Građanskog zakona i to u drugom stavku točke 39. zajedničke presude poslovni broj 10/22 od 29. travnja 2010. u dijelu pod naslovom „Određena pitanja koja se pojavljuju u sudskoj praksi u pogledu rješavanja sporova vezanih uz zaštitu prava vlasništva i drugih stvarnih prava“ te u presudi Ustavnog suda poslovni broj 188-O-O od 27. siječnja 2011. Prvenstveno su smatrali kako nevaljanost pravnog posla nije nužno povezana s namjerom vlasnika da otuđi nekretninu ili na drugi način njome raspolaže. U presudi Ustavnog suda po tom se pitanju navodi:

“... nesigurnost zakonske odredbe [uključujući članka 302.] na koje je ukazao tužitelj uklonjena je tumačenjem usvojenim na plenarnoj sjednici Vrhovnog suda Ruske Federacije i Vrhovnog trgovačkog suda Ruske Federacije te je sadržano u drugom stavku točke 39. [presude od 29. travnja 2010., br. 10/22]: ‘nevaljanost pravnog posla na temelju kojeg je došlo do prijenosa prava vlasništva ne mora nužno značiti da nije postojala volja vlasnika da prenese pravo vlasništva na drugoga; dužnost je suda utvrditi da li je vlasnik s namjerom prenio pravo vlasništva na drugu osobu”.

PRAVO

I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU

37. Podnositeljica zahtjeva žalila se da joj je oduzeto vlasništvo protivno članku 1. Protokola 1. uz Konvenciju, koji glasi:

Članak 1. Protokol br. 1 (zaštita vlasništva)

“Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

A. Tvrdnje stranaka

1. Vlada

38. Vlada je osporila dopuštenost i osnovanost zahtjeva podnositeljice. Prvenstveno je tvrdila kako je nezahvalna situacija u kojoj se zatekla podnositeljica zahtjeva isključivo nastala radnjom fizičke osobe, gđe Ye. koja je prijevarom stekla vlasništvo nad predmetnim stanom kojeg je potom nezakonito prodala g. V.. Vlasništvo je od strane gđe Ye. stečeno protupravno temeljem krivotvorenih isprava uslijed čega je Stambeni odjel Moskve lišen prava vlasništva nad predmetnom nekretninom bez da je istom raspolagao u namjeri da ju otuđi. Grad Moskva poput svakog drugog vlasnika ima pravo sukladno odredbi članka 302. Građanskog zakona tužbom protiv kasnijeg stjecatelja zahtijevati priznanje prava vlasništva. Vlada je istaknula da se zahtjev za zaštitu vlasništva temeljio na vlasničkoj tužbi rei vindicatio kakvu je poznavalo rimsko pravo, a koja je predviđena i ruskim pravom.

39. Vlada je nadalje tvrdila da članak 1. Protokola br. 1 nije primjenjiv u ovom predmetu. Pozvala se na sudsku praksu Suda kojom je utvrđeno da se predmetni članak ne odnosi na uređenje građanskih prava stranaka primjenom odredaba privatnog prava. Odluke domaćih sudova sukladno propisima privatnog prava ne mogu se smatrati neopravdanim zadiranjem države u vlasnička prava jedne od stranaka. Vlada se pozvala na presudu Zhukovskiye protiv Rusije (br. 23166/04, 13. siječnja 2011.) i na dvije odluke na koje se u citiranoj presudi poziva, Kuchař i Štis protiv Republike Češke ((odluka.), br. 37527/97, 21. listopada 1998.), te S.Ö., A.K., Ar.K. i Y.S.P.E.H.V. protiv Turske ((odluka.) br. 31138/96, 14. rujna 1999.)) i tvrdila je da je predmet raspravljanja u konkretnom slučaju privatno-pravne prirode s obzirom da se odnosi na ugovor o kupoprodaji zaključen između podnositeljice zahtjeva i g. V. Vlada je tvrdila kako država nije sudjelovala u predmetnoj kupoprodaji niti je utjecala na stranke da zaključe kupoprodajni ugovor. Stoga upravo stranke kupoprodajnog ugovora moraju snositi pravne posljedice zaključenja predmetnog pravnog posla. Vlada je slijedom iznijetoga zatražila od Suda da proglasi zahtjev nedopuštenim ratione materiae.

40. Vlada je nadalje dovela u pitanje tvrdnju da je podnositeljica zahtjeva stekla pravo vlasništva u dobroj vjeri, a kako je isticala u postupcima pred domaćim sudovima. Tvrdili su da bi svaka osoba posumnjala u postupanje g. V. koji je nedugo nakon kupnje predmetnog stana isti prodao. Vlada je također sugerirala da je podnositeljica zahtjeva zasigurno bila u zavjeri s bivšim službenikom Stambenog odjela Moskve A.B.-om, koji je kasnije osuđen za kazneno djelo ucjene jer je od podnositeljice pokušao iznuditi mito u zamjenu za garanciju da Odjel neće ulagati žalbu i sudjelovati u sporu glede predmetne nekretnine (vidi st. 21. gore). Da je tome tako, to bi značilo da je podnositeljica zahtjeva uključena u protuzakonite aktivnosti glede predmetnog stana radi čega ne može uživati pravnu zaštitu. Osim toga, nedostatak postupanja u dobroj vjeri same podnositeljice zahtjeva dokazuje, po mišljenju Vlade, i činjenica da su stranke ugovorile obročnu otplatu kupoprodajne cijene za predmetni stani (vidi st. 14. gore) u tri jednaka dijela i to na način da ne prelaze iznos od 1,000,000 RUB na koji se sukladno ruskim pozitivnim propisima ne može obračunati porez na dohodak. Vlada je tvrdila kako je podnositeljica zahtjeva takvim postupanjem počinila prekršaj utaje poreza i time pokazala „zlu namjeru“ zajedno s drugim sudionikom kupoprodaje predmetnog stana radi čega je sporna kupoprodaja u cijelosti nezakonita te bi se „sve stečeno na ime iste... trebalo vratiti Ruskoj Federaciji“.

41. Vlada je nadalje ustvrdila da status bona fide kupca ni u kom slučaju ne može štititi podnositeljicu zahtjeva od posljedica propisanih odredbom članka 302. Građanskog zakona s obzirom da je Stambeni odjel Moskve lišen vlasništva predmetnog stana bez da ga je isti ikada namjeravao otuđiti.

42. Nastavno, Vlada je ukazala da kupoprodajni ugovor zaključen između podnositeljice zahtjeva i g. V. sadrži jamstvo za slučaj da pravo vlasništva podnositeljice zahtjeva bude dovedeno u pitanje ako se naknadno utvrdi postojanje okolnosti koje ograničavaju ili umanjuju njegovo pravo vlasništva (ibid.), a koje strankama nisu bile poznate u trenutku zaključenja ugovora. Vlada je citiranu odredbu ugovora opisala kao „vrlo neobičnu pa čak i čudnu” te je predložila Sudu da istu tumači kao dokaz da je podnositeljica zahtjeva u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji znala ili morala znati da je pravo vlasništva prodavatelja potencijalno upitno. Vlada je nadalje tvrdila kako podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaće pravne lijekove s obzirom da nije ostvarila svoje pravo jamstva iz kupoprodajnog ugovora u postupku protiv g. V.

43. U pogledu osnovanosti zahtjeva, Vlada je ustvrdila kako je miješanje u vlasnička prava podnositeljice zahtjeva bilo legitimno radi zaštite prava i interesa drugih, osobito ljudi koji su se nalazili na listi čekanja za dodjelu socijalnog smještaja. Vlada je istakla da države članice samostalno uređuju socijalnu i ekonomsku politiku pa tako i pitanje socijalnog stanovanja. U konkretnom slučaju Vlada je smatrala kako je dužnost Stambenog odjela Moskve bila uspostaviti pravo vlasništva na dotičnom stanu radi osiguranja nužnog smještaja potrebitima. Oduzimanje prava vlasništva je stoga bilo nužno i nije predstavljalo pretjeran individualan teret za podnositeljicu jer se u postupak na njenu stranu umiješalo državno odvjetništvo koje je podnijelo zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Štoviše, podnositeljici zahtjeva je barem za određeno vrijeme bio odobren status oštećenika u kaznenom postupku koji se vodio radi prijevare. Naposljetku, prisilno iseljenje podnositeljice zahtjeva bilo je odgođeno s obzirom na zastoj postupanja po rješenju o ovrsi temeljem kojeg je ista trebala iselit iz dotičnog stana.

2. Podnositeljica zahtjeva

44. Podnositeljica zahtjeva osporila je navode Vlade te je ustrajala kod svojih tvrdnji. Prvenstveno je isticala kako su joj prava zajamčena Konvencijom povrijeđena od strane države, a ne privatnih osoba.

45. Nadalje, podnositeljica zahtjeva tvrdila je kako je predmetni stan stekla u dobroj vjeri te se pozvala na odluke domaćih sudova kojima je utvrđen njezin status bona fide kupca. Istakla je kako njezino pravo vlasništva proizlazi iz prava vlasništva gđe Ye. koje je istoj dodijeljeno od strane državnih tijela u postupku o