PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
14. svibnja 2019. ( *1 )
„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna politika – Zaštita sigurnosti i zdravlja radnika – Organizacija radnog vremena – Članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Direktiva 2003/88/EZ – Članci 3. i 5. – Dnevni i tjedni odmor – Članak 6. – Najdulje tjedno radno vrijeme – Direktiva 89/391/EEZ – Sigurnost i zdravlje radnika na radu – Obveza uspostave sustava mjerenja dnevnog radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio”
U predmetu C‑55/18,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputila Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska), odlukom od 19. siječnja 2018., koju je Sud zaprimio 29. siječnja 2018., u postupku
Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO)
protiv
Deutsche Bank SAE,
uz sudjelovanje:
Federación Estatal de Servicios de la Unión General de Trabajadores (FES‑UGT),
Confederación General del Trabajo (CGT),
Confederación Solidaridad de Trabajadores Vascos (ELA),
Confederación Intersindical Galega (CIG),
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, J.-C. Bonichot, A. Arabadjiev, E. Regan (izvjestitelj), T. von Danwitz, F. Biltgen, K. Jürimäe i C. Lycourgos, predsjednici vijeća, J. Malenovský, E. Levits, L. Bay Larsen, M. Safjan, D. Šváby, C. Vajda i P. G. Xuereb, suci,
nezavisni odvjetnik: G. Pitruzzella,
tajnik: L. Carrasco Marco, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 12. studenoga 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
–
za Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO), A. García López, abogado,
–
za Deutsche Bank SAE, J. M. Aniés Escudé, abogado,
–
za Federación Estatal de Servicios de la Unión General de Trabajadores (FES‑UGT), J. F. Pinilla Porlan i B. García Rodríguez, abogados,
–
za španjolsku vladu, S. Jiménez García, u svojstvu agenta,
–
za češku vladu, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
–
za vladu Ujedinjene Kraljevine, Z. Lavery, u svojstvu agenta, uz asistenciju R. Hilla, barrister,
–
za Europsku komisiju, N. Ruiz García i M. van Beek, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 31. siječnja 2019.,
donosi sljedeću
Presudu
1
Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 31. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 3., 5., 6., 16. i 22. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (SL 2003., L 299, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 31.) i članka 4. stavka 1., članka 11. stavka 3. i članka 16. stavka 3. Direktive Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (SL 1989., L 183, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 50.).
2
Zahtjev je upućen u okviru spora između Federación de Servicios de Comisiones Obreras (CCOO) i društva Deutsche Bank SAE o nepostojanju sustava evidencije dnevnog radnog vremena tijekom kojeg su radili radnici zaposleni u tom društvu.
Pravni okvir
Pravo Unije
Direktiva 89/391
3
Člankom 4. stavkom 1. Direktive 89/391 određeno je:
„Države članice poduzimaju sve potrebne korake kako bi osigurale da poslodavci, radnici i predstavnici radnika podliježu pravnim propisima potrebnim za provedbu ove Direktive.”
4
U skladu s člankom 6. stavkom 1. te direktive:
„U kontekstu svojih odgovornosti, poslodavac poduzima potrebne mjere za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, uključujući prevenciju profesionalnih rizika kao i pružanje informacija i obuke te potrebne organizacije i sredstava.
[…]”
5
Člankom 11. stavkom 3. navedene direktive određeno je:
„Predstavnici radnika sa specifičnom odgovornošću u pitanjima sigurnosti i zdravlja radnika imaju pravo zahtijevati od poslodavca da poduzme odgovarajuće mjere i upoznati ga s prijedlozima za ublažavanje opasnosti za radnike i/ili uklanjanje izvora opasnosti.”
6
Članak 16. stavak 3. te direktive glasi:
„Odredbe ove Direktive u potpunosti se primjenjuju na sva područja koja pokrivaju pojedinačne direktive, ne dovodeći u pitanje njihove strože i/ili detaljnije odredbe.”
Direktiva 2003/88
7
U skladu s uvodnim izjavama 3. i 4. Direktive 2003/88:
„(3)
Odredbe Direktive [89/391] i dalje se u cijelosti primjenjuju na područja koja su uređena ovom Direktivom ne dovodeći u pitanje njezine strože i/ili posebne odredbe.
(4)
Poboljšanje sigurnosti, higijene i zdravlja radnika na radu ciljevi su koji ne smiju biti podređeni isključivo ekonomskim interesima.”
8
Člankom 1. Direktive 2003/88, naslovljenim „Svrha i opseg”, određeno je:
„[…]
2. Ova se Direktiva primjenjuje na:
(a)
najkraća razdoblja dnevnog odmora, tjednog odmora i godišnjeg odmora, na stanke i najveći broj radnih sati tjedno; i
(b)
određene aspekte noćnog rada, rada u smjenama i radnog rasporeda.
[…]
4. Odredbe Direktive [89/391] u cijelosti se primjenjuju na pitanja iz stavka 2., ne dovodeći u pitanje strože i/ili posebnije odredbe ove Direktive.”
9
Člankom 3. Direktive 2003/88, naslovljenim „Dnevni odmor”, predviđeno je:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se svakome radniku osiguralo pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje 11 sati neprekidno, unutar vremena od 24 sata.”
10
Člankom 5. te direktive, naslovljenim „Tjedni odmor”, određeno je:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik u razdoblju od sedam dana imao pravo na najmanje 24 sata neprekidnog odmora dodatno uz 11 sati dnevnog odmora iz članka 3.
Ako objektivni, tehnički i organizacijski uvjeti rada to opravdavaju, može se primijeniti najkraći tjedni odmor od 24 sata.”
11
Članak 6. navedene direktive, naslovljen „Najdulje tjedno radno vrijeme”, glasi:
„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se osiguralo da, u skladu s potrebama zaštite sigurnosti i zdravlja radnika
(a)
broj radnih sati tjedno bude utvrđen zakonima i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera;
(b)
prosječan broj radnih sati u svakom sedmodnevnom razdoblju, uključujući prekovremene sate, ne prelazi 48.”
12
Člankom 16. Direktive 2003/88 pobliže su određena najdulja referentna razdoblja za primjenu njezinih članaka 5. i 6.
13
Članak 17. te direktive, naslovljen „Odstupanja”, u svojem stavku 1. predviđa:
„Uz poštovanje općih načela zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, države članice mogu odstupati od članaka 3. do 6., članka 8. i 16. ako, s obzirom na posebne značajke neke djelatnosti, trajanje radnog vremena nije izmjereno i/ili unaprijed određeno ili ga mogu određivati sami radnici, a posebno sljedeći radnici
(a)
radnici na vodećim položajima ili druge osobe koje samostalno odlučuju;
(b)
radnici koji su članovi obitelji: ili
(c)
radnici koji rade na vjerskim obredima u crkvama i vjerskim zajednicama.”
14
Članak 19. navedene direktive odnosi se na ograničenja odstupanja od referentnih razdoblja predviđena tom direktivom.
15
U skladu s člankom 22. stavkom 1. te direktive:
„Država članica ima mogućnost ne primjenjivati članak 6. ako se pridržava općih načela sigurnosti i zdravstvene zaštite radnika i ako je neophodnim mjerama osigurano da:
(a)
poslodavac ne traži od radnika rad dulji od 48 sati unutar sedmodnevnog razdoblja izračunanog kao prosječno referentno razdoblje iz članka 16. točke (b), osim ako radnik nije izrazio suglasnost s takvim radom;
[…]
(c)
poslodavac vodi ažurirane liste o radnicima koji obavljaju takav rad;
(d)
te se liste dostavljaju nadležnim tijelima koja zbog sigurnosti i/ili zaštite zdravlja radnika mogu zabraniti ili ograničiti mogućnost prekoračenja najvećeg broja radnih sati tjedno;
[…]”
Španjolsko pravo
16
Estatuto de los Trabajadores (Zakon o radu), u verziji koja proizlazi iz Real Decreta legislativo 2/2015, por el que se aprueba el texto refundido de la Ley del Estatuto de los Trabajadores (Kraljevska zakonodavna uredba 2/2015 kojom se usvaja pročišćeni tekst Zakona o radu), od 23. listopada 2015. (BOE br. 255 od 24. listopada 2015., str. 100224.) (u daljnjem tekstu: Zakon o radu), u svojem članku 34., naslovljenom „Radno vrijeme”, određuje:
„1. Trajanje radnog vremena određeno je kolektivnim ugovorima ili ugovorima o radu.
Najdulje trajanje uobičajenog radnog vremena iznosi 40 sati tjedno prosječnog stvarnog rada izračunanog na godišnjoj razini.
[…]
3. Od kraja radnog dana do početka sljedećeg radnog dana mora proći najmanje dvanaest sati.
Broj sati u uobičajenom radnom vremenu ne može prijeći devet sati dnevno, osim ako je kolektivnim ugovorom ili, ako njega nema, sporazumom sklopljenim između poduzeća i predstavnika radnika predviđena drukčija raspodjela dnevnog radnog vremena, poštujući, u svakom slučaju, vrijeme odmora između dva radna dana.
[…]”
17
Člankom 35. Zakona o radu, naslovljenim „Prekovremeni sati”, određeno je:
„1. Prekovremenim satima smatraju se sati rada koji su obavljeni povrh najduljeg trajanja uobičajenog radnog vremena utvrđenog u skladu s prethodnim člankom. […]
2. Broj prekovremenih sati ne smije prelaziti 80 sati godišnje. […]
[…]
4. Prekovremeni rad mora biti dobrovoljan, osim ako je njegovo obavljanje utvrđeno kolektivnim ugovorom ili pojedinačnim ugovorom o radu, uz poštovanje ograničenja predviđenih stavkom 2.
5. Za izračun prekovremenih sati radno vrijeme pojedinog radnika svakodnevno se evidentira i zbraja u razdoblju koji je određen za isplatu plaća, pri čemu se radniku uručuje primjerak sažetka te evidencije u odgovarajućoj platnoj listi.”
18
Treća dodatna odredba Real Decreta 1561/1995 sobre jornadas especiales de trabajo (Kraljevska uredba 1561/1995 o posebnim radnim vremenima), od 21. rujna 1995. (BOE br. 230 od 26. rujna 1995., str. 28606.), naslovljena „Ovlasti predstavnika radnika u području radnog vremena”, glasi:
„Ne dovodeći u pitanje ovlasti koje su Zakonom o radu i ovom kraljevskom zakonodavnom uredbom priznate predstavnicima radnika u području radnog vremena, ti predstavnici imaju pravo:
[…]
(b)
da ih poslodavac svaki mjesec obavijesti o prekovremenim satima koje su obavili radnici, bez obzira na oblik njihove naknade, pri čemu u tu svrhu dobivaju primjerak sažetka evidencije iz članka 35. stavka 5. Zakona o radu.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
19
CCOO, sindikat radnika koji je dio sindikalne organizacije zastupljene na državnoj razini u Španjolskoj, 26. srpnja 2017. podnio je Audienciji Nacional (Visoki nacionalni sud, Španjolska) kolektivnu tužbu protiv Deutsche Banka zahtijevajući donošenje presude kojom se potonjem, u skladu s člankom 35. stavkom 5. Zakona o radu i trećom dodatnom odredbom Kraljevske uredbe 1561/1995, utvrđuje obveza uspostave sustava evidencije dnevnog radnog vremena tijekom kojeg su članovi njegova osoblja radili, a kojim bi se omogućila provjera, s jedne strane, poštovanja predviđenog radnog vremena i, s druge strane, obveze dostave sindikalnim predstavnicima podataka koji se odnose na prekovremene sate na mjesečnoj razini.
20
Prema mišljenju CCOO‑a, obveza uspostave takvog sustava evidencije proizlazi iz članaka 34. i 35. Zakona o radu, kako se tumače u vezi s člankom 31. stavkom 2. Povelje i člancima 3., 5., 6. i 22. Direktive 2003/88 te Konvencije br. 1 o radnom vremenu (industrija) i Konvencije br. 30 o radnom vremenu (trgovina i uredi), koje je Međunarodna organizacija rada donijela u Washingtonu 28. studenoga 1919., odnosno u Ženevi 28. lipnja 1930.
21
Suprotno tomu, Deutsche Bank tvrdi da iz presuda Tribunala Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) br. 246/2017, od 23. ožujka 2017. (Zb. 81/2016), i br. 338/2017, od 20. travnja 2017. (Zb. 116/2016), proizlazi da španjolskim pravom nije predviđena takva obveza koja ima opću primjenu.
22
Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud) utvrđuje da, unatoč postojanju različitih pravila o radnom vremenu koja proizlaze iz brojnih nacionalnih sektorskih kolektivnih ugovora i kolektivnih ugovora poduzeća, a primjenjuju se na Deutsche Bank, potonje društvo ne upotrebljava nijedan sustav evidencije radnog vremena tijekom kojeg su članovi njegova osoblja radili, a koji bi omogućio provjeru poštovanja predviđenog rasporeda radnog vremena i izračun eventualno obavljenih prekovremenih sati. Konkretno, Deutsche Bank koristi se računalnom aplikacijom (absences calendar) koja omogućuje evidentiranje samo cjelodnevne odsutnosti, poput godišnjih odmora i drugih dopusta, ali ne bilježi trajanje radnog vremena tijekom kojeg je pojedini radnik radio i broj obavljenih prekovremenih sati.
23
Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud) također ističe da Deutsche Bank nije ispunio zahtjev Inspección de Trabajo y Seguridad Social de las provincias de Madrid y Navarra (Inspekcija rada i socijalne sigurnosti provincija Madrida i Navarre, Španjolska) (u daljnjem tekstu: Inspekcija rada) da uspostavi sustav evidencije obavljenog dnevnog radnog vremena zbog čega je potonji donio akt kojim utvrđuje povredu te je predložio sankcije. Međutim, taj je prijedlog sankcija odbačen nakon presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 23. ožujka 2017., navedene u točki 21. ove presude.
24
Audiencia Nacional (Visoki nacionalni sud) pojašnjava da iz sudske prakse Tribunala Supremo (Vrhovni sud), navedene u točki 21. ove presude, proizlazi da članak 35. stavak 5. Zakona o radu jedino nameće, ako nije drugačije ugovoreno, vođenje evidencije prekovremenih sati tijekom kojih su radnici radili te obavijest o broju tako obavljenih prekovremenih sati radnicima i njihovim predstavnicima na kraju svakog mjeseca.
25
Prema mišljenju Audiencije Nacional (Visoki nacionalni sud), ta se sudska praksa temelji na sljedećim razlozima. Kao prvo, obveza vođenja evidencije sadržana je u članku 35. Zakona o radu, koji se odnosi na prekovremene sate, a ne u članku 34., koji se odnosi na „uobičajeno” radno vrijeme, definirano kao radno vrijeme koje nije dulje od najduljeg radnog vremena. Kao drugo, kad god je španjolski zakonodavac odlučio uvesti obvezu evidencije obavljenog rada, posebno ju je predvidio, kao u slučaju radnika koji rade u nepunom radnom vremenu i mobilnih radni
